Ta se Kutinova gotovo panična osviještenost manifestira kroz komad u kojem nije ostavljen prostor za suptilnosti. Riječ je o radu koji je istovremeno krhak i grub, zaokružen i fragmentiran, kako u svojoj dramaturgiji tako i u glazbenoj podlozi, koja se povija izvedbenim potrebama. Oštre metalne ploče u precizno kontroliranim intervalima odvajaju se s magnetnog lustera i uz perkusivni tresak udaraju o tlo. Nešto dublje, u kutu dvorane, bljesak stroboskopa prati suptilno krckanje koje podsjeća na izboje žive žice.

Kroz tu se mrežu apstraktnih efekata probijaju tradicionalniji elementi komornog ansambla uz puhačke i gudačke instrumente koji razlažu gotovo melodičnu, sumorno-napetu temu u čast tjeskobom prožetog trenutka u kojem se nalazi svijet. Promatrani zasebno, stavci sadrže osvježavajuće potentnu kompozicijsku iskru koja funkcionira u okviru naglašene teatralnosti, ali su istovremeno skloni pretjeranim ponavljanjima koja narušavaju inače iznimno zanimljivu dinamiku. Posebice se ta nesigurnost i neodlučnost osjećaju u segmentu tijekom kojeg će jedan od izvođača otpale metalne krhotine uporno i strpljivo slagati na centralno montirani elektromagnet, samo da bi se ta pažljivo konstruirana arhitektura iznova raspala. Na kraju, metalne ploče ostaju razasute po podu.

Realiziran u suradnji sa Subversive Festivalom, ovaj uvodni dio programa šestog izdanja Gibanja atipično je eksplicitan u svojoj ideološkoj formi, iako je i u prošlosti po prirodi eksperimentalnih glazbenika_ca bio domom za angažirane radove. Tako će, primjerice, prošlogodišnje izdanje ugostiti Sergeja Vutuca čiji audiovizualni performans Iz kružnog toka posjetitelje slikom i zvukom tjera da svjedoče strašnom stradanju tijekom izraelskog genocida u Gazi.

Za povratak kući, biram pješačenje putevima kojima se nešto ranije u danu kretala Zvučna šetnja Cvjetnim naseljem montažerke Hrvoslave Brkušić, pokušavajući doživjeti barem djelić te interaktivne izvedbe koja otvara umjetnost prema susjedstvu i susjedstvo prema umjetnosti. Taksi, pritom, eskiviram iz praktičnih razloga. Želja mi je izbjeći rušenje lokalnog neba na glavu u susretu s vozačem naoružanim dubokim poznavanjem izopačenih stvari što se događaju u Tomaševićevim udrugama poput KONTEJNERa – omiljenoj temi opskurnih desničarskih portala, profila na društvenim mrežama i podjednako opskurnih oporbenih zastupnika zagrebačke skupštine.

Na ovaj rušilački diskurs koji udruge nezavisne kulture pretvara u vektor napada na gradsku vlast po principima nove desnice (vidi pod: flood the zone, oppo research), ne vrijedi trošiti riječi. U Gradu su pametniji, pa umjesto ignoriranja ili lansiranja odjeba, zagrebačka vlast kontinuirano uzmiče i izmiče koristeći se pragmatičnim ali u stvarnosti jalovo defenzivnim komunikacijskim strategijama, od prebacivanja loptice na Ministarstvo kulture do podcrtavanja značajnih ulaganja u sport. Taj pristup nadilazi polje kulture i zadire u širi ideološki okvir, kao što Saša Vejzagić iz Mreže antifašistkinja Zagreba precizno secira u intervjuu za H-Alter, no na vjetrometini najviše izloženima ostavlja upravo radnike_ce u kolektivima poput KONTEJNERa – mnoge od njih u pozicijama prekarnog rada – koje se javno proziva kao u kakvom nagovještaju budućeg linča.

Posljedice prepuštanja javnog prostora, a time i silnica kulturne hegemonije, konzervativnim prodorima nisu se dale naslutiti tijekom preostala četiri redovna dana Gibanja, iako se u samom programu našlo radova itekako svjesnih sličnih globalnih obrazaca ideološke borbe. Kao i u prethodnim izdanjima publici je ponuđen miks svih onih vrsta glazbe i zvukovne umjetnosti koji se nespretno guraju pod zajedničku kategoriju eksperimentalnosti a nude istinski inovativne, redovito iznenađujuće glazbene prakse. Ključ uspjeha takvog eklektičnog pristupa prvenstveno pronalazimo u radu Davorke Begović, voditeljice glazbenih programa u KONTEJNERu, koja, uz pažljivo kuriranje i izbjegavanje nepotrebne mistifikacije, nastoji približiti ponekad teško prohodne forme što širem krugu ljudi.

Zadaća otvaranja prvog pravog dana festivala u KONTEJNERovu prostoru – pod vizurom nestajućeg Vjesnika – pripala je francuskoj glazbenici s berlinskom adresom Jessici Ekomane, čiji se radovi u području računalne glazbe – posebice na izdanju Manifolds – nalaze na samoj oštrici razvoja suvremenog zvuka. Ovom prilikom, Ekomane se oslonila na svoja istraživanja polifonije, ponudivši skup treperavih i ingenioznih, ali povremeno nezgrapno povezanih elektroničkih minijatura koje svoju zanimljivost podjednako duguju zaigranim ritmičkim i melodijskim obrascima i teksturalnim intervencijama.

Kontrapunkt digitalnom svijetu u kojem obitava Ekomane te most prema kasnijim elektroničko-nojzerskim ekskurzijama dua Julien Claire (Julien Desprez i Claire Gapenne) ponudili su Noël Akchoté (gitara), Tony Buck (bubnjevi) i Vesna Pisarović (vokal). Kao što se dalo naslutiti u Močvari tijekom predstavljanja Pisarovićina albuma Poravna u studenom 2025., ovaj koncizniji format bolje nosi rastakanje i ponovno slaganje dekontekstualiziranog sevdaha, odnosno njegove forme poravna. Oslanjajući se na čvršće ritmičko fraziranje i međusobnu komunikaciju osovine Buck-Akchoté, Pisarović u izvedbi klizi od pjevnih segmenata do apstraktnih proširenih tehnika, pritom se značajno bolje snalazeći u prvima.

Kao i tijekom prethodnih nastupa, Pisarovićini izleti u vokalizacije – režanje, scatting, šaputanje – koje obično povezujemo sa slobodnom improvizacijom i radom glazbenica poput Isabelle Duthoit ili Maggie Nicols često su putovanja bez cilja, tijekom kojih naša jazz i pop glazbenica djeluje neodlučno oko smjera u kojem bi je te tehnike, kojima svakako vlada dovoljno dobro, trebale odvesti. Krajnji rezultat su segmenti koji djeluju sami sebi svrhom, vokalne egzibicije neusklađene s ostatkom repertoara i bez moćnog pečata koji bi mogla dati njihova svrsishodna primjena. Za kraj večeri, nešto drukčijim vidom improvizacije, miješanjem elektroničkih intervencija s mutiranim zvukovima električne gitare, prethodno spomenuti duo Julien Claire podignuo je tenzije do gotovo klupske razine no bez namjere da ih ikad razriješi.

Drugi je dan festivala, pak, djelovao gotovo nostalgično, usmjeren na prostorni, višekanalni zvuk koji je, početkom desetljeća, poslužio kao ishodišni raison d’être za Gibanja. Od otvaranja difuzijom monumentalnog, budizmom inspiriranog rada Kyema nedavno preminule francuske pionirke elektroničke kompozicije, dronea i ambijentalne glazbe Éliane Radigue do konkretnijih zvučnih pejzaža švedskog umjetnika zvuka BJ Nilsena, glazbi se omogućava širenje u dodatnu dimenziju, gdje prostorno pozicioniranje elemenata postaje žarišnom točkom pažnje. Iako ta prostornost nudi opasnost pretvaranja u šablonski trik, izvedbe koje je publika imala priliku iskusiti druge večeri tim se podražajima koriste suptilno i često učinkovito.

U odsutnosti bolešću spriječenog Radigueina prijatelja, skladatelja i direktora pariškog Ina GRM-a, Françoisa J. Bonneta, difuziju Kyeme u svoje ruke preuzima Miodrag Gladović. On nas vodi kroz mekane i odmjerene zvučne kretnje na granici percepcije, koje od slušatelja traže da svojim stanjem uma popuni praznine između petlji podharmoničkih, mikrotonalnih zvučnih gesti. Gladović će, nešto kasnije i u sličnom raspoloženju, izvesti svoju dosad uvjerljivo najuspješniju kompoziciju, The Last Trace (Non-Intentional), koja duboko osobnu tematiku pogrešaka, razilaženja i rastanaka pretače u osjetilno neposredan, iskustveno dirljiv doživljaj.

Upravo će ova dva komada obilježiti večer, upotpunjenu nastupom Davora Gazdea na modularnom sintesajzeru Buchla – instrumentu koji svojim predivnim tonom i toplim vibratom zamagljuje umjetnikove decentne strukturne progresije – te nešto pompozniji i tjelesno prisutniji rad BJ Nilsena čija se efektnost nažalost rasplinje u razvučenom drugom dijelu.

Sljedeću večer obilježio je povratak programskom eklekticizmu. Duo udaraljkašice Kaje Farszky i saksofonista Grgura Savića proveo nas je kroz nekoliko improviziranih segmenata koji su međusobnom estetskom distancom djelovali poput ideja u nastanku, ne još sasvim razvijenih ali dovoljno zanimljivih već i u ovoj inkubacijskoj fazi, od zaigranog dueta kinderklaviera i melodike do moćnog, poentilističkog sudara timpana i prepariranog saksofona. Posebno je, pritom, bilo zanimljivo promatrati kako Farszky i Savić pregovaraju o glazbenom jeziku, pristajući na kompromise između nešto formalnijih obrazaca akademski obilježene eksperimentalne glazbe, kojoj pripada Farszky, i otvorenosti slobodne improvizacije koju baštini Savić.

A propos društvene angažiranosti eksperimentalne umjetnosti, na nju se uvijek može računati u radovima filmašice Nicole Hewitt, ovoga puta u suradnji s kolegom Ivanom Slipčevićem i vizualnom umjetnicom Vidom Guzmić pod projektom Zvukospjevi. Ono plače ljudskim suzama odskočište pronalazi u Moru plastike, nepreglednom kompleksu staklenika koji se proteže na 40 tisuća hektara u španjolskoj pokrajini Almeriji. Kombinacijom glazbe, filma i izgovorene riječi, trojac spaja ekološke, agrarne, biološke, radničke i humanističke teme, uzdižući povijest, sadašnjost i budućnost regije na razinu pitanja koja se tiču čovječanstva u cjelini.

Ispod često humorističnih ali i mučnih skica, beatovima popločena glazbena podloga kreće se od plesnosti techna do nelagode dark ambienta, dok sugestivne no nikad plastične projekcije postaju terenom za upečatljive, često nadahnute naracije na rubu pjevnosti u kojima se izmjenjuju Hewitt i, kao posebna gošća, njena kći Billie Grace. Nakon što se računala, projektori i pojačala ugase, ostaju nam slike, zvukovi i ideje zapečene negdje duboko u podsvijesti.

Nastup škotske umjetnice Care Tolmie i engleskog producenta Riana Treanora, utemeljen u materijalu s njihova prošlogodišnjeg albuma Body Lapse, nudi sličnu silinu angažmana, ali fokus stavlja na individuu i njene limite. Suočena s Treanorovim prvo nervoznim i izlomljenim pa ekspanzivnim produkcijama, na tragu dekonstruirane plesne glazbe, Tolmie se opire glasom i pokretom, ispipavajući karakteristike vlastita uma i tijela, provodeći glas od minucioznih afektacija i narativne poezije do granica pucanja. Riječ je o nastupu koji računa na empatiju i prisutnost publike, tjerajući one okupljene oko izvođača da i sami osjete napetost tijela, krhkost glasa, ali i konačni otpust.

Iako je Farida Amadou prvenstveno prepoznata kao basistica u bučnijim granama improvizacije, na Gibanjima se pojavljuje u ulozi elektroničke glazbenice, laptopom, kontrolerima i padovima izvodeći solo djelo Darwinian 1.0. Kao refleks i odgovor na percipiranu zatvorenost eksperimentalne glazbene scene – čije potpuno razumijevanje i tumačenje traži naučeni diskurzivno-teoretski aparat, narušavajući inkluzivnost – Amadou se, kao što naslov sugerira, vraća temeljnim glazbenim principima, te poseže za zapadnoafričkim ritmovima i teksturama malijskog glazbenika Alija Farke Touréa.

U tom, po njenim riječima, primitivnom obliku, svjedočimo glazbenici koja se odriče virtuoznosti u poznatim joj formama kako bi otvorila vrata iskonske radosti muziciranja u gotovo amaterskim okvirima. Dok se Amadou kreće kroz materijal, naziru se momenti nepreciznosti i učenja, čak i šlampavosti, no oni su namjerni, a glazbeničin je instinkt nepogrešiv dok u hodu isprepliće ritmički bogatu mrežu glazbenih motiva.

Nešto ranije posljednje večeri festivala, česti zagrebački gosti, engleski gitarist Fred Frith i slovenski bubnjar Jaka Berger – koji su se, ako je vjerovati anegdoti, na jednom od ranijih KONTEJNERovih zbivanja i upoznali – proveli su nas kroz klasičniji repertoar free jazza i slobodne improvizacije. Igrajući se naizmjenično gušćim, u rocku utemeljenim figurama i labavim motivima, dvojac slaže gotovo prijemčive strukture između škriputavih akorda i podjednako nijansiranih intervencija na činelama.

Ako su tijekom prethodna četiri dana nastupi često sugerirali distancirani aktivizam i neostvarenu želju za uvlačenjem publike u fenomenološki prostor umjetnosti – bilo u ulozi svjedoka ili aktivnih dionika – američka glazbenica Felicia Chen ili Dis Fig crpi iz svoje raznolike pozadine u njujorškom eksperimentalnom undergroundu, hardcoreu i industrialu kako bi srušila sve barijere i konačno uspostavila vrlo doslovan kontakt. Pretvarajući zlokobno ali pasivnije tkanje dronea, ambienta i manipuliranih vokala u sirovi krik, Chen se u posljednjim trenucima nastupa – indikativno, i festivala – u potpunosti prepušta energiji vlastitih pjesama, rušeći se na pod među publikom i kanalizirajući mrak onog neba koje se srušilo u preplavljujuću, blistavu katarzu.

Po izlasku s posljednje večeri, ipak sjedam u taksi uz nadu da je vozač stranac ili barem blaženo nezainteresiran za lokalnopolitičku situaciju. Unatoč pritiscima i uskraćenim sredstvima za KONTEJNERov cjelogodišnji koncertni program, staviti financiranje Gibanja iz Javnih potreba u kulturi pod znak upitnika bio bi skandalozan potez čak i za poslovično plašljive članove povjerenstava. Ipak, dok mi u ušima odzvanjaju Chenini posljednji distorzijom omotani vrisak, dozvoljavam si sanjariti o gradskoj vlasti koja umjesto upornog povlačenja dolazi na nastup poput njenog, napojiti se prkosom i energijom za širi društveni otpor. Možda nagodinu.

Projekt provodi Udruga 90-60-90 s Muzejom betinske drvene brodogradnje, a u sklopu projekta održana je i video radionica u suradnji s lokalnom OŠ Murterski škoji na temu propitivanja identiteta Betine, u organizaciji Udruge PUNKT.

Umjetnice uključene u projekt su Milijana Babić, Nicole Hewitt, Ana Kolega, Lina Kovačević, Martina Mezak, Kata Mijatović, Vesna Perunovich, Renata Poljak, Nika Radić, Neli Ružić, Marijana Stanić, Sandra Sterle, Matea Šabić Sabljić, Tanja Vujasinović i Vlasta Žanić te učenici_e OŠ Murterski škoji.

“Putovanja, migracije i kretanja odražavaju društveno-političku svakodnevicu, odnosno globalnu narav našeg svijeta. U malom dalmatinskom mjestu Betina na otoku Murteru, brodogradnja nije samo obrt, već i nasljeđe koje duboko proživljava i prezentira duh mjesta”, piše u najavi izložbe. Umjetnice su kroz različite medije i koristeći suvremene umjetničke prakse istraživale putovanja kao temu, istovremeno spajajući tradiciju i suvremenost. Izložba uključuje radove u raznim medijima, od videa i slika do instalacija i intervencija u javnom prostoru.

Boris Greiner u popratnom tekstu izložbe ističe da isto kako “val oblikuje brod, tako i putovanje oblikuje putnika, u ovom su slučaju to putnice, čiji su radovi oblikovani pod utjecajem stvarna putovanja ili onog imaginarnog, morem ili kopnom, Mljetom ili Baranjom, prirodom ili mehanikom, odlascima zauvijek ili privremenim povratcima, metafizičkim vremenom ili onim provedenim u konkretnoj izradi broda”.

Izložbu je moguće posjetiti do 30. lipnja.

Više informacija pronađite ovdje.

Projekt Vremeplovke se nastavlja na dosadašnje višegodišnje suradničke projekte Nicole Hewitt kao što su Ova žena se zove Jasna i Žene minorne spekulacije. Na sjecištu eksperimentalnog filma, videa, prostorne instalacije, performansa i teksta, oni promišljaju o posredovanju sjećanja, povijesti, specifičnih narativa kroz tehnologije reprezentacije i dokumentacije. U Tomašićevoj 12 predstavlja se prvi dio nove trilogije, a ima kao okosnicu znanstveno-fantastične žanrove na teritoriju Istočne Europe sagledane kroz feminističku perspektivu.

“Sam umjetnički rad odražava putovanja na filmske lokacije Stalkera redatelja Andreja Tarkovskog i oživljene situacije iz romana braće Strugatsky, Piknik kraj ceste po kojem je Stalker snimljen. Tijekom puta, kroz pripreme i snimanje poludokumentarnog filma, autorski tim se dijelom nadovezao i na filmske postupke samog Tarkovskog.

Izložbeni prostor Vremeplovki u Tomašićevoj 12 podijeljen je u dva dijela: Muzej i Zonu, postajući poprištem mnogostrukih slika i naracija. Prostor zaboravljenog muzeja predio je suživota raznih materijala – od crteža i fotografija zatečenih pejzaža i situacija prikupljenih na originalnim lokacijama na Baltiku za istraživačkog putovanja autorice i njezinih suradnika do duhovitih skulpturalnih formi bista, spomenika i gozbe uz cestu”, stoji u tekstu najave.

 U projektu sudjeluju i umjetnice i umjetnici Hrvoslava Brkušić, Vida Guzmić, Neža Knez, Hrvoje Nikšić, Billie Grace Hewitt Pavlica, 3D materijale izrađuje Josip Knežević, a kustosica je Ivana Meštrov.

Više detalja pronađite ovdje.

Umjetnost u novom prostoru

Lokacija akademije na istočnom kraju grada donosi za sva okupljanja nekoliko posljedica. Ne postoji mogućnost brzog povlačenja u obližnji kafić i gotovo nitko ovdje nije došao usputno ili slučajno. Prolaskom pored rampe, na parceli Jadran filma prvo se pojavljuje stara portirska kućica čije je prozore Lara Bele prekrila aluminijskom folijom, i nekoliko traka nategnutih između dva stabla, koje je postavila Klara Šoštarić. Radovi se šturim izrazom uklapaju u ostarjeli industrijski ambijent i služe kao zgodan orijentir koji najavljuje izložbu. Zgrada Akademije velika je, pomalo skrivena raslinjem i nimalo reprezentativna. Po mraku, za vrijeme otvorenja izložbe pažnju privlači samo svijetlost iz prozora na dvije etaže. Na ulazu nas dočekuje ugodna gužva s DJ pultom za kojim su se izmjenjivali kolektiv Heartskomerz i Nicole Hewitt, a iza je postavljen televizor na kojem se prikazuju popratni vizuali. Ovdje je i stol s pićem i grickalicama, a prostor se nastavlja u tri strane na kojima je izložba.

