Kako stoji u najavi, radi se o “nastavku izložbe FLUX: Female Digital Creativity održane u rujnu i listopadu prošle godine, a ovo izdanje predstavlja radove odabranih profesionalnih umjetnica koje su sudjelovale na 5. Bijenalu industrijske umjetnosti od listopada do studenog 2025. godine”. Izložba je nastavak istoimenog projekta koji su proveli Labin Art Express XXI, Alice in Blockchains (Zagreb), MOTA (Ljubljanja) i MEET (Milan) s ciljem bavljenja problemom rodne ravnopravnosti na tržištu NFT umjetnosti.

Selekcija radova predstavljenih na izložbi FLUX: Female Digital Creativity – Industrial Biennial Selection nastala je na poziv kustosa Bijenala, Banija Brusadina i Giulije Colletti. Izložbu čini niz skica, isječaka i “paralelnih radova”, “od onih koji izravno proizlaze iz bijenalske produkcije do sasvim novih, neočekivanih vizija i uvida u kreativne procese”, stoji u popratnom tekstu.

Na izložbi će izlagati Alice Bucknell, Sophie Cundale, Aleksandra Domanović, Anja Leko, 업체 eobchae, Anna Engelhardt, Ema Maznik Antić, Tanit Plana, Suzanne Treister, Carmen Weisskopf (!Mediengruppe Bitnik) i Selena Savić. 

Izložba se može posjetiti do 30. siječnja, a više detalja pronađite ovdje.

Umjetnička intervencija Ambis sastoji se od prikaza zoomorfnih i antropomorfnih hibrida kojim se razbija kompaktnost poda i evocira povijest zgrade Fakulteta, koja je nekoć bila poslovna zgrada Brodomerkura, a na njenom mjestu plitki bazen sa zlatnim ribicama. Umjetnik naglašava da je rad u svojoj suštini digitalna slika stvorena na računalu, a zbog njene tokenizacije putem NFT tehnologije, ona je ujedno i jedinstvena.

“Na prikazu se neki odnosi elemenata fraktalno repetiraju, uz suptilne alternacije, što stvara ornamentirani prikaz koji se simbolički širi u beskraj, iako je u stvari ograničen gabaritima negdašnjeg bazena. U medijskom smislu, instalacija je phygitalna, odnosno sjedinjuje fizička i digitalna svojstva. Naime, materijalnost Ambisa kao umjetničke instalacije na Filozofskom fakultetu je prolazna jer će, nakon završetka izložbenog termina, naljepnice biti pažljivo uklonjene i uništene” stoji u popratnom tekstu Dalibora Prančevića.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Iako ćemo se samoj definiciji NFT-ova nažalost morati vratiti, mislim da bi bilo korisnije da prvo definiramo jedan drugi fenomen – piramidalnu shemu. Svjesni smo kontradikcija ovog pristupa – i sama misterija NFT-ova se temelji na opskurnosti tehnologije kojom se koriste. Međutim, jasnom usporedbom sa starijim investicijskim prevarama jasnije ćemo vidjeti kako, unatoč tehnološkoj kompleksnosti, ni ova nova prevara nije suštinski drugačija od onih starijih. Prema Wikipediji, piramidalna shema je investicijska prevara i verzija Ponzijeve sheme temeljena na neodrživom poslovnom modelu. Taj model uključuje zaradu novca prvenstveno kroz uključivanje drugih ljudi u shemu, obično bez ikakvog prodanog proizvoda ili izvršenja bilo kakve usluge. Iako su klasične piramidalne sheme u mnogim zemljama ilegalne, većina građana će se češće sresti s njihovom legalnom verzijom – mrežnim (tzv. multilevel) marketingom. Kompanije kao Herbalife, Amway i druge koriste se istim principom kao ilegalne piramidalne sheme, ali uz neke male izmjene zbog kojih slobodno mogu poslovati u većini država. Piramidalne sheme su raširenije u zajednicama koje su financijski nepismene i ekonomski ugrožene – naivnim građanima pružaju iluziju mogućnosti da se na brzinu obogate ili otplate dugove. Nažalost, piramidske sheme isključivo obogaćuju ljude na vrhu piramide.

Ovih dana internetom se širi odličan videoesej autora Dana Olsona The trouble with NFTs koji do najsitnijih detalja opisuje povijest, sadašnjost i suštinski problem NFT-ova te tehnologije i ideoloških vrijednosti na kojima počivaju. Uz mnoga druga vrijedna opažanja, u svom je videu Olson precizno primjetio niz sličnosti između NFT-ova i piramidalnih shema. Sličnosti uključuju obećanje brzog bogaćenja, potrebu za konstantnom regrutacijom novih članova, ali i nejasnoće i dvosmislenosti oko toga što li su NFT-ovi uopće i zašto bismo im trebali pridavati bilo kakvu vrijednost. S obzirom na to, bitno je da ne padnemo u zamku opskurnosti tehnologije na kojoj se NFT-ovi temelje, već da jasno definiramo vrijednosti i obrasce ponašanja ključnih osoba i kompanija koje dominiraju tržištem NFT-ova. No, prije toga ipak trebamo razjasniti neke osnovne pojmove.

Opskurnost je nezamjenjiva

Non-fungible-token (NFT) je kriptografski generirana datoteka koja se može kupovati i prodavati, a sprema se u digitalnu evidenciju transakcija zvanu blockchain. Blockchain tehnologija je razvijena 2009. kao temeljni element bitcoina radi decentraliziranog vođenja evidencije svake transakcije te digitalne valute. Blockchain možemo zamisliti kao beskonačno dugačak račun na koji se zapisuje svaka nova transakcija. Za razliku od kriptografskih valuta koje su razmjenjive (poput tradicionalnih valuta ni kod njih nije bitno koju kovanicu posjedujemo ako je kovanica iste vrijednosti), NFT-ovi su nezamjenjivi (non-fungible), odnosno njihova vrijednost se temelji na njihovoj (pretpostavljenoj) jedinstvenosti.

Kriptovalute poput bitcoina su široj javnosti postale poznate prije desetak godina, prvenstveno kao sredstva za kupnju ilegalnih proizvoda poput droge i oružja, a tu su reputaciju dobile upravo zbog svoje decentraliziranosti i (do određene mjere) anonimnosti. Unatoč pokušajima da se populariziraju kao legitimne valute kojima se može plaćati u dućanima i koje se može kupovati na bankomatima, kriptovalute se prvenstveno koriste kao investicijsko sredstvo. Kriptovalute su uglavnom dizajnirane kao deflacijske – početni vlasnici lakše akumuliraju valutu zbog kriptografskih algoritama kojima se kriptovalute stvaraju, pa samim time rani ulagači ostvaruju najveću dobit ako je kriptovaluta uspješna (zvuči poznato?).

Tako je zadnjih godina došlo do munjevitog rasta vrijednosti bitcoina, ethereuma, dogecoina i niza drugih kriptovaluta. Kao što ćemo uskoro vidjeti na primjeru NFT-ova, primarni razlog rasta vrijednosti ovih digitalnih valuta je pretpostavka da će njihova vrijednost samo rasti još više, odnosno nada da ćemo svoje digitalne datoteke moći prodati nekome za višu cijenu (u tradicionalnoj valuti poput dolara) nego li smo sami za njih platili. Za razliku od tradicionalnih fiat (lat. “neka bude”) valuta, čiju vrijednost određuju međunarodna financijska tržišta, stanje državnih gospodarstava i politika centralnih banki, vrijednost kriptovaluta je sličnija trgovini dionicama, tako da im vrijednost značajno oscilira, što bitno otežava njihovo korištenje u svakodnevnom životu – da bi nam valute bile svakodnevno korisne, trebaju biti stabilne. Više o samoj tehničkoj i financijskoj problematici kriptovaluta pisao je Tomislav Medak 2018., a većina njegovih opservacija je još uvijek aktualna.

Prethodni paragrafi, u kojima smo se jedva dotakli samih NFT-ova, jedva su zagrebali površinu tehnološkog, ekonomskog i političkog ekosustava na kojem NFT-ovi počivaju, a količina informacija potrebna da te elemente razumijemo je ogromna. Upravo je to još jedan element koji kriptovalute i NFT-ove povezuje s piramidalnim shemama – njihova opskurnost čini ih atraktivnima s jedne strane laicima, koji (s pravom) ništa ne razumiju, a s druge strane stručnjacima, koji svoje tehničko znanje pokušavaju iskoristiti za dodatni profit. I jednima i drugima je jedino bitno da vrijednost raste i da prodaju svoj udio prije nego tržište krahira. No, nakon što je tržište naraslo do svog vrhunca, kako privući nove ulagače kojima možemo prodati svoje kriptovalute? Potreban je novi spekulativni financijski proizvod, i tu se u pravi čas pojavljuju NFT-ovi.

S tehničke strane, NFT-ovi su vrlo slični kriptovalutama. Radi se malim datotekama koje treba “iskovati” rješavanjem matematičkih problema, ili validiranjem blockchaina u PoS modelu. Zatim se ta datoteka pridodaje blockchainu, odnosno digitalnoj evidenciji transakcija. Kako su blockchainovi sami po sebi iznimno spori (zbog svoje decentraliziranosti i potrebe za kopiranjem i validiranjem), NFT datoteke uglavnom mogu sadržavati tek par linija teksta, tako da trenutno prvenstveno sadrže linkove na različite druge datoteke, prvenstveno JPEG slike. To je bilo dovoljno da dođe do eksplozije interesa i vrijednosti nečega što bi se drugim riječima moglo objasniti i ovako: NFT-ovi su digitalni računi koji potvrđuju da je netko platio određenu količinu kriptovalute nekome drugome za link koji vodi do neke datoteke. S obzirom da sada ta datoteka može sadržavati link na neku sliku ili video, NFT entuzijasti su nas uvjerili da posjedovanjem te datoteke možemo posjedovati jedinstvene digitalne umjetnine (iako su one i dalje svima jednako vidljive).

