I ove godine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture provodi edukaciju u sklopu koje se volonteri_ke imaju priliku upoznati s razvojem nezavisne kulture i civilnog društva u Hrvatskoj te steći osnovne vještine arhiviranja. Volonteri_ke će se upoznati sa značajnim korpusom materijala s polja nezavisne kulture koji je arhiviran u Centru, a koji nije dostupan kroz formalnu edukaciju, kao i sa svrhom, kontekstom, uvjetima i načinima rada Centra.

Program je podijeljen u edukacijske i mentorske formate. Edukacijski formati uključuju posjete knjižnicama i arhivima nezavisne kulture i civilnog društva u Zagrebu uz predavanja stručnjaka koji vode spomenute institucije, radionicu digitalizacije materijala pohranjenih u Centru kao i radionicu osnova uređivanja Wikipedije. Mentorski formati uključuju obradu građe kao što su plakati, sitni tisak, knjige, časopisi i ostali materijali pohranjeni u arhivu Centra te unos u online dokumentacijsku bazu Centra. Mentorski segment je individualiziran tako da se njegovo trajanje, intenzitet i sadržaj prilagođava drugim obavezama volontera_ki kao i njihovim interesima i mogućnostima.

Voditelji Centra su Miljenka Buljević i Marko Kovačić, a prostor Centra nalazi se u Klubu Booksa.

Program se provodi od 25. rujna do 1. prosinca, a prijave se vrše kratkim predstavljanjem putem maila. Po završetku programa, sudionici_e će dobiti potvrdu o volontiranju.

Više detalja o pozivu možete pronaći na poveznici.

Rok za prijavu je 23. rujna.

Više informacija o predavanju možete naći ovdje.

Različiti načini organiziranja i financiranja kulturne suradnje bili su teme panela Institucionalni okviri regionalne kulturne suradnje, na kojem su sudjelovale Alice de Prascau iz Francuskog instituta i Fanny Bouquerel iz Fondacije Roberto Cimetta, a objema se pridružila moderatorica Polona Torkar iz Društva Asociacija. Alice de Prascau je opisala osnove funkcioniranja Francuskog instituta koji – unatoč direktnom financiranju iz javnih sredstava francuske države – posljednjih godina doživljava smanjenje budžeta, dok je Fanny Bouquerel govorila o različitim kulturnim sustavima u EU, kao i ograničenim kapacitetima europskih fondova za oblikovanje kulturnih politika. Naime, ingerenciju nad kreiranjem kulturnih politika imaju ministarstva kulture država članica EU, dok europski fondovi uglavnom služe kao važan izvor financija, ali bez uzimanja u obzir specifičnih konteksta i organskih suradnji. Zbog potrebe za izmjenom takvog odozgo-prema-dolje modela, Bouquerel je upozorila na značaj grassroots savezništva kao jedinog jamstva stabilnosti organizacija, kao i jačanja njihovih kapaciteta za zagovaračke aktivnosti. Popratna rasprava iskristalizirala je ideju različitih Europa – drugim riječima, potrebu da se kulturne politike donose po participativnom grassroots modelu koji bi uvažavao specifičnosti različitih regija i organskih suradnji koje na tim prostorim nastaju.

Jedna od osnivačica Kooperative, Milica Pekić, u svom se pak predavanju osvrnula na proteklih deset godina zajedničkog rada i postignuća platforme. Iako jedan od glavnih ciljeva – osnivanje regionalnog fonda za programsku razmjenu – još uvijek nije ostvaren, i iako, kako kaže Pekić, “još uvijek nemamo stabilnu financijsku potporu za regionalnu produkciju, suradnju i razmjenu, ono što je Kooperativa omogućila mreža je čvrstih društvenih odnosa, veza, partnerstava i prijateljstava. Imamo međusobno povjerenje i poštovanje za sav rad koji smo zajedno stvorili, iskustvo zajedništva i jedinstveno znanje i organizacijske modele koje smo stvorili kroz suradničku praksu”. Nezavisna scena laboratorij je novih modela udruživanja, upravljanja i suradnje kojima se reimaginira koncept javnog dobra, zaključila je Pekić.

Na panelu Prema otpornosti: izgradnja suradnje odozdo prema gore, održanom tijekom drugog dana foruma, Ana Abramović, predstavnica mreže Klubtura, opisala je programe razmjene i suradnje koje mreža provodi, kao i njihov participativni proces odabira projekata u koji su uključeni i članovi mreže i prijavitelji. Proširujući temu participativne dodjele bespovratnih sredstava, Carmen Dupont predstavila je publici Fund Action – živi eksperiment koji okuplja organizacije koje distribuiraju sredstva u zajednici aktivista. Kooperativa, koju je predstavljala njezina koordinatorica Tihana Pupovac, prezentirala je neke od problema s kojima se platforma suočava u pokušaju osnivanja fonda za potporu kulturnoj suradnji u regiji u kojoj su, unatoč svim poteškoćama, desetljećima uspješno održavane suradnje u području kulture. Naposljetku, uključena kao inicijator različitih aktivnosti usmjerenih na održavanje mobilnosti umjetnika i kulturnih djelatnika, Marie Le Sourd iz mreže On the Move podsjetila je na problem prekarne pozicije svih onih koji rade u kulturnom sektoru. U raspravi koju je moderirao Luka Knežević Strika, član upravnog odbora Kooperative, naglašena je nužnost rada na ukidanju rigidnosti projektne logike i razvijanju novih modela raspodjele bespovratnih sredstava, da se ne bi dogodilo, kako je to rekao Knežević Strika, da “dok mi hakiramo sustav, sustav ne hakira nas”.

Program je pokrenut 2008. godine s ciljem stvaranja uvjeta za “kontinuirani transfer informacija, specifičnih znanja i vještina između organizacija nezavisne kulturne scene, jačanje međusobnih partnerskih odnosa među njima, te utjecala na njihovu vidljivost prema donosiocima odluka i široj javnosti”.

Trodnevni program Foruma u Puli započinje u 14 sati u Dnevnom boravku Rojca javnom tribinom predstavljanja Kodeksa dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva u području upravljanja društveno-kulturnim centrima, dok će se službeno otvorenje održati u 20 sati predstavaljanjem publikacije nastale povodom 20. obljetnice rada mreže Clubture.

Slijedi radionica umrežavanja zamišljena kao prilika za međusobno upoznavanje i predstavljanje rada organizacija u nezavisnoj kulturi koje djeluju u različitim dijelovima Hrvatske, razmjenu ideja i otvaranje prostora za međusobnu suradnju i planiranje. O zajedničkim temama rada i budućnosti nezavisne kulturne scene raspravljat će se u sklopu forumskih rasprava, kojima je cilj “nalaženje zajedničkih zaključaka oko tema kao što su zakonodavni i strateški okvir djelovanja, prostorni resursi, financiranje i razvoj programske razmjene i suradnje”.

Priliku za dublje analize ovih tema pruža CT-ova čitateljska grupa fokusirana na pitanja odnosa kulture i javnih politika, dok više informacija o temi radničkih prava u civilnom sektoru sudionici mogu dobiti u sklopu predstavljanja Sindikata za radnice i radnike u civilnom društvu – SKUPA.

Forumski dio programa zatvara Međugeneracijski razgovor, dio ciklusa moderiranih javnih razgovora u kojima se “odmotava priča” o nastanku i razvoju društveno-kulturnih centara koji se temelje na sudioničkom upravljanju i civilno-javnom partnerstvu. Na razgovoru u Dnevnom boravku Rojca sudjelovat će protagonisti osnivanja DKC-a u različitim lokalnim sredinama koji već dugi niz godina djeluju kao prostori za kulturu i društvenost (Dubrovnik, Split, Pula, Čakovec, Rijeka, Karlovac), predstavnici mlađih organizacija i inicijativa, pojedinci u području suvremene kulture i šireg civilnog društva, predstavnici vlasti te stručna i šira zainteresirana javnost.

Kulturno-umjetnički blok predstavlja projekt Cirkus je suvremena umjetnost svugdje osim u Hrvatskoj, izložbu fanzina Streetartanje, filmsku projekciju te raznovrstan glazbeni sadržaj. Program cijelog 15. Clubture Foruma možete pronaći na stranicama SU Klubtura.

Tekst Jučer, danas, sutra: nezavisna kulturna scena iz perspektive aktera objavljen je u sklopu zbornika Kultura kao faktor demokratizacije: prakse, suradnje i modeli rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. Riječ je o autoreferencijalnoj zbirci tekstova o načinima rada i vrijednostima koje posljednjih 30 godina zagovaraju akteri nezavisne kulturne scene, koji iz različitih rakursa i u različitim formatima analiziraju historijat, razvoj i značaj civilnog društva u području kulture. Publikacija kroz tri analize, intervju, transkript izlaganja i kraći tekst ispisuje svojevrstan historijat razvoja nezavisne kulturne scene kroz teme i probleme na koje se fokusirala u svom radu. Ovaj tekst zaključuje zbornik te donosi analizu autorefleksije aktera nezavisne kulturne scene nastalu na temelju rezultata kvalitativnog istraživanja koje je provela udruga Kurziv. Istraživanje je obuhvatilo četrdeset ispitanika_ca iz Čakovca, Pazina, Pule, Rijeke, Sinja, Varaždina, Zadra, Zaboka i Zagreba.  

Tekst koji slijedi nastao je na temelju analize rezultata kvalitativnog istraživanja koje je udruga Kurziv provodila u razdoblju od lipnja 2018. do studenog 2020. godine, a koje je obuhvatilo četrdeset aktera nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj. Istraživanjem se nastojalo steći uvid u značenja koja akteri pripisuju sceni, s posebnim osvrtom na njezin dosadašnji razvoj, trenutno stanje i perspektive. Istraživanje je stoga polazilo od nekoliko ključnih pitanja, koja su ujedno predstavljala polazište za analizu dobivenih odgovora: 1) što je nezavisna kulturna scena, koja su njezina ključna obilježja i tko čini scenu; 2) kako akteri scene ocjenjuju njezino dosadašnje djelovanje i njezinu ulogu u razvoju kulturnih politika i novih kulturnih i umjetničkih praksi; 3) kako akteri scene ocjenjuju njezino sadašnje stanje i položaj u kulturnom i društvenom sustavu te 4) kako vide njezinu razvojnu perspektivu, ključne izazove i potencijale. Pružajući uvid u svojevrsnu autorefleksiju nezavisne kulturne scene, rezultati istraživanja mogu predstavljati vrijedan doprinos dosadašnjim spoznajama o ovom važnom segmentu kulturnog sektora.  

