Riječ je o radu koji se oslanja na naslijeđe novog jugoslovenskog filma kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina te umjetničkih tendencija koje se razvijaju u to vrijeme, njihova sudara sa “stvarnim svijetom, javnom kritikom i državnim organima”. Kako stoji u najavnom tekstu radi se o razdoblju “kada mlada, post-ratna generacija na odvažne načine nije tražila svoje mjesto u društvu, već načine na koje ga ona može oblikovati.

Na tom valu, ovaj rad bazira se na pitanjima političke subjektivacije, umjetničke slobode i međuljudskih odnosa kao prostora vrijednih permanentne reartikulacije: sagledava raspone između emancipacije i eksploatacije, želje i moći, porna i erosa – shvatajući Eros kao životnu snagu, sposobnost za radost, duboku potrebu za dijeljenjem, kao personifikaciju ljubavi, kreativne moći i sklada.”

Na projektu su u ulozi suradnika_ca i izvođača_ica sudjelovali: Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić, Linda Tarnovski, Anja Mergeduš, Vida Zelić, Nina Gojić, Nikola Krgović i Saša Fistrić.

Više detalja pronađite ovdje.

Matea Bilosnić autorica je koreografije koju izvodi s Natašom Kusturom, a dramaturgiju potpisuje Nikolina Rafaj. Robota u predstavi izradio je Vedran Relja, scenografiju Josip Kresović, a kostimografiju Ana Fucijaš. Glazbu potpisuje Nikola Krgović (N/OBE), a dizajn svjetla Saša Fistrić.

Kako stoji u najavi predstave: “Never ALLone je koreografsko putovanje unutar kojeg autorica ples tretira kao osobni vremeplov koji joj omogućuje promišljanje i preoblikovanje svoje prošlosti i budućnosti. (..) Putovanje se ovoga puta nastavlja u tehnološkom okolišu, u kojem je drugo tijelo materijalizirano kroz težak i čvrst metalni okvir s prozirnom unutrašnjošću, otvarajući tako prostor zajedničke ranjivosti.”

Više informacija o izvedbi i ulaznicama pronađite ovdje.

Predstava je zamišljena kao dio transmedijalnog proširenja N/OBE-ovog neobjavljenog istoimenog albuma suvremene elektronske glazbe. Koncept čine tri cjeline koje izvodi pet plesačica s fokusom na šest regionalnih modernističkih spomenika Narodnooslobodilačke borbe.

Poveznicu izvedbe i kulture sjećanja najavni tekst pojašnjava riječima: “projektom se kiparska i arhitektonska obilježja odabranih spomenika interpretiraju kroz pokret i zvuk, uspoređujući formalne i simboličke futurističke tendencije jugoslavenskog visokog modernizma sa stilskim mutacijama današnje eksperimentalne glazbe i suvremenog plesa”.

Više informacija o repriznim izvedbama možete pronaći ovdje.

Zamišljena kao dio transmedijalnog proširenja N/OBE-ovog još neobjavljenog albuma klupske glazbe, predstava interpretira šest regionalnih modernističkih spomenika Narodnooslobodilačke borbe. Istražuje formalne i simboličke futurističke tendencije jugoslavenskog visokog modernizma, uspoređujući ih sa stilskim mutacijama današnje eksperimentalne glazbe i suvremenog plesa.

Predstava Monuments prvi put je predstavljena u rujnu u Zagrebačkom plesnom centru, nakon rezidencije u Art radionici Lazareti u Dubrovniku. Realizirana je u sklopu programa Pogonator koji funkcionira kao inkubator suvremenog plesa i kazališta u nezavisnoj produkciji, a podrazumijeva prostornu, programsku, tehničku i promidžbenu podršku za projekte koji se realiziraju u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo.

Tijekom boravka u Pogonu Jedinstvo, N/OBE i dizajner svjetla i arhitekt Ivan Lušičić Liik razvijat će audiovizualne materijale za novu verziju ovog multimedijskog scenskog djela, koje će publika moći vidjeti na izvedbi 31. listopada.

