Kategorije prijedloga programa izgledaju ovako:

Za izvedbene umjetnosti 

1. Koprodukcije novih predstava (provođenje u 2027. godini)
2. Jednogodišnje rezidencije umjetničkih organizacija (provođenje u 2027. godini)
3. Istraživačke rezidencije izvedbenih umjetnika_ca (provođenje od siječnja do lipnja 2027. godine)
4. Gostovanje pojedinačnih predstava (provođenje u 2027. godini)

Za glazbenu umjetnost i eksperimentalni zvuk

1. Istraživačke rezidencije umjetnika_ca i komornih glazbenih sastava (provođenje od siječnja do lipnja 2027. godine)
2. Pojedinačna gostovanja koncerata, zvučnih instalacija i glazbenih manifestacija (provođenje u 2027. godini – poziv otvoren kroz cijelu godinu)

Puni tekst poziva pronađite ovdje.

Rok prijave programa je 20. srpnja.

Galerija K2 je izvaninstitucionalni prostor u kojem se od 2014. godine kontinuirano putem izlagačke djelatnosti prezentiraju suvremena umjetnička djela i kao takva je jedinstvena forma galerije u Križevcima. Javni poziv okrenut je podršci mladim umjetnicima i umjetnicama, kojima udruga kroz ovaj program pruža priliku i mogućnost prezentacije u prostoru Galerije K2 uz afirmirane  suvremene umjetnike i umjetnice iz Republike Hrvatske. 

Prijava treba sadržavati:

• životopis autora
• koncept izložbe/projekta
• ogledni vizualni materijal radova/izložbe/projekta
• prijedlog mogućih vremenskih termina izlaganja
• troškovnik u slučaju da je potrebna produkcija ili prijevoz radova

Uz svaku prijavu potrebno je priložiti fotografije rada, skice ili dokumentaciju rada, skice ili dokumentaciju postava (ako postoji) i ostale materijale u .jpg ili .pdf formatu.

Dodatni materijali mogu se slati WeTransferom, linkom na Google Drive ili linkom na postojeću web adresu udruge. Prijave slati mailom na: galerijak2@gmail.com.

Odabrane projekte umjetnika i umjetnica Udruga K.V.A.R.K. predlaže za sufinanciranje Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, Koprivničko-križevačkoj županiji i Gradu Križevcima.

Rok prijave je 10. kolovoza.

Četvrto izdanje ovog edukativnog programa u organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku (IEF) posvećeno je “razvoju nezavisne kulturne scene, njezinoj infrastrukturi i akterima, kao i specifičnim medijskim fenomenima koji su obilježili kulturnu imaginaciju tog razdoblja”, stoji u najavi. U sklopu Male škole devedesetih održat će se ciklus predavanja koja se bave temama kulturne infrastrukture, civilnim društvom i medijskim performansom.

Kako piše u najavi, “devedesete su u Hrvatskoj često opisivane kroz rat, tranziciju i političku transformaciju društva. Ostalo je u sjeni da su paralelno s tim procesima nastajali i drugačiji kulturni prostori– mreže klubova, nezavisnih organizacija, medija i umjetničkih inicijativa koje su djelovale izvan dominantnih institucionalnih okvira. Upravo su takve inicijative omogućile razvoj alternativnih kulturnih praksi koje su oblikovale generacije umjetnika, glazbenika, kustosa i kulturnih radnika.

Nova Mala škola devedesetih posvećena je tim praksama: razvoju nezavisne kulturne scene, njezinoj infrastrukturi i akterima, kao i specifičnim medijskim fenomenima koji su obilježili kulturnu imaginaciju tog razdoblja. Kroz tri panela sudionici će rekonstruirati različite razine tog procesa– od glazbene i klupske scene, preko organizacijskih i institucionalnih uvjeta nezavisne umjetnosti, do medijskih eksperimenata koji su oblikovali kulturni pejzaž devedesetih”.

Više detalja pronađite ovdje.

TALA je kroz četvrt stoljeća rada obilježila i redefinirala nezavisnu plesnu scenu, a kroz svoje programe nastavlja odgajati generacije polaznika_ca, umjetnika_ca i publike. O samim počecima djelovanja, prostorima koje su naseljavale te brojnim izazovima i postignućima, razgovaramo s jednom od osnivačica, Larisom Lipovac Navojec i voditeljicom umjetničkih programa Ivom Nerinom Sibilom.

Obje djelujete na plesnoj sceni više od 25 godina. Kakva je bila situacija krajem 1990-ih i početkom 2000-ih na sceni u Hrvatskoj, odnosno iz čega je proizašla potreba za osnivanjem umjetničke organizacije kao što je TALA?

Larisa: S obzirom na to da smo i Tamara Curić i ja studirale vani, bile smo nekako, recimo, zaražene time kako se to i u kojim uvjetima radi vani, to smo si priželjkivale i ovdje na našoj sceni. Nakon rata bilo je pomanjkanja svega pa tako i prostora za rad, prostora za izvedbu, bilo je pomanjkanje autora i uopće uvjeta da se mladi autori pokrenu na tržištu. Postojala je jedna strukovna škola, Škola suvremenog plesa Ane Maletić i dva velika ansambla, Studio za suvremeni ples i Zagrebački plesni ansambl. Ja sam otišla na studij u New York s namjerom da se vratim i promijenim ovdje stvari. U meni je oduvijek postojao taj neki pokretački motor.

Iva Nerina: Ja sam počela plesati još za vrijeme Jugoslavije, kasnih 1980-ih, tako da pripadam generaciji koja je rasla na Eurokazu, Tjednu suvremenog plesa… Bila je to živa, progresivna, avangardna scena sa snažnim studentskim centrom. Kada sam se sredinom 1990-ih vratila u Zagreb sa studija u Engleskoj, bilo je stvarno teško. Neki kontinuiteti su preživjeli i počele su nove inicijative, ali nije još bilo samostalnih organizacija niti mikro struktura niti “know how” kako voditi projekte kao danas. Kad su Tamara i Larisa rekle: “Ajmo napraviti svoju platformu…”, to je bila bomba.

Larisa: Platforma mladih koreografa, kasnije Platforma HR, pokrenuta je prije same registracije umjetničke organizacije, prvo kao pilot projekt koji je trajao jedan dan. Kada smo vidjele da funkcionira, da postoji potreba, želja, da je interes tu, krenule smo hrabro razvijati i projekt i organizaciju. Puno smo razgovarale, osluškivale potrebe scene. Shvatile smo da smo sposobne napraviti nešto novo i korisno te na taj način doprinijeti razvoju suvremenog plesa.

Iva Nerina: One su prve osnovale organizaciju, imale statut. I počele su otvarati nove prostore. Prvi je bio…?

Larisa: Westin. Mi smo na bazenu Westina vodile aqua aerobik da bismo mogle dobiti plesnu dvoranu na dva sata. U biti smo odmah htjele smjestiti ples u neki prostor. Čeznule smo za prostorom u koji možeš ući, boraviti u njemu, razvijati projekte, prostorom koji ima uvjete za rad i izvedbu. Zato smo od početka nomadski naseljavale prostore, prvi je bio Westin, drugi Tvornica dugmadi, treći prostor Vjesnika na Odranskoj i sada je naš četvrti ovaj prostor, TALA PLE(j)S u Radničkoj.

Koliko je i u kojem pogledu osnivanje Plesnog centra TALA bilo značajno za plesnu scenu u Hrvatskoj početkom 2000-ih? 

Iva Nerina: U tom trenutku, ako nisi bio član ansambla, nisi imao gdje vježbati. Upravo su Tamara i Larisa pokrenule novu ideju kako se okupljati u plesnoj zajednici, a nakon njih je to nastavila ekscena na jedan drugačiji način. Njihova inovacija bila je ta ideja da možemo imati vlastiti prostor i ne u potpunosti ovisiti o institucijama ili trenutnoj kulturnoj politici. TALA je uvijek bila tu kao mjesto stabilnosti, mjesto podrške i mjesto gdje se ideje i projekti mogu slobodno pokrenuti i izgraditi.

