Najnovije u nizu istraživanja o političkim stavovima mladih pod naslovom Politička pismenost učenika i učenica završnih razreda srednjih škola predstavili su znanstvenici Nikola Baketa i Jelena Matić Bojić na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Istraživanje su proveli Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Gong, FPZG, FFRI i Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu u suradnji s GOOD inicijativom, a rađeno je tijekom ožujka 2021. godine na reprezentativnom uzorku od 1122 učenica/ka u 67 maturantskih razreda iz 59 srednjih škola diljem Hrvatske. Provjeravana je razina političke pismenosti i participacije, ali se također nastojalo istražiti razinu demokratskih i vrijednosnih stavova mladih, medijskih navika i pismenosti te građanske kulture. Riječ je o najrecentnijem u nizu istraživanja koja su prethodno provedena 2010. i 2015. godine. Broj istraživanja, knjiga i radova koji se bave mladima u Hrvatskoj je u porastu pa postoji vrlo dobra slika problematičnog odnosa mladih i politike koju ovo najnovije ispitivanje još dodatno potvrđuje.

Autori/ce izvještaja o istraživanju ističu da su u općim crtama “socio-politički stavovi mladih u 2021. godini nešto demokratičniji nego što je to pokazalo istraživanje iz 2015. godine. To se posebno vidi kod stava prema homoseksualnim osobama, u smanjenom priklanjanju autoritarnim tendencijama te kod odnosa prema vlastitoj i tuđoj naciji i nacionalnoj tradiciji”.

Pritom je doduše vrlo izražena razlika između gimnazijskih programa te četverogodišnjih i pogotovo trogodišnjih strukovnih programa. Samo po sebi to nije toliko iznenađujuće budući da gimnazije imaju značajno veći fond društveno-humanističkih predmeta, dok su strukovni programi usredotočeni na pripremanje mladih za potrebe tržišta rada nauštrb cjelovitog obrazovanja. Dodatan razlog diskrepancije leži i u tome što udruge civilnog društva – na koje se provedba građanskog odgoja oslanja – ne uspijevaju u jednakoj mjeri doprijeti do suradnje sa strukovnim školama kao što je to slučaj s gimnazijama. Također je uočljiv rodni jaz između ispitanika i ispitanica – posebno kad je riječ o prihvaćanju demokratskih vrijednosti. Učenice u gotovo cijelom spektru ispitanih područja pokazuju znatno višu razinu demokratske kulture nego učenici.

Kako je spomenuto, najveći je porast prihvaćanja demokratskih vrijednosti u odnosu na prijašnja istraživanja vidljiv u stavovima prema LGBTIQ+ osobama. Dok je 2015. gotovo 50 posto učenica/ka smatralo da je homoseksualnost psihički poremećaj, a dodatnih 20 posto nije bilo sigurno, ove je godine stvar obrnuta pa se gotovo 50 posto više ne slaže s takvim tvrdnjama, dok je broj nesigurnih ostao isti. S druge pak strane, još ih gotovo 50 posto misli da seksualnost ne bi trebali javno isticati. Imajući na umu homofobne napade samo iz prethodne godine, teško se oduprijeti cinizmu – još jedno desetljeće ovakvog napretka i možda će LGBTIQ+ osobe moći prošetati po gradu ne brinući za to hoće li ih netko pokušati žive zapaliti ili baciti pod tramvaj.

Kad je riječ o konzumaciji medijskog sadržaja, preko dvije trećine učenika/ca se svakodnevno informira preko društvenih mreža. Od tradicionalnih medija prate jedino TV sadržaj, dok tisak i radio gotovo nikad ne čitaju i slušaju. Iako im predstavlja glavni izvor informacija, učenice/i imaju malo povjerenja u sadržaj koji konzumiraju na društvenim mrežama. Nikola Baketa je to kritičko vrednovanje sadržaja pripisao obrazovanju iz medijske pismenosti koje se provodi već od osnovne škole u sklopu hrvatskog jezika. Najviše povjerenja pak osjećaju prema autoritarnim institucijama poput vojske i policije, ali su također manje skloni autoritarnim stavovima nego je to bio slučaj u prethodnim istraživanjima – većina tako poštuje slobodu medija i govora te toleriraju različita mišljenja.

