Riječ je o predstavi koja je inspirirana detaljima iz slabo zabilježene biografije Slavka Goldschmidta, kazališnog glumca koji je tijekom Drugog svjetskog rata deportiran u logor Jasenovac, gdje je bio član logoraške kazališne skupine. Kako navodi autorica, riječ je o poetskoj kontemplaciji na temu sjećanja i umjetnosti – o pitanju kako pristupiti rekonstrukciji materijala koji je toliko skroman i krhak da svaka konkretizacija otvara više pitanja nego što nudi odgovora.

“Usuprot sramotnom kukavičluku i kalkulantstvu većine akademskih i kulturnih pogona po tom pitanju, u Nevjerojatno nepoznatom slučaju dobili smo umjetnički odvažan i domišljen pokušaj i etičkog i spoznajnog nošenja sa kulturnom logikom ustaškog sustava. Sustava koji, kako kazuje programska knjižica, više nikad ne bi smjeli ponoviti. Hoće li taj optimizam biti utemeljen, teško je prognozirati. Ali jedan od svakako časnijih oblika borbe protiv takvog zla postavljanje je pravih pitanja u pravom trenutku. Takvim pitanjima ova predstava obiluje”, zaključuje Goran Pavlić u kritici predstave za Kulturpunkt.

Predstavu izvode Nikolina Majdak i Sara Stanić. Glazbu i oblikovanje zvuka potpisuje Hrvoje Nikšić, scenski pokret Saša Božić, scenografiju i kostimografiju Petra Pavičić, a oblikovanje svjetla Luka Matić. Produkciju potpisuju Nikolina Majdak, Silvija Stipanov i Srđana Vrsalović.

Ulaznice možete nabaviti putem linka, a više detalja pronađite ovdje.

Dok su Šnajderovi Hrvatski Faust ili Gamllet tradicionalne drame krležijanske inspiracije, dokumentarno-dramskih zahvata na tragu Weissove Istrage nije bilo. Razlozi tome su mnogostruki, ali među njih svakako ne spada manjak dokumentarne građe i historiografske literature, ponajprije one iz perioda socijalističke Jugoslavije. U našoj aktualnoj demokratskoj, nadasve slobodarskoj i po definiciji pluralističkoj javnoj sferi, oni koji se odvaže na istraživanje nestašluka kulturnog establišmenta od 1941. – 1945. uglavnom se suočavaju s raznim oblicima otpora i osporavanja. Mjere društvenih i intelektualnih aktivista sežu od strukovnog prešućivanja ili omalovažavanja do konkretnijih poteza poput prijetnji i zastrašivanja kao što je to dopalo, primjerice, Snježanu Banović nakon objave knjige Država i njezino kazalište – studije o funkcioniranju zagrebačkog HNK tijekom četiri ratne godine pod ustaškom vlašću.

Uzimajući u obzir istančani, tzv. dvostruko-konotativni senzibilitet hrvatske javnosti, predstava Nevjerojatno nepoznat slučaj Slavka G. iz Kutine nije mogla doći na svijet u primjerenijem trenutku. U koprodukciji CIRK Pozora i Ganz nove kulture promjene, Vedrana Klepica režira svoj tekst na temelju istraživanja koje je, kako stoji u programskoj knjižici, provela Nikolina Majdak. Ona je ujedno, uz Saru Stanić, i izvođačica predstave.  

Eponimni Slavko G. kutinski je odvjetnik i glumac Slavko Goldschmidt, Židov koji je skončao u Jasenovcu. O njegovom umjetničkom radu zna se izuzetno malo, osim da je bio uspješan komičar, koji je čak i u logoru nasmijavao. Ta ga sposobnost nije spasila pa je zajedno s još osamnaestero glumaca i muzičara ubijen kao čin odmazde zbog navodnih prekršaja jednog harmonikaša. Svjedoci su potvrdili da prekršaja nije bilo, da je masovno ubojstvo bila tek dokoličarska dosjetka raspoloženih jasenovačkih koljača. To saznajemo u predstavi. O svireposti spomenutih koljača, koja kreativnošću nadmašuje i najcrnje snuff fantazije, klanju djece, ritualnom ubijanju maljem ili lopatama pisano je mnogo, možda najživopisnije u spisima spomenutog Babića, primjerice u eseju Lopata i fosfor. Dokumentarna vjerodostojnost tih izvještaja nikad nije osporena a opet, čitajući ih, stječemo dojam pretjerivanja, makabrične fantastike koja zalazi u neukus prispodobiv torture pornu.

