Jan: Tea mi je napisala da bi mi se jako svidio umjetnički postav na Biennalu u Veneciji. Ona se priprema i kreće u petak. Kaže mi: “Jan, moraš obavezno ići! Otvoreno je do 24.11., još stigneš.” Odgovorio sam joj da nisam siguran hoću li ići jer sam tog tjedna bio prilično iscrpljen. Mi na kurdskom kažemo da kad se osjećaš loše trebaš malo promijeniti zrak. Tako da sam nakon par dana pisao Tei: “Mislim da ću ipak ići. Potvrdit ću ti u srijedu.” Rekao sam joj da bih išao jer mi treba bijeg od realnosti. Ona mi odgovara: “Da! I meni treba da mi mozak eksplodira od svijeta. Ne mogu na put oko svijeta, ali mogu na Biennale, koji je sakupio cijeli svijet.” Ta rečenica me toliko motivirala da sam odmah kupio kartu. Srećom, imao sam slobodan dan, plus vikend, pa sam otišao na tri dana. To se rijetko događa. 

Tea:  Adriano Pedrosa je prvi latino-američki kustos Venecijanskog bijenala (održava se svaku drugu godinu, a dosad su kustosi uglavnom bili zapadnjaci – uz iznimke). Pedrosa kaže da se za tu ulogu pripremao 13 godina tijekom kojih je svoje umjetničke postave uvijek gradio tako da povezuje estetiku s politikom. Rođen je 1965. u Rio de Janeiru gdje je prvotno studirao pravo, no potom se preselio u Los Angeles gdje je studirao likovnu umjetnost i kritičko pisanje na CalArtsu. U uvodnom tekstu venecijanskog postava kaže: “Na osobnoj razini, i sam se osjećam uključenim u mnoge teme, koncepte i motive izložbe te u njezin okvir. Živio sam u inozemstvu i imao sam sreću da sam puno putovao tijekom svog života. Pa ipak, često sam iskusio tretman koji je obično rezerviran za stranca iz Trećeg svijeta – iako nikada nisam bio izbjeglica, i zapravo, prema Henley Passport Indexu, imam jednu od najbolje rangiranih putovnica s Globalnog juga. Također se identificiram kao queer – prvi otvoreno queer kustos u povijesti Bijenala. Štoviše, dolazim iz konteksta Brazila i Latinske Amerike gdje indigeni umjetnici i artista popular¹ igraju važne uloge; iako su bili marginalizirani u povijesti umjetnosti, odnedavno su počeli dobivati više pažnje. Brazil je također dom mnogih dijaspora, to je zemlja stranaca: osim Portugalaca koji su napali i kolonizirali zemlju, u njemu se nalaze najveće afričke, talijanske, japanske i libanonske dijaspore na svijetu.” 

Jan: Kad sam stigao u Veneciju, od uzbuđenja sam se prvo pokajao što sam došao. Bilo je toliko puno mostova, a Google Maps nije radio kako treba. No kad sam konačno stigao na odredište koje sam tražio pola sata, znao sam da će se sve isplatiti.

Tea: Te subote probudila me Janova poruka u kojoj je pisalo kako je on već stigao i da me čeka kod Giardinija, koji uz Arsenale predstavlja dvije centralne lokacije na kojima se odvija Bijenale. Zaspala sam! Požurila sam sa spremanjem te izjurila van. Najbrže je bilo da sjednem na brod. Vožnja je trajala 15-ak minuta, a onda sam ispred sebe ugledala Jana s najvećim osmijehom na licu. Zagrlili smo se i on je rekao: “Kako ludo! Nikad se nismo družili u Zagrebu, a sad smo u Veneciji skupa.” U tom trenutku sam shvatila kako tek nakon 12 godina života i rada imam snage otići na nešto što zovemo “godišnji odmor” bez bježanja od stvarnosti. Ranije sam kao iscijeđena spužva čekala kraj srpnja da pobjegnem na more i samo blejim u nebo. A sada sam u Veneciji s mladim umjetnikom koji trenutno radi u call centru njemačke kompanije, ali čije ćemo izložbe kroz nekoliko godina gledati svuda. Jan je u Veneciji postao moj prijatelj. 

Jan: Kupili smo ceker na kojem piše Foreigners Everywhere, i svaki put kad ga nosim, osjećam se kao da na sebi nosim neprekidni osjećaj različitosti. Te riječi neprestano odjekuju u mom umu, kao teški udarci, toliko snažne da ih gotovo mogu osjetiti na koži. Svako slovo tog natpisa urezuje se duboko, izazivajući osjećaj nelagode, ali i neizbježnu istinu. Danima sam se pitao što zapravo znači svugdje stranci. Ta rečenica, naizgled jednostavna, nosi u sebi moć koja me proganja. Činila mi se prilično rasistička kad sam prvi put o tome razmišljao. Ta fraza, foreigners everywhere, na prvi pogled zvučala je kao oštra kritika ili optužba, kao da podvlači granice među ljudima, dijeleći nas na mi i oni. Obuzeo me osjećaj nelagode, jer te riječi nose težinu predrasuda i podjela koje su tako duboko ukorijenjene u našem društvu. No, što sam više razmišljao, shvatio sam da ta fraza može nositi i drugačije značenje. Ona može biti ogledalo naših strahova, ali i poziv na promišljanje o tome što znači biti stranac i kako svi nosimo svoje različitosti sa sobom. Dok hodam s tim cekerom, nosim ga ne samo kao predmet, nego kao simbol svih onih unutarnjih borbi, svih onih trenutaka kada sam tražio svoje mjesto pod suncem. Taj ceker postaje platno na kojem su iscrtane sve naše nevidljive granice, svi naši pokušaji da se uklopimo u svijet koji nas neprestano podsjeća koliko smo različiti, koliko smo svi stranci.