Najveću je pažnju u javnosti izazvao rezultat da manje od 60 posto učenika/ca zna definirati ustav ili da ih manje od 50 posto zna tko je premijer. Politolog Berto Šalaj je zato ustvrdio kako je četvrtina mladih efektivno politički nepismena. Upravo je politička (ne)pismenost u popratnim medijskim analizama istraživanja detektirana kao glavni razlog političke apatije učenica/ka. Politička pismenost – grubo definirana kao skup znanja, stavova i vještina koja omogućuju orijentaciju u političkom prostoru – svakako povećava vjerojatnost participacije, no ne govori ništa o njenoj zbiljskoj mogućnosti. Zbog očekivanja da bi mladi uz dovoljno političkog znanja automatizmom postali aktivni građani zaboravlja se da za tako nešto – osim kad su u pitanju izbori kao minimalni oblik participacije – zapravo ne postoji infrastruktura.

Kad ih se pitalo o participaciji u zajednici, velika većina učenica/ka barem je jednom sudjelovala u nekoj volonterskoj ili humanitarnoj akciji. Maturantice/i stoga u životu društva i zajednice sudjeluju prvenstveno kroz vrstu djelovanja koje ne tumače kao političko. Između ostalog velikom većinom smatraju da bi se svi trebali zauzimati za rješavanje problema u zajednici, a ne čekati da ih riješi netko drugi. Upravo je ovo značajan rezultat istraživanja koji je možda olako izostavljen iz analiza – mladi sudjeluju i smatraju da treba aktivno rješavati probleme zajednice, ali ne vide politiku kao moguće polje djelovanja. Tako gotovo 60 posto učenika/ca smatra da se u političke stranke učlanjuju ljudi koji žele stvoriti veze kako bi se dokopali nekog radnog mjesta. Mladi prema tome politiku shvaćaju kao sredstvo za postizanje privatnih ciljeva i interesa društvenih elita. S obzirom na kontekst u kojem žive teško bi bilo tvrditi da je to znak političkog neznanja – baš suprotno – to je prije odraz njihove političke intuicije.

Slični rezultati vezani za percepciju politike dobiveni su i u opsežnom istraživanju zaklade Friedrich Ebert. Podaci dosljedno potvrđuju da mladi politiku jednostavno ne shvaćaju kao polje mogućeg djelovanja – usmjereni su na privatnu sferu i rješavanje vlastite prekarne egzistencije. Ovo nije toliko stvar neznanja, koliko socijalizacije u društvu gdje se političko djelovanje odvija na jedan specifičan način – gdje je politika tek polje za postizanje privatnih interesa. Kako su u GONG-ovoj publikaciji Što znamo o političkoj pismenosti mladih u Hrvatskoj? Bojana Ćulum Ilić i Jelena Androić napomenule, “politička socijalizacija mladih ne događa u vakuumu. Izneseni rezultati istraživanja i ne govore toliko o mladima, koliko o društvu u kojem odrastaju i svim institucijama – uključujući i obitelj i odgojno-obrazovne institucije – koje bismo, kako se ono popularno kaže, trebali pustiti da rade svoj posao”.

Društveni kontekst je ono što dobrim dijelom nedostaje u politikama za mlade koje kao da sve nedaće žele riješiti obrazovanjem. Bolja implementacija građanskog odgoja bi svakako bila korak u dobrom smjeru, ali se prečesto doživljava kao panaceja. Da edukacija sama po sebi nije dovoljna moguće je naslutiti i iz aktualnog istraživanja. Ispitivači/ce su uočili da “učenici iz gimnazija nešto češće sudjeluju u humanitarnim akcijama od učenika trogodišnjih strukovnih programa te češće od svih ostalih potpisuju peticije. S druge strane, učenici trogodišnjih strukovnih programa češće od ostalih sudjeluju u mirnim ili nemirnim prosvjedima”. Iz podataka je moguće iščitati – doduše ne s apsolutnom sigurnošću – da gimnazijalci unatoč mnogo boljem pristupu građanskom obrazovanju, ne sudjeluju u većoj mjeri u političkom djelovanju. Dakle, obrazovanje – bez konkretnih mogućnosti djelovanja u kojem bi se stečena znanja mogla upotrijebiti – teško  će potaknuti političku participaciju.