Značenje nezavisne scene iz perspektive aktera 

Premda nezavisnu kulturnu scenu nije lako jednoznačno definirati, taj se pojam općenito odnosi na  udruge, umjetničke organizacije i neformalne inicijative koje djeluju u području suvremene umjetnosti i kulture. Ono po čemu se nezavisna kulturna scena razlikuje od ostalih segmenata kulturnog sektora je njezina orijentacija prema inovativnim umjetničkim praksama te kritičnost, angažiranost i propitivanje zadanih okvira društveno-političkog i kulturnog djelovanja. Slično pojmovno određenje scene prevladava i u postojećim publikacijama. Primjerice, prema Višnić, radi se o organizacijama koje “djeluju kroz nove forme i načine rada, u horizontalnim organizacijskim strukturama koje su otvorene za participaciju. Pored toga, njih najčešće odlikuje dinamičnost i fleksibilnost, izravno djelovanje u zajednici, spremnost na brzo reagiranje te profesionalnost s jedne strane, ali i entuzijazam i volonterski rad s druge.” U odgovorima sudionika istraživanja također se ističu fleksibilnost i horizontalnost kao dva ključna razlikovna obilježja scene u odnosu na vertikalno ustrojeni sustav javnih ustanova u kulturi. 

Osim što predstavlja specifičan segment kulturnog polja, nezavisnu scenu moguće je sagledati i kao  društveno polje kojeg osim udruga, organizacija i neformalnih inicijativa čine i brojni pojedinci, umjetnici i publika koja prati događanja na sceni i time aktivno doprinosi njezinom održavanju. Kao društveno polje, nezavisnu scenu čine neformalni društveni krugovi i mreže koje istodobno predstavljaju sustav društvenih odnosa i sustav kulturnih značenja, vrijednosti i ideja. Viđena iz relacijske perspektive, scena predstavlja dinamično i fluidno društveno i kulturno polje unutar kojeg se odvija stalna fluktuacija ideja, ljudi i programa (Tonković i Sekelj, 2018). Slično poimanje scene kao zajednice prisutno je i u odgovorima sudionika istraživanja. Riječima jednog od protagonista: 

NKS je imaginarni i realni prostor u kojem se okupljaju razni i različiti protagonisti, pojedinci, inicijative, grupe te zajedno čine atmosferu odnosno scenu.

Kada je riječ o pobližem određenju pojma nezavisne kulturne scene, u odgovorima sudionika istraživanja izdvaja se nekoliko razina. Prije svega, ističe se njezino neprofitno djelovanje te samoorganiziranost i neovisnost o vanjskim tijelima. Kao područje izvaninstitucionalnog djelovanja, scena se definira kao onaj dio kulturnog sektora koji nije određen djelovanjem institucija te se stoga shvaća kao opozicija institucionalnoj kulturi i društveno-političkom mainstreamu. Premda ponekad propituju doseg i značenje ‘nezavisnosti’ u nazivu scene, većina aktera smatra da je autonomija organizacija u odnosu na dominantne političke i kulturne pozicije njezino ključno obilježje. Osim toga, kao važna odrednica nezavisne scene u odnosu na druge segmente šireg kulturnog polja, ističe se njezina otvorenost za eksperimentiranje i istraživanje, koja rezultira progresivnim umjetničkim i društvenim praksama. Drugim riječima, akterima scene ona predstavlja ‘prostor slobode’ u kojem mogu afirmirati alternativne i eksperimentalne kulturno-umjetničke i društvene ideje. 

Nezavisna je po pitanju samostalnog definiranja umjetničkog i programskog koncepta te filozofije i vrijednosti kojima se bavi i koje promiče u svom radu. Nekako se podrazumijeva da ima odmak od tradicionalnih vrijednosti i dominantnog političkog režima. Ne vodi se politikom zarade i tržišta već propituje određene društvene odnose i teme.

U promišljanju značenja scene, sudionici istraživanja posebno ističu vrijednosti po kojima se ovo kulturno polje razlikuje od dominantnih pozicija u hrvatskom društvu. Pritom posebno ističu participativnost, kritičnost, angažiranost, refleksivnost, otvorenost, transparentnost, inkluzivnost, socijalnu osjetljivost, solidarnost i ekološku osviještenost. Prema iskazima samih aktera, nezavisna kultura je neodvojiva od vrijednosti koje nastoji afirmirati u hrvatskom kulturnom polju i javnom diskursu. U tom pogledu od posebne je važnosti pitanje političkog angažmana, pri čemu se može primijetiti da prevladava motrište kako je djelovanje organizacija usko povezano s društveno-političkim aktivizmom zbog čega smatraju da scena ne može biti ni apolitična ni vrijednosno neutralna. Djelujući kao polje u kojem se kritički propituju društvene vrijednosti, scena je važan korektiv dominantnim društveno-političkim strujanjima. Riječima jedne sudionice istraživanja, scena je “prostor za alternativnu poziciju unutar društva”. 

Dosadašnje djelovanje 

U osvrtima na dosadašnje djelovanje scene, dio sudionika istraživanja osvrnuo se na početke njezinog formiranja u 1990-im godinama. Premda se razdoblje 1990-ih najčešće ističe kao formativno, u više je odgovora istaknuto kako su se prvi akteri nadovezivali na tzv. alternativnu scenu 1980-ih godina. Prema iskazima sudionika koji su djelovali u tom prijelaznom razdoblju, pojedinci, organizacije i neformalne inicijative koje su se formirale početkom devedesetih bili su usko povezani sa civilnim inicijativama koje su nastale oko Antiratne kampanje Hrvatske.

Naime, smatram da je scena nastavak i proizvod jugoslavenskih kulturnih politika, da se i u organizacijskom i političkom i u estetskom smislu nastavlja na tzv. alternativnu scenu 1980-ih, a dijelom i na neke prakse kasnih 1960-ih i 1970-ih.

Sudionici istraživanja koji su bili aktivni 1990-ih ističu kako su u tom razdoblju upravo organizacije na sceni promicale nove oblike kulturnih i umjetničkih praksi, često i u sredinama izvan većih urbanih središta. U kontekstu razvoja novih kulturnih i umjetničkih praksi krajem devedesetih, sudionici istraživanja posebno ističu umjetnički kolektiv WHW te Multimedijalni institut. Sudionici istraživanja kao zaseban segment nezavisne kulture tog vremena izdvajaju nezavisno glazbeno izdavaštvo i s njim povezanu underground glazbenu scenu. Takva promišljanja dobro korespondiraju s opservacijama Dee Vidović, prema kojoj nezavisna scena obuhvaća dva zasebna aspekta: “onaj koji dolazi iz supkulture i onaj koji bi u umjetničkom i profesionalnom smislu mogao pripadati tzv. institucionalnoj kulturi” (Vidović, 2010: 14).  

Prve kazališne skupine, prvi glazbeni kolektivi, prvi koncertni promotori, prvi festivali, prve nezavisne novine i izdavačke kuće pokrenute su od ljudi s nezavisne kulturne scene.

Što se tiče razvoja kulturnih i umjetničkih praksi, mislim da je tu NKS odigrala apsolutno najvažniju ulogu tijekom posljednja dva desetljeća i otvorila gotovo sve bitne teme našeg vremena što se tiče kulture i umjetnosti – od pitanja repolitizacije umjetnosti (WHW), statusa umjetnosti u kontekstu njenog presijecanja s društvom, znanošću i tehnologijom (Kontejner, Multimedijalni institut), internacionalizacije, odnosno umrežavanja sa svijetom (većina aktera NKS), ali i facilitacije i stimuliranja umjetničkih praksi koje izravno dotiču društvena i politička pitanja, kao i sferu svakodnevice.

Za razliku od devedesetih, koje je obilježila borba s institucijama, razdoblje nakon demokratskih promjena 2000. predstavljalo je povoljnije razdoblje za organizacije. U tom se periodu afirmirao i naziv “nezavisna kulturna scena” koji je zamijenio dotadašnje termine poput “alternativna” ili “underground” scena. Riječima jednog od protagonista tog vremena: 

S obzirom na nedovoljno prepoznavanje i prihvaćanje od strane gradova i države termina kao što su alternativna i underground kultura ili supkultura, očito je bilo potrebno da se stvori pristojniji termin koji bi objedinio više aktera i otvorio tako novi komunikacijski kanal.

Ubrzani razvoj nastavio se kroz 2000-e, kada su osnovane nove organizacije, klubovi, galerijski prostori i nezavisna kina te su pokrenuti novi festivali. U svojim osvrtima na dosadašnje djelovanje, sudionici istraživanja posebno su istaknuli njezinu ulogu u razvoju kulturne politike. Pritom posebno ističu aktivnosti mreže Clubture. Zahvaljujući djelovanju zagovaračkih inicijativa i platformi, scena je potaknula brojne pozitivne promjene u hrvatskom kulturno-političkom sustavu prema njegovoj demokratizaciji, decentralizaciji i razvoju mehanizama kojima se potiče institucionalni pluralizam. S vremenom se dogodio i transfer ljudi i ideja iz nezavisne scene u kulturne ustanove, čime je scena neizravno doprinijela i njihovoj transformaciji. Kao posebno važan trenutak i svojevrsnu prekretnicu u dosadašnjem razvoju, akteri ističu osnivanje Zaklade Kultura nova kojom je omogućena financijska podrška organizacijama u području suvremene kulture i umjetnosti. Premda se radi o vrlo specifičnom primjeru koji nije lišen određenih prijepora, u iskazima sudionika istraživanja više je puta spomenuta Europska prijestolnica kulture – Rijeka 2020 kao primjer međuprožimanja različitih segmenata kulturnog sektora, institucionalnog i izvaninstitucionalnog. 