Tea: Adriano Pedrosa je svom umjetničkom postavu nadjenuo ime inspiriran serijom radova umjetničkog kolektiva Claire Fontaine. Umjetnički kolektiv od 2004. godine radi neonske skulpture koje na različitim jezicima i u različitim bojama prikazuju izraz Foreigners Everywhere. Dosad je napravljeno preko 50 natpisa na različitim jezicima, uključujući jezike koji su izumrli. Naziv je prisvojen od umjetničkog anarhističkog kolektiva Stranieri Ovunque iz Torina koji se tijekom 2000-ih borio protiv rasizma i ksenofobije. U jednom od svojih intervjua iz 2016. godine Claire Fontaine ističe: “Nalazimo se na najnižoj mogućoj točki ikada dosegnutoj u Europi ako uzmemo u obzir količinu raseljenih i razvlaštenih ljudi koje ignoriramo na našim teritorijima – ignoriramo ih kao ljudska bića i kao političku snagu, kao nositelje važnih tragičnih iskustava i značenja, kao ljude koji traže slobodu, potajno ih doživljavamo kao usta koja trebamo hraniti, prosjake pred našim pragom, ljude lišene dostojanstva i značaja jer su lišeni bogatstva i društvenog statusa.”

Tema koju je Pedrosa odabrao i način na koji je složio postav dobili su pažnju koja je popraćena različitim reakcijama – oduševljenjima, zgražanjima, analizama, raspravama. U jednoj od kritika, kustos i autor Nicolas Bourriaud zaključuje: “… ono što umjetnik jest postaje važnije od onoga što proizvodi.” Možda, iako Pedrosa u svojim intervjuima snažno ističe i podcrtava kako je na ovaj projekt došao s osjećajem odgovornosti da dovede umjetnike iz cijelog svijeta. Ističe kako smatra da je panorama suvremene umjetnosti u neku ruku dekolonizirana, ali da to nije slučaj s umjetnosti 20. stoljeća. Vidi je kao ukorijenjenu povijest koju treba preispitati i baš je zato posvetio dio postava umjetnicima iz Afrike, Azije, Latinske Amerike i s Bliskog istoka – da im oda povijesni dug. 

Tea: Bili smo pred ulazom u Giardini već u 10 sati, ali otvara se u 11 pa smo dobili još vremena da pijemo kavu i razgovaramo. Napravili smo plan obilaska – prvi dan ćemo Giardini, a drugi dan Arsenale; u međuvremenu i ako ćemo imati snage proći ćemo i paviljone po gradu. Kraj je srpnja tako da je naš obilazak popraćen gužvom, sparinom i venecijanskom vlagom. 

U Giardiniju je centralni paviljon čije je pročelje oslikao amazonski umjetnički kolektiv MAHKU (Movimento dos Artistas Huni Kuin) osnovan 2013. u indigenom području Kaxinava (Huni Kun) u Brazilu. Slika se zove kapewe pukeni, što znači most aligatora. Priča o aligatorskom mostu je tradicija predaka etničke skupine Pano iz Amazone, koja govori o tome kako su prvi ljudi živjeli zajedno na jednoj strani rijeke. Jednog dana pojavio se veliki aligator i neki su seljani odlučili prijeći rijeku i otkriti drugu stranu, pa su se ljudi podijelili na različite nacije. To je ujedno i mit o mostu između azijskog i američkog kontinenta kroz Beringov prolaz. 

Ulaskom u centralni paviljon dočekuje nas natpis Stranieri Ovunque – Foreigners Everywhere, iza kojeg je ulaz u prostoriju gdje se nalazi instalacija Exile Is a Hard Job turske umjetnice Nil Yalter koja danas živi i radi u Parizu, a dobitnica je ovogodišnjeg Zlatnog lava za životno djelo (nagradu je dobila i Anna Maria Maiolino, talijanska umjetnica koja živi i radi u Sao Paulu). Centralni paviljon sadrži postav Nucleo Storico: Abstractions i Nucleo Storico: Portraits. Nama su iz nekog razloga portreti prvi dan promakli. Jan me drugi dan pitao kako to da nismo vidjeli sliku Fride Kahlo. Odgovorila sam mu da nemam pojma, ali kad sam bolje pogledala mapu postava – shvatila sam da se moramo vratiti jer smo dobar dio postava propustili. To nam nije uopće bio problem jer smo stalno govorili da smo trebali uzeti više dana za razgledavanje kako bismo se u neke dijelove mogli vratiti. 

Jan: Kada sam čuo da je slika Fride Kahlo prvi put izložena na Bijenalu, naježio sam se. Osjetio sam se kao da je poznajem jako, jako dugo. Taj osjećaj ne znam točno opisati. Dok smo bili na doručku, zamolio sam Teu da u katalogu pogleda koliko je njezinih slika izloženo na Bijenalu. Ona je odgovorila: “Jedna.”

