Šok je ubrzo zamijenila proaktivnost, nanovo pretvarajući FFZG u epicentar borbe za akademsku slobodu i ravnopravnost. Na hodnicima fakulteta moglo se svjedočiti demonstracijama, na virtualnom bojištu potpisati otvoreno pismo dekanu, a u medijskom prostoru čitati o unutar-fakultetskim kritikama nastavnika. Međutim, ne bi to bila borba na FFZG-u da između sljedova prakse nije uvršten i red teorije. Održan 23. listopada u organizaciji Plenuma, samoupravnog tijela studenata FFZG-a, Skriptinar Simboličko nasilje i zloupotrebljavanje institucionalne moći privukao je dvjestotinjak ljudi. 

Nazočni su u prvih sat vremena mogli čuti analizu i perspektive četiriju govornika_ca, dok je druga polovica programa preciznije odgovarala najavljenom formatu okruglog stola. Premda se u svjetlu povlačenja odluke suda kojom je odbijen dekanov prijedlog suspenzije izvještaj sa Skriptinara naoko može činiti redundantnim, vraćanje studenata na nastavu nažalost ne predstavlja nikakav bitan pomak u akademskoj disfunkcionalnosti koja je do mjere suspenzije i dovela. To će reći da su uvidi govornika – novinarke Andree Milat i Nikole Vukobratovića, predsjednika SKD-a Prosvjeta, oboje sudionika blokade iz 2009., te Krune Kardova, profesora na Odsjeku za sociologiju, i Ivone Grgurinović, profesorice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju – itekako vrijedni dokumentiranja radi šire primjene na aktualni kulturno-društveni moment.

Ta se tvrdnja u prvom redu, doslovno, odnosi na transparent inicijative Za Hrvatsku slobode, koji tijekom Skriptinara visi s katedre. Kardov kao prvi govornik objašnjava da je inicijativa započeta sredinom rujna kao reakcija na recentne zabrane festivala, cenzuru i sužavanje građanskih sloboda. Time suspenziju studenata kontekstualizira u općenitiju tendenciju kriminalizacije prosvjeda i dokidanja ustavom zajamčenih građanskih sloboda.

“Jedan slučaj represije može biti izraz nemuštosti, ali nekoliko slučajeva je već obrazac. Znak upozorenja, da svi moramo otvoriti širom oči i početi podržavati jedni druge i sklapati savezništvo. To je nešto što se neće zaustaviti bez otpora”, upozorava sociolog prije osvrtanja na činjenicu da studentski prosvjed bubnjanjem i zviždanjem ne može biti nasilan jer nasilje podrazumijeva ugrožavanje sigurnosti ili činjenje materijalne štete. Oni kojima se zahtjevi prosvjeda ne sviđaju, uočava, pokušat će prosvjednike delegitimirati proglašavajući ih preradikalnima, jednom riječju, prijetnjom.

Kasnije Kardov produbljuje ovu misao, detaljizirajući način na koji takvi pritisci suzbijaju društvene pokrete. Oni uzrokuju niz debata koje završavaju u fragmentaciji i polarizaciji grupe, zatim dovode do njezinog zatvaranja zbog manjka povjerenja, sve dok ona ne postane izolirana šačica ljudi bez mogućnosti šireg dohvata. U drugom dijelu Skriptinara član Plenuma ovu tezu naizgled potvrđuje, prepričavajući razgovor s neupućenim kolegom koji ga je upitao je li čuo za “one studente koji su napali dekana”.

Prema tome, učinak represije ne ispoljava se samo kroz kažnjavanje nepoćudnih prosvjednika, već i kroz odbijanje šire javnosti od toga da se tim prosvjednicima pridruže. Sociolog konkretizira tu ideju na primjeru roditelja koji zacijelo čitajući članke zovu djecu i pitaju ih jesu li involvirani: “‘Nemoj sine, nemoj kćeri, ti budi sa strane!’ To je put u diktature zbog toga što svaki represivni režim egzistira ne na kontinuiranoj represiji, nego na pristanku većine na tu represiju u strahu od sankcija.”