Na njenu inicijativu su osnovana nova kulturna vijeća na nacionalnom i regionalnim/lokalnim razinama […] kasnije su osnovane Nacionalna zaklada, kasnije Zaklada Kultura nova koje su bitno stabilizirale sektor. Zatim, pokrenuta je mreža Clubture, pokrenut je čitav niz zagovaračkih procesa, od prostora za osnivanje centara do suradnje s drugim aktivističkim i zagovaračkim incijativama koje djeluju u nekom drugom području (mediji, ekologija, ljudska prava i sl). Nezavisna je scena postala prepoznat pojam unutar kulturnog sustava te se izborila za određenu podršku.

EPK u Rijeci je u velikoj mjeri iznio sektor nezavisne kulture, kako kroz partnerske organizacije, ali još više kroz ključne pozicije na kojima su radile akterice i akteri koje su se izgradile kroz djelovanje u NKS.

Noviji razvoj i sadašnje stanje 

Ocjenjujući pojedina razdoblja djelovanja scene, sudionici istraživanja nerijetko se osvrću na društveno-političke promjene poput promjena vlasti i ekonomske krize, kao i krize koja se tek očekuje uslijed posljedica pandemije virusa COVID-19. Primjerice, sudionici istraživanja upozoravaju na jačanje desne i konzervativne političke struje u godinama nakon 2013., zbog čega je nezavisna kultura ponovno preuzela ulogu aktivnog opiranja takvim trendovima. Prema mišljenjima aktera, scenu kontinuirano obilježava nepovoljan položaj u odnosu na institucionalnu kulturu, što se ogleda u potfinanciranosti i neadekvatnim prostorno-produkcijskim uvjetima u odnosu na kulturne ustanove. Nejednaki status izvaninstitucionalne kulture i ovisnost o projektnom financiranju uzrokuje i jaču pogođenost sektora u okolnostima ekonomskih kriza. S druge strane, primjećuju se određeni pozitivni pomaci u pogledu dostupnosti projektnog financiranja te sve većih mogućnosti za realizaciju međunarodnih suradnji i koprodukcija. Unatoč tome što se scena stalno razvija te je raznolikija i brojnija, sudionici istraživanja smatraju da je ona i dalje društveno marginalizirana. 

Trenutna pozicija nezavisne kulturne scene je konstantno izložena diskriminaciji, njezini programi od samog početka su bili tretirani kao neželjeni, diskriminirani u pogledu njihovog financiranja i vrijednosnog statusa u odnosu na druge već uhodane institucionalne programe.

Govoreći o trenutnom stanju, sudionici istraživanja koji su djelovali krajem 1990-ih i početkom 2000-ih primjećuju manjak entuzijazma i nedostatak mlađih snaga. Pored toga, ukazuju i na manjak međusobne solidarnosti i zajedničkog djelovanja, a koje je bilo ključno u ranijim razdobljima. Povezano s tim, akteri s dugogodišnjim angažmanom u organizacijama civilnog društva postavljaju pitanje društvene relevantnosti nezavisne kulturne scene. Ističu da je njezin domet, unatoč progresivnosti i prepoznatljivosti u kulturnom polju, prilično ograničen izvan užeg društvenog i kulturnog kruga u kojem djeluje.  

Ne vidim puno novih ljudi na sceni koji imaju isti žar koju je imala ta generacija, ili da su inovirali neke ideje, taktike, strategije koje su tada, na prijelazu tisućljeća izgledale tako nove, svježe i vitalne.

Osim nedostane financijske potpore i marginalnog statusa unutar hrvatskog kulturnog polja, scenu od samih početaka obilježavaju prekarni rad, projektno zapošljavanje i posljedična nesigurnost posla. Navedena obilježja rada u civilnom sektoru unutar suvremene kulture i umjetnosti dobro su dokumentirana i prethodnim istraživanjima (Barada, Primorac i Buršić, 2016). Kao što i sami sudionici istraživanja primjećuju, prekarni uvjeti rada i zaposlenja na nezavisnoj sceni prelijevaju se i na životne okolnosti njezinih protagonista. Uslijed kontinuirano nepovoljnih uvjeta djelovanja, dio aktera s vremenom odustaje od djelovanja, dok je istodobno sve manje novih lica koji ih mogu zamijeniti, što dovodi do „starenja“ scene, a posljedično i do njezine manje vidljivosti i gubljenja publike.  

Nezavisna kulturna scena prvenstveno je način djelovanja, a onda, posljedično, i života njezinih aktera. Projektno, prekarno, fleksibilno i versatilno ključna su obilježja tog i takvog djelovanja.

Scena, koja je posve ovisna o projektnom financiranju, danas funkcionira na leđima prekarnih kulturnih radnica (izbor roda nije slučajan nego počiva na realnosti spolne podjele rada), zaposlenih od projekta do projekta i najčešće potplaćenih.

Mislim da je to ključni izazov – naći nove aktere, nove pojedince koji će imati svoje ideje i koji će pokušati nešto samostalno napraviti. Izazovi su prije svega egzistencijalne prirode. Jako malo ljudi je spremno raditi toliko vremena za toliko malo novaca.

Ističe se također i sve veća profesionalizacija sektora. Premda se profesionalizacija scene dovodi u vezu s njezinom sve većom otpornošću, ona za sobom povlači i određene negativne aspekte.  Riječima sudionika istraživanja, prisutna je “birokratiziranost” djelovanja kao posljedica sve veće administrativne opterećenosti koja umanjuje potencijale za kreativno i umjetničko izražavanje. 

Funkcioniranje NKS je vječno ‘snalaženje’ i borba koja iziskuje jako puno energije i vremena koje umjesto da se troše na umjetničke probleme, troše se na administraciju, stalno ispunjavanje prijavnica, izvješća i sl., što poprima već apsurdne razmjere.

Upravo zbog rastuće ovisnosti o projektnom financiranju, s jedne strane, i ograničenih ljudskih kapaciteta, s druge strane, kod dijela organizacija dolazi do svojevrsnog zamora, čime se posljedično smanjuje utjecaj scene na šire društvenog i kulturno okruženje. Sudionici istraživanja pritom zaključuju da se ne radi o hrvatskoj specifičnosti već je administrativno opterećenje postalo praksom u cijeloj Europi. Među negative posljedice takvih trendova sudionici spominju prilagođavanje sadržaja propozicijama natječaja, što umanjuje raznolikost produkcije. Usmjerenost organizacija na natječajne pozive dovodi i do razvoja konkurentskih odnosa među organizacijama na sceni, zbog čega opada interes za kolektivno djelovanje. U kontekstu opadanja solidarnosti i potencijala za kolektivne akcije, upozoravaju da je upitno u kojoj mjeri nezavisna kulturna scena danas zadržava vlastiti identitet i homogenost. 

Radi se o paradoksalnoj situaciji, budući da bi upravo široka publika trebala biti ona kojoj se NKS obraća. Drugi paradoks je izvjesni elitizam NKS. […] Čini se da ne postoji izraženija solidarnost ili zajedničko djelovanje. U sadržajnom i produkcijskom smislu također postoji zatvorenost, pa čak i izvjesni autizam, usmjerenost prema sebi i nekomunikativnost s publikom…

Dio udruga i organizacija povodi bazično istu agendu kao i ranije, ali na jedan institucionalniji, birokratskiji način, praktički preslikavajući iste institucionalne modele kojima su se prije 20 godina suprotstavljali.

Razvojne perspektive, potencijali i izazovi

Imajući u vidu neravnopravni položaj nezavisne kulturne scene u usporedbi s javnim ustanovama u kulturi, sudionici istraživanja smatraju kako su ljudski, prostorni i financijski kapaciteti scene njezin najvažniji resurs i potencijal za daljnji razvoj. S druge strane, upravo su ti resursi najosjetljiviji segment u kriznim vremenima. Sudionici stoga smatraju da će najveći izazov u nadolazećem periodu biti očuvanje postojećih kapaciteta. Govoreći o prostornim resursima, ističu nužnost uspostavljanja i daljnjeg jačanja centara za nezavisnu kulturu čime bi se poboljšali prostorni uvjeti djelovanja organizacija, pogotovo izvan glavnog grada. Akteri smatraju da bi razvoj novih modela kulturnih ustanova, utemeljenih na javno-civilnom partnerstvu i sudioničkom upravljanju, dao snažan doprinos demokratizaciji i dehijerarhizaciji kulturnog sustava. Pojedini sudionici istraživanja pritom zaključuju da je očuvanje javnih institucija pred udarom konzervativnih i neoliberalnih politika jedna od važnih zadaća nezavisne scene.

Glavni potencijal razvoja NKS su osvojeni prostori koji bi tako postojali kao mjesta kontinuirane godišnje produkcije svih aktera sa suvremene umjetničke proizvodnje.

Potencijal za intersektorsko i međusektorsko umrežavanje jedna je od ključnih značajki nezavisne scene još od kraja 1990-ih, a ujedno se radi o važnom razvojnom potencijalu. Sudionici istraživanja smatraju kako će upravo uspostavljanje i jačanje sinergije među organizacijama, kao i razvoj suradnje s kulturnim ustanovama, lokalnim zajednicama i drugim akterima unutar kulturnog polja, biti od ključne važnosti za daljnji razvoj scene. Također smatraju kako će scena bez jačeg međusobnog povezivanja i jačanja solidarnosti teško povećati svoj utjecaj na širi društveni i kulturni kontekst. U kontekstu homogenizacije scene, kao jedna od mogućih smjernica daljnjeg razvoja nameće se povratak alternativnim i supkulturnim praksama i vrijednostima koje su uslijed profesionalizacije i institucionalizacije posljednjih godina u drugom planu.

Kreativnost, mobilnost, sklonost učenju, sposobnost brze prilagodbe, zagovaračko iskustvo i pozitivna praksa, umreženost, međunarodna suradnja i kontakti.

