Antropološku potrebu za pričama, koja postoji od kada je čovjeka, stoljećima je zadovoljavala književnost, potom i film, dok u 21. stoljeću u toj ulozi prednjači televizija. Posljednjih godina svjedočimo velikom porastu popularnosti serija, koje polako nadrastaju svoj primarni televizijski medij te postaju još dostupnije zahvaljujući raznim internetskim servisima za prikazivanje. Mnoge se suvremene serije uvelike razlikuju od svojih početaka, kada su smatrane trivijalnom i lakom zabavom, te su poprimile složenije umjetničke oblike i odgojile kritički zahtjevnu publiku. Iako još uvijek dominiraju igrane dramske serije, sve je prisutnija i dokumentarna produkcija koja široj publici nudi sadržaj od znanstvenog, kulturnog i društvenog značaja. Takve su, primjerice, astrofizička serija Cosmos iz 2014. i prirodoznanstvena Planet Earth 2 iz 2016. Naprednija tehnologija omogućuje kvalitetnije i atraktivnije snimke, a autori sve kreativnije pristupaju oblikovanju, zbog čega se moderne dokumentarne serije uvelike razlikuju od onih bezličnih didaktičnih dokumentaraca koji se emitiraju tek toliko da popune termin. Također, jedan od razloga povećane popularnosti može biti i sama struktura publike koju čine mlađi visokoobrazovani ljudi, zainteresirani za znanost i društvena pitanja, a nije naodmet niti kraća minutaža serije, u odnosu na film, kojom se uspijeva zadržati gledateljeva pažnja. 

Dio trenda popularnih dokumentarnih serija su i Betonski spavači, nastali 2016. u suradnji HRT-a i producentske kuće Hulahop, kao serija koja priča priču o ambicioznoj modernističkoj arhitekturi bivše Jugoslavije i njezinoj današnjoj sudbini. Unatoč nezahvalnom poslijepodnevnom terminu prikazivanja serija je zaradila obožavanje javnosti i priznanje struke (nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad Udruženja hrvatskih arhitekata za ostvarenja u 2016. godini) te se tri godine kasnije vraća u eter s drugom sezonom, a potom i reprizama prve, i to kako zaslužuje, u udarnom terminu, nedjeljom u 20.40 sati na prvom programu HTV-a.  

Autorski trojac kojeg čine redatelj Saša Ban te koscenaristi Nevenka Sablić i arhitekt Maroje Mrduljaš od samog početka ima viziju o četiri sezone od kojih će svaka biti posvećena jednom dijelu modernističke arhitekture – turističkoj, spomeničkoj, industrijskoj te projektima nedovršenih modernizacija. Prva sezona prisjećala se vrhunaca jugoslavenskog turizma, vodeći nas kroz nekada sjajne, a danas napuštene i devastirane hotele i motele, s ciljem pobuđivanja svijesti o važnosti modernističke baštine koju je potrebno i dalje čuvati i koristiti. Budući da se najuspješnije zgrade turističke namjene nalaze na hrvatskoj obali, prva je sezona snimana isključivo ondje. Možda zbog povećanja budžeta, ali i same teme, druga sezona širi se na prostor čitave regije, baveći se projektima koji su imali važnu društvenu ulogu u modernizaciji društva i emancipaciji građana – zgradama kulturne i edukativne namjene (domovi kulture u bosanskohercegovačkom Konjicu i crnogorskim Kolašinu i Nikšiću te Kulturni centar Ivan Vitić u Komiži na Visu) te većim urbanističkim projektima kao što su kompleks Zagrebačkog velesajma, stambeno naselje Split 3 i modernistička rekonstrukcija Skoplja. Sve su to redom djela poznatih arhitekata poput Marijana Haberlea, Božidara Rašice, Ivana Vitića, Dinka Kovačića, Slovenaca Jože Osojnika i Marka Mušiča te Japanca Kenza Tanga, da nabrojim samo neke.