Sve to korištenjem nejasne terminologije poput “simboličkog nasilja”, nedefinirane sintagme iz pravilnika o stegovnom postupku preko koje se legitimirala kazna studentima. Neprimjenjivost pojma u ovoj situaciji dodatno naglašava arbitrarnost cijelog postupka.

O formi i funkciji same mjere više govori Vukobratović, nazivajući suspenzije činom administrativnog terora. Upravo je arbitrarnost ključna odrednica takvog postupka, a u ovom se slučaju osim u formulaciji mjere ogleda i u tome da je samo troje od pedeset prosvjednika procesuirano, bez obrazloženja zašto su baš oni izabrani. Druga je odrednica neproporcionalnost kazne, čineći je namjerno pretjeranom, a treća se pak tiče okvira u kojem se administrativni teror rađa. Naime, kao i drugi govornici, on višestruko ističe da problem nije u individualnoj upravi ili odluci, već da je problem strukturne prirode:

“Ovom sankcijom dekan je u suštini rekao da je jedan komad sjednice Fakultetskog vijeća važniji od obrazovanja troje studenata. Ta tri aspekta ne proizlaze iz nespretnosti ili nerazumijevanja pravnog postupka, oni su namjerno napravljeni da bi bili specifično okrutni s ciljem zastrašivanja studenata.”

Kako se studente izvlastilo i oduzeta im je mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u odlučivanju, prekid sjednice, tvrdi Vukobratović, nije bila odluka, nego obaveza. Iako je ta tema na Skriptinaru obrađena kroz specifičan primjer studentske borbe, važno je ovu pouku imati na umu i kad razmišljamo o mogućnostima širih društvenih promjena.

Ista misao može se primijeniti i na izlaganja dviju govornica koje su temi pristupile iz drugačijeg, historijskog rakursa. Tako Milat, kroz kratku napomenu da kao sudionica prosvjeda 2009. nikad nije čula za stegovni prijedlog na FFZG-u, podcrtava promjenu atmosfere. Smatra da do sankcioniranja blokadera nije došlo jer je upravu bilo strah novih blokada, studenti su tada imali jaču pregovaračku poziciju.

Podsjetila je stoga na sistemske razlike između uvjeta u kojima je djelovala tadašnja generacija studenata i današnjih, počevši od bolonjske reforme s kojom se obrazovanje našlo u središtu javnog interesa i političkih rasprava. “Drugi je taj da su promijenili cijelu strukturu obrazovanja na način koji je išao na štetu samom cilju postizanja povećanog broja visokoobrazovnih. I treći faktor je bio da su svi znali kamo to vodi, jer su već tada bili jasno vidljivi prvi rezultati privatizacije. Materijalna dobra su bila privatizirana, a sad je počelo vrijeme za privatizaciju usluga i obrazovanje je bilo prvo na udaru”, elaborira Milat, koja smatra da je ova kombinacija faktora probudila antagonizam i otpor.

Upravo iz te razlike proizlazi njezina procjena da bi 2009. dvorana u kojoj se održavao Skripitnar imala puno više od 200 ljudi. Solidarnost je bila jaka jer se znalo, neovisno o internim konfliktima, da ako se jedna osoba sruši, svi će doći na red.

Prešutnu apatiju novog desetljeća eksplicitnije obrađuje Grgurinović, ali iz pozicije nastavnice. U trenutku kad 2020. rektor Sveučilišta Damir Boras izvršava čin institucionalnog nasilja suspenzijom dekanice Vesne Vlahović Štetić, navodi Grgurinović, mnogi profesori odustaju od pokušaja promjene unutar postojećih institucionalnih okvira. Otpor toj nelegitimnoj odluci nije poučio rezultate, što etnologinja vidi kao ključan uzrok apatije nastavničkog kadra, čije razočaranje se očituje i u razmjerno slabom odazivu na Skriptinar.

Uzrok apatije vidi i u činjenici da se strukturni uvjeti akademije nisu promijenili – naprotiv, dodatno su se pogoršali. “Kapitalizam ulazi u apsolutno sve pore akademskog života i ne trebamo uopće imati iluziju o tome. Birokratizacija, količina administrativnog rada, puno prekarnih položaja unutar akademije bitni su faktori te apatije”, objašnjava Grgurinović.