Mislim da je uvijek glavni potencijal razvoja udruživanje snaga. Organizacije trebaju biti svjesne da postoje druge organizacije koje imaju slične probleme kao i one; međusobnim umrežavanjem događa se dijeljenje resursa, zajedničko lobiranje i sl. Mislim da je to ključni i glavni potencijal razvoja.

Razvoj publike također predstavlja značajan izazov, pogotovo za organizacije koje djeluju izvan većih gradova. Akteri primjećuju kako velik dio publike predstavljaju sami članovi organizacija, što dovodi u pitanje potencijal scene da dohvati šire segmente društva. Bez obzira na promjene kulturno-političkog konteksta, smatraju da su upravo ljudski potencijali najvažniji resurs za jačanje scene. Važnost ljudskih resursa posebno dolazi do izražaja u manjim i slabije razvijenim sredinama, u kojima organizacije koje djeluju na nezavisnoj sceni ponekad predstavljaju jedini suvremeni oblik kulturnog sadržaja. 

Najveći izazov je stvaranje nove publike koja je kroz godine društvenog osiromašivanja polako nestala.

S obzirom na dalekosežne društvene i gospodarske posljedice krize izazvane pandemijom virusa COVID-19, pred organizacijama u području suvremene kulture i umjetnosti predstoje brojni izazovi. Sudionici istraživanja smatraju kako je nezavisna kulturna scena trenutno u vrlo nepovoljnom položaju, zbog čega je nužno promisliti nove modele koji će omogućiti stabilnost sektora. S druge strane, smatraju da je velika prednost scene njezina prilagodljivost i otpornost, što se već pokazalo u ranijim kriznim razdobljima. Takva promišljanja dobro korespondiraju s rezultatima anketnog istraživanja, koje je pokazalo da je riječ o sektoru koji pokazuje visoku razinu otpornosti i prilagodljivosti, premda je snažno pogođen posljedicama pandemije (Krolo, Tonković, Vidović, Žuvela, 2020). 

Bit će veliki izazov preživjeti ovu situaciju i mjesece koji dolaze sa svim tim ekonomskim restrikcijama i pravilima socijalnog distanciranja koja u značajnoj mjeri onemogućuju održavanje koncerata, kazališnih predstava i sl. Već sad se pronalaze alternativni modeli kroz digitalne platforme da bi se cijela priča održala i da se nastavi produkcija, ali definitivno to nije dovoljno.

Trenutna pozicija je izuzetno nepovoljna. Upravo je situacija COVIDa-19 i potresa u Zagrebu pokazala koliko su nesigurne pozicije te koliko se brine o održavanju kulturne scene.

Spomenuta literatura

Barada, Valerija, Jaka Primorac i Edgar Buršić. 2016. Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Biblioteka Kultura nova. 

Krolo, Krešimir, Željka Tonković, Dea Vidović, i Ana Žuvela. 2020. Utjecaj pandemije COVID-19 i zagrebačkog potresa na OCD-e u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Rezultati testne faze istraživanja. Zagreb: Zaklada Kultura nova.

Tonković, Željka, i Sanja Sekelj. 2018. “Duality of Structure and Culture: A Network Perspective on the Independent Cultural Scene in Zagreb and the Formation of the WHW Curatorial Collective”, u Modern and Contemporary Artists’ Networks. An Inquiry into Digital History of Art and Architecture, ur. Ljiljana Kolešnik i Sanja Horvatinčić, 166–192. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti.

Vidović, Dea. 2010. “Nezavisna kultura u Hrvatskoj (1990–2010)”, u Dizajn i nezavisna kultura, ur. Maroje Mrduljaš i Dea Vidović, 8–40. Zagreb: Savez udruga Klubtura/Clubture.

Višnić, Emina. 2008. Kulturne politike odozdo. Nezavisna kultura i nove suradničke prakse u Hrvatskoj. Zagreb: Policies for Culture.

Tekst Kultura kao zajedničko dobro objavljen je u sklopu zbornika Kultura kao faktor demokratizacije: prakse, suradnje i modeli rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. Riječ je o autoreferencijalnoj zbirci tekstova o načinima rada i vrijednostima koje posljednjih 30 godina zagovaraju akteri nezavisne kulturne scene, koji iz različitih rakursa i u različitim formatima analiziraju historijat, razvoj i značaj civilnog društva u području kulture. Publikacija kroz tri analize, intervju, transkript izlaganja i kraći tekst ispisuje svojevrstan historijat razvoja nezavisne kulturne scene kroz teme i probleme na koje se fokusirala u svom radu. Istražuje metode, strategije i taktike koje je koristila, analizira procese koje je vodila, i pokušava kontekstualizirati njezinu poziciju i ulogu od kulturnih politika do pomicanja granica poimanja što kultura jest. 

Privatizacija, nacionalizam, centralizacija

Kulturni sustav u Hrvatskoj strukturno su obilježili dominantni tranzicijski procesi na prijelomu 1990-ih: privatizacija, nacionalizam i centralizacija. Za razumijevanje današnje strukture tog sustava i djelovanja aktera nezavisne kulture u njemu potrebno je krenuti od te geneze. Ti procesi su uglavnom poznati, ali radi rasvjetljavanja njihovih konzekvenci nije ih naodmet rekapitulirati.

Već u jeku ekonomske, socijalne i političke krize jugoslavenskog samoupravnog i federativnog sustava sredinom 1980-ih, mjere stabilizacije i strukturnih prilagodbi započinju tranzicijske procese intenziviranjem slobodno-tržišnih odnosa i pripremom pretvorbe vlasništva.^[1] Međutim, raspad Jugoslavije, dokidanje zajedničkog tržišta i ratovi donose ogroman ekonomski šok. Primjerice, prvih godina 1990-ih ekonomska aktivnost Hrvatske gotovo se prepolovila u odnosu na prethodno desetljeće.^[2] Iako su zasebne ekonomske politike republika i ekonomski nacionalizam bili karakteristika i federativne države,^[3] restrukturiranje u 1990-ima se nastavlja u bitno izmijenjenim ekonomskim i društvenim okolnostima. Primarni fokus ekonomske politike u novoutemeljenoj Republici Hrvatskoj bila je prvobitna akumulacija: prebacivanje ekonomske proizvodnje u ruke tehnokratsko-menadžerske klase i političkih poslušnika bez značajnog priljeva novog kapitala.

Privatizacija je rezultirala koncentriranjem vlasništva i interesom novih vlasnika za brzim izlaskom iz gubitaka, što je u uvjetima ekonomske kontrakcije i nedostatka svježeg kapitala uglavnom značilo prestanak proizvodnje, otpuštanje radnika i rasprodaju pogona i imovine. Fokus na promjenu vlasništva namjesto na održanje i razvoj proizvodnje doveo je time do razaranja industrijskog sektora koje je imalo posve drugačiji karakter od deindustrijalizacije u zapadnim ekonomijama.^[4] Proces privatizacije koji je rezultirao deindustrijalizacijom danas se uglavnom smatra kriminalnim.

Kraj 1990-ih donio je sanaciju posrnulih banaka i njihovu rasprodaju stranim financijskim institucijama, a novopridošli kapital uglavnom se usmjerio kreditiranju potrošnje i građevinskog balona. Građevinski balon se temeljio na prenamjeni napuštenih industrijskih prostora i bio je kratkog vijeka: raspukao se krajem 2007. godine. Međutim, ovim usmjerenjem na gradnju, rasprodaja prostornih resursa i prateća prostorna politika postali su dominantnim strategijama akumulacije, dok se ostatak ekonomske aktivnosti prebacio uglavnom na kreditno financiranu unutrašnju potrošnju. Niskoproduktivni uslužni sektor na čelu s trgovinom i turizmom preuzeo je primat od industrije, s velikim porastom sezonske radne snage u atipičnim oblicima zaposlenja. Iz tog procesa nastala je hrvatska varijanta rentijerske ekonomije u kojoj oni koji raspolažu imovinom crpe vrijednost iz nesigurnog i niskoplaćenog rada onih koji ne raspolažu imovinom, generirajući sve veću, iako prikrivenu nejednakost.

Tranziciju je, u globalnim okvirima, potaklo neoliberalno preustrojavanje ekonomskog sistema: post-blokovska integracija svjetskog tržišta, nova međunarodna podjela rada i slobodno kolanje kapitala. Međutim, globalno ekonomsko preustrojavanje teklo je paralelno i povezano i s preustrojavanjem svjetskog sistema država. Politički projekti odvajanja i stvaranja novih nacionalnih država artikulirali su se kao kolektivna aspiracija za ulaskom u taj svjetski sistem država, no time su često prikrivali dramatične dimenzije ekonomske prilagodbe. Stvaranje mono-etničkih država iz zajednica naroda poput federativne Jugoslavije legitimirao se na različite načine. Poseban značaj u hrvatskoj politici razdvajanja od jugoslavenskog društva zauzela je instrumentalizacija religije i kulture kako bi se izgradio novi nacionalni identitet, iščišćen od povijesne povezanosti s drugim jugoslavenskim narodima. Klerikalizacija društva, dokidanje kulturnih veza, jezični purizam, protjerivanje narodnjačke glazbe, izbacivanje knjiga iz knjižnica i uništavanje spomenika bili su prateći procesi raspadu, ratnom razaranju, etničkom čišćenju i uništavanju ljudskih života.^[5]

Dramatična događanja postjugoslavenskih ratova i kriminalne privatizacije ispreplela su se s unutarnjim strukturnim promjenama. Neoliberalizam i globalizacija donijeli su izlazak iz režima socijalističkih, socijalnih i razvojnih država. To je, s jedne strane, rezultiralo time da društva više nisu mogla usmjeravati ulaganja prema specifičnim ciljevima društvenog razvoja, poput geografski ujednačenijeg razvoja. S druge je strane rezultiralo smanjenjem manevarskog prostora nacionalne ekonomske politike i izmicanjem ekonomije izvan dosega politike. U Hrvatskoj je to dovelo do značajne institucionalne i geografske centralizacije. Regije koje su ostale izvan rentijerske ekonomije ustoličene u Zagrebu i turističkom priobalju počele su zapadati u nerazvijenost i besperspektivnost. S propadanjem industrijskih pogona i kombinata razmještenih po manjim i većim sredinama propadale su osnove lokalnih ekonomija i institucije društvene solidarnosti. Zamijenilo ih je neformalno stranačko upravljanje zapošljavanjem i dodjelom natječaja i novonastajući konzervativni sustav solidarnosti^[6] koji karakteriziraju ovisnost o obitelji, crkvenoj infrastrukturi i veteranskim primanjima.