Noseći podnaslov Nedovršene modernizacije, druga sezona ukazuje na zastoj u modernizacijskim procesima koji su započeli 1960-ih i 1970-ih uslijed poslijeratne urbanističke i društvene obnove. To je razdoblje obilježeno rekonstrukcijama i rastom gradova, porastom potrošnje, unaprjeđenjem tehnologije i industrije te općom modernizacijom društva. Preseljenje ljudi sa sela u gradove zahtijevalo je prilagodbu urbanom životu, drugačije shvaćanje prostora i zajednice no što su imali do tada.. Prostor se više nije mogao svojatati, već ga je bilo potrebno dijeliti s drugima, kao što se morala dijeliti i odgovornost prema zajedničkoj imovini. Za to je bilo potrebno educirati novopridošle stanare što je u Splitu 3 činio arhitekt Dinko Kovačić svojom, kako ju naziva, “stambenom školom”. Tijekom tih razgovora nije poučavao stanare samo brizi o prostoru, već i o ljudima, tražeći od njih da se pozdravljaju i poštuju te je tako posredovao stvaranju čvrste zajednice koja se danas, kada se naselje nalazi na meti privatnih interesa, nizom malih akcija uporno bori za njegovo očuvanje. 

Osim gradova proces modernizacije zahvaćao je i periferiju, gdje su se gradili arhitektonski ambiciozni domovi kulture u kojima su stanovnici mogli pratiti suvremenu kulturnu produkciju, a nerijetko se i sami amaterski baviti umjetnošću. Pritom nije bilo bitno gradi li se u Konjicu, Kolašinu ili Komiži – sva su se ta mjesta smatrala dostojnima vrhunske arhitekture. 

Međutim modernizacija društva nije dovršena, što spominje Maroje Mrduljaš još u prvoj sezoni kada, govoreći o hotelu Haludovo, kaže kako je za upisivanje novog urbanog sloja u ruralnu sredinu potreban korjeniti emancipacijski proces, a da za taj proces nije bilo dovoljno vremena. Cijela druga sezona razrada je te njegove rečenice. Dio stanovnika jednostavno nije uspio saživjeti s modernim tipom života, pa je došlo do nereguliranih gradnji, dizanja katova ne vodeći računa o ostatku urbanog okoliša, dok su se modernistički objekti počeli institucionalno zapostavljati, a samo ih nekolicina entuzijasta još drži “na aparatima”. Problem nebrige za postojeću materijalnu imovinu socijalističkoga porijekla stalna je preokupacija serije, a izgovori se kreću od neprilagođenosti današnjim uvjetima gradnje ili ekonomskim principima pa sve do pukog svjetonazorskog zazora od socijalizma. 

Prazni prostori unutar modernističkih komplekasa trn su u oku današnjim investitorima. Namijenjeni da budu ispunjeni zelenilom te (besplatnim!) susretima i druženjem, danas su oni gotovo “sotonizirani”, kako to prepoznaje sociologinja Ivana Drakšić. Naime, praznina iz perspektive zarade u kapitalističkom sustavu ima negativno značenje, ona je demonizirano ne-mjesto koje se mora komodificirati, unovčiti, ispuniti stanovima i trgovinama, sadržajem na kojem tek pojedinci mogu zaraditi. Vladajuće se strukture pritom služe raznim trikovima kako bi tobože opravdale obnovu i novu gradnju, što arhitektica Zrinka Paladino u svojem tekstu naziva principom “uništi da bi se gradilo”. Najbolje je to objasniti na samom primjeru Zagrebačkog velesajma. Velesajam se počeo graditi pedesetih godina prošlog stoljeća, a u samoj realizaciji sudjelovali su brojni domaći i strani arhitekti, stvorivši neke od najvrjednijih zgrada u arhitektonskom i konstruktivnom smislu, kakav je recimo Vitićev paviljon broj 40, nastao u suradnji s inženjerom Krunom Tonkovićem. Za one koji se ne mogu sjećati kako su to izgledali sajmišni dani na ZV-u, Spavači su priložili arhivske snimke. Sjajne nove zgrade, gosti iz cijele nekadašnje države posjećuju izložbe svjetskih proizvođača, druženje na zelenim površinama, uzbuđenje i elan – atmosfera koja se danas može samo dijelom osjetiti za vrijeme održavanja nekolicine sajmova, primjerice Interlibera. Obilazeći danas poluprazne i zapuštene prostore ZV-a – kakav je, primjerice, paviljon Mašinogradnje iz kojega se Hrvatski teniski savez morao povući zbog po život opasne zapuštenosti – kamera Spavača snima iskrcavanje smeća pokraj paviljona Đuro Đaković, jednog od zaštićenih zdanja. 