Hodnici su široki, a zidovi još uvijek bijeli. Ambijent je hladan i nalik je Warholovoj tvornici u napuštenoj vatrogasnoj postaji ili općenito tipu prostora za stvaranje mišljenom kao loft više nego kao atelier. Neutralnost prostora kao podlogu svog rada koristi i Hana Hostić čiji je središnji motiv tkanina na koju je otisnuto rastočeno lice, obješena na stablo ispred jednog prozora, koja je osvjetljena snažnim reflektorom iz zgrade. Pored prozora kroz koji se rad promatra smještene su slušalice koje reproduciraju glazbu koja dovršava neobičan ugođaj promatranja jezive zastave koja treperi na vjetru. Prostorija se gubi u perifernom vidu, ne čujemo zvukove iznutra, osvijetljeni dio šume ispred prozora je jasan no gubi se percepcija njenog nastavka. Vrlo jednostavnim sredstvima postignuto je jasno čitanje stvorenog prostora i gubljenje onog zatečenog.

Za razliku od izložbi u nekadašnjim prostorima u Ilici ili Jabukovcu kroz koje se uglavnom šetalo, zbog naravi novog prostora bilo je puno više mjesta za zaustavljanje i druženje tako da ni hladno vrijeme nije sprječilo posjetitelje da ostanu u Jadran filmu. Najsvjetliji primjer te ugodne atmosfere je neusiljeni performans kolektiva Menza koji čine Anja Mergeduš, Jiao Guo, Lara Ana Kulenović, Catarina Marcos i Lucija Bogunović, u kojem su umjetnice pekle pizzu za posjetitelje u zamjenu za poželjnu donaciju. Dobrodošla reinterpretacija performansa Pad thai Rikrita Tiravanije bez problema je za stolom okupila društva i održavala živ razgovor za jednim dugačkim stolom. To je umjetnost lišena trajnosti, distance, a istovremeno iznimno uspješna u onom temeljnom – okupljanju i poticanju razgovora. Manifestom kolektiva koji je isprintan stajao na stolu spretno se otvaraju teme relevantne za čitavo umjetničko polje, a smisleno su anticipirane i formom rada. Umjetnice se zalažu za umjetnost stvaranu u zajednici i za zajednicu, koja kao principe uzima podršku i ohrabrenje, umjesto isključivosti i elitizma. Kao još jedan romantični kulturni atavizam kritizira se mit o “gladnoj umjetnici” i općenito koncepcija umjetničkog rada kao rada izdvojenog iz ekonomskih ciklusa, pokrenutog entuzijazmom.  

Studentski su radovi u prostoru raspoređeni primarno prema klasi kojoj njihovi autori pripadaju, no to nije u potpunosti dosljedno jer su neki radovi izmješteni zbog njihovih prostornih potreba, tako da način na koji umjetnici koriste prostor u velikoj mjeri određuje postav izložbe. Bočno od širokih hodnika nalaze se male prostorije koje su uglavnom prepuštene pojedinim umjetnicima. Mate Nikola uperio je dva mala projektora u nekoliko razlomljenih dijelova zrcala koji refleksijom ispunjavaju zidove, a upotpunjen jednoličnom elektroničkom glazbom nastao je ambijent koji uspijeva zahvaljujući izoliranosti male sobe koju ispunjava. Nakon što se stepenicama uspnemo na prvi kat dočekuje nas rad Dihotomija Marlen Ban koji samouvjereno zauzima prostor hodnika.

Umjetnica je, potaknuta ljubavnim scenama iz filmova, razgovore s bivšim ljubavnicima ponovila u formi scenarija. Stvarajući određenu distancu prema emotivno nabijenim trenutcima u životu propituje se odnos subjektivnog i objektivnog. Predstavljajući svoju intimu u formi sladunjave filmske scene autorica promatraču postavlja pitanje: hoće li se staviti u njenu poziciju ili poziciju gledatelja filma. Rad je svakako bogatiji time što su dijalozi isprintani na velikim papirima ovješenima sa stropa na mjestu namijenjenom za prolaz, tako da je izrazito intimni sadržaj vrlo bombastično predstavljen.

Grad mladih/pioniri Nine Demetre Kasavice, koji je smješten u prostoriji zajedno s još nekoliko radova s političkim motivima, koristi umjetnu inteligenciju za stvaranje neprirodnih prikaza pionira i njihovih okupljanja. U prikazivanju pejzaža i odjeće program dostiže razinu vrlo blisku fotografiji, no on nema sposobnost poimanja lica, tako da su rezultat dječja tijela s mrljama po glavi koja djeluju kao morbidni damnatio memoriae. Čini mi se da je ovo bio jedini primjer na izložbi u kojem umjetnica djelo temelji na generativnoj mogućnosti tehnologije. Radi se o jednoj od temeljnih odrednica novomedijske umjetnosti, za koju mi se čini da je na našoj sceni pomalo zapostavljena. “Ruka stroja” u stvaranju digitalnim tehnologijama neizbježno je vidljiva, ali poetika građena na smanjivanju intencije i automatizaciji procesa stvaranja još ima prostor za razvoj.

Klasična medijska određenja radova na izložbi mogli bismo nabrajati gotovo koliko ima i radova. Od tehnika kao što su kolaž i crtež, preko objekata od drva, plastike i tekstila do eksperimentalnog filma i videa. Produkcija studenata_ica akademije doista je široka u svakom smislu te opravdava ovakav opsežan način prezentacije. Kao najveću vrijednost izložbe u Dubravi vidim upravo materijalnu i organizacijsku alternativu na koju ona ukazuje. Iako na novoj lokaciji Akademije još mnogo problema nije riješeno (manjak materijala, nedostatak menze i smještaj na periferiji grada), u razgovoru sa studentima_cama OZAFIN-a ponavlja se zadovoljstvo novim prostorom. Odsjek je donedavno bio rascijepljen između Ilice, Jabukovca te malog prostora u Teslinoj ulici namijenjenog diplomatima, a sada svi skupa dijele zgradu u Jadran filmu.

Stvaranje ustanove kao zajednički čin

Likovna akademija je za vrijeme epidemije korone inzistirala na održavanju nastave velikim dijelom uživo, no do pravog osjećaja zajedništva dolazi tek sada kada su sve klase u istom prostoru. Studenti_ce su se u ovom semestru počeli sastajati s profesorima i razgovarati o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Oni se u prostoru “menze” sastaju s profesorima i razgovaraju o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Velika i nezgrapna zgrada ipak studentima_cama nudi otvorenu mogućnost za stvaranje prostora i zajednice. 

Sarah Rifky i Jens Maier Rothe trebali su se 2012. sastati u Beirutu, no spletom okolnosti u tome nisu uspjeli pa su u Kairu osnovali umjetničku organizaciju Beirut. Izložbeni, edukativni i istraživački program provode do 2015. pod krilaticom: “stvaranje ustanove kao kustoski čin”. Kustosi surađuju s umjetnicima i zajednicom u svim segmentima, odbijajući preuzeti nepropitane diskurse u komunikaciji s publikom, umjetnicima ili drugim institucijama. Beirut nastaje u ozračju revolucije 2011., kada se javnost sukobljava s nametnutim im institucijama te postoji egzistencijalna potreba za pronalaženjem novih institucionalnih strategija koje su na korist građana. U našoj priči vidimo manje energetski nabijen, ali neizbježan trenutak promjene.

U trenutku kada obnova sveučilišnih zgrada nije ni započela, pojavila se jedna materijalna alternativa i jedan procjep koji je moguće iskoristiti za projektiranje budućnosti ALU-a, time i sveučilišta. Iznajmljivanje zgrada Jadran filma sveučilištu nije isplativo zato je i određeno kao privremeno rješenje na samo nekoliko godina. No, jasno je da prostor snažno utječe na zajednicu koja ga koristi, kao što vrijedi i obrnuto. Financijska situacija sveučilišta je glavna prepreka promijeni, no svijest o instituciji kao dinamičnom sustavu koji se prilagođava uvjet je za nju. Nadolazeće godine treba gledati kao proces stvaranja, a povlastica studenata da oblikuju svoj prostor, da uz pomoć tog prostora postaju zajednica, jednom okušana ne smije biti izgubljena. Završit ću s jednom rečenicom kolektiva Menza: “povezuje nas akcija, ne apstrakcija.”

Dvije publikacije kojima je popraćena izložba sadrže svih deset epizoda projekta i zaokružuju ga u cjelinu. Između dva izdanja postoje puno veće razlike od toga što su na različitim jezicima. Drugačijim odabirom, redoslijedom i formatom slikovnog materijala profesionalni su dizajneri – hrvatsku je verziju oblikovao Damir Gamulin, a englesku Tabea Nixdorff – došli do osjetno različitih rješenja za vizualni izgled knjiga. U engleskoj je verziji tako naglašena svijest o materijalnosti digitalne slike koja uvećavanjem pokazuje piksele te mijenja svoje formalno estetske kvalitete mimo “iluzije, identificiranja ili ruba”. Dok su u engleskoj verziji slike razdvojene od teksta – točnije, brojevima su povezane s tekstom, čime dodatno lome pravocrtnost čitanja i fragmentiraju tekst – u hrvatskoj verziji slike nemaju ruba i izlaze iz okvira knjige, naglašavajući tako ulazak umjetnosti u stvarni život. Upravo ta slojevitost koja se očituje u različitim interpretacijama dostupnog materijala od strane dizajnera pridonosi razvoju svijesti o arbitrarnostima u procesu stvaranja temelja na kojem se gradi ili razgrađuje identitet protagonistice.

U okviru svog kustoskog projekta i izložbe Animizam, Anselm Franke istraživao je ontološke temelje modernizma pokušavajući izbjeći korištenje povijesno uspostavljenih narativa i koncepata. Umjesto toga otvorio je prostor za “nešto poput arheološkog” proučavanja nastanka strogih podjela modernizma koje u sebi ima dozu dvosmislenosti i nesigurnosti. Franke se tako zalaže za narative koji promišljaju svoj nastanak, koji osvjetljavaju izvore onoga što nam se sada čini kao sasvim utvrđeno znanje. Upravo na tom tragu je i projekt Nicole Hewitt. Dok Franke suprotstavlja animizam svemu što je postalo mrtvo unutar muzeja kao institucije, Hewitt se koncentrira na instituciju suda, suprotstavljajući fragmentirane (i djelomično fiktivne) narative nevidljivih sudionica nacionalnom i institucionalnom povijesnom narativu.

Narativ knjige, kao i nastupa uživo, počiva na istim principima: konstruira, ali u isto vrijeme i dekonstruira svijet protagonistice iz različitih rakursa koji su toliko brojni da smo kao čitateljice, slušateljice i gledateljice prisiljene hvatati njegove fragmente. Tekstualni je izričaj umjetnice nešto kao postmodernistička metafikcija koja kontemplira o optimalnim načinima pisanja teksta ove tematike. To je fikcija uparena s dokumentarnim pristupom; lik Jasne je svjestan sebe kao protagonistice priče i često raspravlja o formalnim obilježjima teksta koji (de)konstruira njezin identitet. Ta je atmosfera promišljanja izgradnje narativa pojačana izmjenama pisanja iz prvog u treće lice, kao i kombiniranjem osobnog pripovjednog tona, službene komunikacije s institucijama i poezije.

Osobno iskustvo protagonistice djelomično se preklapa s autobiografskim elementima iz života umjetnice, ali isto tako korespondira s iskustvom žena koje su u devedesetima iz Hrvatske migrirale u zemlje zapadne Europe. Protagonistica Jasna je iz Vukovara, studira u Zagrebu i odlazi u Nizozemsku gdje se u jednom trenutku zapošljava na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Projekt je duboko feministički: dotiče se i nemogućnosti ostvarenja mlade žene u osamdesetim godinama na kulturnoj sceni na kojoj su se podrazumijevali patrijarhalni odnosi.

Autorica promišlja život protagonistice i tog povijesnog trenutka kroz teorijske tekstove o likovnosti i umjetnosti pa tako povezuje Jasnu s prikazima žena kroz cijelu povijest umjetnosti. Vizualno se kroz knjige, projekcije i videa proteže silueta izbrisane žene, ponekad doslovno izbrisane iz slike. Protagonistica je, kako napominje Hewitt, nevidljiva žena, kao što su kroz povijest žene bile nevidljive. To je ujedno način na koji se umjetnica opire tome da njezina protagonistica kao žena postane objektom i prisiljava nas na traženje i proučavanje drugih tragova njene prisutnosti izvan uobičajene reprezentacije. Stoga ovaj rad ispituje i kako obuhvatiti i izraziti pojedinačnu konkretnu ženu i dati joj dati glas i narativ.

Međutim, Hewitt ne želi da njezina junakinja stane u obris ili rub koji dijeli umjetnost od stvarnosti. Umjesto toga je pozicionira između umjetnosti i stvarnosti, između dokumentarnog i fiktivnog teksta, između poezije, teorije i službenog dopisa. Iako se na prvi pogled doima da autorica isključivo tematizira životno iskustvo žene koja je devedesetih migrirala iz Hrvatske u Nizozemsku, ovaj rad otvara puno šire teme odnosa života i umjetnosti i pretakanja jednog u drugo, kao i brisanja granice između individualnog identiteta protagonistice, njezine okoline i kolektivnog iskustva.

Izložbeni prostor palače Vranyczany upečatljivim tragovima potresa naglašava fragmentirani pristup materiji. Odlomljeni komadi zida stvaraju kulisu za izložbu, čine dio projekcije, doslovno su dio projicirane slike. Ova izložba tako opipava i osluškuje materijalne tragove koji bilježe mladu i nešto stariju povijest. Fragmenti koji su posljedice tektonskih povijesnih događaja poput rata stavljaju se u dijalog s posljedicama nedavne prirodne katastrofe. Upravo je ruševinama posvećena jedna od epizoda ovog slojevitog projekta. Protagonistica se u njoj pita koji se narativi upisuju u materijalne ostatke, od koga i zašto, te koliko protok vremena pridonosi doživljaju ruševina kao uzvišenih. Dokumentaristički nam sloj ove epizode pokušava ponuditi uvid u krhkost i složenost dijelova profesionalnog i institucionalnog procesa koji služi kao temelj za ono što će postati dominantni narativ povijesti.

Potraga umjetnice za povijestima izvan dominantne povijesti uključuje strategiju rekonstrukcije događaja iz marginalnih perspektiva i različitih kutova. Tako se ovaj višegodišnji projekt bavi sjećanjem i bilježenjem prošlih nekoliko desetljeća, a posebno ratnog razdoblja devedesetih, postavljajući pitanje čega se točno sjećamo i zašto. Rad pokušava izbjeći sve ono što je pretpostavka na kojoj počiva takva povijest i umjesto toga se, među ostalim, situira u pomaknutoj ženskoj perspektivi protagonistice Jasne koja upravo kreira povijesni tijek dokumentarističkom obradom. Uranjanje u taj proces jedan je od načina preispitivanja povijesti kako je se sjećamo. Ipak, ovakav pristup zahtjeva i dozu opreza, jer propitivanje temelja društveno važnih institucija i službene povijesti ne bi trebalo voditi ka njihovoj relativizaciji ili destrukciji. Umjesto toga, ovakvi nam fragmentirani narativi mogu ponuditi bogatiji i točniji pogled na prošlost, uvid u procese koji nam u sadašnjosti promiču i, naposljetku, pomoći u rekreiranju institucija budućnosti.

Russell u knjizi Glitch Feminism: A Manifesto vidi prostor digitalnog, online svijeta kao polazište, teritorij u kojem je moguće odbiti binarne rodne podjele i društveno uvjetovane zadanosti te na taj način raskrinkati mehanizme moći koji nas u svijetu “udaljenom od tipkovnice” (AFK – away from keyboard) prisiljavaju tek na jednu od dvije moguće opcije. U smislu opiranja društveno uvjetovanim binarnim podjelama, glitch se na Splitskom salonu najočitije otkriva u pričanju ženskih povijesti i individualnih priča u kontekstima nerijetko etiketiranima kao muškima; nekih duljeg, nekih kraćeg vijeka, kao i nekih koje nisu odmaknule od početka, koje su priznale poraz u muškom svijetu. Tematiziran je tako ženski rad u pomorstvu (Matea Šabić Sabljić, Brodi/ona), brodogradnji (Nadija Mustapić, Volim li svoj posao?) i ribarstvu (Karla Crnčević, Naše su ruke manje), ali i tvornicama (Neli Ružić, Do konca) i filmskoj industriji (Tatjana Dunja Ivanišević, Žemsko). Ali, kao što ni Russell ne promatra glitch tek kao pogrešku, kako to ističe i Meštrov, “nego upravo suprotno”, kao “proširenje/korekciju”, tako je teško ne zapitati se kakvo značenjsko proširenje nude navedeni radovi. Na koji način “promiču kompleksnosti feminističkih genealogija, potiču na produktivne dijaloge među generacijama kao načine izgradnje pravednijih povijesti, imaginiraju uključivije i zelenije sadašnjosti, lokalno, ali i mnogo šire”, kako je opisano u tekstu ovogodišnjeg Salona? Nažalost, tek neki od nabrojenih izlaze iz okvira dokumentarizma i arhivskog pristupa tematici; prvenstveno je to rad Neli Ružić, točnije videoportret bivše radnice Dalmatinke Sinj Ane Radović, prikazan kroz tjelesnu memoriju mehaničkih pokreta rada na predilici na kojoj je provela gotovo trideset godina svog radničkog vijeka. Uzmemo li u obzir da je i sama tekstilna (tzv. ženska) industrija bila svojevrsni glitch u “muškom” svijetu industrije, tada se kroz repetitivne pokrete kojima Radović gotovo pa da iscrtava oblik jednog stroja isprepliću ne samo tijelo i (nepostojeći) stroj već prošlo i sadašnje, ispričane i neispričane, gotovo zaboravljene, povijesti.

Rad Matee Šabić Sabljić Brodi/ona koji je, zajedno s radom Nadije Mustapić Volim li svoj posao?, postavljen u Pomorskom muzeju Split, možda je najočitiji glitch cijelog postava; autorice intervencijom u stalni postav muzeja izazivaju ograničenja koja binarna rodna dihotomija nosi sa sobom, ovog puta u svijetu pomorstva i brodogradnje. Tako je u zgusnuti stalni postav muzeja postavljeno šest brodica koje je Šabić Sabljić ručno izradila od odbačenog drva i epoksidne smole, dodajući radu i ekološku dimenziju. Drugi dio rada u mnogočemu je suptilniji, ali, nažalost, i manje odvažan; po zidovima muzeja postavljeni su deseci muzeoloških kartica, ploč(ic)a koje podsjećaju na info ploče i urbanu signalizaciju, na kojima su ispisane kratke biografije žena značajnih za povijest pomorstva. Ipak, rad kao da se kroz ove pločice utišava; nestaje ona silina kojom su brodice zauzele zasluženo mjesto u povijesti i muzeju. Priče na njima tek su došapnute nekom tko je dovoljno uporan da se provlači kroz postav i škiljeći potraži neku dotad nepoznatu priču.

Vratimo li se na trenutak na sam naziv ovogodišnjeg Splitskog salona, Ne posve izgubljeni jedni za druge, u njemu možemo iščitati ljudski kontakt, povezivanje, komunikaciju i brigu kao kolektivni glitch u svijetu koji, čini se, počiva na dubokim društvenim podjelama i nasilju. U tom smislu, radovi Splitskog salona postavljeni u Multimedijalnom kulturnom centru Split mogu se čitati ne samo kao poziv na otkrivanje skrivenih ženskih povijesti već kao i međugeneracijska komunikacija, komunikacija s prošlim, povijesnim, ali nikako dovršenim. Ona najočitija, komunikacija između generacija žena unutar jedne obitelji, otkriva se u dvama radovima postavljenima u izložbenom prostoru MKC-a; u prvom redu, u multimedijalnoj instalaciji Vide Guzmić Sjene njezinih slika, koja na vizualno primamljiv i zaigran način revalorizira radove amaterske umjetnice Sofije Guzmić, autoričine bake – slike u kojima se uočava utjecaj naivne umjetnosti, izrađene u tehnikama slikanja na staklu, kolažiranja i precrtavanja. Guzmić svojim radom priziva glitch u njegovom izvornom obliku, onom digitalnom, te Sofijinim radovima prišiva sjene u bojama RGB spektra. Propitujući odnos umjetničkog (i) amaterskog rada, Guzmić iz sjene izvlači i komunicira s onim najbližim nam neispisanim ženskim povijestima i pričama, onima koje žive u obiteljskom stablu i ukazuju na žensku svakodnevicu i stvaralaštvo unutar društveno nametnutih ograničenja. S druge strane, videorad Selme Selman Salt Water after 47, u kojem prati 47-godišnju majku i njezin prvi ulazak u more, proizlazi iz sudbine, svakodnevnog života te više funkcionira kao dokumentiranje proživljenog nego kao međugeneracijska komunikacija i kolaboracija.