Kako su ti procesi oblikovali kulturni sustav?

Privatizacija, nacionalizam i centralizacija u značajnoj mjeri su promijenili i zatečeni kulturni sustav. Najočitija neposredna promjena bila je instrumentalizacija kulture tijekom 1990-ih u cilju izgradnje nacionalnog kulturnog identiteta. Taj kulturni identitet zasnivao se na prigrljenoj samostojnosti vjekovne nacionalne kulture i internalizaciji periferne pozicije unutar civilizacijskog mitologema o predziđu Europe kao kulturno i religijski jedinstvenog prostora. Tendencije i proponenti socijalističkog modernizma, angažirane i kritičke kulture prognani su iz sustava, a njih su zamijenili “nacionalno osviješteni” i politički podobni kadrovi.

Tu najočitiju, ideološku reorijentaciju pratila je u 1990-ima temeljita redukcija strukture kulturnog sustava. Nacionalističku kulturnu politiku, parohijalnu i provincijalnu, primarno su zanimale velike institucije nacionalne kulture: kazališta, baštinske institucije, kinematografija i književnost. Na drugom kraju sustava, institucionalna infrastruktura koja se razvila tijekom socijalizma – poput kulturnih centara u lokalnim zajednicama, omladinskih centara kojima je upravljala socijalistička omladina ili pak studentskih centara pod sveučilištima – prepuštene su propadanju. Upravo kao što je propadanju prepuštena i radnička kultura i njena infrastruktura u velikim poduzećima koja su poticala kulturno i društveno djelovanje unutar sfere rada. Konvergencijom tih triju procesa kulturni je sustav postao manje participativan i demokratičan. Za širu zajednicu ostao je otvoren uglavnom kroz folklornu i religijsku kulturu, iako ga je istodobno obilježavala politička cenzura kulturnih formi popularnih među radničkim slojevima kao što je narodnjačka muzika,^[7] koja se nije dala svesti u nacionalne okvire. Tih 1990-ih sektor se u cjelini preusmjerio prema elitizaciji kulture. Upravljanje sektorom, materijalnim resursima i na koncu kulturnom politikom, centralizirano je na onim instancama koje su bile izravno u dosegu političkih struktura – Ministarstvu kulture, županijama i gradovima.

Sve navedeno – fokus na reprezentativne institucije, zapuštanje infrastrukture okrenute prema kulturi koja je nastajala u široj društvenoj zajednici te ostrakizam modernističke, angažirane i kritičke kulture – dovelo je do toga da su proponenti alternativne i subverzivne kulture bili uglavnom isključeni iz pristupa kulturnom sustavu. Konzekvenca je bila ta da se tijekom 1990-ih izvaninstitucionalna kultura rekonstituirala u okrilju antiratnih i ljudskopravaških inicijativa i medija koji su tijekom desetljeća de facto bili primarna politička opozicija nacionalističkoj represiji, progonu društvenih manjina i privatizacijskom kriminalu.

S krajem Tuđmanove demokrature i izborima 3. siječnja 2000. započinje proces “normalizacije” u kojoj koalicijska vlada korigira neke konzekvence procesa prethodnog desetljeća. Modernizam ponovno biva prihvaćen unutar sustava, uvode se kulturna vijeća kao instanca stručnog odlučivanja i otvaraju se financijska sredstva za kulturu koja djeluje izvan institucija. Međutim, ekonomizam zamjenjuje nacionalizam, pa vodeće pozicije u institucijama od nacionalno osviještenog i politički podobnog kadra često preuzima dokazani kulturno-menadžerski kadar koji ne talasa. Još važnije, izostaju strukturni zahvati koji bi adresirali produkcijski i socijalni jaz između kulture unutar velikih ustanova čiji su osnivači država i gradovi te isključenog ostatka u kojem se nastanila suvremena kultura. Kulturni sustav osificira zatečeno stanje institucionalne kulture, pritom kočeći razvoj novih inicijativa, tendencija i organizacija unutar kulturnog sustava neadekvatnom i dugoročno stagnirajućom podrškom. ^[8]

Ranih 2000-ih, slabljenjem projekta izgradnje nacionalnog kulturnog identiteta, velike institucije poput nacionalnih kazališta i muzeja izolirane su od društva te se muče otrgnuti se toj situaciji. Matica hrvatska i HAZU, noseće kulturne i znanstvene institucije nacionalističke kulture, postaju drugorazredne baštinske ustanove. Istodobno, marginalizirani dijelovi sustava poput centara za kulturu i studentskih centara nastavljaju djelovati u krajnje nezahvalnim uvjetima koji su tek donekle poboljšani slabljenjem političke kontrole i dostupnošću projektnih sredstava. Primjerice, 2003. Kultura promjene u zagrebačkom SC-u otvara Teatar &TD, Galeriju SC i MM centar širem kulturnom sektoru.

Izvaninstitucionalna kultura izlazi iz antiratnog i ljudskopravaškog okvira i pokreće niz inicijativa i organizacija civilnog društva čiji je rad s jedne strane usmjeren prema stvaranju novog u kulturi, s druge strane prema izgradnji uključivog i pravednijeg društva. U tom periodu nastaju neke od danas najistaknutijih organizacija hrvatske kulture poput BADco., BLOK-a, Drugog mora, Kontejnera, Kugla glumišta, Što, kako i za koga/WHW, Multimedijalnog instituta, Platforme 9,81, Tale i Udruženja za razvoj kulture/Močvare. Međutim, financijska sredstva koja Ministarstvo kulture i jedinice regionalne i lokalne samouprave otvaraju za djelovanje nezavisne kulture ostaju tijekom 2000-ih vrlo ograničena i razvoj aktivnosti tih organizacija nastavlja ovisiti o podršci stranih donatora. Istodobno, dostupnost prostora za rad te produkciju i prezentaciju rada tih novonastajućih aktera sveden je na svega nekoliko skvotiranih, napuštenih ili unajmljenih prostora.

Kultura kao zajedničko dobro

Akteri nezavisne kulture od ranih 2000-ih usmjerit će svoje djelovanje na promjenu okvira kakav je proizašao iz spomenutih tranzicijskih procesa. Kroz izgradnju zajedničkih organizacijskih struktura i novih modela kolektivnog djelovanja gradit će ujedno i “kulturnu politiku odozdo”.^[9] Primjerice, kroz povezivanje organizacija nezavisne kulture diljem Hrvatske u mrežu Klubtura, od 2002. djelovat će protiv centralizacije kulture u velikim gradovima koja nezavisnu kulturu pogađa podjednako kao i ostatak kulturne proizvodnje.^[10] Podizanjem kolektivnog kapaciteta za djelovanje prema društvenom kontekstu, jačanjem organizacija nezavisne kulture u sredinama izvan Zagreba i uključivanjem aktera u kulturna vijeća, scena će osigurati i sredstva za djelovanje nezavisne kulture na različitim razinama državne, regionalne i lokalne uprave, što će onda 2011. kulminirati kreiranjem Zaklade Kultura nova. U sustavu u kojem su organizacije u polju kulture u drastično nepovoljnijem financijskom položaju od ustanova jer mogu računati samo na financiranje projektnih troškova, Kultura nova će nezavisnoj kulturi osigurati barem kakvo-takvo pokrivanje organizacijskih troškova.

Međutim, nepremostiv problem bio je i ostao nedostupnost prostora potrebnih za rad nezavisne kulture i civilnodruštvenog sektora u cjelini. Rijetki prostori dostupni nezavisnoj kulturi u 2000-ima bili su nedovoljni i neadekvatni za potrebe mnoštva aktera i mnoštva aktivnosti. Problemu prostora nezavisna kultura pristupit će također kolektivnim djelovanjem. Scena gradi modele zajedničkog korištenja kojima pokušava maksimizirati njihovu korisnost. U Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i Dubrovniku počinje se zagovarati da gradske uprave dio prostora koji su primarno ostali napušteni u privatizacijskim procesima 1990-ih, prenamijene za javne potrebe.^[11] Projekti Nevidljivi Zagreb i društveni centar Mosor Platforme 9,81, desetodnevno zauzimanje bloka Badel-Gorica pod nazivom Operacija:grad u zajedničkoj organizaciji Platforme 9,81 i BLOK-a i uz sudjelovanje većine organizacija zagrebačke nezavisne kulture, kao i zauzimanje i otvaranje privremenog ilegalnog centra za kulturu i mlade Jedinstvo pod inicijativom Saveza udruga Operacija grad, u Zagrebu će sredinom 2000-ih artikulirati problem kulture kao problem zajedničkog dobra.