Ulaz je slobodan.

Predstava je zamišljena kao dio transmedijalnog proširenja N/OBE-ovog neobjavljenog istoimenog albuma suvremene elektronske glazbe. Koncept čine tri cjeline koje izvodi pet plesačica s fokusom na šest regionalnih modernističkih spomenika Narodnooslobodilačke borbe.

Poveznicu izvedbe i kulture sjećanja najavni tekst pojašnjava riječima: “projektom se kiparska i arhitektonska obilježja odabranih spomenika interpretiraju kroz pokret i zvuk, uspoređujući formalne i simboličke futurističke tendencije jugoslavenskog visokog modernizma sa stilskim mutacijama današnje eksperimentalne glazbe i suvremenog plesa”.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Audicija će se održati od 26. veljače do 1. ožujka 2024., od 10 do 16 sati, u bijelom studiju Zagrebačkog plesnog centra, Ilica 10/1. Više informacija o projektu možete pronaći ovdje.

Za rad na projektu bit će izabrano petero umjetnika i/ili umjetnica. Rad na projektu odvijat će se u lipnju i rujnu, s premijerom u rujnu 2024. godine.Svi zainteresirani izvođači i izvođačice svoje prijave, uz svoj životopis i fotografiju, trebaju poslati na e-mail adresu defactotheatre@gmail.com, najkasnije do 20. veljače.

Pored prizemnih značenja liste zadataka, rokovnika i rasporeda, religijsko-mističkih koji je vežu za niz i tijek obreda ili ritualnih radnji, agenda iz engleskog jezika donosi značenje namjere, osobito prikrivene ili koja nije odmah očita. Agenda pored okvirne trodijelne strukture niti na osobito nametljive načine barata striktnim dramaturškim nizom, niti posjeduje vidljivu agendu, ali nas naslov tjera da je tražimo. Izvorno nastala unutar studijskog programa na Sveučilištu u švicarskoj Lausannei, (A)genda je u najavnom tekstu opisana kao metodologija, razvijena u radu i suradnji sa studentima tamošnjeg BA programa, sada izvedena s ansamblom mladih hrvatskih, njemačkih, belgijskih i švicarskih plesnih umjetnika_ca. A između velikog broja prisutnih autorstava, s protjecanjem izvedbenog vremena, agenda Agende postepeno se i samo donekle razotkriva. 

Početni je segment predstave sastavljen od vokabulara prenesenog iz najpopularnije od popularne kulture; dugi kontinuirani pokret kao da pripada pomalo svakom glazbenom spotu iz pop/r’n’b svemira otkako je MTV-ja, uz čvrstu i oštru glazbenu bazu Nikole Krgovića. Ansambl raspoređen u prostoru kreće se skladno i slobodno, živih lica koja se neprestano susreću i ovlaš komuniciraju bez glasa. Koreografija nije rodovana (agender?), no rodna dvojnost nije ni posve dokinuta; nemoguće je previdjeti dojam da sva prisutna feminina tijela i Šimun Stankov, jedina maskulina figura u okvirno fem. outfitu, imaju visoku moć transformacije u različite senzibilitete na spektru, dok su ostale dominantno maskuline figure osjetno kruće i teže u izvedbi. Plesne umjetnice i spomenuti umjetnik u Agendinu ansamblu, usput budi rečeno, stasale_o u zagrebačkom izvedbenom kontekstu među prvim izdancima još vrlo mladog plesnog odsjeka ADU, već su prepoznatljiva lica i kretanja na svim krajevima scene. Lijepo ih je i uzbudljivo pratiti u umjetničkom radu i razvoju, osobito kako u Agendi izvode s opipljivim užitkom podjednako u zajedničkim i uvjetno rečeno individualnim dijelovima predstave. No užitak je u ovoj predstavi zasićen doživljaj s obje strane rampe; stalan, slojevit i ambivalentan. 

