Performans spaja žongliranje, manipulaciju objektima, video mutacije i fakirsku poeziju, a nastoji obraditi pitanje dominacije i kontrole te njihovih direktnih posljedica.

Autor i izvođač je Nikola Mijatović Bangavi. Dizajn svjetla i video mutacije potpisuje Amar Maksumić, a glazbu Ivan Svaguša. Ilustracije izradili su Ivan Svaguša i Nikola Mijatović, a video Josip Bolonić.

Više informacija pronađite ovdje.

Kako najavljuju organizatori_ce, proslava rođendana usmjerena je na isticanje važnosti i odgovornosti strukovnih udruga, te podsjećanje na sve što je SPID do sada ostvario, te ono što predstoji u borbi za bolje i pravednije radne uvjete. Rođendanski program obuhvaća konferenciju osnivača, panel i radionicu.

Konferencija osnivača Živjeli sto godina susret je umjetnika i profesionalca koji su 2015. godine osnovali SPID i koji su na samom početku svojom aktivnošću osnažili udrugu u najkrhkijim godinama. Članice i članovi osnivači su Jasmina Kallay, Zinka Kiseljak, Uroš Živanović, a u diskusiji će sudjelovati Zinka i Uroš te Jasna Jasna Žmak u moderaciji Antonele Tošić.

Panel Još barem toliko okupit će gošće i goste, aktivne u drugim udrugama koje okupljaju umjetnike poput Jasne Nanut (Društvo hrvatskih filmskih redatelja), Nikole Mijatovića (Društvo umjetnika suvremenog cirkusa), Ivana Sršena (Hrvatsko društvo pisaca), Ive Nerine Sibile (Udruga plesnih umjetnika hrvatske) i Vladimira Gojuna (Društvo hrvatskih filmskih montažera). Panel će voditi potpredsjednica udruge Nataša Antulov.

Radionicu Od rođendana pa do rođendana donosi Društvo umjetnika suvremenog cirkusa. Kako stoji u najavi “jedina udruga koja okuplja umjetnike, za čiji umjetnički rad postoji javni poziv Ministarstva kulture i medija za potrebe u kulturi, ali koji nemaju status strukovne udruge jer administrativno nisu izvedbena umjetnost već zabava”. Kolege umjetnici cirkusanti će sve okupljene učiti žongliranju lopticama, čunjevima, prstenovima u vodstvu Nikole Mijatovića, zamjenika predsjednice DUSC-a i Jadranke Žinić Mijatović, članice UO DUSC-a.

Na proslavi će biti muzike i zakuske. Više detalja pronađite ovdje.

“Htjeli smo okupiti ljude koje smo upoznali u posljednjih pet godina i pokazati domaćoj publici što rade. U DIY [uradi sam] i punk kontekstima tisak je sveprisutan, pogotovo sitotisak, ali mi se čini da mu nedostaje viša razina, vidljivost i udruživanje između različitih aktera na sceni”, govori mi idućeg dana Ana Dumančić, jedna od organizatorica, u sunčanom dvorištu Studio-galerije Klet. Osim što je jedna od programskih voditeljica Kleti, članica je tiskarskog kolektiva Smak Press, koji se prije nepune dvije godine smjestio pokraj tog prostora. 

Premda vlastiti prostor imaju relativno kratko, Smakovci daleko duže neumorno tiskaju za potrebe nezavisne umjetničke scene. Novitet koji festival nosi nalazi se u pristupu tisku. U lokalnom se okruženju čin štampanja često doživljavao kao obrt odvojen od umjetničke produkcije, dok Štampić nastoji taj odnos izvrnuti valorizirajući tisak kao punopravnu i živu scenu. To neće reći da nije postojalo festivala koji su promovirali sitotisak ili risotisak na ovim prostorima, primjer je festival stripa i street arta OHOHO, no prvi put fokus nije stavljen na otisnute umjetnine, nego proces tiskanja kao takav.

“Mi smo prvi umjetnici ovdje koji tiskaju za umjetnike, a onda skužiš da postoje ljudi koji tako briju i vani i koji rade takve festivale. Bilo nam je logično da i domaćoj publici pokažemo kako se to vani radi, da nije samo suha izložba”, nadovezuje se grafičar i Smakovac Filip Pilj, objašnjavajući da maštaju o organizaciji ovakvog festivala otkad su prvi put gostovali kod beogradske Matrijaršije, kolektiva koji je u regionalnom kontekstu postavio zlatni standard za artikulaciju tiskarske scene. Kako će ta artikulacija izgledati kod nas sugovornici_e mi ne znaju reći, Štampić je u suštini eksperiment koji bujajućoj sceni treba poslužiti kao katalizator za jasnije oblikovanje i čvršće povezivanje.

Zato su Smakovci pozvali brojne umjetnike i umjetnice koje su tijekom godina gostovanja po stranim festivalima upoznali. U prvom planu su regionalne zvijezde, uz članice Matrijaršije još i skopjanski Partizan Print, s kojima su Smakovci u štampari drugog dana festivala otvorili grupnu izložbu Tiskoteka. Apstraktna geometrija leži bok uz bok s cabaretovskim plakatima, kaotična internetska estetika suprotstavljena je socijalističkom agit-propu, a dječji crteži gotovo da prelaze preko otisaka nostalgičnih fotografija. Kaleidoskop raznorodnih radova na bezbrojnim materijalima pretvara industrijski ambijent u postmodernu knjižnicu. Kaotični postav na rešetkama i istrošenim zidovima tiskare objedinjuje sve izloženo pod jednim nazivnikom – tiskom kao najizravnijim posrednikom ideja.