Imajući to na umu – i obilje i dramatičnost materijala – logično bi bilo posegnuti za tragičnom pričom našeg Slavka i pouzdanim dramatizacijskim i dramaturškim rješenjima složiti takvu priču koja će, kako napućuje Aristotel u svetom pismu dramske tehnike, sažaljenjem i strahom postići očišćenje takvih osjećaja. Autorskom timu nitko ne bi zamjerio takvu “lijenost”, odnosno poetičko igranje na sigurno. Srećom po nas, Klepica je odabrala teži i rizičniji put pa su onda i dobitci, sukladno poznatoj sentenci, puno veći.

Prije samog početka predstave publika je suočena s hladnim scenografskim rješenjem koje na prosceniju u istoj ravni sadrži stolce, nekoliko stalaka za note i par instrumenata te karijolu i lopatu. Nad njima je u naoko nestabilnoj ukošenoj poziciji obješena žičana konstrukcija s hladnim neonskim svjetlima koja pokriva čitavu scenu čime odaje dojam kaveza. Evokacija logorske elektrificirane ograde je jasna, no u kakvom odnosu to stoji s instrumentima i alatima koji u efektnim svjetlosnim aranžmanima Luke Matića figuriraju gotovo kao likovi? 

Predstava koju gledamo pokušaj je davanja odgovora na to pitanje: kako se kultura, konkretno hrvatska kultura nosi s problemom holokausta, odnosno ustaške zločinačke mašinerije? Poetički jasno profilirana u postdramskom ključu predstava ne nudi linearnu pripovijest koja bi pouzdanim afektivnim rješenjima ponudila identifikaciju s tužnom sudbinom kutinskog glumca te nas na kraju nagradila katarktičkim pročišćenjem. Umjesto toga, dobivamo svojevrsni Lehrstück, djelo koje nas kompozicijski, izvedbeno i tematski prisiljava na aktivno dograđivanje značenja. 

Prvih desetak minuta dvije izvođačice na slabo osvjetljenoj sceni, bez riječi, uz pratnju potmule muzike opipavaju rekvizitu, ispitujući njezinu materijalnost, iščuđavajući se njezinoj prisutnosti u očito logorskom okruženju. U minimalističkoj, ali efektnoj koreografiji Saše Božića, jedna drugu tegle i navlače, naglašavajući težinu svojih tjelesnosti. Prizor se naglo prekida i kreće simuliranje izvedbe operete Grofica Marica, mađarskog kompozitora Emmericha Kálmána, izuzetno popularnog tijekom 1920-ih. Iako židovskog porijekla, uspio je izbjeći sudbinu Slavka Goldschmidta pravovremenom emigracijom u SAD. 

Jedna izvođačica glumi dirigenta, druga pjevača, pjevajući egzaltiranom gestom na playback. Time nas ikonički podsjeća da je svaka umjetnička interpretacija uvijek medijatizirana, posredovana našim odabirom ulaska u problematiku, a ne tek zrcalo stvarnosti, kako bi neka moguća realistička poetika nalagala. Glumice potom, u hladnom izvještajnom tonu lišenom svake psihologizacije, izvještavaju o sudbini predstave, međunarodnom uspjehu te trivijalnim, operetski sladunjavim detaljima fabule. 

Ova nas predstava u ritmički odmjerenim sekvencama podsjeća da svjedočimo umjetničkoj konstrukciji, ne dozvoljavajući da se uljuljkamo u zavodljive zavijutke operetne intrige pa je gotovo besmisleno nizanje dogodovština operetnih junaka prekinuto žustrim, senzorno agresivnim prodorom sirenske buke. Protagonistice su sad u logoru i dijele mizerne porcije mahom vodenih splačina, čineći to naglašenim slapstickovskim pokretima i gestama, čitajući pritom grozomornu, objektivističku poeziju Charlesa Reznikoffa iz njegove zbirke Holokaust. 

Ovo nizanje kontrastnih prizora nema samo očuđujuću funkciju, nego ukazuje, te još važnije, uprizoruje ishodišnu kontradikciju konclogorske mašinerije kao kapitalističke mašinerije. U klasičnoj buržujskoj optici postojanje logorskih orkestara onkraj je zamislivog, međutim, kako nas Benjamin zlokobno upozorava: nema nijednog dokumenta kulture koji ujedno ne bi bio i dokument barbarstva. Klepica tu metaforu elegantno ilustrira višekratnim prizorima nasilja, i pucanja i kundačenja upravo stalkom za note.  