Popističnost dugog intra u glazbi je reducirana u goli perkusionistički elektro, posve se odražavajući s oblikovanjem rasvjete u kojemu dominira hladno ali meko sivo svjetlo, s potpisom Josepha Wegmanna. Niti u jednom trenutku ne dolazi do monotonije u glazbenoj podlozi, ali nema ni osobitih zaokreta niti očitog progresa. Dojam je teško opisiv i snažan, istodobno privlačan i odbojan. Sve u vezi glazbe trebalo bi pozivati na pokret i sinestezija je posve uspjela na pozornici: svi elementi djeluju u prirodnoj sprezi izvođača_ica i nadrealno dobrog rada Krgovića i Wegmanna. Ali u publici dojam kao da paralizira. Ostaje pop bez popa, bez punjenja i šećera, bez boje i lakoće; lakoća se pretvara u prazninu. Užitak je sveprisutan, ali malo gadan, malo nelagodan. Nakon prve vječnosti, počinju na površinu izbijati glitchevi, tkanje se počinje rasipati. 

Jedno po jedno, plesna tijela na sceni izdvajaju se iz sklada. 
Ritam zapinje i povlači se. 
Klecavih nogu poseže svatko za svojom rekvizitom. 
Dora Brkarić polagano se umotava i razmotava u sesiji gole yoge, Melissa Valette je ružičasta domina, Viktoria Bubalo kinky gerila. 
Katarina Barešić ima automobilski kotač pod rukom i partizansku kapu na glavi. 
Ivana Bojanić nešto je poput neodoljivog djeteta ljubavi Shakire i Mariah Carey. 
Nic Lloyd sjedi na svom pješčanom brežuljku. 
Thomas Vantuycom unosi laptop: 
Hey you. 
Yes, you. 
Just ignore these other fuckers. 
I am all you need. 

Sajam talenata i taština, iščašena postdigitalna burleska sastavljena od suvremenoumjetničkih trendova. Margareta Firinger dovlači komadinu scenografije oštrih rubova iz offa, projektor baca prazni kvadrat svjetlosti na mračni zid. Pamtim kaos i mnoštvo detalja, lutajuću pažnju koja se ne zaustavlja nigdje zadugo, nitko se za nju ne bori, niti se čini da im pažnja išta znači, a zapravo nam je nekako dano na znanje da im prešutno znači sve: predstava je postavljena frontalno, izvođači_ce često traže pogled u publici, pokazuju se u uvrnutom showcaseu. Boris Barukčić licka rubove busenu novčanica. Predstava se u tim trenucima doima kao mehanizam koji prije potpunog sloma gubi kontrolu, svaki ud odbjegao u svom smjeru, ali još uvijek čini jedno živo tijelo. No zatim ponovno gravitiraju jedni drugima, glazba se vraća i uvezuje ih natrag u koreografiju, ovoga puta na znatno neurednijoj pozornici. Prvotna je kohezija ipak izgubljena zauvijek i iako neko vrijeme kao da se još bori za sebe, ubrzo nastupa definitivni i neizbježni mrak. 

Najzanimljivija se tenzija stvara između segmenata predstave koji su izrazito atraktivni i fino estetizirani (kompletirani kostimografijom Marite Čopo), i drugih koji su kaotični i razmjerno odbojni. Praznina i dosada koji se protežu neko vrijeme zanimljivi su anti-izvedbeni podražaji pa pregovaram sa sobom bi li čvršće ljepilo činilo izvedbi dobro, ili bi ju upropastilo. Možda bi daljnje razigravanje predstave, endemska ako ne i mitološka pojava na plesnom dijelu izvedbene scene, donijelo taman razinu rahlo kontroliranog kaosa za kojom tiho žudim toj praznini. Nisam sasvim sigurna niti što misliti o razmjerno učestaloj praksi da se koreografija slaže i kolažira vođena različitim interesima i istraživačkim rukavcima svih uključenih plesnih umjetnika_ca. Mogućnost slobodne kreacije i naprosto korištenja određenog okvira predstave za lociranje i artikulaciju vlastitih kreativnih i izvedbenih potreba lijep je i značajan aspekt tog načina rada, osobito između autor_ica koji ne dijele razinu profesionalne afirmacije i iskustva. No ponekad se čini da se koreograf_kinje, koje u prvom redu potpisuju rad, praksu takvog otvaranja koriste kao prečicu i filer u radu. Ta je dvojnost problematike autorstava koja se prožimaju na određeni način sadržana i u naslovu, vukući u implikacijama i s umjerenom ironijom pitanja odnosa moći unutar hijerarhiziranog izvedbenog kolektiva, ali i šire unutar profesionalne izvedbene i umjetničke sfere: čija je (A)genda? 

