Krajem 2014. Vlada Republike Hrvatske imenovala je Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije u sastavu Neven Budak (predsjednik), Petar Bezinović, Vladimir Mrša, Teo Matković, Ignac Lovrek, Feđa Vukić, Tomislav Filetin, Tihomir Tomčić i Eli Pijaca Plavšić. U razdoblju od 24. listopada 2014. do 31. ožujka 2016. započela je provedba 122 mjere, a u potpunosti je provedeno njih 17. Radi se uglavnom o mjerama koje ne zahtijevaju kontinuiranu provedbu, dok se znatan broj mjera provodi u razdoblju od nekoliko godina. Akcijskim je planom bio predviđen početak rada na većem broju mjera.

Za nepridržavanje rokova postoji nekoliko objektivnih razloga. Između ostalog, kašnjenje s početkom provedbe jedne mjere izaziva lančano kašnjenje njih nekoliko međusobno povezanih, a usmjeravanje gotovo isključivo na provedbu Cjelovite kurikularne reforme rezultiralo je zanemarivanjem ostalih povezanih ciljeva. Dug period trajanja tehničke vlade i sastavljanje nove vlade kao posljedicu je imalo kašnjenje u pokretanju novih projekata i povlačenje sredstava iz EU fondova. 

Izvješće koje je 29. svibnja 2016. objavljeno na službenim stranicama Strategije Nove boje znanja sadrži sažetke provedbe Strategije po njezinim područjima: rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje, visoko obrazovanje, obrazovanje odraslih, znanost i tehnologija te smjernice za provedbu Strategije. Povjerenstvo je također za svako pojedino područje navelo prijedloge za pokretanje aktivnosti u 2016. godini. Naposljetku, u izvješće je umetnut tablični prikaz ciljeva, mjera i statusa provedbe koji prikazuje pregled aktivnosti svih relevantnih dionika. 

U ponedjeljak, 30. svibnja, Posebno stručno povjerenstvo održalo je konferenciju za novinare na kojoj se osvrnulo na izjave koje je ministar Predrag Šustar dao prošli tjedan, između ostalih, i onu kojom je Ekspertnu radnu skupinu na čelu s Borisom Jokićem optužio za kašnjenje u provedbi Cjelovite kurikularne reforme te potrebu recenziranja kurikularnih dokumenata. Posebno stručno povjerenstvo istaknulo je da se najviše kasni upravo s onim mjerama iz Strategije koje su u nadležnosti Ministarstva obrazovanja.

“Od ukupnog broja mjera 186 ih je u nadležnosti Ministarstva. Ono je najodgovorniji dionik sustava obrazovanja, međutim odgovorno je i samo za nešto malo više od pola Strategije. Drugi koji su odgovorni su Vlada, naše Povjerenstvo i još 24 institucije. Dakle, netko treba biti izvan struktura koje prate provedbu strategije”, rekao je predsjednik povjerenstva Neven Budak. Istaknuo je da je najveći dio posla obavio Jokić sa svojim timom, a “ostali koji su u Ministarstvu trebali započeti svoj dio, najveći još nisu”.

“Nezainteresiranost prošle Vlade nastavila se s nezainteresiranosti ove Vlade. Ne samo da nismo uspjeli kontaktirati Ministarstvo, nego nismo uspjeli uspostaviti kontakt s Uredom premijera”, rekao je. “Samo Petrov je pokazao interes, do premijera nismo uspjeli doći. Nismo dobili odgovor, niti je sastanak s premijerom održan. Jedina reakcija na izvještaj bila je pressica Šustara na kojoj se govorilo da smo mi krivi za kašnjenje strategije”.

Budak je istaknuo i važnu točku Strategije i kurikularne reforme – strukovno obrazovanje kojem je prema objavljenim dokumentima napokon pridana posebna, nužna pozornost: “Što se tiče kritika našem Povjerenstvu i timu eksperata, zanimljivo je da se puno govori o kurikulumu hrvatskog jezika i povijesti, ali nitko ne govori o strukovnom obrazovanju. Strukovno je obrazovanje puno važniji element našeg obrazovanja nego se čini. 75 posto srednjoškolaca ide u strukovne škole, a ne u gimnazije. Nezaposlenost se može smanjiti samo ako imamo kvalitetne učenike u strukovnim školama, no ta tema očito nije zanimljiva”, napomenuo je.

Podsjetimo, kurikularna reforma nekoliko je već puta pokrenuta i zaustavljena od izglasavanja povjerenja novoj Vladi. Prvi put pri predstavljanju smjernica Vlade, potom izjavom ministra da je moguće odgoditi reformu za godinu dana, pa objavom proračunskih smjernica iz kojih je nestala kurikularna reforma, te službenim priopćenjem Ministarstva da se nikakvo povlačenje novaca iz europskih fondova neće dogoditi dok ne krenemo u eksperimentalnu provedbu. Istovremeno, ministarstvo je davalo načelnu, ali ne i konkretnu  podršku reformi pa je tako od predviđenih 12 milijuna kuna na potrebe kurikularne reforme potrošeno tek 3 milijuna, dok nastavnici-članovi stručnih skupina još nisu vidjeli ni ugovor, a kamoli honorare.

Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje (NVOO), stručno i strateško tijelo koje je osnovao Hrvatski sabor i koje prati kvalitetu sustava odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj, istaknulo je u priopćenju da situacija u kojoj se nalazimo pokazuje pomanjkanje političkog i stručnog usuglašavanja pri donošenju strateških odluka i preuzimanju odgovornosti za njihovu provedbu. “Zbog neodgovarajuće podrške procesu kurikularne reforme, stručna je rasprava promijenila diskurs i postala isključivo predmetom političkog nadmetanja. Na taj je način obrazovanje, kao jedini i najsnažniji agens napretka, postalo svojevrsni talac političke borbe i alat za dodatno produbljivanje podjela pri čemu se u komunikaciji i sučeljavanju argumenata nerijetko ne biraju riječi, a rasprava spušta ispod civilizacijske razine”. 

Podršku Ekspertnoj radnoj skupini dalo je i Nacionalno vijeće učenika (NUVRH) koje će u četvrtak, 2. lipnja, održati sjednicu u Ministarstvu na koju je pozvan i ministar Šustar. “Od njega očekujemo da se pojavi i razjasni nam nedoumice koje su nastupile ovakvim raspletom situacije. Mi smo izuzetno nezadovoljni načinom na koji se Vlada i Ministarstvo odnose. Već smo reagirali dopisom koji je išao u javnost. Najviše što možemo napraviti je dati podršku ekspertnoj radnoj skupini, a to smo već učinili”, rekao je Karlo Horvat, predsjednik Nacionalnog vijeća učenika, najvećeg predstavničkog tijela učenika u Hrvatskoj i savjetodavnog tijela Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Kao što smo pisali, Ekspertnu radnu skupinu i prosvjed zakazan za 1. lipnja u više gradova diljem Hrvatske, podržalo je više od 80 posto nastavnika uključenih u stručne radne skupine, Sindikat obrazovanja medija i kulture, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske – POS Istarske županije, Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Matica hrvatskih sindikata i Sindikat zaposlenika u u hrvatskom školstvu Preporod.

Analitički desanti na rezultate zadnjeg referenduma o ustavnoj definiciji braka krenuli su odmah po objavi očekivanih rezultata. In nuce: priobalni zapad Hrvatske te urbane sredine sjevera države glasale su “protiv”, ostatak države je bio “za” s manjim ili većim postotnim razlikama. Očekivano, liberalno zgražanje nad demografijom i njenom političkom rezultantom započeto već u samoj kampanji, nastavljeno je infografikama i topografijama podijeljene Hrvatske u kojoj odnos protivaša i zaša tobože odgovara obrazovnoj strukturi stanovništva.

Tomislav Medak je takve ishitrene i površne geografije domaćih političkih preferencija zgodno nazvao “eskapističkim enklavizmom” čija je izvedba najčešće svedena na dva koraka: prvi bi bio zgranutost padom Zagreba pred najezdom crkvene reakcije, a drugi rezolutni raskid s ostatkom matice domovine i preseljenje u onaj dio Istre koji još nije pokriven golf-terenima i privatnim selima. Logično, ali političko-rakursno vrlo problematično, glavni grad svih Hrvatica i Hrvata poslužio je pritom kao ogledan primjer referendumske kartografije prenijete s državnog nivoa na mikrostrukturu grada.

Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. koje su analizirali u Grupi 22, očekivano, Grad Zagreb je najobrazovanija jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, ali s drastičnim razlikama između centra i periferije grada na što upozoravaju i sociolozi iz ovog stručno-aktivističkog kolektiva: u Donjem i Gornjem gradu broj visokoobrazovanih prelazi 50% dok u gradskom području Brezovica on jedva prelazi 10%, a u Donjoj Dubravi i Sesvetama nešto je manji od 20%. Trebalo bi, međutim, napraviti oprezan korak unazad od srednjestrujaških medijskih generalizacija koje će jednostavno uspostaviti znak jednakosti između visokog postotka glasova protiv i stupnja obrazovanja određene sredine i sagledati širi kontekst i sve “historijske devijacije” domaćeg obrazovnog sustava u posljednjih pola stoljeća. A ako se te ekvivalencije i pokažu matematički točnim, s njima bi trebalo jako oprezno baratati – jer tanka je granica između liberalnog zgražanja i urbanog rasizma, a nema utjehe u istarskoj malvaziji.

