Piše: Igor Lasić

Kampanja protiv monetizacije autocesta jesenas nije rezultirala samo neposrednim uspjehom u vidu prikupljenih oko 530 tisuća potpisa za referendum, nego i jednom iznimnom organizacijskom i komunikacijskom novosti. Kao nikad ranije – barem ne u tolikoj mjeri – uspostavljen je tada naime bitno drukčiji medij ili okvir za povezivanje i djelovanje sindikata i nevladinih udruga. Takav model pokazat će se po efikasnosti i fleksibilnosti možda i presudnim u situaciji koja je zahtijevala koordinaciju niza subjekata uključenih u konkretnu akciju. No ono što nas danas posebno zanima jest pitanje kako se iskustvo te prakse može primijeniti na daljnju političku borbu zaštite i unapređenja radničkih i socijalnih prava i općenito društvenog interesa.

Za potrebu takvog osvrta-prema-budućnosti ova redakcija obratila se nekolicini izravnih sudionika u spomenutoj kampanji, i to s obje navedene strane, sindikalne i udrugaške. Na početku je bilo nužno prepoznati i shvatiti odvojene zadane okvire u kojima djeluju te dvije strukture. Jer, kad promatramo sindikate odvojeno, vidjet ćemo da se njihov potencijal najčešće iscrpljuje kroz jalove pregovore u formi tzv. socijalnog partnerstva, koje je ionako osmišljeno da služi interesu elite. 

Također, same udruge civilnog društva uvučene su odavno u sličnu igru kontroliranja političkog utjecaja ograničavanjem njihova djelokruga na zalaganje oko svih ljudskih prava izuzev radničkih. Ali živa društvena stvarnost poigrala se diktatom i ponudila nam novi izazovan kontekst: jedan sindikat prepoznao je svoju funkciju u obrani šireg javnog dobra, a na tragu redovne zaštite vlastitog mu članstva, dok su se udruge našle pozvanima da priskoče tom sindikatu upomoć i nastavak borbe artikuliraju zajednički. Ovdje stoga možemo govoriti o historijskom proboju jedne barijere i o iskoraku u novoosvojeni demokratski prostor koji su dosad uzurpirale političke stranke. Možemo zaključiti da one nisu valjano predstavljale narodni interes, pa je do pomaka došlo tek združivanjem sindikata i nevladinih organizacija.

A prije negoli riječ damo sugovornicima, evo i nekoliko generalija same akcije u kojoj je oko 2100 volontera odradilo približno 19 tisuća radnih sati na oko 250 štandova za potpisivanje širom zemlje. Inicijativu Ne damo naše autoceste! pokrenuli su Nezavisni cestarski sindikat i Sindikat radnika hrvatskih cesta i autocesta, uz sedam organizacija civilnog društva (Mreža mladih Hrvatske, Pravo na grad, Zelena akcija, GONG, Centar za mirovne studije, Savez udruga Klubtura, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju) te pet sindikalnih središnjica (NHS, SSSH, MHS, HURS, URSH).

Demokratizacija upravljanja zajedničkim dobrima

“Sve do ove akcije suradnja organizacija civilnog društva i sindikata bila je uglavnom sporadična, često ograničenog karaktera u sklopu pojedinačnih projekata ili događanja”, rekla nam je Marija Hanževački, glavna tajnica Nezavisnih hrvatskih sindikata. Ona pritom naglašava da je u akciji prikupljanja potpisa za referendum intenzivno surađivala s aktivistima više udruga, koje su pokazale posvećenost realizaciji prepoznatoga zajedničkog višeg cilja i interesa. Povezivanje dvaju vanstranačkih žarišta političkog djelovanja, smatra Katarina Pavić, koordinatorica Saveza udruga Klubtura, otvaranje je potencijala za ubrzavanje društvenih i političkih zbivanja koja su usmjerena na stvarnu demokratizaciju upravljanja zajedničkim dobrima i javnim institucijama. “Gledano iz unutrašnje dinamike ove suradnje, došlo je do krupnog pomaka u shvaćanju vlastite uloge i društvenog značaja civilnog društva”, mišljenja je Pavić, “kao što je došlo i do promjena u metodologiji djelovanja i udruga i sindikata, za koje možemo zaključiti da su u odnosu na prethodna razdoblja istupili iz utvrđenih programskih niša i obrazaca djelovanja kojima su ranije bili vođeni”.