Budući da predstavlja važan iskorak u širenju Zagreba na prekosavski prostor te sadrži zgrade ambicioznih arhitektonskih dosega, Ministarstvo kulture RH 2006. zaštitilo je velesajamski kompleks kao kulturno-povijesnu cjelinu s pripadajućom graditeljskom strukturom. Međutim gradonačelnik Milan Bandić trenutno najavljuje njegovo rušenje i izgradnju “zagrebačkog Manhattana”, pritom zanemarujući zaštitu utemeljenu na stručnim mišljenjima. Čak i ako na stranu stavimo neospornu arhitektonsku, povijesnu i kulturnu važnost ovoga prostora, nije zanemariva niti njegova materijalna vrijednost. Nije li suludo trošiti sredstva na njegovo rušenje i ponovnu izgradnju, dok je potrebno samo uložiti u održavanje postojeće infrastrukture i uvođenje novog sadržaja? U svjetlu tih događaja emitiranje epizode o Zagrebačkom velesajmu može se protumačiti kao zvono za uzbunu i apel Zagrepčanima da se povedu za splitskim i skopskim primjerima pobune i da ne dopuste hirovima pojedinaca uništenje njihova grada. 

U naslovu četvrte epizode Skoplje je nazvano gradom koji je bio premoderan. Paradoksalno je da je ono što se prije pedeset godina smatralo modernim i progresivnim, za sadašnje poimanje “premoderno” – od kućanskih aparata kakve ni danas uglavnom ne koristimo pa sve do urbanih identiteta. Nakon razornog potresa 1963. Skoplje je obnovljeno na idejama japanskog modernizma, no današnjem je makedonskom političkom vrhu bitno temeljiti identitet na sjaju antičke prošlosti, što se pokušava oponašanjem povijesnih stilova, prekrivajući brutalističke betonske zgrade lažnim fasadama i dizanjem grandioznih skulptura Aleksandra Velikog. Ovaj nasilni čin usmjeren prema gradu, njegovoj povijesti i stanovnicima, čijim se novcem to sve napravilo, naišao je na buran otpor Skopljana, koji je zbog bacanja boja na nove fasade prozvan Šarenom revolucijom. 

No nije samo Skoplje bilo premoderno, već je cjelokupna modernistička arhitektonska baština, kako se navodi u seriji, projektirana za vrijeme koje još nije došlo. Takav primjer je skulpturalni dom kulture u Kolašinu kojeg kao da je, kako kaže jedan od stanovnika, spustila neka strana, nezemaljska civilizacija. Futurizam, jedna od ključnih crta serije, suptilno se osjeti i u zvučnoj kulisi u obliku visokih ezoteričnih, “vanzemaljskih” tonova što prikazanoj arhitekturi daje subliman i misteriozan karakter. Takav dojam odaje i snimanje dronom koji iz ptičje perspektive ono što je gledatelju otprije poznato – zgrade, arhitektonske komplekse pa i dijelove gradova – preobličuje u apstraktne geometrijske oblike te tako doprinosi karakterističnom vizualnom dojmu serije.

Iako je neminovno kako se kadrovima nalik umjetničkim fotografijama i cjelokupnom kinematografijom Betonski spavači nameću kao jedan od vizualno najatraktivnijih televizijskih sadržaja, oni nikako nisu samo lijepa serija o lijepim kućama, već su se iznova pokazali kao važan politički istup, poziv na aktivizam. Budući da se problemi ne mogu riješiti “samo pritiskom na dugme”, kako to priželjkuje Ingrid Radan na odjavnoj špici, potrebno je boriti se protiv devastacija i rušenja, inzistirati na održavanju naših postojećih domova, ostvariti svoje pravo na grad. 