U kojem smislu zajedničkog dobra? U raspravama se pojam zajedničkog dobra često koristi istoznačno s pojmom javnog dobra. Javno dobro predstavlja dobro iz čijeg korištenja, bilo zbog naravi dobra (poput zraka) ili društvene regulacije dobra (poput javnog zdravstva), nije moguće isključiti druge. Također, korištenje javnog dobra ne umanjuje mogućnost drugih da ga koriste. Takvo je dobro, ukratko, neisključivo i nekonkurentsko. Za razliku od javnog, zajedničko dobro jest po svojoj naravi ograničeno i stoga iziskuje da zajednica koja ga koristi uredi način njegova korištenja ne bi li se osigurala održivost tog dobra (poput izvora pitke vode i ribljeg fonda). Iz rakursa nezavisne kulture 2000-ih bitno je da zajednička dobra često nisu zaštićena od procesa privatizacije, dapače nekad iziskuju kolektivno djelovanje zajednice kako bi se otrgla iz privatiziranog korištenja i konstituirala kroz pozajedničenje dobara.^[12] U kontekstu Hrvatske takve procese pozajedničenja dobara – borbe za njihovu dostupnost društvenoj zajednici – specifično možemo vidjeti kao suprotstavljene privatizacijskoj i rentijerskoj ekonomiji. Istodobno, upravljanje zajedničkim dobrom je kolektivno i participativno, suprotstavljeno centralizacijskoj i etatističkoj logici upravljanja.^[13]

Za širu društvenu zajednicu kulturno dobro koje je zajedničko uspostavlja se kao otvoreno – dostupno svima koji imaju potrebu za njim,^[14] ali uvjetovano preuzimanjem su-odgovornosti za pozajedničenje, održavanje i vođenje dobra. S obzirom na procese 1990-ih koji su kulturu de-demokratizirali i kulturnu infrastrukturu učinili nedostupnima velikom dijelu stanovništva, nastojanja nezavisne kulture u 2000-ima mogu se shvatiti kao nastojanja da prostorni resursi za sudjelovanje u kulturi postanu dostupniji za stvaralaštvo društvene zajednice, a da kultura djelovanja kroz te zajedničke prostore bude prihvaćena kao faktor transformacije gradova i društva u cjelini. Artikulacija stava o kulturi kao sredstvu razvoja zajednice i prostornim resursima kao sredstvu dostupnosti kulture najočitija je u Deklaraciji o položaju nezavisne kulture i mladih u razvoju Grada Zagreba – Pravo na grad koju su akteri nezavisne kulture sastavili 2005. godine.

Prizma zajedničkih dobara dobila je poseban značaj u borbama za društvenu pravdu s krizom 2008. godine, najvećom krizom od konsolidacije globalnog neoliberalnog režima u 1990-ima. Neoliberalizam obilježava nova međunarodna podjela rada u kojoj kapital bira gdje su mu cijena radne snage i ukupni uvjeti za ostvarivanje viška vrijednosti povoljniji. Izmještanje proizvodnje je dovelo do pada cijena nekih potrošačkih dobara, ali i do pada nadnica velikog dijela radništva u “prvom” i “drugom svijetu” koji svoju potrošnju moraju financirati zaduživanjem. S druge strane, neoliberalizam karakterizira privatizacija dobara, deregulacija i uvođenje tržišnih odnosa u sve šire sfere društvenih procesa, uključujući sferu socijalne države i kulture. Kriza 2008. godina započela je krizom stambenih kredita, a spašavanjem banaka prelila se u krizu javnog duga. Ljudi su masovno ostajali bez krova nad glavom, dok su države bile prisiljene privatizirati javna dobra i usluge kako bi pokrile dug banaka. U toj konstelaciji, prakse “zajedničkih dobara” postale su djelatnom kritikom neadekvatne tržišne i državne regulacije društvenih potreba, artikulirajući zahtjev da se upravljanje tim resursima (stanovanje, obrazovanje, zdravstvo, prehrana…) vrati pod demokratsko upravljanje zajednice.

Međutim, ako se ta perspektiva otvorila globalno u 2008., ona je u lokalnom kontekstu imala zasebne geneze. Primjerice, u slučaju Multimedijalnog instituta pitanju zajedničkih dobara pristupilo se nešto ranije iz dva polazišta. Pojam i perspektiva zajedničkih dobara artikulirala se kroz nastojanje da proizvodnju kulture i znanja postavimo na modelu zajedničke proizvodnje bez privatnog vlasništva kakav postoji u sferi slobodnog softvera. Oživotvorenje te ideje bio je izdavački projekt Egoboo.bits koji je okupio desetke muzičara, književnika, VJ-a i filmaša koji su svoja djela izdavali pod licencom slobodnog softvera. Rad na stvaranju uvjeta za proizvodnju kulture i znanja bez ograničenja intelektualnog vlasništva nailazio je, međutim, na granice u pravnom režimu, čemu ni upotreba GNU Opće javne licence niti Creative Commons licenci nije uspijevala doskočiti, nego tek masovni politički neposluh piratstva. Pri otvaranju društvenog i kulturnog centra MaMa 2000. godine, jednog od rijetkih prostora tada dostupnih nezavisnoj kulturi u Zagrebu, vodili smo se idejom prostora kao otvorenog, zajedničkog resursa koji druge inicijative i organizacije mogu koristiti kako bi razvijale i predstavljale vlastite aktivnosti. Iz susreta tih dvaju perspektiva, upravljanja prostorom kao resursom šire zajednice i digitalnih zajedničkih dobara, problematika prostora artikulirala se kao problematika zajedničkog dobra.

Kultura za zajedničko dobro

Borba za prostore kulture kao zajednička dobra, do koje dolazi konfrontacijom aktera zagrebačke nezavisne kulture s Gradom oko budućnosti bloka Badel-Gorica 2006. godine, inicirala je šire propitivanje privatizacijske pljačke 1990-ih i njenog utjecaja na uništavanje prostornih potencijala za javne potrebe lokalnih zajednica. Developerski projekti lišeni bilo kakvih javnih funkcija zatvarali su horizont daljnjeg razvoja tih sredina. Ta šira perspektiva narednih godina evoluirala je u niz borbi za zajednička dobra izvan područja kulture. Gradeći alijanse kroz pokret za Pravo na grad,^[15] akteri nezavisne kulture diljem Hrvatske aktivno su se uključivali, primjerice, u konfrontacije protiv privatizacije javnog prostora Varšavske ulice u Zagrebu, kampanju protiv izgradnje golf terena i vila na Srđu ponad Dubrovnika, pomoć radnicama tekstilne tvornice Kamensko protiv prostornih špekulatora koji su uništili njihovu tvornicu ili pak prikupljanje potpisa za referendum protiv odluke hrvatske vlade da koncesijom monetizira autoceste kako bi pokrila dugove krize 2008. godine.

Kultura se u tom širenju perspektive pomakla s fokusa na isključeno i manjinsko kroz koji je stasala u 1990-ima prema fokusu na mehanizme proizvodnje ekonomske i političke nejednakosti i isključenosti većine u društvu. Ukratko, protiv rentijerske ekonomije u kojoj oni koji raspolažu imovinom crpe vrijednost iz nesigurnog i niskoplaćenog rada onih koji ne raspolažu imovinom. Te borbe nadilaze neposredna pitanja i kontekst kulture, ali i otvaraju povratno perspektivu razumijevanja kulture kao prostora u kojem društvo artikulira viziju svoje budućnosti. Polazeći od problematike dostupnosti prostornih resursa kao zajedničkih dobara u kojima nastaje kultura, otvorio se horizont u kojem privatizacija prostora i rentijerska ekonomija onemogućavaju razvoj sredine u kojoj većina živi u socijalno pravednu, inovativnu i održivu.

Unatoč takvim nastojanjima aktera nezavisne kulture, koja su uglavnom nailazila na otpor, kultura je zahvaljujući kumulativnom djelovanju vlasti od 1990-ih naovamo za većinu uglavnom svedena na sferu elitne kulture ili pak komercijalizirane potrošnje.^[16] Za umjetnike i stvaratelje koji pak djeluju u izvaninstitucionalnoj kulturi, svedena je na sferu nesigurnog rada u neadekvatnim prostornim i produkcijskim uvjetima te, naposljetku, na životarenje. Time kulturno stvaranje postaje opredjeljenje onih koji su spremni na socijalnu degradaciju ili su pak u privilegiranoj poziciji. Kulturni sustav kakav imamo ostavlja malo prostora socijalnoj pravdi, društvenoj promjeni i inovaciji. Politički konformizam, okoštalost i minimalna spremnost za promjenu njegove su trajne karakteristike. Međutim, kultura nije izolirana sfera djelovanja i ne pripada samo slobodnom vremenu, nego je usko povezana s društvenim transformacijama i unatoč ukupnom deklasiranju predstavlja medij kolektivnog pregovora oko budućnosti – pa i kroz borbu za dostupnost resursa. Ona je integralno povezana s vrijednosnim sustavom, obrazovanjem, socijalnim i psihičkim blagostanjem, ekologijom i, naravno, ekonomijom. Međutim, da bi iz potencijalnog stanja prešla u aktivno djelovanje, kultura mora izaći iz ovdje istaknute svedenosti i demokratizirati se kao zajedničko dobro.

^[1] Ivan Ribnikar, “Ukidanje društvenog vlasništva (uopće i prvenstveno u Sloveniji)”, Društvena istraživanja-Časopis za opća društvena pitanja 2, br. 3 (1993.): 31–49.

^[2] Ivo Bićanić i Dora Tuđa, “Dugoročne serije BDP-a Hrvatske”, Privredna kretanja i ekonomska politika 23, br. 1 (2014.): 37–69.

^[3] Zdravko Petak, “Ekonomski federalizam u socijalističkoj Jugoslaviji”, Politička misao 49, br. 4 (2012.): 212–27.

^[4] Marija Penava i Marko Družić, “Industrijska politika Hrvatske – pogled s aspekta deindustrijalizacije”, u Zbornik radova znanstvenog skupa: Razvojni potencijali hrvatskog gospodarstva, ur. Gordan Družić i Ivo Družić (Zagreb: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2014.), 153–73.

^[5] Ante Lešaja, Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih (Zagreb: Srpsko narodno vijeće, Profil, 2012.)

^[6] Danijela Dolenec, “Vojnička država? Veterani i socijalna država u Hrvatskoj”, Anali Hrvatskog politološkog društva: časopis za politologiju 14 (2017.): 55–76.

^[7] Dražen Cepić, Class Cultures in Post-Socialist Eastern Europe (Routledge, 2018): 54ff.

^[8] Valja u ovom pregledu razvoja kulturnog sustava spomenuti i kulturne industrije, koje su tijekom 1990-ih doživjele i privatizacijsku pljačku poput ostatka industrije i nacionalističku instrumentalizaciju poput ostatka kulture. U 2000-ima krenule su se oporavljati. Međutim, do kraja desetljeća film i knjiga će imati trasirane posve drugačije sudbine, jer će Hrvatski audio-vizualni centar omogućiti filmu otpornost na krizu i tehnološke promjene, dok će u slučaju knjige izostanak ozbiljnih zahvata, prije svega razbijanja uvezanosti izdavačkih, distribucijskih i knjižarskih aktivnosti, nakon 2008. rezultirati time da će veliki izdavači prolaziti kroz spajanja i stečajeve koji će iz temelja urušiti stabilnost izdavačke industrije.

