Za najzapaženiju medijsku akviziciju u još uvijek friškoj godini odgovoran je New York Times, koji je za pojačanje svojoj sekciji igara i zagonetki nedavno izdvojio sedmeroznamenkasti iznos. Riječ je o jednostavnoj igrici pogađanja riječi Wordle, viralnom fenomenu koji je ovom kupoprodajom u neku ruku dovršio puni krug koji ćemo pokušati dijelom opojasati ovim tekstom. Wordle je izvorno osmislio programer James Wardle za sebe i svoju partnericu, potaknut njezinom naklonošću prema NY Timesovoj igrici Spelling Bee, što je medijskom gigantu poslužilo kao idealan promo-šlagvort (vidi: članak koji Wordle proglašava ljubavnom pričom). Kod zagriženih igrača Wordlea recentna je akvizicija izazvala bojazan od naplaćivanja dosad besplatne igre, jer Timesove su igrice, poput ostalih sadržaja, zaštićene paywallom.

No vratimo se koji mjesec unazad, u pretpovijest Wordle fenomena. Igra – koju inače čini jedna zagonetka dnevno, a funkcionira po principu slovkanja riječi za čije pogađanje igrači_ce imaju šest pokušaja – postaje široj javnosti dostupna u listopadu, da bi iznenadan uzlet popularnosti doživjela u prosincu 2021., nakon prijelomnog poteza koji je omogućio da ona postane viralna. Tada je, naime, Wardle Wordleu dodao opciju dijeljenja rezultata pomoću simbola koji demonstriraju tijek i korake nečijeg igranja, bez spoilera koji bi ostalim igračima_cama pokvario užitak pogađanja, ali dostatno da se drugima da uvid u nečiju taktiku i njezinu uspješnost. Dijeljenje rezultata, koje se dotad pretežno odvijalo u krugovima privatnih chatova, preselilo se i na društvene mreže. Njih su ubrzo preplavili prepoznatljivi žuti i zeleni kockasti emojiji. 

Kao što to s fenomenima koji dožive iznenadan hype na društvenim mrežama obično i biva, paralelno s popularnošću nastupila je podjela na hejtere i fanove, kao i stratifikacija unutar tih tabora. Hejteri igrice kao takve pojavljuju se na nekoliko razina nekoliko razina ostrašćenosti, a među njihovim su istupima svakako najekstremniji pokušaji sabotaže spoilanjem, čemu je najslikovitiji primjer bot koji je zasipao igrače rješenjem idućeg dana dok ga Twitter nije blokirao. Pored hejtera igrice uopće, tu je i glasna skupina korisnika koji igraju Wordle ali izražavaju iritaciju hypeom i količinom kvadratića koji im se pokazuju na feedovima, odnosno igračima_cama koji dijele svoje rezultate. Spektar zaokružuju pasionirani igrači_ce koji sudjeluju u svim razinama razmjene i dijeljenja zanosa, prigrljujući Wordle bez rezerve kao važan dio svoje online prisutnosti. Da ih ne manjka, potvrđuje i Twitter profil koji bilježi statistike šeranja na toj mreži, a od sredine siječnja nijednom nije zabilježio manje od 250 tisuća podijeljenih rezultata u danu. 

Da bi priča o usponu igrice pored statističkih podataka nastavila obilovati zvučnim (i slovnim) anegdotama pobrinuo se pred koji dan i šef britanske obavještajne agencije MI6, pokazavši nam kako ni nasljednici ekipe koja je radila na dešifriranju originalne Enigme nisu imuni na odgonetanje mozgalica za obične smrtnike_ce. Richard Moore, inače kodnog imena C, svrstao se u jedan od Wordle tabora priprijetivši unfollowom svima koji šeraju svoje rezultate. Službeni profil susjedne mu obavještajne službe Centar za komunikacije Velike Britanije (GCHQ) uzvratio je šaljivom isprikom ispisanom u prepoznatljivim žuto-zelenim kvadratićima. Onkraj gegova špijunske garniture, kojoj ovakva tweet-izvedba šašavosti evidentno služi kao pogodan PR potez za prikupljanje poena i bildanje imidža u očima javnosti, enigmatičnom uspjehu Wordlea posvećena je nezanemariva količina ozbiljnih pokušaja dešifriranja. 

Najzanimljiviji među njima eksploziju Wordlea povezuju s trenutkom, uvjetima u kojima je stasao, zeitgeistom. Odmjerenost, jezgrovitost, nenametljivost, činjenica da traži izuzetno niske vremenske i afektivne uloge čine Wordle kao krojenim po mjeri strukture osjećaja ovog djelića pandemijskog vremena, slažu se mnogi komentatori_ce. Igra se pojavila u pravi čas da svojom omeđenošću ponudi odušak od beskonačnosti feedova i preplavljenosti stalno novim sadržajem kojima je teško umaknuti. Format je “staromodan, čak bezvremenski i upravo zato svjež”, kako se izrazio novinar Charlie Warzel u iscrpnom pregledu uspona i backlasha u recepciji Wordlea, jednom od brojnih tekstova koji popularnost Wordlea povezuju s njegovim potencijalom za proizvodnju onakve ugode s kakvom smo trenutno u deficitu, promatrajući ju kao odgovor na kolektivni burnout.