Ako se odmaknemo od generacija unutar jedne obitelji i komunikaciju proširimo na “prošlo, trenutno i buduće”, ona se otkriva i u većini ostalih izloženih radova u prostoru MKC-a. Tako će Nicole Hewitt i Ivan Slipčević u kompleksnom radu Žene minorne spekulacije otvoriti prostor za nove interpretacije prešućivanih ženskih povijesti kroz neolitnu figuricu, a Lala Raščić u jednokanalnom video-pripovjedačkom performansu EE-0 ponuditi rekontekstualizaciju grčkog mita o Arahni.

Spontana međugeneracijska komunikacija događa se i na samom ulazu u galerijski prostor MKC-a. Ispred crnog zastora, kao u predvorju, dočekuje vas Alieta Monas Plejić, čije su slike na ovom Salonu kustoska intervencija u postav i poziv na revalorizaciju ove umjetnice. Nasuprot Monas Plejić smješten je rad Renate Poljak Mrtvo more, sastavljen od crteža koje biste lako mogli zamijeniti za kadrove njenih filmova. Ako znamo da Poljak inače ističe Monas Plejić kao jednu od ključnih figura u svom umjetničkom obrazovanju, kao osobu koja ju je naučila osnovama crtanja, učinit će nam se zgodnim ovaj susret autorica u postavu izložbe.

Postavljajući radove u osvijetljeni dio galerije, izvlačeći Monas Plejić iz mraka ostatka izložbenog prostora, kustosica ovim činom u kolektivnu splitsku svijest priziva ne samo Alietino dugogodišnje umjetničko djelovanje u Splitu, već i samu temu svjetlosti koja je izvor inspiracije za Monas Plejić (ciklusi Zidovi svjetlosti, Eppur e luce sopra d’ ogni luce – Ipak je svjetlost, Eppur e luce sopra d’ ogni luce – Ipak je svjetlost nad svjetlostima). Uz četiri izložene slike, ostavljena su četiri prazna uokvirena mjesta za radove kojima tek treba nadopuniti Alietin arhiv, na što su pozvani i svi posjetitelji koji posjeduju neki njezin rad.

Priča o ovoj umjetnici ipak se ne može svesti samo na njen slikarski opus pa mi se čini gotovo nemogućim ne spomenuti i njen angažman u radu s djecom i mladima. Neka bivša djeca Splita 90-ih zasigurno se sjećaju Aliete kao nastavnice, a neka kao utemeljiteljice dječjeg bijenala Ujedinjeni svijetli svijet pa sumnjam da sam jedina među vršnjacima koju uz Alietu veže neko dječje sjećanje. Navikli na zidine kao kulisu naše ulične zabave, iznenadan susret s ovom ženom, koju smo zatim mjesecima pratili kao trupa po ulicama Dioklecijanove palače, pokazao nam je zaigranost kojom možemo pristupiti svijetu oko sebe i svemu onome što nam je poznato, a stoga nerijetko i dosadno, svakodnevno i nezamjetljivo. Alieta, kojoj je svjetlost ne samo glavni motiv u slikarskoj praksi već i u kontaktu s ljudima, tako u mojoj, a vjerujem i kolektivnoj splitskoj memoriji, funkcionira kao glitch.

Među radovima izloženima na ovogodišnjem Salonu našla su se i dva ukorijenjena u izvedbenom, koja su simbolično zaokružila ovu manifestaciju i posjetiteljima ponudila “poticaj da se čuju unutar trenutačnog kaosa svakodnevice”, kako navodi Meštrov. Postav u galeriji MKC-a prvi je otvoren, a ambijentalna instalacija Dobra voda Zrinke Šimičić Mihanović (koreografija), Marine Bauer (prostorna instalacija) i Didiera Doueta (zvučni rad Espace – Vibrations 4: Résonnances), koja posjetitelja dočeka odmah na ulazu u Dom mladih, funkcionira kao svojevrsna kulisa za metaforičku garderobu na koju smo navikli na ulazima u kulturne institucije. Dok vam uši ispiru ambijentalni zvukovi, a tijelo prolazi kroz instalaciju dodirujući njene trake kartonskih papira, kao da se čistite od svega vanjskog da biste bili spremni na ono što vas čeka unutra. Tako nas ova instalacija, čijem su “izvedbenom aktiviranju” građani mogli prisustvovati dan nakon službenog otvaranja Salona, vraća iz onog početnog, Russellinog online svijeta u ovaj fizički, u kojem je dodir još uvijek moguć i u kojem pojedinac preko kontakta i pokreta spoznaje ne samo svijet već i sebe i druge.

S druge strane, koreografsko istraživanje i jednosatna izvedba Koreografija utopije pokret br. 2 Sonje Pregrad, Andre Giunija i Tina Dožića obilježila je zatvaranje programa Salona (iako izložba u Pomorskom muzeju ostaje otvorenom do 16. prosinca), a održala se u prostoru Akvarija Bačvice, kolektivno gotovo pa zaboravljenog, nikad dovedenog u funkciju – prostoru koji je simbol “poraza urbanog planiranja, neoliberalne zablude, greški deregulacije, rentne ekonomije i nemoći arhitektonskog autorstva”, kako navodi Jurica Pavičić u popratnom tekstu za Salon. I u ovom se radu pokret otkriva kao temelj ljudskog iskustva i uspostavljanja odnosa sa sobom i svijetom, kao širenje onog unutrašnjeg u trenucima kada subjekt želi zahvatiti i razumjeti vanjski svijet, a Akvarij postaje mjestom kolektivnog predaha, utočištem u okružju urbanističkog kaosa. Pregrad, Giunio i Dožić u Akvarij su pokretom, svjetlom i zvukom unijeli energiju koja se odbijala od betonskih zidova i dopustila okupljenima da na trenutak osjete potencijal ovog prostora. Koliko god dominirali izvedbom, Giunio i Dožić pružili su gledateljima i slušateljima meditativno iskustvo u ambijentu i situaciji koja sat vremena neprestano “napada” gledateljeve oči i uši, ne propuštajući priliku da okupljeni osjete dodir, dožive komunikaciju i usude se pomisliti da “nismo posve izgubljeni jedni za druge”.

Osim izložbenog dijela Salona, na inicijativu udruge Kvart održano je i predavanje povjesničara i povjesničara umjetnosti Duje Jakovčevića na temu Počeci feminizma u Dalmaciji, posvećeno političkoj i društvenoj klimi u Dalmaciji na početku 20. stoljeća, prvim tekstovima i javnim istupima u kojima se spominju prava žena. Predavanje fokus stavlja na povijesno-političke teme i ličnosti kojima se Jakovčević i inače bavi u svom istraživačkom radu, primarno na temu Hrvatske pučke napredne stranke. Stoga se postavlja pitanje koliko je ono plod fokusiranog istraživanja lokalne povijesti feminizma, a koliko je tek riječ o zanimljivim fusnotama na koje je Jakovčević naišao u istraživanju brojnih muškaraca o kojima govori. Naime, osim tek par ženskih imena usputno spomenutih na početku, predavanje je bilo fokusirano na priče o muškarcima koji su prvi pisali tekstove za lokalna glasila u kojima se spominju prava žena. Jedna od ključnih žena za početak feminizma u Dalmaciji, Maja Nižetić Čulić, osnivačica Narodne ženske zadruge 1918. godine, čije je lice iskorišteno u vizualu, a ime u najavi predavanja, spomenuta je tek pri samom njegovom kraju. Jakovčevićevo predavanje se u tom smislu zapravo pokazalo kao propuštena prilika da se liku i djelu Nižetić Čulić – čija je priča uglavnom nepoznata i dio one manje vidljive, ženske, povijesti – pristupi ozbiljnije i temeljitije.

Zadržavši se tek na općenitim informacijama o Nižetić Čulić i ne dotičući se njenog najaktivnijeg feminističkog djelovanja, Jakovčević na kraju diplomatski zaključuje da joj kao društvo dugujemo makar ime ulice. Svakako, službeno imenovanje neke ulice po ženi  jedan je od načina izvlačenja neispričanih ženskih povijesti iz mraka zaborava, ali je, neminovno, i najlakši način otplate starih dugova – mlako, uz minimum truda i uvijek s previše godina zakašnjenja. Na kraju svega, čini se, ostaje pitanje koja će od brojnih ispričanih, često prešućivanih, priča – tolikih glitcheva ženskog u patrijarhalnom svijetu – ostati prisutnom u kolektivnoj svijesti Splita i nakon zatvaranja ovogodišnjeg Salona i kada ćemo, da parafraziram Russell, glitcheve kojih je povijest prepuna početi promatrati kao generativnu silu i novi način zauzimanja svijeta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ulazak u mrak izložbenog postava iz ljetnog blještavila stvara osjećaj iskoraka iz vremena i privremene dezorijentacije, obojeni ekrani i rastjelovljeni glasovi lebde u crnilu prostorije. Kako se pogled navikava na mrak, profiliraju se otočja zvučnika i projekcijskih platana uredno-neuredno raspoređena po prostoriji. Peta iteracija projekta Žene minorne spekulacije Nicole Hewitt izložba je u Black Boxu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, postavljena u sklopu Subversive Festivala kao uvertira premijeri dugometražne filmske inačice. Rađen u suradnji sa skupinom novomedijskih umjetnika i umjetnica, ovdje najprominentnije Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem, uključujući Jasona Mullhausena, Hrvoslavu Brkušić i Hrvoja Nikšića, projekt je intermedijski/multimedijski serijal ispleten od imaginativnih skokova oko središnje teme na razmeđu dokumentarizma i fikcije, povijesti, para-povijesti i budućnosti.

Ishodište Minornih spekulacija neolitske su keramičke figurine pronađene u tisućama uz tok Dunava na području nekadašnjeg Istočnog bloka, koje datiraju iz cca 6000 g. pr.n.e. Iako u svom matičnom znanstvenom području zauzimaju istaknutu poziciju, ove su figurine u kolektivnoj svijesti neprisutne, sitne i nespektakularne naspram impozantnijih tragova daleke povijesti, slučajno (ponovno) pronađene kada je Hewitt posjetila Vučedol radeći na ranijem umjetničkom doku-fikcionalnom projektu Ova žena se zove Jasna. Ta zapažena višegodišnja transmedijska trakavica provedena u deset izvedbenih epizoda koje su konačno uvezene u skicu za povijesni roman koncipirana je oko fikcionalnog naslovnog lika, krojenog od mozaika priča koje su podjednako specifične i univerzalne te raznorodnog dokumentarnog materijala u čijem je zaleđu ratna trauma devedesetih.

Iako je prostorno-vremenski kontinuum Spekulacija, koje sežu 8000 godina u prošlost i budućnost, jasno različit od Jasni, organska se veza među radovima stvara preko središnjih interesa istraživanja te umjetničkih medija i modusa. Oba projekta polaze od eksperimenata s moćima pripovijedanja i poetskog jezika kao medija konstrukcije i artikulacije (alternativnih) povijesti, preokupacija političkim, intelektualnim i afektivnim iskustvom nevidljivosti žena u društvu prošlosti-sadašnjosti-budućnosti, te nestalnosti i varijabilnosti rada koji medijski meandrira.

Podrijetlo figurina, njihova funkcija i priča postanka koja pripada vremenu toliko dalekom da je odavde jedva mislivo, ostaju nam nepopravljivo nedostupnima. No kako je riječ o rodno obilježenim figurama refleksno ih objašnjenje njihove prirode u zainteresiranim krugovima vezuje za simboliku plodnosti, po uvriježenoj tradiciji da se ženskost tumači kroz reproduktivnu paradigmu. Nicole Hewitt vlastitim spekulacijama kontrira patrijarhalno-reduktivnim konvencionalnim asocijacijama tog tipa i otvara prostor za alternativne pri/povijesti o artefaktima koji je opipljivo fasciniraju, i koje u njezinim rukama dobivaju hipnotičku auru zemljane magije.

uglavnom, iznad dugog 

ali prema vrsti sadašnje podjele 

očito znatan nedostatak

 

Same su figurine oštećene, razlomljene, skrhane vremenom, a svaki pokušaj eventualne rekonstrukcije bio bi osnovan na slijepim nagađanjima o narušenom totalitetu. Apsolutna je perspektiva uvijek iluzorna i uvijek zapravo pristajemo na lomove i slijepe kutove, fragmentiranu i subjektivnu stvarnost koju spontano nadograđujemo, pretvaramo u narativ, a umjetničke preradbe ne/stvarnosti ekspliciraju uokvirivanje već upisano u življeno iskustvo. Svaka naracija nužno zalazi u područje fikcije, materija se oblikuje i modelira već samim pogledom prije nego što se obrubi okvirom kadra ili margina koje signaliziraju prostor neviđenog/nevidljivog ili neizrečenog/neizrecivog. Granice svojom ambivalentnom prirodom usmjeravaju pogled na nutrinu, ali uvijek i markiraju postojanje svega onoga što isključuju, što ostaje izvan domašaja. Nicole Hewitt autorski gradi na nedorečenostima tako što ih radikalizira, otvarajući višeznačnost rubova u prostor imaginacije, otpora i dekonstrukcije/rekonstrukcije svijeta.

uzvratila pojavu, uzvratila odraz

okrenula se 

od nenaglašenog dojma 

odnosno domet

Dok su neke od varijacija na Spekulacije uključivale živu izvedbu i prisutni autorski tim, postav pete sekvence podnaslovljene Mutacije u sklopu Kinematografija otpora sav je satkan od odsutnosti, sablastan u razlomljenoj jeci iskorijenjenih i uvišestručenih temporalnosti. Za razliku od kolektivnosti izvedbenog modusa, pa i festivalske kino-situacije koja tek slijedi s projekcijom filma kao finalne inačice u sklopu Subversivea, izložba potencira osamljenu recepciju, osjećaj odvojenosti, intime koja je moguća samo in abstentia. Vrijeme umjetničke recepcije privilegirano je vrijeme, para-vrijeme ili vrijeme u kontrapunktu, povraćeno vrijeme koje se u sistemski stiješnjenim tablicama i rešetkama imperativa hiperproduktivnosti lažno percipira kao potraćeno ili ukradeno iz rasporeda. Izaći na neko vrijeme iz kapitalističkog ubrzanog stepera u prostor alternativnog protoka vremena nosi iznimnu vrijednost kao zasićena ispražnjenost, više ili manje rastegnuti događaj koji traži pozornost, ali je i defokusira, raspršuje, oslobađa.

Provela sam u crnoj kutiji tri puta po gotovo sat vremena, najprije trepereći između podražaja koji su se naizmjence izdvajali i ponirali u šum. Drugi put sam se nešto mirnije premještala s točke na točku, osjećajući kao da sam se dematerijalizirala i postala sama dijelom razlomljene priče koja promiče kao san. Treći sam put pokušala mapirati postav, prihvaćajući poraz na svakom koraku kao dio igre:

Prvi se roj vizuala iza kulisa sastoji od četiri platna na kojima različito obojene ruke umjetnice meko barataju sitnim artefaktima, predmetima koji u koliko god nježnom dodiru djeluju ranjivo, ali živo, kao životinjice koje bi u svakom trenu mogle klisnuti iz stiska. Zdesna iz zvučnika dopiru glasovi, isprva se čine savršeno razgovijetnima, ali kako im poklanjam pažnju, svako mi malo riječi izmiču; što pozornije slušam, to priča koja se premješta u vremenu više razotkriva svoju rupičastu prirodu. Na sredini prostorije vrti se crno-bijela (možda) arhivska snimka na kojoj nešto grublje i dlakavije ruke, (možda) znanstvenika čija će ruka ispisivati službenu povijest, barataju srodnim predmetima pred okom neke davne kamere. Taj loop prati još dva platna, dvije folije, dva teksta: jedan discipliniran, nepravilnog ritma, čitak, ali rezovima okrnjen. Drugi kaotičan, fluidan, odrezan, u kojemu se riječi prelijevaju, lome, blijede na folijama. Preko puta tog segmenta još je nekoliko zvučnika koji odašilju svoju jeku, a u udaljenom kutu još jedno platno s dijapozitivima na kojima se izmjenjuju portreti crnih i bijelih figurina, lijepih i samodostatnih osvjetljenih na crnoj podlozi.

Koja je od te dvije udaljenija 

bliža 

pozvana zamijenjena isključena privremena 

Ova

 

No fokalna točka izložbe veliko je platno s foteljom u kojoj uranjam u isprekidani film dijapozitiva koji se izmjenjuju, stapaju i preklapaju iz pet svjetlosnih izvora. Nešto između dokumentacije umjetničkog rada i privatnog arhiva ljetovanja s pripadajućim klišejima suncobrana, bazena i zalazaka sunca. Zvučnici slijeva tada donose zvukove koraka, razgovora, glazbe, kao da se nalazim pred iščašenim sjećanjima na film. Večernjim suncem obasjane zgrade, raznolika priroda, hosteli, obroci, paketići duhana, teksture blata, raspucale zemlje i plastike. Sami su prizori trag traga koji ostaje nakon svakog kontakta, koji će možda jednom neka daleka budućnost pronalaziti i interpretirati, slagati, preslagivati i pogrešno shvaćati. Neprisutni/sveprisutni lik znanstvenice budućeg vremena, arheologinje-vremeplovke ispreda paučinasti sloj preko čitavog postava kao fantazmatska refleksija vremena koje (možda) stiže.

Autoritarni narativi institucionalne znanosti pripovijedaju povijest te oblikuju neposrednu sadašnjost i pretpostavljenu budućnost, gradeći na iluzornom performativu objektivnosti. To povjerenje u jednoznačnost institucionalnih paradigmi pak snažnije figurira u općoj kulturnoj svijesti negoli unutar samih znanstvenih terena koji samosvjesno zauzimaju poziciju autoriteta, znajući dosege i ograničenja svojih znanstvenosti. Destabilizacija tih i takvih narativa iznimno je potentna subverzija, kojoj Hewitt prilazi donekle ludički, otvoreno, meko i duboko investirano. Dio privlačnosti pristupa Nicole Hewitt leži u prepoznatljivoj poetici koja je duhovita i pametna, sofisticirano slojevita i zaigrana, angažirana uvijek iskosa i sklona autorefleksivnoj demistifikaciji, bez konačnih odgovora i zatvorenih struktura.

Usuprot institucionalnoj težnji da se neizbježna fragmentarnost povijesne perspektive pretvori u znanstveni monolit makar privremene i parcijalne neupitnosti, Hewitt & co. lomove instrumentaliziraju i pretvaraju u osnovu prakse, podjednako u gradivni element, metodu i estetski postupak. Istovremeno, Žene minorne spekulacije nije hermetičan rad, on nam govori sve što trebamo znati na po nekoliko načina, ostavljajući mogućnost, faktički nužnost, da se pukotine ispune imaginacijom svake pojedine osobe koja se upusti u vlastito otkopavanje u crnoj kutiji. Kompleksnost rada izazovna je i komunikativna, tražeći u recepciji izvjesno labavljenje, konstruktivno odustajanje od toga da se rad posve dohvati, da se narativ sistematizira i postane prepričljiv onkraj ključnih riječi i lepetavih dojmova.

Izložbu na osobiti način nije moguće fotografirati, zatvoriti u kadar, katalogizirati i dokumentirati izvana. Bitan aspekt ovako procesualno koncipiranog i realiziranog rada njegov je temeljni otpor tržišno-ekonomskoj logici suvremenog artworlda; rad nije jedan, nije jedinstven, nije jednoznačan, a samim time nije ga moguće sasvim fiksirati, nije marketibilan, odnosno nije kupljiv. Rad je u doživljaju koji je istovremeno lijep i nelagodan, no izvjesna je latentna tjeskoba sadržana u projekciji pogleda na naše doba iz budućnosti udaljene istih a drugačijih osam tisuća godina, koliko nas dijeli od rođenja podunavskih figurina. Ta nas maštarija poziva i da se suočimo s vlastitim trenutkom u vremenu, sa svim sjajem, bijedom i komičnom groteskom, ali i jezom u lice nezamislive buduće povijesti ovako duboko ranjenog svijeta.