Sreća prati hrabre?

Iako su prvi NFT-ovi “iskovani” (eng. minted) još 2014., u široj javnosti se pojavljuju prije otprilike godinu dana, usred druge godine pandemije i tijekom ogromne globalne financijske nestabilnosti za većinu ljudi. U roku od nekoliko tjedana, zahvaljujući seriji bombastičnih priča o prodaji NFT-ova naizgled bezvrijednih digitalnih slika, uključujući i neke od kultnih klasičnih memeova, NFT-ovi su postali sveprisutni u medijima. Odjednom su se za NFT-ove zainteresirale globalne korporacije, investicijski fondovi, muzeji i galerije, u općoj groznici da profitiraju na tom aktualnom fenomenu. Mnogi stručni, i u svojim branšama ugledni ljudi izašli su s vlastitim analizama o historijskom značaju te nove tehnologije, ali i njenoj mogućnosti da zauvijek promijeni umjetnost. Međutim, ta inicijalna fascinacija se relativno brzo ispuhala, prvenstveno zato što su neki od najbogatijih i najutjecajnih ljudi na svijetu, investitori i tehnolozi iz Silicijske doline, ali i bogati celebrityji poput Paris Hilton i Matta Damona, agresivno počeli propagirati investiranje u taj novi financijski instrument. Prelazak u tu fazu marketinškog uvjeravanja i celebrity endorsementa je dobar indikator da je NFT fenomen prešao iz eksperimentalne u fazu aktivne regrutacije novih članova. Iako se čini da neki celebrityji iskreno vjeruju u NFT projekte, većina ih se pojavljuje u reklamama isto kao što reklamiraju parfeme ili alkoholna pića. U reklami za Crypto.com Matt Damon provocira gledatelje izjavom da “sreća prati hrabre” te da je investiranje u kriptovalute (i posredno NFT-ove) u 2022. hrabar potez poput otkrića Amerike ili uspona na Mount Everest. No, za razliku od parfema ili alkohola, NFT-ovi nisu materijalna dobra s fiksnom cijenom, već spekulativni financijski instrumenti koji su u većini svijeta neregulirani, tako da trenutni marketinški pritisak više podsjeća na mrežni marketing nego na reklamu za votku.

NFT-ovi nemaju nikakve zakonske veze s autorskim pravima – blockchain i crypto entuzijasti ideološki su suprotstavljeni državnoj regulaciji i većina projekata u toj sferi proizlazi iz desno-libertarijanske ideologije. Odnosno, suprotstavljeni su regulaciji kad se tiče njihovih anonimnih investicija, ali sve su češće situacije u kojima vlasnici pozivaju policiju u incidentima u kojima su NFT-ovi “ukradeni” ulagačima. Nakon početne manije pri kojoj je svaki minorni internet celebrity pokušao zaraditi na prodaji NFT-ova svojih memova, tvitova, videa itd., došlo je do sljedeće faze “NFT projekata” pri kojima skupine entuzijasta – prvenstveno dobro financijski potkovanih muškaraca – osniva NFT “zajednice”. Tako je počeo Bored Ape Yacht Club (BAYC), prodajući 10 000 crteža majmuna (algoritamski generiranih da kombiniraju različite vizualne elemente kako bi svaki bio “jedinstven”) za preko milijardu dolara u manje od godinu dana. Uz slike majmuna, autori su obećali puna autorska prava kupcima te blisku i dinamičnu “zajednicu”. NFT zajednice se obično svode na chat server na Discordu gdje se vlasnici i kupci međusobno ohrabruju i hypeaju za daljnje sudjelovanje u projektu. S obzirom da uspješni NFT-ovi trenutno koštaju desetke i stotine tisuća dolara, neki su crypto zajednice usporedili s country klubovima, ekskluzivnim prostorima za bogate.

Za razliku od umjetnih crypto zajednica za bogate, na internetu desetljećima nastaju organske i solidarne zajednice koje od svojih članova ne zahtijevaju nikakve financijske uloge – nekad su to bili BBS-ovi, forumi, blogovi, tumblr itd. No, crypto entuzijasti i korporacije neće stati na svojim country klubovima – kroz tzv. Web3 platforme žele dovesti financijalizaciju u svaki kutak interneta i svakodnevnog života kako bi mogli naplaćivati rentu za najbanalnije stvari. Nedavno je o tendenciji Web3 i crypto projekata da pokušaju komodificirati svaki element ljudskog života i djelovanja pisao Cory Doctorow, ZF pisac i novinar. Doctorow je na primjeru suludog crypto projekta koji pokušava prodati NFT-ove boja (poput crvene, zelene, plave…) pokazao da je sama srž kripto-libertarijanske ideologije svesti svijet i ljudske odnose isključivo na pitanje vlasništva – svijet u kojem više ne postoje zakoni i politike van okvira onoga što posjedujemo.

Unatoč ogromnim brojkama kojim se BAYC i drugi projekti hvale, neovisna istraživanja pokazuju da zapravo većinu NFT-ova u cirkulaciji, kao i većinu kriptovaluta, posjeduje jako mala skupina ljudi. Osim toga, sve su češći primjeri dokumentiranih “prodaja” pri kojima ista osoba prodaje NFT-ove sama sebi kako bi ostvarila privid potražnje, i u konačnici prodala svoj digitalni token nekome dovoljno naivnom da povjeruje u fiktivnu vrijednost. Na NFT tržištu se također često pere prljav novac – kako su transakcije na blockchainu anonimne, NFT-ovi predstavljaju priliku za legitimaciju ilegalno stečenog novca. Zapravo su po tome možda i najsličniji tradicionalnom tržištu umjetnina, koje već godinama prešutno funkcionira kao platforma za pranje i parkiranje novca van poreznih jurisdikcija. Pomalo simptomatično, upravo je krajem prošle godine SAD počeo snažnije regulirati prodaju umjetnina, tako da je atraktivnost NFT-ova u tom pogledu značajno porasla. Iz umjetničke perspektive, vezu između NFT-ova i pranja novaca kroz tradicionalno tržište umjetnina objašnjava Youtube video NFTs (are worse than you thought) Cat Graffam.

Investicijska obmana

Iako se čini da tržištem NFT-ova dominiraju prevare, i sama ideja nereguliranog i “decentraliziranog” tržišta koje to nije je prevara sama po sebi. Preko 95% transakacija NFT-ova se odvija na platformi OpenSea, tako da decentraliziranost blockchaina postaje irelevantna. O nefunkcionalnoj decentralizaciji blockchaina je nedavno pisao Moxie Marlinspike, osnivač Signala, messaging aplikacije koja je među prvima uvela point-to-point enkripciju poruka. Moxie je vlastitim eksperimentom kovanja te manipulacijom vlastitim NFT-om (koja navodno ne bi trebala biti moguća) u praksi demonstrirao kako većina tvrdnji o decentraliziranosti zapravo ne drži vodu. Ali ključna prevara je u piramidalnom konceptu investicije, zbog koje manjina, koja trenutno drži nominalne milijarde dolara u NFT-ovima i kriptovalutama, trenutno agresivno traži nove ulagače kojima može prodati svoje uloge. Ranim ulagačima trebaju mase naivnih pridošlica prije nego balon pukne. Zato trenutno Matt Damon snima reklame za Crypto.com, a Paris Hilton odlazi kod Jimmyja Fallona da se hvali svojim JPEG-om majmuna. Iako smo se do sad NFT-ovima bavili isključivo u globalnom kontekstu, pogledajmo, za kraj, jedan hrvatski NFT projekt koji je nedavno prezentiran na izložbi u Zagrebu.

Početkom veljače, u galeriji Lauba u Zagrebu otvorena je trodnevna izložba NFT skulptura hrvatskog art i NFT startupa Michelangelo Labs. O izložbi je pisala Netokracija, portal posvećen digitalnom poslovanju, marketingu i kulturi, te modni časopis Grazia, u kojem su intervjuirali CEO-a Michelangelo Labsa Jerka Stjepanovića. Osim tih dvaju tekstova i agencijskih vijesti koje je prenio niz medija, čini se da zasad ova “prva svjetska izložba NFT skulptura” nije imala velikog odjeka u javnosti. Izložbu nažalost nisam imao prilike posjetiti, tako da o njenoj kvaliteti i značenju mogu isključivo govoriti na temelju nekoliko fotografija i članaka, ali čini mi se da joj, unatoč nezainteresiranosti domaće stručne javnosti, ipak trebamo posvetiti trenutak pažnje – prvenstveno kako bismo upozorili na opasnost koju ovakvi publicity stuntovi predstavljaju za neinformirane građane.