Apatija ne zaobilazi ni studente, no Grgurinović upozorava da se i iza toga kriju strukturni uzroci. Sve veći broj studenata radi i ne mogu se posvetiti studiju, koji se i sam sveo na ECTS bodove zbog novih načina vrednovanja znanja. U jednom trenutku Milat je zamolila zaposlene studente da dignu ruke; prizor u kojem više od pola dvorane podiže dlanove govori sam za sebe.

Kao odgovor na takvo stanje, Milat predlaže veći stupanj beskompromisnosti i zaoštravanje zahtjeva. Kako bi pokret bio uspješan, navodi, mora privući čim veći broj ljudi što bi se moglo postići traženjem naplate 0 eura za ECTS bod ili čak zahtjevanjem od uprave da studentima omogući bolje uvjete za studiranje, u kojima potencijalno ne bi trebali raditi.

Suočeni s drastičnošću situacije, mnogi studenti fokusirani su na neposredne probleme koji im dišu za vratom. To ne znači da svoj otpor usmjeravaju protiv jednog čovjeka i njegovih pulena koji se nisu udostojili pojaviti na Skriptinaru, već razumiju da je ta borba sistemska. Na naš upit da komentiraju povlačenje suspenzija, delegati Plenuma podsjećaju da se još čeka pravomoćnost odluke stegovnog suda, no upozoravaju da time problem nije riješen:

“Što se tiče daljnjeg djelovanja, ovo je jasan pokazatelj koliko su daleko spremni otići oni na pozicijama moći kako bi zaštitili status quo i ugušili svaki pokušaj legitimnog otpora. No, mi smo svjesni da je problem sistemski, a naša borba je borba za slobodno obrazovanje što, između ostalog, znači besplatno i svima dostupno obrazovanje. Naša borba ovdje nikako ne prestaje, ona tek počinje.”

Svijest o tome da je riječ o široj borbi protiv komercijalizacije znanja i posljedičnog podvrgavanja društva zakonu kapitala, ono je što jesen Filozofskog može pretvoriti u proljeće. Ako povratak studenata na nastavu išta dokazuje, to je da se moć manjine može izazvati snagom većine. I to je, vjerojatno, najvažnija pouka s Filozofskog fakulteta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako premostiti taj jaz i stvoriti prostor susreta, otvorenosti i interkulturne interakcije središnja je tema niza događaja Platforme Upgrade, čiji ovogodišnji projekt u okviru programa Kultura i umjetnost u zajednici u fokus stavlja zagrebački kvart Trnje, promišljajući otvorenost ove gradske četvrti ka interkulturnoj razmjeni, kao i njezine potencijale za dobrodošlicu i integraciju pojedinaca različitih vjerskih, rasnih, nacionalnih i drugih profila. Raznolika programska večer u Pogonu Jedinstvo uključivala je tribinu Od eksploatacije do solidarnosti – strani radnici u Zagrebu u kojoj su sudjelovali Nikola Vukobratović, Sunčica Brnardić i Sweta Pudasaini zajedno s moderatorom Leonardom Jurićem, a program se nastavio izložbom Otvoreni kvart? učenika_ica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna koja promatra kvart Trnje kao mjesto krajnosti i raznolikosti, ali i postavlja pitanje o njegovoj otvorenosti u kaosu urbanističkog razvoja koji ga je zadesio. Završetak večeri upotpunio je glazbeni program: koncert benda Toumaranke Orchestra i etno music party s Bezumom za DJ pultom. 

Ususret prazniku rada programska večer prigodno je otvorena tribinom na temu stranih radnika_ca, čijim se prisustvom kompenzira manjak radne snage, posljedica višegodišnjeg iseljavanja hrvatskog stanovništva. Kulturnjaci i radnici_e iz civilnog sektora činili su najveći dio publike koju je privukla ova tribina, “reprezentativna”, kako vele organizatori, za “dijalog o pravnim i radničkim aspektima migrantskog rada i sindikalnom organiziranju kao interkulturnom fenomenu”. Sunčica Brnardić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske predstavila je osnovne statističke i demografske podatke kako bi pojednostavila razumijevanje sistemskog kaosa s kojima se suočavaju strani radnici u hrvatskim institucijama tržišta rada. Brnardić je istaknula kako dvije trećine stranih radnika_ca čine radnici iz susjednih nam zemalja (BIH, Srbija, Kosovo), dok preostalu trećinu koja bilježi značajan rast čine radnici_e iz južne i jugoistočne Azije. Izmjenom Zakona 2021. kvotni sistem zapošljavanja je zamijenjen testom tržišta rada koji provodi HZZ i ukoliko se ispostavi da nema odgovarajućih kandidata, poslodavac podnosi zahtjev za dozvolu i rad državljana trećih zemalja. 