Larisa: To je valjda uvijek tako na obljetnice, jer inače ne razmišljaš koliko doprinosiš, samo radiš, svi mi samo idemo i proizvodimo. Ali sad kad razmišljam, otvoreni prostor koji smo stvorile, u kojem su svi dobrodošli bez obzira na estetike, različitosti i politike, bio je nužan. Trenutni naziv TALA PLE(j)S definira našu 25-godišnju misiju, u nazivu imamo PLES i PLEJS (mjesto), odnosno prostor za ples koji udomljuje i daje podršku umjetnicima, djeci, mladima i odraslima te razvija njihove kreativne kapacitete. 

To je tada bilo jedino takvo mjesto? 

Larisa: Još uvijek je. Nema drugog mjesta koje funkcionira na način da nudi podršku u punom smislu, od ureda koji mogu koristiti različiti subjekti do infrastrukture i dvorana za rad, proces te izvedbu, edukacije i savjetovanja. Dakle, prijepodne je prostor na raspolaganju nezavisnoj sceni. Imaju siguran i pozitivan prostor za rad. Imaju izvedbenu dvoranu gdje mogu izvoditi ono na čemu ovdje rade ili dolaze umjetnici koji samo izvode svoje predstave, to Nerina kurira. A onda u poslijepodnevnim satima počinje edukacija koja je uvijek bila motor plesnog centra. Djeca, mladi i odrasli koji kroz plesne treninge, radionice i edukacijske aktivnosti razvijaju svoje kreativne potencijale. Mogu se baviti plesom rekreativno ili profesionalno, naša su publika i podrška te snažna zajednica.

Teško je odgojiti i zadržati kazališnu publiku, mi se stvarno trudimo. Imamo programe razvoja publike koje je Nerina pokrenula, da i roditelji koji vode dijete na ples budu direktno ili indirektno zaraženi plesom, da dođu na neku predstavu, da se uključe, da ta djeca koja su tu na edukaciji ostanu u plesu, upisuju strukovne škole, odlaze na akademije. TALA je uvijek bila nekako drugačija i jedinstvena po tom pitanju.

Tijekom 25 godina TALA se selila četiri puta. Koliko je model nomadskog naseljavanja prostora zahtjevan? Svaka selidba je zahtjevna, ali čini mi se da je selidba cijelog jednog plesnog centra koji ima polaznike_ce, rezidente_ice i publiku posebno zahtjevna. 

Larisa: Kad smo znale da trebamo u novi prostor, bilo bi nam jako stresno. Prvo trebaš naći novi prostor, preseliti sve stvari, trebaš izgraditi taj isti prostor. Meni bi bilo lakše da sam imala građevinsku firmu. Sve sam naučila o baušteli. To je jedan takav lom u srcu i duši kad napuštaš jedan prostor, ulaziš u drugi. Neizvjesno je, ne znaš hoćeš li uspjeti. Moraš početi graditi praktički iz nule. Ali svaka nova selidba nam je donijela još više mogućnosti. Ne znam od kud nam uopće snaga za to nomadstvo. Kad sam prvi put došla ovdje u TALA PLE(j)S, rasplakala sam se. Hala od 600 kvadrata, prazna, što sad, opet graditi? I evo imamo opet neku novu predivnu priču.

Koji su izazovi trenutne lokacije na Radničkoj cesti?

Larisa: Kad su ljudi počeli ulaziti u ovaj prostor, rekli bi pa ovo je New York ili Berlin. Mi smo adaptirali prostor od poda do stropa da ljudima i umjetnicima bude ugodno. Tako da imamo reprezentativan prostor. Unatoč tome, moramo intenzivno raditi na vidljivosti jer se nalazimo u poslovnom kvartu, a mi se bavimo kulturom. Ljudi ne očekuju takav jedan multifunkcionalni izvedbeni prostor ovdje. 

Iva Nerina: Iz mog iskustva rada ovdje posljednje tri godine, ovaj prostor je zaista zahtjevan. Jedna razina rada je održavati visoku kvalitetu umjetničkih programa, pratiti što je važno u suvremenoj izvedbenoj umjetnosti, što donosi novu vrijednost. S druge strane je pitanje na koji način ovaj prostor kapacitirati do maksimuma, koja je specifična logika održivosti koju ovaj prostor traži. Nije lako dovesti publiku na ovu lokaciju, Radnička nije “usput”. Stalno je pitanje kako i koje programe kreirati i producirati, za mlade, za djecu, a da ljudi stvarno dolaze, da interes bude postojan.

TALA ima edukativne programe, rezidencijalne programe, kao i cjelogodišnji izvedbeni program. Ona je mjesto za sve generacije, za amatere i profesionalce, izvođače i publiku. Na koji način usklađujete tu količinu raznovrsnih programa? 

Larisa: TALA se od početka čvrsto definirala kroz tri programske linije. To je edukacija i plesna škola, onda festival koji se naravno transformirao kroz godine u skladu s potrebama naše plesne scene i zatim treća linija u koju smo prvo krenuli s autorskim produkcijama predstava, a onda kasnije i koprodukcijama te produkcijama tuđih predstava. Od početka smo kroz festival gradile i mrežu partnera, krenule smo prvo s individualnim, odnosno pojedinim zemljama, festivalima i razmjenama. Htjele smo našim mladim umjetnicima omogućiti da ne prezentiraju rad samo ovdje, nego i vani, tako da smo se počeli umrežavati. Educirali smo se za pisanje europskih projekata, 2013. smo dobili prvi europski projekt Life Long Burning, tada smo se u biti počeli intenzivnije nuditi i na inozemnom tržištu. 

Što vam je donijela ta raznovrsnost?

Larisa: Čini mi se da nekako vrijedi to pravilo, još i danas, u toj našoj izvedbenoj umjetnosti, a to je što si svestraniji to ti je bolje i lakše preživjeti na tržištu. Nama je od početka raznovrsnost TALE bila jasna, našim kolegama i ljudima oko nas nije, tek nakon deset godina Platforme smo u biti dobile priznanje. Kad sam došla iz New Yorka, uključila sam se u reality show na televiziji. Naši prvi novci, za prva tri mjeseca najma u Tvornici dugmadi, plus prvo kupovanje poda i ogledala išli su iz tog komercijalnog projekta. Dobila sam posao kao stručni žiri, Tamaru sam uključila kao asistenticu koreografije, tako da smo mi u tom projektu zaradile neke prve ozbiljnije novce i investirale ih u umjetnost i to nam je ostao model.

Kolege su nas znali pitati kako uspijevamo umrežavati umjetnički i komercijalni sektor, danas bi se reklo da je to poduzetništvo u kulturi. Sve to što smo osmišljavale i danas osmišljavamo je ispred naših kulturnih politika. To je zanimljivo s TALOM, što smo mi uvijek bili samoodrživi. 

Iva Nerina: Ono što je nevjerojatno kod TALE i tog modela samoodrživosti je da su pare koje su uspjele zaraditi komercijalnim poslovima ulagale nazad u organizaciju, a time u scenu. Ne u sebe. To je jedinstveno.  

Larisa: Nisam si kupila ništa, u najmu sam, u stanu, nemam vikendicu, kuću na moru. Imam ovo, ovo je prostor kojih bih voljela da možemo kupiti. Da ga kupimo i kad odlučimo otići u mirovinu, ostavimo ga sceni. S tim bih voljela umrijeti. Da, to je kapitalizam, što smo kapitalizirali? Za sebe ništa, a za scenu ja mislim puno.

U odnosu na početak 2000-ih, što smatrate najznačajnijim promjenama na plesnoj sceni u Hrvatskoj? U kojem pogledu mislite da je mladim umjetnicima_ama danas lakše ili teže?

Iva Nerina: Kod nas je, čini mi se, prijelomno bilo otvaranje plesnog odsjeka na Akademiji, kojemu je isto TALA omogućila prvi prostor. Zanimljivo je promatrati što je to donijelo sceni. To je sigurno profesionalizacija plesne profesije. Doduše, još nema MA programa pa plesači nastavljaju studij na dramaturgiji izvedbe, produkciji, novim medijima, a mnogi odlaze van. No, sam ulazak u plesnu profesiju je danas moguć u Hrvatskoj i puno je lagodniji nego što je bio naš.