Piše: Leona Širac

Prozračni, moderni objekti, skladno uklopljeni u pejzaže, nekada puni života i susreta, danas stoje prazni, devastirani i obrasli. Hotelski kompleks Haludovo kraj Malinske Borisa Magaša, Vitićevi moteli smješteni na Jadranskoj magistrali, dječje lječilište u Krvavici Rikarda Marasovića, te tzv. megastrukture, hoteli Marina Lučica arhitekta Lovre Perkovića u Primoštenu i Ambasador Petra Kušana u Platu pored Dubrovnika samo su neki od zapuštenih modernističkih objekata iz 1960-ih i 70-ih godina, kakvih na prostoru bivše Jugoslavije ima još mnogo. Početkom ovogodišnje turističke sezone dokumentarni serijal Betonski spavači, nastao u produkciji Hulahopa, ispričao nam je priču o ovim vrhunskim arhitektonskim djelima i nekadašnjem sjaju jugoslavenskoga turizma te o sustavnoj nebrizi koja je došla s novim tisućljećem i rezultirala devastiranim i napuštenim prostorima.

Redatelj Saša Ban i koscenaristica Nevenka Sablić već su surađivali na emisiji Mijenjam svijet u kojoj su predstavljani mladi ljudi koji žele promijeniti uvjete života u svojoj zajednici. Za vrijeme blokade na FFZG-u 2009. godine, ekipa emisije snimala je svakodnevnu borbu studenata za besplatno obrazovanje, što je rezultiralo samostalnim dokumentarnim filmom Zemlja znanja. Želju za mijenjanjem svijeta, ili barem svijesti, autorski je tim pokazao i ovim serijalom, kojim ukazuje na problem zapuštanja kulturološki i materijalno vrlo vrijedne baštine. U funkciji koscenarista i glavnoga stručnoga vodiča kroz epizode bio je Maroje Mrduljaš, kritičar i teoretičar arhitekture specijaliziran za modernističku arhitekturu regije. Autor je nekoliko knjiga i projekata, među kojima su Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti i Nedovršene modernizacije, za koje je dobio dvije nagrade “Neven Šegvić”. 

U svom naratološkom aspektu serija je bogata različitim glasovima koji zajedno stvaraju priču o zgradama i životu u njima te o posljedicama njihova propadanja. Okvirni pripovjedač funkcionira kao glavni vodič i organizator epizoda, a svojim poetičnim opisima prostora i atmosfere pridonosi cjelokupnom dojmu serije. Za izlaganja o arhitekturi, prostornom planiranju i turizmu zaslužni su Mrduljaš te drugi arhitekti i stručnjaci. Mnogo je prostora dano i nestručnim korisnicima, bivšim zaposlenicima i zaposlenicama ovih kompleksa. Oni svojim emotivnim prisjećanjima ističu da ove zgrade nisu puki betonski zidovi, već da su u njima ljudi zarađivali za svoje obitelji ili ih pak koristili za zabavu i druženje, što se vidi i na brojnim arhivskim snimkama prikazanima u seriji. Stoga urušavanje zidova nije samo propadanje materijala već i gubitak radnih mjesta, plaće i pad kvalitete života. Još jednu skupinu kazivača čine i lokalni političari koji se dijele na zagovaratelje očuvanja ove ostavštine i one koji se zalažu za prodaju stranim ulagačima i rušenje. Iako se stavovi potonjih ne poklapaju s idejama serije, pripovjedač ni na koji način ne daje sud o njima, već gledateljima ostavlja prostora za zaključivanje.

U kontekstu poslijeratne rekonstrukcije države, izgradnje novih prometnica i infrastrukture, ovi objekti oličenje su modernističke utopijske ideje da “arhitektura može učiniti svijet boljim”. Pritom je izrazito značajna specifična pozicija jugoslavenskih arhitekata u ono doba. Zemljišta i financijska sredstva bila su u državnom vlasništvu, što je zajedno s relativnom neovisnošću od sovjetskoga režima i zapadnjačkoga kapitalizma davalo arhitektima mogućnost kreativne slobode. Takva je sloboda izražavanja rezultirala djelima koja, osim što ispunjavaju svoju primarnu funkciju, “nude i puno više, naročito za dobrobit zajednice”, kako naglašava Mrduljaš. Pritom se uvelike pazilo na stvarne potrebe ljudi za koje se gradi te na poštivanje okolnoga prostora.  