Ako se prostor Smak Pressa u petak mogao čitati kao afirmacija širine ove djelatnosti, susjedna Klet upriličila je izložbu koja meditira nad dubinom tehnike. Prepreka savršenom očajanju Matrijaršinice Sofije Pašalić prikazuje šest manjih grafika koje se “reproduciraju” u dekonstruiranom obliku. Segmentirani, razlomljeni i ispremiješani na različitim materijalima, izlošci stvaraju klaustrofobični univerzum koji koristi sve mogućnosti tog taktilnog medija za postizanje željene atmosfere. Dojam fragmentirane stvarnosti zbog toga kao da se prelijeva van, a tu igru realnosti zaokružuju razbacani komarci koje je zbog njihove brojnosti, a upravo je brojnost ključna riječ u tisku, nemoguće ignorirati i bez zvuka zujanja. Kao i Cake, Pašalićina serija u vakuumu nosi drugačija čitanja, no unutar Štampića nameće specifičan niz značenja koji kao da produbljuju poruku festivala, uvezujući se s njegovim implicitnim postavkama. Ipak je umrežavanje jedna od glavnih funkcija događanja.

“Ta razmena je bitna za sve nas kao individue i zajednice. Znači da se gradi scena, ti narativi postoje lokalno i u tom pogledu šire geografske prostore”, pojašnjava Pašalić, dodajući da su u Matrijaršiji samo čekali da se ovakav tip festivala odvije u Hrvatskoj.

Milica Ivić, druga prisutna članica Matrijaršije, dijeli Pašalićin entuzijazam. Kao organizacijska veteranka ne vidi zamjerke, sve od opsega do izvedbe funkcionira kako treba, a dobro je pogođen i popratni program: “I mi kao Novo doba imamo taj format. Da, imaš izložbe, ali uvijek su tu performansi, projekcije, koncerti i jako dobre žurke.”

Par sati kasnije nalazimo se na takvoj žurci. Nakon elektroničkog kaosa The Belly publiku aktiviraju samoprozvani stand down komičari Zdenko Franić i Lou Profa. Uz funky matrice smireno stoje ispred stare televizije verglajući asocijativne stihove, no večer doseže zenit kad Franić ostaje sam u ulozi autsajderskog mudraca, Lutajućeg DJ Zdene. Dnevni program Štampića se može činiti kao pitomo uživanje u kulturi, ali noćno iskustvo ovu scenu pozicionira čvrsto u prgavi, nepretenciozni underground. 

Na pitanje zašto su u festival tiska uvrstili glazbeni segment, Smakovci mi odgovaraju da su htjeli privući širu publiku, no evidentno je da tisak i glazba, napose punk, imaju dublju sponu. Neki od izlagača su u tisak ušli s glazbene scene, poput dvojca denevér koji su večer prije u Attacku zatvorili prvi dan festivala. Distorzijom i rezanjem praznog hoda coldwavea, žanru ubrizgavaju novi život što publika dočekuje s oduševljenjem.

“To je stvarna pojava. Ljudi slušaju glazbu jer ima fizički utjecaj na tijelo, a štampanje je isto. Diraš stvari, vidiš teksture i boje. Cijela interakcija s medijem je slična”, navodi gitarist Sebastián Villano. Njegov kolega Árpád Szigeti, lice iza peštanskog Hurrikan Pressa, kima glavom i objašnjava kako su alternativna scena i tisak isprepleteni od začetaka. Ako je underground scena proces, tisak je emulzija koja taj proces već šezdeset godina prekriva i bilježi. Ovo nije neobično s obzirom na to da tisak s kontrakulturama dijeli iste vrijednosti.

Portugalska umjetnica Catarina Real tako u razgovoru za vrijeme subotnjem sajma naglašava ekonomsku egalitarnost tiska u kontekstu umjetničkog polja: “Dostupnost objekta je bitna jer tržište umjetnina nije normalno, monetarna vrijednost umjetnina nije povezana s vrijednosti koju te stvari imaju“.

“Motivacija da radiš sito je da imaš ceo proces štampe pod sopstvenom kontrolom, da ti niko ne može da odredi šta ćeš da štampaš, da li će ti netko nešto iscenzurisati”, Ivić mi skreće pozornost na beskompromisni protok informacija odozdo u nezavisnom tisku.

“Od jednog predloška možeš dobiti puno istih motiva. Dževad Hozo, profesor grafike iz Sarajeva, nazvao je grafiku umijećem multioriginala. Sve su to originali, ali ih je puno”, tvrdi Pilj sa žarom u očima, podcrtavajući inherentni kapacitet tiska da demokratizira umjetnost.

Kad umjetnici postaju vlasnici svojih sredstava za proizvodnju, formulira se i poseban društveni odnos, kako Ivić zaključuje: “U načinu na koji komuniciraš s ljudima, u vrednostima koje deliš, načinima na koje provodiš vreme, kako zajedno s ljudima jedeš ili piješ. Što se Matrijaršije tiče, to je taj politički otpor koji je doslovno čvrsta linija načina života koju mi branimo već deset godina.” Emancipacija tiska kao samostalne discipline vrijedne promišljanja u nekom smislu dopušta takvom načinu života da dođe do punog sjaja, pod reflektor gura produkcijsku matricu koja se oduvijek nalazila u nezavisnoj kulturi.

Na tom tragu Štampić stavlja naglasak upravo na proceduralnost i komunalnost umjetničke scene, bilo koje. Kolaborativnost, demokratičnost, egalitarnost i slične parole najviše su do izražaja došle zadnji dan festivala, na sajmu na kojem je svoje radove pokazalo dvadesetak pozvanih izlagača. Prezentacijom sitotiska i lagodnim razgovorom nazočnih uz garažni rock s razglasa u prisnoj atmosferi, Štampić dolazi do svoje glavne funkcije umrežavanja umjetnika i razmjene znanja. Svaki štand je svijet za sebe, sakriva druge teksture i tehnike o kojima umjetnici rado diskutiraju, a posjetitelji s interesom istražuju. Opušteni buvljak potpuni je kontrast deliriju jučerašnje večeri koja je u smijehu i dimu okupila parsto ljudi, što mi daje priliku da pitam izlagače što ih je privuklo tisku.