Najava kaže i kolaž, ali ako je riječ o kolažu, onda se elementi ne lijepe zajedno, papir se znoji i odvaja, elementi klize i premještaju se. Montaža je s nešto hladnijim, manje organskim konotacijama možda bliže spojevima koji nastaju u poodmaklim trenucima predstave, ali ni taj izraz ne liježe sasvim na predstavu koja zadržava i radni dojam studijskog istraživanja, i mladenačke nesigurne drskosti. Sinteza koja se događa među različitim razinama prisutnosti i estetskog slaganja nije bešavna, fiksna niti statična. S ugrađenim šarmom lijene dosade i lakog neuspjeha, od kojih umjetnost inače bježi iako im ne uspijeva uvijek izmaknuti, predstava je najintrigantnija ondje gdje se rubovi odvajaju i teksture odbijaju, a najljepša ondje gdje sve zajedno bljesne u dekadentnom i samozadovoljnom užitku. 

Agenda usto projicira prilično sumračnu viziju suvremenog umjetničko-izvedbenog univerzuma kao prostora bitne usamljenosti čak i u dobronamjernoj gomili, ograničenih moći komunikacije s vlastitom i tuđom praksom. U kreaciji predstave i razvoju pripadajuće metodologije (ponovno iz najavnog materijala) jedno je od polazišta bio stranac odnosno strankinja kao izraz, fenomen i pozicija, u značenjima drugosti, tuđine, isticanja, nesklapnosti, izrazite ne/vidljivosti, što se možda onda i osjeća u distancama i (uvijek ograničenim) modusima njihova premošćivanja. U cjelini perspektiva predstave nije ni optimistična ni pesimistična, nego poseže onkraj binarizma u kojemu je nada apsolut ili nulta kategorija: istodobnost različitih naboja i elemenata, smjerova, spasova i propasti, naprosto je danost. Nema glorifikacije kolektivnosti kao neupitnog iskupljujućeg načina rada i života, niti fetišizacije samotnog genija koji se na sceni pojavljuje samo kako bi se s punom ozbiljnošću izložio vlastitoj parodiji. A ipak se radi i pleše, zajedno i nasamo; nikada doista nasamo, nikada doista zajedno.

Predstava nosi naslov prema istoimenoj pjesmi Loua Reeda, kojom izvedba započinje i koja se nudi kao prikladan okvir, mizanscena razvoja koreografije i odnosa među izvođačima, pozivnica na večernju romantičnu avanturu gdje postoje samo oni. Stoje jedno nasuprot drugom u mraku, obasjani crvenim neonskim svijetlom, oboje izbijeljene, zalizane kose. S prvim taktovima uvodne pjesme, počinju se lagano njihati u ritmu i približavati, označavajući početak romantičnog odnosa između dvaju “bezimenih tijela”, koja će publiku u manje od sat vremena uvući u svoj mikrokozmos erotske i intimne razmjene energetskih pulsiranja. Neimenovanom paru ne smeta bliska prisutnost publike, dapače, uživaju u tuđim voajerskim pogledima i bez zadrške izvode svoj koreografiran cjelovečernji romantični susret. Svojim će promatračima posvetiti tek trenutak pažnje na pola komada, kada se stojeći jedno do drugog obaziru i gledaju pred sebe prije nego što zamjene gornje dijelove svojih kostima. Taj naizgled banalan trenutak zamjene otkriva da oboje izvođača nose crne bindere koji skrivaju njihove bradavice. Tako se odjećom na neki način zamućuje binarna opreka među tijelima izvođača, ne pribjegava se golotinji kako bi se istraživala mogućnost pornografskog na sceni – erotika proizlazi iz pokreta i kemije između izvođača.