Prema intervjuu u Graziji, Michelangelo Labs koristi 3D-printere za izradu plastičnih modela JPEG avatara iz NFT projekata BAYC, CrypToadz i CyberKongz. Na svojoj stranici i u intervjuu za Netokraciju spominju Michelangelo NFT, koji zatim žele prodati istim vlasnicima čije su NFT-ove 3D-printali. Domaćim NFT poduzetnicima se treba priznati da su uhvatili korak s globalnom scenom. Čak su i u Netokraciji primijetili: “Lako vam se može zavrtjeti u glavi od svega toga, ali dobro ste pročitali, Michelangelo Labs od digitalnih umjetnina radi fizičke, a za vlasnike tih fizičkih želi onda napraviti i digitalne.” Njihova prisutnost na webu i društvenim mrežama je tipična za crypto projekte koje smo ranije analizirali – puna nejasnih obećanja i hypea. Trodnevnom izložbom u Laubi dobili su ograničenu, ali sigurno ne beznačajnu legitimaciju za svoj rad. Njihov projekt je samo jedan od gomile koja trenutno želi uhvatiti dio ogromnog crypto kolača te po tome nisu posebno opasni za društvo. No upravo je nekritičko ohrabrivanje ovog ekonomski, društveno i politički štetnog pokreta temeljenog na financijalizaciji svega ključan problem protiv kojeg se trebamo boriti. S obzirom na sve probleme s NFT-ovima koje smo nabrojali u ovom tekstu, nadamo se da ćemo vidjeti više izložbi koje se problematikom NFT-ova bave kreativno i kritički, a ne tako da legitimiraju ovu štetnu praksu. Michelangelo Labs svojim trodnevnim boravkom u Laubi vjerojatno neće doseći kritičnu masu publike koja bi se zbog njihove izložbe upustila u NFT investiranje, ali samo je pitanje vremena kad će se na hrvatskoj televiziji pojaviti neka naša javna osoba i građanima predložiti da svoju ušteđevinu ulože u nekog nacrtanog majmuna.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Mi smo kolektiv jedinstvenih pojedinaca koji se zalažu za svijetlu budućnost. Svijet u kojem je blagostanje u izobilju, a tehnologija djeluje kao zajedničko vezivno tkivo. Vjerujemo u Web3 svijet, gdje su podaci i plaćanja fluidni te kontrolirani od strane kreatora. Vjerujemo u težnju za otvorenim znanjem za opće dobro. Alati za povezivanje su konačno ovdje.” Ovaj citat preuzet je iz manifesta organizacije Friends with Benefits, ekskluzivne online grupe na servisu Discord, koja želi zaživjeti kao mjesto okupljanja mladih kulturnjaka, umjetnica/ka, poduzetnica/ka i misliteljica/a. Iako na prvu ruku djeluje kao pomalo pretenciozni chat room s maglovitim prosvjetiteljskim idealima (dojam kojeg se zaista teško otarasiti jer je poprilično točan) priča je ipak nešto kompleksnija. Naime, FwB je decentralizirana autonomna organizacija (DAO) – decentralizirana jer nema eksplicitne hijerarhije, autonomna jer članovi zajednički donose odluke. Riječ je zapravo o još jednoj primjeni blockchaina, tehnologije koja je društvu već “podarila” kriptovalute i nezamjenjive tokene (NFT), a trenutno obećava revolucionirati Internet i vratiti ga u ruke korisnika. 

Zbog proklamiranih kulturnih ambicija Friends with Benefits na prvi pogled nije sasvim tipičan DAO, ali upravo zbog tih ambicija ima zanimljivu i značajnu ulogu u širem ekosustavu. U stvarnosti je većina srodnih zajednica eksplicitno usredotočena na trgovanje i spekuliranje cijenama raznih vrsta digitalne imovine. Naime, za sudjelovanje u FwB-u, kao i mnogim DAO-vima, potrebno je posjedovati određen broj digitalnih tokena koji figuriraju kao svojevrsni dionički ulozi i interna valuta – premda su nerijetko dostupni za spekulaciju na vanjskim posredničkim tržištima. Zbog tokena članovi imaju poticaj za aktivnu brigu o zajednici – što ona bolje funkcionira, to digitalni zalozi više vrijede, ili je barem takva ideja. O broju tokena nerijetko ovisi i glasačka moć pojedinaca unutar zajednice, činjenica koja podsjeća da autonomija i decentraliziranost ne podrazumijevaju demokraciju. Međutim, kako ćemo vidjeti, poanta i nije toliko u izgradnji pravednijeg i boljeg Interneta, koliko u proizvodnji narativa tehnološke revolucionarnosti kojim se privlače mladi korisnici/ulagači. Upravo je to i zadaća decentraliziranih organizacija s kulturnim pretenzijama kao što je spomenuti FwB – u široj javnosti stvoriti percepciju ekskluzivnosti i strah od propuštanja.

No napravimo mali korak unazad. Kako je spomenuto, DAO-vi se baziraju na blockchain tehnologiji i nerazdvojivi su od srodnih fenomena poput kriptovaluta i NFT-ova. U kratkim crtama, blockchain je vrsta peer-to-peer mreže koja nizom kriptografskih rješenja omogućuje stvaranje digitalnih zapisa koje je nemoguće, ili barem prohibitivno skupo, proizvoljno reproducirati ili kopirati – dakle, omogućuje proizvodnju oskudice i stvaranje nečega što može figurirati kao digitalna imovina. Također, budući da je riječ o peer-to-peer mreži, izbjegnuta je potreba za raznim transakcijskim medijatorima poput banaka ili države, što je automatski privlačno određenim ideološkim pozicijama. Valja napomenuti da čitav proces zahtijeva goleme količine energije s nezanemarivim utjecajem na okoliš i električne mreže država s jeftinijom strujom – samo Bitcoin trenutno troši više električne energije nego Argentina, a da pritom ne proizvodi bilo kakvu uporabnu vrijednost.

Osim stvaranja digitalne oskudice, blockchain se jednako uspješnim pokazao u generiranju popratne filozofije. Krovni konceptualni okvir koji trenutno spaja pripadnike raznih kriptozajednica – spekulante kriptovalutama, kriptosocijaliste, libertarijance, umjetnike koji pokušavaju naplatiti svoj rad kreiranje NFT-ova itd. – jest famozni Web3. Prema periodizaciji a16z, platforme posvećene idejnoj propagaciji i ulaganju u novu mrežnu revoluciju, servisi prve generacije interneta bili su vođeni etosom decentralizacije i korisničkog (samo)upravljanja, ali su nerijetko bili ograničeni na entuzijaste s dovoljnom količinom slobodnog vremena i entuzijazma da osiguraju funkcioniranje tih zajednica. Web 2.0 obilježila je pojava velikih monopolističkih kompanija poput Googlea, Facebooka, Amazona, itd., koje su razvitkom novih poslovnih modela baziranih na izvlačenju korisničkih podataka monopolizirale internet i aproprirale većinu vrijednosti, ali također i omogućile znatno veću funkcionalnost. Ponekad se zaboravlja, ali internet kakav danas uglavnom znamo i koristimo, dolazi na svoje tek pojavom velikih platformi koje omogućuju laganu komunikaciju dostupnu gotovo svima, pod pretpostavkom otuđenja prava na privatnost. Konačno, verzija interneta temeljena na blockchainu trebala bi pružiti sintezu prethodnih generacija i omogućiti istinski funkcionalnu i decentraliziranu mrežu koja je u vlasništvu pojedinaca, a ne velikih kompanija – na primjer, društvene mreže koje nisu u vlasništvu korporacija, već korisnika. Teško je doduše uvidjeti kako to rješava problem koncentracije vlasništva.

Prvo što u ovoj sažetoj i izuzetno reduktivnoj periodizaciji upada u oči jest činjenica da ideja globalne mreže koju opisuju zagovaratelji Weba3 nije nova. S ideološke perspektive, riječ je tek o pomalo osuvremenjenom recikliranju utopističkih predodžbi internetskih pionira koje sežu još u šezdesete godine prošlog stoljeća. Fantazija o mreži koja će jednostavno zaobići opresivne društvene odnose i institucije pa stvoriti slobodno društvo se opetovano pokazala neodrživom. Tako smo, umjesto utopije utemeljene na zamišljenoj emancipaciji “kognitivnih kapaciteta” pojedinaca i neometanoj razmjeni znanja, sve više svjedočili širenju trolova, mržnje, nasilja, teorija zavjera, raznim fabrikacijama itd. Ukratko, mreža je samo reproducirala već postojeće društvene odnose. No usprkos tome što su dosadašnji neuspjesi demonstrirali kako društvene probleme nije moguće riješiti tehničkim inovacijama, pokret organiziran oko Weba3 daje novi zamah tehnoutopističkim narativima. 

Upravo se shvaćanje Weba3 kao narativa pokazuje dobrim okvirom za kritički pristup. Kako je u nedavno objavljenom eseju istaknuo Evengy Morozov, “Web3 ne postoji izvan ovog narativa; riječ je isključivo o spinu. Ovo ne znači da ne postoje stvarni projekti i protokoli koje izgrađuju stvarni i predani programeri. Ali njihova vrijednost – i razlog zašto novac teče u njih – nerazumljivi su bez šireg Web3 narativa koji ih prožima gotovo milenarijskim duhom potpune i radikalne promjene.” Diskurs o Webu3, kao uostalom i bilo čemu vezanom za blockchain, temelji se na nemaloj količini mistifikacije i konstantnoj oscilaciji između jednostavnih i razumljivih metafora te tehničke kompleksnosti kriptografskog protokola. Praktične posljedice dihotomije odražavaju se u tome što zagriženim poklonicima Weba3 omogućuje da s jedne strane vrlo lako privuku nove korisnike/ulagače, a s druge da skepticima oduzmu mogućnost kritike jer ne shvaćaju kako tehnologija zapravo funkcionira i zašto je revolucionarna. Jezgrovito rečeno, dvosmislenost i nesigurnost stvaraju povoljne uvjete za spekulaciju.