“Sitotisak je, koliko god izgledao komplicirano, jednostavna tehnika koja stvara puno sreće. Lijep je trenutak kad ljudi međusobno nose majice i vide se po gradu. Sito je vezivno tkivo za cijelu scenu koja postoji u Zagrebu i konačno se počela definirati”, odgovara mi Mislav Lešić pred svojom unikatnom kombinacijom slavonskog folklora i secesijske psihodelije.

“Imao sam osjećaj da fotke koje su na Instagramu zaslužuju više od toga, da stoje na nečijoj polici i, kad to vidi, da ima bolju konekciju s tom fotkom”, prisjeća se Pavle Kocanjer zrcaleći sentiment mnogih da je rast virtualnog svijeta jedan od uzroka revivala tiska.

“Taj eksperimentalni pristup, nemanje kontrole, slično je životu. Alhemija toga da nešto što staviš na jako tamno, a posle staviš na jako svetlo, rađa nešto drugo, na što ti puno puta i ne možeš kompletno da utičeš jer grafika traži neki laboratorijski uslov koji nemamo puno puta”, zamišljeno će Biljana Dimitrova iz Partizan printa. Kao i svi koje pitam, u Štampiću vidi veliki značaj, posebice za scenu na teritoriju bivše Jugoslavije: “Kad dolaziš na ovakav festival dobivaš potvrdu da to što radiš nije džaba i nisi skrenuo s puta.”

Starosjedioci poput Franića, inače jednog od prvih nezavisnih izdavača u Hrvatskoj, i Nikole Mijatovića, umjetnika u čijem su se studiju Smakovci zaljubili u tisak, ponavljaju pak koliko im je drago da scena doživljava procvat. Mijatović konkretno kaže da je ta scena “nevidljiva široj publici. Ona je živa, mijenja se, dolaze novi ljudi i odlaze stariji, ali je nevidljiva mainstream svijetu. Zato je jako bitno da se organizira ovakav festival, a ne vidim tko bi drugi to mogao napraviti”.

Buduća izdanja će pokazati je li istup na binu bivših radnika iza zastora tek rasvjetljavanje nove zajednice entuzijasta, ili nešto što će inspirirati šire promjene u lokalnom kulturnom polju. U najmanju ruku, trodnevna šuma tekstura i šablona Štampiću daje značaj veći od dodira s bilo kojim individualnim radom. I to je, u srži, samo preslika onog što tisak čini tiskom. Tisak je umijeće ideja, mogućnost njihovog neobuzdanog širenja. U tome Štampić, u svom konceptu, kao i u provedbi, briljira – mali pomak na situ, veliki otisak na duhu jedne scene.

Ideja o pokretanju vlastite nezavisne tiskare nije došla odjednom, kako nam pojašnjava Ana Dumančić, već je ovaj prijateljski trio o štampariji i radioni počeo sanjati prije tri godine: “Prve otiske radili smo 2016. godine u Sito(s)tisku u Medici gdje nas je Nikola Mijatović Bangavi naučio sve osnove i ustupio nam svoju radionicu za tiskanje majica zahvaljujući kojoj smo financirali prve izložbe. Prvi stari Riso printer 2020. smo dovukli doma iz Srbije, radio je nekoliko tjedana i pokvario se usred printanja programske knjižice Cirkobalkane, no uspjeli smo nabaviti novi i tada se rodio Smak Press. Da Smak Press može biti i neka šira priča, shvatili smo prije dvije godine u prvom posjetu Matrijaršiji u Beogradu čiji su nas program i praksa oduševili i poželjeli smo nešto slično pokrenuti u Zagrebu.”

Prostor Smak Pressa otvoren je cjelodnevnom manifestacijom koja se 21. listopada odvila u dvorištu prostora u dnu haustora Ilice 73, koji je prije prenamjene bio napuštena autopraona. “Tiskara je jedna od garaža u nizu koje smo prenamijenili u prostore za rad, izlaganje i druženje”, kaže Dumančić te dodaje da  djeluju samostalno ili u kombinaciji s kolektivom Klet koji u susjednom višenamjenskom prostoru organizira buvljake, izložbe i slične događaje. 

U susjednom prostoru, Kleti, tako su već održane neke od skupnih i prodajnih izložbi, poput Hoćeš plakat?! 2021. godine na kojoj je sudjelovao velik broj umjetnika_ca, među kojima je i Apolonija Lučić (Ponči Huljić), čija je pop-up izložba održana na otvorenju Smak Pressa. Oba prostora njeguju neformalan i neopterećen pristup izlaganju radova uz druženje, prisustvo autora_ica i glazbu, poput koncerta prijateljskog benda Pseća Plaža koji se održao na dan otvorenja tiskare.

Osim aktivacije prostora putem jednodnevnih manifestacija, Smak Press kolektiv sudjeluje na izložbama i festivalima van Zagreba, poput nadolazeće radionice Print zine u Kasarni gdje će Marin Remić održati predavanje i uz sudjelovanje polaznika_ca izraditi zine koji će se printati u riso tehnici. Narednu godinu kolektiv ima u planu održati sito i riso radionice, a u međuvremenu pripremaju jednodnevnu izložbu gostujućih umjetnika_ca iz regije, nova izdanja fanzine, artist bookova i stripova. Nadolazeća izložba u subotu, 9. prosinca predstavit će radove umjetnice i ilustratorice Rine Barbarić, koja je također ranije izlagala u Kleti, uz popratni sajam radova lokalnih umjetnika_ca.