^[9] Emina Višnić i Sanjin Dragojević, A Bottom-up Approach to Policy Making: Independent Culture and New Collaborative Practices in Croatia (Amsterdam, Bucharest, Zagreb: policies for culture, 2008)

^[10] Kruno Kardov i Ivana Pavić, “Clubture: profil organizacija i suradničke prakse”, u Clubture: Kultura kao proces razmjene 2002.-2007., ur. Dea Vidović (Zagreb: Clubture, 2007.), 79–105.

^[11] Dea Vidović, “Taktičke prakse u pristupima lokalnim kulturnim politikama u Zagrebu”, Život umjetnosti: časopis o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi 86, br. 1 (2010.): 22–35.

^[12] Peter Linebaugh, Stop, Thief!: The Commons, Enclosures, and Resistance (PM Press, 2014.).

^[13] Danijela Dolenec, “Zajedničko upravljanje kao princip socijalističkog guvermentaliteta”, 3k: kapital, klasa, kritika 1 (2014.): 133–38.

^[14] Ugo Mattei, “Država, tržište i neka preliminarna pitanja o zajedničkim dobrima”, u Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara (Zagreb, 2012).

^[15] Danijela Dolenec, Karin Doolan i Tomislav Tomašević, “Contesting Neoliberal Urbanism on the European Semi-Periphery: The Right to the City Movement in Croatia”, Europe-Asia Studies 69, br. 9 (listopad 2017.): 1401–29.

^[16] Dobar indikator reduktivnog viđenja kulture je vrlo ograničeno pojavljivanje kulture u strateškim dokumentima poput Nacionalne razvojne strategije. Kultura se uglavnom uzima u razmatranje kroz kategoriju kulturnih i kreativnih industrija, koja kulturu kao faktor društvenog razvoja svodi na one segmente koji svojim imenom ukazuju na njene tržišne aspekte. Međutim, niti su ti segmenti kulture više vezani uz ekonomiju od ostalih, niti iz perspektive javno-političkih mjera ih ima smisla grupirati. Razvoj kreativnih industrija prije svega je vezan uz razvoj drugih grana privrede — arhitektura uz građevinu, produkt dizajn uz drvnu industriju, videoigre uz računarstvo — i bez razvoja tih drugih grana i njihovih preduvjeta u obrazovanju i kulturi, kreativne industrije nisu održive. Kulturne industrije proizvode primarno kulturni proizvod — knjigu, film, seriju, glazbu — i ovise o ekonomskoj održivosti vlastite proizvodnje pa stoga i zahvati kulturne politike tu imaju posve drugi smjer.

Nakon što je početkom ožujka proglašena opasnost od epidemije COVID-19 za cijelo područje Hrvatske, a 19. ožujka odlukom Stožera civilne zaštite RH zabranjena sva javna okupljanja, Ministarstvo kulture je pozvalo sve strukovne udruge i predstavnike nezavisnog kulturnog sektora da dostave procjene učinaka tih mjera kako bi, pretpostavljamo, moglo pravovremeno reagirati na izazove i probleme s kojima se susreću svi segmenti izvaninstitucionalnog sektora. Savez udruga Klubtura provela je upitnik među svojim članstvom i organizacijama koje djeluju u polju, te prijedloge i preporuke uputila nadležnom Ministarstvu.

O rezultatima ispitivanja i posljedicama prestanka provedbe svih aktivnosti po nezavisnu kulturnu scenu razgovaramo s koordinatorom Saveza Domagojem Šavorom.

KP: Kako je Ministarstvo kulture reagiralo na nezapamćeno tešku situaciju u kojoj se našao jedini, i to ne zahvaljujući nadležnim tijelima, održiv i stabilan dio kulturne scene, dakle nezavisna kultura?

Našu analizu i prijedloge mjera poslali smo 31. ožujka kabinetu ministrice i u ovom trenutku još nismo dobili povratni odgovor. Ministarstvo postepeno uvodi mjere i nadamo se da se uzimaju u obzir i podaci koje smo prikupili i prijedlozi koje smo sastavili.

Scena nezavisne kulture i prije ove krize nije se nalazila u pretjerano zavidnoj situaciji i u konstantnom je osjećaju nesigurnosti oko očuvanja uvjeta za stabilan rad. Stabilnost bi po mom mišljenju trebala biti sustavna i vremenski se očitavati u desetljećima, ne mjesecima ili kvartalima donekle stabilnog rada. Činjenica je da se sredstva koja se dodjeljuju po liniji javnih potreba u kulturi RH posljednjih godina smanjuju ili stagniraju, odnosno da još od prošle krize nisu vraćena na ranije iznose.

Ohrabrujuća okolnost je ta da postoji više inicijativa od strane organizacija u nezavisnoj kulturi, s jednakim ili sličnim problemima i čiji su prijedlozi mjera dobrim dijelom komplementarni, što vjerujem da daje jasan prikaz situacije u kojoj se nezavisna scena nalazi.

KP: Možeš li ukratko iznijeti probleme u kojima su se našle organizacije i inicijative u području nezavisne kulture?

Organizacije nezavisne kulture koje su ispunile upitnik provode redovne programe na lokalnoj i nacionalnoj razini, kao što su koncerti, izložbe, radionice, edukacije, rezidencije s lokalnim i međunarodnim umjetnicima i suradnicima, a planirale su održati 500-tinjak različitih javnih događanja samo u periodu do 1. svibnja.

Zbog onemogućavanja javnih okupljanja i obustave aktivnosti organizacije dijele slične negativne posljedice. Vjerojatno najvažniji problem ponavlja se u svim sektorima i poljima pa tako i u kulturi i umjetnosti, a to je osiguravanje egzistencije za zaposlenike, honorarne radnike i suradnike. OCD-i zapošljavaju nešto manje od 20 tisuća osoba, pa je to jednako značajan udarac i kulturi.

Samo prema našoj analizi, skoro tisuću osoba neće moći primiti naknade za rad i u tom kontekstu svakako nije pohvalno to što se mjere očuvanja radnih mjesta Vlade ne odnose na organizacije u kulturi, odnosno na njihove neprofitne aktivnosti. Na kulturu ne može gledati isključivo kroz poduzetničku prizmu, već kroz utjecaj koji ima u društvu, kako pokreće i oživljava zajednice, propituje vrijednosti i generira nove pristupe koji su ponekad nemjerljivi tradicionalnim ili kvantitativnim mjerilima.

KP: Što je s prostorima koje vode ili njima upravljaju akteri nezavisne kulture?

Prostori u kulturi su zabranom javnih okupljanja i drugim mjerama izolacije zatvoreni, dok su organizacije koje u njima djeluju obustavom financiranja na lokalnim razinama ostale bez potpora za programe, a nedavnim potresom u nekim slučajevima i bez krova nad glavom. Sve one i dalje snose troškove dijela osoblja, promocije, knjigovodstva i drugih davanja iako prostori ne rade, a mogućnosti samofinanciranja svedene su im na nulu. Iako se može doskočiti situaciji i osigurati prisutnost organizacija u digitalnom prostoru, ni na koji način ne mogu se zamijeniti profesionalni uvjeti rada koje neki prostori osiguravaju.

Međutim, ako na pitanje prostora gledamo generalno, ponovno se vraćamo na stanje pred krizu, odnosno uobičajena smanjenja sredstava, zatvaranje jednog po jednog prostora za kulturu i druge nepoželjne trendove. Potres koji je zadesio velik dio prostora utječe na velik broj organizacija kojima su dosadašni ugovori još neizvjesniji, ali i svim korisnicima tih i drugih prostora koji neposredno gube prostore za rad. Ne treba posebno elaborirati kako se pristupa sanaciji potresa pa se može pretpostaviti kada će prostori u kulturi doći na red.

KP: Koje konkretne mjere predlažu vaše članice i druge organizacije koje su sudjelovale u anketi?

Od tridesetak organizacija članica mreže Clubture i platforma koje vode društveno-kulturne centre u Hrvatskoj, u desetak gradova diljem zemlje, analizom smo zaprimili dovoljno informacija iz kojih se može vizualizirati cjelokupni kontekst utjecaja na nezavisni sektor. Prema tome, predložili smo najvažnije mjere pomoći nezavisnom, ali i širem kulturnom sektoru.

Vezano uz programe koje financira ili sufinancira Ministarstvo kulture, izdvojio bih mjeru kojom bi se omogućilo priznavanje organizacijskih troškova, odnosno troškova hladnog pogona i u brojnim slučajevima, troškova nastalih pri radu od kuće kao prihvatljivih troškova programa. Ove mjere bi dodatno omogućile stabilnost i prostor za prilagodbu organizacijama čime bi se u konačnici ostvarili malobrojniji, ali kvalitetniji programi nakon što se stanje normalizira.

U slučaju ESF projekata, prijedlozi mjera usmjereni su na požurivanje objava najavljenih natječaja i rezultata natječaja u fazi evaluacije kako bi se organizacijama osigurala dodatna sredstva za rad. Predložili smo da se najavljeni Mediji zajednice prilagode i koriste kao platforme za održavanje programa, odnosno da se u budućnosti osiguraju sredstva za razvoj digitalnih platformi na kojima bi se programi mogli održavati.

Predložili smo da, gdje je moguće, Ministarstvo u formi medijatora otvori prostore institucija u kulturi za programe organizacija, preporuči smanjenje plaćanja naknada za najam prostora, odnosno osigura alternativne prostore organizacijama kojima su prostori uništeni u potresu.

Također, inzistiramo na tome da Ministarstvo uključi sve relevantne aktere u kulturi, pa tako i organizacije u nezavisnoj kulturi u najavljeni krizni fond za pomoć kulturnom sektoru.