Kada smo došli do njene slike Diego i ja, tamo je stajao zaštitar. Približavam se, a osjećam kako mi cijelo tijelo reagira, nešto se događa u meni. Ne mogu vjerovati da stojim ispred originalne slike Fride Kahlo. Gledam te tri suze na njenim očima. Tea kaže: “Ajde, Jan, da te slikam.” Ja, s osmijehom na licu i pomalo sramežljiv, pristajem. Ostao sam pred slikom još desetak minuta. Osjećao sam kako vrijeme stoji, no zbog prisutnosti zaštitara osjećao sam da moram otići. Frida me duboko inspirira kao umjetnika. Njezin rad ne samo da je izuzetno značajan u povijesti umjetnosti, već me dodiruje na osobnoj razini. Frida je kroz svoju umjetnost izrazila nevjerojatnu snagu, hrabrost i autentičnost, suočavajući se s fizičkom boli, emotivnim borbama i društvenim izazovima. Ona je za mene oličenje onoga što znači biti istinski umjetnik – onaj koji ne samo da stvara, već živi svoju umjetnost u svakom trenutku. 

Tea: Arsenale nas je, rekla bih, potpuno preplavio s postavom. Hodali smo iz jedne sobe u drugu i doslovno samo uzvikivali “wow!”. Prije ulaska u prostoriju gdje je izložena instalacija The Mapping Journey marokanske vizualne umjetnice Bouchre Khalili, zastali smo nakratko i razgovarali o tome što je umjetnost za nas. Podijelili smo vlastite osjećaje jedno drugom, a onda smo se razdvojili – svatko je otišao u svom smjeru; jer nas je zanimalo i vodilo nešto drugo. Khalilina instalacija mi nije toliko obuzela pažnju, koliko sam prizor koji sam zatekla u prostoriji. Posjetitelji su sjedili i s velikom pažnjom gledali svaki video, svaku priču. Radi se o video instalacijama geografskih mapa kroz koje osobe iznose svjedočanstva o migracijskom putu na koji su otišli da bi došli do Europe. Toliko puta sam slušala slične priče, a sada su one u izložbenom prostoru. Naježila sam se. Stajala sam u kutu i promatrala ljude koji ih gledaju. Bilo je osoba koje su bile same, a bilo je obitelji s djecom. U moje tijelo su se vratili telefonski pozivi koje sam primala kada sam dežurala na telefonu na koji su nas zvali ljudi koji su zapeli na bosansko-hrvatskoj granici i trebala im je pomoć. Jedna instalacija prikazala je migraciju kroz Bosnu i Hrvatsku. Vrlo dobro znam što taj put znači – nadu, čežnju, strah, bol, nasilje, a nekad i sreću.

Jan: Došao sam ispred slike I keep my treasure in my ass (2019) Louisa Fratina. Toliko me oduševila da nisam mogao prestati gledati. Kao da je u tom platnu bilo nešto što mi se obraćalo, što me tješilo.

Sjećam se jednog događaja iz djetinjstva, kada sam imao 5-6 godina. Bio sam s tetom kod fotografa i tada sam prvi put susreo trans muškarca. Zbunjeno sam upitao tetu: “Zašto ovaj čovjek ima muški glas, a izgleda kao žena?”

Tada nisam razumio što to znači, jer sam odrastao u okruženju u kojem se o takvim temama nije govorilo. Queer identiteti, rodne razlike i seksualna orijentacija bili su tabu. Kada sam došao u Hrvatsku, susret s queer osobama bio je novo iskustvo za mene. Počeo sam shvaćati da su ti identiteti i iskustva jednako vrijedni i važni kao i bilo koji drugi.

Gledajući u ovu sliku osjetio sam duboku povezanost s umjetnošću, onaj rijedak trenutak kad slika nije samo vizualni doživljaj, nego vrata u naše unutarnje svjetove, naše neizgovorene misli i osjećaje. Slika prikazuje queer muškarca koji rađa dijete – prizor koji odmah izaziva pomiješane emocije i otvara mnoga pitanja – pitanja koja si često ne postavljamo. Možda zato što se bojimo odgovora, ili zato što društvo postavlja granice unutar kojih bi naša razmišljanja trebala ostati. 

Tea: Lutajući postavom u Arsenalu našla sam se u dijelu gdje je bilo nekoliko video instalacija koje su se bavile queer tematikom. Prelazila sam iz jedne prostorije u drugu, sve sam ih pogledala. Ali instalacija Talitin (The Third) Ahmeda Umara me preplavila. Riječ je o performansu koji traje 25 minuta – sudanski svadbeni ples koji se tradicionalno izvodi u tjednu pred svadbeno slavlje. Ples izvodi sam Ahmed Umar kao snajka od koje se očekuje da pokaže svoju ljepotu i bogatstvo. Talitin na arapskom znači treća što aludira na lokalnu uvredu (biti “treća od djevojaka”) usmjerenu na dječake zainteresirane za ples i sve druge aktivnosti koje bismo etiketirali kao ženske. Izvodeći ples odjeven u tradicionalnu haljinu i nakit, Umar istovremeno izvodi očuvanje, ali i transformaciju tradicije. Kroz djetinjstvo je više puta svjedočio izvedbi tog plesa – sve dok nije ušao u pubertet, pa su mu zabranili da sudjeluje. Umar je rođen u Sudanu, a danas živi u Norveškoj. Je li mu taj odmak od doma u kojem je odrastao dao prostor za sagledavanje i hrabrost za stvaranje? Predivan je. Sjela sam i samo gledala kako pleše. Ne bih željela otplesati taj ples niti to mogu, ali želim da ga pleše on ili bilo tko drugi tko za time ima želju. 