Goran Matić, aktivist i koordinator prikupljanja potpisa u Istri te član medijske platforme za teoriju i praksu društvenih promjena Pilula, drži kako se radi o uspjehu pogotovo uzmemo li u obzir da se u slučaju dotične suradnje ne radi tek o pukom zbroju resursa i sredstava. Radi se i o razmjeni iskustava te nadopunjavanju dvaju često komplementarnih oblika organizacije, i to na način koji smjera zaobilaženju ograničenja i nedostataka pojedinačnih modela. “Sindikati, na primjer, prisiljeni su djelovati unutar jednog vrlo rigidnog zakonskog okvira, nimalo slučajno postavljenog tako da gotovo onemogućava ikakvu značajniju akciju, a nevladine su organizacije u svom djelovanju znatno manje sputane legislativom”, objašnjava Matić.

“S druge pak strane”, dodaje on, “sindikati mogu puno slobodnije i ‘opuštenije’ raspolagati solidnim financijskim sredstvima, dok udruge civilnog društva na raspolaganju imaju uglavnom sredstva iz odobrenih projekata, tj. poprilično strogo namjenska sredstva”. Anđelko Kasunić, predsjednik podružnice Hrvatskih autocesta u Nezavisnom cestarskom sindikatu istaknuo je da se NCS već par godina bavi raznim ljudskim pravima na svim poljima, pa i onima izvan osnovnog djelokruga sindikata. “Suradnja s udrugama civilnog društva predstavlja logičan slijed toga djelovanja. Suradnjom s udrugama sindikati dobivaju na širini polja svog djelovanja, dok udruge dobivaju infrastrukturu, ljude koji mogu odraditi neki posao na području čitave Hrvatske. A jedni bez drugih neće postati ni ostati značajan faktor u kreiranju političkih zbivanja, baš kao niti u daljnjoj kontroli tih politika”, rekao nam je Kasunić.

Iz perspektive Mreže mladih Hrvatske, suradnja sa sindikatima nije novost, već je odranije bila zasnovana na sasvim određenim pitanjima. Predsjednik tog saveza udruga, Marko Boko, svjedoči kako bi do nedavne vrlo uočljive i uspješne suradnje oko autocesta teško i došlo da nije bilo ranijih korisnih povezivanja na drugim, općenito manje vidljivim slučajevima: “Riječ je u prvom redu o velikom potencijalu u području politika zapošljavanja, posebice u slučaju mladih, odnosno organizacija mladih i za mlade te sindikata, kao i sindikalnih sekcija mladih”.

Također, prema njegovim je riječima posrijedi suradnja koja se ne zasniva samo na sadržajnoj razini, odnosno produkciji određenih pozicija i prijedloga, već je značajna i kvalitetna i na tzv. zagovaračkoj razini. S druge strane, Boko smatra kako još ne postoje potpunije izgrađeni uvjeti za stalniji i snažniji oblik suradnje, jer se ona zasad uglavnom bazira na ad hoc aktivnostima, s izuzetkom nekih individualnih i nemasovnih primjera kvalitetne i kontinuirane suradnje civilnih organizacija i sindikata.

Teškoće neoliberalnog konteksta

Ali, posvetimo još nešto dodatne pažnje suštini zajedničke borbe dostupnih te iskoristivih institucija društva, dakle smislu njihova povezivanja i ustrajanja na suradnji. O tome Marija Hanževački kaže kako se u cijelome svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, promiče neoliberalna ideologija koja uz otimačinu javnih dobara za jedan od glavnih ciljeva ima pretvaranje radnika i građanina u izoliranu individuu. To znači u pojedinca bez povezanosti s bilo kakvim organiziranim političkim skupinama i bez utjecaja na javne politike. “To je vidljivo već iz izmjena radnog zakonodavstva”, tumači ona, “u kojima se na sve moguće načine pokušava ograničiti djelovanje sindikata te se otvaraju novi oblici zapošljavanja u kojima radnik nema sigurnosti. Uz njih se svako učlanjivanje u sindikate koje bi radniku donijelo zaštitu i bolja prava sankcionira tako da mu se ne produžuje ugovor o radu i više ga se ni na koji način ne angažira”.