Mladi danas ulaze u scenu ili profesiju koja postoji, ali čini mi se da, nažalost, misle da postoji puno više nego što zapravo “postoji”. TALA postoji dok Larisa ulaže ogromnu energiju u nju. I drugi projekti izgledaju kao da postoje kao stabilne strukture, a zapravo ih održava energija i veliki rad vrlo malo osoba. Često razgovaramo o tome kako komunicirati s novim generacijama i uključiti ih u održavanje ovoga što postoji. To nije jednostavno.

Larisa: Ti moraš prihvatiti legacy (ostavštinu). Mi smo osjećali tu nekakvu dužnost, kako bih rekla, gledali smo što je sve postignuto. Naravno, htjeli smo i mijenjati stvari. Starijim kolegama nekad to nije bilo drago, ulazili smo ponekad u konflikte, puno smo razgovarali, ali nismo gazili preko onog što već postoji, nego smo pokušavali to nadograđivati. Uz to, zasukati rukave i raditi 24/7. Mi svi radimo kao da nema sutra. I dalje je to tako, nema vikenda, nema praznika, nema slobodnog dana, jednostavno se radi od 0 do 24. Ne znam da li smo mi napravili medvjeđu uslugu mlađim generacijama. Mi se ubijamo da stvorimo neki projekt, da pokrenemo nešto, da okupimo ljude…

Mi ne želimo raditi bez mladih, nije to za nas, to je za budućnost, ali čini mi se da je njihov stav da a priori očekuju da neke stvari već budu postavljene. Što je meni drago, ali čini mi se da se nekako zaboravlja što je sve potrebno da bi projekt dalje živio, da bi se išlo naprijed, potrebna je i ova naša ludost i upornost i rad, potrebno je i što su svi prije nas postavili, ali potrebna je i ova nova generacija koja diktira potrebe i postavlja trendove. Mi smo svi jedni drugima još uvijek jako potrebni. Moja je nada da će oni shvatiti da trebaju preuzeti ovakav jedan skup svega što mi ostavljamo, da ne kreću iz ničega, nego da nastavljaju taj neki put dalje. 

Iva Nerina: Mislim da ne možemo očekivati od ove generacije da ima tu vrstu otpornosti, niti ne treba. Kad se osvrnem na svoj život, 80% mog rada je neplaćeno. Mi ne možemo uzeti bolovanje jer smo još uvijek u tim pozicijama na kojima ako ja ne napravim, nema tko drugi. O tome je potrebno urgentno razmišljati, kako strukturirati posao da on nije vezan za jednu osobu. Mislim da je naša odgovornost sada da se zaista definira što je čije “radno mjesto” jer ako se ovo što smo izgradile ne odvoji hladnom glavom od naših energija i naših osobnih investicija, neće opstati.

Mi smo zaista generacijski nevjerojatno uporne, ponekad mi se čin da ne znam što bismo radile da ne radimo. Život i profesija su potpuno povezani, ali posljedično ove strukture mogu postati dugoročno neodržive. Danas je sve skuplje i sve je kompliciranije. To su neka moja razmišljanja nakon 30, 35 godina koliko radim na sceni, kako sistematizirati i strukturirati, učiniti prenosivim na neke nove ljude.

Larisa: Slažem se, ja se samo stavljam u ulogu mladih, jer svi smo bili mladi, ali napravili smo krucijalne stvari za suvremeni ples i nezavisnu plesnu scenu.

Iva Nerina: Pa izgradili smo ju. Osmislili smo ju.

Larisa: Zato ti kažem, to su krucijalne stvari. To je prostor za rad, prostor za izvedbu, to su bolji uvjeti, dizanje budžeta, stvarno smo se involvirali u politiku. Mene to nikada nije zanimalo, ali ideš, educiraš se, vijeća, radne skupine, protesti, aktivizam, jako smo bili prisutni u tome. Da mi sad odemo u mirovinu, mene zanima, što bi se dogodilo? Ne bih htjela reći da su mladi inertni…

Možda to jest neka vrsta inercije, ali ona sigurno proizlazi iz nečega…

Iva Nerina: Iz svega, iz svjetske situacije, prvo iz kapitalizma. Mislim, mi smo djeca socijalizma, mi smo djeca “par-nepar”, Titovi pioniri, to je bio potpuno drugi osjećaj kolektivizma. Mi smo generacija koja je imala povjerenje u budućnost i tako smo ju i gradili. Danas mladi nemaju budućnost, živi se u apokalipsi. I svatko mora štititi sebe. Svijet je različit, a zajednička odgovornost je susreti se i vidjeti kako dalje. To je zahtjevno, taj intergeneracijski prijenos.

Što mislite da je u biti drugačije kod ove generacije u odnosu na vašu? 

Larisa: Pokreću i oni svoje stvari, ali oni funkcioniraju u zajednici kao individue, oni jasno vide sebe, moja potreba je to, moje mišljenje je to i ja krećem od toga. Prvo žele zadržati svoju autonomnost i onda kreću zajednički raditi. Mi nismo tako radili. Imali smo neku drugu vrstu kolektivizma u sebi. Zajedništvo nije bilo jednosmjerno. Željeli smo stvarati s drugima i za druge. Zajedničkim snagama pokretati stvari s mjesta.

Iva Nerina: Toliko se stvari mijenja, svijet se promijenio. Mislim da ne možemo gledati ples izvan puno šireg konteksta. Za mene je u središtu bila i ostala potreba i strast da je baš to život koji želim živjeti, to su konverzacije koje želim voditi, to je to što želim raditi. Nitko nam neće garantirati uvjete da se bavimo suvremenom izvedbenom umjetnosti ili plesom ili bilo kojom umjetnosti ako sami ne držimo laktovima te prostore, simboličke i stvarne, otvorenima. To je svijet u kojem živimo i to je kontinuirana borba, rad i budnost, za budžete, za prostore, za mentalno zdravlje, za pažnju publike. Nitko ne garantira da se taj studij ili taj prostor sutra neće zatvoriti.

Larisa: Jer će netko reći da je nebitan. 

Iva Nerina: Sutra netko može uzeti taj prostor, sutra ode u komercijalizaciju.

Uz nadu da će mlađe generacije znati preuzeti sve što će im biti ostavljeno, kako vidite budućnost Plesnog centra TALA?

Larisa: Ja ne volim govoriti o budućnosti, neka Nerina kaže.

Iva Nerina: Razmišljamo što je sljedeći nužan korak za ovaj prostor, u dvoranu se investiralo i sad je fenomenalna, ali nažalost, mi možemo imati predstave samo subotom i nedjeljom, u tom segmentu smo baš limitirani. Cijelo vrijeme smo u osluškivanju, to je kao neka slagalica, između kulturne politike, vizije svakog od nas u timu, povjerenja publike i umjetnika…

Novo u 2026. godini je rast programa za djecu, po čemu je TALA poznata, ali ti programi do sada nisu bili zastupljeni u ovom prostoru. Važni su nam projekti za srednjoškolce, to je vizija TALE kao “omladinskog plesnog centra”, rezidencije i koprodukcije se nastavljaju sada u boljim uvjetima, voljeli bismo imati jaču međunarodnu suradnju, ali to zahtijeva i veće budžete i nove suradnike koji bi se time bavili. TALA tim je sjajan, s Davorkom Škrlec koja vodi ured i administraciju, Sašom Fistrićem koji je tehnički direktor, ali definitivno nam fali ljudi u produkciji. Više programa znači i veći organizacijski tim, veće troškove…

Larisa: Mi smo ovdje ušli u neku dugoročnu priču, ali meni nije izvan glave da za deset godina nećemo kupiti zemljište i izgraditi kazalište, negdje. 

Znači sve je moguće.