Najvažniji se aspekt širenja narativa oko Weba3 ipak ne krije ni u tehnologiji, ni u njezinoj filozofskoj nadgradnji, već u društvenim i materijalnim uvjetima unutar kojih se taj narativ pojavljuje kao uvjerljiv. Korak u tom smjeru dolazi iz neočekivanog izvora, Web3 poduzetnik i investitor David Phelps je krajem prošle godine za hvalospjevni članak u Forbesu dao iznenađujuće pronicljivu izjavu. Poduzetnik je naime primjetio kako je “na nekoj razini, Web3 produžetak honorarne ekonomije koja je tijekom posljednjih desetljeća atomizirala radnike kao neovisne suradnike. Svakog radnika tretira kao autonomnog graditelja koji može prodavati svoje usluge ili razvijati vlastite projekte. Ali u drugom smislu, Web3 je u velikoj mjeri prijekor honorarnoj ekonomiji jer radnicima nudi priliku da se kolektiviziraju i podržavaju jedni druge u zajedničkim strukturama na način na koji su to rijetko imali prije. Web3 je, u nekom smislu, model za održivo skaliranje zadruga jednostavnim prikupljanjem novca od zajednica usklađenih s njihovim vrijednostima.”

Ono što Phelps tako dobro identificira jest povezanost Weba3, društvene prekarnosti i ideološkog uspjeha kulture poduzetništva (engl. hustle culture), i to u posebnoj mjeri kad je riječ o mladima. Prema istraživanju agencije Pew, 16 posto Amerikanaca je uložilo ili trgovalo kriptovalutama. Međutim, kada se razmotri dobna skupina muškaraca od 18 do 29 godina, brojka se penje na čak 43 posto. Mladi muškarci su daleko najbrojnija skupina spekulanata, dok je tek petina žena iz iste dobne skupine trgovala nekom digitalnom imovinom. Također valja spomenuti kako su manjinske skupine, dakle one u statistički prekarnijim materijalnim uvjetima, sklonije mešetarenju od općeg prosjeka. Podaci očigledno sugeriraju kako je narativ o revolucionarnoj tehnologiji našao gladnu publiku u mladima koji traže način poboljšanja svojih životnih uvjeta, a nemaju pristup ili mogućnost tradicionalnim načinima ulaganja poput kupnje nekretnine. Oni su ti koji na forumima, društvenim mrežama, Redditu i privatnim krugovima prozelitiziraju o novom internetu.  

Broj mladih ljudi koji sudjeluju u reprodukciji Web3 narativa govori mnogo o stvarnom karakteru tehnologije koja bi trebala promijeniti internet i institucije. Oni koji mešetare kriptovalutama i NFT-ijevima pripadaju generaciji koja se ne može nadati velikoj društvenoj mobilnosti, štoviše izgledno je kako će završiti u goroj društvenoj poziciji od roditelja, izuzetno teško rješavaju stambeno pitanje i pronalaze stabline poslove, odrasli su u doba društvenih mreža, obrazovani su i previše rade. Desetljeće politika štednje i rezanja socijalnih programa politički ih je atomiziralo i naučilo da se ne mogu pouzdati u kolektivnu pomoć. Kada se tome pridoda ideološki pritisak proizašao iz tehnološkog sektora, primjeren i potpomognut novim oblicima rada i promoviran od strane bezbrojnih influencera koji romantiziraju kulturu poduzetništva, slijepog i neutemeljenog optimizma te pronalaska zadovoljstva u samoeksploataciji, dobije se grupa ljudi koji su podložni obećanjima o revolucionarnim tehnološkim zaokretima koji će promijeniti svijet na bolje. Web3 im se pojavljuje kao mogući način poboljšanja vlastite društvene pozicije, ali za promjenu društva.

Međutim, svaki put kad neka nevjerojatna priča iz Web3 svijeta dopre do mejnstrima, šanse su kako nije riječ o revolucionarnoj promjene neke paradigme, već o pažljivo isplaniranom PR događaju. Upravo je takav primjer bila prodaja NFT-ja digitalnog umjetničkog rada Everydays – The First 5000 Days umjetnika Beeplea za 69 milijuna dolara. Senzacionalan iznos pokrenuo je lavinu investiranja u NFT-ove, kao i rasprava o novom modelu financiranja i valoriziranja umjetničkog rada, ali se kasnije ispostavilo da su kupac i umjetnik već imali prijašnji poslovni odnos te zajednički interes za inflacijom cijena Beeplovih umjetničkih radova. Sličnu marketinšku ulogu je imao nedavni pokušaj ConstitutionDAO-ove kupnje primjerka američkog ustava, kao i višemilijunsko ulaganje investicijske firme u ranije spomenuti Friends with Benefits. Takve priče privlače mnoge mlade ulagače u kockarski sustav u kojem korist ima samo nekolicina.

Konačno, u svojoj srži Web3 nije ništa drugo doli ideološki narativ koji  održava i pruža krinku krhkom sistemu spekulativnih ulaganja, piramidalnih prijevara i trgovanja koja parazitiraju na rastućoj društvenoj nesigurnosti mladih. Stvarnost iza mita o decentralizaciji jest da je većina digitalne imovine, kao i velik dio tehničke infrastrukture koja pogoni peer-to-peer mrežu, u vlasništvu malog broja ljudi s izrazitim interesom da što više poveća njenu vrijednosti. Doista je nužno izgraditi bolji internet, ali to neće biti moguće implementacijom nove tehnologije, već političkim organiziranjem.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Kustoski kolektiv WHW, koji čine Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, ove se godine po drugi puta zaredom našao na ArtReviewovoj Power 100, ljestvici “najutjecajnijih ljudi u svijetu umjetnosti”. Kako stoji u uvodnom članku na ArtReviewovoj stranici, riječ je o listi koju oblikuje 30 panelistica i suradnica iz čitavog svijeta. Tri su kriterija mjerodavna pri odlučivanju tko formira razvoj suvremene umjetnosti na njihovom području: aktivnost tijekom proteklih 12 mjeseci, utjecaj na trenutnu umjetničku produkciju te globalnost toga utjecaja. Kao što je jasno iz ovog općenitog pojašnjenja, radi se o jednom maglovito utemeljenom, premda međunarodno iznimno utjecajnom popisu, koji u tom smislu služi kao svojevrsna metonimija čitavog “globalnog” umjetničkog sistema.

Iz te je perspektive vrlo primjereno da ga ove godine uokviruju dva “aktera” čiji je značaj prije svega vezan za tržište umjetnina u nadolazećoj epohi nezamjenjivih tokena (NFT-a). Donji rub tako okupira Facebookov Mark Zuckerberg, koji svojim novim metaverseom prebacuje fokus na “društveni internet koji povezuje virtualnu stvarnost, zabavu, kulturu, gaming, digitalnu trgovinu i, naravno, virtualne proizvode – s NFT-ovima kao dijelom ovog vrlog novog online svijeta”. Prvo pak mjesto, nakon što je prošle godine dodijeljeno pokretu Black Lives Matter, pripada “ne-ljudskom entitetu” ERC-721 (Ethereum Request for Comments 721) što je oznaka standarda za NFT-ove bazirane na Ethereumovom blockchainu, kako stoji u ArtReviewovom pojašnjenju. ERC-721 je naime postao standardnom specifikacijom novog tržišta umjetnina, koje je u njemu pronašlo rješenje problema komodifikacije digitalne umjetnosti – premda na korištenje NFT-ova možemo naići i u trgovini fizičkim umjetninama. U javnoj imaginaciji, tu su tektonsku promjenu tržišta označile prodaje Nyan Cat memea i Beepleovog rada Everydays: the First 5000 Days – odnosno, njihovih pripadajućih NFT-ova – od kojih je potonji postao četvrtim najskupljim radom živućeg umjetnika.

Usprkos ovom znakovitom okviru, ArtReviewov popis je otvoren i za kritičke prakse poput onih koje zastupa WHW – prakse nedvojbeno suprotstavljene hijerarhijskoj i netransparentnoj tržišnoj logici koju top-liste ovakve vrste odražavaju. Stoga, uza svu svijest o njenoj problematičnosti, WHW-ovo uvrštavanje na ljestvicu Power 100 itekako vrijedi pozdraviti kao doprinos zasluženoj globalnoj vidljivosti i priznanju njihovog rada. Za pozdraviti je također činjenica da se u pratećem pojašnjenju ne navode samo programi koje je WHW realizirao u Kunsthalleu tijekom protekle godine – poput izložbe Manuš heißt Mensch kolektiva Averklub, koji čine stanovnici najvećeg romskog naselja u Češkoj, Geistvölker austrijske umjetnice Ines Doujak i The Ends of a Long Boom, prve europske izložbe singapurskog novomedijskog umjetnika Ho Rui Ana – nego i nezamjenjivi zagrebački program Galerije Nova, koju vodi Ana Dević.

Komentirajući ovu vijest za Kulturpunkt, članice WHW-a napominju kako su “pitanja moći i utjecaja u umjetničkom svijetu relativna i podložna različitim interpretacijama, te ih svakako treba razmatrati s kritičkim odmakom u širem kontekstu političke i kulturne hegemonije i kapitalističkih diktata rangiranja”. “Unatoč tome”, ističu, “ponosne smo da je rad kolektiva WHW globalno prepoznat, i veseli nas da je na listi ArtReviewa posljednjih godina sve više kolegica, kolega i kolektiva čiji je rad vezan upravo za kritičko propitivanje odnosa moći u različitim kulturnim sredinama. S nekima od njih, poput kustosice Koyo Kouh, kustosa Cosmina Costinasa, umjetnika Brooka Andrewa i drugih smo surađivali u sklopu programa Galerije Nova i naših međunarodnih projekata zadnjih godina. Na ovoj listi su uvršteni i kolege kustosi poput kustosa Miguela A. Lópeza, kolektiva Karrabing Film Collective i drugih s kojima smo recentno surađivali na programima Kunsthallea Wien.