Iz najave: “Ovaj nastavak se postavlja kroz natalne karte izvođača obrađujući utjecaj planeta (prst sudbine) na život grupe i pojedinca, u ovom slučaju cirkuskog umjetnika. Gledatelji svojim horoskopom teorijski aktivno sudjeluju u predstavi, uzrokujući svojim prisutstvom izmjene planetarne energije. Svaka izvedba je pomalo drugačija, ovisno o konstelaciji planeta na dane izvedbe (osobito retrogradnog Merkura :-), sastav publike i prevlast određenog znaka. Namjera autora je kroz igru izvođača dati početne smjernice za izvedbeno otkrivanje tajni Zodijaka. Inspiracija za izvedbu, osim u tekstu Mile Dupora, skriva se i u otvaranju tarot karata iz knjige La Vie del Tarot, Alejandra Jodorowskog i Marianne Costa…”

Iz najave: “Ovaj nastavak se postavlja kroz natalne karte izvođača obrađujući utjecaj planeta (prst sudbine) na život grupe i pojedinca, u ovom slučaju cirkuskog umjetnika. Gledatelji svojim horoskopom teorijski aktivno sudjeluju u predstavi, uzrokujući svojim prisutstvom izmjene planetarne energije. Svaka izvedba je pomalo drugačija, ovisno o konstelaciji planeta na dane izvedbe (osobito retrogradnog Merkura :-), sastav publike i prevlast određenog znaka. Namjera autora je kroz igru izvođača dati početne smjernice za izvedbeno otkrivanje tajni Zodijaka. Inspiracija za izvedbu, osim u tekstu Mile Dupora, skriva se i u otvaranju tarot karata iz knjige La Vie del Tarot, Alejandra Jodorowskog i Marianne Costa…”

Projekt udruge Cirkorama tematizira status suvremenog cirkusa u Hrvatskoj u odnosu na ostatak Europe, postavljajući monumentalnu scenografiju od papira kao dominantnu formu u prazan prostor. Osim što služi kao jedinstvena kulisa – pozornica cirkuskim umjetnicima za njihovu izvedbu – scenografija služi i kao eksponat, odnosno umjetnička instalacija otvorena za publiku i razgledavanje.

Sastavljena od časopisa, novina, letaka, programa, plakata i ostalih propagandnih materijala čiji je sadržaj isključivo cirkuske tematike iz osobne kolekcije autora, instalacija/scenografija ima oblik kule od papira čiji unutarnji izgled podsjeća na krug cirkuskog šatora.

Ovaj zagovaračko-umjetnički projekt koji supotpisuju Nikola Mijatović i Maxime Weinmanni pokušava dovesti u pitanje jednakost tretmana cirkuske umjetnosti u različitim zemljama Europe. “Ideja je ukazati na proturječne stvarnosti i različite mogućnosti koje kao umjetnici ostvarujemo, a koje nam isključivo određuju mjesto na kojem živimo i sredina koja nas okružuje”, navode autori.

Započet 2020. u Zagrebu, projekt se nastavlja nastavlja kroz 2021. i 2022. gostovanjima u Križevcima u sklopu SUFFESTA i Beogradu u okviru Artists in Residence programa. U sklopu CT-HR turneje instalacija će osim u Splitu boraviti u Rijeci i Puli, gdje će publika imati priliku kroz dostupan i razumljiv sadržaj upoznati suvremenu cirkusku umjetnost u novom kontekstu.

U svakom od gradova snima se i video materijal s kratkim izvedbama lokalnih cirkuskih umjetnika unutar instalacije, čime se pokušava zabilježiti dugogodišnja prisutnost cirkuskih umjetnika i umjetnica i u formi skupnog video rada ovjekovečiti njihovo stvaralaštvo.

“Ideja nam je bila da kroz radijski medij pokrijemo neke kulturne sadržaje za koje smatramo da su slabije zastupljeni u medijima. S obzirom da je naša osnovna djelatnost promocija i razvoj suvremenog cirkusa i da nam se svi projekti baziraju na ovakvim sadržajima, odlučili smo to na neki način dokumentirati i promovirati. Također nam je cilj uključiti i druge umjetničke pravce koji su prisutni u društvu, kao i njihove aktere koji teško dobivaju mjesto u medijskom prostoru, bez obzira radi li se o komercijalnim ili nezavisnim medijima”, pojašnjava Cirkoramin Nikola Mijatović.

Iako se u vremenu zdravstvene krize seljenje kulturnih sadržaja u virtualni prostor čini nužnim, kaže nam kako se ideja pokretanja radija javila još prošle godine, kada su krenuli s istraživanjem mogućnosti koje Internet pruža za ovaj tip sve popularnijeg medijskog formata. S obzirom da je voditelj ovog mladog projekta Ratko Bokić koji radi kao tonski realizator na jednoj radijskoj postaji, nije bilo teško započeti s njegovom realizacijom u trenutku kada se ovakav tip komunikacije za organizaciju pokazao više nego korisnim.

Osim glazbe, plan je da se u “eteru” Kulturnog radija emitiraju vijesti iz kulture, radio drame, intervjui s umjetnicima i umjetnicama te najave i recenzije različitih kulturnih događaja, osobito onih slabije medijski zastupljenih. Prva snimljena emisija bio je intervju sa švedskim umjetnikom Hugom Bergmanom koji je u siječnju boravio na circusnext rezidenciji u Zagrebu. “Intervju izlazi u javnost na samom početku karantene i nekako nam daje poticaj da se počnemo aktivnije baviti ovim medijem”, dodaje Mijatović. Nedugo potom objavljena je i dokumentaristička emisija Corona Cirkus u kojoj su predstavnici i predstavnice nekolicine cirkuskih organizacija u Hrvatskoj govorili_e o uvjetima rada u polju uslijed situacije s virusom Covid-19 te o mogućnostima samoorganizacije izvedbenih umjetnika koji nisu dio kazališne scene, a o čijim se egzistencijalnim problemima i pravima manje govori u javnosti.

“Što se tiče nastavka rada, u planu su intervjui s različitim umjetnicima koji trenutačno imaju prilično ozbiljne egzistencijalne probleme zbog prirode posla kojim se bave, a o njima se ne piše, ne priča, niti su uvršteni u bilo kakve planove za neki vid državnih poticaja”, zaključuje Mijatović uz najavu pokretanja YouTube kanala na kojem će se ovaj sadržaj moći pratiti od 15. travnja.

