Koji god pristup odabrali, kad se susretnete s predstavom s eksplicitnom referencom u naslovu, rodi se neko malo očekivanjce koje testira uspješnost odrađenih visinskih priprema. Tako primjerice posljednja prošlogodišnja premijera u Teatru &TD, nosi naslov koji nedvojbeno podsjeća na Slučajnu smrt jednog anarhista, satiričnu komediju talijanskog dramatičara Daria Foa. Međutim, riječ je o Slučajnoj smrti jednog redatelja, autorskom tekstu Rakana Rushaidata u režiji Dražena Krešića, uz dramaturgiju Filipa Rutića. Nastavno na odgovornosti i očekivanja, tu referencu treba opravdati.

Ukoliko redatelj u naslovu nije bio dovoljan metateatarski hint, govorimo o komadu koji želi problematizirati sam sebe i svoj medij, ali i sve one uključene u proces njegove proizvodnje. Dijalog s publikom uspostavlja se već po samom njenom ulasku u dvoranu MM centra gdje Megi i Petar, u izvedbi Nikoline Prkačin i Bernarda Tomića, čekaju početak prve probe s (možda izmišljenim) kazališnim redateljem i starijim iskusnijim kolegom Acom u interpretaciji Rakana Rushaidata. Iz scene u scenu sve je izglednije da se redatelj neće pojaviti niti na jednoj probi pa im ne preostaje ništa drugo nego pokušati samostalno proći kroz materijal koji su dobili mailom.  

Tijekom gotovo cijele predstave, naglasak je stavljen na poistovjećivanje prostora igre i prostora gledanja. Međutim, trenutak u kojem Megi odlazi među publiku, iako dramaturški opravdan, destabilizira postavljeni režijski princip i izvedbenu logiku. Gledalište tada mora postati kakav dimenzijski prijelaz ili poprimiti metamorfički potencijal kako bi se postigla željena transformacija Meginog lika, čime se narušava netom uspostavljeno jedinstvo dvaju prostora. 

Na istom tragu, izričito i isključivo funkcionalna režija te izostanak scenografske intervencije prisiljava predstavu da koristi date aspekte izvedbenog prostora, a publiku da relativizira pojam izvedbe – što je i kada nastupa. No, taj se načeti kȏd vrlo mlako provodi i samo sporadično podsjeća publiku na njenu ulogu tihog promatrača. Oblikovanje svjetla Martina Šatovića tomu je uvelike moglo pridonijeti da su se odlučili zadržati na klasičnom radnom svjetlu umjesto odmaknuti u smjeru dramaturški motiviranih, ali sa strategijom igre disonantnim spotovima.

Dok sjedimo tako u dvorani i čekamo onoga koji danas ipak neće doći – redatelja i/ili Godota, kako će nam Aco nacrtati ukoliko je nekome slučajno promaknulo – pred nama se kristalizira dinamika odnosa između troje kolega. Aco izgleda kao enciklopedijski primjerak one vrste maskuliniteta koji vam kaže “Vidi, zlato, nije to baš tako…” i relativno brzo nakon svog ulaska blagoslovi sebe i scenu rakijom. Rushaidat njegove kvalitete jako dobro kanalizira u pokret i emocionalnu prevrtljivost. Posebno patronizirajuće pristupa Megi, proaktivnoj mladoj kolegici koju Prkačin uspješno utjelovljuje kada su u pitanju ekstremne emocije. Megina štreberska discipliniranost i ambicija, naravno, animiraju Iskusnijeg koji ne propušta priliku za više ili manje suptilne provokacije.

S druge strane, s Petrom, koji se zbog svoje moralne ambivalencije u raspravama uglavnom drži po strani i uključuje tek pri kraju nekog verbalnog soft sukoba, Aco čak i pronalazi zajednički teren kroz partiju šaha. Iako obojica postojano ostaju pri svojem, činjenica da Aco prihvaća i razumije Petrovu poziciju mladog glumca, još zelenog ali talentiranog s nekolicinom propusta u prosudbi, omogućava im suvislu, ponegdje i produktivnu interakciju. Tomić vješto izlazi na kraj s Petrovim govorno nezahvalnim, gotovo prozno pisanim monologom o majci i tramvajima, a njegova scenska inteligencija proizvodi jedine organski humoristične situacije. 