Luksuzni resort Haludovo, primjerice, funkcionira i kao javni park otvoren svim posjetiteljima čime se, doduše, ne ostvaruje utopija besklasnosti, ali barem pripadnici različitih društvenih skupina imaju mogućnost provoditi odmor na istom mjestu. Plaže, parkovi i bazeni ovih kompleksa bili su otvoreni za javnost, što paradoksalno omogućava neometano kretanje u tada zatvorenoj državi. Čak je i vojno čuvani objekt u Krvavici komunicirao s mještanima koji su ondje dolazili liječniku ili gledati televiziju. “Svi imaju pravo na odmor, svi imaju pravo na turizam”, formula je kojom Mrduljaš sažima ovakav tip inkluzivnosti. Danas je ona sve rjeđa, privatni vlasnici zatvaraju vrata za javnost kako bi sebi i svojim elitnim gostima stvorili komfor, a posjetiteljima koji već generacijama koriste te prostore onemogućavaju ulazak, što tvori još jedan paradoks – ograničeno kretanje u demokratskom društvu. 

Nadalje, ogromne betonske megastrukture, kao što su Marina Lučica i Ambasador, pokazatelj su pomnoga prostornoga planiranja koje je veliku pažnju priklanjalo poštivanju prirode i urbanoga okoliša. Iako ih se često pogrdno naziva mastodontima, ove su zgrade zapravo vrlo uspješno uklopljene u topografiju terena, što je u seriji naglašeno zahvaljujući snimanju dronom. Prednost je ovakve gradnje što je omogućila koncentraciju velikoga broja gostiju na jednom prostoru i time spriječila prekomjernu betonizaciju ostatka obale. Prestanak korištenja tih objekata i individualna financijska korist ulagača rezultiraju stihijskom gradnjom i nagrđivanjem priobalnih mjesta, za što ipak nisu krivi pojedini građani, već država koja ne pridaje dovoljno pažnje prostornom planiranju. 

Posebno je zanimljiv projekt dječjeg lječilišta u Krvavici gdje je došlo do vrlo uspješnoga poklapanja funkcionalnosti i estetske forme. Objekt je smješten u borovoj šumi tik uz more te se njegovom kružnom formom postiže ravnomjerno provjetravanje i osunčavanje svih prostorija, što je potrebno za liječenje plućnih bolesti. Uz funkcionalna rješenja, ovdje gotovo da i estetika prostora ima iscjeliteljsku ulogu. Zaobljene forme, vedre boje i osvjetljenje stvaraju pozitivan i ugodan okoliš potreban za ozdravljenje, koji gotovo uvijek izostaje u bolničkim zgradama.

Unatoč svojoj kulturnoj vrijednosti, kvaliteti i ljepoti, prema modernističkoj se arhitekturi danas odnosimo kao prema neželjenom gostu jer nas podsjeća na socijalistički sustav u kojem je nastala. Serijal ne ulazi u detalje razloga propadanja svake pojedine zgrade, ali se ipak ne ustručava ukazati na iracionalnu državnu nebrigu za vlastitu imovinu te prodaju zemljišta stranim ulagačima, čiji se planovi uglavnom kreću u smjeru rušenja postojećih i izgradnje novih objekata. U takvim su poslovima javno dobro i vrijednost kulturne baštine potpuno zanemareni radi financijske koristi pojedinih vlasnika. 

Animozitet prema socijalizmu jedan je od pokretača nebrige za ovu arhitektonsku ostavštinu. Načelnik Malinske prisjeća se kako je već početkom 90-ih prvi ministar turizma RH Janko Vranyczany-Dobrinović Haludovo pogrdno nazvao “socijalističkim mastodontom” kojeg treba srušiti. Takvo etiketiranje ne samo da pokazuje krajnje nerazumijevanje estetske dimenzije ovih zgrada već ih pogrdnim korištenjem oznake “socijalističkoga” otpisuje kao nešto tuđe i loše. Međutim Mrduljaš i donačelnik općine Baška Voda Filip Vidulin složili su se kako nitko drugi nije izgradio te objekte, već mi, naši očevi i djedovi, a danas su vlasništvo Republike Hrvatske, ili barem na njezinu teritoriju, pa ih ona mora i čuvati. Ove su zgrade iznimno vrijedna baština koju nam je ostavio bivši sustav i krajnje je iracionalno odbacivati je kao stranu i tako je prepustiti uništenju.  