Politologinja Vlasta Ilišin s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu u nedavnom je intervjuu za H-alter istaknula da “mlade niti prije politika nije zanimala nešto previše. To se može objasniti životnim ciklusima. Oni uglavnom svijet doživljavaju individualno, imaju probleme sa sazrijevanjem, odabirom karijere, socijalizacijom, a kada uspiju završiti neku školu trebaju naći siguran posao. Ozbiljno bavljenje politikom i društvenom problematikom, uglavnom dolazi onda kada se dosegne neki životni standard. Tada raste svijest da politika utječe na njihov život. Naravno, uvijek postoje političke enklave koje su osviještene i puno ranije”.

U usporedbi s 2015. i 2010. godinom poznavanje osnovnih političkih činjenica stagnira, konkretno poznavanje osnovnih političkih pojmova je u blagom padu, ali je porasla razina informiranosti. Dakle, ni u kojem slučaju nije moguće govoriti o neznanju ove generacije, već o društvenoj konstanti koja se – unatoč brojnim drugim promjenama – ne mijenja čitavo desetljeće. Iz toga nije teško zaključiti da se neznanje ne događa slučajno, štoviše, neznanje se sistemski proizvodi – ono je strukturni element važan za funkcioniranje našeg društva. Kada mladi ne znaju što je ustav to nije greška hrvatskog političkog sustava, već je njegova odlika. Politika je uostalom za one koji si mogu priuštiti sudjelovanje, bilo vremenski ili financijski.

Učenike/ce, mlade generalno, sustavno se odgaja za potrebe tržišta rada. Obrazovanje je u strukovnim programima gotovo isključivo usredotočeno na usvajanje vještina koje će im biti potrebne na sve prekarnijim poslovima – ako su te sreće da posao uopće dobiju. S druge strane, ne postoji nikakva infrastruktura kroz koju bi mladi mogli artikulirati svoje probleme i formulirati politički stav – čak kad bi i prošli kroz odgovarajuću edukaciju. U slučajevima kad institucionalni okviri namijenjeni participaciji mladih u donošenju odluka i postoje – poput, recimo, studentskih zborova – oni uglavnom služe kao inkubatori za reprodukciju stranačkih kadrova. Aktivizam se pak u većini sredina događa slučajno i sporadično te ovisi o individualnom entuzijazmu. Ukratko, nakon što ih škola nedovoljno odgoji, tržište mlade disciplinira, a politika ignorira.

Zbog toga za osnaživanje participacije mladih u političkom životu neće biti dovoljno jednostavno bolje implementirati građanski odgoj, već i raditi na stvaranju prostora ravnopravne političke participacije. Potrebno je demokratizirati institucije i stvoriti modele po kojima mogu sudjelovati u donošenju odluka. Na primjer, moguće je smanjiti dob izlaska na izbore kako bi što ranije bili uključeni u demokratske procese, a time i stvoriti raniju potrebu za orijentacijom u političkom prostoru. Ili umjesto da se kritiziraju njihovi izvori informacija, možda je te izvore moguće učiniti boljima, prilagodbom sadržaja u formu koja bi im bila zanimljivija. U konačnici, progresivne politike trebaju napraviti korak dalje od nade da će obrazovanje po sebi popraviti društvo – moraju stvoriti institucionalni okvir unutar kojeg će mladi moći politički artikulirati svoje probleme i aktivno sudjelovati u njihovom rješavanju.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. 

Studiji o mladima za mlade neformalni su obrazovni program koji već šestu godinu zaredom provodi Mreža mladih Hrvatske, u suradnji s Ustanovom za mirovno obrazovanje i građanski aktivizam Mirta i partnerima Centrom za mirovne studije, Volonterskim centrom Osijek i udrugom SMART. Studiji o mladima za mlade primjer su interdisciplinarnog izvaninstitucionalnog učenja s ciljem osnaživanja mladih osoba iz različitih društvenih područja i skupina za građanski angažman. Program se sastoji od obrazovnog i praktičnog istraživačko-zagovaračkog dijela. 