Larisa: Sve je moguće. Sad trenutno radimo ovo što radimo ovdje, mislim da to dobro radimo. Ovaj umjetničko-kuratorski dio je vrlo važan, da smo u skladu s trendovima, željama i potrebama nove generacije. Jačanje infrastrukturnog sektora i ljudskih resursa je isto jako važno, Svatko treba raditi svoj posao unutar jedne organizacije, svi sektori trebaju biti ojačani. Ljudski resurski, umjetnička programacija i ispunjavanje maksimalnog kapaciteta prostora kroz sve moguće aktivnosti, na sve moguće načine. Treba razvijati kontinuirano i međunarodni segment suradnje koja je nama na plesnoj sceni jako važna jer ti daje referentni kontekst.

I na kraju, što biste rekle, koja je tajna dugovječnosti Plesnog centra TALA?

Larisa: Zasukati rukave i raditi. Puno razgovora, jako nam je važan feedback. Što vi želite, što osjećate, jeste zadovoljni, niste, recite kritiku. Otvorenost za čuti. Spremnost na promjenu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Riječ je o programu koji se odvija u sklopu projekta Operacija nova, a uz Operaciju grad, provode ga slovensko Društvo Asocijacija i kosovska Zaklada Lumbardhi. Tema konferencije su prostori, regionalne mreže i budućnost nezavisne scene, a raspored aktivnosti obuhvaća panele, radionice i participativne formate.

U četvrtak, 9. listopada na programu je panel o istraživanju nezavisne scene u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu. Razgovor Katarine Pavić, u ulozi moderatorice, s Karolinom Babič i Ledom Sutlović koje su sudjelovale u istraživanju, kreće u 10 sati. Nakon panela, u podne počinje interaktiva sesija pod nazivom Mapping the Needs – What Do Spaces Mean to Us Today?. Zaključni panel prvog dana bavi se ugošćavanjem kao praksom, te rezidencijalnim mrežama i prostorima, a na rasporedu je u 15 sati i u njemu sudjeluju Bojana Panevska, Danilo Milovanović i Ares Shporta, uz moderaciju Matije Mrakovčić.

Drugi dan konferencije, petak, otvara radionica o budućnosti prostora koje koriste organizacije nezavisne scene u regiji s početkom u 10 sati, a zatim u 11:30 kreće obilazak Radioni Re-Geppetto koja se nalazi u Rojcu. Završni panel ove konferencije o zagovaranju politika i udruživanju počinje u 15 sati, a na njemu sudjeluju Gordan Bosanac, Anera Stopfer, Uroš Veber i Vullnet Sanaja, uz moderaciju Milice Ilić. Osim diskurzivnog dijela, konferencija donosi niz popratnih sadržaja u vidu izložbe i koncerata.

Više detalja o projektu pronađite ovdje.

Prva radionica Mapiranje potreba – Što nam prostori danas znače? u vodstvu Marije Krnić bavila se mapiranjem prostornih potreba. Sudionici su bili podijeljeni u tri grupe od kojih se jedna bavila različitostima upravljačkih modela, druga preprekama s kojima se suočavaju, a treća željama za budućnost. Pobrojavanje postojećih modela upravljanja prostorima bila je najzgusnutija kategorija jer su unutar nje predstavljene različita rješenja od pojedinačnih i privatnih zakupa prostora, do kompleksnijih (su)organizacijskih modela i suradnji s institucijama. Mnoštvo pristupa reflektiralo se i u drugoj grupi koja je predstavljala prepreke. Neke od glavnih zamjerki ticale su se nedostataka nacionalnih planova kojima se omogućava pristup prostorima, loše infrastrukture, nepovjerenja spram političkih stranki i opetovane potrebe za pojašnjavanjem vlastitog rada. Promišljanjem budućnosti bavila se treća grupa. Polazeći od kolektivnih potreba, istaknuli su nužnost suradnje s gradskim i državnim tijelima koja rade na planiranju upravljanja prostorima kao i veće budžete te stabilniju podršku. Nastavno na infrastrukturne probleme, sudionici_e su istaknuli da prostori trebaju biti prilagođeni različitim tipovima umjetničkih produkcija.

Završne komentare iznijeli su panelisti_ce Tonči Batalić Kranjčević, Rozafa Maliqi i Mistral Majer. Batalić Kranjčević istaknuo je primjer iz vlastite organizacijske prakse u Splitu prema kojemu mladi u njegovoj okolini nisu skloni formalizaciji vlastitih inicijativi ili praksi, već njeguju neformalnije pristupe kroz kraće programske formate. No, kako napominje Kranjčević, spomenuti otklon potaknut je i neizvjesnom budućnošću rada u (nezavisnoj) kulturi. Maliqi s Kosova spomenula je i tzv. “institucionalni optimizam”, odnosno volju i nadu u razvoj profesionalizacije rada u kulturi, koja vlada među tamošnjim organizacijama. Istaknula je kako je nužno nastaviti graditi političku volju među generacijama, a neovisno o tome tko je u određenom periodu na vlasti, organizacije i pojedinci_ke trebaju biti spremni na zagovarački rad. Za kraj, Majer je prikazala razorne posljedice nekontrolirane turistifikacije i gentrifikacije na primjeru Ljubljane. Prema Majer, cijene najmova su previsoke da bi se mogle plaćati u privatnom ili profesionalnom aranžmanu, stoga su prostori organizacija, ako postoje, nerijetko smješteni na gradskim periferijama. 

Primjeri rješenja i upravljački modeli bili su tema iduće radne sesije koja je također funkcionirala kroz podjelu na tri grupe. Provedena u nešto neformalnijem tonu, radionica pod nazivom Vizije budućnosti – Trebamo li danas uopće prostore? održala se drugi dan konferencije, a sudionici_e, ponukani lijepim vremenom, svoja su izlaganja pripremali u prostorima unutar i izvan Rojca. Sesiju su moderirale Milica Ilić i Chiara Mignani, koje su publici na početku podijelile papire s osam kratkih pitanja postavljenih u kontekst 2050. godine, s ciljem predviđanja prostornih potreba u to doba. 

Ovaj put, u interaktivnoj sesiji sudjelujem i ja. Pri odabiru grupe, moja potreba bila je svjež zrak i posljednje hvatanje sunčevih zraka u iščekivanju povratka u tmurni Zagreb, stoga se priključujem skupini smještenoj u park pokraj Rojca. Zeleni krajolik, drvene klupe i lagano strujanje zraka ubrzo su prodrli u našu raspravu o zamišljanju prostora za kulturu iz budućnosti. Trebaju nam energentski i financijski samoodrživi prostori, da ne ovisimo o drugima, rekla je jedna od sudionica. Druga se nadovezala i istaknula da je bitno da prostori budu modularni, prilagodljivi različitim umjetničkim praksama i potrebama lokalne zajednice koja će im postati najjači saveznik. Bilo bi super kad bi se mogli kretati i ne ovisiti o jednom specifičnom lokalitetu, možda da računamo s nečim poput svemirskog broda, kazala je treća sudionica. Da, svemirski brod s komunalnom kuhinjom, dodajem, a prva sudionica mi se pridružuje i kaže da nam onda trebaju i zajednički vrtovi za sadnju hrane. Nakon pola sata rasprave o svemirskom brodu za umjetnost i zajednicu, u mislima hodam njegovim hodnicima, izlazim u vrt i dolazim do parka nalik na onaj u kojem se u tom trenutku nalazim. Pogled vraćam na ulaz Rojca ispred kojeg se okupljaju djeca u taekwondo odjelima, djevojke s koferima za instumente i mladi rekreativci sa sportskim torbama na ramenima.