Jan: Kad smo obišli Arsenale, otišli smo na još jednu kavu. Sjedili smo u dvorištu kafića, okruženi zelenilom, sve je bilo puno biljaka. Dok smo uživali u trenutku, primjetio sam da me stariji čovjek, možda u svojim šezdesetim godinama, promatra. Naše su se oči srele, i nakon kratkog trenutka, približio mi se i upitao: “Smijem li te fotografirati?” Nasmijao sam se i rekao: “Da, naravno.” On se nasmiješio i odgovorio: “Unutra sam vidio mnogo zanimljivih slika, a sada i ovdje vidim jednu.” Tea se nasmijala. Ona me trenutak ranije fotografirala na istom mjestu. On fotografira i potom me pita: “Odakle si ti?”. Odgovaram: “Iz Kurdistana.” Na to je odgovorio s iznenađenjem: “Wow, nisam mislio da će biti toliko daleko.” 

Možda me Bijenale ohrabrilo da bez oklijevanja kažem da dolazim iz Kurdistana. Moja zemlja zbog političkih i povijesnih razloga nije prepoznata na svjetskim kartama kao samostalna država. Iako Kurdi imaju snažan identitet i kulturnu baštinu, njihovo područje je podijeljeno između Iraka, Turske, Irana i Sirije, a međunarodna zajednica još nije priznala neovisnu kurdsku državu.

Nedavno sam osjetio nelagodu samo zbog toga što sam izgovorio riječ “Kurdistan”. No, unatoč tome, ponosan sam na svoje porijeklo i identitet. Rođen sam kao Kurd, i uvijek ću biti ponosan na to, bez obzira na tuđe neznanje ili predrasude.

Tea: Ideja da napišemo ovaj tekst zajedno došla je od Jana. Nakon putovanja, trebalo je vremena da se nađemo na istom mjestu i dogovorimo kako ćemo ga konceptualizirati. Nikada nismo zajedno radili, ali Jan je imao ideju i ja sam se prepustila. Sjedili smo u kafiću u Zagrebu. Jan je predložio da istrgnemo komad papira i da svatko ispiše rečenicu koja ga asocira na ono što smo vidjeli u Veneciji. Ja sam započela, a Jan se nadovezao na posljednje riječi mojih rečenica, potom ja na njegove. Tako smo dobili naše prve zajedničke impresije o Bijenalu koje su bile put prema ovom tekstu.

Tea: Nakon inspirativne razmjene, krenuli smo kući. Naš put se razilazio na Cvjetnom trgu, do kojeg smo prošetali skupa. Hodajući, razgovarali smo o tome kakav ćemo naslov predložiti za tekst koji ćemo napisati skupa. Ušli smo u Masarykovu ulicu i zaključili da se treba zvati: Svugdje stranci. Prošli smo semafor i približavali se Teslinoj ulici, gdje nas je dočekao nevjerojatan prizor: cerada na kojoj je sprejem ispisano “STRANCI SVUDA”. Pogledala sam Jana i pitala: “Jesi to ti napravio?” Jan je pogledao mene i pitao: “Jesi to ti napravila?” Oboje smo sa suzama u očima rekli: “Ne.” Očito se u ovu priču uplela sudbina ili slučajnost koja ju je tako lijepo završila. 

1. Odnosi se na umjetnike koji stvaraju u okviru narodne ili popularne umjetnosti. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Drugo nije neko drugo izvan nas ili neko drugo u sebi, već je postavljeno kao vrst alteracije, alter ego. Nedjeljivost, ponekad i teška razlučivost u poimanju samo ohrabruju misao kako je Drugo mislivo, i mora biti mišljeno — Jean-Luc Nancy 

Opovrgavanje statusa d/Drugog kao nekoga poput mene – kome je dano jednako pravo na život i pravdu, kao i meni – ali također i različitog od mene – s vlastitom voljom i pripadajućim pravima, postavljeno je u žarište davno započetog procesa fragmentiranja društva. Ovogodišnji 14. Human Rights Film Festival propituje upravo te fragilne fragmente, ujedinjuje disperzirane poglede brojnih Ja, okupljajući ih oko tema izbjeglištva, neodgovorenih pitanja rase, kao i sveprisutnog siromaštva uz koji se nadovezuju problemi poput eksploatacije rada i gentrifikacije.

Izgradnja festivalskih, internetskih, tribinskih platformi potaknuta je ekspanzivnim karakterom masovne kulture i pripadajućih masovnih medija i čini ih mjestom s kojeg se gleda iz pomaknutih vizura, uz intervenciju u sam proces gledanja otklanjajući se od informativne zaraze koja rijetko nefiltrirana dopire do gledatelja. Sveprisutnost zaraze u manevarskom prostoru gledanja i gledanog svake vrste izvedbenosti, i rastuća kvantitativnost, pozvale su na (re)–akciju umjetnička strujanja, kao i sve one izvedbeno govoreća van umjetničkog okvira, na restrukturiranje vlastitih proboja u sferu gledanog. Težnja ka prekidu automatizma gledanja omogućuje zajedničko kreiranje bar trenutnog prostora koji otvara potencijal očišta za kritičko gledanje onog što (ne) pronalazimo u svakodnevici.