Nakon više godina uspješnog održavanja neformalnog obrazovnog programa i osposobljavanja stotina mladih ljudi za odgovorno uključivanje u procese sudioničke demokracije, analizu i artikulaciju potreba i problema mladih, te poticanje kritičkog promišljanja pojedinih metoda, tehnika i mogućnosti djelovanja u zajednici, logično bi bilo da je takav program prepoznat i u formalnim obrazovnim strukturama. Nažalost, u Republici Hrvatskoj samo je Grad Rijeka pokazao određeni senzibilitet da koncept cjeloživotnog obrazovanja i stjecanje ključnih kompetencija za njega podigne na razinu visokog obrazovanja. 

Sredinom prosinca u rektoratu riječkog Sveučilišta potpisan je sporazum o pokretanju pilot projekta cjeloživotnog učenja “Mladi u suvremenom društvu”, prvom studijskom programu u Hrvatskoj za osposobljavanje stručnjaka za rad s mladima. Zasad je potpisan ugovor o suradnji između Sveučilišta u Rijeci i Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), a cijeli program tek treba dobiti odobrenje. 

“Studiji o mladima za mlade su osposobili niz sudionika i kroz njih su se profilirali neki od stručnjaka koji bi trebali raditi na programu cjeloživotnog obrazovanja ‘Mladi u suvremenom društvu’. Ovaj program još nije pokrenut te tek treba dobiti odobrenje, tako da se nadamo da će biti jedan dobar nastavak za sve one koji su pohađali Studije o mladima za mlade, ali i za one koji su prethodno završili druge oblike obrazovanja”, rekao nam je Nikola Baketa, stručni suradnik u IDIZ-u.

Cjeloživotno učenje odnosi se na sve aktivnosti stjecanja znanja, vještina, stavova i vrijednosti tijekom života, a obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima i u svim izvedbenim oblicima. Uključuje programe formalnog odgoja i obrazovanja (ranog i predškolskog, osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog, kao i obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih), neformalnog obrazovanja, ali i nenamjerno, neorganizirano i spontano stjecanje znanja, vještina, stavova i vrijednosti na neformalne i informalne načine. 

“U formalnom obrazovnom sustavu ovaj bi program trebao predstavljati pionirski poduhvat i biti prvi akademski program o mladima u Hrvatskoj. Namjenjen je stručnjacima iz prakse (nastavnicima, osobama iz udruga, odgajateljima u domovima i slično) kojima bi trebao pružiti znanja o istraživanju mladih, radu s mladima i o mladima u zajednici. Time se pitanje osoba koje rade s mladima stavlja na višu razinu i otvara se mogućnost prepoznavanja ove kvalifikacije”, istaknuo je Baketa.

Objasnio je i važnost ovakvog programa za stručno osposobljavanje radnika u odgojno-obrazovnim te znanstvenim ustanovama: “Osigurao bi se sustavan i kvalitetan pristup njihovom obrazovanju, a s druge strane bi institucije u kojima oni rade dobile kompetentne osobe za rad s mladima. Uz postojeće neformalne programe obrazovanja, ovaj bi formalni program dao dodatnu dimenziju i mogućnost za obrazovanje prije navedenih grupa”. 

Riječki studijski program “Mladi u suvremenom društvu” bit će otvoren za petnaestak polaznika, a početak rada očekuje se sredinom iduće godine. Program je i početak željene uspostave združenoga diplomskog studija mladih sa Sveučilištem u Ljubljani. 