Da sam bliže svemirskom brodu nego što mi se isprva činilo posvjedočila sam pri izlaganju preostalih dviju grupa koje je uslijedilo. Na tragu spomenute potrebe za inkluzivnijim, održivijim i prilagodljivim prostorima u kontaktu s lokalnom zajednicom, njihove prezentacije bile su oprimjerene lokacijom na kojoj se konferencija odvijala. Zgrada Društvenog centra Rojca smještena je u centru Pule, a izgrađena je krajem 19. stoljeća kada je funkcionirala kao vojna škola. Stoljeće i pol kasnije, isti prostor površine 16 tisuća četvornih metara nalazi se u vlasništvu Grada Pule, a njime raspolažu brojne udruge, inicijative i umjetnici. Prostrane sobe Rojca raspoređene na tri kata, prilagođene su za niz aktivnosti poput muziciranja, plesa, izvedbe, sporta, radionica, čitanja, odmora ili rada u uredima. Društveno-umjetnički potencijal prostora prepoznali su gosti iz Slovenije i s Kosova, a dodatna pitanja o funkcioniranju hibridnog modela upravljanja prostorom nametnula su se i ostatku publike. Srećom, iduća aktivnost konferencije bila je posjet radionici Re-Geppetto s Markom Grbcem Knapićem, predstavnikom Saveza udruga Rojc, koji je prezentirao historijat borbe za prostor ovog Društvenog centra.

Sudionici_e konferencije tijekom dva dana iznijeli_e su niz problema vezanih uz rad u nezavisnoj kulturi poput nedostatnog financiranja, sagorijevanja, zamora starijih generacija, prekarnosti ili negativnog vrednovanja rada u kulturi. Iako u užem smislu ne pripadaju krovnoj temi konferencije, koja je fokusirana na budućnost prostora za nezavisnu scenu, navedeni aspekti rada u kulturi utječu na volju i mogućnosti pojedinaca_ki i organizacija da se hvataju u koštac s dugotrajnim naporima za stjecanjem resursa potrebnih za rad i život. U tom kontekstu, borbe za prostor za sobom povlače niz širih vrijednosti u odnosu na koje se rad u kulturi pozicionira, stoga potreba za čistim zrakom, zdravom hranom, sigurnim i inkluzivnim okruženjem, te slobodnom umjetnosti i kulturom reflektira nedostatke suvremenog kapitalističkog društva, a ne samo reakciju na pitanja postavljena na početku interaktivne sesije.

Iako se čini tako, svemirski brod za kulturu i umjetnost nije nezamisliva eskapistička utopija, već su natruhe sličnih pothvata vidljive u postojećim prostornim kompleksima. Potencijal projekata poput Operation nove, u sklopu kojeg je održana konferencija, leži u razvoju konkretnih koraka kako da se za njih izborimo. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Dvodnevna konferencija obilježila je kraj projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji se odvio kroz istraživački i rezidencijalni program u provedbi tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova. Cilj istraživanja, o kojemu je za Kulturpunkt pisala Paula Ćaćić, bio je predstaviti prostorne potrebe organizacija s nezavisne scene, a provele su ga tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. 

Na prezentaciji istraživanja koja se održala 9. listopada u Dnevnom boravku Rojca sudjelovale su Babič i Sutlović, dok je Bashinu perspektivu predstavila moderatorica panela, Katarina Pavić. Moderatorica je dala kratki pregled istraživačke metodologije koja je osmišljena tako da svaka od istraživačica svoje intervjue i ankete provodi u nematičnoj državi, a svoj rad temelji na iskustvu aktera_ica nezavisnog kulturnog sektora. Objedinjeno istraživanje bilo je dostupno u fizičkom obliku na konferenciji, dok će se pojedinačni nacionalni izvještaji moći pregledati u digitalnom formatu. 

Babič je za vrijeme boravka u Hrvatskoj razgovarala s članovima i članicama organizacija nezavisne kulturne scene iz Rijeke, Pule i Zagreba. Stavljajući nalaze istraživanja u postjugoslavenski kontekst, Babič je istaknula trend zaposjedanja i preuzimanja zapuštenih industrijskih i/ili vojnih prostora u Hrvatskoj i Sloveniji te njihove prenamjene. Dostupnost navedenih prostora i njihova prenamjena na različite načine se razvijala te zavisila o lokalnoj politici, napomenula je. Iako su od ključnih događaja, poput uvodno napomenute akcije zauzimanja prostora Badela, prošla dva desetljeća, Babič je kroz razgovor sa sugovornicima došla do zaključka da se “glavna shvaćanja i vrijednosti u podlozi njihovih iskaza nisu mijenjala.” 

Ekonomske prilike od tada su se promijenile, došlo je do profesionalizacije kulturnog polja, no i rastuće prekarnosti uslijed projektnog načina rada. Posljedično došlo je do preoblikovanja organizacija, što je utjecalo na povezivanje te suradnju s mlađim generacijama. Govoreći o generaciji koja je 1990-ih i 2000-ih sudjelovala u razvoju nezavisne scene, Babič je istaknula osjećaj frustracije zbog manjka uvažavanja uloženog rada, no jednako tako napomenula da novije generacije ne žele ili ne mogu preuzeti tuđe vizije. Kao pozitivne aspekte istraživanja, Babič je istaknula autorefleksivnost i rad na organizacijskom pamćenju prisutne na hrvatskoj nezavisnoj sceni.

Prema ovom istraživanju na kosovskoj nezavisnoj sceni osjeća se snažna prisutnost mladih osoba koje su sklonije eksperimentiranju, pokretanju programa bez prethodnog iskustva i zauzimanju novih prostora, o čemu je govorila Leda Sutlović. Unatoč deklariranoj političkoj volji za institucionalnom podrškom nezavisne scene te povećanju nacionalnog i lokalnih budžeta za kulturu, pitanje pristupa javnom prostoru kosovskim organizacijama i dalje ostaje nerazriješeno. Prema provedenim intervjuima razlog tomu jest “preferencijalni tretman poslovnih aktera pri dodjeli javnog prostora na korištenje povezan s klimom korupcije i klijentelizmom”, stoji u izvještaju.

Osim toga, politička nestabilnost organizacijama u kulturi otežava održavanje partnerskih odnosa primoravajući ih na opetovano pojašnjavanje vlastitog rada novim strukturama uprave, što dovodi do iscrpljivanja i straha od gubitka stečenih prostora, kazala je Sutlović. Kao primjere dobre prakse, istraživačica je istaknula očuvanje prostora Kina Lumbardhi u Prizrenu te Kina Jusuf u Peći, blisko vezanih uz razvoj drugih prostora za kulturu. Kulturni programi u Prizrenu i Peći, poput filmskih festivala uspjeli su okupiti mlađe generacije putem obrazovnih i volonterskih aktivnosti te doprinijeli stasanju mlađih kulturnih radnika i radnica i rastućem “institucionalnom optimizmu”. 

Slovensku nezavisnu scenu također obilježava snažan otpor komercijalizaciji kulturne scene kroz mobilizaciju lokalne zajednice. Unatoč zagovaračkom radu koji broji preko 35 godina, organizacije u Sloveniji nastavljaju se boriti za autonomiju uslijed prodora institucionalnih aktera u organizacijske strukture i rastuću gentrifikaciju, prenijela je Pavić. Prema istraživanju Rozafe Bashe, većina je ispitanika_ca naglasila smanjenje državnog budžeta za kulturu kao ključni čimbenik koji potiče financijsku nestabilnost i neizvjesnost. Materijalna ugroza ogleda se i u manjku povjerenja organizacija u procese obnove prostora za kulturu.

Kao što je pokazao primjer bivšeg skvota Rog, renovacija može rezultirati nametanjem drugačijeg modela financiranja, odnosno zaokretu komercijalnim aktivnostima te izmještanju postojeće zajednice. Zbog toga neke organizacije čiji su prostori u lošem stanju biraju djelovati u “sivoj zoni” ne želeći ih prepustiti renovaciji koja bi utjecala na budući rad organizacije. Kako je navela Pavić, manjak povjerenja uslijed provedenih renovacija i upliva komercijalnog interesa, naročito se ogleda u radu mlađih organizacija na sceni koje izbjegavaju formalizirano djelovanje. 

Predstavljena problematika u vidu nepovjerenja spram institucija, manjka iskoristivih prostora, generacijskog jaza, nedostatka financiranja i različitih putanja razvoja nezavisne scene u trima državama prelila se u raspravu nakon panela. Neke od kritika koje su bile upućene istraživanju ticale su se preširoko postavljene metodologije što je doprinijelo previđanju “posebnosti” nezavisnih scena i poopćavanju rezultata.