U susret HRFF-u, višegodišnjem impulsu za reakciju na stanje u koje smo uronjeni, i pripadajućom alatkom dokumentarističkih htijenja, koja čine radikalni rez u već poroznom društvenom tkivu, kroz kritičku aktivnost preispituju se postojeće granice (zadanosti). Pitanje naznačenog limena na kojem se nerijetko odvija susret silnica nazvanih otpor i pobuna, odgovor nalazi duboko ukorijenjen u želji pronalaska glasa kao i šire vidljivosti onima koji u svakodnevnoj sferi ostaju nepravedno ušutkanima. 

Artivistički karakter koji se prokazuje na spomen dokumentarizma, podjednako uključuje obje prakse tvoreći zajedničko progresivno strujanje ispreplećući aktivizam i (kritičku) umjetnost. Aktivizam, podrazumijevajući radikalne prakse, djeluje kroz umjetnost ističući njenu multiplatformnost u čijem se središtu djelovanja postavlja društvo u svojoj ukupnost, time postajući jedno od mogućih sredstava političke borbe. Ovo ispreplitanje podrazumijeva reartikulaciju relacionog odnosa između umjetnosti i politike u kojem se umjetnička praksa pojavljuje i kao politička. Političnost umjetnosti, koja je neraskidivo vezana uz kontekst nastanka potvrdit će se i mišlju Alda Milohnića: “Politika nije nešto izvanjsko umjetnosti, ona je njen sastavni dio. A budući da se radi o živom organizmu, promišljanje tog odnosa nikada ne može biti dorečeno, kao što se niti sami pojmovi umjetnosti i politike nikada ne mogu do kraja izoštriti”. U danom društveno–umjetničko–političkom melting potu, kao i festivalskom okviru, nalaže se pitanje: Može li se nadići simplificirana individualizacija, a pojedinačni problemi uzdići na status općih (kao i obrnuto)? 

Zajednica u nastanku ili nestanku?

Skretanje pogleda s ustaljenih perspektiva u prirodi je umjetničkog nastojanja, s težnjom urušavanja sveprisutne ekonomizacije pažnje, koncentracije moći i kapitala u rukama nekolicine koja ni u jednom trenutku nije bila sastavni djelić onog Mi koje bi trebalo pobuditi okupljačku prirodu zajednice. U kontekstu spomenutog kao težak zadatak nameće se pokušaj izdvajanja referentnih primjera dotičnih praksi uslijed rastuće brojnosti istih, koja ulijeva nadu u promjenu, ili bar pokušaj promjene. Ipak bilo bi neobično ne podsjetiti na barem neke od njih, poput primjerice većini znanog projekta Berlin Wall Graffiti kada su umjetnici sa svih strana svijeta na nekadašnjem simbolu Hladnog rata u šarenilu boja udružili svoja viđenja svjetlije budućnosti. Primjer nešto novijeg vijeka zasigurno je kampanja No Soy Tu Chiste (Ja nisam šala) koja promiče prava LGBT zajednice poglavito kroz dizajn, i kao takva postaje prvom viralnom kampanjom te vrste u Venezueli, i za samo šest mjeseci okuplja više od milijun istomišljenika u više od trideset zemalja. Značajno je istaknuti i drugačiji proces osvještavanja klimatske krize koji se otklanja od suhoparnih činjenica i statističkih podataka na koje smo postali imuni i sučeljava nas sa svima zajedničkim problemom postavljajući na stepenište pariškog Pantheona dvanaest blokova leda s Grenlanda. Gledatelji su time direktno postavljeni pred živući problem u obliku 80 tona leda koji je minoran prema brojci leda koji se otopi svake godine.

Iz gorespomenutog kristalizira se ideja artivističkih nastojanja koje gledanje i slušanje prije svega poimaju aktivnostima, koje u daljnjoj razradi definicije, upućuju na evaluacije, opservacije i intencije. Kroz ideju naznačenog potvrđuje se potreba za prostorom susreta između recipijenta i percipiranog, promatrača i promatranog – šupljikavo mjesto koje služi kao podsjetnik na manifestacije svakodnevnih prepreka koje nam glave održavaju iznad površine vode. Na prvu začuđujuća misao potvrđuje se češće no što bismo očekivali, susret sa specifičnim različitostima dovode do mogućnosti razumijevanja generičkih sličnosti. Puko empatiziranje s gledanim, uranjanje u pomiješanu nepreglednost vlastitog, tuđeg i zajedničkog, onemogućuje zauzimanje kritičkog stava spram predstavljenog.

Redefinicija suvremenih umjetničkih i aktivističkih (i artivističkih) praksi, izmješta polazišnu točku iz sigurnosti utočišta iz kojeg se promatra, i na horizont postavlja oblast ljudskih interakcija u svom društvenom kontekstu. Potvrda neovisnih i privatnih  simboličnih prostora, kako će razlagati Bourriaud, zamijenjena je težnjom ka društvenoj promjeni, promjeni koja više nema isključivo utopijsku agendu, već se traže potencijalna rješenja tu i sad. 