Kulturologinja Anne Helen Petersen, inače agilna analitičarka “kulture iscrpljenosti” odnosno društvenih uvjetovanosti i iskustava burnouta, ponudila je prigodnu usporedbu ekonomije zadovoljštine kakvu nudi Wordle naspram beskrajnih igrica adiktivnih svojstava, a sve s obzirom načine na koje različiti tipovi igračko-odgonetilačke aktivnosti odgovaraju na zamor. Polazeći od primjera Candy Crusha, igre koja osnovna svojstva beskonačnosti i prinude na bingea kao oblik igračkog sudjelovanja dijeli sa zaista brojnim drugim primjerima, Petersen zaključuje kako posezanje za njom odgovara temporalnosti burnouta. Takvo stanje, objašnjava, onemogućuje da se izaberemo baviti stvarima koje zaista želimo raditi, gurkajući nas u smjerovima neprestane prokastrinacije. Dok igrice poput Candy Crusha eksploatiraju i produljuju burnout, pri čemu se nerijetko promoviraju upravo kao alati za opuštanje i oporavak od stresa, zagonetke poput Wordlea nude trenutak za predah i socijalizaciju. Tezu o “ritualnoj ugodi” kakvu Wordle omogućava proširuju i drugi uvidi o njegovoj društvenoj komponenti, šeranju i komentiranju koji, riječima Aje Romano, “omogućuju da se ostvari društvenost i onda kada smo preiscrpljeni da bismo se zaista socijalizirali”. A ako nas logika (pandemijske) svakodnevice u tolikoj mjeri navodi da rasipamo vrijeme i pažnju, ne čudi da se upravo format koji ne nudi opciju rasipanja pojavljuje kao kolektivni odušak.

Planetarno popularni fenomeni nerijetko su daleko zanimljiviji zbog onoga što govore o kulturi koja im je omogućila da takvima postanu, nego po nekoj vlastitoj unutarnjoj logici. U slučaju Wordlea, igrice koja zaista ne nudi puno sadržaja sama po sebi, to je posebno vidljivo. Nije li dinamika hypea i backlasha tek odjek snažnih reakcija koju ionako i uvijek potencira algoritamska logika društvenih mreža? Zasigurno. Počivaju li brojni napisi o posebnosti Wordlea na ne-nužno-utemeljenoj osudi bingeanja, na još jednoj varijanti izlizane pretpostavke o superiornosti “starih” načina nad “novim”? U nekoj mjeri, svakako. Wordle balon će se kad-tad ispuhati – ako ništa, ograničenošću broja potencijalnih kombinacija slova i riječi engleskog jezika koje bi se, a izračunalo se i to, tempom svakodnevne obnove zagonetke iscrpiti do 2028. A ako se opravdano ostvari “wordleaška” bojazan o tome da će izvorna igra postati dio ponude dostupne isključivo pretplatnicima_ama Timesa, do toga će doći i puno prije. U međuvremenu, za održavanje hypea brinu se sve brojniji spin-offovi: verzije na živim i mrtvim jezicima, tematske varijante ili pak rubne varijacije koje se uopće ne temelje na pogađanju slova. Dokle, preostaje nam vidjeti.

Piše: Vatroslav Miloš

Slobodna Dalmacija otkazala je suradnju svojemu kolumnistu Borisu Dežuloviću. Uprava dnevnog lista to je učinila zbog odštete od 150 tisuća kuna koje, prema presudi Županijskog suda u Splitu, mora platiti desetorici čija je čast, ugled i dostojanstvo povrijeđeno Dežulovićevim tekstom Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji. S Dežulovićem – čija vještina interpretacije svakodnevnog uistinu nadilazi ove prostore, što potvrđuje i prošlogodišnji European Press Prize koji je primio za tekst Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini – solidarizirali su se kolege Jurica Pavičić i Ante Tomić otkazavši suradnju Slobodnoj. Novinarstvo je tako opet postalo vijest, a kriza raspadajuće struke – između korporativne servilnosti i egzistencijalnog kaosa – svakim se danom samo produbljuje. U ovom se trenutku još uvijek ne zna kako će ovi događaji utjecati na status Dežulovića, Pavičića i Tomića u drugim novinama EPH-ova imperija u kojima su angažirani. 

“Dok se uzorci poljudske trave nalaze na forenzičkoj obradi, vježbe iz socijalno-političke forenzike pozadine poljudskog incidenta i dalje okupiraju medijski prostor”, stoji u uvodu uredničkog komentara na stranicama Biltena, a tiče se “fantomske svastike” urezane u travnjak Poljuda. Fantomski je to događaj kao i onaj s kasnonoćnim klesanjem starog hrvatskog pozdrava u splitski spomenik ili formiranjem ljudske svastike u Livornu, čeka se tek da, barem na performativnoj razini, fantom skine masku i da se, kao što obično jest, ne desi ništa. “I da, nismo svi krivi. Uzalud lupetanja tipa ‘što smo kao društvo učinili…’ jer teško da smo uopće društvo”, piše Dean Duda u komentaru o slučaju za Forum: “Da smo kojim slučajem društvo već bismo odavno bili načisto što i kako s otpadom takva porijekla. Znali bismo gdje spadaju povjesničari zaposleni u javnim institucijama i na provincijskim televizijama koji na kojekakvim huškačkim tribinama na rubu transa tvrde da antifašizma nema u preambuli hrvatskog ustava, znali bismo gdje je mjesto legiji pizduna koja šera kojekakve pripovijesti o junačkoj borbi Hrvata protiv boljševizma, hrani internetske servise pjesmama hrvatskih legionara s obuke u Dollersheimu i Stockerau 1941. ili pak svršava nad zračnim podvizima naših mladića u bitci za Staljingrad”.

Istovremeno, u subotu, 13. lipnja, u Zagrebu je – uz prošireno područje borbe – održana četrnaesta Povorka ponosa. “Odgovor koji ove godine nude organizatori i organizatorice Pridea čini se ispravnijim nego ikad, piše Boris Postnikov u tekstu u Novostima, “Danas se ne autamo samo kao LGBTI”, poručili su u nedavnom proglasu, najavljujući subotnje okupljanje, “Autamo se kao feministkinje, autamo se kao antifašisti, autamo se kao protivnici klerikalne desnice, autamo se kao borkinje za radnička prava”. I, zaista, zaključuje Postnikov: “ako netko u Hrvatskoj ima pravo da taj poziv uputi, onda je to upravo manjina koja svoju borbu vodi mukotrpno, hrabro i postojano već deceniju i pol, manjina koja se prije dvije godine prva našla na ustavotvornom udaru raspomamljene desnice. Ako postoji razlog da se njen poziv shvati ozbiljno, onda je to sjećanje na vrijeme kada su ujedinjenja nastupila prekasno”.