“Strani radnici predstavljaju heterogen pojam i rad s njima je poput crne rupe jer nemaju pristup sindikatima ni institucijama tržišta rada”, zaključila je Sunčica Brnardić, uz napomenu da je “potrebno šire regulirati cijenu rada i kolektivne ugovore, definirati minimalne plaće po sektorima (što već postoji u sektoru graditeljstva i ugostiteljstva)”. Iako nedostaje kontrola države u provođenju ovih mjera, ne može se poreći da se neki pomaci ipak ostvaruju.

Jedina strana radnica u prostoriji i sugovornica na tribini Sweta Pudasaini doselila je iz Nepala u Hrvatsku prije osam godina kada nije bilo toliko stranih radnika pa smatra da je zbog toga bila bolje prihvaćena. “Sada puno Nepalaca dolazi u Hrvatsku i uglavnom se drže zajedno. Zbog jezične barijere nemaju mogućnost socijalizacije s lokalcima, a ta nemogućnost komunikacije uvjetuje rasizam i mržnju”, objasnila je Sweta navodeći da smatra kako bi država trebala osigurati lakšu integraciju, makar u vidu tečajeva hrvatskog jezika. Dok se državne politike sustavno oglušuju na dijalog o integraciji stranaca u Hrvatskoj, konkretni se pomaci naziru u gradu Zagrebu, gdje je lokalna vlast u gradskom proračunu za 2024. namijenila 150 tisuća eura za tečajeve jezika za strane radnike. 

Nikola Vukobratović osvrnuo se na problem agencija za pomoć pri zapošljavanju stranih radnika, kojima je država prepustila reguliranje zapošljavanja: “To su nano-agencije koje kontrolira puno veća agencija iz Katra, one su dio široke mreže agencija”. Naglasio je kako je to veliki administrativni kaos u kojem su radnici barem u legalnom statusu – slaba utjeha s obzirom da su taj legalni status stekli pod cijenu zaduživanja. Uzme li se u obzir ekonomska realnost stranih radnika, njima se “žuri vratiti dug od 7 do 10 tisuća eura, koliko su morali platiti agencijama”, dodala je Sunčica Brnardić uz zaključak da strani radnici u slučaju povrede ljudskih ili radničkih prava najčešće ne ulaze u sudske sporove jer im se to ne isplati u trenutku dok im prioritet otplatiti dug.

Uslijedila je tema nezainteresiranosti stranih radnika za edukacije o sindikalnom organiziranju. Srećom, Sweta se nadovezala s prijeko potrebnim reality-checkom, objasnivši da njeni sunarodnjaci dolaze iz države u kojoj ne postoji mirovinski sustav, a ugovor o radu postoji jedino u državnim institucijama, pa im je jako teško razumjeti koncepte bruto i neto plaće, a kamoli sindikalnog organiziranja. “Puno njih ne razumije sasvim dobro engleski, a edukacije se često rade bez prevoditeljice”, dodala je napominjući kako su neki od Nepalaca u Hrvatskoj nepismeni, što zahtijeva prilagodbu metodološkog pristupa i samog jezika komunikacije da bi se informacije o radničkim pravima učinile što pristupačnijima. “Vjerujem kad bi se stručni pravni jezik prilagodio i kada bi se tema prezentirala jednostavnim i pristupačnim jezikom, ciljanoj skupini nepalskih radnika bilo bi lakše razumjeti koja su njihova prava i kako reagirati ako se njihova prava ne poštuju”, dodala je Sweta.