Vijugava potraga za pronalaskom rješenja, gledateljstvo određuje kao nužnog su–kreatora, poimajući ga kao (aktivnu, participirajuću) zajednicu, ali ne u odnosu jedan na jedan u svrhu uspostave relacije između problemskog vizuala i gledatelja, već ona postaje socijalni entitet s ciljem uspostave zajednice, koliko god trenutna ili utopijska ona bila. Gledateljstvo kao mnoštvo singularnosti postaje aktivnim čimbenikom komunikacijske situacije i otklonom od još jedne ustanovljene sfere društvene nejednakosti. Participativni modus potiče proces rehumanizacije društva, prisilno ušutkanog i fragmentiranog kroz represivnu instrumentalizaciju. 

Govoreći o participaciji, kao slikovit, gotovo dijagramski primjer, možemo navesti projekt Rimini Protokolla 100% grad, koji je do sad izveden u Berlinu, Zurichu, Londonu, Melboruneu, San Diegu i brojnim drugim gradovima diljem svijeta. Projekt slijedi statistički potpomognutu premisu kako je svaki od 100 sudionika, u kojem god gradu da se izvedba održavala, predstavnik jednog postotka grada. Proces dolaska do zajedničkog rješenja otkriva se kroz mehanizam pitanja i traženja pripadajućih odgovora poput – tko određuje autoritet?, tko se suočava sa etničkim dilemama na poslu?, tko sebe smatra filantropom?, tko ne plaća poreze?, tko želi da imigranti napuste državu? Urbani prostor svakodnevice, nerijetko podijeljen zidovima, ne uspijeva poput ovog uže izvedbenog prostora, omogućiti formaciju zajednice nasuprot građanstva i istaknuti njihov odnos spram grada. Ljudi koji inače ne dijele ništa zajedničko, dobivaju priliku zamišljati zajedno novi grad, i pripadajući mu ustroj.

Van domene iluzije

Masovna komunikacija, masovno tržište, masovna kultura, i ostale sfere društvenosti koje dijele naznačeni epitet, doveli su do obraćanja populaciji kao masi nepodjeljivih individua, čiji su životi, akcije, razmišljanja – jednake, što gotovo da nalikuje kakvom fikcionalnom materijalu. Determinacija se odvija i kroz organizaciju svakodnevice od strane političke ekonomije, kao i direktnom političkom i socijalnom kontrolom, što življeni sistem značenja i vrijednosti neraskidivo veže uz tiraniju individualnosti, kleptokraciju i vertikalnu organizaciju društva. Na pojmovnu opasnost koja vreba svakodnevicom upozorit će Rancière: “Sve ove suprotnosti – gledanje/znanje, privid/stvarnost, aktivnost/pasivnost – nešto su sasvim drugo od logičkih suprotnosti između jasno utvrđenih pojmova. One zapravo definiraju diobu osjetilnog, a priori podjelu pozicija i kapaciteta, kao i nekapaciteta prikačenih uz te pozicije. Drugim riječima, one su otjelotvorene alegorije nejednakosti”.

Umjetnost je istovremeno percipirana kao previše udaljena od svakodnevice, no i kao jedino utočište koje omogućuje uspostavu prostora u kojem bi se mogao odviti društveni eksperiment nešto slobodnijih varijabli. Postavke eksperimenta s pomalo utopijskim prizvukom brišu granice koje nas inače upozoravaju na svoje postojanje raznim sankcijama koje dolaze ovisno o prelasku istih. Kroz kooperativnost artivističkih strujanja, nudi se mogućnost progovaranja s pozicije umjetnika, aktivista, ili osviještenog građanina (možda i sa svih istovremeno), čiji produkt neće biti isključivo umjetnički, ali će u svakom slučaju proizvesti estetski efekt. Jedan od značajnih primjera koji je ujedinio navedene tri pozicije (a i brojne druge) zasigurno je INSTAR (Institut Artivizma Hannah Arendt), koji je istovremeno i online platforma i fizički institut na Kubi, s jasnim ciljem: Institut gradi mostove povjerenja gdje ne postoji strah, gdje se na nasilje odgovara mirom, gdje ljudi različitih političkih uvjerenja mogu zajedno pokušati kreirati bolju budućnost.

Kreiranje utopije ili potvrđivanje distopije, kao i obrnuto, veoma dugo se odvijalo u kontekstu ničeanske ideje kako spoznaja van domene iluzije onemogućuje akciju, paralizira strahotama, otupljuje gađenjem, što vrebaju svaki put kad izronimo iz rijeke zaborava nalik mitskom Stiksu. Dokumentarističke težnje, i pripadajuće artivističke, radeći rez unutar sveprisutne iluzije, omogućuju trenutak paralize viđenim, i nude potencijal kritičnog stava spram danih (in)formacija, koje će izbjeći zamke individualizacija te kohezivno okupiti s ciljem pronalaska zajedničkog rješenja. Platforme poput Human Rights Film Festival nude bar trenutnu mogućnost izranjanja iz pasivnosti domene zaborava svih okupljenih oko (nacionalnih) mitova, kao što i svim zaboravljenima daju nadu kako im glasovi neće ostati ušutkani već nadolazećim (migracijskim, plimnim, ideološkim?) valom. Prepuštamo se da nas nosi misao kako će se ponovno pokrenuti tijela ili ono jedno, društveno, u kojem neće biti ni drugog ni Drugog, već samo Mi.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Na bijenalu Nicolas Bourriaud će proširiti svoju teoriju relacijske estetike, ispitujući načine na koje suvremena umjetnost izražava novu vrstu ugovora između ljudskih bića i flore i faune, strojeva, proizvoda i objekata. Izložba će naglasiti načine na koje se umjetnici fokusiraju na poveznice, ulančavanja, poveznice i mutacije, te na načine na koje zamišljaju planet kao ogromnu mrežu. Mrežu u kojoj se pojavljuju novo stanje materije i novo uspostavljeni odnosi, tako tvoreći novo stanje između ljudi i objekata.