Polazišna točka projekta Žene minorne spekulacije: sekvenca III započetog 2015. godine neolitska je figurina iz Podunavlja, a razvija se kroz različite audiovizualne forme, poeziju, crteže i malu plastiku. Treću sekvencu koja je kao kao instalacija postavljena u Ateljeima Žitnjak autori_ce nazivaju dream machine, “podsvijest filma”, koja je fragmentirana kao i krhotine keramike od koje je sve počelo. Kolektiv iza projekta, čije isječke možete čuti unutar samog podcasta, čine Nicole Hewitt, Hrvoslava Brkušić, Vida Guzmić, Hrvoje Nikšić i Ivan Slipčević.

O konceptu projekta i izložbi koju je moguće do 23. siječnja posjetiti u Ateljeima Žitnjak govorila je Nicole Hewitt.

Snimila i govorni dio uredila: Martina Kontošić

Montaža zvuka i zvučnog rada: Nicole Hewitt i Ivan Slipčević

Godine 2015., Branko Kostelnik i Feđa Vukić nazivom izložbe u Domu HDLU-a čiji su autori-kustosi bili, Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne, tako su označili rečeno epohalno brisanje. Izložbom su skupa sa suradnicima dokazali kako sveobuhvatno predstavljanje tako slojevitog razdoblja u slučajevima većine kulturnih polja nije nimalo jednostavan zadatak, dok “maksimalistički” pristup temi u kontekstu muzejsko-galerijske reprezentacije dokumenata, artefakata, umjetnina i poruka više pospješuje gustoću šume koju valja raskrčiti da bi se doprlo do suštine doba nego što utire nove puteve u prošlost. Ipak, i tom prilikom su se iskristalizirale dvije bitne iznimke. Prije svega, bili su to dijelovi izložbe posvećeni kazališno-izvedbenim umjetnostima te performansu, autora/ica Ivice Buljana i Suzane Marjanić, koji su mlađim generacijama posjetitelja/ica putem rijetko viđenih fotografskih, filmskih i video te medijskih materijala približili realnost i kontekst stvaralaštva ponajprije Kugla glumišta i njegovih nasljednika u Hrvatskoj (neovisno o tome što izvorni period rada te teatarske grupe pripada drugoj polovici sedamdesetih, a završava početkom osamdesetih), te rad unutar okvira slovenske grupe ili pokreta Neue Slowenische Kunst (NSK) kazališnog režisera Dragana Živadinova i grupa Gledališče sester Scipion Nasice (od 1982.) i Rdeči pilot (od 1987.) (danas Kozmokinetički kabinet NOORDUNG). Druga iznimka, važnija za tekst koji slijedi, bio je segment izložbe posvećen likovnim ili vizualnim umjetnostima (smješten u današnjoj Galeriji PM), koji je kurirao Željko Kipke, i čija je najpamtljivija karakteristika bila provokativno osporavanje lokalnih rukavaca nove slike ili transavagarde kao dominantne poetičke paradigme osamdesetih, priznajući i dalje primat relevantnosti, pa i aktualnosti, postkonceptualnim kretanjima utjelovljenima (što se tiče Zagreba) prvenstveno u sceni okupljenoj oko Radne zajednice umjetnika Podroom, a potom i izvorne Galerije PM na Trgu Ante Starčevića, koju je kroz osamdesete suvereno i beskompromisno vodio Mladen Stilinović. Zanimljivo je što je baš Kipke, kao jedan od lokalnih protagonista “novoslikarskih” strujanja, iznio takvu tezu na izložbi nesumnjivo “srednje struje” te neizravno povukao pravac kojim se ovim tekstom želim kretati.

Puno prije 2015. i izložbe Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne, ugrubo tijekom prve polovice dvijetisućitih, u hrvatskom, pa i regionalnom privatnom medijskom sektoru trajalo je određeno prevrednovanje povijesne uloge pokreta Novog vala ili talasa u nastavku liberalizacije jugoslavenske (masovne i popularne) kulture u godinama nakon Titove smrti. Odnosno, radilo se o izravnoj medijskoj valorizaciji pokreta kao ključnog kulturnog fenomena desetljeća, koju su gurale ponajprije ekonomske, pa i političke posttranzicijske društvene elite što su se već uvježbano gibale u ritmu ideologije koju su osamdesete inaugurirale na nivou globalnog sela – neoliberalizma. U procesu ispisivanja povijesti namijenjene recepciji najširih slojeva konzumenata medijskih sadržaja prednjačila su tiskana izdanja Europapress holdinga, prije svih Jutarnji list kao jedna od najtiražnijih i najutjecajnijih privatnih novina. Preciznije, bili su to njegovi urednici, kolumnisti, novinari te sam vlasnik – većinom iskusni protagonisti predratnog medijskog polja, koji su pravila igre upijali u omladinskoj štampi, poimence Poletu i Studentskom listu, što su u Zagrebu i Hrvatskoj bili središnje “agit-prop” platforme novovalnih kulturnih i umjetničkih kretanja. Okej, i što sada sa svim tim?, opravdano je pitanje. Odgovor možda leži u, primjera radi, hijerarhiji koju su na tragu navedenih napora medijskih “mogula”, “bezecirali” film (Gerila DV Film, 2003.) i knjiga (Fraktura, 2004.) Sretno dijete Igora Mirkovića. Imena glazbenih grupa koje su zaslužile isticanje na naslovnici potonje – Azra, Bijelo dugme, Električni orgazam, Film, Haustor, Idoli, Pankrti, Patrola i Prljavo kazalište – prva su liga regionalnih muzičkih osamdesetih, reklo bi se.

Međutim, srednjoškolska logika kaže: ako je nešto istaknuto, nešto drugo je nesumnjivo izostavljeno. Zašto? Ako ostanemo na ovom, sad već davnom primjeru, pitanje glasi: zašto su istaknute upravo te grupe, a ne neke druge? A kad su posrijedi te grupe, pitanje je također: kako su uspjele kreirati tako sugestivne kulturne sadržaje, što je potaknulo njihovo nastajanje, kakve osebujnosti lokalnog i širokog konteksta, kakve socijalne, političke, ekonomske i druge karakteristike? Poetičnije rečeno, kakva je to energija kolala ulicama gradova da bi kreativnim sokovima ispunila “mlade i visoke” drugove i drugarice orne za rad u kulturi? I tko su ti koji su – jer logika nalaže promišljanje obrata – u tom prvom “prevrednovanju” niti dvadeset godina poslije bili isključeni ili naprosto zaboravljeni, i zbog čega? Zašto je, mada je o osamdesetima navodno već sve poznato, u kolektivnom pamćenju ostalo neosvijetljeno toliko sivih i maglovitih područja, posebno kako se današnji, mlađi promatrači/ce, pri svom slijeđenju uspostavljene naracije, počnu približavati kraju osamdesetih, Ratu za raspad i poraću? Što se odvijalo u svojevrsnom podtekstu supkultura i kontrakultura, riječju – alternativne kulture osamdesetih godina, i zbog čega o građi koja na ovaj ili onaj način nije obrađena dvijetisućitih do danas postoji tako malo pouzdanih pisanih podataka? Zaključno, što se zbivalo u relativnoj pozadini, među fenomenima koji nisu nužno ostali na margini sjećanja, ali većinom se nisu ni probili – čemu, moguće, nisu niti težili – čak ni predvorju na bilo koji način shvaćene elitne kulture?

Nakratko ću još ostati pri glazbenim i šire-kulturnim primjerima teme čiji okvir pokušavam uspostaviti. Nazvana prema pjesmi Prljavog kazališta s istoimenog drugog albuma (1980.), jedna od najpopularnijih hrvatskih (i HRT-ovih) humorističnih TV-serija druge polovice “desetih” (čije je emitiranje započelo 2015., iste godine kada je održana Kostelnikova i Vukićeva izložba, dok je četvrta sezona krenula na zimu 2020.), Crno-bijeli svijet režisera i scenarista Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića nastavila je trasom utabanom Sretnim djetetom u smjeru relativne fikcionalizacije osamdesetih. S druge je strane, s daleko manje izdašnim produkcijskim mogućnostima, tijekom godina prošlog i tekućeg desetljeća režiserka Ines Pletikos realizirala dva vrsna dokumentarna filma koji prikazuju “drugu stranu medalje”, odnosno pozadinu i podtekst sadržaja na koje upućujem, obogaćujući domaći medijski, uvjetno rečeno mainstream informacijama kakve na takvoj razini ranije nisu bile dostupne. To su filmovi Kad Miki kaže da se boji – tko su junaci Johnnyevih pjesama (HRT, 2004.) i Kako smo ušli u Europu – slučaj SexA (Kinematograf, 2012.). Prvi film obrađuje pozadinu Štulićevog i Azrinog postupnog uspona na vrh hrvatske i jugoslavenske rock i pop scene, odnosno pedantno prikupljajući sjećanja živih svjedoka autentično evocira “prednovovalno” razdoblje prijelaza sedamdesetih na osamdesete, pronicljivo pridajući veliku pažnju političkom kontekstu post-šezdesetosmaških i post-proljećarskih gibanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje su studirali Branimir Štulić i većina muškaraca i žena koji prolaze kroz film. Drugi film nudi prozor u dio podteksta osamdesetih, odnosno ključnog prijelaza osamdesetih na devedesete, i to kroz prizmu gospićko-zagrebačke grupe SexA (Sedativ ex Apoteka), jedne od pripadnica tzv. “druge generacije” zagrebačkog Novog vala, zvučno znatno eksperimentalnije i zahtjevnije od prve, koja je prije pada Jugoslavije većinom tavorila na margini medijske i kritičke zainteresiranosti. Tek “desetih” počela je doživljavati primjetnu revalorizaciju, ne samo zahvaljujući naknadnim filmskih i knjiškim dokumentima, već i vinilnim reizdanjima izvorno mahom kazetnih glazbenih izdanja, za što se zajedno s nizom suradnika/ca uglavnom brine zagrebačka nezavisna glazbena etiketa Dirty Old Records, uz (re)izdanja epohalnih grupa poput impro te free-jazz kolektiva Cul-de-Sac, post-punk i noise manijaka Trobecove krušne peći, Korowa Bar / Karlovy Vary, Pingvinovo potpalublje i drugih. Znakovito je da se, nakon raštrkanosti devedesetih i dvijetisućitih, nekoliko tih grupa 2010-ih iznova aktiviralo, ohrabreno entuzijastičnim zanimanjem mlađih generacija kolega/ica za njihovu glazbu, koje ih doživljavaju kao prethodnike i učitelje/ice puno više nego “prvu generaciju” zagrebačkog Novog vala. Spomen ovih glazbenih grupa nipošto nije samo informativne naravi: tijekom osamdesetih (kao i dan-danas) više ih je, posebno Cul-de-Sac i SexA, često surađivalo s kolegama/icama umjetnicima/ama na realizaciji djela likovnih i izvedbenih, tj. multimedijskih umjetnosti, koje su osamdesetih krenule dominirati umjetničkim poljem. Na tom tragu, inspirativno je što muzička frakcija “nepoznatih osamdesetih” proživljava stalni rast interesa i proučavanja, dok je moj osobni dojam kako likovne umjetnosti tek trebaju ući u taj dugotrajni proces.

Za kraj paragrafa, spomenut ću iznimno važan prilog interpretaciji glazbene produkcije osamdesetih koji je dala knjiga splitsko-solinskog akademskog slikara i strip-autora Vinka Barića Hrvatski punk i Novi val 1976 – 1987 (samostalno izdanje, 2011.), s čitavim spektrom informacija koje su prije toga bile nedostupne u mediju knjige. Isto je s kultnim blogom Stražarni lopov Gorana Polaka,^[1] čiji autor, pored pravog obilja rijetkih glazbenih i video materijala iz raznovrsnih kućnih arhiva, nerijetko posta uvjerljive prozne zapise sa subjektivnim evokacijama epohe, čime je s mapiranjem podteksta scene donekle blizak piscu, dizajneru, filmskom režiseru i multimedijskom umjetniku Borisu Greineru. Njegova nova prozna knjiga Zeleni val (Petikat, 2020.), mada prirodno sasvim subjektivna, svejedno je relevantan prilog pročišćavanju pogleda na “duhanski put” Blato–Zvečka–Kavkaz, odnosno urbanu mizanscenu zagrebačkog Novog vala, pri čemu je velik trud uložen u nadahnuto podastiranje spoznaja o vrlo materijalnim te u tom smislu itekako dalekosežnim promjenama kroz koje je središte grada prolazilo od kasnih sedamdesetih do danas.

Kad se pak govori o kulturnim radnicima/cama i umjetnicima/cama, treba istaknuti kako je pitanje alternativne scene likovnih umjetnosti zagrebačkih osamdesetih (o čemu ću primarno pisati u ostatku teksta) ujedno i pitanje o mogućnostima njihove (samo)organizacije, u čemu se, osim po pitanjima estetskih opredjeljenja i uspostavljanja osobnih mitologija, ponajviše očituje njezin utjecaj na kasnije generacije kulturnih radnika/ica, onih koje će tijekom i posebno krajem devedesetih sudjelovati u formiranju zagrebačke (i hrvatske) nezavisne kulturne scene. Premda za socijalističke Jugoslavije okupljanje građana/ki u samostalne udruge kao pravne osobe nije bilo moguće (što je jedan od razloga zašto za vrstu kulture o kojoj pišem do 1991. koristim pridjev alternativna, a potom nezavisna, iako ni prvi ni drugi termin nisu sasvim zadovoljavajući), mimo izložbenih i izvedbenih prostora institucija, ali i u njima, kontinuirano su se uspostavljale inicijative, manje ili više spontane, koje su predstavljale vježbanje horizontalnih principa organiziranja, rada i odlučivanja u okruženju likovne i performerske umjetnosti, s ciljem što slobodnijeg javnog djelovanja umjetnika/ica i kolektiva, koji su zbog umjetničkih praksi kakve su razvijali teže ulazili u reprezentativne javne prostore i strukovne udruge te teže dolazili do šire publike. Najjednostavnije rečeno, publika progresivne likovne i performerske umjetnosti, kakva je nastavila rasti na tragu jugoslavenske neoavangarde i Nove umjetničke prakse šezdesetih i sedamdesetih te do danas predstavlja neprolaznu vrijednost u hrvatskom i regionalnom kulturnom polju, stasala je zajedno s umjetnicima i ostalima uključenim u “svijet umjetnosti” kroz osamdesete. Umjetničko polje u kojem se okupljaju protagonisti/ce zagrebačke alternativne likovne scene (kako ću ju do kraja teksta zvati) tada se od strane institucija i javnosti još ne doživljava kao važna kulturna činjenica u lokalnom kontekstu, reprezentativna i za međunarodnu kulturno-umjetničku scenu. Drugim riječima, sudionici/e scene kreću gotovo od nule.

Radna zajednica umjetnika Podroom i Galerija PM

Takva priča o “osamdesetima” zapravo započinje 1978. godine, pokretanjem Radne zajednice umjetnika Podroom, najranijeg primjera samoorganizacije grupe umjetnika/ica u Zagrebu oko zajedničkog izlagačkog i radnog prostora, koji su inače kao atelijer koristili umjetnici Dalibor Martinis i Sanja Iveković, na adresi Mesnička 12, u samom središtu grada. Projekt Digitalizacija ideja zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti i suradničkih institucija pod natuknicom Podroom kaže: “Podroom je okupljao istomišljenike, uglavnom pionire Nove umjetničke prakse, koji su željeli da prostor funkcionira ne samo u smislu galerijskog, već da u njemu dominiraju neke do tada nepostojeće ili zapostavljene forme umjetničke komunikacije poput otvorenih razgovora, diskusija, izdavanja publikacija te strukturirane borbe za društveno-ekonomski položaj umjetnika”.^[2] Isti izvor navodi da su članovi/ce Podrooma bili Boris Demur, Vladimir Dodig Trokut, Ivan Doroghy, Tomislav Gotovac, Sanja Iveković, Željko Jerman, Željko Kipke, Antun Maračić, Vlado Martek, Dalibor Martinis, Marijan Molnar, Goran Petercol, Rajko Radovanović, Mladen i Sven Stilinović, Goran Trbuljak, Fedor Vučemilović i Mirjana Zorić.

Među umjetnicima se prepoznaju članovi Grupe šestorice autora, koja je sedamdesetih pionirski radila u smjeru izvedbi umjetnosti u javnom prostoru grada, odupirući se izlaganju u galerijama te brišući, u skladu s temeljnim načelima neoavangarde i povijesnih avangardi, granice između umjetnosti i (svakodnevnog) života. Prepoznaju se i umjetnici koji su djelovali individualno ili u paru, ili pak u sklopu drugih grupa i kolektiva (Penzioner Tihomir Simčić (od 1969.): Goran Trbuljak (s Bracom Dimitrijevićem); Kinoklub Zagreb i Genre Film Festival (GEFF): Tomislav Gotovac i dr.). Premda nevelika, krajem sedamdesetih u Zagrebu je nesumnjivo postojala kritična masa likovnih umjetnika/ica koji su težili izvaninstitucionalnom povezivanju i djelovanju, usprkos mogućnostima koje je za stvaraoce Nove umjetničke prakse nudila, primjerice, Galerija SC. Uostalom, Galerija SC, o čijem će programu tijekom osamdesetih kasnije biti više riječi, na nivou Hrvatske je najizravnije i inaugurirala Novu umjetničku praksu, i to ključnom zaslugom svog voditelja za prijelomnog dijela šezdesetih godina, Želimira Koščevića. Zbog toga, upravo je fenomen izvorne samoorganizacije umjetnika/ica oko urbane činjenice kakva se danas na engleskom jeziku, pomalo i pomodno, naziva artists-run space, najznačajnije nasljeđe Podrooma, čija se današnja relevantnost očituje prvenstveno u kritičnom nedostatku sličnih prostora u centru Zagreba, bilo da je riječ o izlagačkim ili radnim aktivnostima. Izuzeci su Galerija Greta (Ilica 92), Galerija Kamba (smještena u maloj garaži obitelji Kamber u dvorištu Ilice 37), te Galerija Siva i pojedini atelijeri Autonomnog kulturnog centra Medika (Pierottijeva 11), čiji je rad u potpunosti ili većem opsegu osujećen razarujućim potresom u ožujku 2020. i, naravno, pandemijom bolesti COVID-19.