Unatoč tomu, istraživanje je ukazalo na mnoga problemska sjecišta koja su u različitim omjerima zastupljena u pojedinim državama, primjerice, agilnost modela financiranja i njihove prilagodbe za (nove) kulturne prakse ili prijenos znanja između generacija na sceni. Također, tijekom razgovora bila je istaknuta briga za održavanje autonomije organizacija i problem ovisnosti o prilikama koje nameće lokalna politika. Pitanje o budućim rješenjima navedenih problema naišlo je na tišinu u Dnevnom boravku, no već se kroz naredne panele u nešto neformalnijem tonu počelo rastvarati. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

O samom početku KUFER-a govorile su njegove osnivačice, redateljice Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković. Okrugli stol Suradnje mimo hijerarhije: estetske prakse izvan tržišne logike i repertoarne dominacije tako je bio posvećen razlozima osnivanja i tadašnjim izazovima na nezavisnoj sceni.

Od 2000. godine kada je KUFER osnovan, problem ulaska novih autora_ica u institucionalna kazališta ostao je gotovo nepromijenjen. Veća kazališta uglavnom ne žele riskirati s mladima koje smatraju neprovjerenima, a repertoarne politike ne ostavljaju prostor za potencijalni otklon od očekivanog. Zbog toga, s ulaskom u institucionalna kazališta nemaju problem samo mladi, nego i oni čiji rad ne odgovara programskim okvirima.

Iako su tih godina Ruždjak Podolski i Perković već bile afirmirane u institucionalnom kontekstu, prepoznale su nedostatak platforme za eksperiment i afirmaciju takvih umjetnika_ca na nezavisnoj sceni. S ciljem popunjavanja sistemske rupe, svoju poziciju iskoristile su za osnivanje umjetničke organizacije u sklopu koje su režirale tek prve dvije predstave, Tragediju mozgova Janka Polića Kamova i Adama i Evu Miroslava Krleže, a u narednim godinama djelovale su kao produkcijska podrška.

Istaknule su da je KUFER tih godina bio dostupan svima i da nije imao repertoarnu politiku. To je omogućavalo zainteresiranim autorima_cama da preko njega prijavljuju vlastite programe, ali je istovremeno značilo da održivost same organizacije ovisi upravo o njihovu odazivu koji, napomenule su, nije bio sukladan njihovim očekivanjima. Budući da rezultati javnih poziva za financiranje programa u kulturi nisu, a ni danas ne ovise isključivo o kvaliteti prijavljenih programa, nego i o političkim prioritetima te visini proračuna, to što je KUFER preživio svoje formativne godine nije zanemarivo. Međutim, unatoč promjenjivom, ali postojanom interesu za prijavljivanje programa, kao i gotovo svake godine osiguranim sredstvima, Ruždjak Podolski i Perković bile su svjesne da organizacija ne može dugoročno opstati bez adekvatne produkcijske podrške.

KUFER su 2012. godine preuzele dramaturginja Vedrana Klepica i producentica Petra Glad, koje su na okruglom stolu Kolektivnost, eksperiment i potraga za novim formatima govorile o potrebama tada nove generacije radnika_ca u kulturi kojoj su i same pripadale.

Interes institucionalnih kazališta za suvremeno dramsko pismo, osobito ono neafirmiranih i mladih autora_ica, objasnile su, bio je zanemariv, dok je produkcija kao struka tek počela stjecati profesionalno priznanje. Naglasile su da im je upravo zbog toga bilo bitno povećati vidljivost suvremenih dramskih pisaca i spisateljica te inzistirati na ravnopravnim suradničkim odnosima.

Osnivanjem organizacije dostupne svima te prepuštanjem osnivačkih prava dramaturginji i producentici, Ruždjak Podolski i Perković započele su proces dehijerarhizacije koji su Klepica i Glad nastojale nastaviti. Kako je interes za prijavljivanje programa preko KUFER-a rastao, vođenje organizacije zahtijevalo je više od produkcijske podrške pa su umjetničke voditeljice morale birati jedan do dva programa godišnje i to su radile ravnopravno, a cilj im je bio poticati kolektivan rad i razvoj novih formi.

Uspješan primjer njihove prakse svakako je organizacija scenskih čitanja tekstova mladih dramskih pisaca i spisateljica Mala noćna čitanja u institucionalnim kazalištima – Teatru &TD, Gavelli i Zagrebačkom kazalištu mladih, te povezivanje autora tih tekstova s afirmiranim redateljima i redateljicama u svrhu poticanja budućih suradnji. Kao primjer navele su i pokretanje edukativnog programa KUFERedu koji je ostao aktivan sve do danas.

U odnosu na početak 2000-ih, tijekom vodstva Klepice i Glad ipak je došlo do promjena okolnosti na nezavisnoj sceni. Osnivanje Zaklade “Kultura nova” omogućilo je financijsku stabilnost mnogim udrugama i umjetničkim organizacijama u području suvremene kulture, uključujući i KUFER. Međutim, s povećanjem broja stabilnih udruga i organizacija, povećala se i konkurencija za financijska sredstva. KUFER je tada izgubio financijsku potporu za Mala noćna čitanja, ne zato što program nije bio kvalitetan, već zato što nije više bio jedini takav. 

Zbog toga zadatak voditelja_ica udruga i umjetničkih organizacija od tada nadalje nije bio samo strateško planiranje programa u odnosu na nedostatke u institucionalnim kazalištima, nego i u odnosu na ponudu na nezavisnoj sceni.

Uz Klepicu, od 2017. do 2019. godine KUFER je vodila producentica Nina Križan, a 2019. godine vodstvo su preuzeli producentica Romana Brajša i dramaturg i redatelj Ivan Penović. Godinu dana prije preuzimanja KUFER-a, Brajša je uz redatelja Ivana Planinića i glumca Domagoja Jankovića osnovala KunstTeatar pa je njegova veza s KUFER-om postojana od samog početka. Na okruglom stolu Hibridne estetike i prostorna nomadnost: između izbora, potreba i prekarijata Brajša i Penović istaknuli su upravo važnost KUFER-a za KunstTeatar i obratno. KUFER-ova dugovječnost omogućila je dostatna sredstva za koprodukcije u kojima su realizirane predstave KunstTeatra, dok je KunstTeatar pružio KUFER-u prostor i time, barem na neko vrijeme, dokinuo njegovu prostornu nomadnost.

Referirajući se na televizijski prilog snimljen uoči prve KUFER-ove premijere, a pušten na samom početku okruglog stola, Ruždjak Podolski i Perković prisjetile su se tadašnjih radnih uvjeta u prostoru Pogona Jedinstvo. Naime, kada je početkom 2000-ih raspisan prvi javni poziv za korištenje Pogona Jedinstvo, KUFER je ušao u prostor koji se infrastrukturno znatno razlikovao od onoga kakav je danas. U zimskim mjesecima, zbog razbijenih prozora i grijalica na lož ulje, prostor je bilo gotovo nemoguće zagrijati.

Nakon što se Teatar &TD otvorio za suradnju s akterima na nezavisnoj sceni, većina KUFER-ovih produkcija i koprodukcija realizirana je upravo u njegovim prostorima. U odnosu na današnje produkcijske uvjete, mogućnosti repriziranja bile su zavidne pa većina gledatelja nije ni znala da se ne radi o produkcijama samog kazališta. U odnosu na Teatar &TD u kojem su KUFER-ove predstave zapravo gostovale, Penović je naglasio kako je ulaskom u prostor KunstTeatara KUFER postao dio mreže udruga i umjetničkih organizacija koje dijele resurse i redovito koproduciraju. Tako je prostorni kontinuitet donio KUFER-u stabilne produkcijske uvjete i vidljivost, ali i određenu prilagodbu repertoarnoj politici.

Okrugli stolovi pružili su uvid u razvoj organizacije, kao i ključne promjene na nezavisnoj sceni. Sama organizacija svakako je primjer uspješne produkcijske prakse, ali i pokazatelj da jedna udruga ili umjetnička organizacija ne može sama popuniti sistemske rupe. Slušajući o okolnostima u institucionalnom kazalištu i na nezavisnoj sceni proteklih 25 godina, jasno je da u odnosu na danas ima pomaka, ali ne i značajnih. 