Njezin komentar ponukao me da se zapitam zašto tribina nije održana na engleskom jeziku, kako bi rasprava bila pristupačna i stranim radnicima, tj. ne isključujemo li izborom hrvatskog jezika iz dijaloga upravo onu skupinu ljudi kojoj je tribina posvećena i čiji položaj intelektualiziramo? To sam pitanje postavila i u javnom forumu, na što je moderator Leonard Jurić objasnio je da je stvar u “organizacijskim kapacitetima svih uključenih, ali bilo kakav dijalog na ovu temu je konstruktivan”. Programski koordinator Operacije grad Sven Janovski dodao je da u organizaciji ovakvih skupova “teško dolazimo do ljudi i puno njih ne želi javno pričati o ovakvim temama, ne osjećaju se dovoljno sigurno”. To otvara novi set pitanja o tome zašto se ne osjećaju dovoljno sigurno i što oni dobivaju javnim izlaganjem. Jasno je da jednom tribinom nije moguće rješiti problem iz korijena, ali su tijekom rasprave isplivale ideje o drugim formatima koji bi mogli biti prijemčiviji i uključiviji. Tako je jedan posjetitelj obznanio da “ima jedna ekipa Nepalaca tamo malo dalje koja trenira nogomet kod bivšeg Urnebesa, ja mislim da bi oni puno radije igrali nogomet nego dolazili ovo slušat’ jer je to zabavnije sto posto”. Ako Nepalci vole nogomet, zašto ne igramo nogomet s njima? Postoji li neki drugi format susreta i interkulturne razmjene osim intelektualiziranja integracijskih strategija na tribinama na jeziku nerazumljivom strancima? Gdje ima volje, ima i načina.

Brojna pitanja koja su ostala u zraku nakon tribine amortizirala je izložba Otvoreni kvart?, fotografsko mapiranje učenika_ica Fotografskog odjela ŠPUD-a. Fotografije su bile isprintane na rupičastoj foliji obješenoj na drvenu konstrukciju nalik na stožac (šator?), zbog čega je izložba spontano postala interaktivna jer su se djeca uvlačila i skrivala u šatorske konstrukcije. Pet šatorskih punktova s radovima posvećeno je različitim aspektima otvorenosti kvarta Trnje. Posjetitelji su uživali u promišljenim kadrovima srednjoškolaca koji su prikazivali i prizivali razne teme: intergeneracijske susrete u kvartovskim parkićima, puteljcima i tratinama, prostorije udruge Are You Syrious? s doniranim potrepštinama posloženim na prekrcanim štenderima, kontraste obiteljskih kuća i visokih nebodera, kao i sve reprezentativne kvartovske prizore koje su učenici vješto ovjekovječili svojim objektivima.

Za kraj programske večeri, nastup afričko-hrvatskog benda Toumaranke Orchestra nadoknadio je sve nesavršenosti ranijeg dijela programa. Uigrani bend s karizmatičnim frontmenom Abijem Seydijem veselim je ritmom rasplesao i najsramežljivije bokove, stoga nije dugo trebalo da se publika prepusti pozitivnoj atmosferi. Da je glazba univerzalno razumljiva kreativna sila koja nadilazi intergeneracijske i interkulturne razlike najbolje je dokazao plesni podij u Močvari, na kojem se moglo vidjeti djecu kako intuitivno plešu i rade zvijezde u prvim redovima, a posjetitelje starije dobi kako energično cupkaju lijevo-desno u zadnjim redovima. Takvi entuzijazam i energičnost su nam prijeko potrebni mislimo li ostvariti neku promjenu i potaknuti solidarnost s drugim kulturama, a do tad mantrajmo: gdje ima volje…

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade, u sklopu projekta Trnje: Otvoreni kvart.

Jedna od ključnih motivacija pri pokretanju Biltena bio je stav da manjak sustavnog praćenja društvenih i političkih zbivanja u regiji presudno sužava okvir razmišljanja i diskusija o drukčijim razvojnim modelima i progresivnim politikama. Stoga je namjera Biltena “sustavno praćenje društvenih i ekonomskih procesa u regiji, i to u okviru koji obuhvaća – Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo, Albaniju, Bugarsku i Rumunjsku”.