Kontinuirano održavanje dodira i pogleda među njima odražava se na plesni jezik koji je vrlo dinamičan i energetski nabijen – svaki pokret i podrška izvedeni su do kraja, nema polovičnosti i dugotrajnog praznog hoda, tijela su im aktivna čak i u naizgled banalnim kretnjama ležanja i disanja. Neki od elemenata koreografije, kao što su impresivne podrške prebacivanja težine, kotrljanje i valjanje po podu, trljanje tijelima jedno o drugo, treskanje, čupanje i povlačenje, stvaraju dojam nespretnosti i opijenosti, ali su promišljeno i precizno koreografirani. Izvođači su fizičkom snagom izjednačeni u izvedbi podrški i oslonac su jedno drugom, što dodatno lomi ranije spomenutu rodno-binarnu opreku između među njima. Kako je istaknuto u knjižici, posebnost je projekta i u susretu plesačkog i glumačkog tjelesnog principa istraživanja i izvođenja, što je u ovom slučaju homogenizirano do neprimjetnosti dva različita tipa scenske izvedbe, plesačkog i glumačkog izričaja.

Neprestano održavanje dodira izvođača i plesanja u duetu može se tumačiti ontološki; oni postoje i međuovisni su u svojoj opscenoj simbiozi življenja u romantičnom svijetu seksa za jednu noć. Predstava završava naglim gašenjem svijetla kada Barukčić skače u zid na koji se Bubalo oslanja – njihovoj kratkotrajnoj romansi došao je kraj. Taj je svijet vizualno i auditivno oblikovan tako da podsjeća na scene gradskog noćnog života ograničavanjem intenziteta svjetla na polumrak, a sve je popraćeno zvukovima prometa, stenjanjem izvođača i pulsiranjima koja zvuče kao unutrašnji tjelesni organi, poput kucanja srca.

    – That depends a good deal on where you want to get to. 

Svaki je ulazak u izvedbeno djelo prepuštanje padu u svijet alternativnih logika i nepravilnih zrcalnih odraza. Recentna premijera Anne Javoran i Viktorije Bubalo, autorica i izvođačica plesne predstave naslovljene Strahovi malih razlika, polazi od istraživanja upravo potencijala umjetničkog rada da razlome i manipuliraju percepcijom, gradeći dijelom na temeljima ultimativne književne avanture, Alise Lewisa Carrolla. U galerijskoj bjelini antisezonske pozornice ispražnjene od stalnog postava MSU-a, koju velikim dijelom antirepertoari održavaju na životu, estetika je predstave savršeno skladno preuzela prostor. No u kontrapunktu prema onome što bi možda bilo očekivano šarenilo Wonderlanda, Strahovi su obilježeni vizualnim identitetom koji je minimalistički, retro-futuristički, na trenutke podsjećajući na kadrove glazbenog spota, osobito zahvaljujući lijepim kostimima koje potpisuje Ana Mikulić i pažljivo komponiranom soundtracku Nikole Krgoviča.

    – I don’t much care where… 

    – Then it doesn’t matter which way you go. 

Jedno od prvih pitanja koje predstava postavlja, rastegnuto kroz značajni dio izvedbenog vremena, odnosi se na ono što najviše sabire pažnju gledatelja, perspektivnu točku koja privlači pogled. Posuđujući naopaki modus bajkovite inspiracije za predstavu, izvođačice izlaskom na pozornicu publici nude tek pogled na svoju poleđinu, i odatle kreću u fragmentirane monologe. Glasovi im se miješaju i, odvojeni od lica, od dva glasa postaju treći, a kako suptilna disonanca ipak muti dikciju i nemogućnost krpanja izgovorenog teksta čitanjem lica, govor kao da dopire do nas degeneriran prijenosom i odbijanjem zvuka.