Kao mlada dramaturginja, mogu reći da za mene i većinu mojih kolega i kolegica kraj akademskog obrazovanja i dalje znači početak suočavanja sa značajnim financijskim i karijernim izazovima. Onima koji nemaju financijsku potporu obitelji, obiteljsku ili vlastitu nekretninu, uzdržavanje postaje primarna preokupacija. Zbog toga, ali i konkurentnosti, većina nije u poziciji odbijati poslovne ponude ili se boriti za bolje uvjete rada i poštene honorare. Kada je primarna preokupacija uopće raditi i biti plaćen za taj rad, KUFER-ov koncept istraživanja umjetničkih praksi s pravom na pogrešku može se činiti kao daleki san.

Kako bi umjetnička i kulturna ponuda ostala raznolika, nužno je omogućiti bolje uvjete rada i poštene honorare, prostor za eksperiment i afirmaciju mladih autora_ica. Mnoge udruge i umjetničke organizacije sustavno rade na tome kroz edukaciju umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca o njihovim pravima, područjima borbe i mogućnostima plasmana na tržište, kroz informiranje o javnim pozivima za financiranje ili razvoj programa. Mnogi osnivaju vlastite umjetničke organizacije jer im omogućuju veću autonomiju, ali se brzo suoče s problemom fragmentacije nezavisne scene. Čak i kad dođe do povećanja proračuna za kulturu ili raspisivanja javnih poziva koji uključuju mlade, pojedinačne potpore zbog toga su uglavnom manje. To za sobom povlači nemogućnost realiziranja zamišljenih programa, prilagođavanje programa financijskim mogućnostima ili smanjenju honorara.

Situacija je složena i nema jedinstvenog rješenja, ali se ne smije svesti na individualnu borbu. Prebacivanje odgovornosti na pojedinca uvijek je opasno jer smo suočeni sa sistemskim problemima koje nećemo moći ni pokušati riješiti bez udruživanja i solidarnosti. 

Kontinuirana predaja umjetničkog vodstva mladima omogućila je KUFER-u da opstane i ostane potreban nadolazećim generacijama radnika_ca u kulturi. U kontekstu afirmirane udruge ili umjetničke organizacije, ostati mlad znači ostati svjestan potreba mladih i znati iskoristiti svoju poziciju na isti način na koji su je iskoristile KUFER-ove osnivačice, otvarajući prostor drugima. Osim što je obljetnička, za umjetničko vodstvo KUFER-a ova godina je i tranzitna. Dramaturginja Nikolina Rafaj već je zamijenila Penovića, a Brajša također uskoro odlazi. S početkom 2026. godine tako će započeti era šeste generacije umjetničkog vodstva KUFER-a.

Rezidencija je održana u sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context (OPE.N), koji se provodi kroz suradnju triju partnerskih organizacija: udruge Operacija grad iz Zagreba, udruge Asociacija iz Ljubljane te fondacije Lumbardhi iz Prizrena. Cilj projekta je izgradnja snažnijeg sustava podrške nezavisnim kulturnim prostorima te jačanje povezanosti između umjetnica i umjetnika, kulturnih radnica i radnika, lokalnih zajednica i donositelja odluka. U Sloveniji je program realiziran u suradnji s lokalnim partnerima – udrugom Carnica iz Kranja i Pekarnom Magdalenske mreže iz Maribora – koji su također podržali istraživački i umjetnički rad sudionika_ca. Diona Kusari i Ismail Myrseli boravili su u Kranju, dok su Sanja Merćep i Matej Ivušić svoje istraživanje proveli u Mariboru.

Osim završnih radova nastalih tijekom rezidencije, publika je u galerijskom prostoru Obrata imala priliku upoznati i dvoje od četvero njezinih sudionika te tako doznati više od onoga što se može pročitati u brošuri, čuti putem zvučnika ili doživjeti kroz izložene fotografije.

Fotografkinja Sanja Merćep i Matej Ivušić, po struci povjesničar, a po zanimanju novinar – oboje rođeni iste godine i oboje Zagrepčani – prije početka rezidencije u Mariboru međusobno se nisu poznavali. Ipak, mariborska kulturna scena Sanji nije bila potpuno nepoznata jer je, kako sama kaže, imala priliku posjetiti mariborski festival animiranog filma dok je bila na studentskoj razmjeni u Ljubljani. Također je poslovno surađivala na predstavi u Narodnom domu Maribor. Sada, nakon nekoliko tjedana boravka u drugom najvećem slovenskom gradu, smatra da grad na prvi pogled ostavlja dojam kao da nema osobito živu kulturnu scenu. Kako sama kaže, to je zato što stvarno moraš poznavati nekoga tko te može uvesti u nju.

Na njezinom istraživačkom putu našli su se razni prostori u gradu, među kojima su, između ostalih, atelje umjetnice Nataše Berk, nezavisna knjižara Mariborka te bivši skladišno-tvornnički prostori na adresi Glavni trg 22 (GT22) gdje se već više od desetljeća gradi umjetnička zajednica i obrazovni laboratorij koji okuplja sve veći broj udruga i kolektiva.

Na pitanje kako doživljava povezanost među radnicima u kulturi koje je imala priliku upoznati, rekla je da joj se čini kako među njima postoji dobra energija – većina se međusobno poznaje, surađuju, posuđuju si stvari, dijele prostore i znaju funkcionirati kao kolektiv. Naravno, riječ je o dojmu koji ne može generalizirati na čitavu scenu, već vrijedi za one skupine s kojima je bila u kontaktu.

Ono što joj se u ovom projektu čini posebno vrijednim jest mogućnost usporedbe uvjeta u kojima djeluju nezavisne kulturne scene u tri različite države. Konkretno, koji su problemi s kojima se susreću i koje su prednosti koje svaka od tih država ima na tom planu, bilo da je riječ o infrastrukturi, dostupnosti prostora ili financijskih sredstava. No, najvažnijim dijelom rada za nju je ipak bila sama iskustvena dimenzija: biti prisutna u trenutku, upoznavati ljude i prostore te na sve to vizualno odgovoriti. U razgovoru je podijelila kako na istom projektu radi i u Hrvatskoj te da joj se već tamo počela oblikovati ideja – donijela je odluku da će fotografirati prostore, a ne osobe – čemu se posvetila i u istraživačkom radu na mariborskoj sceni. 

“Prostori su mi bili zanimljiviji i kad sam došla ovamo, ta se ideja zacementirala“, kaže Sanja i dodaje da je ideja došla intuitivno. Dok je imala pristup prostorima bez drugih ljudi, u trenutku kad bi u njima postavljala ili premještala scenu, osjećala je da ti prostori oživljavaju – da dobivaju vlastiti život, čak i bez ikog živog u njima. Vjeruje da je to možda povezano s time što su tijekom prva dva tjedna rezidencije uranjali u priče različitih umjetnika, kustosa, kulturnih radnika, producenata i kazalištaraca: imala je dojam da njihove priče oživljavaju prostore te da je i ona na nekoj metaforičkoj razini s njima povezana. Iz toga je proizašao naziv njezine fotografske serije A Life of Their Own.

Za Mateja je ovo bio prvi boravak u Mariboru, a uz to i njegovo prvo umjetničko rezidencijalno iskustvo. Maribor vidi kao grad kojem ne nedostaje prostora u kojima bi se nezavisna umjetnička scena mogla razvijati i iznova rađati. Ono što mu ipak nedostaje jesu ljudi koji bi te prostore aktivno koristili. Za usporedbu navodi Ljubljanu i Zagreb koji su međusobno slični u tom smislu – ondje ima puno ljudi koji djeluju na području nezavisne kulture, ali nemaju dovoljno prostora. Sam se pita što mladi ljudi rade i gdje su kada nisu na nogometnim tribinama. 