Aco u jednom od svojih dociranja o kazališnoj praksi i glumačkom zanatu izgovara repliku: “Ne mora sve biti komedija, ali mora imati duha.” U tom trenu u komadu karikaturalnost lika je neupitna, ali to ne opravdava njegovu izrazito šturo ispisanu plošnost. Ilustriraju li komuniciranje floskulama i klišej boemskog kaputa duh umjetnika u propasti ili dovode stereotip do razine banalnosti na kojoj gubi ironijski potencijal i postaje nemaštovit? Čak ni umetanje autobiografskih elemenata izvođačā i autora ne pomaže, s obzirom na to da se forsiranoj ironiji ne nalazi sidrište. Je li ona tu da raskrinka laži i neistine stereotipa, rastumači ga ili da se njime našali? Ovo zadnje, valjda. Slično je i sa referencijalnim okvirom iz naslova koji dalje od njega ni ne ide. Nije nužno bacati redatelja kroz prozor da bi se opravdao Fo, niti je propitivanje i zadiranje u kanon nedolično (dapače!), ali dramaturški neopravdano reklamiranje vlastite načitanosti u naslovu nalikuje na marketinški motiviranu nasumičnost što nije pohvalan autorski doprinos. Sve je još moglo imati nekog smisla dok nije nastupio iznenađujuće neosjetljiv trenutak ucjene na samom kraju.

Naime, Megi, zbog svoje povijesti s Acom, razrađuje osvetnički plan i temelji ga na snimci probe, koja izvučena iz konteksta, nalikuje na dokaz seksualnog nasilja. Istu koristi da mu zaprijeti lažnom prijavom kako bi ga natjerala da prizna svoje ranije propuste. Taj ubačaj lažne prijave seksualnog nasilja u ironijski obojan tekst da bi se osigurao trijumf protagonistice u najmanju je ruku upitan, a ne pomaže ni činjenica da ostaje nejasno je li uopće došlo do karakterne preobrazbe Acinog lika ili je strah od optužbe bio dovoljan za kapitulaciju. 

Ukoliko u sportskoj torbi nemamo ni jedno očekivanjce proizašlo iz uvjerenja da kazalište nosi određenu odgovornost prema publici, prema temama kojima se bavi i prema vlastitim umjetničkim ambicijama, onda je odlazak na ovu predstavu jedan ležerni izlet. U protivnom ruksak je težak, a uspon izazovan. Slučajna smrt jednog redatalja iznevjerila je postavljena očekivanja. Unatoč svim svojim referencama, satiričnim potencijalima i glumačkim uspjesima komad se ipak doima plitak. Umjesto poticanja dublje refleksije o kazališnom mediju, njegovim akterima i nemilim slučajevima, toliko aktualnima da su postali dio prihvaćenog stereotipa o radu u polju kazališne umjetnosti, zadržava se na karikaturama i povremeno gubi u praznim metaforama. Posljedično, Slučajna smrt jednog redatelja propušta priliku da u potpunosti ostvari vlastitu metateatarsku ambiciju – da kroz njegovu društvenu funkciju problematizira kazalište u kazalištu. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Igora Ružića i uredništva Kulturpunkta.

Režiju potpisuje Dražen Krešić, dramaturgiju Filip Rutić, glazbeni suradnik je Antun Aleksa, a oblikovatelj svjetla Martin Šatović. U predstavi igraju Bernard Tomić, Nikolina Prkačin i Rakan Rushaidat.

“Predstava Slučajna smrt jednog redatelja o teatru progovara iz njegove nulte pozicije – iz mraka pokusne dvorane gdje su svi potencijalni putevi još neistraženi i gdje pred autorskim timom zjapi zastrašujući niz mogućnosti. Što zapravo napraviti kada se može napraviti bilo što? Što kad se kazalište u kojem se glumci nalaze doima poput kakve kuće duhova, a čak se ni redatelj ne pojavljuje na probi? Kako se postaviti prema radu u iščekivanju početka samog procesa u kojem je hijerarhija naizgled nepostojeća ili se konstantno okreće naglavačke? Suočeni s tim pitanjima i uz upute koje su od redatelja dobili putem emaila, troje glumaca polazi od niza zadanih referenci te improvizacija koje konstantno plešu na granici kazališnog i privatnog – ako takva granica uopće postoji. Oni su u potrazi za predstavom, ali slučajno istovremeno i bježe od nje”, stoji u najavi predstave.

Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi potražite ovdje.

“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele,” stoji u najavi. U izvedbi likovi djevojčica Mara i Lenu kroz svoju igru daju oštar i duhovit komentar društeve i političke situacije u domaćem hrvatskom kontekstu. Predstava je prepuna primjera diskriminacije nad ženama, šovinističkih viceva i igra kroz koje ove djevojčice nude kritiku mizoginog društva.

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Zaklade Kulture nova. Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi možete pronaći ovdje.

Upravo me na ovaj kućni situacijski komad asocirala predstava Možeš biti sve što želiš, autorice predloška i režiserke Ivane Vuković, postavljene u skučenom i ahromatskom prostoru KunstTeatra. Nikolina Prkačin i Lana Meniga igraju Mare i Lenu, djevojčice u čiju smo igru pozvane zlokobnim zurenjem i cerekom, dajući nam tako do znanja i da nas vide i da one jednu takvu opću triviju u kazališnom svijetu, neku ustaljenu konvenciju podjele na one koji igraju i one koji gledaju, ispoštovati neće. Neće one ispoštovati ni mnoge druge, vankazališne iluzije, ponajprije one koje se tiču žena i ženskih iskustava, nego će ih u sat vremena neumorno štepati jednu za drugom.

Nema tu nekog zamora ni za njih dvije koje na sebe preuzimaju terete svih tih uloga, ali ni za nas u publici, jer svaka odigrana situacija ima i svoje uporište u jako čisto organiziranoj dramaturgiji koju potpisuje Nina Gojić. Svaka od odigranih uloga unutar odigranih uloga nije utemeljena na konvencionalnoj kompleksnoj karakterizaciji likova gdje nam se izlaže i razlaže psihološki, etički, sociološki i koji sve ne profil junakinja. Nema tu velikih, važnih, ovakvih ili onakvih odnosa koji su nagnali naše mlade junakinje da na sebe preuzmu sve te uloge, nema tu neke velike ni zajedničke priče ni partikularne traume koje sve pokreću i motiviraju. Nema tu, u konačnici, pretvaranja da se radi neka “jako važna stvar” koja si utvara da će “promijeniti svijet“. Inače čitava predstava ne bi bila izgrađena vrsnim manipuliranjem jezika/om i igre/om. 

A manipulacija jezikom i igrom kreće već od samog plakata (Pavao Kuharić) preko kojeg sam bila ušla u dijalog s predstavom a da je još sam bila pogledala. Vijenac na kojem vise metle, žileti, vješalice i spekulumi glavni su označitelji ženskog iskustva, pogotovo onog postavljenog u javnom diskurzu. A ako ste i vi svoje referencijalno polje gradili Ferranteicom, Chytilovom, pričama o vješticama (bivanje jednom?), gag-refleksom na likove koji bi mešetarili pravom na abortus, ako ste ikad raspakirale svoju Barbie lutku iz roza kutije na kojoj je pisalo “You can be anything”…  Ako ste, u konačnici, ali ne nužno, žena, mnoštvo će vam baš ovih detalja sazdanih u jeziku iscrtati Lenin i Marin svijet. To je, zapravo, naš svijet. Ženski svijet. Kako je i šaljivo, ali zapravo ciljano navedeno na letku: svjetlo žensko, režija ženska, dramaturgija ženska, produkcija ženska. Pa se i tom infantilizacijom žena i ženskog iskustva u jeziku, i Mara i Lenu, pa u autorski tim u sarkastičnom metakomentaru kroz letak, obračunavaju s ženstvenošću (a i ženom) kakva je patrijarhatu idealna: docilna, fragilna i ovisna (o historiji kao takvoj, koja je implicitno muška).

Takav komentar prokazuje na koji se način jezikom obezvrjeđuje žensko iskustvo generalno u javnom prostoru: bilo to iskustvo seksizma na našoj književnoj sceni preko sakaćenja žena u ime oca i sina i znanosti, inzistiranja na tome da seksualno sazrijevanje dječaka padne na teret djevojčica koje ih ne bi trebale – izazivati, zabrane pobačaja, silovanja, stvaranja umjetnosti itd., itd, itd. Sve postaje sitnica. Ovdje je jezik u funkciji vica, pitalica, doskočica, gatanja iz tarota, ovdje je jezik živ, zajebantski, nimalo figurativan, ali ne i neugodan. Sve što gledamo znamo, ali ovaj nam je put je preneseno preko stiješnjene scene, metaforičke slike ženskog iskustva, koju i Prkačin i Meniga razigraju učas i učine relevantnom i većom. 