No ide i korak dalje u sistemskoj kritici pa poseže za zloglasnim Pasolinijevim Pismom studentima iz 1968. koji glumice distancirano čitaju. U toj se pjesmi Pasolini brutalno obrušava na studentski konformizam i oportunizam, stajući u studentskim prosvjedima na stranu policije kao uistinu obespravljene siromaške omladine, naspram dokonih studenata koji se ne usude dovesti u pitanje čitav kapitalistički sustav. U tom srazu Pasolini prepoznaje pravu klasnu borbu. A u takvoj vizuri logorski kulturni pogon predstavlja apogej pervertiranog sustava, a ne tek eksces koji izmiče svakoj mogućoj racionalizaciji.

Zadnja epizoda donosi poteškoće s pronalaženjem ikakvih relevantnijih podataka o Slavku Goldschmidtu i ističe slučajni pronalazak arhivskog materijala koji potvrđuje da je od 1928. do 1931., iako obrazovanjem pravnik, ipak bio član drame HNK. Glumice konstatiraju: “Tu smo stale. Je li to dovoljno?” i svjetla se gase. Ma kako dramaturški efektno rješenje za kraj predstave, očito je da tu nisu stale, nego su od sabranog materijala pokušale ponuditi jedan mogući odgovor na pitanje kako se kultura može nositi s ustaškim naslijeđem. 

Usuprot sramotnom kukavičluku i kalkulantstvu većine akademskih i kulturnih pogona po tom pitanju, u Nevjerojatno nepoznatom slučaju dobili smo umjetnički odvažan i domišljen pokušaj i etičkog i spoznajnog nošenja sa kulturnom logikom ustaškog sustava. Sustava koji, kako kazuje programska knjižica, više nikad ne bi smjeli ponoviti. Hoće li taj optimizam biti utemeljen, teško je prognozirati. Ali jedan od svakako časnijih oblika borbe protiv takvog zla postavljanje je pravih pitanja u pravom trenutku. Takvim pitanjima ova predstava obiluje.

Riječ je o predstavi koja je inspirirana detaljima iz slabo zabilježene biografije Slavka Goldschmidta, kazališnog glumca koji je tijekom Drugog svjetskog rata deportiran u logor Jasenovac, gdje je bio član logoraške kazališne skupine. Kako navodi autorica, riječ je o poetskoj kontemplaciji na temu sjećanja i umjetnosti – o pitanju kako pristupiti rekonstrukciji materijala koji je toliko skroman i krhak da svaka konkretizacija otvara više pitanja nego što nudi odgovora.

“Poput neke daleke povijesti čiji su svjedoci jedan po jedan poumirali, i nakon njih je ostala samo skromna dokumentacija koja se nanovo reinterpretira, dokazuje, opovrgava ili napada, sve dok ne izgubi svaki suvisli trag svoje autentičnosti. No ipak između povijesne dokumentacije i umjetnosti postoji jedna ključna razlika – povijest govori o partikularnostima temeljenim na činjenicama. Umjetnost je dijalog koji povezuje praznine između tih činjenica, te ostavlja trag univerzalnog ljudskog iskustva”, ističe Vedrana Klepica.

Predstavu izvode Nikolina Majdak i Sara Stanić. Glazbu i oblikovanje zvuka potpisuje Hrvoje Nikšić, scenski pokret Saša Božić, scenografiju i kostimografiju Petra Pavičić, a oblikovanje svjetla Luka Matić. Produkciju potpisuju Nikolina Majdak, Silvija Stipanov i Srđana Vrsalović.

Više detalja pronađite ovdje.

Predstava Sretno! autorsko je istraživanje Adriane Josipović i Nikoline Majdak, a polazi od života labinske učiteljice i revolucionarke Martinuzzi, te američke pjevačice i plesačice s početka prošlog stoljeća – Josephine Baker. Josipović i Majdak povezuju njihove živote kroz prizmu gostovanja Josephine Baker u Zagrebu iz 1929. godine i fiktivnu situaciju njihova susreta.

Tekst se sastoji od kolažiranih isječaka članaka, govora i predavanja Gisuppine Martinuzzi, te novinskih zapisa o Bakerinom posjetu Zagrebu. “Gradeći poveznice između dvije žene, Giuseppine i Josephine, koje su život posvetile borbi za ‘lijepi lijepi lijepi ideal’ otkrivamo Treće – okno. Labinski rudari sa svojom parolom o jednakosti misaono i praktično (praksično) prevladavaju nacionalizam i rasizam koji caruje u ‘smradnog zdenca tmini'”, stoji u tekstu najave.