Piše: Ivana Slunjski

Nakon ukidanja Festivala novog cirkusa prije gotovo tri godine (još se nadam da je to privremeno) poklonici cirkuske umjetnosti s razlogom su se pitali hoće li ostati zakinuti za visokoprodukcijske inozemne predstave na kakve su nas organizatori FNC-a godinama navikavali. Mlađa i nomadskija Cirkobalkana pokrenuta je s nešto drukčijim predznakom – ponajprije kao regionalna inicijativa povezivanja cirkusera i međusobnoga osnaživanja dviju scena još u začecima, s namjerom da izvedbeni i edukacijski višetjedni program bude podjednako zastupljen u Hrvatskoj i Srbiji. U usporedbi s festivalima koji se usredotočuju na prikazivanje selektiranoga programa, Cirkobalkana nema konvencionalni festivalski štih. Cjelodnevno okupljanje u šatoru i oko šatora podignutome na savskoj obali (u dvorištu zagrebačkoga Pogona Jedinstvo), stalni muving, cirkuliranje poznatih i manje poznatih lica, mnoštvo pratećeg programa, radionice, razgovori, kabarei, open stage, gatare, buvljaci, ove godine i koncerti (u suradnji s klubom Močvara), sve to pridonosi razbarušenoj atmosferi i nekoj idiličnoj slici cirkuskoga načina života.

U tome se kao logični slijed dnevnih zbivanja dogodi i predstava. A njihov je izbor s godinama sve bolji. Iako se ne može zanijekati brojnost izvođača u nas koji se okušavaju u raznim cirkuskim disciplinama, o razvijenoj cirkuskoj sceni koja može računati na infrastrukturnu i ozbiljniju financijsku potporu teško je govoriti. Stoga su i njihove scenske realizacije, za koje izvan cirkuskih krugova malo tko zna kad se i gdje događaju, više nalik izvođačkim točkama koje ističu vještinu negoli koherentnijim i dramaturški opravdanim umjetničkim cjelinama. U opskurnim uvjetima kojima su izloženi akteri neinstitucionalne scene, na čijem se rubu nalazi i cirkuska, Cirkobalkana sedmu godinu ispunjava produkcijsku prazninu, pod svoj šator tako dovodeći i ostvarenja iz uređenijih i društveno cjenjenijih cirkuskih sredina. Ne samo kao svijetle primjere koji pokazuju da se može. Ne samo radi kontinuiteta izvođenja na razini koja zadovoljava izbirljivijega gledatelja. Već i pokazujući da su domaći cirkuseri i publika dio iste priče ma kako se to malo vjerojatnim činilo. Jer cirkuska nas umjetnost više od ijedne druge uči neposrednosti življenja i dijeljenju trenutka, strepnji za drugoga i radosti zbog tuđega podviga, podsjećajući da je granica između uspjeha i pada neznatna. 

Zbog tih vrijednosti i odluke članova francuske skupine Un loup pour l’homme da se vrate osnovama cirkusa i akrobatike izdvojila bih dvije iznimne njihove predstave, Face Nord i Rare Birds, koje su u zagrebački dio programa sedme Cirkobalkane izabrali Milan Manić, Nikola Mijatović i Jadranka Žinić Mijatović. Autori i izvođači Un loup pour l’homme znaju da se i samo tijelom može postići mnogo. Uz mnogo rada, dakako. Njihova vizija partnerske akrobatike slijedi ideju međuovisnosti pojedinaca kao društvenih bića, o nužnoj upućenosti jednih na druge. Ako to ogolimo do kraja, sve ovisi o tome hoćemo li nekomu pružiti ili izmaknuti oslonac. Iz toga proizlazi i sva kompleksnost ljudskih odnosa.

U objema predstavama scena je ogoljena, nema scenografije, sprava ni rekvizita. Svakodnevnoj su, udobnoj odjeći u početnim prizorima predstave Face Nord dodane tek kacige i štitnici za ramena. Ništa nije skriveno, nema trikova ni maske, izvedbeni mehanizam rastvara se pred našim očima: jedno je tijelo aktivno, drugo je potporanj. Od jednostavnih izdržaja drugoga tijela na ramenima do teže izvedivih vertikalnih kompozicija više tijela. Izvođači ispituju limite vlastitoga tijela, također i tijela s kojima su u odnosu, ali tijelo se ni u jednome trenutku ne prikazuje moćnijim nego što jest – unatoč uvježbanosti, samo je pitanje vremena kad će, fizički determinirano, izgubiti bitku s gravitacijom. I ta se činjenica ne pokušava zamaskirati – baš suprotno, pad se shvaća sastavnim dijelom uspona, bez kojega se uspjeh ili mala pobjeda nad samim sobom ne bi mogli takvima ni percipirati. Svaka je figura, svaka situacija nova borba, s vlastitom jakošću ili slabošću, izdržljivošću, koncentracijom, snalažljivošću. Iz posve tjelesnoga materijala na temelju akcija i reakcija, odnosa između dvaju izvođača te pojedinca i grupe moguće je čitati različite životne kontekste i pripadna značenja. 

Face Nord naglašenije se dohvaća sportskih i društvenih pravila te se izvođači Alexandre Fray, Mika Lafforgue, Arno Ferrera i Špela Vodeb upuštaju u niz igara, prizivajući u pomoć borilačke sportove i američki nogomet (na što podsjećaju kacige), ali i bezazlenije dječje igre poput lovice zatvorenih očiju ili preskakivanja zamišljenih prepreka. Igra po pravilima pritom se suprotstavlja neobveznoj igri, slobodnoj u smislu igrivosti i zaigranosti, koja se događa kad se odstupa od pravila. Povlači se i pitanje što se događa kad jedan igrač igra po pravilima, a drugi ih iznevjerava – najjasnije predočeno u vježbi doskoka na partnera u ležećem položaju koji ne ublažava doskok suigrača, nego ga komično odbacuje u stranu i pušta da tupo tresne o pod. Time se ističe i drugi neizbježan sportski činitelj – natjecanje. Kako se predstava zahuktava tako izazovi postaju zahtjevniji te izvođači neizbježno zakažu kad dosegnu granice svojih mogućnosti. Iznevjeravanje pravila nasuprot povjerenju u suizvođača te posustajanje tijela dva su načina, dakle, na koje se prekida igra.