Pomičući se posve skladno, kao jedno blizanačko tijelo, zrcalni parnjak u srebrnastim prozirnim kostimima koji dalje umnožavaju motiv refleksije, izvođačice u igru unose i mala kvadratna zrcala, eksplicirajući motiv u još jednom sloju. Kako plesne umjetnice pažljivo manipuliraju odrazom, dobivamo prvi pogled na njihova lica, u malom okviru koji pažljivo balansiraju u šakama. U drugom se dijelu predstave uvodi razmjena kratkih pitanja i odgovora među plesačicama koje liježu na glatki muzejski pod, tražeći sklad bez pogleda u položajima i osjetima svojih tijela. Klimaks predstave donosi energičnu, iako pomalo umornu sekvencu nakon koje u sjećanju najživlje ostaje grimasa razvučenog osmijeha češirske mačke.

Odabirom tematsko-motivskog ishodišta, kao i osnovnih izvedbenih mehanizama i koreografskih postupaka, umjetnice si nisu olakšale posao; Alisa je kanonsko djelo toliko utkano u popkulturni imaginarij da mu je apriori gotovo nemoguće pristupiti kroz prizmu koja bi mu dala svježu energiju u novoj ekstrapolaciji, a sama je Zemlja čudesa puna zamki koje su nebrojenim interpretatorima priuštile priličnih migrena. Javoran i Bubalo odlučile su se usto za izvedbu koja traži neprekinutu koncentraciju i preciznost u suigri, i njihova je napeta posvećenost izvedbi najdojmljiviji aspekt rada. Razigravajući elemente predloška koji je uvelike sklopljen od nestabilnih odnosa, način na koji odnos predstave prema predlošku i njegovim probranim dijelovima ostaje bitno nejasan ipak ne daje cjelokupnom radu ono što ambicijom zaslužuje.

Iako je jasno da su autorice crpile iskrenu inspiraciju iz Carrollove viktorijanske bajke za djecu i odrasle, dalo bi se pretpostaviti da bi predstava mogla funkcionirati podjednako, pa možda i s većom lakoćom, rasterećena izravnih prijenosa iz književnog djela. Ponekad je sretnije da inspiracija ostane sakriveni pogon djela, kao što bi mogao biti slučaj sa Strahovima malih razlika u kojima postoji snažna autorska imaginativnost koja kao da samu sebe sputava vežući se za prenesene segmente kao pojaseve za spašavanje, umjesto da iznađe vlastita sidra. Predstava aktivira i fragmente Mikromonologa dramaturginje Petre Pleše, kao i “misli prijatelja iz inozemstva”, koji su redom Dora Brkarić, Emese Hoffmann i Anđela Brnas, no taj je materijal bešavno upisan u predstavu i tek nježno izvire na površinu.

    It seems very pretty, but it’s rather hard to understand! Somehow it seems to fill my head with ideas – only I don’t exactly know what they are… 

Zrcalni su odrazi uvijek ujedno opojni i nelagodni, pogled na naša izvanjštena bića koja su nam istovjetna, ali i radikalno drugačija od nas i naopaka, izvor su neiscrpne fascinacije, iako supstancijalne misli o zrcalnim uvišestručenjima najčešće prokližu po površini svoje teme. U psihoanalitičkoj perspektivi, zrcalo je konstitutivno, a prepoznavanje svoga lika u odrazu formativan je trenutak u kojem istodobno shvaćamo svoju cjelovitost, kao i granice svoga bića. No u prepoznavanje je uvijek upisana i pogreška, odraz je uvijek samo iluzija, a čak i lik koji vidimo i pamtimo nije doista onaj koji postoji u stvarnosti u kojoj same sebe nikada ne možemo vidjeti. U Strahovima malih razlika, zrcalo je magično mjesto koje privlači pažnju gledatelja, hipnotički je fiksira u maloj površini odvojenoj od širine prostora igre koji odjednom postaje maglovit. Iluzija je ovdje privlačnija od stvarnosti, no nije li uvijek?