Ono što nije sitnica i što u nekom ideološkom smislu zapravo uokviruje predstavu je iščekivanje menstruacije. Lenu odmah na početku pita Maru krvari li. Tijekom predstave će mi Lenu prići i šapnuti na uho (mislim da je otprilike ovako, isprike ako nije verbatim): Jel’ tako da se vidi da Mara krvari. Menstruacija je ono što će njihovo djevojaštvo potencijalno učiniti mjestom ne samo (ne)kontroliranog užitka kakvog nam predočavaju, nego i (ne)kontroliranog svijeta koji će im potencijalno dodijeliti jednu ili više od već odigranih ženskih uloga. U religijama nečista, u medicini i kroz društveni faset spremna za rađanje i seksualne aktivnosti, u realnosti – prestrašena, izluđena od PMS-a, PMDD-a, hormonalnih promjena, nedostupnosti higijenskih potrepština, nedozvoljenog bolovanja, u strahu od nečeg što bi trebala biti jedna obična tjelesna funkcija, a ne pitanje geografije, politike i tržišta. Poput smrti, uostalom.

U jeziku je sazdano sve, pa i klasna razlika kroz jednu malu opasku o imenima junakinja, kad Lenu kaže Mari da je njezino ime ljepše jer nije siromašna. Ta se razlika vidi i na kraju, kad Mara i Lenu, kako i tijekom čitave izvedbe, komentiraju svoje uloge kad iz njih izađu i kao Mara i Lenu, ali i kao Nikolina i Lana, i to svakako zrelije nego moje nećakinje. Referiraju se tako i na sam naziv predstave. Mara kaže da može biti sve što želi tek ako bude imala kuću i hrpu novca, pa čak i kao glumica. Tad može birati koje uloge želi glumiti (a ne prihvaćati sve od čega mora živjeti), može, npr. nazvati Tarantina oko uloge u njegovu novom filmu. One prepoznaju razliku između (muške) predstave i ženske predstave i znaju u kojoj sudjeluju. Znaju i zašto je Barbie (2023.) ženski film, iako ga izrijekom ne spominju, ali upućuju autoreferencijalnu kritiku na “naziv“ igre koje se igraju, slogana s kutije koji je sišao s police trgovine u ruke djevojčice da bi ga dvadeset godina poslije netko zakucao na osvijetljeni reklamni pano malog teatra. Možeš biti sve što želiš, možeš biti sve što želiš, možeš biti sve što želiš… Ali ako si djevojčica, žena, prvo ćeš biti ono što moraš.

“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele. I tu staje svaka njihova sličnost s Barbie (2023.) iako, a kao najdraži film navode Tratinčice (1966.) jer se Marie i Marie ipak bolje zajebavaju sa starim prdonjama. One se više ne igraju s barbikama, a još nisu dobile prvu menstruaciju. Pravila njihove igre su glupa. Humor Mare i Lenu crniji je i politički nekorektniji od Barbiena jer se Mara i Lenu s jednakim žarom sprdaju sa šovinističkim vicevima, apsurdnim primjerima degradacije žena diljem svijeta, strašnim pričama iz domaćega hrvatskog konteksta, a ne propuštaju nijednu priliku da spuste jedna drugoj ili samima sebi. One su namjerno iritantne, lažljive, nezrele manipulatorice koje cmizdre, lažu, prenemažu se i loše glumataju. Sve su to, naime, vještice.

Predstava ulazi u dijalog s aktualnom klimom u hrvatskom i srodnim mu užasno postmoderno užasnim društvima, u kojima muškarci kleče za izgubljenu čednost žena, a jedna žena doživljava javni linč jer si abortusom želi spasiti život. Mara i Lenu prde i podriguju na takav svijet, jer si to mogu dopustiti, jer su djevojčice koje još ništa o svijetu ni ne znaju, ili je baš u tome fora.”

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Zaklade Kulture nova. Reprizne izvedbe su 20., 21., 22., 27. i 28. listopada, a ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.