Međutim zazor od socijalizma ne može biti dovoljan razlog za napuštanje. Kako priznaje Mrduljaš za Novosti, serijal je zanemario velik dio zgrada iz razdoblja socijalizma koje se kontinuirano koriste i održavaju, primjerice u Istri. Zacijelo je jedan od većih razloga zapostavljanja ove ostavštine nerazumijevanje modernizma. U kompleksu Haludovo, osim modernoga velebnoga zdanja hotela Palace, nalazi se ribarsko selo, replika tradicionalnoga naselja. Upravo je ono bilo najčešće prikazivano u medijima te je, za razliku od hotela, dobro očuvano i do danas funkcionira bez prekida. Čini se kako mišljenje jedne zaposlenice da je ono “najljepši dio Haludova” odražava kolektivno mišljenje stanovništva, koje više cijeni i razumije tradicionalnu autohtonu gradnju od modernističke, koju uglavnom vidi kao umjetnu i stranu. Koliko god ova remek-djela odgovarala tadašnjim arhitektonskim i umjetničkim trendovima, čini se da ipak nisu optimalno uklopljena u mentalitet ovoga prostora, o čemu govori Mrduljaš: “Kada u neku ruralnu, zaostalu sredinu upisujete radikalno novi kulturni i urbani sloj, potreban je korjeniti emancipacijski proces da taj sloj u potpunosti zaživi. Za taj proces nije bilo dovoljno vremena”. Val retradicionalizacije nakon raspada Jugoslavije potisnuo je modernizam socijalističke arhitekture u zaborav.  

No razlozi propadanja ovih zgrada nisu samo političke i ekonomske, već i tehničke prirode. Mnogi objekti nisu prilagođeni današnjim kriterijima gradnje, što onemogućava njihovu obnovu u izvornom stanju. Primjerice, jednostruki željezni prozori ne odgovaraju današnjim standardima energetske učinkovitosti, a prazan prostor ispod motela danas je teško zamisliti jer bi ondje stalo još soba. Prema tome arhitekt Idis Turato zaključuje kako ovaj motel možda nije propao samo zbog nebrige, već i zbog potpune neprilagođenosti, što ga čini “čistim spomenikom – a kome to treba?”. S druge strane, Mrduljaš inzistira na faksimilnoj obnovi i zaštiti iznimno vrijednih djela, među kojima je i spomenuti motel, “jer ćemo samo tako zaštiti duh jednog vremena i jedan vrijedan urbani sloj”. 

Iako se u serijalu više puta ističe kako su se navike turista promijenile od 1960-ih naovamo te kako neki od elemenata ovih hotela ne odgovaraju današnjim potrebama (npr. plesne dvorane), Mrduljaš smatra kako bi se trebala naći rješenja da se ove zgrade obnove u svojoj turističkoj funkciji te da “od modernog perioda [treba] baštiniti vrijednosti koje su ustvari važan dio hrvatskog turističkog proizvoda: odličan balans između povijesnih cjelina, prirode i turističkih kompleksa, otvorenost kompleksa koji nisu getoizirani nego služe i lokalnim zajednicama”.

Osim što eksplicitno govori o problemima vezanima uz napuštanje ovih objekata, serija se načinom snimanja i upotrebom glazbe poigrava i s emocijama gledatelja. Bolnim prikazima ruševina i nostalgičnim prisjećanjem njihovoga nekadašnjega sjaja izaziva empatiju, tugu i bijes. Glatko kretanje drona i ptičja perspektiva omogućuju da se u cijelosti vidi geometričnost zgrada i njihova skladna uklopljenost u pejzaž, što je golim okom nedokučivo. Primjerice, kružni oblik lječilišta u Krvavici bez upotrebe drona promatraču ostaje skriven. No dok se tim postupkom ističe grandioznost i ljepota ovih zgrada, kadrovima u interijerima otkriva se njihovo naličje, derutno stanje u kojem se nalaze. Fokusiranjem na detalje u interijerima, zavlačenjem u skrivena mjesta i lutanjem kamere po praznim hodnicima postaju vidljivi tragovi vandalske ljudske prisutnosti – pločice i stakla su razbijeni, materijal je pokraden, a zauzvrat je ostavljeno smeće. Zidovi su puni pukotina kroz koje se probija priroda i polako zaposjeda arhitekturu s kojom je nekada živjela u skladu. Uz prikaze trenutnoga stanja serijal donosi i arhivske snimke koje prikazuju izgradnju hotela, gužve u prometu, krcate plaže i restorane.