Posljednjih godina svjedočimo i sudjelujemo u transformacijama unutar svijeta umjetnosti koje naravno mogu biti shvaćene i kao kozmetičke adaptacije unutar samog sustava koji se pri tome ne mijenja značajno. S druge strane, uključivanje pozicija poput naše, koje djeluju već dvadesetak godina, postavlja nam pitanje odgovornosti i limita kako kulturnog polja, tako i nas samih u ovom povijesnom trenutku krize koji bi trebao biti odista transformativan. Nadamo se da ćemo još dulji niz godina biti na tom putu uz brojne druge kolegice i kolege, kolektive i organizacije koje nisu uvrštene na nikakve liste, no čiji rad je uistinu transformativan i pionirski.”

Vraćajući se na potrebu da se kritički razmotre ovakvi popisi, posebno je poticajna slojevitost (nenamjerne?) ironije koja izbija iz pitanja kojim nas ArtReview poziva na čitanje Power 100: Want to make sense of the artworld’s irrational ecosystem? Riječ je o ljestvici koja u cjelini nije primarno rječita kao informacija o najvažnijim akterima globalnog sustava umjetnosti, nego upravo kao jedan od izraza njegove djelomične arbitrarnosti i iracionalnosti, ali i rastuće svijesti o njegovim pukotinama koje je potrebno adresirati. U potonjem smislu posebno vrijedi istaknuti važnost pojave kolektiva poput WHW-a na njoj: ovo ponovljeno priznanje još je jedna potvrda dugotrajne međunarodne relevantnosti njihovog djelovanja, nezaobilaznog kada je riječ o promjeni odnosa moći unutar narušenog, ugroženog i komodificiranog umjetničkog svijeta.

U sklopu četvrtog Art Zagreba, festivala koji se teži pozicionirati kao “središnje događanje hrvatskog tržišta umjetnina”, održao se Panel: NFT i umjetnost – status: neodređeno. Na panel-raspravi sudjelovali su Ingeborg Fülepp, multimedijska umjetnica i profesorica, Bruno Škvorc, globalno relevantan blockchain developer, NFT umjetnica Dina Dragija i Petra Horvatović, povjesničarka umjetnosti s iskustvom na globalnom tržištu umjetnina, uz moderaciju Hane Katanić.

Prije negoli prijeđemo na sadržaj panela, pokušat ćemo objasniti što je uopće NFT. NFT je skraćenica za non-fungible token. Korijen riječi fungible seže u Rimsko pravo gdje res fungibilis označava zamjenjive stvari, nešto jednake vrijednosti nečemu drugom. U tom smislu ne-fungibilnost označava jedinstvenost, svojevrsnost, nezamjenjivost. NFT-ijevi su jednostavno podaci koji su zapisani na nekom blockchainu i reprezentiraju određenu sliku, video, audio i slično. Blockchain je pak nepromjenjiva baza podataka koju preko Interneta dijele umrežena računala. Blockchain je kao velika glavna računovodstvena knjiga u kojoj svaki zapis na stranici predstavlja transakciju, a svaka stranica predstavlja blok. Zapis na početku svake stranice ovisi o podatku na prošloj stranici, jednom zapisani niz se ne može mijenjati, a niz blokova tako tvori zvučni naziv blockchain.

Ove tehnologije svakodnevno imaju sve više odjeka na umjetničkom tržištu. U prilog legitimizaciji NFT-ijeva u svijetu “visoke umjetnosti” govori činjenica da je aukcijska kuća Sotheby’s prodala BAYC kolekciju od 107 NFT-ijeva za 24.4 milijuna USD, dok je Christie’s prodao CryptoPunkove za 16.9 milijuna USD. Nadalje, muzej Ermitaž nedavno je na NFT platformi kripto mjenjačnice Binance prodao 1/1 digitalne verzije slika Madonna Litta Leonarda da Vincija, Lilac Bush Vincenta Van Gogha, Ugao vrta u Montgeronu Claude Moneta i druge. O samim kolekcijama CryptoPunks i BAYC više riječi će biti u nastavku. 

Možda najjednostavnije objašnjenje kulturno-ekonomske vrijednosti blockchain tehnologije i NFT-ijva kao poprilično jednostavnog korištenja spomenute tehnologije, činjenica je da po prvi put imamo digitalnu imovinu. Kao i s ostalim vrstama imovine, njom se trguje, nju se sakuplja, čuva, a rijetkost imovine konotira i određeni društveni status. Primarno pitanje koje se nameće sugerirano je i u nazivu panel rasprave: “status: neodređeno”. Što, dakle, NFT-ijevi mijenjaju u umjetničkoj produkciji i recepciji? 

Panel je otvorio Bruno Škvorc koji i sam radi na stvaranju globalne NFT platforme nazvanoj RMRK na Kusama blockchainu. Uvodno je podsjetio na CryptoPunks kao prvi NFT projekt kolekcionarskog karaktera na Etherium blockchainu, nastalom 2017. godine. Ime projekta CryptoPunks referenca je na Cypherpunk pokret koji je u ideološkom i tehnološkom smislu postavio temelje nastanku Bitcoina i blockchain tehnologije. Ukratko, Cypherpunk pokret sastojao se od istraživača kriptografskih tehnologija čije su glavne vrijednosti bile pravo na privatnost i otpornost cenzuri, uz sklonost pravednijim alternativama dominantnom financijskom sustavu. Vizualna inspiracija ove kolekcije je britanski punk pokret 70-ih. CryptoPunks kolekciju čini 10 000 jedinstvenih likova-avatara, a vrijedi spomenuti i to da su ih kreatori dijelili besplatno. Tek kasnije razvilo se sekundarno tržište CryptoPunks kolekcije koja do sada vrijedi preko milijardu dolara, s trenutnom prosječnom cijenom CryptoPunka od oko 200 000 dolara. 

Na primjeru ove opisane kolekcije može izvući nekoliko amblematičnih zaključaka: najvažnije je biti prvi, vrijeme protječe brže u novim tehnologijama, kolekcije brže postaju kultne, cijena umjetničkog djela po prirodi je arbitrarna, a posjedovanje rijetkog objekta predstavlja statusni simbol. Jedino što je u ovom slučaju objekt digitalan. Možda zvuči kao neki apstraktni pojam Gillesa Deleuzea, ali riječ je upravo o tome: digitalnim objektima i digitalnom vlasništvu.

Škvorc je ukazao i na to da su današnje prakse korištenja NFT tehnologije, prvenstveno za reprodukciju slike, najosnovnije s obzirom na njezine potencijale. Naveo je zatim drugi najveći projekt kolekcionarskih sličica-avatara, a to je Bored Ape Yacht Club (BAYC). Glavna revolucija koju je uvela BAYC kolekcija je pažljivo kreiranje online zajednice i svojevrsno uvođenje vlasnička prava nad digitalnom i fizičkom reprodukcijom tih avatara. Tako vlasnici Bored Apesa mogu koristiti svoj avatar na komercijalnim proizvodima, npr. poput logotipa svog branda. Jedan od najboljih NBA košarkaša Stephen Curry ponosno izlaže svog Bored Apea kao Twitter avatar, a ljudi žele biti dio kluba kojem Curry pripada i imati pristup tajnom online društvu, igrama, jedinstvenim odjevnim predmetima i drugim benefitima.

Veliko obećanje digitalne umjetnosti osigurane blockchain tehnologijom tj. NFT-ijeva uključuje i bolji status umjetnika i uklanjanje posrednika. Prema iskustvu umjetnice Dine Dragije, to obećanje nije u potpunosti ostvareno, budući da posredničke platforme poput OpenSea imaju značajnu ulogu u pozicioniranju i izlaganju umjetničkih radova na svojoj platformi uz određenu proviziju. Štoviše postoje platforme poput Foundation.app koje su isključivo invite-only za umjetnike, napominje Dragija. Iako ekskluzivnost invite-only platformi možda podiže razinu prikazanih umjetničkih djela, ono ne doprinosi demokratičnosti i decentralizaciji, što su dva ključna postulata kripto-zajednice. Spomenimo i to da su na Foundation platformi svoje radove prodali i Pussy Riot (za 178.4 ETH) i Edward Snowden (za 2224 ETH).[1]

Prema Dragijinom iskustvu, prodaja umjetnina u obliku NFT-a ima određene prednosti, kao što je primjerice ugrađeno pravo 1 % prihoda od svake buduće prodaje tog NFT-ija. Naravno, postoje razlike u praksi i postocima, ali ključna prednost je da tantijemi mogu biti ugrađeni u sam protokol i na taj način su automatizirani. Ipak, realizacija određenih copyright prava i dalje može ovisiti o zakonskim propisima i njihovom izvršenju, ako se netko baš potrudi zaobići ugrađena pravila.