Hanževački nam je napomenula da se u praksi sve više promiču mali poduzetnički posrednici za outsourcing rada u korist kapitala i na štetu radništva, protiv čega su se donedavno borili gotovo isključivo sindikati. Njih se zbog toga u novije doba sve žešće dezavuira i ocrnjuje, a s takvom su se reakcijom već počele suočavati i one organizacije civilnog društva koje su u svom djelovanju ugrozile pozicije političkih elita i krupnog kapitala, pa im je oslonac u sindikatima svakako dobrodošao.

Pozicije i mogućnosti, više je nego očigledno, moraju se intenzivnije nadopunjavati. Anđelko Kasunić tako primjećuje da i sindikati predstavljaju dosta krutu strukturu, ponajprije uslijed zakonskog ograničenja djelovanja za zaštitu prava svog članstva. “O svojim članovima sindikati i ovise”, kaže Kasunić opisujući okoštale sindikalne krugove, “pa im vodstva često spadaju u stariju populaciju i nisu spremna širiti polje svog djelovanja. Na taj način moć sindikata slabi i oni trenutačno u ovoj državi, iako imaju veliko članstvo, ne predstavljaju onoliko značajan faktor koliko bi to morali biti”.

Iskustvo zajedničke borbe u obrani strateškog infrastrukturnog dobra kao što su autoceste zacijelo je ostavilo snažan pečat na svim akterima, stoga i Marko Boko vjeruje da mnogi od njih danas još konstruktivnije grade viziju buduće suradnje. “Ne sumnjam da prostora za slične akcije neće nedostajati u skoroj budućnosti”, zaključuje predsjednik Mreže mladih, “a preostaje samo pitanje interesa sindikata za priče koje možda nisu usko vezane uz položaj njihova članstva, dok organizacijama civilnog društva to ne predstavlja prepreku za aktivno sudjelovanje”. Katarina Pavić uzima u obzir da se u slučaju autocesta radilo o prvoj velikoj zajedničkoj aktivnosti značajnijeg broja sindikata i udruga, koje su ipak po mnogočemu heterogene organizacije – čak su to i neke od udruga međusobno. “Bilo je stoga i nekih propusta, no prema društvenom i političkom horizontu otvaraju se potencijali za razvoj šire koalicije društvenih protagonista koji za cilj imaju zaštitu i omogućavanje javne kontrole nad zajedničkim dobrima, kao i transformaciju upravljanja javnim institucijama prema modelima koji su uključivi i demokratični”, rekla je Pavić.

Međuorganizacijska pripomoć

Naši sugovornici registriraju otprilike slične i kritične i obećavajuće momente, pa i Goran Matić u tom kontekstu prepoznaje nove mogućnosti za unapređenje kooperacije. Po njemu, a jer su u pravilu dinamičnije i “mlađe”, udruge civilnog društva mogu sindikatima pripomoći – kroz stalni odnos, ne tek povremeni – već u području novih tehnologija i medija te različitih metoda organizacije ili strategija socijalnog marketinga. “Mimo toga bi vjerojatno, i to govoreći prvenstveno o lokalnoj situaciji koju najbolje poznajem”, riječi su ovog aktivista iz Pule, “glavna mana bila količina i koncentracija taština u jednom socijalnom formu na, primjerice, zajedničkoj mejling-listi većeg broja aktivista i sindikalaca, uz naravno neizbježna razmimoilaženja interesa i vizija tih ipak različitih društvenih skupina”.