Taj je kontrast naglašen i zvučnom kulisom, za koju je korištena domaća glazba 60-ih i 70-ih godina. Snimke današnjih ruševina popraćene su melankoličnom glazbom sporijega tempa, a arhivske snimke raskošnijom i dinamičnijom glazbom koja sugerira živost. Posebno je zanimljiva najavna špica u kojoj se na podlozi šumova nastalih u ruševinama (škripanje, lupanje, jeka, glasanje životinja) polako, gotovo kao duh prošlosti, javljaju retro melodije. Na taj se način otvara problematika serije – ostaci prošlih vremena su tu i nešto s njima moramo napraviti. Nakon što svaka epizoda ukaže na današnje stanje modernističke arhitektonske baštine, riječi Ljupke Dimitrovske iz pjesme Šta je tu je na odjavnoj numeri još nas jednom suočavaju sa štetom koja je nastala te opominju da smo sami krivi za nju, ali i potiču na preuzimanje odgovornosti za promjenu situacije. 

To je zapravo namjera čitavoga serijala – osvijestiti gledatelje o posljedicama nebrige za vrijednu kulturnu i materijalnu baštinu te ukazati na potencijale njenog daljnjeg korištenja. Osim onih koji su njihovo propadanje osjetili na vlastitoj koži, velik je dio lokalnih stanovnika ove zgrade potisnuo iz sjećanja ili pak razvio izrazito negativan stav prema njima. Zato Filip Vidulin napominje kako bi se ove snimke trebale svaki dan prikazivati na HRT-u da stanovnici vide što prepuštamo propadanju. Želja mu se, međutim, nije ostvarila jer je serija emitirana u ne baš popularnom terminu u 17.30 i to četiri dana zaredom. No, postavljanje serije na internetski servis i dobra medijska podrška ipak su privukli publiku koja nije mogla ostati ravnodušna prema izrazito lijepom vizualu te stručnom, ali razumljivom, pa čak i poetičnom izlaganju.

Visoka kvaliteta dobivenoga i vrlo dobra recepcija zasigurno će povećati interes i za nove sezone koje će se baviti spomeničkom i komemorativnom baštinom, post-industrijskim i post-vojnim okolišem te velikim ambicijama modernizacijskih projekata. Nadajmo se da će serija polučiti i nekakve rezultate, da će do obnove ovih zgrada zaista i doći te da će ona oživjeti barem dio onog duha progresivnosti i socijalne jednakosti u kojem su i nastale. 

Beton je istovremeno trajan i fleksibilan. Visoke zgrade, prednapeti betonski mostovi i ostale spektakularne ikone 20. stoljeća nisu mogle biti realizirane bez njega. Ipak, beton je dugo vremena bio smatran materijalom bez kvaliteta, nepromjenjivim poput modernog masovnog društva. Negostoljubivost naših gradova povezana je sa sivom anonimnošću rapidno nastajućih postratnih, unificiranih zgrada. S druge strane, 1960-ih i 70-ih, beskompromisna karakteristika materijala, njegova afirmacija suvremenog i prekid s tradicijom, zrcalila je vrijeme koje je empatično vjerovalo u arhitektonski utjecaj na budućnost. Ekonomski i kulturni boom postratnog perioda i njegovi snovi o drugačijem, inkluzivnom društvu, imao je za posljedicu zgrade koje nisu smjerale modernističkoj bezvremenosti već su promatrale sadašnjost kao silu koja ukazuje na vrijeme koje tek treba doći. Postratno urbano planiranje bilo je više od puke gradnje: prvenstveno ga karakterizira implementacija “betonske utopije”.