Od 1998. Taipejski bijenale pokreće međunarodni program u gradu pozivajući gostujuće kustose koji doprinose obogaćivanju scene, multikulturalnim praksama te kako bi se prikazale nove discipline i prakse današnjice. Bijenale također pokušava adresirati društvene i povijesne probleme koje se tiču samog grada kao geografske lokacije, ne samo mjesta događanja, tako da inzistira na dijalogu grada i umjetnika. 

Taipejski bijenale 2014. bit će održan u Muzeju primijenjenih umjetnosti u Taipeiu od 13. rujna 2014. do 4. siječnja 2015. 

T.Ž. / e-flux

Hrvatski prijevod Bourriaudovog djela predstavljen je u sklopu kolokvija Umjetnost kritike u organizaciji udruga Kurziv i Kulturtreger. Sam kolokvij bavio se umjetničkom kritikom i autoritetom kritičara u promjenjivom medijskom i društvenom okolišu, a organiziran je kako bismo, nakon uspješnog projekta Criticize This!, nastavili propitivati značenje i mogućnosti kritike u suvremenom društvu.

U kontekstu aktualnih društvenih zbivanja nemoguće je ne zapaziti da je čovjek zapao u određenu krizu analize i promišljanja. Sada kada smo detektirali cijeli niz kriza koji potresaju društveno polje, od krize tržišne ekonomije do krize medija, i kada znamo da je naša stvarnost potpuno uronjena u te krize, koje nam mogućnosti preostaju za progresivno razmišljanje i djelovanje? Upravo tu, u ovom shizofrenom trenutku, potreban je navigacijski sustav koji bi nam omogućio bolje snalaženje u stvarnosti ispremreženoj zbunjujućim znakovima. Nazovimo taj sustav kulturom, a njegovim ključnim vrijednostima kritiku i umjetnost.

Nicolas Bourriaud nudi jednostavna rješenja za sve one koji su posumnjali u moć i značenje umjetnosti, a tako i kritike, u suvremenom društvu. Baveći se prije svega suvremenim umjetničkim praksama, Bourriaud tvrdi da kriza u koju zapadaju ‘’ranjivi’’ stanovnici internetskih međuprostora, ne snalazeći se tako dobro u razmjeni iskustva koju im omogućuje posjet izložbi, proizlazi iz toga što se značaj suvremenih umjetničkih praksi ne može pojmiti analizom koju smo naslijedili od predaka. Potrebno je usvajanje novih modela opažanja koji će nam omogućiti da ne zastanemo na osuđivanju, nego da uspostavimo dijalog. Prema Bourriaudu, svako nas umjetničko djelo poziva da iskažemo svoje stavove, želi pokrenuti interakciju među ljudima i uspostaviti odnose. Slika ne postoji kao umjetnička forma u mraku galerije. Tek kada upalimo svjetlo, kad se dogodi interakcija djela s čovjekom, slika postaje umjetničkom formom koja svoje značenje dobiva našim komentarima.

Kao takva, relacijska umjetnost je duboko društvena. Oslanjajući se na Althusserov ‘materijalizam susreta’, relacijska umjetnost zna da se napredak ne ostvaruje pozivanjem na sukob, već kroz otkrivanje novih relacija i uspostavljanjem zajednica. Intersubjektivnost, ili jednostavnije rečeno, osjećaj za empatiju i odgovornost spram drugoga, sadržana je u samoj formi umjetničkog djela koju Bourriaud slikovito zamišlja kao lice. Za razliku od svakodnevnih urbanih situacija gdje su naši odnos regulirani, gdje izbjegavamo poglede nepoznatih ljudi, umjetnost pruža prostor slobode i mogućnost za direktnu komunikaciju, dijalog i razmjenu iskustva. Čovjek se često zapita zašto je zapravo došao na neko umjetničko događanje. Može nas privuči način na koji se u pozivnici uspostavlja odnos s nama. Šarmira nas i ideja da prestanemo biti pasivni, da uspostavimo neki novi odnos. Došli smo po neko novo iskustvo.

U svom djelovanju umjetnika na sličan način vodi želja za uključivanjem u stvarnost u pokretu. Ako se svijet neprestano mijenja, i to pred našim očima, zar je moguće ustvrditi da je sve već viđeno? Čak se i Heraklitovom idejom o nemogućnosti da dvaput zagazimo u istu rijeku možemo poigrati na nešto suvremeniji način. Ako se ukrcamo na vlak za Rijeku, nemoguće je praviti se da nas put nije doveo drugdje. Prema tom se iskustvu možemo odnositi na različite načine. Aktivni potrošač u ovom trenutku započinje prisvajanje, ili ono što Bourriaud naziva prvim stupnjem postprodukcije. Istu stvar misli i de Certeau kada kaže da se djelo može nastaniti kao unajmljeni stan. Zapravo, to je početak igre. I umjetnost i kritika su suvremeni oblik te igre u kojoj DJ, surfer ili sempler ne prezaju od novih tehnologija, koriste sve što im je dano za proizvodnju novih značenja. Uostalom, kako kaže Bourriaud, tehnološkim i kulturnim napretkom šokirala nas je još i pećinska umjetnost.