Nije naodmet ovdje spomenuti da je Grad Rijeka prva jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj koja je donijela odluku o eksperimentalnom uvođenju izvannastavne aktivnosti Građanski odgoj i obrazovanje u pete razrede šest osnovnih škola, a od sljedeće školske godine u sve zainteresirane riječke škole, te izradila prvi priručnik za učenike. Grad Rijeka nema nadležnost da Građanski odgoj i obrazovanje u škole uvede kao obavezni ili izborni predmet, no od same najave njegova eksperimentalnog provođenja kao izvannastavne aktivnosti javile su se brojne jedinice lokalne samouprave sa željom da se priključe projektu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Inicijativa Hrvatska može bolje koja u srijedu, 1. lipnja u 18 sati organizira Prosvjed podrške Cjelovitoj kurikularnoj reformi, održala je pres konferenciju na kojoj su se novinarima i zainteresiranoj javnosti obratili Eli Pijaca Plavšić, Ida Lohar i Nikola Baketa. 

U uvodnom obraćanju Eli Pijaca Plavšić, predsjednica Foruma za slobodu odgoja, pozvala je na prosvjede koji će se u znak podrške Borisu Jokiću i stručnom timu kurikularne reforme osim u Zgrebu, u isto vrijeme održati i u Splitu, Rijeci, Osjeku, Puli, Dubrovniku, Slavonskom Brodu, Korčuli, Križevcima, Poreču, Zadru i Virovitici. Prosvjedi će se održati i izvan Hrvatske, a osim do sada potvrđenih Londona i Budimpešte, postoji mogućnost da se priključe i prosvjednici u Bruxellesu, Berlinu i Šangaju. Pijaca Plavšić naglašava kako je inicijativa okupila više od dvjesto organizacija civilnog društva, a svakim danom sve više građana potpisivanjem peticije i svojom podrškom pridružuje se zajedničkom cilju. 

Inicijalna ideja bila je organizirati prosvjed podrške u Zagrebu, no sve se više građana počelo javljati kako bi se prosvjedi održali i u njihovim gradovima. “Ovime Hrvatska pokazuje da može, ali još važnije i da želi bolje”, istaknula je Pijaca Plavšić, te podsjetila na činjenicu kako “obrazovna reforma ne može počivati samo na dobrim željama”. Rekla je i kako je “ključni doprinos reformi upravo to što je na njoj radila baza, učiteljice i učitelji, a ovakvim pristupom ubija se kreativnost i entuzijazam onih koji reformu trebaju provoditi”, te zaključila kako je “sretna i kvalitetna škola u kojoj rastu sretna djeca” njihov glavni cilj.

U svoje, ali i u ime svojih kolega govorila je Ida Lohar iz stručne radne skupine za likovnu kulturu i umjetnost. Rekla je kako stručni tim prije svega želi pravu podršku, te im je važno da se reforma provede “temeljito i strukturno, a ne da ostane samo na papiru”. Naglasila je da žele nastaviti raditi na način kao i do sad – stručno i bez uplitanja politike, a u slučaju uključivanja novih ljudi u stručni tim, zahtijevaju da se to provede kao i prvi put – javno i na temelju stručnosti.

Nikola Baketa istaknuo je tri glavna zahtjeva Inicijative. Traži se da obrazovanje u Hrvatskom saboru bude proglašeno strateškim nacionalnim ciljem, te da se preispita odluka o dodavanju novih članova stručnom timu na predložen, netransparentan način. Na posljetku, zahtijevaju da ministar Predrag Šustar pokaže da ima i državnu, ne samo stranačku odgovornost te da podnese ostavku.

Zahtijevanjem ostavke ministra poziva se na odgovornost zbog brojnih propusta ministarstva, rekla je Pijaca Plavšić, naglasivši kako smo imali priliku financirati reforme iz europskih fondova, ali zbog apsolutnog nemara ta su sredstva propuštena. Istaknula je kako je za niz problema zaslužna i prethodna Vlada koja nije pripremila svu potrebnu dokumentaciju, a nedostajala je i administrativna podrška reformi. Iz Inicijative se nadaju kako je dogovor s Ministarstvom još uvijek moguć, a prije svega žele razgovarati, što do sada nisu imali priliku. Na pitanje o ostavci Borisa Jokića i tko bi ga mogao zamijeniti, govornici su usuglašeno odgovorili kako poštuju njegovu odluku, da postoje drugi stručnjaci i da je on također zamjenjiv. No, podsjećaju da on predstavlja sav pozitivan rad i energiju uložen u projekt, te ima veliko povjerenje kolega i suradnika, što je za nastavak projekta iznimno važno.