Radi se o analitičkim tekstovima koji bi trebali pružiti uvid u društvene, političke i ekonomske procese u navedenim zemljama i pridonijeti razumijevanju strukturne dimenzije tih procesa. “Cilj je uspostaviti poveznice između različitih razina društvenog i političkog života i time pridonijeti razvoju političke edukacije i imaginacije, a funkcija Biltena je i pružanje prostora za otvorene diskusije na lijevom političkom spektru”. Za sad na portalu možete čitati tekstove Jelene Miloš, Dinka Kreha, Primoža Krašovca i Vuka Vukovića, a dinamika objavljivanja trebala bi biti tekst dnevno.

Nakladnik je Biltena Udruženje za medijsku demokraciju iz Zagreba, uredništvo čine Nikola Vukobratović, Andrea Milat i Marko Kostanić, za vizualni identitet zaslužan je Hrvoje Živčić, a projekt financira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe. 

Izvor: Bilten

U instalaciji Stambeno pitanje umjetnici Rena Rädle i Vladan Jeremić prikazuju tri specifična slučaja deprivacije Roma, beogradskih, rimskih i helsinških, kako bi ovo “romsko pitanje” stavili na njegovo pravo mjesto – u klasne odnose u proizvodnji prostora. Kroz tri videa prokazuju sliku o Romima-nomadima kao konstrukt kojim se prikriva fašistoidna politika čišćenja grada od Roma, ali i povezuju takvu politiku s generalnom tendencijom tržišno orijentirane države da europskoj nižoj klasi uskrati pravo na grad, nudeći drugačije pristupe rješavanju pitanja stanovanja migrantskih radnika.

Između svjetova II želi skrenuti pozornost na pitanje takozvane mobilnosti u umjetničkom polju. Anketa Šivanje prsta na kreditnu kartici i druge priče koju uvrštavamo u postav fokusira se na suvremene migracije umjetnika/ca i kulturnih radnika/ca. S onu stranu romantizirane slike putujućih umjetnika i tobožnje demokratizacije umjetničkog polja, ona predstavlja protusliku kreativne klase kao rezervne armije umjetnika/ica koji pod krinkom obećanja takozvane globalne umjetnosti svakodnevno reproduciraju imigrantske uvjete. Kustosice izložbe su Ivana Hanaček, Vesna Vuković te Ana Kutleša iz [BLOK]-a.

Izložba će biti otvorena u ponedjeljak 18. studenog u 19 sati u Galeriji Miroslav Kraljević. Nakon otvorenja izložbe, bit će održana diskusija u sklopu programa Mikropolitike, u 19.30 sati. U razgovoru će sudjelovati umjetnici, Iva Marčetić, Nikola Vukobratović te [BLOK] .

Projekt uzima 1989. godinu kao važan biljeg u nedavnoj povijesti te trenutak koji je označio smjer kretanja od hladnoratovske trostruke podjele prema “novom svjetskom poretku”. “Takozvani Zapad, oslijepljen globalnom pobjedom neoliberalnog kapitalizma, nije uspio prepoznati utjecaj velikih pomaka započetih krajem 1980-ih, te se nastavio čvrsto držati vlastite hegemonije. Termin bivši Zapad (former West), koji se nikada nije uspio artikulirati kao suprotnost bivšem Istoku, ovdje se ne referira na status quo, već je zamišljen kao ‘barijera’ blokovskim mentalitetima: kritičan, emancipatorski i s težnjom promišljanja globalnih povijesti i nagađanja o globalnim budućnostima kroz umjetničke i kulturne prakse”, stoji u pojašnjenju projekta. 

Jedna u nizu konferencija organiziranih u sklopu Former West je i Documents, Constellations, Prospects, koja se od 18. do 24. ožujka održava u Haus der Kulturen der Welt u Berlinu. Kroz izložbe i umjetničke projekte, razgovore, diskusije, predstavljanja, performanse i izvedbe, publika te velik broj govornika i sudionika, nastavit će razmišljanja o kretanjima svijeta od 1989. te usmjeriti pogled i prema budućnosti. 

U programu konferencije, između ostalih zanimljivih panelista, sudjelovat će i nekolicina aktivista, teoretičara i umjetnika iz Zagreba i Ljubljane. Radni jezik konferencije je engleski, a većina rasprava i predavanja dostupna je putem live streama na istaknutom linku. Također, u bazi na stranicama projekta naći ćete velik broj intervjua, tekstova i prijedloga za raspravu o temama iz fokusa konferencije.  

KP