U odnosu na Zemlju čudesa, s onu stranu zrcala Alisa pronalazi svijet dublje tjeskobe i melankolije, paralelni univerzum želja koje se ostvaruju kako bi se razotkrile u svojoj nedostatnosti, i nepoželjnosti. Alisa odrasta, i odrastanjem se čudesnost snovite zemlje rasplinjava. Veseliji, no ne manje ambivalentni Wonderland u prijevodu gubi nešto svog višeznačja, jer osim čudesa koja svakako pripadaju geografiji Alisinih putovanja, originalni naziv krije i teško prevodivu glagolsku inačicu to wonder, koja obuhvaća značenje čuditi se, pitati i propitivati, uz slojeve autorefleksivne znatiželje, iznenađenja, i divljenja karakterističnih za djetinji pogled na svijet, toliko značajan za (post-)romantičarsku umjetničku inspiraciju. Iako se to u predstavi ne događa na očite načine, određeni naboj djetinje znatiželje i ne sasvim artikuliranog preispitivanja rezonira i u izvedbi Strahova. Zanimljiva se tenzija razvija između (auto-)infantilizacije izvođačica na sceni i ozbiljnosti vizualnog dojma, iako ostaje nedorečen način na koji umjetnice rade s tim neskladom.

Na ovogodišnjem se ZEZ-u, uz već tradicionalnu jednodnevnu prezentaciju multimedijalnih radova, naziva Izložba zvuka, ili pak projekcije odličnog lektirnog filma Sisters with Transistors, moglo čuti svega – od afričkog metal hardcore punka do nepodnošljivo glasnog ruskog noisea. Najnovije izdanje festivala bilo je prilika i za inicijalno predstavljanje zagrebačkog DJ-a i producenta Nikole Krgovića alias N/OBE-a. Nizanjem blokova materijala, prije svega zanimljivih i razigranih u svojoj ritamsko-metričkoj kvaliteti, što ne čudi s obzirom na to da se radi o glazbi koja se kreće u kontekstu klupske elektronike, N/OBE je pokazao zaista mnogo, čak i previše materijala. Pitanje je ipak je li ta hiperproduktivnost zaista i nužna, je li motivirana mladenačkom ambicioznošću te bi li dublja razrada elemenata i njihovo eventualno povezivanje kroz potencijalne motivske reference rezultirala i umjetnički vrjednijom izvedbom. Jednako je tako pitanje bi li ta uputnija metoda koncentriranije razrade zvučnog materijala ili njegove forme ujedno i jasnije prezentirala te kvalitetnije obradila idejni koncept, pojašnjen u kratkom tekstu festivalske brošure, koji se bavi izrazito kompleksnom problematizacijom spomeničke baštine. Osim eventualno onoj KSET-ovskoj publici koja je prisustvovala artist talku koji je s umjetnikom vodila Dijana Grubor, ta pretenciozna izvanglazbena potka ovog debitanskog albuma mora da je ostala u potpunosti skrivena, što uopće nije loše jer se iste te publike N/OBE-ov nastup iz pravih muzičkih razloga izuzetno dojmio.

Daleko pak od pretencioznog bio je nastup berlinskog dvojca Driftmachine, koji je predstavio upravo ono što danas više ne bi trebala predstavljati najrecentnija berlinska scena elektronske glazbe. Andreas Gerth i Florian Zimmer, svaki za svojim modularnim sintesajzerom, nisu iskočili van konvencije – niti su koristili inventivne načine i nove mogućnosti korištenja svojih instrumenata, niti su iskazali neki zanimljivi glazbeni materijal ili ga još zanimljivije razradili njegovim uslojavanjem i spajanjem. Stoga je cijeli nastup bio poprilično ravnodušan, repetitivan i površan.