Upravo je tjelesno ograničenje točka koja povezuje i razdvaja cirkus i sport. Obje discipline traže predanost, upornost, odricanja, obje nose rizik od povreda, izlažu izvođača, odnosno igrača pogledu, pritiscima, očekivanjima, nadmetanju sa stvarnim i lažnim heroizmima. Ali dok se podbačaj u sportu smatra neuspjehom, a neuspjeh je i veći kad netko svjedoči porazu, u cirkusu se može pretvoriti u prednost, pa i na tome izgraditi karakter ili cijela priča. Tako se u predstavi Face Nord razvijaju duhovite scene kao, primjerice, kad se, izazvan jačim i svjestan da ne može izvući bolji kraj, jedan od izvođača skriva iza najsitnije izvođačice. Prekidi igre ili pogreške zbog kojih izvođači ponavljaju pojedine figure ili izvedbene segmente dramaturški su promišljeni (dramaturginja Bauke Lievens) i ne narušavaju kontinuitet (dijelom i zbog toga što je mehanizam eksplicitan otpočetka), već se vide kao nova konfiguracija koju treba svladati, novo odmjeravanje snaga. I kad se unaprijed zna kako će situacija završiti, kao kod preskakivanja sve veće udaljenosti s leđa na leđa izvođača ili kod rastezanja mosta s četvero izvođača, publika suspregnuta daha prati napore ekipe, nadajući se da će nadmašiti same sebe makar za centimetar.

Rare Birds, u kojoj se već navedenim izvođačima pridružuju Sergi Pares i Frédréri Vernier, odmiče se prema slobodnijoj formi. Iako nisu u tematskome fokusu, pravila su i dalje tu, vidljiva u svakome traženju oslonca i hvatišta ili signaliziranju pogledima, ali uobičajene akrobatske figure izranjaju samo mjestimično, a i onda nakratko, kao prijelazna faza u neki neprepoznatljiviji oblik. Posrijedi je akrobatsko improviziranje, s definiranim početkom i svršetkom izvedbe. Umjesto pojedinačnih figura, cijela se izvedba može shvatiti kao fluidna figura u stalnoj izgradnji i razgradnji. Početni dvojac traženjem balansa u kružnoj vrtnji, pri čemu izvođač u kleku podupire penjača, najavljuje i preokupacije komada – održavanje ravnoteže u situacijama u kojima je tijelo izbačeno iz sigurnih i stabilnih zona. Time se, preneseno, upućuje na neravnotežu kao pogonsku polugu svijeta, odnosno na neravnotežu kao silu evolucije. Ništa nije trajno osim gibanja samog, a razvoj, i čovjekov i svega organskoga, ovisi o sposobnosti prilagodbe na promjenu. Stoga se i formacija izvođača u neprekidnu kružnom previranju prelijeva iz jednoga oblika u drugi – u jednome času naslućuju se obrisi žabe, u drugome dobiva dojam lebdenja.

Neprestana vrtnja postupno se ublažava osipanjem izvođača, smirujući se u završnome prizoru kad se izvođaču koji već na izmaku snaga trapi tijelo izdržavanjem teških poza pridružuje dotad neaktivna izvođačica iz publike, stišavajući treperenje njegova tijela jednostavnim hvatanjem za ruke. Kako sugerira ta neposredna gesta, privremena se ravnoteža može postići uravnoteživanjem drugim ili uravnoteživanjem u drugome, poravnanjem s njime. Za trenutak predavanja potrebna je izvjesna doza hrabrosti i međusobna povjerenja. No istina je da nam ništa drugo i ne preostaje – i kad se društvena koegzistencija doima kao osuda na niz besmislenih kompromisa, svjesni smo da sami ne možemo daleko odmaknuti. Dragocjeno je što publika, gorljivo prateći program Cirkobalkane, to i prepoznaje. 

O ovogodišnjem programu, regionalnoj cirkuskoj sceni, značaju edukacije te uvjetima rada u polju razgovaramo s Nikolom Mijatovićem, suosnivačem festivala i jednim od voditelja Cirkorame, udruge koja ove godine obilježava desetu godišnjicu ustrajnog rada na promociji suvremene cirkuske umjetnosti.

KP: Kroz svojih šest izdanja CirkoBalkana se profilirala u festival u kojem se miješaju različite inovativne umjetničke forme, od akrobacija do suvremenog plesa i eksperimentalnog teatra. Što nas ove godine očekuje u šatoru i oko njega? 

Cirkobalkana je na prvom mjestu festival suvremenog cirkusa koji postavljamo u šator kao tradicionalni objekt za cirkusku izvedbu. Suvremeni cirkus je kao takav zapravo jedan veliki hibrid, utemeljen na cirkuskoj tehnici koja vrlo često izlazi iz svojih konvencionalnih okvira i nerijetko koristi druge medije poput kazališta, plesa, fizičkog teatra, videa i zvuka, što je slučaj i s većinom predstava koje gostuju na festivalu. Selekcija predstava za ovogodišnji festival je vrlo interesantna – u prvom dijelu festivala akcent stavljamo na regionalne izvođače pa ćemo tako imati čak dvije premijere u izvedbi Malinade kolektiva i Petroleje Štulić. Čekaju nas i dvije ovosezonske kreacije: prvu potpisuju umjetnice Danka Sekulović i Ana Popović, dok drugu izvode Tricycle Trauma u suradnji s D.B. Indošem i Kućom ekstremnog muzičkog kazališta. Nastavljamo, naravno, i s vrlo raznovrsnim odabirom predstava iz čitave Europe, od ovogodišnjih laureata circusNext PLaTFoRMe – umjetnice Laure Murphy i kompanije Random, do poznatih kompanija poput Side Kunst Cirque, Un loup pour l’homme, Solana Barbala i umjetnice Nikite Val. Popratni program oko šatora je dosta intenzivan i on je zapravo zabavno-edukativnog karaktera. Tu je i vrlo raznovrstan glazbeni program koji će se gotovo svako večer odvijati u šatoru i klubu Močvara, s kojim proslavljamo njihovih dvadeset godina rada.