Prisjećajući se postanka Podrooma, kustos, kritičar i voditelj Instituta Tomislav Gotovac Darko Šimičić rekao je za Abecedu nezavisne kulture: “Mjesto koje sam otkrio na uličnom plakatu (nakon dolaska u Zagreb na studij iz Slavonskog Broda, op.a.), zvalo se Podroom. (…) Došao sam i na njihovu prvu izložbu. Iako sam znao neka imena tih umjetnika, to je vrijeme kad se tek upoznajemo i kad je Podroom stvarno bio podrum, atelje Dalibora Martinisa veličine 3 na 4 metra. Kako su Dalibor i Sanja Iveković išli na jednogodišnju stipendiju u Kanadu, u dogovoru s umjetnicima formirali su udrugu Radna zajednica umjetnika koja je djelovala u tom prostoru. To je nešto više od godinu dana funkcioniralo super jer su program radili umjetnici samoorganizirano, ili kako danas malo sa samoironijom kažem – sa samoupravljanjem na djelu. (…) Danas nemam ništa protiv da se to nazove samoupravljanje u umjetnosti jer smatram da je to (…) pozitivna tekovina civilizacije ovog dijela svijeta”.^[3] Antun Maračić, (između ostalog) voditelj Galerije PM od 1998. do 2001., u tekstu PM 1981―1989, praveći poveznicu između prestanka rada Podrooma i osnutka PM-a, precizno ističe kako je “aktivnost unutar Podrooma trajala od svibnja 1978. do veljače 1980. godine kada uslijed nekih koncepcijskih nesporazuma vlasnici otkazuju gostoprimstvo ostatku Radne zajednice umjetnika. U te nepune dvije godine, u Podroomu se održalo 35 izložbi i ostalih događanja, a na kraju su izdane i zajedničke novine (sadržavale su tekstove i radove umjetnika) pod nazivom Prvi broj koji je, nažalost, bio i posljednji”.^[4]

Posebno za današnje doba vrijedi spomenuti kako su u sklopu aktivnosti Podrooma, Iveković i Martinis kao članovi/ce RZU-a još 1979. predložili Ugovor o uvjetima javne prezentacije umjetničkog rada, čime su željeli regulirati potrebe predstavljanja i (ekonomskog) vrednovanja umjetnosti (tada) novih medija, koja pored rijetkih primjera poput Galerije SC, Galerije suvremene umjetnosti (danas MSU-a) te Galerije Nova, nije bila institucionalno prihvaćena ni poticana. Zahvaljujući okupljanju većine zagrebačkih umjetnika/ica Nove umjetničke prakse u RZU-u i njihovom jasnom zajedničkom javnom istupanju, postupno su stvoreni preduvjeti za osnivanje Sekcije proširenih medija unutar HDLU-a, što su, prema Maračiću, inicirali članovi tadašnjih upravnih organa, umjetnici Goran Petercol i Damir Sokić, a svojim autoritetom presudno podržali članovi starije generacije, Ivo Gattin i Stevan Luketić. Time su, dakako, postavljeni i temelji skorog pokretanja Galerije PM u okviru generalnog programa HDLU-a. Iz suvremene perspektive, možda je važnija činjenica da je novoosnovana sekcija primala članove bez akademskog umjetničkog obrazovanja, pa i formalne umjetničke naobrazbe uopće, kakva je, primjerice, bila većina članova Grupe šestorice autora. Na taj način, dugogodišnji javni umjetnički rad u negalerijskim i nemuzejskim izlagačkim i predstavljačkim uvjetima članova/ica sekcije, ali i njihovih kolega/ica – koji je istodobno bio ideološka i pragmatična nužnost i neminovnost jer na umjetničke nastupe u prostorima institucija zbog poetike i politike svoga rada tada nisu ni mogli računati – naposljetku je doveo do promjene institucije. Maračić poentira: “Bilo je to 25. 1. 1981. Praktički, jezgra sekcije i prvi korisnici prostora PM-a bili su, uglavnom, preostali članovi RZU-a, uz neke pridošlice, bez vlasnika Podruma i još nekih umjetnika koji su odustali u međuvremenu”.^[5] Zahvaljujući toj “mekoj” institucionalizaciji zagrebačke Nove umjetničke prakse, veza između gradske alternativne i institucionalne likovne scene bila je definitivno uspostavljena, te će svojim dijalektičkim odnosom međusobne naklonosti i netrpeljivosti utjecati na dinamiku scene sve do danas.

Prije povratka na ulicu i stranice omladinskog tiska, treba napomenuti da epitet “alternativno”, primjerice, opetovano koristi koprivnički povjesničar umjetnosti i kustos Marijan Špoljar kako bi još 2001. opisao suštinu programa i poetike Galerije PM: “Alternativna umjetnička scena u Zagrebu početkom osamdesetih godina 20. stoljeća našla je u novootvorenom prostoru PM-a ambijent i sadržaj gdje je mogla nastaviti ne samo izlagačku nego i svaku drugu djelatnost koja je komplementarno vezana uz inovativne oblike umjetničkih realizacija.”^[6] K tome, “izlaz je nađen u spasonosnoj formuli sljedećeg tipa: treba ustanoviti galeriju koja je prirodni okvir rada suvremenog umjetnika, ali ne “monopolizira društvenu moć”, koja se organizira prema načelu korespondencije s djelom, ali je ne zarobljava i ne čini zavisnim od fizičkih koordinata, koja pomaže u relativizaciji čvrstih granica djela, ali sama postoji kao stabilan okvir. Ukratko, načelo “da, ali ne”, načelo paradoksa i alogičnosti, podjednako vrijedi i za umjetničku alternativu osamdesetih, kao i za prostore u kojima ona izlaže.”^[7] Za takvo bi se načelo, artikulirano na putu od RZU Podroom do Galerije PM, na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, moglo reći da vrijedi i danas za manje zagrebačke galerijske prostore koji baštine svjetonazor Nove umjetničke prakse, kao što su, naprimjer, galerije Nova i Miroslav Kraljević (GMK), povlačeći skupa sa sestrinskim prostorima pravac što vodi od centra do periferije te opisuje suvremeni smjer kretanja umjetničke “alternative”: sve šire i sve dalje od središta grada, u svojevrsnom prstenu oko spomenika gentrifikaciji Zagreba, “zelenovalno” posebno istaknutih nakon prijelomnog potresa u ožujku 2020. godine.

Dvadeset godina prije, osvrćući se na dvadesetu godišnjicu postojanja Galerije PM (dakle, 2021. njena je četrdeseta obljetnica!), Špoljar je ipak ustvrdio da retrospektivno upravo “alternativa” otkriva svoju centralnu poziciju unutar gradskog, hrvatskog i svjetskog umjetničkog polja: “Moglo bi to značiti konačnu potvrdu da se shvaća kako je tzv. alternativa najvitalniji dio umjetnosti te da je povijest moderne umjetnosti uistinu povijest njezinih alternativnih umjetničkih pokreta i tendencija.”^[8] Nažalost, prije tako optimistične ocjene, zbio se gotovo fatalan lom koji je, ako je početak Podrooma 1978. njihov simbolički start na alternativnoj sceni likovnih umjetnosti, označio kraj osamdesetih i dotadašnjeg djelovanja Galerije PM (čije će se postojanje nastaviti 1994. u današnjem prostoru Doma HDLU-a). “Ujesen 1991. došao je rat i stari kultni prostor PM-a na Starčevićevom trgu zauvijek je izgubljen. Paravojska Dobroslava Parage ušla je 13. rujna u zgradu bivšeg Starčevićevog doma koju je, pozivajući se na učenje “Oca Domovine” – svojatala, te je s izgovorom njezine ‘obrane’ zaposjela. Tako je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, do tog časa sa sjedištem u toj kući, izbačeno na ulicu, a s njime i Galerija proširenih medija.”^[9]

Prije toga, opet, kakav je alternativni umjetnički život bujao “na ulici” i kako je izgledalo i djelovalo nešto što bi se, možda, moglo nazvati “alternativom alternative”?

Grupa ZZOT

Jedan od mogućih odgovora na to pitanje krije se u i dalje nedovoljno prepoznatom radu Grupe ZZOT, koja istodobno predstavlja jednu od najjasnijih poveznica između Nove umjetničke prakse šezdesetih i sedamdesetih godina i poslijeratne nezavisne umjetničke i kulturne scene te jedan od najkarakterističnijih izdanaka “likovne alternative” zagrebačkih osamdesetih, posve u duhu pretapanja raznovrsnih medija, proširenja mogućnosti tradicionalnih medija novima, fluidnosti među poljima “visoke” i “niske” kulture, “elitne” i “popularne”… Relativna neprisutnost njihovog zajedničkog opusa u prevladavajućem narativu o postmodernističkim likovno-umjetničkim strujanjima tijekom osamdesetih čudi tim više ako se istakne činjenica da je upravo Grupa ZZOT krajem desetljeća izlagala na nekima od najvažnijih svjetskih smotri suvremene umjetnosti, poput izložbe Grupenkunstwerk u sklopu Documente 8 u Kasselu 1987., te dvije grupne izložbe Abbatoirs u Marseilleu 1989. i 1993., ali i samostalno-grupne u bolonjskoj Galeriji Neon 1991., koja je označila njihov labuđi pjev, jer se grupa definitivno razišla 1993. godine. Mali, ali bitni val obnovljenog zanimanja za rad grupe među srednjom i mlađom generacijom lokalnih i regionalnih umjetnika/ica, kustosa/ica i kritičara/ki dogodio se tek 2014./15., kad je prvo na beogradskom festivalu nesvrstanog stripa Novo doba postavljena retrospektivna manja izložba, da bi zatim još jedna izložba sličnog postava u zagrebačkoj Galeriji VN nastala na inicijativu samih članova/ica i njihovih kolega/ica. Tada sam za (zasad) posljednju epizodu emisije Transfer na Trećem programu Hrvatske televizije uradio prilog o toj temi, iz čega crpim većinu dostupnih mi informacija.

Kada se i kako Grupa ZZOT okupila? Svojim djelovanjem ostavili su osebujan trag u području stripa, animiranog filma, grafike i dizajna, performansa, ali i drugih, srodnih medija. Jedan slobodni umjetnik i tek diplomirani studenti likovne akademije, arhitekture i građevine nisu odviše marili za tržišnu prođu svojih radova, iako su se, znakovito, prvi put okupili 1983. kao grupa NOVAC u sastavu: Željko Zorica Šiš, Mirjana Vukadin i Helena Klakočar. Potonja o tom izvornom istupu grupe kaže: “Dogodilo se da su Mirjana Vukadin i njezin tadašnji dečko Željko Zorica, koji je bio član Kugla glumišta čija smo mi bili vjerna publika, dobili mogućnost preko Vladimira Gudca [tadašnjeg voditelja Galerije SC, op.a.] raditi unutrašnje uređenje, odnosno oslikavanje zidova Studentskog centra, njihovog Kluba SC na prvom katu. Dok smo to radili smislili smo ime grupe koja se zvala NOVAC. Bila je to šala, kao, radimo samo za novac.”

Članovi/ce grupe već su tada pokazali da su upoznati s najvažnijim trendovima u grafičkoj umjetnosti. Svoju su nišu prirodno vidjeli u tadašnjem omladinskom tisku, razgranatoj grafičkoj djelatnosti i razbarušenoj inspiraciji koju je pružala neobuzdana Kugla. Njihova rješenja podjednako su namigivala stripovima iz kultnog underground časopisa Raw Arta Spiegelmana i chiaroscuro crtežu genijalnog argentinskog stripaša Joséa Muñoza, a svejedno su proizlazila iz prepoznatljive atmosfere studentskog kazališta, glazbene i uopće umjetničke scene. Valja spomenuti da su tada, sredinom osamdesetih, bitna mjesta obrazovanja i prozora u svijet bile Kinoteka i novopokrenuta knjižara Moderna vremena, koja se nalazila u atriju Kinoteke u Kordunskoj ulici, uz kultni kafić čiji je višegodišnji identitet upravo ugrožen, u novom nastavku nerazumijevanja institucija kontinuitet postojanja prostora koji čine živo tkivo grada. Apostrofira to i tekst pozivnice na spomenutu izložbu u Galeriji VN 2015. godine: “Zamijećeni su, redom: u publici Festivala animiranog filma u Lisinskom, na projekcijama filmova u Kinoteci (osobito Fassbinder, Chabrol, Lang), na koncertima Zagrebačkog muzičkog bijenala. Carinici su zamijetili kako iz inozemstva donose časopise čudnih imena Raw, Frigidaire i slično.” Sljedeći zajednički rad Grupe ZZOT bio je nagrađivani animirani film Pleši, čudovište, na moju nježnu pjesmu ili 11 minuta opsjene. Tek 1989. u produkciji Zagreb filma Helena Klakočar i novi član grupe Milan Manojlović Mance realizirat će još jedan film, Tai-Chi Zoot. Klakočar: “Tu smo malo ozbiljnije počeli razmišljati o grupi, o stripu, o tome što ćemo raditi i što bismo htjeli raditi, što nas veseli, od kakvih je talenata sastavljena grupa, tko želi surađivati i na koji način, i nazvali smo se Grupa ZZOT. To ime dao je Željko Zorica i mi smo ga prihvatili.”

Članstvo u grupi bilo je fleksibilno i počivalo je na zajedničkim interesima i prijateljstvu. Kada je Ivan Doroghy, tadašnji grafički urednik Poleta, 1984. pozvao Grupu ZZOT da za časopis napravi strip-separat (što ističe vezu i naklonost između starije generacije umjetnika/ica okupljenih oko RZU Podroom i mlađih snaga), pridružili su im se arhitektica Nina Haramija, inženjer građevine Kruno Mavar i grafičar Milan Manojlović Mance, i tada su krenuli ozbiljno raditi. Cijelo vrijeme je u blizini bio i kipar Miljenko Sekulić Sarma, koji je s Grupom ZZOT nastupio na njihovoj prvoj samostalnoj izložbi u Galeriji Karas 1986. godine. Već je ta izložba pokazala svu puninu njihovog multimedijskog djelovanja – od skulpture, preko grafike do stripa, ili pak svega toga u jednom. Specifičnost odnosa unutar grupe komentira Ana Janjatović Zorica, supruga pokojnog Željka: “U jednom intervjuu rekao da je Grupa ZZOT zapravo bila vezana iznimno labavim vezama. To su bile prijateljske veze, nije to bila, kako da kažem, strogo organizirana grupa, zato se i moglo dogoditi da su kasnije neki ljudi ušli, jer su cure naprosto zvale ljude da sudjeluju, da se projekt napravi, dakle sve je to bilo dosta ležerno i na nekim prijateljskim vezama, s jednom anarhističkom notom.”

Slijedeći svoj stvaralački poriv, Željko Zorica napustio je grupu još prije izložbe u Kasselu; nažalost preminuo je 2013. ne dočekavši obnavljanje interesa za rad grupe (Mirjana Vukadin umrla je 2010.). Ipak, kao suosnivač i umjetnički ravnatelj Festivala prvih, kroz vlastitu umjetničku organizaciju Studio Artless, 2011. u sklopu njegovog devetog izdanja samostalno je inicirao početak proučavanja nasljeđa ne samo Grupe ZZOT nego i nekolicine drugih neopravdano zanemarenih umjetničkih fenomena osamdesetih, o čemu je Suzana Marjanić uradila vrijedan intervju, dostupan na web-stranici ugaslog dvotjednika Zarez.^[10] No usprkos tome, o Grupi ZZOT premalo je relevantnih pisanih podataka, pa su oni objavljeni u katalozima izložbi i najiscrpniji. Nezanemarivo je, naravno, što su pojedini članovi/ce grupe ostali itekako prisutni u životu alternativne, odnosno nezavisne gradske umjetničke scene; pored Željka Zorice, nezaobilazna osobnost (p)ostao je Mance, čiji se nesvakidašnji kantautorski opus od kasnih devedesetih počeo probijati do nešto šire publike, uvelike zahvaljujući podršci glazbenih nakladničkih kuća Kekere Aquarium i Zvuk Močvare, koje su sva tri njegova kultna albuma premijerno objavile na kazetnom (Čovjek iz Katange, 1996. i Plavi bar, 2000.) te CD formatu (Melodije sobe i predsoblja, 2003.). Kasnije su i prva dva albuma iznova objavljena na CD-u, a urednik svih izdanja bio je Kornel Šeper. Na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite, Mance je u ulozi strip-autora bio aktivan i kao član tada tek pokrenutog kolektiva Komikaze, ponovo predstavljajući živu sponu između prijeratne i poslijeratne scene, a kao takav je bio i personifikacija čvrstih veza među glazbenim i likovnim poljem onog i ovog, iz perspektive scene de facto jednog te istog doba. Bio je, primjerice, treći pjevač (prvi je bio Davor Gobac, a drugi Igor Zambeli Slojmun) već spomenute post-novovalne grupe Korowa Bar, koja dolaskom Varje Orlić na mjesto pjevačice mijenja ime u Karlovy Vary te pod tim imenom 1985. objavljuje svoj jedini LP La Femme (PGP RTB, 1985.). Kratku i jasnu ocjenu Manceovog utjecaja na kulturu sredine u kojoj živi i radi dao je, primjerice, Emil Tedeschi u reportaži Jonathana Bousfielda za Jutarnji list 2016.: “Upravo ljudi kao Mance čine Zagreb gradom, a ne nekom provincijalnom rupom, i ovdje nemamo puno ljudi poput njega. Generalno gledano, u Zagrebu se stvari pogoršavaju. Međutim, Manceov rad nam pomaže da se održi nada kako nije sve do kraja izgubljeno”.^[11]

Alternativno krilo stripa i animiranog filma

Animirani film Tai-chi Zoot Klakočar i Mancea – za koji je glazbu skladao Damir Prica Kafka, zvan Capri, saksofonist Haustora i Trobecovih krušnih peći, suosnivač (s pokojnim gitaristom Draganom Pajićem Pajom) impro i free-jazz kolektiva Cul-de-Sac te pokretač i sudionik brojnih eksperimentalno-glazbenih inicijativa i projekata – izvan svoje filmske poetike značajan je zbog bar dvaju razloga. Prvo, označio je kratki, ali intenzivni prodor alternativne umjetničke scene u produkcijsko okruženje institucije kao što je Zagreb film, koja je tada nasušno trebala svježu autorsku krv. Drugo, obilježio je utjecaj progresivnih kretanja u mediju stripa na animirani film, još jednom u njegovoj lokalnoj povijesti, zahvaljujući preokretu što ga je sa sedamdesetih na osamdesete izvela strip-grupa Novi kvadrat na stranicama omladinskog tiska (prvenstveno Poleta u Zagrebu i Vidika u Beogradu). Bivši članovi Kvadrata Joško Marušić i Krešimir Zimonić, koji su se u Zagreb filmu ubrzo posvetili “crtićima”, ondje su također privukli mlađe autore/ice (posebno potonji!) koji su se do tada donekle afirmirali većinom objavljujući stripove u zagrebačkom omladinskom tisku (Studentski list, Polet) te magazinu Patak (pokrenutom 1986.) koji je Društvo autora stripa SR Hrvatske objavljivalo u Požegi (glavni urednik bio je Zimonić). Patak je potkraj osamdesetih bio jedini koliko-toliko stabilan medij posvećen poticanju isključivo domaćeg stripa.

Neki od autora ranije su se proslavili, poput grafičkog dizajnera i ilustratora Milana Trenca, diplomanta filmske režije pri ADU, poznatog po izvrsnim crtežima u tjednicima Start i Danas te strip-serijalu Milan Blenton, kao i po posljednjem antologijskom prijeratnom crtiću Zagreb filma, Veliki provod (1990.). Drugo nezaobilazno ime je ono pokojne Magde Dulčić (1965. – 2016.), koja je u Zagreb film došla s već zamjetnim iskustvom strip-autorice, te je prvo skupa sa Zimonićem kao koscenaristica i animatorica realizirala nagrađivani film Leptiri (1988.), da bi se u samostalne režijske vode upustila u narednom desetljeću. Dulčić, porijeklom iz Starog Grada na Hvaru (gdje se kasnije vratila živjeti sa suprugom, također pokojnim književnikom, strip-autorom i likovnim umjetnikom Zvonkom Todorovskim (1960. – 2010.)), važno je spomenuti kao sudionicu jezgre strip-autora/ica koji su još prije rata postigli osjetniju prisutnost na alternativnoj umjetničkoj sceni, objavljujući stripove u Patku i bliskim, ne nužno specijaliziranim strip-časopisima, a svjetonazorski i poetikom bili su bliski ranije stasaloj Grupi ZZOT. Ovu neformalnu grupu autora/ica također je obilježio rani istodobni nastup više žena na domaćoj strip-sceni, što je kod nas napokon bilo potaknulo javni govor o “ženskom stripu”, odnosno “ženskom pismu” u mediju stripa, koje se se do danas razvilo više nego dovoljno da bi prestalo biti shvaćeno kao zasebna, izdvojena kategorija medija.

Pored Dulčić i Trenca, bili su to sami Helena Klakočar i Željko Zorica, zatim Dubravko Mataković i posebno Danijel Žeželj; njihovi su stripovi odražavali karakterističan postmoderni popkulturni duh osamdesetih, osjetan ponajviše u slobodnom poigravanju različitim žanrovima kao pripovjednim okvirima (krimi-triler ili noir bio je jedan od najomiljenijih, potom komična parodija, pa čak i travestija kod Matakovića i Zorice) te izraženom, prepoznatljivom grafizmu koji se nerijetko temeljio na naglašenim ekstremima između crnog i bijelog, svjetla i sjene, sljedeći tako, a katkad i anticipirajući iskustva nekih od najistaknutijih europskih i američkih autora/ica. Danas, kada se može reći da je strip u Hrvatskoj u prijevodnom, ali i autorskom smislu odavno uhvatio korak sa svjetskim zbivanjima (taj je zahtjevan zadatak uglavnom ispunjen tijekom druge polovice dvijetisućitih i prve polovice desetih godina), tek treba izvršiti izdašniju revalorizaciju ove specifične “škole” i označiti ju kao to što je doista i bila: autentičan domaći strip-postmodernizam, čiji je kontinuitet i izvjesni uspon grubo prekinuo rat.