Autorski tim predstave čine Adriana Josipović, Nikolina Majdak i Damir Bartol Indoš.

Više detalja pronađite ovdje.

“Detalje stvarnog događaja – niza nastupa Josephine Baker u gradu Zagrebu 1929. godine, prilikom kojih je odsjela u hotelu Esplanade – fantastičnim zahvatom pretvaramo u fiktivnu situaciju zamišljenog posjeta i nastupa u istim okolnostima Giuseppine Martinuzzi. Gradimo plato za interpretaciju njenih tekstova i političkih govora, pretvarajući ih u izvedbeni materijal – s isječcima iz njenih govora i predavanja ispreplevši tekstove stvorene kolažiranjem novinskih isječaka vezanih uz boravak J. Baker u Zagrebu”, stoji u najavi predstave.

Više informacija o predstavi dostupno je ovdje, a ulaznice po cijeni 10 eura moguće je kupiti ovdje.

Iva Peter Dragan i Nikolina Majdak, izvođačice su predstave za koju potpisuju i režiju, dramaturgiju i scenografiju. Autor koreografije je Staša Zurovac, a glazbe Nikola Nedić. Kostimografkinja je Tea Bašić Erceg.

“Bivak (franc.= bivouac) – logor pod otvorenim nebom, tabor, sklonište. Bivak je ulična predstava inspirirana životima ljudi “s one strane” društvenog hoda, s one strane ograde, otjelovljenima u beckettovskim likovima skupljača starog željeza. U Bivku tematiziramo ulicu kao prostor koji u hijerarhiji (izvedbenih) prostora zauzima najnižu razinu, ali je s druge strane najotvorenije mjesto, najdemokratičnije, otvoreno svim socijalnim skupinama i svim ljudima koji se na njoj zateknu…”, stoji u najavi predstave.

Izvedba se bavi specifičnom aktivnošću koja je bila odrednica nekadašnjeg gradskog života: isprašivanjem tepiha na za to predviđenim metalnim konstrukcijama. Naime, spomenute konstrukcije nekada su bile montirane na većini gradskih zgrada, te je čin isprašivanja tepiha bila uobičajena aktivnost. Danas je ta praksa rijetkost, a beskorisne metalne konstrukcije na zgradama postoje kao relikti sada izgubljenog vremena.

U sklopu izvedbe moći će se i pogledati izložba fotografija autora Marija Miličića i video rad Šlag grupe, koji će biti prikazan u 18 sati u prostoru Mjesnog odbora Srednjaci-Horvati (Horvaćanska cesta 54).

U slučaju kiše, performans će se izvesti u izmijenjenom terminu, o čemu će publika biti obaviještena preko društvenih mreža i web stranice organizacije Cirk Pozor.

Ulaz na događaj je slobodan.

U sklopu 15. Ljetnih noći Teatra Exit na terasi Centra mladih Ribnjak zbivala se klaunska fizička rapsodija naslova Komik Motion u režiji legendarnog Davida Shinera. Svoju je premijeru i prve reprize doživjela “davne” 2022. u sklopu programa Lude Kuće, u vrijeme pandemije, potresa, beznađa i manjka smijeha, sve dok se nije preselila u ljetni repertoar Teatra Exit. Jesmo li spremniji za grleniji smijeh dvije godine nakon? Činilo mi se da jesmo.

O Davidu Shineru nemam što napisati što nije već napisano, čovjek pored čijeg imena na Wikipediji stoji (clown), osvajač Tonyja, jedan od istaknutijih aktera Cirque du Soleila, kreator vlastite glumačke metode, glumac, komičar, redatelj, dramatičar, klaun s velikim the ispred. Performer je to kojeg gledaš i zaboraviš da u ruci zapravo ne drži čašu, ružu ili pušku, tako da ću pored svih spomenutih titula dodati i glumački mađioničar. Sa Shinerom na sceni snage su hrvatskog (u ovom slučaju klaunskog) teatra: Bojan Ban, Domagoj Ivanković, Irena Tereza Prpić (alternacija Nikolina Majdak), Ivan Đuričić, Iva Peter Dragan i Iskra Jirsak. Lako bi bilo izvana zaključiti da je riječ o David Shiner & company vrsti showa, ali istina je vrlo daleko – oformljena kompanija domaćih glumaca uigranošću, brzinom i vještinom skupa sa Shinerom čine tečnu klaunsku kompoziciju – nazovimo to just company.