U kasnom modernizmu, stil gradnje se izmijenio i nastaje snažna relacija prema samom materijalu. Ovdje nastaje brutalizam, od francuskog izraza “beton brut” koji označava “grubi” beton, pojam koji je francuski arhitekt Le Corbusier koristio da bi opisao lijevani beton s vidljivim tragovima oplate korišten na većini njegovih zgrada sagrađenih nakon Drugog svjetskog rata. Fleksibilnost materijala i njegov potencijal  za ekspresivni dizajn omogućio je eksperimentalni pristup i istraživanje granica njegovih mogućnosti. No, beton je također definiran kao značajni društveni element. U postratnom periodu, upravo su u betonu osmišljeni i izgrađeni veliki projekti gradskih stanova, obrazovnih institucija i kulturnih centara. Nakon rasta nepopularnosti ovog materijala u kasnim 1980-im, danas on proživljava svoju renesansu: suvremeni umjetnici su fascinirani dualnošću ekspresivne estetike i arhitektonskog modernizma po mjeri čovjeka. Unatoč činjenici da su danas većina tih građevina tek ruševine, poput svjedoka nekih propalih ideologija, one i dalje nose u sebi modernističko obećanje inovativnog dizajna za konkretne potrebe života.

Izložba Béton u Kunsthalle Wien, jednoj od cjenjenijih austrijskih institucija suvremene umjetnosti, naglašava ponavljajući aspekt istoimenog materijala pritom osvjetljavajući društvene i ideološke implikacije te prošle arhitekture. Već se neko vrijeme u svijetu suvremene vizualne umjetnosti očituje povećani interes na postratno urbano planiranje. Izložba, otvorena od 25. lipnja do 16. listopada, bavi se estetskim i društvenim implikacijama betona te prikazuje retrospektivni pogled na tu gradnju s ciljem reaktivacije njegova potencijala za budućnost. Među umjetnicima zastupljenim na izložbi nalazi se i David Maljković sa serijom fotografija pod nazivom Missing Colours, istraživanjem povijesti i budućnosti modernističkih koncepata. Inspiriran scenom u filmu Balkanski špijun, gdje ličilac kojeg glumi Milan Caci Mihailović baca boju na sivu fasadu zgrade, Maljković kao subjekt rada izabire Novi Zagreb čije scene kontrastira četirima osnovnim bojama, pitajući se o ulozi umjetnosti doslovno ubacujući boje u “stvarni život”.

Na ovom mjestu nije naodmet spomenuti dokumentarnu seriju Betonski spavači u produkciji Hulahopa, režiji Saše Bana i po scenariju Nevenke Sablić i Maroja Mrduljaša, koji je odradio i posao istraživača i voditelja putovanja kroz ruševine i proturječja nekog, danas se čini, drugog svijeta. Serija Betonski spavači gradi priču oko moderne arhitekture u Hrvatskoj i regiji bivše Jugoslavije, području jedinstvenom po brojnim napuštenim i ruševnim zgradama iz 20. stoljeća iznimne arhitektonske vrijednosti. U četiri epizode – Socijalizam susreće kapitalizam, Kratki susreti uz Jadransku cestu, Tajanstveni objekt u borovoj šumi, Megastrukture – serija se bavi hrvatskom turističkom arhitekturom toga vremena, mjestima na kojima su se u vrijeme hladnog rata i blokovskog rivalstva mogli susresti građani Istoka i Zapada. Hotelski kompleks Haludovo Borisa Magaša, moteli Ive Vitića uz Jadransku magistralu, lječilište za djecu oboljelu od plućnih bolesti u Krvavici kraj Makarske Rikarda Marasovića te hoteli Marina Lučica u Primoštenu Lovre Perkovića i Ambasador kraj Dubrovnika Petra Kušana, kojima je posvećena ova četverodijelna serija, nisu tek ostaci neke davno izgubljene civilizacije, ostaci nekog propalog “sovjetskog” projekta, već su ponajprije prožeti utopijskom idejom da arhitektura može učiniti svijet boljim.