Da suradnja neće uvijek biti moguća ni laka, a niti ostvariva po svim pitanjima, smatra Marija Hanževački. “Zato je ne treba forsirati unaprijed i pod svaku cijenu. Možemo imati, kao što i imamo, različite stavove i promišljanja o raznim pitanjima, ali tad je važno da se međusobno ne sukobljavamo, da ne idemo jedni protiv drugih, jer to uvijek ide na ruku ‘trećima’. Važno je da te naše različitosti prepoznajemo i da se upravo kao takvi međusobno uvažavamo, pa ćemo zajedno naći i nove prostore za suradnju”, rekla nam je glavna tajnica NHS-a.

Pogleda uprtog u poslovično bolje sutra, na ovome mjestu zadržat ćemo dozu opreza kao neku vrstu osigurača pred zajedničkim iskušenjima koja neizbježno čekaju sindikate i udruge. Politički kapital stečen u kampanji protiv monetizacije autocesta ima dogledan rok upotrebe i lako se može kompromitirati u slučaju nepropisnog korištenja. Umjesto rezimea treba reći da ga se u svakom slučaju mora brižno njegovati i u onim nezahvalnim, pospanim i varljivim razdobljima između velikih i atraktivnih operacija kao što je bila inicijativa Ne damo naše autoceste!.

Zbog toga ćemo za kraj upozoriti i na jednu ovdje nedotaknutu manu koja čuči na strani organizacija civilnog društva i potencijalno prijeti budućoj suradnji. Sindikate smo nešto više analizirali u njihovim ograničenjima, dok slabosti nevladinih udruga ostaju manje osvijetljene. Navest ćemo stoga bar onu koja bi se mogla nazvati strukturnom: činjenica je da te organizacije umnogome funkcioniraju konkurentski, više čak negoli sindikati s njihovom reprezentativnošću. Jer distribucija se javnih i drugih sredstava k njima odvija prema svojevrsnoj tržišnosti, makar potonja bila zaodjevena ruhom nekih drugih principa. Logika te distribucije diktira i konkurentnost udruga, budući da se njihov rad temelji na zasebnim “temama”, a ne na zajedničkim ciljevima. Takvo funkcioniranje prepoznajemo kao latentan prijeteći moment za usklađivanje prioriteta među samim udrugama i od njih prema sindikatima. Prevladavanje takvih napetosti u predstojećem zajedničkom radu bit će dakle jedna od naročito delikatnih aktivnosti za koju itekako ima svrhe odvojiti dodatnu političku energiju.

Predstavljajući pitanje koje će se naći na potpisnim listama, Mijat Stanić iz Nezavisnog cestarskog sindikata upozorio je da je koncesija neprihvatljiva jer “ako se koncesionaru isplati upravljati autocestama, isplati se i nama”. Teodor Celakoski iz Prava na grad izjavio je: “Ključno pitanje je na koji način mi kao društvo možemo stati na kraj vlasti koja nema odgovornost za dugoročno i održivo upravljanje javnim dobrima – ovime je želimo na to natjerati”, dodajući da se prikupljaju potpisi za nešto što, bez obzira na uvjerenja i društvene pozicije, ujedinjuje sve građane. 

Inicijativu Ne damo naše autoceste! pokrenuli su Nezavisni cestarski sindikat i Sindikat radnika Hrvatskih autocesta i cesta, sedam organizacija civilnog društva  – Mreža mladih Hrvatske, Pravo na grad, Zelena akcija, GONG, Centar za mirovne studije, Savez udruga Klubtura, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju – te sindikalne središnjice NHS, SSSH, MHS, HURS i URSH. Ovih 14 organizacija osnovalo je Organizacijski odbor za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma o uređenju pitanja davanja hrvatskih autocesta u koncesiju, a inicijativi su se priključile i brojne druge organizacije (sindikati, udruge) i građani iz svih krajeva Hrvatske.

Izvor: Ne damo naše autoceste!

Na konfereciji za medije će govoriti Krešimir Sever (Nezavisni hrvatski sindikati), Mijat Stanić (Nezavisni cestarski sindikat) i Teodor Celakoski (Pravo na grad).

Na akciju vas pozivaju: Nezavisni cestarski sindikat, Pravo na grad, Zelena akcija, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Nezavisni hrvatski sindikati, Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Matica hrvatskih sindikata, Hrvatska udruga radničkih sindikata, Udruga radničkih sindikata Hrvatske.