Predstava je podijeljena u sedam svojevrsnih epizoda, točaka, scena ili činova, kako nam draže bilo. Prva i druga su sličnog karaktera, simpatična igra već viđenih scenarija odlaska u lov i udvaranja, uz duhovit plot twist pogoršanja situacije u kojoj su likovi – lovci i policija, djevojka i zavodnik-pljačkaš. U trećoj su epizodi malo veći ulozi, sve glumice i svi glumci uključeni su u dinamičan prikaz japanskog restorana i nezgoda prilikom naručivanja, rezultirajući masovnim pokoljem. Dramatični kolektivni seppuku, gibberish japanski, kostimi nalik tradicionalnoj japanskoj odjeći – ismijavanje ili hommage? Ili čak važnije pitanje – jesmo li spremni za razgovor o kulturalnoj aproprijaciji ili je to samo još jedna od zločestih novina woke Zapada? Nema u nas to veze, bitno da se smijemo jer u tom baljezganju japanskog čujemo i neke hrvatske riječi – odlično! Ali to nije sve – zašto u tu kombinaciju ne bismo ubacili i neizostavno ismijavanje romskih stereotipa, poput prosjačenja, bacanja kletve i mnogobrojne djece od kojih neka imaju imena Elvis i Dijamant? Bitno da je smijeha, nećemo se valjda uvrijediti.

Kompletan zaokret i ulazak u metaforički mrak dogodi se u četvrtoj sceni, prvoj lutkarskoj, kada zakoračimo u disfunkcionalnu obitelj prepunu nasilja, psovki i omalovažavanja. Zamjetan je bio izostanak smijeha u publici jer je nastupilo zgražanje i prepoznavanje realnosti zlostavljanja unutar obitelji i bespomoćnost u pružanju pomoći. Složnost naših (anti)junaka vidjela se u maltretiranju i izbacivanju socijalne radnice, a posebno je hladno rezonirala rečenica upućena istoj: You will not ruin this perfect family. Pohvalila bih scenicu samokritiziranja našeg društva u kojoj socijalna radnica pita sina koji se školuje kod kuće koji je glavni grad Hrvatske, na što on pomalo bahato, ali točno odgovara: What the fuck is Croatia? 

Svoje ponovno pojavljivanje imaju u šestoj epizodi koja započinje nadrealnim prikazom lutke čudovišta, kao nagovještajem avanture. Tko će se ubrzo predstaviti kao grupa potencijalnih spasitelja? Pa logično samuraji. U bilješkama s predstave zapisala sam Opet Japan? Isto pitanje ostalo mi je neodgovoreno i do ovog trenutka. Brze scene dogovora i planiranja borbe vrhunski je izveo dobro uvježban kolektiv uz humorističnu scenu dekonstruiranja magije veličanstvenog čarobnjaka kojeg je utjelovio Domagoj Ivanković, u zadnjih par godina hvaljen i rado gledan majstor fizičkog teatra. Spomenute agresivne lutke u ovoj epizodi komuniciraju sa samurajima u pomalo zamornoj i ponavljajućoj sceni, sve dok se ne ispostavi da upravo one upravljaju lutkom čudovišta – u sijanju straha složni, unutar četiri zida jedni za druge pogubni!

U petoj i zadnjoj sedmoj epizodi događa se osobno moja najgora kazališna noćna mora – interakcija s publikom, ali ne u smislu da osoba iz publike na mikrofon možda odgovori na neko pitanje ili nakratko pridrži rekvizit, već u smislu aktivnog pridruživanja Shineru na pozornici. Srećom (za mene), odabrani su drugi (ne)sretnici, od kojih su se neki snašli bolje, a neki zbunjenije, ali u svakom slučaju iznimno simpatično. U petoj sceni Shiner izabire žensku osobu da mu bude partnerica u sceni spoja, bez riječi joj daje upute i vodi je kroz igru i nedaće kroz koje njegov lik šarmera prolazi. Uzevši u obzir da je dobar dio scene improvizacija, tu i tamo nije bio dobro tempiran odgovarajući ton te je tonac “dobio svoje” od Shinera, ali u klaunskoj maniri, što ne bih protumačila kao drsko obračunavanje već priliku za dodatnu porciju smijeha. Odabrana volonterka junakinja pristajala je na upute i zaradila gromoglasan pljesak i poštovanje preostalog dijela publike jer, realno, nije lako nepripremljen stajati na pozornici ne samo pred glumačkom legendom, već i igrati uz nju. Neukusan trenutak dogodio se na samom kraju epizode u kojoj je gostujuća volonterka na prevaru poljubljena u usta. Nekima nestašan akt i povod za smijeh, nekima nepotrebno i prisilno kršenje intime.