Otpor može izazvati ono mjesto gdje Bourriaud kaže da se nismo dovoljno potrudili ako umjetničko djelo kod nas ne potakne nikakvu emociju. Možda ću i pristati na takvu “ludu” komunikaciju koju mi umjetničko djelo nudi. Mogu se “praviti da vidim tog narančastog zeca na ramenu”. Jesam li čudna ako takva komunikacija u meni neće izazvati neku reakciju? Odgovor je vrlo izgledno potvrdan. Međutim, problem je što Bourrioud svakako želi isključiti mogućnost da suvremena umjetnost loše komunicira sa svojim potrošačem. Sve po cijeni toga da od pasivnog potrošača izvuče što više energije i razumijevanja za umjetnost. Srećom, upravo se ovdje otvara mjesto za kritiku koja bi bila nastavak naše komunikacije s umjetničkim djelom. Kritikom bismo, dakle, odgovorili na pitanje kako ovo djelo komunicira sa mnom?

Relacijska estetika i Postprodukcija sjajan su self-help za one koji se ozbiljno približe polju suvremene umjetnosti. Zapravo bi jednako dobar učinak postigli i kod šireg čitateljstva koje muče dileme spomenute na početku ovog teksta. Valja zapamtiti: na umjetnička događanja ne odlazimo po dodatni razlog za plakanjem zbog nedobivenih rješenja za vlastite probleme. Isto tako vrijedan savjet glasi da se treba okaniti razmišljanja o utopijskom učinku umjetnosti. Utopija se temelji na nemogućnosti i uzaludnosti djelovanja, a kao takva nije progresivna. Igra ide dalje i traži od nas da se aktivno u nju uključimo. Utoliko je šteta da se ova knjižica zasad ne nalazi na šarenim policama naših najvećih knjižara, ali ju svakako možete pronaći u muzejskom dućanu Muzeja suvremene umjetnosti.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Pojava interneta i digitalnih uređaja imala je vidljiv utjecaj na umjetničku produkciju kao i na njezine forme. Svjedoci smo kolektivnog pisanja knjiga na internetu, sms romana i poezije, digitalne umjetnosti, korištenja internetskog sadržaja kao umjetničkog materijala i slično. Ovaj fenomen opisuje se i teorijski promišlja već više od deset godina.

Međutim, postoji jedan aspekt kulturne odnosno umjetničke produkcije koji još uvijek nije došao u fokus kritičke analize kad su u pitanju novi medijski formati. To je polje umjetničke kritike koja se tradicionalno objavljivala u novinama i časopisima. Kriza tiskanih medija u posljednjih nekoliko godina izmijenila je tradicionalni status umjetničke i književne kritike u njima. Iako je manje kritika u tiskanim medijima, sad se može naći cijeli niz izvora na internetu na kojima se može čitati o knjigama, predstavama i izložbama.

Ovaj prijelaz na internet utjecao je i na formate u kojima se kritika pojavljuje, pa su kritike na internetu kraće i prilagođene ekranu, a često se objavljuju u video ili audio formatu. S druge strane demokratizacija medija rezultirala je većim pristupom neprofesionalaca u polje kritike. Tako možemo naći kritiku na osobnim blogovima, etablirani mediji poput Guardiana i Die Zeita objavljuju kritike čitatelja, a možemo naći i cijele čitateljske zajednice koje razmjenjuju kritike na specijaliziranim društvenim mrežama poput Goodreadsa.

Program prvog dana skupa bit će održan u ponedjeljak, 25. studenog, u Goethe institutu. Na njemu će sudjelovati Ariane Mayer i Lanval Monrouzeau, znanstvenici s Instituta za istraživanje i inovaciju Centra Pomopidou u Parizu koji razvijaju projekt Digital Studies namijenjen povezivanju istraživača digitalnih tehnologija iz različitih zemalja, potom Nataša Govedić, teatrologinja, kazališna i filmska kritičarka, urednica Zareza, predavačica na Akademiji dramskih umjetnosti te autorica više knjiga, te Anja Seeliger, novinarka koja je godinama radila za njemačka časopise te je 2000. godine s Thierryem Chervelom osnovala Perlentaucher, najčitaniji njemački kulturni časopis na internetu. 

Cjelovit program prvoga dana pronađite ovdje.

Drugog dana skupa, 26. studenog u klubu Booksa, bit će održana promocija hrvatskog izdanja knjiga poznatog francuskog kustosa, teoretičara umjetnosti i ravnatelja École Nationale Supérieure des Beaux-Arts u Parizu Nicolasa Bourriauda, Relacijska estetika i Postprodukcija u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Obje je knjige prevela Nataša Medved, a o njima će na promociji govoriti urednica Leila Topić, povjesničar umjetnosti Klaudio Štefančić te umjetnica Božena Končić Badurina.

Ovdje pronađite program drugoga dana skupa.

Sva su predavanja na engleskom jeziku. Za vizualni identitet zaslužan je Mario Udženija. Skup Umjetnost kritike/ The Art of Criticism organiziraju udruge Kurziv (Kulturpunkt.hr) i Kulturtreger (booksa.hr) u suradnji s Francuskim institutom i Goethe institutom iz Zagreba te uz podršku Ministarstva kulture i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport. 

Fotografija: Karyn Christner