“Veliki teorijski, kritičarski i spisateljski utjecaj Rolanda Barthesa vidljiv je danas na mnogo različitih područja: od književnosti, kritike i psihoanalize, preko semiologije i teorije značenja, do mode i kritike medija. Barthesovi tekstovi ne samo da imaju središnju ulogu u francuskome (post)strukturalizmu i novoj kritici, nego su ključni i za svaku interpretaciju ideologije, mitova građanskoga društva, fenomena svakodnevice i moći jezika”, stoji u najavi okruglog stola održanog povodom stote godišnjice rođenja ovog francuskog teoretičara, a koji je emitiran na Trećem programu HR-a i u kojem su – uz moderatoricu i autoricu emisije Katarinu Luketić – sudjelovali Nadežda Čačinovič, Nenad Ivić i Maja Vukušić Zorica. Okrugli stol ponedjeljkom možete poslušati ovdje. 

Reportažu Owena Hatherleyja o mikrorajonima, monolitnim stambenim strukturama moskovskih predgrađa, čija je gradnja započeta krajem 1950-ih kao “najveći eksperiment industrijaliziranog stambenog zbrinjavanja u povijesti” možete čitati u The Guardianu. 

Sounds of a Tired City je muzički medij posvećen rubnim, eksperimentalnim muzičkih praksama. U posljednjem izdanju svog podcasta ugostio je američkog gitarista Kena Camdena čiji novi album, Dream Memory, upravo izlazi za izdavačku kuću Kranky koji, kako se ističe u najavi podcasta, “predstavlja nastavak istraživanja novih tehnika i zvukova električne gitare”. 

Dva ikonička umjetnika 20. stoljeća, glumac, književnik i pjevač Christopher Lee i Ornette Coleman, saksofonist koji je “ponovno ispisao jezik džeza“, umrli su prošloga tjedna.  

Piše: Vatroslav Miloš

Povijesni događaj protekloga tjedna u Europi svakako je održavanje referenduma o bračnoj jednakosti istospolnih partnera u Irskoj. Na referendumu – na koji je izašlo 60 posto registriranih glasača, više nego na bilo kojem tamošnjem referendumu u posljednjih dvadeset godina – premoćnom je većinom od 62 posto i u irski ustav ušla stavka kojom se pravno izjednačuje brak osoba istog spola s brakom muškarca i žene. Irska je time, prenosi Hina, postala 19 zemlja u svijetu, 14 u Europi, koja priznaje istospolni brak, ali prva koja to nije učinila kroz parlamentarnu proceduru, već plebiscitom. Priču iz New York Timesa te prateću fotogaleriju potražite ovdje. 

Novosti u svom posljednjem izdanju objavljuju priču kojom se niti jedan lokalni medij sustavno nije bavio: priču o onima koji u rat nisu htjeli nikada, ni na jednoj strani. “Iz Ministarstva obrane nam je potvrđeno”, pišu Novosti, “da se ne mogu dobiti zbirni podaci o ukupnom broju registriranih dezertera, broju onih koji se nisu odazvali pozivu na mobilizaciju i onih koji su po odzivu odbili primiti oružje”. Ipak, osobne priče onih koji su pristali razgovarati s Tamarom Opačić i Draganom Grozdanićem govore puno više od nepotpunih statistika. “U uredu zapovjednika pritvorske jedinice stajala je slika Ante Pavelića. Uostalom, kada je jedinica vojne policije iz Karlovca išla u akciju Maslenica, lokalni ih je svećenik zaklinjao sa ‘Za dom spremni’. Nisi mogao biti u civilnoj odjeći, oblačili su nas u uniforme JNA i potom slali u dvorište vojarne da nas vide prolaznici. Time su nas željeli obilježiti kao izdajice države, dezertere. U pritvoru nas je bilo dvadesetak. A što smo radili? Uglavnom smo kartali i išli na radove: nosili smo ugljen i vreće s pijeskom, skupljali čikove po dvorištu, kupili lišće. U pritvor su dolazili SIS-ovci koji su nas, uključujući i mene, ispitivali: gdje sam bio, što sam radio, tko je pucao odavde i odande i gdje sam ja bio u to vrijeme, prisjeća se Karlovčanin koji je mobilizacijski poziv primio u ožujku 1993. godine”, pišu Novosti. I tih nekoliko svjedočanstava objavljenih u ovome tekstu tek su dio priče, razbacane po čitavom teritoriju bivše Jugoslavije, a koji vjerojatno nikada neće biti ispričane. 

Ako ikada zaboravimo gdje točno živimo, tu su uvijek crkva i njezini epigoni da nas podsjete da njene indoktrinacijske metode nikada ne zastarijevaju. U tekstu Sandre Livajić objavljenome na portalu CroL.hr doznajemo da se vjeroučitelji dodatno obrazuju kako bi na satovima vjeronauka djecu učili o tome kako “pobačena djeca se često bacaju u smeće, koriste za kreme za pomlađivanje i regeneraciju kože, za izradu cjepiva i lijekova, a fetusi se čak i jedu u Kini i Tajvanu”. Dio je to iz prezentacija namijenjenih “vjeroučiteljima kako bi im ‘pomogle’ ukomponirati građanski odgoj u satove vjeronauka u srednjoj školi”. Podsjećamo, građanski odgoj je kao zaseban predmet u škole trebao već biti uveden, no trenutno se još uvijek provodi tek u sklopu postojećih predmeta, a vjeronauk je predmet koji se od prvog razreda osnovne škole izvodi dva puta tjedno. Više iz te paralelne stvarnosti čitajte ovdje. 