Dakle, umjetničko djelo sada se može prodati u fizičkom i u digitalnom obliku, a te dvije verzije nisu nužno povezane. Iz perspektive umjetničkog tržišta, povjesničarka umjetnosti Petra Horvatović naglašava kako galeristi već sada kupcu umjetničkog djela u fizičkom obliku nude i primat pri kupnji NFT verzije tog djela. Osim toga, NFT može imati i nekoliko desetaka ili stotina svojih digitalnih verzija, ovisno o odluci umjetnika i galerista. Naravno, manja količina digitalnih verzija denotira i veću vrijednost: NFT 1/1 primjerak više vrijedi nego NFT 100/100 primjeraka. Dokle god postoji blockchain (decentralizirana i dijeljena baza podataka na mnoštvu računala) postoji i NFT, on ne može nestati, niti ga se može izmijeniti. Osim vizualnog elementa, NFT-ijevi već sada mogu sadržavati i zvuk i video. 

Moj prvi tweet 2011. godine sadržavao je sad već legendarni Nyan Cat meme. Deset godina kasnije taj isti meme prodan je na online aukciji za 590 000 američkih dolara. Teško je ne zapitati se kako jedan od milijuna memeova, star preko 10 godina i besplatno podijeljen i spremljen milijunima puta uspije postići cijenu od preko pola milijuna dolara? Kako uopće kupiti ili prodati nešto što posjeduju milijuni ljudi?

Zadnjih mjeseci svjedočimo stvaranju novog tržišta nezamjenjivim tokenima (NFT, non-fungible token), koje se u potpunosti oslanja na blockchain tehnologiju. Utoliko je nezamjenjivi token sličan konceptu kriptovalute; dok oboje koriste istu platformu, sličnost prestaje s reprezentacijom. Primjerice, Bitcoin kao kriptovaluta označava samog sebe, dok nezamjenjivi token predstavlja nešto drugo, posve jedinstveno. NFT kao informacijski zapis pohranjen u blockchainu vezan je za umjetničko djelo ili neki drugi digitalni zapis tako da služi kao svojevrstan dokaz vlasništva. U tom smislu svaki digitalni zapis može biti vezan uz nezamjenjivi token te tim činom postati predmetom ponude i potražnje na tržištu. Prevedeno, nezamjenjivi tokeni stvaraju umjetnu oskudicu na tržištima digitalnih umjetnina ili drugim riječima, omogućuju kupovinu i prodaju digitalnih zapisa poput videoisječaka, fotografija, tekstova, tweetova ili esencijalno bilo čega što je netko voljan platiti. No nezamjenjivi token ne čini osobu vlasnikom samog digitalnog zapisa (koji su najčešće dostupni za konzumaciju potpuno besplatno) već samo vlasnikom zapisa o vlasništvu. Također, vlasnik “potpisanog” primjerka ne posjeduje nikakva prava na sadržaj veća od bilo koje druge osobe koja sadržaj koristi. Pa što točno onda osoba koja kupuje nezamjenjivi token plaća i kakve su sile u pozadini ovog trenda, prvenstveno u svijetu trgovanja umjetninama?

Jutarnji list razgovarao je o ovom fenomenu s teoretičarem umjetnosti Krešimirom Purgarom koji smatra kako NFT umjetnost može biti protumačena na različite načine ovisno o ideološkoj perspektivi iz koje ju se promatra. Spominje Waltera Benjamina i njegovu ideju iz eseja Umjetničko djelo u razdoblju mehaničke reprodukcije. Ukratko, Benjamin iznosi tezu o tome kako tehnološkim razvojem potpomognuta reprodukcija i nekontrolirana distribucija (danas govorimo o internetu, u njegovo vrijeme riječ je bila o fotografiji) oduzima umjetničkom djelu njegovu historijsku autentičnost u prostoru i vremenu – “auru”. Drugim riječima, aura umjetničkog djela je osjećaj tajanstvenosti i strahopoštovanja koje djelo izaziva u osobi koja ga promatra. U periodu prije pojave masovne proizvodnje, umjetnost je imala prvenstveno ritualnu vrijednost, bila ona religijskog karaktera ili onog sekularnog, kao u doba renesanse i rane modernosti. Tadašnja umjetnost promatrana je kao odnos jedinstvenosti umjetničkog djela, neposredne fizičke blizine (sekularnog) i njegove nedostižne “božanske” udaljenosti. U doba masovne kulture, takav odnos postaje nemogućim. Gubitak aure, neuhvatljive božanstvenosti umjetnosti, nije nužno loša pojava. Ona premješta umjetnost iz područja rituala i smješta ga u područje javnosti; politika zamjenjuje ritual. Za Benjamina umjetničko djelo time postaje podložno mnogim vrstama vrijednosti, od kojih je umjetnička vrijednost samo jedna od mnogih. Politiziranje umjetnosti ujedno znači i njenu demokratizaciju (ali potencijalno i instrumentalizaciju kao u slučaju nacizma) pa tako moderna publika može uživati u umjetnosti koja je raščarana i ogoljena od aure, koja je umjetničko djelo nekoć činila većim od života. Kolektivnim i masovnim konzumiranjem umjetnosti ljudi dolaze u mogućnost stvaranja sigurnijeg okvira za razumijevanje svijeta oko sebe pa tako i lakše ostaju u koraku s brzim i velikim društvenim promjenama.

Moguće je da bi Benjamin umjetnosti digitalnog doba potpomognutoj nezamjenjivim tokenima ponovno pripisao svojstva aure, ali ovog puta uz mogućnost masovnog konzumiranja. NFT umjetnost uistinu na određeni način oživljava auru smještajući djelo u čvrsti historijski kontekst – dajući mu novu dimenziju autentičnosti koja se masovnim reproduciranjem izgubila. Nezamjenjivi token također pruža transparentan uvid u promjene vlasništva, kao svojevrsna računovodstvena knjiga u blockchainu (koji je, najjednostavnije rečeno, baza podataka koja bilježi transakcije te ih permanentno zapisuje i podvrgava mogućnosti kasnije provjere). Međutim, unatoč tome što je nezamjenjivi token, kao što mu i samo ime govori, nezamjenjiv i jedinstven, on ne sprječava reprodukciju sadržaja uz koji je vezan; i dalje je podložan kopiranju i dijeljenju kao i prije izdavanja tokena. Token zapravo nije ni na kakav način uistinu vezan uz umjetnost. Kupnjom nezamjenjivog tokena osoba kupuje samo niz jedinstvenih informacija, digitalni zapis o vlasništvu koji osigurava blockchain tehnologija. Pritom najskuplju cijenu plaća naš okoliš – Ethereum mreža na kojoj se odvija većina NFT trgovine na godišnjoj razini troši jednaku količinu električne energije kao Ekvador, a Bitcoin mreža kao Argentina. Umjetnica Joanie Lemercier izračunala je da prodaja samo šest nezamjenjivih tokena potroši više struje u 10 sekundi nego cijeli njen studio u zadnje dvije godine.

NFT očigledno ne vraća umjetničko djelo u sferu tradicije, niti mu daje jedinstvenu umjetničku vrijednost – on samo stvara umjetnu oskudicu fiktivne robe koja je podložna isključivo subjektivnoj ponudi i potražnji. Što onda daje vrijednost nezamjenjivom tokenu? Koncept vlasništva, koji je neraskidivo vezan uz pitanja prestiža u (suvremenom) kapitalizmu. Aura autentičnosti nije novost u umjetničkom svijetu i šire. Tako je Warhol još u 1970-ima tiskao ogromne serije plakata od kojih je samo neke potpisivao, kritizirajući time fiksaciju na autentičnost i autorstvo u doba masovne umjetnosti. Ironično, i danas najveću cijenu postižu rijetki primjerci plakata koji su potpisani.

Nešto slično događa se i s nezamjenjivim tokenima – u ovom slučaju eksploatacija umjetno stvorene aure autentičnosti u svrhu financijske i društvene dobiti. Vezivanje umjetničkog djela uz nezamjenjivi token nije samo čin dodatne komodifikacije umjetnosti čija razmjenska vrijednost tako postaje kontrolirana od strane klasa koje posjeduju novčana sredstva za njeno definiranje. To također otvara i bezbrojne mogućnosti za financijske špekulacije, pranje novca i niz drugih ilegalnih radnji. Umjetna autentičnost u kombinaciji s financijskim špekulacijama dovela je do toga da se od početka istraživanja ove teme ožujku 2021. do kraja svibnja 2021. napuhano tržište NFT-a smanji za čak 90 %. Financijskim rječnikom, došlo je do pucanja financijskog balona NFT-a. Pritom valja naglasiti kako je trgovanje umjetničkim tokenima samo manji dio cjelokupnog globalnog tržišta NFT-ovima.

Unatoč posljednjim financijskim kretanjima, postoje slične ekološki održive alternative (eco – nft) koje ipak mogu demokratizirati (i monetizirati!) umjetnost u doba masovne proizvodnje bez neželjenih ekoloških posljedica. Pritom postoje osnovne razlike između “prljavih” NFT transakcija (Bitcoin, Ethereum) i ekološki prihvatljivih (primjerice Tezos) – prve su uglavnom pogonjene idejom privatnog vlasništva i prestiža bez obzira na cijenu, dok su druge, iako osjetno manje volumenom, organizirane prema načelima suradnje, otvorenosti i ekološke održivosti. Bez obzira na neusporedivo manje zarade, ova čista tehnologija ipak može značiti održavanje egzistencije za umjetnice u uvjetima gdje im nije dostupna fizička infrastruktura poput umjetničkih galerija. Kulturni kritičar Johnatan Beller stoga tvrdi kako nije problem sama tehnologija blockchaina, već u njega upisani kulturni obrasci koji počivaju na krivim estetskim tradicijama. Drugim riječima, ukoliko je umjetnost organizirana prema načelima tržišnog konzumerizma, celebrity kulture i kulture spektakla, teško je očekivati ishode koji smanjuju nejednakosti ako imamo historijske dokaze da ih takvi obrasci samo produbljuju.