KP: S obzirom da je u međuvremenu veliki broj jedinica lokalne i regionalne samouprave obustavio isplate već ugovorenih sredstava za javne potrebe u kulturi i da se to ni na koji način ne problematizira u široj javnosti, kakva su vaša predviđanja u pogledu opstanka i održivosti organizacija čiji programi čine i preko 90 posto kulturnih aktivnosti u lokalnim zajednicama?

Organizacije su planove za svoje aktivnosti napravile još prošle godine ili ranije i treba uzeti u obzir cijeli proces. Osim toga, publiku koja se gradi godinama kroz različite procese na lokalnim razinama pretpostavljam da će u nekim slučajevima trebati nanovo graditi, da će trebati proći period prilagodbe. Kada se tome dodaju nedavni primjeri masovnih otkaza kulturnih djelatnika, oduzimanja prava na korištenje prostora za rad i kada se ova situacija koristi da se prostori organizacija preko noći dodjeljuju sumnjivim kriterijima, sve zajedno izgleda kao još jedna dobra prilika da se kultura smjesti na još tanje margine.

Prema tome, na pitanje održivosti je teško dati odgovor. Kao sektor se uglavnom adaptiramo pa pretpostavljam da ćemo i na ovo. Kao zajednica možemo na ovu situaciju gledati kao na priliku da re-evaluiramo važnost svih dijelova društva, pa tako i nezavisne kulture i nezavisnih prostora.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Kulturpunkt.hr

Nezavisna kulturna scena u Hrvatskoj od početka devedesetih godina do danas nigdje nije sustavno dokumentirana. Zbog svoje izvaninstitucionalne pozicije i čestog snažnog društvenog i kritičkog angažmana nikada nije bila u fokusu muzeja i arhiva, a same organizacije na sceni nemaju kapacitete dostatne za redovno i adekvatno (ako uopće ikakvo) arhiviranje vlastite produkcije i prezentaciju svog rada. Upravo na tu situaciju nezavisne kulture kao slijepe pjege u institucionalno zabilježenoj kulturnoj i društvenoj povijesti Hrvatske, svojim radom kroz više od pet godina nastoji odgovoriti Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, otvoreni community arhiv nezavisne kulturne scene.

Centar je dio šireg projekta istraživanja, dokumentiranja i promocije nezavisne kulturne scene pod nazivom Abeceda nezavisne kulture, koji vode Kurziv (Kulturpunkt.hr) i Kulturtreger (Booksa). Počeci projekta sežu u 2009. godinu, kada je Kurziv počeo prikupljati sjećanja, iskustva i znanja aktera nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj te ih objavljivati u formi dubinskih intervjua koji se nalaze u posebnoj rubrici na portalu Kulturpunkt.hr i čine arhivu usmene povijesti s više od 80 pisanih i video intervjua s umjetnicima, aktivistima i kulturnim radnicima diljem Hrvatske i regije. U tom periodu Kurziv je objavio i dvije publikacije, koje su tematski i kritički historizirale nezavisnu scenu – Dizajn i nezavisna kultura (2010) te From Consideration to Commitment: Art in Critical Confrontation to Society (Belgrade, Ljubljana, Skopje, Zagreb: 1990-2010) (2011).

Tijekom prve dvije godine prikupljanja intervjua, postalo je očigledno da fizički materijali, u formi u kojoj bi bili pretraživi i dostupni bilo kome izvan uskog kruga pojedine organizacije ili inicijative, a često ni unutar njega – jednostavno ne postoje. Plakate, flajere, kataloge, knjige, brošure, audio i video dokumentaciju većina je inicijativa i udruga čuvala i čuva u neorganiziranim kutijama, ladicama i policama te na hard diskovima u kojima nisu adekvatno pohranjeni niti dostupni, pa tako vrijedna znanja koju čuvaju i kulturno-društvena povijest o kojoj svjedoče podliježu propadanju i ostaju nedostupne istraživačima, novim generacijama i široj javnosti. Kurziv i Kulturtreger zajedničkim snagama u prostoru bivše knjižare kluba Booksa u prosincu 2011. godine otvaraju Centar za dokumentiranje nezavisne kulture kao arhiv materijala koji od tada sustavno prikuplja, pohranjuje, obrađuje, katalogizira, digitalizira, prezentira i nudi na korištenje raznolike materijale proizvedene na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj od 1990. do danas.

U Centru je trenutno prikupljeno nekoliko tisuća jedinica materijala, digitalizirano više stotina tiskanih materijala te je preko 1500 jedinica opisano i pretraživo u katalogu. Broj pohranjene i obrađene građe raste iz tjedna u tjedan, te je ona trajno dostupna zainteresiranoj javnosti za besplatno korištenje u istraživačke svrhe u prostoru Centra u klubu Booksa, redovno od utorka do petka, uz prethodnu najavu. Centar je trenutno jedino mjesto koje sustavno arhivira i u potpunosti besplatno na jednom mjestu nudi materijale na korištenje, a odnedavno ima i vlastitu web stranicu – abcdnk.hr – na kojoj možete pronaći sve informacije o arhivu i projektima koji se u njemu provode. 

Osim samog arhiviranja materijalne i usmene povijesti, do danas su se djelatnost Centra te aktivnosti u sklopu projekta razvijali u tri ključna smjera: kritička obrada i prezentacija građe, edukacija te zagovaranje. Ovdje su uključene radijska emisija koju od jeseni 2014. godine suradnički produciraju Kurziv, Kulturtreger i Radio Student, produkcija dokumentarnih izložbi Abeceda nezavisne kulture i Nezavisni prostori – prostori nezavisnih, niz javnih događanja, otvorenih razgovora, predstavljanja i tribina, edukacija kroz radionice arhiviranja za organizacije u nezavisnoj kulturi te za studente muzeologije i arhivistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji mogu odabrati svoju obaveznu praksu obaviti u Centru, te zagovarački rad zajedno s nekolicinom drugim arhiva i knjižnica civilnog društva u Zagrebu i Čakovcu. Osim u Hrvatskoj, projekt je iskoračio prema regiji kroz suradnju sa SEEcultom iz Beograda, SCCA iz Ljubljane i Quendra Multimedijom iz Prištine. 

Potreba za daljnjim jačanjem inicijativa dokumentiranja i promocije nezavisne kulture nije snažna, dakle, samo u Hrvatskoj, nego i u ostalim zemljama regije. Za ozbiljnije pomake u očuvanju ovog vrijednog kulturnog naslijeđa, koje nije samo ostvarilo neke od ključnih umjetničkih inovacija, nego i iznimno doprinijelo demokratizaciji društveno-političkog polja i promociji kritičkog razmišljanja i građanskog aktivizma, bit će potrebno paralelno jačati horizontalne suradnje unutar civilnog polja te suradnje s institucijama, kao i aktivno utjecati na unapređenje javnih politika u području arhiviranja i civilnog društva. 

U sklopu ovogodišnjeg Foruma na programu je javna tribina Kulturni aspekti u društvenom razvoju Vukovara i Slavonije, vukovarski postav izložbe Nezavisni prostori – Prostori nezavisnih te glazbeni program Satarush koji priprema VuBass. Osim toga, u sklopu Foruma održat će se i radionice za predstavnike organizacija nezavisne kulture i civilnog društva. 

Izložba Nezavisni prostori – prostori nezavisnih hod je kroz društvene centre, klubove i prostore u kojima od sredine devedesetih godina do danas djeluju organizacije nezavisne kulture i u kojima se nezavisna kulturna scena stvara i reproducira. Korištenjem tih prostora, kao i samom borbom za njihovo korištenje, kroz posljednjih se dvadeset godina u lokalnim sredinama diljem Hrvatske realiziraju vrijedni kulturno-umjetnički sadržaji, generiraju nova znanja, a sama zajednica se okuplja i osnažuje. Povijest prostora nezavisne kulture stoga je istovremeno i povijest participativnosti, eksperimenta, društvene kritike, pregovora i inovacije. Izložba dokumentira jedan dio te povijesti, s naglaskom na njen otvoreni kraj i aktualne probleme nedostatka adekvatnih prostora s kojima su organizacije nezavisne kulture u pojedinim sredinama suočene. Autori izložbe su Dejan Dragosavac Ruta i Dunja Kučinac.

Izložba je dosad predstavljena u Karlovcu, Splitu, Osijeku, Čakovcu i Puli, a nastala je u suradnji Saveza udruga Klubtura te udruga Kulturtreger i Kurziv – Platforme za pitanja kulture, medija i društva, koje vode Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Njen nastanak su financijski podržali Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Zagreb – Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport te Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz program Centri znanja za društveni razvoj.

Otvaranje izložbe je u srijedu, 5. listopada u 20 sati u prostoru Radničkog doma, Ulica dr. Franje Tuđmana 2, Vukovar . 

Tribina Kulturni aspekti u društvenom razvoju Vukovara i Slavonije bavit će se perspektivama kulturnog i društvenog razvoja u Vukovaru i ostalim sredinama u Slavoniji, a u njenom fokusu bit će djelovanje organizacija i inicijativa koje sudjeluju u području suvremene kulture orijentirane mladima i široj zajednici u gradovima i mjestima Slavonije. Koje su infrastrukturne potrebe za kontinuirano djelovanje organizacija i inicijativa s ovog područja? Kako potaknuti stvaranje društvenog kapitala uz pomoć postojeće kulturne infrastrukture i kako na izazove kulturnog razvoja odgovaraju obrazovne institucije? To su samo neka od pitanja kojima ćemo se baviti na tribini koja će okupiti građane, donositelje odluka, umjetnike, aktiviste i ostale aktere kulturne scene u regiji, s ciljem pronalaženja zajedničkih interesa za jačanje kulture orijentirane lokalnoj zajednici te izgradnji zajedničke vizije kulturnog i društvenog razvoja.

Tribina će se održati u četvrtak, 6. listopada u 17 sati, u prostoru Radničkog doma, Ulica dr. Franje Tuđmana 2, Vukovar.

Za glazbeni dio programa pobrinut će se VuBass ekipa. Program Satarush na rasporedu je za, srijedu 6. listopada s početkom od 21 sati, u prostoru Radničkog doma.