Među zanimljivim strip-serijalima koje je Dulčić kreirala osamdesetih za Patak, ovom prilikom ću spomenuti Mali saksofon i Grad žena (prema scenariju Dubravke Senčić), dok se Helena Klakočar istaknula stripom Vlaga, mraz i sol te drugima koji su 2016. zahvaljujući izdavačkoj kući Vedis sabrani u albumu Vlaga, mraz i sol i drugi rani stripovi 1983. – 92. Naposljetku, unutar kruga “pačjih” strip-autora/ica, neophodno je istaknuti uvijek prisutnog, no i osjetno izdvojenog Dušana Gačića i njegove serijale Dnevnik, Kuća paukova i Grad u mraku, koji u vlastitim, fanzinskim izdanjima traju do dana današnjeg! Ako je Grupa ZZOT širila medij stripa sofisticiranim kombiniranjem postkonceptualnih umjetničkih elemenata, Gačić je svoje širenje tada izvodio krajnje gerilski, sprejajući šablonama serijal Wall-strip na zidovima novozagrebačkih zgrada i pothodnika u Zapruđu, Utrinama i Travnom, gdje danas živi i radi.

Cul-de-Sac su osmislili glazbu i za prva dva profesionalna filma Nicole Hewitt, svestrane multimedijske umjetnice koja od sredine osamdesetih, između ostalog, radi na granicama filmskih rodova, od animiranog i eksperimentalnog do dokufikcijskog. Unatoč tome što je rođena u Londonu, Hewitt je formativne godine provela u Zagrebu osamdesetih, a njezino djelovanje, i tada i sada, poticajno svjedoči o raznovrsnim modusima suradnje između sudionika/ica alternativne likovno-umjetničke i eksperimentalno-glazbene scene, kao i o ženskom iskustvu razvoja scene, koje je do danas također ostalo nedovoljno istraženo te se znanje o tome uglavnom temelji na osobnim svjedočanstvima. Hewitt je pak za Cul-de-Sac isprva kreirala analogni grafički VJ-ing koji je pratio nastupe uživo (kasnije je tu ulogu naslijedio, i do danas je osebujno ispunjava, slikar-grafičar Nikola Vincelj Jinks). O tom odnosu Hewitt kaže: “Moje prožimanje s eksperimentalnim formama koje su bile uzbudljive i nove kako meni tako i drugima, bilo je kroz suradnje s Cul-de-Sac, (…) grupom što je okupljala ogroman broj muškaraca koji su svirali vrlo eksperimentalnu, slobodnu i često teško slušljivu glazbu. Iz nekog razloga sam se i ja upetljala u to društvo i za njih radila mnogo grafičkih uradaka, od fanzina do postera, razne tipografije, omota za kazete…”^[12] Neovisno o suradnji i druženju, međutim, Hewitt zagrebačke osamdesete također bez krzmanja demistificira i demitologizira iz perspektive rodnih uloga, koje su tada bile zadane u još mnogo većoj mjeri nego što su to danas, uz izostanak samoorganizacije žena oko pitanja društvene jednakosti na razini zajedničkih platformi i udruga: “Moje iskustvo vrlo mlade žene ’80-ih u Zagrebu bilo je kroz postojanje nekih momenata tzv. alternativne ili progresivne kulture. Međutim, ona je bila vrlo isključiva, vrlo patrijahalna, šovinistička, rasistička. Vladao je snobizam. (…) Postojala je proizvodnja alternativnog u odnosu na režimsku proizvodnju vrijednosti i umjetnosti. Postojale su alternativne i samoorganizirane scene i to je vrijednost tog vremena. (…) Ali opet mislim da je za žene koje su tada bile mlade taj svijet bio vrlo nepristupačan. (…) S jedne strane postojala je želja biti dijelom alternativne, progresivne, hedonističke scene, ali istovremeno i nemogućnost da se u njoj vidim. Ideja nevidljivosti o kojoj i dan danas razmišljam i na kojoj radim, krenula je tada. Bila je to ideja, osjećaj nevidljive žene čega sam bila svjesna.”^[13] Dakako, takva vrsta raskoraka do danas je tek donekle svladana, čemu je i Hewitt doprinijela kako svojim autorskim i producentskim radom u sklopu Pangolina,^[14] tako i predavačkim pri Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Nadalje, drugi presudan moment za (ne samo) njenu generaciju umjetnika/ica i kulturnih radnika/ica, koji ona u intervjuu ističe, jest neprevladana trauma rata i ratova devedesetih te raspada nekadašnje zajedničke države, odnosno kulturnog prostora, što je uzrokovalo “bolne rezove” još dublje od ekonomskih, kao i raštrkavanje važnih sudionika/ica alternativne umjetničke scene na više strana Europe i ostatka svijeta. “Dogodilo se nevjerojatno, nezamislivo ispoljavanje grozota koje nas je razmjestilo posvuda. Da smo ostali na okupu kao ekipa možda smo se mogli širiti u drugim modelima razmišljanja. Možda se mogao dogoditi više emancipatorski pristup sceni, kulturi i njenoj proizvodnji. Svi ti mogući putevi bili su odrezani oštro, agresivno i naglo. Postoji neka crna rupa u kulturnom kontinuitetu koji se mogao dogoditi, a nije. Istovremeno su te crne rupe bile i osobne. Svi smo osobno doživljavali prestanke života koji su trajali godinama. Na nivou zajedničke (…) proizvodnje dogodili su se, kao što svi znamo, (…) strašni prekidi, (…) upadi u mogućnost kreativnosti, života i zajedničkog stvaranja.”^[15]

Greiner & Kropilak

O takvim rezovima i odlascima, manje oštro i borbeno, više poetski i melankolično, pripovijeda i Boris Greiner (povlačeći paralele sa suvremenom kulturnom emigracijom), opisujući kako se snalazio jedan od protagonista zbivanja, njegov pokojni prijatelj, slikar Davor Mindoljević, zvan Tigar. “Krajem osamdesetih i početkom devedesetih najveći je broj odlazaka bio vezan za Nizozemsku. Mnogo je njegovih [među ostalima, većina članova/ica kolektiva Cul-de-Sac, op. a.] ondje provelo petnaestak godina, da bi se, jedan po jedan, većina njih i vratila. Usporedbe radi, u Englesku ih je otišlo mnogo manje, ali iz Engleske se nitko nije vratio. U današnje je vrijeme situacija drukčija, njegovi po posao uglavnom odlaze u Irsku i nikad se ne vraćaju. Po umjetničku potvrdu idu u Berlin, ondje postaju građanima svijeta, pa stoga slobodno ponekad i navrate (…), baš poput onih prije njih, koji su (…) odlazili iz svjetonazorskih razloga. (…) Nije se micao zato što mu je bilo posve jasno da to što ima ovdje, poziciju u kojoj se nalazi s ljudima što ga okružuju, da to ne može imati nigdje drugdje. Takav ga je doživljaj postavio nasuprot ostalima koji su redom smatrali da je drugdje bolje. (…) Vrijeme ga je, međutim, zateklo u situaciji kad je njegov ugao prodan. Nema više Blata, a s njegovom je eliminacijom nestao i razlog, pa i označitelj njegove filozofije ostanka. No, ako je nestala platforma, nije nestala i filozofija što je iz nje proizašla, profiće iz Nizozemske čeka na sekundarnoj lokaciji u Balkan prolazu.”^[16]

Greiner je također bio među onima koji su ostali. Ovaj osebujni diplomirani kineziolog i sportski trener, u mladosti vrhunski atletičar (viceprvak Jugoslavije u skoku u vis 1980.), devedesetih kao urar nasljednik obiteljskog obrta, u umjetnosti je bio potpuni autodidakt (grafički dizajn, proza i poezija, publicistika, film i performans). Sa Stanislavom Habjanom alias Kropilakom (također dizajn i književnost, glazba i izvedba, režija i ilustracija) u sklopu djelovanja njihovog dvadesetogodišnjeg konceptualnog multimedijskog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office (1983. – 2003.) osamdesetih je određeno vrijeme već proveo u tuđini, preciznije u SAD-u, najviše u Chicagu, gdje su obojica bili fizički radnici. Ova zajednička pustolovina, koja isprva možda i nije bila motivirana umjetničkim i izvedbenim pobudama, postupno je postala, kao i sve drugo što su Greiner & Kropilak činili dvadeset godina, svojevrsni performans, specifično ponašanje u realnom vremenu predstavljeno kao umjetnički čin, te sekvenca oživotvorenja prepoznatljivih likova kakvi istodobno i jesu i nisu personifikacija svojih autora, odnosno izvođača (s karakterističnim kaputima te Greinerovim oblim i Kropilakovim ravnim polucilindrom kao glavnim vizualnim označiteljima). Zbog toga je njihovo djelovanje izuzetno nezahvalno te vjerojatno potpuno nepotrebno, pa i neopravdano nastojati užeumjetnički, žanrovski i rodno definirati, već treba prihvatiti interpretaciju kako upravo u neprekidnoj protočnosti identiteta i značenja G&K-a i medija kroz koje su sadržaj kanalizirali leži tajna možda najležernijeg, ali i najneuhvatljivijeg pristupa postmodernoj epohi domaćeg arta.

Upravo zato, radi obilja materijala raštrkanog kojekuda (časopisi, knjige, katalozi izložbi, plakati, Internet…), kao najčvršća referenca za rad Greinera & Kropilaka vjerojatno i dalje funkcionira “njihov epitafni” Quorum iz 2003. Pored detaljnih CV-ova i bibliografije, u njemu se nalazi i niz zapažanja o njihovim likovima i djelima iz vizure ravnopravnih sudionika/ica zagrebačke alternativne umjetničke scene, čiji izbor vrijedi citirati da bi se potpunije shvatila suština svjetonazora koji je dvojac svojim, najtočnije bi bilo reći bivanjem prenosio svijetom. Dalje, bitno je što najduži dio egzistencije projekta G&K Mailart Office spada u devedesete, pa time uglavnom izlazi iz okvira teksta, stoga ću samo spomenuti da je za taj period presudna i njihova suradnja s Danijelom Žeželjem u trojcu Slipa konfidenca, koja je ponajviše odredila dizajnerski dio rada G&K-a. Pokretanje umjetničke radionice Petikat, što ju osim ove trojice čine i fotograf Boris Cvjetanović te likovnjak Hrvoje Đukez, već ulazi duboko u dvijetisućite i beskompromisno traje do danas, na produkcijski održiv način (izdavaštvo raznovrsnih umjetničkih te proznih i/ili poetskih knjiga, filmovi, izložbe…) baštineći birane aspekte rada G&K-a – prvenstveno suverenu interdisciplinarnost i narativnost, tj. jasnu naklonost simultanom pripovijedanju riječju i slikom.

Riječ ponovo dobiva Antun Maračić: “Ono, naime, što nam nude u svojim nomadskim i nestalnim, nestvarnim pojavljivanjima i nisu drugo nego inačice mašte i sna, neuhvatljivosti, ali i nježnosti i nenasilja. Oni se, uostalom, više ponašaju nego što stvaraju, više su (kao fizičke, mentalne i temporalne činjenice) sami sebi odskočna daska za pokretanje prevrtljivog procesa preobrazbi, negoli zalog sistematskog pravocrtnog razvoja koji bi im omogućio bezbolniju afirmaciju u ozbiljnom okružju koje voli izvjesnost sistema; da se netko jasno identificira kao književnik ili slikar, kipar ili muzičar. Greiner & Kropilak dosljedno nas lišavaju takve mogućnosti lake identifikacije, pa utoliko i arbitrarnog smještaja na rang listi vrijednosti. Služe se tekstom, slikom, objektom, svojim tijelom i glavom, ali još više fikcijama o sebi i svijetu kojega preoblikuju po svojoj volji, negirajući njegovu tvrdoću, utege i vreće pijeska, kao i sve drugo što mu onemogućava solidno napredovanje”.^[17] Evelina Turković, povjesničarka umjetnosti, kustosica i kritičarka te radijska i TV-urednica, zaokružuje misao: “Svakodnevnica je tu imaginaciji tek podatan materijal, a u toj osmozi ponajprije stradavaju jasne granice stvarne egzistencije i kreativnog izraza. Iako su njihovi stvarni likovi redovito i protagonisti, sve što rade brižljiva je gradnja slike o samima sebi. Imaginarna nadogradnja, predstava u tom procesu, postaje jednako stvarna, ako ne i stvarnija od realnosti”.^[18]

U užem smislu likovnosti i dizajna, Greiner & Kropilak bili su autentični lokalni predstavnici estetike dekonstrukcije tipografije kao temelja kultivirane vizualne komunikacije, koja je osamdesetih uzela maha na zapadnoeuropskoj i američkoj sceni, da bi potpuno eksplodirala devedesetih (Neville Brody, David Carson, Vaughan Oliver i dr.). Korijene u duhu spontane postmoderne pomalo je počela puštati i kod nas, uglavnom u okrilju bujajuće produkcije časopisa, nosioca progresivnih društvenih i kulturnih tendencija, a među njima je sredinom osamdesetih prednjačio upravo Quorum. Svojim radikalnim otvaranjem književnog polja kritičkom čitanju najraznovrsnijih medijskih i umjetničkih praksi, dehijerarhizirao je na tragu ranije naznačenog “sjaja epohe” čitavo kulturno polje, ističući upravo horizontalnu recepciju kulturnih sadržaja bez ikakvih vrijednosnih odredbi a priori kao centralnu svjetonazorsku paradigmu svoga doba. Najprije stidljivo, a zatim sve sigurnije, i dizajn časopisa i popratnih materijala (mahom plakata, ali i glazbenom scenom inspriranih fanzina drugačijeg sadržaja, tj. umjetničkih samizdata), stao je odražavati takvo prožimanje i široko kolažiranje, kao i citatnost tema i motiva, nerijetko preuzimajući i tehnikom xeroxa (fotokopiranja) vizualne materijale iz različitih stilskih i poetičkih razdoblja, suprotstavljajući se vrijednosti originala umjetničkih djela, a slaveći životnu mogućnost pogrešaka do kojih je redovito dolazilo pri tadašnjim tehnikama kopiranja te slaganja tipografskih i dizajnerskih kompozicija.

Osvrćući se na dizajnersko-likovni rad G&K-a, generacijski kolega Željko Serdarević ocjenjuje: “Sretni vlasnici jednog od najkonzistentnijih opusa grafičkog dizajna u posljednjih nekoliko desetljeća kod nas, kao dizajneri Nomada svoje su iskustvo raygun [epohalni američki glazbeni magazin, čiji je umjetnički direktor bio dizajner David Carson, op.a.] kulture devedesetih interpretirali na posve osoben način. Na mjestu na kojem Arkzin i Godine povremeno zapadaju u dizajnerski aktivizam, G&K nude intimističku grafičku poeziju i briljantne crteže Danijela Žeželja”.^[19]

Studio Imitacija Života / Krici i šaputanja

Što se koliko-toliko nastavilo devedesetih, začeto je osamdesetih. Dok su Greiner & Kropilak, iako nedvojbeno informirani o tada kurentnim trendovima u dizajnu, i u tom polju svoga rada djelovali u najvećoj mjeri intuitivno, kolege poput Darka Fritza i Željka Serdarevića te Dejana Kršića češće su nastupali programski manifestno što se tiče estetike i politike za koju su se zalagali. Nekoliko godina mlađi od G&K-a, Serdarević i Fritz u duetu su djelovali kratko, od 1988. do 1990., predstavljajući se kao Studio Imitacija Života ako su proizvodili naručena djela, iliti dizajn, a kao Krici i šaputanja ako su kreirali umjetničke, danas bi se katkad reklo samoinicirane radove. Na alternativnoj umjetničkoj sceni donekle su se doimali kao “komplementarni antipod” Greineru & Kropilaku. Gdje su G&K ponajprije pripovijedali, redovito dopuštajući sadržaju da bira formu, odnosno trudeći se oko prožimanja “vanjskog” i vlastitog sadržaja kako bi postigli cjelovitost i nedvojivost svoje originalne naracije, istodobno ne zanemarujući potrebe naručenog sadržaja, Studio Imitacija Života su pozornost polagali prvenstveno na formu izlaganja, tj. aranžiranja, dovodeći i dizajn i svoje identitete unutar biranih medija do više razine apstrakcije i sofisticirane stilizacije nego što je to bio slučaj s G&K-om.

Greiner & Kropilak mnogo su inspiracije crpili iz stripa i literature: kratke stripove rađene tehnikom fotokopiranja i samo ponekim crtežom objavljivali su, primjerice, u Studentskom listu. Habjan / Kropilak autor je antologijske domaće zbirke kratkih priča osamdesetih, Nemoguće varijante (Biblioteka Quorum, Zagreb 1984.), koju je, nota bene, dulje vrijeme bilo gotovo nemoguće nabaviti, a upravo ju je kao prošireno izdanje iznova objavio Petikat. Zaključni izdanak suradnje G&K-a također je bila zajednička prozna knjiga Greiner & Kropilak Interkonfidental (Faust Vrančić, Zagreb 1999.). Studio Imitacija Života bili su više vezani uz glazbu i kazalište, štoviše, elektroničkom glazbom su se i autorski bavili, definirajući jedan od segmenata svoga rada kao glazbeno-scenske priredbe, čime su bili jedni od domaćih pionira u tom području. Kao dizajneri su se pak prvenstveno afirmirali dizajnom za teatar, preciznije za Eurokaz, prijelomni festival novog kazališta pokrenut 1987. godine (u sklopu programa Univerzijade), što se uskoro proširilo i do drugih manifestacija, poput Tjedna suvremenog plesa, ili dizajna za Slovensko narodno gledališče Maribor. Vrijedi spomenuti da je Fritz, prije nego što se udružio sa Serdarevićem, nastupao s plesačicom i pjevačicom Varjom Orlić u duetu Zodiac art for Jarrvil K., koja je performans Peep show izvela 1986. u Galeriji SC i Klubu SC, na katu zgrade iznad kina: ona je plesala, a on je vodio projekcije.

Za razliku od G&K-a, koji su sebi priuštili dulje trajanje, Krici i šaputanja kao da su si programski zacrtali bitno kraće zajedničko djelovanje: svaka od njihove tri godine samoiniciranog umjetničkog rada riješena je pod različitom, jedinstvenom egidom (1988: Saltomortale, 1989: Protupomak, 1990: Interpunkt). Smisao rada G&K-a bilo je (i) performativno bivanje u vremenu kao neizravni način iskaza specifičnog umjetničkog i životnog svjetonazora, s ciljem konceptualnog sjedinjenja raznovrsne stvaralačke prakse. Fritzov i Serdarevićev projekt bio je, čini se, “dizajniran” kao kratkoročan, odnosno pomno osmišljen stvaralački pristup, čiji je bljesak također trebao demonstrirati suvereno vladanje odabranim medijima s jedinstvenim, precizno utvrđenim konceptualnim uporištem, na prijelazu povijesno-avangardnih i modernih utjecaja u smjeru upotrebe njihovog nasljeđa kroz optiku postmoderne, slobodnim (auto)referencama premrežene logike. Zbog toga je manifestno nastupanje, kakvo se ogleda i u “programskom” određenju njihovih zajedničkih radnih godina, karakteristično za Serdarevićevo i Fritzovo djelovanje u duetu uopće.