Za razliku od Driftmachinea, ljubljanski Etceteral, koji čine bariton saksofonist Boštjan Simon, bubnjar Marek Fakuč i videoumjetnica Lina Rice, nije posrnuo preko ruba prema konvencionalnom i banalnom – iako je mjestimice dolazio do estetski neizvjesnih momenata, jer teško se može poreći svojevrsna perceptivna prezasićenost zvukom saksofona, čega mora biti svjestan i čime može biti opterećen svaki saksofonist. Međutim, Simon je očito pozitivno prihvatio taj pritisak te je suvereno okrenuo topli zvuk bariton saksofona u svoju korist. U tome mu je itekako pomogla i izvedbena vrsnost Mareka Fakuča koji se pokazao kao izrazito koncentriran i precizan, ali i inventivan bubnjar. Premda nije izgubilo svoju funkcionalnost u okviru izvedbe, ono što je moglo biti kvalitetnije odrađeno jedino je video Line Rice.

Osim Etceterala, još je jedan slovenski izvođač nastupio na ovogodišnjem ZEZ-u: Lifecutter se nije mogao bolje predstaviti nego žestokim, slojevitim nastupom, s energijom koja je proizlazila kako iz samoga zvuka, tako i iz vlastite duboke involviranosti u izvedbu. Ovaj odličan rad poseže i za mogućnostima videa kako bi u poetiziranoj i stiliziranoj crno-bijeloj slici donio eko-tematiku šume, ali i rubno tematizirao emociju usamljenosti te poziciju od šume otuđenog, a istovremeno u nju neminovno utisnutog promatrača, vjerojatno samog umjetnika. Slika je ujedno poput kakve vizualne konverzije zvuka (i obrnuto), iako se dvosmislenost emocija koje slike donose (npr. čistoća i netaknutost šume) ponekad ciljano ne poklapaju s razinom emocije i semantike auditivnog sloja (npr. grubošću motorne pile). Tim odnosima umjetnik namjerno manipulira te na taj način i gradira sam glazbeni materijal od kakvog Ur-zvuka do ekstatične, pištave, metalne i brutalne glazbe koju donosi napad civilizacije na prirodu.

No, ovogodišnji ZEZ ne bi bio jednako dobar – a bilo je to zaista odlično izdanje festivala – bez gostovanja jednog od luđih, otvorenijih i talentiranijih umjetnika današnjice. Julien Desprez francuski je gitarist, improvizator, skladatelj i performer koji se u seriji svojih radova inspirira plesom te temeljnim odnosom izvedbenih umjetnosti prema tijelu. U koreografiranom nastupu Desprez pomoću svjetlosnih i auditivnih pedala te naravno svoje gitare i pokreta stvara slojeve raznovrsnih referenci pop-rock ikona i konvencionalnih, pomalo uvriježenih gitarističkih poza koje karikira i prekraja do humora i samoironije. Ali Desprez je izvrstan gitarist i improvizator te upravo u tom grmu leži vrijednost njegovih projekata. Njegovi nastupi nisu samo još jedan dobar štos – oni su dobro stilizirana, opuštena i izrazito kvalitetna umjetnost, u čijoj izvedbi, upravo zato što je odličan umjetnik i tehnički potkovan izvođač, Desprez nije opterećen.

Nakon teškog razdoblja u kojima se globalna glazbena i općenito izvedbena umjetnost našla pred brojnim izazovima, ZEZ je ovim izdanjem festivala itekako pokazao svoju potentnost. Ujedno, programski ga je preuzela nova ekipa predvođena Lukom Babićem, koja je odabirom izvođača te egzekucijom programa pronašla i neku novu svježinu. Pri tom ne s programatskom namjerom da revitalizira ili redefinira postojeće stanje festivala, već nehotično, samom kvalitetom i raznovrsnošću predstavljene glazbe. Jednako tako nehotično dala je i naslutiti sve latentne mogućnosti ZEZ-a, a festivalsku publiku navela na veselo iščekivanje novoga izdanja.