László Krasznahorkai, mađarski književnik izuzetno cijenjen te prevođen i u Hrvatskoj, dobitnik je nagrade The Man Booker International Prize. “Krasznahorkai je vizionarski pisac iznimne snage i raspona koji zahvaća teksturu trenutne egzistencije kroz strašne, čudne, užasno duhovite i često nepodnošljivo prekrasne prizore. Autoru, koji piše na mađarskom jeziku, fantastično su pomogli prevoditelji George Szirtes i Ottilie Mulzet koji su preveli djela na engleski”, istaknula je predsjednica Bookerovog žirija Marina Warner. Prijašnji dobitnici međunarodnog Man Bookera su Ismail Kadaré, Chinua Achebe, Alice Munro, Philip Roth i Lydia Davis.

Film Dalibora Matanića Zvizdan osvojio je nagradu žiriji u kategoriji Un Certain Regard na Filmskom festivalu u Cannesu. Nick James, urednik Sight and Sounda, u ekskluzivnom elektroničkom zapisu predstavlja svoje dojmove o netom završenom prestižnom festivalu te popis svih nagrađenih filmova. 

Piše: Vatroslav Miloš

Nakon gostovanja u emisiji Stvarnost prostora pretprošlog tjedna, o čemu smo pisali, Iva Marčetić je na Biltenu objavila iznimno potrebnu analizu domaćih stambenih politika od 1991. naovamo. “Nedavno zamrzavanje tečaja švicarskog franka, potom pojava Živog zida kao političkog aktera koji je sjeo na temu deložacija, kao i nešto ozbiljniji potezi u prvim godinama djelovanja udruge Franak (kolektivna tužba protiv banaka) konačno su u prvi plan političkog diskursa dovele predugo zanemarivano stambeno pitanje. Međutim, djelovanje navedenih aktera uglavnom je ograničilo raspravu na teške posljedice zaduživanja u stambenim kreditima, dok su temeljna pitanja stambene problematike izostala iz javnog diskursa”, piše Marčetić.

U petak, 13. veljače, obilježena je sedamdeseta obljetnica bombardiranja Dresdena. Taj se događaj ove godine obilježava na pozadini demonstracija koje antiimigracijski pokret Pegida posljednjih mjeseci organizira u tom gradu, a koji se širi i na druge njemačke gradove. “Od jeseni, napadi na strance porasli su za 130 posto”, ističe Danilo Starosta, stručnjak za radikalnu desnicu koji radi s drezdenskom grupom Kulturbüro Sachsen i upravo Pegidu krivi za “poticanje ‘otrovne atmosfere’ u gradu”. Guardianova Kate Connolly u reportaži iz Dresdena istražuje “pukotinu koja proteže gradom, s jednom polovicom za različitost, otvorenost i toleranciju i drugom koja je ustrašena, neprijateljski nastrojena prema strancima, čak i onima koji nisu iz Saske”.

David Carr, novinar i kolumnist New York Timesa, umro je nenadano, u redakciji. Karijeru je posvetio izvještavanju o medijima i kulturi, a u memoarima, naslovljenim The Night of the Gun: A Reporter Investigates the Darkest Story of His Life, His Own, iskreno je i neposredno iznio priču o vlastitom radu i životu, koji je bio i ostao obilježen ovisnošću o kokainu i alkoholu. O posvećenosti i strasti prema novinarskom poslu možda najbolje svjedoči činjenica da je iste večeri kad je umro moderirao okrugli stol posvećen dokumentarnom filmu Citizenfour u kojem su sudjelovali redateljica Laura Poitras, novinar Glenn Greenwald i, putem video-veze, sam Edward Snowden. Više čitajte ovdje. 

“Kad vaši gledatelji čuju riječ ‘reforma'”, veli Boris Jokić, “ono malo kose što im je ostalo na glavi diže se u zrak” i pogađa, čini se, točno u sridu. Prošlotjedno Otvoreno, točnije ono emitirano 10. veljače, bilo je posvećeno reformi obrazovnog sustava. Čini se kao da smo istu emisiju tijekom godina gledali već više puta. Želje, obećanja i namjere ostale su iste, jedino su se akteri ponešto mijenjali. O reformi su tog utorka raspravljali voditelj radne grupe za izradu Strategije znanosti i obrazovanja Neven Budak, voditelj Stručne skupine za reformu kurikuluma Boris Jokić, HRT-ova novinarka Sunčica Findak i Željko Stipić iz sindikata Preporod. Ostaje zaključiti da je sve čemu se možemo nadati jest da ćemo ih zajednički u studiju gledati opet. Samo ne ponovno neke izborne godine. 

“Inherent Vice briljantno prikazuje kako je neoliberalizam kooptirao kontrakulturu”, piše Stephen Maher u kritici posljednjega filma Paula Thomasa Andersona. Kao predložak za film poslužio je istoimeni roman Thomasa Pynchona iz 2009. godine, a njegovu adaptaciju Maher vidi kao “nadu u mogućnost drugačijeg filma”. A mogućnost drugačije filmske kritike na ovim prostorima, uz Velimira Grgića i Marka Mihalineca i njihov projekt Žuti titl, već neko vrijeme istražuje Goran Pećanac na svojem blogu Killing Time. Neopterećen akademizmom, distributerskim PR-om i diktatom aktualnog repertoara, Pećanac vlastito gledateljsko iskustvo prenosi neposredno, neuvijeno i isprepleteno s analiziranim filmskim materijalom. Njegovu kritiku filma Inherent Vice možete čitati ovdje. 