KP: I u dosadašnjim izdanjima Cirkobalkana je, uz renomirane umjetnike/ce iz svijeta suvremenog cirkusa, ustrajno zastupala male i neafirmirane regionalne produkcije, a ovogodišnjim programom stavljate poseban naglasak na njihov rad. Na koje sve načine podržavate mlade umjetnike iz regije? 

Izvedbeno gledano, dosta mladih lokalnih umjetnika i umjetnica, kao i onih iz okruženja, selektirani su sa svojim predstavama i uvršteni u program festivala, a isto tako svi cirkuski umjetnici imaju priliku prijaviti se na Open stage program i nastupiti s drugim kolegama u formi kolaž cabaret večeri. Ove je godine festival Cirkobalkana partner u projektu Ride&Camp koji za cilj ima  razvijanje suradnje između francuskih i regionalnih cirkuskih umjetnika. Voditelji ovog projekta su spomenuta svjetski poznata kompanija Un loup pour l’ homme, koja će u sklopu festivala izvesti dvije svoje predstave Face Nord u Pogonu Jedinstvo i Rare Birds na Trnjanskom nasipu. Za vrijeme boravka u Zagrebu započinju i s radom na međunarodnom mentorskom projektu Circle of Creativity koji okuplja mlade cirkuske i plesne umjetnike iz Francuske, Slovenije, Srbije i Hrvatske. Projekt u fokus stavlja umjetničku kreaciju, odnosno, na koji način kreirati zaokruženu cjelinu poput cirkuske predstave – koje izvedbene alate koristimo, koji pristup, kako unapređujemo ili odbacujemo tehniku kojom vladamo… Projekt se nastavlja u rujnu na beogradskom izdanju Cirkobalkane, na kojemu će sudionici imati priliku prezentirati skupnu kreaciju. Ovaj svojevrsni laboratorij u Zagrebu realiziramo u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom i našim dugogodišnjim suradnicima, zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade Pogon.

Na osmišljavanju projekta Circle of Creativity radilo se više od godinu dana. Projekt je osmišljen tako da su u prvi plan stavljene potrebe regionalnih umjetnika i stvarni problemi s kojima se mladi umjetnici susreću pri radu na umjetničkoj kreaciji, a također je dosta dobro isplaniran i mentorski rad i vodstvo čitavog projekta, pogotovo zbog neprocjenjivog iskustva koju Un loup pour l’ homme imaju u svom dosadašnjem umjetničkom stvaralaštvu.

KP: Pored glavnog izvedbenog, najavili ste i zanimljiv popratni program koji realizirate u suradnji s organizacijama nezavisne kulture, ali i nekim institucijama. Što posjetitelji mogu očekivati?

Ove je godine popratni program u dosta širokom opsegu i zapravo je već započeo otvorenjem dviju izložbi fotografija Ivana Marenića u Francuskom institutu i u galeriji Siva, te izložbom plakata prethodnih šest izdanja festivala koja je postavljena u gradskoj knjižnici Marija Jurić Zagorka. Tu je i niz radionica iz našeg programa Laboratorij cirkuske umjetnosti koje će se održavati u Pogonu Jedinstvo, Klubu Močvara i Zagrebačkom plesnom centru, a namjenjene su profesionalcima koji se žele usavršavati u poznatoj tehnici ili se oprobati u potpuno novoj. U suradnji sa Francuskim institutom, u Medijateci će se održati okrugli stol na temu cirkuske umjetnost kao važne umjetničke forme. No ono najzanimljivije je, naravno, oko i unutar samog šatora. Tu publiku očekuju različite radionice za djecu i mlade, Cirque Boutique buvljak, vizualne instalacije, zabava uz bradatu gataru, tatoo lutrija – besplatno live tetoviranje motiva koje vam kolo sreće dodijeli, cijelodnevno druženje za 1. maj, Chillibar u cirkusu, live sitotisak otiskivanje na majice, Chip Bordello Pizzeria, i puno zabavnog i opuštenog druženja.

KP: Ove godine obilježava se i deset godina Cirkorame – udruge koja, osim što suorganizira festival, kroz različite programe promiče suvremenu cirkusku umjetnost. Vidite li neke pomake u lokalnom kontekstu u odnosu na 2009. godinu kad ste počinjali? Kako se u tom razdoblju razvijala scena, a kako institucionalna podrška ovoj izvedbenoj formi? 

Trenutak kada smo odlučili osnovati udrugu koja će se baviti isključivo promocijom i razvojem cirkuske umjetnosti na ovim prostorima, zapravo je bio ključni moment u našem daljem radu. Kada smo se profilirali kao cirkuska udruga stvari su se počele razvijati puno jednostavnije, iako i dalje uz velike poteškoće s kojima se svakodnevno susrećemo. Recimo da i dalje, nakon deset godina, koristimo prostor za trening cirkuskih vještina u sklopu AKC Medika koji egzistira u stalnoj prijetnji pred izbacivanjem, nismo priznati kao umjetnici od strane institucija što nam u mnogo čemu otežava dugoročna planiranja i rad uopće, a na kraju i samu egzistenciju. Zbog svega toga nam je onemogućeno da prijavljujemo projekte koji se tiču produkcije cirkuskih predstava pa se takvi projekti uglavnom samofinanciraju od strane umjetnika ili su u programu potpore od programa poput Pogonatora ili SubScene. Festival nam je slabo ili nikako financiran od strane institucija. Ministarstvo kulture se oglušuje na svaki poziv za konstruktivnim razgovorom, a vrlo bitan korak koji očekujemo s njihove strane je taj da i mi – cirkuski umjetnici – jednog dana dobijemo status umjetnika.