U tom su “samoiniciranom” segmentu svog rada, pored glazbeno-scenskih priredbi, u izložbenim i uličnim javnim prostorima izlagali i instalacije. Amblematska izložba Lontano dagli occhi, lontano dal cuore (1989.) u uličnim izlozima paralelno je postavljena iste godine i kao izložba Ekranizacija u Galeriji suvremene umjetnosti s fotografskim reprodukcijama uličnih instalacija. Nakon izlaganja u jednoj od reprezentativnijih galerija u gradu i zemlji, sljedeći izbor dua bio je izlagati u potpuno anonimnom ili off-prostoru, derutnom podrumu stambene zgrade u Petrinjskoj 73, koji je tada koristio body-building klub. Njihova prva izložba dizajna u Galeriji Nova također ih je potaknula na eksperiment s metodama izlaganja – trajala je samo tri večeri, a svaka je večer imala zaseban čin otvorenja: prvu je uživo putem Radija 101 otvorio voditelj Siniša Švec, drugu večer uobičajenim govorom Tihomir Milovac, a treća je večer otvorena tiskanim intervjuom književnice Đurđe Otržan s Fritzom.

Eklektičnost izričaja i suzdržana, no jasna melodramatičnost ugođaja i značenja (na tragu različitih imenovanja identiteta dueta, prema filmovima Douglasa Sirka i Ingmara Bergmana), u kombinaciji s rafiniranom likovnom i tipografskom estetikom te zanatskom izbrušenošću, koje su, u usporedbi s njihovim generacijskim suborcima, bile ponajmanje udaljene od čitkosti i sofisticiranosti visokog modernizma, ponajviše su, moj je osobni dojam, utjecale na suvremene generacije dizajnera. Mali, ali veoma značajni opus Studija imitacija života sa svojom slojevitom, ali ipak na sebi svojstven način hermetičnom alternativnom estetikom najizrazitije je “preusmjerio” središnji tok razvoja dizajna u Hrvatskoj.

I Serdarević i Fritz su se kasnije, samostalno i radeći s drugima, nastavili plodno baviti dizajnom i raznovrsnom vizualnom umjetnošću (Fritz se bavi i kustoskim radom, dok Serdarević u suradnji s današnjim ortakom Draganom Mileusnićem nerijetko izvodi kazališne scenografije te VJ-ing). Valja zabilježiti da je Serdarević, prije nego što je iz Splita uopće došao u Zagreb studirati povijest umjetnosti i engleski jezik, bio klavijaturist i grafički dizajner grupa Vojnici olovnih nogu i Tužne uši (nazvane prema evergrinu riječkih Parafa, 1982. – 1987.), tako sudjelujući u trasiranju prvih konkretnih post-punk, synth-pop, EBM i electro-industrial glazbenih pravaca u nas. Napokon, za razliku od drugih, nedovoljno dokumentiranih podviga pionira osamdesetih – Studio imitacija života / Krici i šaputanja danas imaju sasvim solidno strukturiranu Tumblr stranicu, na kojoj su svima dostupne reprodukcije većine njihovih radova.^[20]

Nova Evropa / NEP

Svojom poetikom i politikom, ali i strukturom (samo)organizacije, otprilike između Greinera & Kropilaka te Studija imitacija života / Krikova i šaputanja, stajao je fluidni kolektiv Nova Evropa (NEP), koji je djelovao od 1982. do 1992. Poput nekoliko drugih alternativnih umjetničkih fenomena osamdesetih već obrađenih u ovom tekstu, i oni su recentno iskusili obnovljeni val zanimanja istraživača/ica za svoj rad i zaslužili postavljanje do sada možda i najozbiljnije istražene izložbe na takvu temu, NEP / NOVA EVROPA: Kunst ist zeitlos, Europa endlos u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, u lipnju i srpnju 2020. (kustos: Marko Golub). To pridonosi dojmu da je tek unatrag nekoliko godina (a svakako tijekom ovog desetljeća) suvremena vizualna scena počela stvarno “hvatati korak” s protagonistima koji su joj, uistinu, izravno prethodili, pa se takvo prožimanje može držati i određenim razlogom za optimizam. Nova Evropa od svog je početka bila čvrsto zagledana u budućnost, ali se istodobno, poput većine generacijskih suboraca/kinja, inspirirala (i) prošlošću, prije svega povijesnim avangardama (posebno ruskom) kao pokretima koji su do sada najuvjerljivije, najutjecajnije i najdjelotvornije nastupali revolucionarno putem umjetnosti, čime su uvelike odredili paradigmu suvremene (likovne) umjetnosti gdje se progres poistovjećuje sa subverzijom.

Poput svojih, usudio bih se reći, najbližih sugovornika u Jugoslaviji, kolektiva Neue Slowenische Kunst, Nova Evropa u tome je bila sasvim eksplicitna, nastupajući manifestno tamo gdje su mnogi kolege/ice preferirali suptilniji pristup komunikaciji s javnošću. Njihove dvije najzvučnije parole bile su “Svatko je uključen u brutalni elektronski intimizam nove evrope, čak i oni koji toga nisu svjesni” i “Svi su stilovi dozvoljeni”, a podcrtavale su dvije premise. Prvo, karakteristični paradoks deklarativnog obraćanja “širokim narodnim masama” upotrebom namjerno limitiranih, intimnih medija i alata^[21] koji su svejedno pretendirali na najveću moguću umnoženost u raspoloživim uvjetima (mahom tehnikom xeroxa), obavezno promičući vrline kopija spram originala, inkluzivnosti prema ekskluzivnosti, demokratizacije “svijeta umjetnosti” nasuprot nepristupačnosti i elitizmu. Druga premisa utjelovila je potpuni melanž korištenih stilova i estetika, u rasponu od, kako je već istaknuto, povijesnih avangardi do tada aktualne popularne kulture i njenih korifeja (koji su simbolizirali upravo takvo pretapanje): Laurie Anderson, Loua Reeda, Andyja Warhola, Kraftwerka i dr. Navedeni su se pojavljivali i kao fotokopirani likovi u radovima Nove Evrope, kao i čitav niz anonimnih lica i stvari skupljenih s otpada masovne kulture: reklamnih magazina, oglasa, naslovnica… Rekontekstualizirajući ih slijedeći najčišće postmoderne principe, NEP-ovci su tvrdo dehijerarhizirali kulturne kanone čije su motive i simbole upotrebljavali, tako nadahnuto oblikujući alternativni pejzaž (vizualne) kulture (ne samo) zagrebačkih osamdesetih.

Napokon, tko je činio Novu Evropu? Bili su to Dejan Kršić, dizajner, novinar i publicist; Gordana Brzović, filmska i TV redateljica i montažerka; Jane Štravs, slovenski fotograf (danas službeni fotograf grupa Borghesia, Laibach i drugih članova/ica NSK) te glazbeni novinar i teoretičar Neven Ćulibrk kao “organizator i propagandist”^[22] (danas otac Jovan Ćulibrk, episkop slavonski). Kako bi se do kraja artikulirali korijeni angažmana Nove Evrope, vrijedi citirati Marka Goluba iz pratećeg teksta Glava umjetnika kao radar: elektronički intimizam Nove Evrope 1982. – 1992. “U svojim radovima Nova Evropa zagovarala je ideju ‘postmoderne kao nove epohe’, evocirala forme i ideologije historijskih avangardi, miješajući ih s elementima suvremene pop-kulture, medijske teorije, glazbe, filma, konceptualne umjetnosti, dizajna i oglašavanja. Na mjestu mita o umjetniku kao geniju nastojala je afirmirati ideju umjetnika kao radnika i medijskog operatera, dekonstruirajući ideju o umjetničkom djelu kao jedinstvenom i neponovljivom u kopije, kopije kopija, kopije kopija kopija ‘vjernih originalu’ [u tom smislu, na NEP je zasigurno utjecala izložba Glasnici apokalipse – kopije u Galeriji PM iz 1981. godine, koja je predstavila rad Gorana Đorđevića, umjetnika koji je kopiranje uzeo za temeljnu temu svoga rada i stvaralački credo, op. a.]. (…) Teorijsku, diskurzivnu proizvodnju smatrala je podjednako umjetničkom kao i proizvodnju slika, artefakata. Između umjetnosti, pisanja, grafičkog dizajna, glazbe, i svih drugih oblika umjetničkog i medijskog djelovanja nije vidjela razliku. (…) NEP-ovi slogani, tekstovi i slike (…) sadržajno su govorili o nekoj novoj poziciji i značenju pojma umjetnika – (…) kao proizvođača, radnika i proletera.”^[23]

Upravo je to nastojanje demistifikacije i dehijerarhizacije društvene uloge umjetnika/ica, po mom mišljenju, najvažnija politička poruka Nove Evrope i generacijskih im suputnika/ica, koju je prijeko potrebno iznova misliti u današnjem vremenu, bez ikakvih bojazni da bi takvo inkluzivno i antiautoritarno shvaćanje moglo dodatno ugroziti težak ekonomski položaj umjetnika/ica kao kulturnih radnika/ica. Baš naprotiv, svrha takvog pristupa trebala bi biti analiza klasnih pozicija umjetnika/ica u cjelini s drugim drušvenim grupama proizvođača i korisnika raznih dobara, kako bi se ispravno prepoznali razlozi zajedničke deprivilegiranosti (ako postoje, tj. kada su posrijedi umjetnici/e koji ne nastupaju iz privilegirane društvene uloge, a takvi su ovdje većina) te kako bi se inspirirala međusobna solidarnost. Premda je takva politika u paradigmi Nove Evrope ipak bila implicitna, oni su joj umjeli naći komplementarnu estetiku odgovarajuću njihovom vremenu, odnosno avangardnu za vrijeme koje dolazi, a sada je svakako tu.

Težnja prema prožimanju masovnog i elitnog, kao i demitologizacija romantičarskog poimanja umjetnika i umjetnosti, neka su od središnjih stremljenja alternativne kulture osamdesetih o kakvoj se ovdje piše. Grupa ZZOT široj se publici predstavila strip-separatom u Poletu (1980.), a NEP podlistkom u također važnom omladinskom časopisu Pitanja (1982.), što upućuje na zaključak da su unatoč relativnim razlikama u estetskim opredjeljenjima između dvije grupe (najopćenitije govoreći, neoekspresionizma kod ZZOT-a i neokonstruktivizma kod NEP-a) njihova medijska ishodišta ista ili barem iznimno slična. Duh NEP-a u kolektivnom pamćenju po svoj prilici najtrajnije se zadržao na naslovnicama (opet!) Quoruma i Biblioteke Quorum, koje je Kršić samostalno potpisivao, ali na NEP-u svojstven način oblikovao od 1986. do 1988. Epohalno je izdanje (i naslovnica) debitantska knjiga priča Ponoćni boogie Ede Popovića (1987.), za koju mnogi kažu da je na stranicama proze najuvjerljivije utjelovila vrijeme u kojem je objavljena; u poeziji bi se slično moglo reći i za debi-knjigu Sezona otrova Sime Mraovića (1986.), također sa sjajnom, apstraktnom Kršićevom naslovnicom. Medijski su to proizvodi koji svojom likovnom estetikom oštrih kontrasta i ekstremnog kolažiranja kao da pomalo naslućuju katastrofu što vreba iza ugla.

Galerija SC 1981. – 1991.

Sukus pripovijesti o zagrebačkoj alternativnoj umjetničkoj sceni osamdesetih, kao pretpovijesti (ne samo) gradske nezavisne kulturno-umjetničke scene, privest ću (zasad) kraju crticom o novim “danima ponosa i slave” Galerije SC, nakon većeg dijela šezdesetih i sedamdesetih godina, kada je galeriju vodio povjesničar umjetnosti i kustos Želimir Koščević i kada su taj prostor i njegov kustoski pristup označili početak trajanja Nove umjetničke prakse u Hrvatskoj. Nakon Koščevićevog prelaska u Galeriju suvremene umjetnosti 1980. (danas MSU Zagreb), Galeriju SC kraće vrijeme je vodio Mladen Lučić, čija je zasluga kao voditelja bila konkretna integracija likovnog (računajući i strip, ponajprije rad grupe Novi kvadrat), glazbenog, pa i kazališnog, tj. izvedbenog “krila” Novog vala unutar galerijskog programa. Tada tavanski prostor (danas nažalost zatvoren za javnost) postaje mjesto proba glazbenih grupa poput Haustora i Trobecovih krušnih peći,^[24] dok kazališni umjetnici/e okupljeni oko Kugla glumišta i Damira Bartola Indoša kao predvodnika njihovog “tvrdog krila” redovito surađuju s glazbenicima i likovnjacima. Prema dostupnim izvorima, u to doba najmanje su posjećene izložbe suvremene likovne umjetnosti u užem smislu (mada vrijedi spomenuti kuriozitet da je sveprisutni Mance tijekom tog perioda za program Galerije SC katkad oblikovao plakate),^[25] za razliku od prethodnog, Koščevićevog razdoblja. Umjetnik, kritičar i teoretičar Vladimir Gudac postaje voditelj galerije 1980. i tu dužnost obnaša tijekom cijelog desetljeća, sve do 1990. Na nesreću, upravo se iz tog razdoblja do danas sačuvalo najmanje pisanih i fotografskih materijala te arhiva uopće, pa je kao gotovo jedina upotrebljiva referenca ostao njegov intervju dan kustosici i kritičarki Leili Topić za monografiju objavljenu povodom četrdesete obljetnice osnutka Galerije SC.^[26] Iz intervjua je razvidan tadašnji nesrazmjer nastojanja voditelja i materijalnih uvjeta koji su mu bili na raspolaganju, kao i suprotstavljenost njegova pristupa programskoj koncepciji galerije i shvaćanja uprave SC-a, što je s određenim prekidima nažalost obilježilo položaj Galerije SC (i kulture SC-a uopće) sve do danas, neovisno o neprijepornoj relevantnosti njenog programa za gradsku (alternativnu) likovnu scenu od kraja devedesetih godina. Ipak, i tijekom takvih, za galeriju turbulentnih osamdesetih, ondje su se nastavili profilirati važni multimedijski umjetnici poput Edite Schubert, Željka Kipkea, Jelene Perić, Siniše Majkusa, Mrđana Bajića, Marjetice Potrč i drugih,^[27] djelujući u sferama (Nove) slike, ambijentalnih instalacija, videa i sl.

Nakon naglog Gudčeva odlaska, vodstvo galerije “za prvu ruku” preuzima njegov povremeni pomagač D. B. Indoš, kojem se pridružuju Zlatko Burić Kićo (suborac iz Kugla glumišta), Sonja Hindkjaer (danas Lucien) i Helena Klakočar (Grupa ZZOT), kao i mnogi drugi. Njihov vrlo intenzivan jednogodišnji angažman (1990./1991.) svojim izvanrednim efektom i, iz današnje vizure, dugotrajnim utjecajem, postaje skoro paradigmatski primjer uzornog pristupa vođenju javnih prostora za kulturu. Odjeci njihova koncepta lako se prepoznaju na svim nezaobilaznim mjestima gdje je takva kultura u Zagrebu boravila i boravi: nekolicini skvotova (Kuglana, Taxi remont, Vila Kiseljak, Reci:klaonica, BEK…), Rupi na Filozofskom i KSFF-u, KSET-u, Močvari (u Runjaninovoj 2 i na Trnjanskom nasipu, u prostoru bivše tvornice Jedinstvo gdje Parainstitut Indoš i dan-danas koristi prostor za probe), “starom” Krivom putu, Autonomnom kulturnom centru Medika i Attack!-u, Pogonu Jedinstvo i drugima. Novi su voditelji/ce svom angažmanu pristupili kao potpuno novom dobu života i rada Galerije SC, preimenovavši je u svim materijalima i nastupima u eSCe. Lucien i Klakočar oblikovale su današnji znak i logo Galerije SC, kao i većinu deplijana i plakata, a bile su i najaktivnije pri osmišljavanju i organizaciji programa.

Suština programskog koncepta bila je u tome da se stvari događaju beziznimno svakoga dana, bilo da je posrijedi izložba, performans, kazališna predstava, koncerti alternativnog rocka (u koji je u međuvremenu evoluirala glazba tvrđe “druge generacije” zagrebačkog Novog vala) i eksperimentalne, improvizirane glazbe, filmske i videoprojekcije. Primjerice, Benjamin Perasović, danas doktor sociologije, svaki je tjedan vodio glazbene slušaonice, dok je Milan Vukšić vodio filmski i video program, koristeći materijale koje je posuđivao u Goethe-Institutu, te ih projicirao i simultano prevodio u Klubu Kamov, kako je imenovana prostorija za probe na katu Galerije. Na inicijativu Helene Klakočar, na programu lokalne televizije Z3 vrtjele su se autorske animirane reklame za program Galerije SC, što je isto tako privuklo dio novih posjetitelja/ica. U tom kratkotrajnom, no izvanrednom bljesku dogodio se veliki protok ljudi, među kojima su mnogi samo par godina kasnije već počeli “uzimati stvari u svoje ruke” te gotovo ni iz čega (zbog ratom uzrokovanog prekida i pustoši) graditi nezavisnu kulturnu scenu kakvu danas poznajemo. Uostalom, ova pripovijest pokazuje da su mnogi pojedinci koji su s radom počeli osamdesetih ili ranije, među kojima su Indoš i njegovi/e suradnici/e paradigmatski primjer, ostali aktivni i u poslijeratnom, promijenjenom kontekstu civilnog sektora i pripadajuće kulturne scene.

Kornel Šeper, radnik u kulturi, glazbenik i suosnivač Udruženja za razvoj kulture URK i Kluba Močvara, prisjeća se: “Uz Indoša i Helenu Klakočar Vukšić, Sonja Lucien (…) i ekipa iz benda SexA [bili su] ljudi koji su tada činili kreativnu jezgru ponovo pokrenute Galerije SC. (…) Ono što se događalo za tadašnji Zagreb je bila mala, ali dotad neviđena revolucija.”^[28] U organizaciji koncertnog programa sudjelovali su i glazbeni kritičari te izdavači (Search & Enjoy) Ante Čikara i Aleksandar Dragaš, a kroz galeriju su tada prodefilirali, među ostalima, neka od svjetskih imena alter-rocka, free jazza i eksperimentalne glazbe, kao što su Fugazi, The Jesus Lizard, Victims Family i Blurt. Najposjećeniji događaj ipak je bio regionalne vrste: nastup Discipline kičme i izložba crteža Dušana Kojića Koje, kada se prema pisanim podacima u Galeriji SC i oko nje okupilo čak četiri stotine duša. “U tom nevjerojatno kratkom periodu Zagreb kao da je postojao samo na jednom mjestu i zbog Galerije SC bio ravnopravan dio svijeta. Nakon te naizgled slučajne priče nastupilo je mračno razdoblje kada u Zagrebu nije bilo ničeg, a Galerija SC postala je opet samo galerija bez ovakvog šireg koncepta, ali i bez tolikog protoka različitih ljudi. Srećom, ipak je sve počelo bujati iz početka s nekim novim mladim ljudima i od sredine 90-ih počeli su se stvarati zameci današnje nezavisne kulturne scene.”^[29]

Nakon što se uprava SC-a “zahvalila na suradnji” Indošu, Klakočar i ekipi u travnju 1991., vodstvo Galerije SC nakratko je preuzeo Antun Maračić, koji je u prostoru pokušao obnoviti kontinuitet likovno-umjetničkog programa na tragu Galerije PM protjerane iz svog dugogodišnjeg prostora, no ni to nije potrajalo. Devedesete su došle da ostanu, a općom “nacionalizacijom” polivalentne lokalne i regionalne kulture od strane novih-starih političkih i ekonomskih elita, progresivna umjetnost i kultura internacionalnih stremljenja zadugo su bile onemogućene u postojanju unutar institucionalnih prostora. I gotovo bilo kakvih prostora uopće.

Umjetnost u privatnim i drugim off-prostorima

Ipak, Maračiću – kustosu, kritičaru i konceptualnom umjetniku-fotografu te akademskom slikaru i nastavniku – zasluženo pripada čast da priču do daljnjega zaokruži prikladnim epilogom. Pored svih prostora čiji je voditelj bio (zagrebačkih galerija SC, Zvonimir i Forum te Umjetničke galerije Dubrovnik), u drugoj polovici osamdesetih pokrenuo je izložbeni prostor u svom unajmljenom stanu na adresi Martićeva 14f (tik pored današnjeg Književnog kluba Booksa). Prepuštam riječ Antunu Maračiću, citirajući dio intervjua koji sam s njim uradio 2016. za web-stranicu projekta Design District Zagreb, gdje govori o svom prilogu toj priči koja tek treba biti napisana.