U zadnjem tjednu 2012. objavljeno je posljednje tiskano izdanje američkog tjednika Newsweek i pritom je najavljen puni prelazak ovog tjednika na digitalno online izdanje. Znatan pad prodaje započeo je 2005. i do danas je ona smanjena na 50 posto, odnosno na 1,5 milijuna primjeraka. Oglasi su pali za 80 posto, a godišnji gubitci su narasli na 40 milijuna dolara. Pojedini broj online izdanja Newsweeka može se kupiti za 4.99 dolara, dok cjelogodišnja pretplata košta 24.99 dolara. Ista cijena vrijedila je i za papirnato izdanje. Cijena dakle ostaje ista, dok se troškovi proizvodnje, koja sada više ne uključuje tiskaru i distribuciju papirnatog izdanja, značajno smanjuju. Kao dio grupe The Daily Beast, Newsweek će biti besplatno promoviran u izdanjima te medijske grupacije čiji je promet narastao za 36 posto u zadnjih godinu dana te sada iznosi pet milijuna posjetitelja dnevno. Navedeni podatci jasno pokazuju da je Newsweek u financijskom smislu bio gubitaš te je u okviru tržišnih očekivanja izgubio svoj razlog postojanja. Prestanak izlaženja u tiskanom izdanju omogućio je uštedu na procesu proizvodnje, koja će se u konačnici, nadaju se vlasnici, pretvoriti u dobit. Ušteda na proizvodnom procesu tako ne znači da će se povećati broj novinara u redakciji, niti da će postojeći novinari dobiti veće plaće ili da će doći do značajne promjene u uređivačkoj politici. Istovremeno, u kontekstu ostalih tjednika na američkom tržištu, a prema pisanju Wall Street Journala (dostupnog online) prestanak izlaženja Newsweeka znači pobjedu za Time Magazine, najčitaniji američki tjednik s cirkulacijom od 3,3 milijuna primjeraka. 

Razlozi umiranja tiskanih medija

O smrti tiskanih medija priča se već dugo i naširoko. Internet je izmijenio novinarstvo do te mjere da se smrt tiskanih medija običava smatrati sigurnom i polaganom. O tome hoće li tiskani mediji izumrijeti u potpunosti, do kraja i bez ostatka, ili će neki tiskani dnevnici, tjednici i mjesečnici preživjeti, može se diskutirati, pri čemu treba postaviti pitanje kakvi tiskani mediji mogu opstati, pod kojim uvjetima i koliko dugo? Tiskani mediji gube svoju važnost iz više razloga, pri čemu je najčešće spominjana digitalizacija i razvoj interneta. No, važnu ulogu imaju i drugi faktori poput ekonomske krize, prestanka ulaganja javnih sredstava u tiskane medije, komercijaliziranost medija, te drugi, sekundarni razlozi. 

Ekonomska kriza uzrokovala je drastičan pad prihoda od oglašavanja. Uzmemo li za primjer New York Times, jednu od poznatijih svjetskih tiskovina za koju bi se očekivalo da će gubiti oglašivače u manjoj mjeri od drugih, manje čitanih, vidimo da se odnos oglasnih i prodajnih prihoda od 2006. do 2009. s 2:1 u korist oglasa naspram cirkulacije sveo na 1:1. New York Times tako je počeo više prihoda ostvarivati od prodaje novina nego od oglasa. Kad se priča o učincima ekonomske krize na medije, u obzir treba uzeti i pad prihoda od vezanih industrija poput turizma, tržišta nekretnina i slično. Pad prihoda od oglasa industrija pogođenih krizom svakako je jedan od opipljivijih razloga krize u medijima, međutim, on nije jedini i ne može se promatrati samostalno. Spremnost vlasnika i urednika tiskanih izdanja da se prilagode diktatu oglašivača uzrokovala je krizu sadržaja tiskanih medija. Mediji prepušteni samo tržištu, tzv. komercijalni mediji, ozbiljno narušavaju radni proces proizvodnje novina (snižavanjem cijene rada, cenzurom i autocenzurom), narušavaju informativnu, edukativnu i javnu funkciju medija, a sve radi privlačenja što većeg broja oglasa i povećanja dobiti. 

Paralelno s krizom tiskanih medija i ekonomskom krizom, internetsko novinarstvo postaje sve dominantnije. No, tiskani mediji počeli su čitateljstvo gubiti i prije pojave interneta prvenstveno zbog pada kvalitete i smanjivanja raznolikosti sadržaja. Pri analizama utjecaja interneta na promjene u novinarstvu, često se zanemaruje činjenica da su veoma ozbiljni razmjeri krize tiskanih medija bili vidljivi još sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Kriza profitabilnosti mogla se kompenzirati samo smanjivanjem redakcija, dopisništva, itd. McChesneyjeva klasična analiza učinaka interneta ima tri dijela: mali oglasi su iz dnevnih novina preselili na internet, publika se također preselila na internet jer je taj isti sadržaj tamo bio besplatan, internet nema troškova tiska i distribucije, ali kako nema ni mogućnosti naplate, profesionalno novinarstvo dolazi u krizu. Međutim, ni internet nije jedini niti glavni razlog krize tiskanih medija. Još jedan važan faktor je sukob između komercijalnog i javnog interesa koji se održavao na latentnoj razini u vrijeme kejnzijanskog konsenzusa, no jačanjem neoliberalizma javni interes sve više nestaje, dok komercijalni dobiva sve veći prioritet. 

Prestanak pak ulaganja javnih sredstava u tiskane medije zapravo je značio poruku države da tiskani mediji nemaju važnu socijalnu ulogu, nemaju važnu informativnu, edukativnu i javnu funkciju, već se tiskane medije promatra kao tržišno dobro koje se mora samofinancirati tržišnim kanalima. 