Iako je odnos između visokog obrazovanja i aktivnog građanstva teorijski zagovaran još od početka 20. stoljeća, ova je tema tek odnedavno prepoznata u europskoj obrazovnoj politici. Unatoč brojnim strategijama, deklaracijama, projektima i inicijativama, recentne studije pokazuju kako su reformni dokumenti u načelu pridali malo pozornosti mogućoj ulozi sveučilišta u razvoju društveno odgovornih i aktivnih građana. 

Razlog tomu, pišu Bojana Ćulum i Nikola Baketa, jest usmjerenost visokog obrazovanja na ekonomski razvitak, individualni status i obogaćivanje pojedinca profesionalca, zagovaranje individualne i kompetitivne paradigme nauštrb društvene i suradničke. Kroz nastavu, a posebice istraživanja, sveučilišta bi trebalo usmjeriti prema aktualnim potrebama i problemima društva, a u promišljanje potencijalnih rješenja aktivno uključiti studente. Fokus na sadržaj treba proširiti fokusom na mogućnosti njegove primjene, a izobrazbu produktivnih profesionalaca treba zamijeniti obrazovanjem društveno odgovornih građana koji će odgovorno i profesionalno obnašati svoje funkcije. 

Istraživanje GOOD inicijative pod nazivom “Građanski odgoj i obrazovanje u kontekstu visokoškolskog obrazovanja: Politike, praksa i izazovi europskog i nacionalnog visokoškolskog prostora” izdali su Centar za mirovne studije i Centar znanja Kuće ljudskih prava, a provedeno je uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.  

Na europskoj razini ne postoji homogena slika po pitanju građanskog odgoja i obrazovanja – u kontekstu naziva, poučavanja i same prakse provedbe – pa i u kontekstu podučavanja, osposobljavanja i usavršavanja učitelja i edukatora. U visokoškolskom kontekstu obrazovanje studenata moguće je u formalnom (studijski programi) te neformalnom i informalnom okviru. U nacionalnom kontekstu, nesustavan odnos vlasti i resornog ministarstva prema građanskom odgoju i obrazovanju na svim razinama obrazovanja, kao i stalno mijenjanje statusa potencijalnog predmeta i njegovog provođenja, rezonira i na visokoškolskoj razini. Na hrvatskim sveučilištima trenutno ne postoji niti jedna visokoškolska institucija koja provodi studijski program ili barem pojedinačni sadržaj koji može pružiti kompetencije potrebne nastavnicima za kvalitetnu nastavu građanskog odgoja i obrazovanja. 

U formalnom obrazovanju najviše se zagovara model učenja zalaganjem u zajednici (academic service-learning) i istraživanja temeljenog na potrebama zajednice (community-based research). Primjeri takvih aktivnosti pronalaze se na brojnim sveučilištima u SAD-u, Australiji, Južnoj Americi i drugdje, a mogu se pronaći i na domaćim sveučilištima, ali još uvijek samo u domeni entuzijastičnih iskoraka malog broja sveučilišnih nastavnika, poput kolegija na odsjecima za informacijske i komunikacijske znanosti i psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ili socijalnom radu Pravnog fakulteta. Service-learning osmišljen je tako da povezuje kurikulum i potrebe zajednice putem aktivnosti koje razvijaju znanje, vještine i utječu na sustav vrijednosti i promjene stavova kod studenata. 

U tom je kontekstu najteži položaj sveučilišnih nastavnika od kojih se očekuje otvorenost za suradnju sa zajednicom, uspostavljanje i rukovođenje partnerskim projektima, osmišljavanje i priprema nekonvencionalnih nastavnih programa, osmišljavanje terenskog rada, poticanje i vođenje timskog rada, adekvatno dokumentiranje vlastitoga rada, a osobito rada studenata i njihovog napretka, interdisciplinarnost, osiguranje materijalnih sredstava za provedbu aktivnosti, a pritom nemaju adekvatnu institucionalnu i administrativnu podršku te se rezultati takvih aktivnosti rijetko, ako uopće, adekvatno vrednuju u sustavu napredovanja.