Doznao je da ne postoji kontinuiran proces: postoje generacije koje su u tom području vrlo aktivne, ali i one koje uopće nisu prisutne – i nitko ne zna zašto. Ponekad se dogodi i da se u istom trenutku događa previše stvari, a ubrzo nakon toga cijela scena stane, svi negdje nestanu. Što se infrastrukture tiče, Matej smatra da je u dobrom stanju, ali svejedno joj je potrebna svaka pomoć koju može dobiti od mladih ljudi koji bi joj se mogli priključiti.

U okviru svog istraživačkog rada Matej je razgovarao s umjetnicama, producentima, kustosicama – ljudima koji značajno doprinose nezavisnoj kulturnoj sceni. Svoju ulogu vidi kao onu koja pomaže učiniti te ljude vidljivima, kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj. Upravo zahvaljujući takvim susretima i otvorenim formatima, tijekom rezidencije sudjelovao je na događaju koji mu je, kako kaže, znatno olakšao proces integracije u mariborsku kulturnu scenu. 

Radilo se o zajedničkoj večeri pod nazivom Što skuhamo, to ćemo i pojesti, na kojoj su sudionici sami pripremali večeru, a potom zajedno blagovali. Na večeru su bili pozvani i zagrebački sudionici rezidencije, Sanja i Matej, koje je ugostila kustosica Irena Borić, ujedno i jedna od protagonistkinja Matejeve izložbene priče. Okupljeni su bili ljudi različitih profila iz područja kulture, kao i prekarni radnici s kojima dijele niz zajedničkih iskustava. Matej je večeru doživio kao oblik grupne terapije, a sličan format planira prenijeti i u lokalni kontekst. Podržava ideju o zajedništvu među prekarcima, uvjeren da su solidarnost i povezanost ključni.

Rekao je da ga je pri odluci o tome koje će profile uključiti u svoju priču vodila intuicija. Kad se broj odabranih popeo na šest, počeo je razmišljati o naslovu za svoju priču. Prisjetio se Pirandellove drame Šest osoba traži autora, koja mu je poslužila kao inspiracija. Primijetio je da se kod sugovornika često pojavljuje pitanje postoji li uopće mariborska nezavisna kulturna scena, pa je odlučio da će njegovi likovi u naslovu tražiti upravo to – scenu.

Izložba je otvorena, a prostor Obrata ispunjen je šumovima koji dopiru iz zvučnika u desnom kutu glavne prostorije, nadopunjujući se sa zvukovima koje sa sobom donose posjetitelji.

Ako se približimo zvučniku, dočekat će nas i rad u obliku knjižica u kojima je glazbeni istraživač Ismail Myrseli zabilježio razgovore s odabranim kulturnim radnicima koji u Sloveniji djeluju na području glazbe. Te je razgovore iskoristio kao temelj za spekulativno-komparativnu analizu određenih aspekata glazbenog polja. Odlučio je istražiti kako funkcioniraju pojedini ekosustavi u Sloveniji: primjerice, imaju li glazbenici na raspolaganju prostore za probe, dvorane za koncerte i kako izgleda organizacija festivala. Svoja je saznanja zatim usporedio s vodenim ekosustavima – tako, primjerice, rijeke koje se ulijevaju u jezera ili more uspoređuje s festivalskom publikom, festivalskom scenom, radijskim eterima i zajedničkim glazbenim izdavaštvom.

Na putu do sljedećeg izlagača primjećujemo da su podovi u prostoru ispunjeni razbacanim isječcima iz jedne šire priče, i to Matejeve priče pod nazivom Šest osoba traži scenu. Priče protagonista, čija su imena namjerno prikrivena, povezuju cijeli galerijski prostor. Doimaju se poput svjetlucavih dijelova mozaika obasjanog suncem, koji prikazuje priču o tvrdoglavo prisutnoj stvaralačkoj energiji što se širi podovima nezavisne mariborske kulturne scene. Rad ostavlja dojam scenarija za kazališnu predstavu. Opisi glavnih protagonista Matejeve priče, iako smješteni u zaseban okvir te popraćeni upečatljivim jednostavnim didaskalijama, tvore sažetu, ali vrlo eklektičnu strukturu za čitanje koja može privući pažnju suvremenog ljubitelja kulture.

Susjedni prostor galerije u cijelosti je zauzela interdisciplinarna umjetnica Diona Kusari. Kvadratna soba, obasjana prigušenim ljubičastim svjetlom, ugošćuje zvučnu instalaciju koja dopire iz središta prostorije. Riječ je o zvučnom kolažu koji na prvo slušanje ne otkriva mnogo informacija – isječci su neujednačeni, kako po trajanju, tako i po intenzitetu sadržaja. Potreban je kontekst kako bi nas “uključio” u potragu za značenjem tih eksperimentalnih zvučnih zapisa. Tijekom svoje rezidencije u Kranju, umjetnica se odlučila aktivno uključiti u procese nastanka kulturnih sadržaja. Sudjelovala je u performativnim probama, glazbenim improvizacijama, karnevalskim povorkama i otvorenim terminima kod različitih organizacija. Vlastita iskustva bilježila je i dokumentirala zvukom, što je kasnije pretočila u autorski rad u obliku zvučnog kolaža.

Vraćajući se prema glavnom prostoru galerije, prolazimo kroz lijepo osvijetljen prijelazni prostor koji istovremeno funkcionira i kao početna točka izložbe. Ono što odmah privlači pozornost dvije su fotografije na suprotnim zidovima pravokutne prostorije – znatno veće od ostalih koje smo ranije vidjeli u glavnom prostoru. Motivi koji prvo upadaju u oči prikazuju dinamične prizore života u obliku flore ili faune. No kad promotrimo širi kontekst fotografije, shvaćamo da gledamo u kutak nekog drugog prostora unutar kojeg je taj prizor postavljen. Doznajemo da su sve fotografije snimljene u mariborskim kulturnim središtima – nezavisnim institucijama poput GT22, Pekarne Magdalenske mreže i Kible. 

Ulaskom u glavni prostor postaje jasno da su i ostale fotografije djelo iste autorice, Sanje Merćep, što se prepoznaje po specifičnom osjećaju intimnosti u načinu na koji postavlja kadar. U usporedbi s uvodnim fotografijama, ove su manjeg formata i kompozicijski mirnije. Prevladavaju hladniji tonovi, no to ne znači da su lišene života. Upravo ta dinamika – rezultat načina na koji su fotografije postavljene na zid, njihova raznolikost u dimenzijama i sadržaj svakog pojedinog kadra – ostavljaju dojam da je život itekako prisutan u kontekstu u kojem su nastale. Umjetnica je pristupila prostoru dokumentaristički, obilazeći i fotografirajući kulturnu infrastrukturu, ali bez sadržaja koji se u tim prostorima inače odvija i bez ljudi koji ih koriste.

I za kraj, zašto Iznutra prema van? Zato što su svih četvero sudionika došli izvana, uronili u istraživačku temu, povezali se s njom i iz nje izvukli ono što su pronašli, da bi to ponovno ponudili svijetu kroz vlastite perspektive. Mariborski kulturni kolaž obogaćen je reflektivnim interpretacijama vlastitih sadržaja. Umjetnost ustrajno pokazuje da ima mnogo toga za reći i podijeliti – ako su ljudi spremni slušati, istraživati i povezivati se.

Prijevod: Tena Lovrić

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Gazorpazorp su stekli reputaciju benda koji svojom glazbom i scenskom pojavom pomiče granice očekivanog – istovremeno su melodični i kaotični, nježni i brutalni, introspektivni i buntovni. Na pozornici Azimuta predstavit će presjek dosadašnjeg rada i izvesti neke nove uratke.

Idućeg dana, organizatori pozivaju sve koje zanima nezavisna medijska produkcija da se pridruže Otvorenom studiju, javnom snimanju 51. epizode emisije Nevidljiva scena, i otkriju kako izgleda prava produkcija podcasta i video emisija. Gosti epizode su članovi benda Gazorpazorp. U subotu ujutro sudionike Otvorenog studija čekaju mobilni studio s rasvjetom, kamerama, mikrofonima i montažom. Ulaz je slobodan, a prijave nisu potrebne.

Više informacija potražite ovdje.