Pluralizam čega?

Smrt papirnatog izdanja Newsweeka tako je još jednom potvrdila pravilo da tržišni mehanizmi teže oligopolu. Da preživljavaju najveći, dok ostali propadaju. Da bi najveći mediji preživjeli, mnogo malih mora umrijeti, pri čemu s njima umire i svedozivani pluralizam medija. No, pluralizam ne bi smio značiti samo veliki broj medija ili veliki broj medija koji imaju istu političku perspektivu (kao što je npr. slučaj u Hrvatskoj s većinom dnevnih novina), već bi se taj pluralizam trebao promatrati s obzirom na tipove sadržaja. A upravo različiti tipovi sadržaja, posebice oni političko-aktivistički umiru u pravilima igre postavljenima prema tržišnim načelima u kojima je važnije privući oglašivače nego čitatelje. Komercijalni mediji zbog toga nisu primarno servis čitateljima, već je njihova primarna uloga privući, zadovoljiti i zadržati oglašivače. U tom kontekstu, u kojem se polariziraju pozicije komercijalni mediji nasuprot medijima s izraženom javnom funkcijom treba promatrati razloge propadanja (tiskanih) medija. Razlozi koji su doveli do umiranja tiskanih medija proizveli su i krizu profesionalnog novinarstva.

Prema Robertu W. McChesneyju “profesionalno se novinarstvo temelji na tri predrasude koje su se održale do danas”. Prva je kontroverza legitimne vijesti pri čemu se legitimnim vijestima “smatra sve što naprave službeni izvori, tj. djelatnici vlade i istaknute javne ličnosti” čime su moćnici dobili značajnu moć određivanja sadržaja novina govorenjem o nekoj temi ili njenim prešućivanjem. Druga je aktualnost objavljene vijesti ili priče. To je značilo da su ključna socijalna pitanja poput rasizma ili ugrožavanja okoliša bila ispuštena iz popisa legitimnih vijesti ako nije bilo događaja koji bi opravdao pisanje o ovim temama, poput protesta ili službenog izvješća. Novinarstvo je tako postalo sklono umanjivanju važnosti ili eliminaciji cijelog spektra informiranih mišljenja o kontroverznim pitanjima što je pak dovelo do paradoksa: “novinarstvo koje bi u teoriji trebalo poticati politički aktivizam zapravo je lišavalo politiku sadržaja i poticalo masovnu depolitizaciju”, smatra McChesney. Treća predrasuda profesionalnog novinarstva manje je očita, ali je najvažnija: profesionalno novinarstvo nije politički neutralno, već “ono krijumčari vrijednosti naklonjene komercijalnim ciljevima vlasnika i oglašivača kao i političkim ciljevima vlasničke klase”. Tu se javlja fenomen “kopaj tamo, ne ovdje”, koji služi kao legitimacija pretvaranju crne kronike i novosti o kraljevskim obiteljima i slavnim osobama u vijesti.

Kad bi se smrt tiskanih medija kontekstualizirala samo promatranjem digitalizacije i kroz dominaciju internetskog novinarstva to bi podrazumijevalo superiorniju kvalitetu internetskog novinarstva nad novinarstvom u tiskanim medijima. Također bi navodilo na zaključak da news-portali javne funkcije obavljaju bolje od tiskanih. Međutim, to nije tako. Borba za oglase u internetskim medijima još je brutalnija nego u tiskanim. Digitalni mediji lakše nastaju i lakše umiru. Usprkos jeftinijem procesu proizvodnje, ovisnost digitalnih medija o oglasima je još i veća jer je sadržaj većine dnevnih internetskih medija lako i besplatno dostupan. Jedan od prioriteta digitalnih medija je brzina objave vijesti. Brzina je važnija od pismenosti novinara i od perspektive iz koje je vijest ispričana. Digitalni news-portali međusobno se natječu u brzini objave vijesti. Rezultat toga je niska aktualnost vijesti. Vijest često prestaje biti aktualna već nakon pola sata. Pritom se novinarima u pravilu ne ostavlja dovoljno vremena da istraže ili analiziraju priču te ponude perspektivu koja bi po načinu na koji je obrađena ispunjavala javnu funkciju medija. 

Parafrazirajući McChesneyja moglo bi se reći da je donošenje odluka neizbježan dio medijske politike i nužno je zastupati određene vrijednosti pri odlučivanju zašto neka perspektiva zaslužuje veliku pozornost, a druga ignoriranje. Neka od pitanja koja se nameću u Hrvatskoj, u tek načetoj analizi stanja medija su koja je uloga medija u društvenom životu države? Imaju li oni javnu i socijalnu funkciju ili nemaju? Ako imaju, koja je uloga države u zaštiti te funkcije?

U Hrvatskoj je učestalo pozivanje na skandinavski kapitalizam s ljudskim likom, posebice kad se govori o kapitalizmu u Hrvatskoj kao o divljem. No, ono što skandinavskom kapitalizmu daje ljudski lik, ma koliko problematična ta metafora bila, jest jaka socijalna država i učestale državne intervencije koje počivaju na načelu da država treba intervenirati kao regulator tržišnih mehanizama onda kad oni zakažu. Jedno od društveno važnih područja (uz obrazovanje i zdravstvo) u koje su skandinavske zemlje intervenirale je i medijski sektor. 