Nakon mješavine smijeha, pitanja, jeze i divljenja stiže posljednja epizoda, kruna interakcije i klaunskog, moram reći podje*avanja. Shiner na pozornicu izvlači čak četiri pripadnika publike i svakome zadaje specifičnu ulogu u nijemom filmu koji njegov junak u sceni snima. Zbog količine ponavljanja uputa i zbunjenosti činilo se da će kraj Komik Motiona trajati vječno, ali naši su nas kolege iz publike svojim nepraćenjem uputa zaista nasmijali do suza i prigodno priveli kraju ovaj klaunski kolaž.

Impresivne vještine zanata, komadić nesvakidašnjeg umijeća, onomatopejski teatar i skupina briljantno talentiranih umjetnika recept su dugovječne i uspješne predstave za koju bi se zasigurno, floskularno rečeno, “tražila karta više”. Ali kada se u recept ubace nepromišljeno ismijavanje nama dalekih, ali i onih bližih kultura, uz dodatak fizičkog čina bez pristanka, jelo poprima drugačiji okus, pomalo slan i bljutav. Šteta, baš smo mu se veselili.

Nakon toga, u petak, 12. travnja u 19 sati, održat će se premijera predstave Together We Are u izvedbi Koraljke Begović i Nastasje Štefanić Kralj, koja stvara intrigantan svijet koji oscilira između bliskosti i odsutnosti. 

U utorak, 16. travnja u 20 sati, ciklus se nastavlja premijerom predstave Nismo bile ovdje Ivane Bojanić i Viktorije Bubalo. Ova izvedba, inspirirana naslovom pjesme Tamare Obrovac, istražuje zamisao proizvodnje prisutnosti i tijela koja bivaju na više mjesta istovremeno, propitujući granice percepcije i postojanja.

Nakon toga, u srijedu 24. travnja u 20 sati, će se održati kabaret Sretno! Adriane Josipović, Nikoline Majdak i Damira Bartola Indoša. Ovo autorsko istraživanje temelji se na životu labinske učiteljice i aktivistice Giuseppine Martinuzzi i Josephine Baker povezujući njihove živote i borbe.

Ciklus završava u ponedjeljak, 29. travnja u 20 sati, komedijom Izuzetno dramatična drama Kazališne družine Susreti iz Osijeka. Ova cjelovečernja predstava, na temelju dramskog rukopisa mladog dramaturga Mateja Sudarića, donosi svjež pristup sukobima i svakodnevnim situacijama.

Ulaz na većinu izvedbi je besplatan, ali je potrebna prethodna rezervacija mjesta mailom.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Tijekom tri dana festivala koji će se održavati na odabranim lokacijama javnog prostora centra grada Splita ponudit će se program koji za cilj ima stvaranje nove vizije i percepcije tih istih prostora obilježenih turistifikacijom, gentrifikacijom i monokulturnom transformacijom sadržaja. Program koji festival donosi pruža nove kvalitete i slojeve kojima će se obogatiti postojeći prostori. Program obuhvaća četiri predstave i performanse različitih formata od čega su dva rada u nastajanju te dodatni umjetnički i edukacijski program, a ugostit će umjetnike suvremenog cirkusa i mnogih drugih umjetničkih disciplina grčkog, irskog, talijanskog, slovenskog i hrvatskog podrijetla. 

Osim formata predstava kakve će nam prikazati kolektiv Hands down Circus ili slovenski umjetnik Tjaž Juvan, predstavit će se i format performativne šetnje grčke umjetnice Anthi Kougia i hrvatske umjetnice Nikoline Majdak, a talijanski umjetnici će u sklopu partnerskog projekta Solo but not alone prikazati izvedbe radova u nastajanju. 

Dodatni umjetnički program obuhvaća predavanja u kojima će vizualna umjetnica Lana Stojićević i kustosica te suosnivačica Culture Hub Croatia Jasmina Šarić predstaviti svoje djelovanje i praksu u kontekstu javnog i privatnog prostora. Osim toga u subotu će se otvoriti izložba umjetničkih fotografija projekta Touristas nastala u suradnji s vizualnim umjetnikom Darkom Škrobonjom. Edukacijski program će ponuditi dvije masterclass radionice u disciplinama partnerske akrobatike, stojeva i žongliranja.