Komodifikacijom (koja očigledno u nekim slučajevima može biti i unosna za one koji umjetnost proizvode) dolazi i do neraskidivog povezivanja umjetničkog djela s pitanjima oskudice koja ranije nije bila prisutna u području digitalne umjetnosti/kulture. Osim što upravlja odnosima na tržištu, oskudica efektivno stavlja najbogatije u najpovoljniji statusni položaj – gdje kapitalistička elita podsjeća na novu vrstu božanske klase neopterećene problemima običnih smrtnika.

Mejnstrim nezamjenjivi tokeni zasad su u službi takve religije gdje je bogatstvo put do vječnog života. Internet je oduvijek bio prostor sa širokim emancipacijskim mogućnostima u odnosu na ustaljene tržišne norme (neo)liberalnog kapitalizma. Međutim, uz manje iznimke, blockchain i NFT čine internetski (i fizički!) prostor manje slobodnim – stvaranjem oskudice tamo gdje je nema, a radeći pritom i ogromnu ekološku štetu koja po svemu sudeći neće uskoro biti otklonjena.

Tekst je dijelom suradničkog temata Erste Fragmenata i Kulturpunkta o temama umjetničke edukacije, umjetničkog tržišta i aktualnim gibanjima u svijetu digitalne umjetnosti i NFT-a.

Ususret još jednom izdanju projekta koji već sedamnaestu godinu pruža podršku mladim i neafirmiranim umjetnicima, Erste Fragmenti i Kulturpunkt objavljuju suradnički temat, koji u fokusu ima pitanja od velikog značaja ne samo za umjetnike na početku profesionalnog puta već i za širu kulturnu scenu. Riječ je o temama umjetničke edukacije, umjetničkog tržišta i aktualnim gibanjima u svijetu digitalne umjetnosti i NFT-a.

Erste Fragmenti jedinstveni su po obuhvatnom pristupu podršci mladim autorima, koja uključuje kako promotivni aspekt, tako i vrlo konkretnu financijsku podršku. Umjetnici i umjetnice otkupnim natječajem imaju priliku dobiti naknadu za svoj rad, ali i izložiti otkupljene radove u jednoj od zagrebačkih galerija. Riječ je o prostorima poput Galerije Kranjčar ili Laube, kojima osim fokusa na suvremenu umjetnost također nije strana ni tržišna dimenzija umjetničkog rada. Značaj prezentacije i prisutnosti u online prostoru naglašava dodatna nagrada Facebook publike za jedan od otkupljenih radova. Stoga nije slučajno da se jedan od tekstova bavi digitalnim prisustvom i monetizacijom online umjetnosti, dok će kasniji tekstovi obuhvatiti i šire odnose umjetničkog sustava.

Suradnički temat otvara tekst Josipa Brkovića, koji se osvrnuo na fenomen NFT-a od početka ovog booma sve do najnovijih saznanja. Kao sociolog kulture, Brković nije samo dao uvod i pregled prvih turbulentnih mjeseci od pojave NFT-a, već je i kritički sagledao ovaj fenomen iz ekonomske, umjetničke i ekološke perspektive, uključujući glavne trendove, ali i moguće alternative.

Tekst povjesničarke umjetnosti i kustosice Lee Vene slijedi u srpnju, a kreće od publikacije Serpentine Gallery, koja sagledava temu tržišta umjetnosti u odnosu prema ostalim akterima u umjetničkom sistemu. Vene će kritički predstaviti istraživanje, aktere i partnere u istraživanju obuhvaćenom publikacijom te širi kontekst koji otvaraju, a koji je relevantan za razumijevanje uloge umjetničkog tržišta.

Dodjelom mjesečne stipendije studentu ili studentici likovnih akademija u Osijeku, Rijeci ili Zagrebu, Erste Fragmenti šire podršku na umjetnike i umjetnice unutar obrazovnog sustava prema kriteriju motiviranosti i ukupnog umjetničkog potencijala. Uzimajući u obzir značaj podrške i izvan umjetničkog sustava, kustosica i kritičarka Irena Borić fokusirat će se na izazove umjetničke edukacije koji su nastupili zahvaljujući pandemijskim okolnostima, kao i primjere što se događa s umjetničkom edukacijom ako ona (ne)funkcionira online.

Uključivanjem kritičkog pristupa temama produkcije znanja i alternativnih pedagogija, kao i umjetničkog tržišta koje mora odgovarati izazovima suvremenog trenutka, kroz ovaj se suradnički temat želi dodatno doprinijeti ciljevima Erste fragmenata.

Podsjećamo također kako su prijave na natječaj Erste Fragmenti 17 za mlade umjetnike i umjetnice koji uključuje izlaganje, Grand Prix, otkup i stipendiju, otvorene do 1. kolovoza.

Osim o radu s kojim se predstavlja na spomenutoj platformi, s autoricom smo razgovarali i o kuriranju online radova, umjetnoj inteligenciji u kontekstu umjetnosti i ekologije, kao i monetizaciji i održivosti digitalne umjetnosti.

Izlažete na skupnoj online izložbi Generative Unfoldings koja se održava kao nastavak simpozija Unfolding Intelligence: The Art and Science of Contemporary Computation na MIT Centru za umjetnost, znanost i tehnologiju. Možete li reći nešto o radu i osvrnuti se na kontekst u kojem je izložen?

M.K.: Simpozij Unfolding Intelligence treći je u nizu simpozija u kojem je MIT okupio umjetnike, znanstvenike, inženjere i humaniste iz cijelog svijeta kako bi razgovarali o područjima od velike društvene važnosti, koja se brzo razvijaju, i pokušali u tom razgovoru definirati odgovore na estetska, tehnička i kritična pitanja koja se odnose na umjetne inteligencije i računarske medije.

Izložba Generative Unfoldings postavljena je kao dio konferencije Unfolding Inteligence i organizatori imaju namjeru omogućiti joj stalni online pristup. Bilo je potrebno odgovoriti na pitanje kustosa Nicka Montforta: što, kao umjetnici, mislimo da je trenutačno aktualno na području AI i njegovoj primjeni u svakodnevnom životu, umjetnosti, tehnologiji te to uobličiti kao generativni rad izvornog koda ili baziran na već postojećem otvorenom kodu.

Korporacije koriste AI za internetsko prikupljanje naših podataka i cijeli je postupak nedvosmisleno prožet pohlepom. Moj prijedlog je inspiriran rečenicama Jarona Laniera: ”Ako nastavimo s ovim status quo, recimo još 20 godina, vjerojatno uništavamo svoju civilizaciju namjernim neznanjem. Vjerojatno ne uspijevamo odgovoriti na izazov klimatskih promjena. Vjerojatno degradiramo svjetske demokracije tako da propadnu u neku bizarnu autokratsku disfunkciju. Vjerojatno uništavamo globalnu ekonomiju. Vjerojatno ne preživljavamo. Situacija je egzistencijalna.“

Rad je u stvari hack tj. hibrid dva rada otvorenog koda, vizualizacije terena u WebGL s Three javaskriptom. Promijenila sam spekularno mapiranje, tako da sam izostavila treću teksturu potrebnu za renderiranje te s obzirom na to da je nema, sada tama guta pejzaž i stalno napreduje. Budući da je rad vizualna metafora za ono što je skriveno od pogleda, ali se kotrlja i odvija ispod površine, tako je i rad iščitljiv do kraja tek kad se pogleda kod. Ta treća, nedostajuća tekstura nazvana „permission to use my dana“ djeluje u stvari kao pseudo-makrostrukturalna figura, jer mi tu dozvolu ne dajemo, naši podatci se uglavnom uzimaju bez pristanka. Rad ima i audio komponentu, dobivenu „web-scrapingom“ TedX prezentacija s ciljanom ekstrakcijom riječi „greed“. Svi radovi su dostupni na Githubu kao otvoreni kod, kao i cijela React galerija na kojoj je izložba.

Jedan od umjetnika koji izlaže je Alexander Mordvintsev koji je 2014. probudio cijelu AI scenu svojim pronalaskom mreže Deep Dream. Nova istraživanja na području računalnog vida i neuronskih mreža počela su se masovnije objavljivati već 2015. godine. U 2018. objavljen je rad o StyleGAN-u i tako je potaknuo daljnju popularizaciju uporabe generativnih kontradiktornih mreža i dubokih neuronskih mreža pojavom online resursa gdje kao ne-programer možete iskušati svoje ideje slijedeći unaprijed napisane upute.

Koje su specifičnosti kuriranja online radova i njihovog prijevoda u fizički prostor?

M.K.: Kada smo 2003. godine organizirale izložbu Pod mog ateliera, kustosica galerije Gradec Koraljka Jurčec Kos i ja, izlažući uglavnom radove net.art-a s arhive Rhizome.org, nismo imale neko mjerilo po kojem smo se mogle ravnati. Tako da smo to odradile bezbrižno, zaigrano i intuitivno i mislim da je bilo dobro odrađeno. Neke online radove smo izvlačile u prostor, postavljajući ih kao hibridne instalacije, u dogovoru s umjetnicima. Sjećam se da su problemi bili jedino tehničke i financijske prirode, imamo li taj i taj uređaj, možemo li ga nabaviti, itd. Poslije sam imala priliku upoznati se s kustosicom Joasia Krysa – njezina knjiga Curating Immateriality je stvarno bio dobar priručnik za kustosa koji se upuštao u to područje.