Nordijski model

Skandinavske zemlje stvorile su ekstenzivan intervencionistički sustav javno financiranih potpora s ciljem rješavanja problema u kojima se našla novinska industrija, a taj se sustav u literaturi često naziva Nordijskim modelom. Ovakav model povećanih intervencija putem priljeva javnih sredstava u novinsku industriju rezultat je odumiranja velikog broja novina u skandinavskim zemljama u 1960-im i 1970-im godinama 20. stoljeća. Nordijske su zemlje tada uvele različite politike javnih financiranja novina koje su varirale od izravnih financijskih potpora, preko poreza na oglase, institucionalnih potpora itd… Intervencija je obrazložena važnošću tiskanih medija u političkim, društvenim i kulturnim debatama i jedinstvenoj ulozi novina u društvima skandinavskih zemalja. Robert Picard, koji mnogo piše o Nordijskom modelu, kaže (str. 238) da su novine u skandinavskim društvima prepoznate kao “sredstvo putem kojeg društvo može očuvati raznolikost glasova te političku i društvenu debatu”. 

Nordijski model podrazumijeva različite mehanizme državnih intervencija koje se dosta razlikuju od zemlje do zemlje. Međutim, svi podmodeli temeljeni su na nekoliko zajedničkih postavki. Prva je fundamentalno uvjerenje da novine u društvu imaju važnu političku i društvenu ulogu te funkciju koja nije zadovoljena putem ostalih tipova medija. Druga je shvaćanje da i drugi ekonomski faktori, osim čitateljske potražnje, utječu na uspjeh ili neuspjeh novina, te da jedan od primarnih utjecaja imaju oglašivači. Treće, postoji uvjerenje da bi država trebala intervenirati u tržišta kad god tržišni mehanizmi onemogućavaju postizanje željenih socijalnih ishoda. Te, konačno, postoji shvaćanje da je potreban velik broj različitih mjera potpore usmjerenih ka smanjenju troškova operabilnosti novina. (Picard, str. 238).

Državna potpora u Nordijskom modelu podrazumijeva različite oblike pomoći novinama – od subvencija, preko fiskalnih olakšica, do samih regulatornih olakšica poput poreza na oglase kakav ima Švedska. Dok se subvencije odnose na financijske transfere, fiskalne olakšice osiguravaju smanjene obveze novina spram vlada ili nekih državnih institucija poput Pošte, željeznica ili pak porezne olakšice. Najvažniji koncepti su izravne i neizravne pomoći, te selektivna i općenita intervencija. Izravna pomoć daje se direktno firmama, dok neizravna pomoć ide na korist firmi, ali ne ulazi izravno u račune firme. Selektivna pomoć zahtijeva pojedinačnu odluku za pomoć pojedinoj firmi, dok općenita pomoć podrazumijeva šire smjernice na temelju kojih se pomoć dodjeljuje svim novinskim poduzećima. 

Mnogi oblici državne potpore tiskanim medijima ustanovljene su prije velike krize tiskanih medija u 1970–ima, no zbog krize, parlamenti skandinavskih zemalja povećali su oblike i broj dostupnih potpora te uveli izravne subvencije u novcu. Većina zemalja sredstva je izdvajala iz već postojećih poreza dok je Švedska uvela poseban porez na oglase kojim su se prikupljena sredstva pretvarala u subvencije tiskanim medijima. Skandinavske su zemlje bez straha o kršenju pravila nevidljive ruke tržišta kao jedinog prihvatljivog regulatora intervenirale u propadajuću novinsku industriju i donekle promijenile njezin smjer. Međutim, ostali procesi o kojima se govorilo u prethodnim paragrafima ipak su utjecali i na tako subvencionirane medije. 

Danas subvencije u tiskanim medijima skandinavskih zemalja imaju manju ulogu od očekivane na temelju svega dosad rečenog, no trenutno se otvaraju nova pitanja o učinkovitosti i budućnosti subvencija. Usprkos širokoj lepezi potpora, ukupni broj dnevnih novina npr. u Finskoj, u konstantnom je padu od sredine ’80-ih, dok su političke dnevne novine praktički nestale. Broj subvencioniranih novina također se konstantno smanjuje, dok subvencije prima tek deset posto od ukupnog broja novina u cirkulaciji. Subvencijama usprkos, do 2000. tek je 6 posto novina zadržalo političku perspektivu. Razlog tome možda se nalazi i u činjenici da su najveći subvencionari tiskanih medija upravo političke stranke. Drugi dio problema sa subvencijama je izvlačenje profita iz novina. Švedski primjer – model koji subvencionira komercijalne i neprofitne medije – pokazuje da je gotovo polovica subvencioniranih novina ostvarila profit koji je u izravnoj vezi sa subvencijama, a mnoge su novine ostvarile više prihoda od subvencija nego cirkulacijom ili oglasima. 

Poboljšanje Nordijskog modela 

Premda će pobornici nevidljive ruke tržišta, kao jedinog dozvoljenog regulatora, probleme na koje nailazi Nordijski model upotrijebiti kao argument protiv medijske reforme o kakvoj se razmišlja u Hrvatskoj, nužno je da se nordijskom modelu posveti dužna pozornost i da se izvrši potrebna analiza zamki u koje su upale skandinavske zemlje dodjeljujući potpore komercijalnim i neprofitnim medijima. 

U slučaju javne potpore komercijalnim medijima nema nikakvih garancija da se sredstva koja su komercijalni mediji dobili iz javnih izvora neće s druge strane izvući u obliku profita koji prisvajaju vlasnici. Nema previše primjera na temelju kojih bi se moglo očekivati da će komercijalni mediji riskirati privlačnost za oglašivače time što će promijeniti uređivačku politiku na način da manje pokrivaju život slavnih i slične trivijalne teme u korist onih aktivističko-političkih. Nema dostupnih primjera po kojima bi se moglo zaključiti da će komercijalni mediji javna sredstva potrošiti na rast plaća, na prijavljivanje radnika koji nerijetko rade na crno ili rade u teškim proizvodnim uvjetima. Svi ti procesi omogućavaju “novinarima u stroju” sigurnije radno mjesto, a time i možda jedan drugi tip novinarstva, sličniji onome što sami novinari vole smatrati profesionalnim novinarstvom, tada se možda može očekivati da mediji postanu javno dobro, da izvršavaju društvenu funkciju pravovremenog, točnog informiranja te da obrazuju čitatelje.

