Izložba je dio godišnje programske koncepcije Galerije Bužančić Prostor naš svagdašnji kojom se prostor obrađuje kao znak ili simbol reprezentacije, kao utopijski/distopijski pejzaž ili kao (dis)funkcionalni oblik kolektiviteta. Dio ovog programa je i još uvijek otvorena izložba Zagreb / Split / Botinec autorice Renate Ladović Meštrović i koautora Marija Javorčića i Danijele Cikatić Javorčić. Autorica iz osobne perspektive prikazuje promišljanje prostora zagrebačkog prigradskog naselja Botinec, naselja koje teritorijalno pripada gradskoj četvrti Novi Zagreb – zapad, a koje s druge strane svojim prigradskim obilježjima u kojima se gotovo nadrealno stapaju grad i selo ne nalikuje ni Novome niti starome Zagrebu.

Bešlić i Šimunović u svom istraživanju fokus stavljaju na arhitektonska ostvarenja nastala od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, te se posebno osvrću na utjecaj demokratizacije i liberalizacije uvjeta izgradnje nakon društvenog prevrata devedesetih godina. Njihove izložbe svojevrsni su pregled zatečenog stanja koji Šimunić bilježi i predstavlja u maniri albuma fotografija dok Bešlić kritički secira pojedina ostvarenja te daje pregled urbanističkog razvoja odabranog kvarta. Na izložbama jednako prikazuju dobra i zanimljiva ostvarenja kao i selekciju građevina koje održavaju atmosferu i duh vremena i važan su element oblikovanja kulture stanovanja i življenja.

Upravo Novi Zagreb tipičan je primjer nedostatka sustavnog planiranja iz kojeg proizlazi niz problema s izravnim utjecajem na kvalitetu života u kvartu. Ovaj dio grada, zbog velikog broja naguranih stambenih prostora i nedostatka javnih sadržaja, dugo se smatrao radničkom spavaonicom. “Urbana morfologija uvijek počiva na omjeru stanogradnje i nužnih sadržaja – dječjih vrtića, škola i uslužne infrastrukture. Sve ono što čini, ne samo grad, nego i svaku četvrt privlačnom. To nisu samo kulturni sadržaji kao kino, nego i raznolikost trgovačke ponude i uredskih prostora”, piše Bešlić u uvodniku izložbe. Javni sadržaji i građevine od simboličke važnosti u Novom Zagrebu pojavili su se tek nedavno, ali neplanirano i točkasto raspoređeno, bez prave organske povezanosti, što  utječe na daljnju nemogućnost formiranja središta četvrti kojem bi gravitirali njegovi stanovnici. Jednako važna – i još uvijek nezadovoljavajuća – je i prometna povezanost rubnih kvartova s povijesnom jezgrom grada jer transportni komfor, između ostalog, stvara i osjećaj pripadnosti gradu u cjelini. Istovremeno, “mora se raditi na individualizaciji pojedinih četvrti jer je Zagreb prevelik da bi imao samo jedno središte”, ističe Bešlić.

Iako Novi Zagreb od samog početka izgradnje ima problema s praktičnim urbanističkim planiranjem, primjerice Avenija Dubrovnik oblikovana je isključivo kao prometnica, bez ikakvog odnosa prema okolnoj izgradnji, tek je “poduzetnički urbanizam” pokazao svu nesreću parcelizacije zemljišta i neplanske gradnje. Ekonomskom transformacijom devedesetih godina je nekad javno zemljište privatizirano zbog čega je u gradskim četvrtima onemogućeno očuvanje i uređenje zelenih površina i drugih javnih sadržaja. Želja za brzom zaradom investitora tako ima izravan utjecaj na daljnju urbanističku devastaciju i opadanje kvalitete života u kvartu.

Bešlić ipak pomirljivo zaključuje kako je i stambena najamna arhitektura druge polovice 19. stoljeća gotovo u cijelosti pripadala špekulantskoj gradnji. Danas su te zgrade pod zaštitom i smatraju se dijelom građevnog nasljeđa, pa će tako vjerojatno i mnoge zgrade stambene arhitekture koje se danas grade, unatoč njihovoj banalnosti, u budućnosti biti promatrane kao standard vremena.

U okviru godišnje programske koncepcije Prostor naš svagdašnji – prostor kao znak ili simbol reprezentacije, kao utopijski/distopijski pejzaž ili kao (dis)funkcionalni oblik kolektiviteta Galerija Bužančić organizira izložbu koja donosi pregled recentne arhitekture Novoga Zagreba koju su autori realizirali u sklopu višegodišnjeg izložbenog projekta Arhitektura zagrebačkih četvrti koji tematizira recentnu arhitekturu zagrebačkih četvrti.

Kako stoji u najavi izložbe, umjetničko polazište izložbe je činjenica da se u Novom Zagrebu do danas nije formiralo središte koje bi postalo njegova identifikacijska točka. Novi se sadržaji točkasto raspoređuju bez neke organske povezanosti, samo podcrtavaju trajnu nedorečenost i nedostatak vizije koja bi trebala artikulirati središte toga dijela grada. Demokratizacija i liberalizacija uvjeta izgradnje nakon društvenoga prevrata devedesetih godina dvadesetoga stoljeća nisu dovele do arhitektonske kulture kakva je očekivana. Stoga umjetnici donose pregled, ne samo s pohvalama, nego i s kritičkim osvrtima koji se bavi i dvojbenim odlukama i rješenjima u planiranju i građenju.

Toni Bešlić, arhitekt dipl.ing., u svojem se radu bavi istraživanjem i valorizacijom recentne i međuratne hrvatske arhitekture s težištem na zagrebačkoj arhitekturi.Osim teorijskog i publicističkog rada, bavi se i projektiranjem.

Izložba se može pogledati do 25. svibnja 2018.