Zbog svega toga scena u Hrvatskoj se jako sporo razvija i trenutno smo pri samom dnu ljestvice Europske unije po odnosu zemalja članica spram cirkuske umjetnosti. Međutim, situacija nije tako crna kao što izgleda, baš zbog entuzijasta iz različitih cirkuskih udruga, kolektiva i inicijativa koji su odlučili uložiti svu svoju snagu u razvoj i promociju cirkuske umjetnosti kroz različite programe. Danas se cirkus prakticira na nekoliko različitih mjesta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Puli, Zadru, Samoboru. Sve više je roditelja koji se odlučuju da svoje dijete upišu na cirkuske vještine, što je ogroman napredak od prije deset godina. Mladi se u adolescentskoj dobi odlučuju za poziv cirkuskog umjetnika te odlaze u inozemstvo na studije, rade se rezidencijalni programi u cirkuskim prostorima diljem Hrvatske, a street art festivali postaju sve brojniji. Pozitivnih primjera je puno, primjetan i veći broj udruga koje apliciraju i dobivaju financijsku potporu, ali su iznosi koji se dodjeljuju za programe koji se tiču suvremenog cirkusa prilično minimalni.

Pozitivno je i to da je Cirkoramin rad prepoznat i u europskim cirkuskim krugovima, te smo kroz godine rada postali članovi najveće europske cirkuske mreže Circostrada Network, partneri smo u circusNext PLaTFoRMi, radimo suradničke projekte s cirkuskom školom Turbul iz Francuske, a ono što nas osobito veseli je povezivanje s regionalnim partnerima kroz projekt CPuP koji za cilj ima umrežavanje organizacija i umjetnika s prostora Jugoistočne Europe. Ipak se može reći da je naš najveći projekt kupovina cirkuskog šatora, zajedno s kolegama iz beogradske Cirkusfere, jedan dugoročan projekt koji zapravo pred nas postavlja nove izazove s kojima se moramo i želimo nositi.

KP: Za razvoj cirkuske umjetnosti i vještina, kao i drugih oblika izvedbenih umjetnosti, ključna je edukacija. Često se kao pozitivan primjer navodi Francuska, sa stoljetnom tradicijom cirkuske umjetnosti i Federacijom cirkuskih škola iz kojih se nakon četverogodišnjeg programa izlazi s državnom diplomom. U našem kontekstu razvoj se temelji na inicijativi vaninstitucionalnih aktera, pa tako i Crikorama od samog početka provodi Laboratorij cirkuske umjetnosti. Koliko je taj program važan za generiranje novih umjetnika i razvoj čitave scene?

Francuska je jedna od zemalja koja svojim primjerom pokazuje da cirkus kao izvedbena umjetnost potpuno ravnopravno stoji rame uz rame s kazalištem, suvremenim plesom, baletom i svim drugim, ne samo izvedbenim umjetnostima. Za njom ne zaostaju ni Belgija, Danska, Nizozemska, Švedska, Finska, Španjolska i Italija. Te države imaju jasnu kulturnu politiku, a uz dobar dio budžeta koji se izdvaja za kapitalne cirkuske projekte, financiraju i manje, nezavisne cirkuske kompanije, i nerijetko se radi o potpori u milijunskim iznosima po godini. Ovoj skupini visoko razvijenih i umjetnički osviještenih zemalja ubrzanim koracima pridružuju se i Njemačka, Austrija, Češka, Poljska, Mađarska, Litva i Estonija, koje vide veliki potencijal u cirkusu kao izvedbenoj umjetnosti, pa je tako posljednjih godina primjetan veliki pomak u institucionalnoj edukaciji na polju cirkusa, otvaraju se cirkuski centri, povećava se broj izvođača i cirkuskih kompanija.

Hrvatska je još uvijek na razini vaninstitucionalne edukacije koju provode udruge i pojedinci. Cirkorama se kroz projekt Laboratorij cirkuske umjetnosti, usmjeren profesionalnoj edukaciji umjetnika kao i edukaciji za početnike, profilira u svojevrsni cirkuski edukacijski centar. Kroz godine se razvija i projekt Cirkuski inkubator namijenjen korisnicima od 6 do 14 godina koji iz godine u godinu ima sve više polaznika. Kako bismo što kvalitetnije provodili programe cirkuske edukacije uspostavljamo suradnju s cirkuskom školom Turbul iz Francuske s kojom radimo na razvijanju cirkuske pedagogije na prostorima naše regije. Tako kroz dvogodišnji projekt educiramo sebe kao i kolege iz drugih udruga kako podučavati cirkus – metodologiju rada, praktična iskustva, kao i rad s ugroženim skupinama djece i mladih. Ovaj projekt prerasta u jak partnerski projekt koji u posljednjih šest godina pruža mogućnost mladim ljudima s ovih prostora da odlaze na jednogodišnju edukaciju u cirkusku školu Turbul, iz koje se vraćaju s državnom diplomom za cirkuske pedagoge. Trenutno se na jednoj takvoj edukaciji u Francuskoj nalazi i mlada umjetnica Petra Drmić koja je s dvanaest godina prvi put došla na Cirkoramine treninge, a kroz godine upornog rada i nakon završene srednje škole u Zagrebu, odlazi u cirkusku školu u Francuskoj gdje se, osim za cirkusku pedagoginju priprema i za upis na višu cirkusku umjetničku školu.

U Hrvatskoj postoji nekoliko centara u kojima se kontinuirano provode različiti programi vezani uz cirkusku edukaciju, produkciju, kreaciju, rezidencijalne potrebe. Uglavnom se radi o udrugama koje već dugi niz godina rade na promociji ove izvedbene umjetnosti i svojim entuzijazmom i ustrajnošću prkose svim poteškoćama s kojima se svakodnevno susreću. Samo takvim načinom rada se mogu dogoditi određene promjene u društvu s kojima će cirkuska umjetnost dobiti mjesto koje joj zaista pripada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.