Valjalo bi stoga, prije nego što se Nordijski model jednoznačno otpiše kao neuspješan, istražiti zašto nije uspio spriječiti odumiranje tiskanih medija i zašto nije spriječeno nestajanje političko-aktivističkih tema u postojećim medijima? Je li najbolji način državne intervencije da jednako financira komercijalne i neprofitne medije ili bi učinkovitije bilo da država financira samo nekomercijalne medije izjednačavajući tako njihovu poziciju s komercijalnim medijima koji mogu privući oglase, za razliku od neprofitnih. I u konačnici, možda je vrijeme da se testira hipoteza da čitatelji više vole “sise i guzice” od ozbiljnih političkih analiza. Uzevši u obzir da u Hrvatskoj u komercijalnim medijima ozbiljnih političkih analiza ili nema ili ih ima u tragovima (a ono što se prodaje na primjer kao vanjska politika nerijetko je samo crna kronika), nepotvrđena je tvrdnja da čitatelje zanimaju samo trivijalne i banalne teme. Možda čitatelje ozbiljne teme ne zanimaju na način na koji se obrađuju u komercijalnim medijima pa ih iz toga razloga manje čitaju.

Članovi su kustoskog kolektiva WHW kustosice Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, te dizajner i publicist Dejan Kršić. Od svog osnutka 1999. WHW je razvijao modele kolektivnog načina rada putem izložbi, publikacija i diskurzivnih događanja. Od svibnja 2003. WHW vodi Galeriju Nova, neprofitnu galeriju u centru Zagreba, koja je u vlasništvu Grada. WHW je prvi dobitnik Nagrade Igor Zabel za kulturu i teoriju (2008), dodijeljene kao priznanje za kulturne aktivnosti u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Njihovi projekti zamišljeni su kao platforme za socijalno angažirane modele kulturne produkcije i refleksije socijalne zbilje. WHW dobio je ime po svojoj prvoj izložbi, povodom 152. obljetnice Komunističkog manifesta, održanoj 2000. u Zagrebu. Što, kako i za koga su tri temeljna pitanja svake ekonomske organizacije, a tiču se planiranja, koncepta i realizacije izložbi, kao i produkcije i distribucije umjetničkih djela i umjetničke pozicije na tržištu rada.

Tekst njujorškoga izdanja, koji potpisuje Gianne Brownell, uvodi u priču o WHW-u prijedlogom Sabine Sabolović da se odgovori u intervjuu potpisuju kolektivnim imenom, no odgovara joj se da to neće biti moguće. Tako već na početku teksta o fenomenu umjetničkoga kolektiva koji polučuje svjetski priznate rezultate, taj isti kolektiv biva negiran pravilima struke i, vjerojatno, mogućnostima utuženja pojedinih izjava. Široki smiješak Sabine Sabolović koji opisuje voditelj intervjua možda je rezultat svijesti da se ne mora nešto razumjeti a da bi se o tome pisalo, kako nas uči suvremena medijska produkcija. Tako nije ni bitno obilježava li se 150. ili 152. godišnjica objavljivanja Manifesta, kada nastaje ideja za ime budućega kolektiva, te što se dogodilo ili se nije dogodilo u te dvije godine.

O kolektivitetu kao važnoj odrednici njihova rada zamoljena je za komentar Zdenka Badovinac, direktorica ljubljanskih Muzeja moderne i suvremene umjetnosti: “WHW ima jasan koncept kolektivnoga kuriranja. Njihovi ciljevi su na određen način povezani s poviješću jugoslavenskih umjetničkih kolektiva koji su bili kritični prema lažnome kolektivizmu, režimski nametnutom. Njihova je priča izvorni kolektivizam”.

U tekstu se opisuje nastanak WHW-a, njihov umjetnički razvoj, regionalne i međunarodne izložbe, suradnje i projekti, aktualne izložbe u Galeriji Nova u Zagrebu, ljubljanskom MSUM-u te projekt Početi najbolje što se može (Kako govorimo o fašizmu?) koji je razgranat preko cijele Europe. O kuriranju istanbulskoga Bijenala 2009, kada su objavili budžet manifestacije i time izazvali podijeljene reakcije unutar međunarodne umjetničke zajednice govori Trevor Paglen, njujorški umjetnik i suradnik WHW-a: “To je bilo sjajno. Objavili su budžet pokazujući otkud je novac došao i za što je potrošen. To je bilo nevjerovatno, po sebi i za sebe. Nikada nisam čuo da je netko tako nešto napravio, postavljajući pitanje politike i društva tako jasno, bez zamagljivanja”. “Pritisci produkcija i budžetske nedoumice razlozi su zbog kojih se WHW trudi biti otvoren i izravan, a ujedno su i teme njihova rada”, pojašnjava se u tekstu.

Nato Thompson, kustos Creative Time-a, njujorške neprofitne umjetničke organizacije, objašnjava vlastitu fascinaciju kolektivom: “Veoma su utjecajni iz nekoliko razloga: svojim su radom predstavili mnoge dotad nepoznate umjetnike i intelektualce, ali i više nego zbog toga, radi svoje radne etike, razine predanosti i čiste snage volje, a sve uz veoma skroman budžet”, te najavljuje svijetlu budućnost WHW-a u kontekstu međunarodne umjetničke i kustoske prakse: “Revolucionarniji su od mnogih kustosa u smislu razvijanja i predlaganja modela rada i u smislu ideje toga što znači biti kustos”.

KP / NYT / Fotografija: WHW, Koliko fašizma?