“Na križanju Martićeve i Bauerove iznajmio sam jedan prekrasan velik stan, s prostranim hodnikom. Bilo mi je prirodno da tamo počnem raditi izložbe. Bila je to možda prva ‘ilegalna’ galerija u Zagrebu. Nazvao sam je AM-M14f/1-Z, zvučalo je poput neke formule ili šifre, no bili su to tek moji inicijali i kratica adrese. Tamo sam napravio neke zanimljive stvari, kao na primjer izložbu portreta labinskih rudara. To se dogodilo 1987., nakon što je izbio prvi ozbiljan štrajk u staroj Jugi, štrajk rudara u Raši kraj Labina. Boris Cvjetanović, koji je surađivao sa Studentskim listom kao fotoreporter, bio je u Labinu, snimao rudare u štrajku te napravio izuzetne fotografije. Budući da je u reportaži u SL-u objavljen samo dio fotografija, gotovo preko noći napravio sam izložbu u PM-u koja se zvala Prvomajske labinske slike. Mislim da je i otvorena za sam Prvi maj. Ne znam ni sam kako sam to uspio. Poslije je Boris opet išao u Labin i ponovo fotografirao rudare, taj put snimio je seriju njihovih portreta koje sam odlučio izložiti u stanu, u svojoj galeriji. Te iste, 1987., u Sarajevu sam sudjelovao na izložbi Jugoslavenska dokumenta te se tamo upoznao i družio s (…) ekipom iz benda Zabranjeno pušenje. (…) Oni su taman na dan te Cvjetanovićeve izložbe nastupali u Zagrebu, u Kulušiću, pa sam ih pozvao da poslije koncerta dođu na otvorenje. Bilo je to suludo. Svirka je završila oko 23 h, no oni su još ostali tamo s obožavateljima, nisu se žurili, a ja sam čekao i čekao. Sve je bilo spremno za otvorenje za koje sam skuhao ogromni lonac graha, ljudi su mi dežurali u stanu… No izložba je otvorena tek oko 1 ujutro, hrpa fanova je došla s njima iz Kulušića, strahovao sam od reakcije ljudi iz zgrade, ipak – bio sam podstanar! Na koncu je sve dobro prošlo, svi su se najeli graha i pogledali izložbu. (…) Uz ostale, imao sam i izložbu mail-arta Greinera & Kropilaka, stvari koje su mi sami slali u velikim količinama. (…) Godine 1990. izložio sam seriju Kožarićevih crteža koji su nastajali prolijevanjem crteža iz bočice na papir obješen na zidu. (…) Bio je to i početak naše intenzivne kasnije suradnje i druženja. Na moj prijedlog da te crteže izloži kod mene Kožarić je, zezajući se, naravno, u svom stilu, pitao je li taj prostor dostojan njegovog rada.”^[30]

Mora se spomenuti, ipak, da primjer Maračićeve kućne galerije nije bio jedini takav u Zagrebu tih godina, jer su “domske izložbe” za uži krug ljudi, prijatelja/ica i poznanika/ica, u svom stanu katkad priređivali Branka Stipančić i Mladen Stilinović, što su nastavili činiti i nakon osamdesetih. Darko Šimičić ukratko svjedoči o takvim događajima: “Stilinović je napravio jednu izložbu u svom stanu u Voćarskom naselju još sedamdesetih, a sljedeće u stanu u Ulici Ljudevita Posavskog tek mnogo kasnije. Vlado Martek je u svom vrtu priredio više izložbi; jedna je bila neposredno nakon njegove velike samostalne izložbe u GSU 1985. Jedna izložba-akcija bila je napravljena u dvorištu kuće Željka Jermana, u Voćarskoj 5, također sedamdesetih.” Uopće, fenomen održavanja “polujavnih” kulturnih sadržaja u “poluprivatnim” prostorima poput osobnih kuća i stanova diljem Zagreba povijesno bi trebalo podrobnije istražiti, imajući na umu da će takva praksa, bilo to dobro ili loše, pretpostavljenim sužavanjem javnih kulturnih prostora kakvih poznajemo, vrlo vjerojatno postati učestalija. Spomenimo ovdje samo da je ta neeksponirana gradska priča o povremenom odvijanju umjetničkih zbivanja u privatnim i drugim off-prostorima doživjela 2016./17. svojevrsnu “formaliziranu” inačicu projektom Janje moje malo – Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije u produkciji kustoskog kolektiva WHW (Što, kako i za koga?) koji je obuhvatio seriju izložbi posvećenih tada nedavno preminulom Mladenu Stilinoviću, u trajanju od sedam mjeseci. Pojedini segmenti izložbe bili su postavljeni u izvorno stambenim prostorima u Zagrebu, poput Arhiva Sanje Iveković, stana obitelji Softić u Gajevoj 2/6 te Instituta Tomislav Gotovac smještenom u stanu gdje je umjetnik živio do svoje smrti 2010. godine.

Nastavit će se…

Naposljetku, kao fusnotu za jedno od budućih istraživanja podvući ću danas veoma slabo poznatu činjenicu o održavanju manifestacije Dućani kulture u novozagrebačkom naselju Sloboština 1985. godine, koju je u sklopu priredbe Proljeće u Novom Zagrebu organizirao Centar za kulturu Novi Zagreb pod vodstvom Vladimira Stojsavljevića, radnika u kulturi, pisca i kazališnog redatelja. Premda je Novi Zagreb južno od Save tada stajao već dobrih dvadesetak godina, Dućani kulture svejedno su jedan od ranijih primjera novozagrebačkih kulturnih događanja alternativnog predznaka, neovisno o tome što su bili organizirani u okviru jednog od gradskih centara za kulturu. Bio je to također vrlo rani primjer preobrazbe nedovoljno ili nimalo korištenih privrednih, maloprodajnih i obrtničkih prostora u prizemljima kvartovskih zgrada, u mikroprostore ne samo za izlaganje, izvođenje i projiciranje umjetničkih sadržaja (likovnih, filmskih, modnih…) već i za privremeni rad umjetnika/ica.^[31] Zvuči poznato? Da, mada ponešto različitih sadržaja i polazišta, recentne inicijative poput Design Districta Zagreb i Projekta: Ilica, ostvarene u suradnji udruga s privatnim obrtima i tvrtkama, mahom u prostorima u gradskom ili državnom vlasništvu, također su bile potaknute očitom i akutnom ispražnjenošću uličnih lokala duž dvije donjogradske žile kucavice od istoka do zapada šireg centra: Ilice i Martićeve ulice. Usprkos značajno drugačijem političkom i privrednom kontekstu te različitosti sadržaja i pristupa kulturi i umjetnosti unutar uspoređenih javnih programa, može se lako iščitati kako se u rasponu od najmanje trideset i pet godina ništa suštinski nije promijenilo u gradskom, pa i državnom upravljanju imovinom u javnom vlasništvu.

Isto je tako lako vidljivo da se suvremenoumjetnički programi nezavisnog predznaka (kao i kultura uopće, u Zagrebu i šire u Hrvatskoj) uglavnom proizvode i održavaju u ostacima ostataka javne prostorne infrastrukture nasljeđene iz doba samoupravnog socijalizma, koja je osamdesetih počela biti nagrizana na razini održavanja i upravljanja, što su politički i privredni procesi tranzicije i privatizacije javnih dobara svakako pospješili. Tek je nekoliko primjera proizvodnje kulture u Zagrebu koja nastaje u sprezi javnog i privatnog sektora. Svojim ulogama, dosezima i utjecajima na sceni, oni zasad nisu izrazitije referentni u usporedbi sa sadržajima koji nastaju u javnim prostorima u okviru civilnog sektora ili gradskih ustanova za kulturu. To je svakako argument za veću dostupnost javnih prostora za javne kulturne sadržaje. Vraćanje davnom primjeru kao što su Dućani kulture podcrtava neriješenost čitavog tog korpusa problema te neprekidnost štetne paradigme koja održava status quo: paradigme upravljanja javnim prostorima u smjeru ostvarivanja profita, dok bi prvenstvena svrha takvih prostora morala biti neprofitna i sasvim javna. Današnje je stanje, što se toga tiče, kudikamo gore nego prije, ne samo osamdesetih nego i dvijetisućitih, i zbog toga što o dostupnosti radnih, izvedbenih i drugih prostora, dakako, u najvećoj mjeri ovise mogućnosti (samo)organizacije umjetnika/ica, ali i njihove publike, odnosno sudionika/ica umjetničkih i kulturnih sadržaja.

Mada, naravno, pripadaju nemjerljivo različitom prijeratnom vremenu, Dućanima kulture su građani/ke Novog Zagreba i ostatka grada pokušali ispuniti potrebe koje su i danas više nego prisutne, neutažene i nezadovoljene zbog nepostojanja konkretnih predispozicija da se ostvare. Na tom tragu, svojim konceptom svakodnevnog oživljavanja gradskih čevrti sudjelovanjem lokalnog stanovništva u proizvodnji kulture i umjetnosti, Dućani kulture ostaju vrijedni putokaz prema opciji takvih sadržaja bez suvišnog spektakla ili malograđanskog, kolokvijalno rečeno snobovskog karaktera, koji svjedoci toga vremena u osobnim iskazima nerijetko pripisuju gradu u cjelini. Prema pristupu su Dućani kulture bili bliži nezaboravnoj Operaciji:Grad u bloku Badel-Gorica 2005. godine, koja je utjelovila značajnu promjenu razarajuće paradigme devedesetih te veliku konsolidaciju gradske nezavisne i civilne kulture. Kao maturanta, tada više promatrača nego sudionika scene, nepovratno me promijenila. Shvatio sam da je mnogo toga moguće.

^[1]strazarni-lopov.blogspot.com, pristupljeno 15.12.2020.–

^[2]https://digitizing-ideas.org/hr/istrazi/podroom, pristupljeno 15.12.2020.

^[3]https://www.kulturpunkt.hr/content/umjetnost-drugim-sredstvima, pristupljeno 15.12.2020.

^[4]Maračić, A.: PM 1981–1989, Recentni radovi (katalog izložbe); Galerija PM i Galerija Karas; Zagreb, 1989. (izvorna objava); PM 20, dvadeset godina 1981–2001 (katalog izložbe); Janković, I.R., Maračić, A., Tudor, N. (ur.); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb i Umjetnička galerija Dubrovnik; 2001. (citat)

^[5]Ibid.

^[6]Špoljar, M.: “Galerija PM: vitalnost izložbenog prostora”; PM 20, dvadeset godina 1981–2001 (katalog izložbe); Janković, I.R., Maračić, A., Tudor, N. (ur.); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb i Umjetnička galerija Dubrovnik; 2001.

^[7]Ibid.

^[8]Ibid.

^[10]http://www.zarez.hr/clanci/o-dobizmu-i-drustvu-razocaranja, pristupljeno 15.12.2020.

^[11]https://www.jutarnji.hr/globus/kultura/najveci-nepoznati-zagrebacki-kantautor-kako-je-hrvatski-syd-barrett-prije-20-godina-snimio-svoju-kultnu-plocu-covjek-iz-katange-5312039, pristupljeno 15.12.2020.

^[12]https://www.kulturpunkt.hr/content/logika-kapitalizma-preuzela-je-proizvodnju-umjetnosti, pristupljeno 15.12.2020.

^[13]Ibid.

^[14]http://www.pangolin.hr/hr/, pristupljeno 15.12.2020.

^[15]https://www.kulturpunkt.hr/content/logika-kapitalizma-preuzela-je-proizvodnju-umjetnosti, pristupljeno 15.12.2020.

^[16]Greiner, B.: “Tekst u off-u za TV reportažu, 2014.”; Zeleni val; Petikat, umjetnička radionica; Zagreb 2020.

^[17]Maračić, A.: “Teror ljubavi”; Vjesnik; Zagreb 1992. (izvorna objava); Quorum, časopis za književnost; godina XIX, br. 3 (98, sv. 78); Mićanović, Miroslav i Simić, Roman (ur.); Naklada MD; Zagreb 2003. (citat)

^[18]Turković, E., Transfer, HRT, 1999. (izvorna objava); Quorum, časopis za književnost; godina XIX, br. 3 (98, sv. 78); Mićanović, Miroslav i Simić, Roman (ur.); Naklada MD; Zagreb 2003. (citat)

^[19]Serdarević, Ž., Triptih, Treći program Hrvatskog radija, 1999. (izvorna objava); Quorum, časopis za književnost; godina XIX, br. 3 (98, sv. 78); Mićanović, Miroslav i Simić, Roman (ur.); Naklada MD; Zagreb 2003. (citat)

^[20] https://imitacija.tumblr.com/, pristupljeno 15.12.2020.

^[21] Poput fanzina, koje su nadahnuti etikom i estetikom post-punka proizvodili više i češće nego Greiner & Kropilak te Fritz i Serdarević, anticipirajući tako izvanredno plodnu fanzinsku scenu devedesetih, ali i separata te podlistaka u omladinskim časopisima i katalozima izložbi, grafika i plakata malih naklada, glazbenih kazeta, kratkih videa i dr.

^[22] http://dizajn.hr/blog/glava-umjetnika-kao-radar-elektronicki-intimizam-nove-evrope-1982-1992/, pristupljeno 15.12.2020.

^[23]Ibid.

^[24] Praksa ne-probi, ali da-povremenih manjih koncerata, bila je obnovljena za ranih godina rada Kulture promjene SC-a u dvijetisućitima, kada je čitav prostor SC-a iskusio izvanrednu živost kakvu nije uživao od osamdesetih, potvrdivši se kao ključni javni prostor kulture u Zagrebu. Prestankom rada Kulture promjene kao produkcijskog entiteta u sklopu SC-a iznova je najozbiljnije doveden u pitanje kontinuitet razvoja tog prostora.

^[25] Kršić, D.: Bachrach & Krištofić – dizajn i fotografija, povodom izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt; Zagreb 2016.

^[26] Galerija Studentskog centra – 40 godina; Glavan, D. i Topić, L. (ur.); SC, Zagreb 2005.

^[27] Jakšić, J.: “Galerija SC ili kako obnoviti prošlost”; Triptih, Treći program Hrvatskog radija, 2006.

^[28] Šeper, K.: “Galerija SC, paralelni zaboravljeni svijet”; Močvara i priča o URK-u; Šeper, K. (ur.); Udruženje za razvoj kulture “URK” i UPI2M BOOKS; Zagreb 2018.

^[29] Ibid.

^[30] https://designdistrict.hr/person/antun-maracic-art-anarchic-everything-art/

^[31] Budući da je u Dućanima kulture sudjelovao ogroman broj ljudi koje bi ovdje bilo nemoguće sve nabrojiti, ograničit ću se za informaciju na likovne umjetnike/ice, koji su ipak i bili glavni likovi teksta, a neki od njih u tekstu su se već pojavili: Breda Beban, Boris Cvjetanović, Markita Franulić, IRWIN, Helena Klakočar, Ljerka Kramak, Milena Lah, Dubravka Lošić, Vlado Martek, Radovan Matijek, Đani Mazarović, Vesna Pokas, U.G. Poskok, Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Darko Šimičić, Goran Štimac, Jane Štravs, Manuela Vladić i Mirjana Vukadin. Izložbu stripa kurirao je Jure Ilić.

Sightings / Sittings svakako se ističu originalnošću izraza i hrabrošću izvedbe. Nicole Hewitt tekst govori (koristi se engleski jezik) s uvjerljivošću koja se temelji na sofisticiranom načinu deklamacije. U (namjerno) skučenom dinamičkom luku izraza uspijeva izraziti dramatičnost, ali i mekoću kako konkretnog iskaza tako i sve razine asocijativnosti slika. Struktura teksta temelji se na ponavljanju ritmičkih obrazaca te nas u koncentričnim krugovima naracije, ponavljanja i nabrajanja uvodi u kompleksni temat cijele izvedbe, u osnovni fokus umjetničkog istraživanja koje je prethodilo kreaciji Sightings / Sittings. Uže gledano, u umjetničko istraživanje lokacija Sjevernog mora koje su imali prilike učiniti tijekom dvotjedne umjetničke rezidencije u Bornholmu. A šire gledano, u umjetničko istraživanje samog umjetničkog istraživanja – kretanja, percipiranja, doživljavanja, komparirajući individualnosti pristupa i tehnike, vlastitosti doživljaja unutar umjetničkog trojca, kako to sami najbolje objašnjavaju, ne pokušavajući “materijale ujednačiti niti uobličavati već u daljnjem obrađivanju pokušavamo sve nepodudarnosti, ili sva izdvajanja dovoditi u vezu jedne s drugima, dozvoljavajući prostore razilaženja, mimoilaženja i susretanja.”

Obrazloženje iz programske knjižice zapravo čini najbolju paradigmu kompleksnosti odnosa, raznolikosti i srodnosti medija teksta, glazbe i slike kako ih se koristi u Sightings / Sittings. Suptilnom i varljivom nadmenošću jezika nad ostalim podražajima, kako onim glazbenim, tako i vizualnim, govoreni tekst barem prividno ostaje os perceptivne pažnje i semantička osovina. No, upravo je to moment sjecišta u koji kontrolirano i ravnopravno ulaze glazbeno i vizualno, te polimorfnih stimulacija koje čine rezultirajući doživljaj Sightings / Sittings. 

Glazba stoga nikako ne čini samo pozadinu umjetničke informacije koja se želi prenijeti, već esencijalni dio sinestezije kompleksne percepcije ove umjetničke izvedbe. Većinom predsnimljenim zvukovima – povjerovali smo – s konkretnih lokacija Sjevernog mora, manipulira se i poigrava u maniri kakve musique concrète, koja se naravno već odavno razgradila (i ogradila) od Schaefferovog zvučnog objekta te zaziranja od korištenja (njemačke tradicije) sintetiziranog zvuka 60-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, sloboda korištenja svih načina nastanka, obrade i manipulacije zvukovne građe, ali i načina samog komponiranja, odnosno postavljanja zvučne građe u glazbene suodnose, otvorila je i Pandorinu kutiju suvremene glazbe i svih srodnih joj zvučnih eksperimentalnih disciplina i žanrova. Taj, nazovimo ga glazbeni, aspekt izvedbe Zvukospjeva vrlo je elegantan i profinjen. S ispravnim osjećajem za tempo izmjena zvučnih slika, s pažljivim te izrazito estetiziranim slaganjem i kombiniranjem slojeva zvuka, nije se izgubila bistrina i prohodnost auditivne informacije koja u određenim segmentima kompleksne izvedbene cjeline mora doći do recipijenta u prvom planu. Istovremeno, glazbeni elementi Sightings / Sittings donekle jesu u ovisnosti od teksta i slike. Štoviše, oni donekle ostavljaju i dojam zvučne scenografije. Ali tu se skriva kvaliteta rada i ljepota izraza Zvukospjeva – govorim prije svega na primjeru glazbe: snimljena zvučna građa razrađuje se, montira i sekvencionira upravo kroz prizmu umjetničkog iskaza i potrage za nejasnim multisubjektivnim pozicijama za kojima tragaju i koje istražuju Zvukospjevi.

Prožetošću tehnika i radnog procesuiranja kroz raznovrsnost medija nastaje pregnantna forma koja (umjetničke, kreativne, perceptivne) individualnosti i njihove različite funkcionalnosti prepoznaje u gotovo pa banalnoj lakoći supostojanja. Neuhvatljivost pogleda i perspektive, nejedinstvenost u univerzalnoj poziciji promatrača – umjetnika, ujedno je ne samo tema, sadržaj ove izvedbe, već i tehnika. Upravo iz tih korelacija vraćam se na uvodno postavljenu povijesnu dilemu odnosa teksta i glazbe, odnosno dilemu koja se prije svega bazira na problematiziranju različitih razina značenja. Sightings / Sittings nose latentne aktive značenja i referenci na svim svojim mikrorazinama, štoviše upravo su signali koji dolaze iz glazbenog akuzmatičkog sloja oni koji rastvaraju konkretno značenje jezičnog, narativnog teksta – više u tradiciji kakve opere, nego po solfeggiu već ranije spomenute Schaefferove samodostatne, nereferencijalne konkretne glazbe. Možda bi, u nekom budućem projektu Zvukospjeva, bilo zanimljivo vidjeti upravo razradu semantičkih i referencijalnih odnosa teksta i glazbe iz ovog drugog, povijesno recentnijeg i manje konvencionalnog rakursa.