Međutim, danas kada su kustoske produkcije proširene tako da uključuju prostor interneta i kad je sva suvremena mlada publika „phygital“, najizravniji dijalog koji možete postići jest govoriti njihovim jezikom i dati prvenstvo dinamičkim procesima mrežnih sustava. Radeći u metaversu možete napraviti doslovno bilo što, bez materijalnih ograničenja.

Na spomenutom simpoziju jedno od pitanja na kojima se temeljila rasprava bilo je i Can artists and scientists create a world in which Traditional Ecological Knowledge (TEK) and artificial intelligence (AI) are meaningfully brought together. Kako kao umjetnica koji radi na razmeđi umjetnosti i tehnologije vidite poziciju umjetnika u odnosu na znanost?

M.K.: Kad radite na razmeđu umjetnosti i tehnologije morate stalno učiti. To je i zabavno i zamorno u isto vrijeme. Najbolje je kad možete raditi u timu sa znanstvenicima, gdje svatko doprinosi projektu iz svoje početne pozicije, umjetnosti ili znanosti. Srećom, postoji sve više resursa u kojima je dio posla obavljen za vas i tome je omogućen pristup kao slobodno-dostupnom softveru, u obliku paketa na Githubu ili web aplikacija. Za rad s umjetnom inteligencijom ima na desetke tisuća otvorenih google-collab & jupiter stranica. Ako vam je i to prekomplicirano, lakši način da zavirite u AI svijet kao umjetnik je uporabom playform.io i runwayml.com web platforme, jedino morate imati ideju i dataset.

Dio simpozija Unfolding Intelligence o TEK-u i AI bio je vrlo zanimljiv zbog sudjelovanja umjetnika i znanstvenika koji se u svom radu bave bio umjetnošću i istraživanjima na području genetike, kao što su umjetnica Jenna Sutela i znanstvenik Markus Bueller. Njihovi radovi u kojima DNK, putem umjetne inteligencije, “svira” ili mapiranje molekularnih struktura vezivnog tkiva su jednostavno fantastični. Sutela istražuje sonifikaciju i vizualizaciju emocionalnih molekula poput oksitocina i drugih različitih neurotransmitera. Buehler i njegov tim specijalizirani su za pretvaranje molekularnih struktura i vibracija u zvuk, dok ih neuronske mreže otkrivaju na slikama.

Šire gledano, ekološko znanje (TEK) obuhvaća autohtone kulturne prakse. Integracija autohtonog znanja sa suvremenom znanošću, tehnologijom i umjetnom inteligencijom smatra se mogućim „agensom promjena“ u postizanju snažnog i značajnog klimatskog djelovanja. Stručnjaci sada rade na konceptualnim i metodološkim okvirima kojima će premostiti praznine između primijenjenih projekata temeljenih na ML-u i politika zaštite okoliša.

Ujedinjeni narodi (UN) nedavno su proglasili Desetljeće za obnavljanje ekosustava 2021. – 2030. Njihovi ciljevi i vizija su: “Svijet u kojem smo obnovili odnos između ljudi i prirode, gdje povećavamo površinu zdravih ekosustava i zaustavljamo njihov gubitak i degradaciju – za zdravlje i dobrobit cjelokupnog života na zemlji i budućih naraštaja. Faze projekata obnove ekosustava doprinijet će poboljšanju dobrobiti zajednice, očuvanju biološke raznolikosti, funkcijama ekosustava i otpornosti socio ekoloških sustava. ”

Bili ste članica kolektiva wowm.org, kao i članica hacklaba01 i I’MM_laba u Zagrebu. Kakvo je značenju ovih prostora i inicijativa za novomedijsku scenu i za vas osobno?

M.K.: World of Web Media je kao mali net.art lab wowm.org bio aktivan od 1998. do 2008. godine, kada je s Centrom za sinergiju digitalnih i vizualnih umjetnosti započeo novomedijska događanja Upgrade!Zagreb. I’MM lab je doživio svoju transformaciju u Radiona.org i s hacklabom01 je stvarno napravio puno za novomedijsku scenu, uz naravno još i druge novo-medijske organizacije koje su ranije osnovane, npr. mama lab.

Različita područja se mogu istraživati u ovim prostorima – od elektronike, DIWO, IoT, glitch arta. Za mene je povezivanje s novomedijskom zajednicom u Zagrebu nekako počelo s događanjima povezanim s drugim izdanjem UrbanFestivala 2002. godine. Te godine sam imala izložen net.art rad u jednoj galeriji u San Franciscu. Na drugom izdanju UrbanFestivala sudjelovala je američka umjetnica Jody Zellen s radom Ghost City, koja je također bila jedna od šest umjetnika na spomenutoj izložbi u San Franciscu. Poznavala sam njezin rad otprije, povezale smo se te sam nastavila istraživati net.art područje.

U svom profesionalnom radu posvećeni ste i pedagoškom radu kroz neformalne inicijative. Koja je pozicija neformalnih edukativnih aktivnosti u prostoru novih medija?

M.K.: Neformalne edukativne aktivnosti možda su nešto najvažnije u tom prostoru. S obzirom na to da je cijelo to područje stalno u razvoju, tehnologije se mijenjaju i usavršavaju gotovo svakodnevno te je malim organizacijama i udrugama to puno lakše pratiti. Vidim mlade kolege kako se trude stvarati neformalne inicijative, a naravno znam i puno njih koji su odustali jer taj stalni pritisak nedovoljnog financiranja prilično umara.

Koja su vaša iskustva i stav o monetizaciji digitalne umjetnosti u kontekstu rasprava o održivosti NFT-ja?

M.K.: CryptoArt se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci našao pod lupom zbog utjecaja na planet, točnije emisije ugljika koja nastaju kao posljedica proizvodnje NFT-ova. Ali NFT može biti održiv, to su novi protokoli dokazali i dokazuju, od kojih je jedan kojeg trenutno pratim Tezos.

Sve loše što se pripisuje Bitcoinu i Ethereumu u vezi neodrživosti manje-više stoji, ali to vrijedi i za onlinekupovinu i uzgoj indoor kanabisa. Brojke u oba slučaja rastu ubrzano te su jednako, ako ne i više, negativne u odnosu na održivost. NFT je samo tehnologija digitalnog vlasništva, s umjetnošću ima veze tek posljedično. Još 2014. se pojavio projekt blockchain-cointemporary te se razvio Crypto Art. Početi koristiti NFT bilo je sasvim logično.

Tezos je blockchain mreža koja se temelji na pametnim ugovorima, na način koji je donekle sličan Ethereumu. Međutim, postoji velika razlika – Tezos je Proof-of-Stake blockchain. Čvor u mreži može se pokretati čak i na Raspberry Pi-u, a napajaju ga solarne ćelije.

Tokeniziranje (mintanje) NFT-a na ovom lancu ima otprilike trag CO² jednog tvita. Smatra se čistim NFT-jem (CleanNFT) jer troši otprilike dva miliona puta manje energije nego PoW (Proof-of-Work). Čitajući Memo Aktenov Vodič za čisti NFT bila sam sigurna da ne želim imati išta sa Ethereumom. Preko webstranice cleannfts.org sam došla do hicetnunc.xyz platforme gdje je moguće tokenizirati rad za svega par centi. O Hic et Nunc (Ovdje i sada) platformi možete više saznati ako sami malo pretražite internet, dosta se piše o njoj. Cijela ta scena oko nje jednostavno je otvorena, prihvaća nove umjetnike i ništa nije previše komplicirano. Osnivači su brazilski programeri i hakeri, okupljeni oko Rafaela Lime, programera i sociologa, s dobrovoljcima programerima iz cijelog svijeta. Nedavno je održan prvi Hicathon, gdje se dogovaralo kako razvijati platformu prema željama umjetnika koji na njoj izlažu. To je bilo moguće, jer Tezos nudi naprednu infrastrukturu koja se s vremenom može razvijati i poboljšavati, bez prijetnje od ‘hard fork-a’ (od čega i Bitcoin i Ethereum trpe otkad su stvoreni). Blockchain galerija Hic et Nunc počela je s radom u ožujku i prvi umjetnici na njoj bili su brazilski umjetnici, i to ne nužno digitalni umjetnici, već slikari, grafičari, fotografi, i ostali analogni kreatori, koji su tokenizirali svoje digitalizirane radove. Na blockchainu se ne monetizira samo digitalna umjetnost. Nedavno sam čitala intervju s četiri brazilske umjetnice sa Hic et Nunc platforme koje prije pridruživanja galeriji nisu mogle preživljavati, a sada to uspjevaju. Naravno, ne radi se o bizarnim sumama kripto valute kao što su one s razvikanih Ethereum platformi, ali uspijevaju doći do brojke od minimalne mjesečne brazilske plaće koja iznosi 190 dolara. Imaju kolekcionare koji ih prate i otkupljuju nove radove kad ih objave. Ima i drugih protokola osim Tezosa koji se smatraju učinkovitim/čistim.

Kao dio istraživanja koje vodim zadnjih godina o decentralizaciji i otvorenosti galerija, mislim da je platforma Hic et Nunc, gdje se ljudi pokušavaju čim više filantropski odnositi prema području socijalnih inovacija na blockchainu, na pravom putu. Kako bi se to potvrdilo najbolju šansu daju dosljedna struktura i uključivo okruženje u kojem svi mogu sudjelovati i glasati o onome što se događa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.