Drugi se model, neformalno i informalno učenje, razvija tek u posljednjih desetak godina, a dominantno se povezuje uz podršku studentima u (budućem) zapošljavanju odnosno vrednovanju i prepoznavanju ključnih kompetencija koje bi im mogle olakšati izlazak na tržište rada. Među sveučilištima u Europi trenutno se najveći broj primjera dobre prakse pronalazi među britanskim sveučilištima. Tako primjerice Sveučilište Newcastle ima razvijenu Strategiju o angažmanu u kojoj se ističe kako bi se izvannastavni angažman studenata, koji se formalno i vrednuje, trebao percipirati kao integralni, sastavni dio poučavanja, istraživanja i stručnih nastojanja. U domaćem je kontekstu iznimka Sveučilište u Rijeci koje je revidiralo studijske programe na način da se 5 do 10 posto od ukupnih ECTS bodova predviđenih studijskim programom na preddiplomskoj i diplomskoj razini preusmjerava u vrednovanje kompetencija studenata stečenih njihovim sudjelovanjem u izvannastavnim aktivnostima odnosno ciljano osmišljenim angažmanom u lokalnoj zajednici.

U europskim zemljama postoje tri različita pristupa obrazovanju odnosno usavršavanju nastavnika za podučavanje građanskog odgoja i obrazovanja. Prvi je uključen u (inicijalno) visokoškolsko obrazovanje, drugi podrazumijeva specijalizirane programe koje slušaju samo oni koji imaju namjeru predavati građanski odgoj i obrazovanje, te stručno usavršavanje nastavnika. U Hrvatskoj postoji samo treći model gdje stručna usavršavanja nastavnika koordinira i provodi Agencija za odgoj i obrazovanje, nerijetko u suradnji s organizacijama civilnog društva. Međutim, i ovdje su nastupile značajne promjene nakon što je funkciju ministra znanosti, obrazovanja i sporta 2014. godine preuzeo Vedran Mornar, a tadašnji ravnatelj Agencije Vinko Filipović poručio da će udrugama civilnog društva biti ograničen pristup u kreiranju i provedbi građanskog odgoja i obrazovanja, što je proturječno preporukama na EU razini. 

Republika Hrvatska još uvijek se nalazi između neosiguravanja adekvatnih ulaganja u obrazovanje općenito, a posljedično i u građanski odgoj i obrazovanje, te ignoriranja preporuka i donesenih deklaracija o važnosti obrazovanja za demokratsko građanstvo. Posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se zamjećuju koraci prema donošenju kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, međutim, još uvijek ostaje pitanje osigurava li trenutno predloženi okvir (međupredmetna provedba) kvalitetno i sustavno rješenje za provedbu građanskog odgoja i obrazovanja. Također, ako ne postoji jasan kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja te njegovo provođenje kroz predmet ili međupredmetnu nastavu u primarnom i sekundarnom obrazovanju, iznimno je teško očekivati od institucija visokog obrazovanja da u okviru formalnih studijskih programa ponude komplementarno obrazovanje budućih učitelja i nastavnika za građanski odgoj i obrazovanje kao i relevantnu metodiku provedbe takve nastave. 

Tek kada je jasno što se kurikulumom građanskog odgoja i obrazovanja želi postići na osnovnoškolskoj odnosno srednjoškolskoj razini, moguće je paralelno razvijati relevantne kolegije na studijskim programima i obrazovati učitelje i nastavnike koji će biti kompetentni predavati. 

S obzirom da se radi o publikaciji koja prva u nacionalnom kontekstu sustavno popisuje modele i načine provedbe osposobljavanja budućih nastavnika građanskog odgoja i obrazovanja, autori donose i brojne preporuke za daljnja istraživanja te preporuke hrvatskim sveučilištima odnosno sustavu visokoga obrazovanja o koracima koje već sada mogu poduzeti na učiteljskim i nastavničkim studijima. 

Publikaciju u elektroničkom formatu preuzmite na istaknutoj poveznici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.