Kad se analizira obrazovna struktura domaćeg stanovništva i njihovi politički odabiri, onda ni jedno ni drugo ne treba izolirati u zasebne parametre izvan nekog šireg društvenog konteksta i povijesno zacrtane institucionalne putanje kontinuiteta državne politike, kao i samog njenog sadržaja predstavljenog kroz stranačku demokraciju, ali i sadržaja samog obrazovnog sustava kao jedinice hegemonije: od nekih općih ideoloških preambula, strukture samog sustava pa do konkretnih kurikularnih rješenja. Koliko nam se god činila “neosmišljenom” i bez čvrste infrastrukturne i ideološke armature, obrazovna politika je upravo u svojoj pojavnoj i prividnoj fragmentiranosti i besperspektivnosti dosljedno pravocrtna bez obzira tko sjedio u fotelji u Donjim Sveticama ili gdje god ta fotelja u budućnosti bila, ako je uopće bude.

Pogledamo li samo naše čitanke (čak) od pedesetih na ovamo (o razdoblju prije toga da i ne govorimo), vidjet ćemo da su rijetko kad koncipirane tako što su u prvi plan stavljale vlastite korisnike (učenike) ili samu materiju, tj. struku, često uzimajući visokopolitičke principe kao jedino mjerilo vlastitih rješenja i odabira. I danas se jednako korisnim čini komentar našeg teoretičara književnosti Svetozara Petrovića koji je u javnoj raspravi o saveznom prijedlog odluke o gimnazijskom planu i programu (u ovom slučaju iz književnosti) davne 1959. upozorio na to da se “teren” ne treba prilagođavati nekim vrhovnim strateškim principima često izoliranim u stratosfere politikantske apstrakcije, nego obrnuto. Bojim se da se nismo daleko odmakli bez obzira na nove, kako se to voli reći, “povijesne okolnosti”.

Kategorije “političke nezrelosti” i “traljavosti” kojima je u to vrijeme Petrović šibao birokrature nekdanje centralne države, ne mogu se prišiti najnovijem dokumentu iz manufakture vladajuće administracije. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije proizašla iz rada širokog tima ljudi pod vodstvom Nevena Budaka, dokument je koji je pazio na vlastiti jezik, što će reći da je politički promišljen i birokratski pedantan – međutim, od jezika se nekad ne može pobjeći, a niti daleko stići što, čini mi se, nije ni bila namjera “ideatora” ove strategije. Dokument je to, predviđam, “kratkog daha” i to ne zato što njegov sadržaj ne puca na neke dugoročne provedbene planove, nego zbog ritmike izmjena vlasti i kontinuiteta njihovih politika koje su svima jasne, ali rijetko kad su ovjekovječene pristajanjem uz neki dokument prethodne administracije. Drugim riječima, ova strategija koliko god apelacijski usmjerena nekoj, kako u njoj eksplicitno stoji, “neizvjesnoj budućnosti”, ona je prije svega proizvod trenutnog političkog stanja i važeće nezavidne razine političke “inventivnosti” koja je zajednički nazivnik svim ministarstvima Milanovićeve vlade i svim njihovim strateškim planiranjima.

Čitajući sam dokument, podsmjehnuo sam se nepredviđenoj ironiji one “neizvjesne budućnosti” koja se iščitava na fonu recentnog izvoda iz upravljačke nesposobnosti Željka Jovanovića koja je radnike u cijelom obrazovnom sustavu ostavila bez dodataka iz granskog kolektivnog ugovora. Umjesto da se uvaženom ministru uruči ostavka s požurnicom, cijela situacija se svodi na psihologizaciju temperametnog i “idealističnog” ministra i njegov šegrtsko-podanički stav prema Slavku Liniću od koga je zaradio tek pismenu packu zbog svojih loših proračunskih planiranja. I sve bi to bila toplo-slatka životna priča o jednom epistolarnom prijateljskom odnosu da ne košta ionako ugrožene i marginalizirane učenike s posebnim potrebama (i njihove roditelje) te njihove učitelje. Tim činom i sinkroniziranim politikama svih resora – socijalna država je ispustila svoj predzadnji izdah. Neizvjesna budućnost je bila danas.

Daljnim iščitavanjem Strategije lako se dođe i do općih primjedbi i zaključaka. Cijelu izvedbu možemo odrediti solidno odrađenom kamuflažom nedostatka političke hrabrosti kroz ideologeme evropskog tranzicijskog projekta koji je zašao u ćorsokak vlastite kolonijalne uskogrudnosti i konceptualne ograničenosti. Pojmovnik njegove izvedbe to jasno potvrđuje: “društveno odgovorno” obrazovanje kao sektor od “javnog interesa” tek je retoričko taktiziranje u kozmetičke svrhe i s izraženom dnevnopolitičkom pragmatikom. Na partikularne nedostatke Strategije strpljivo i dosljedno su uputili svojom reakcijom članovi i članice sindikata Akademska solidarnost pa ih ne treba ovdje posebno ponavljati niti podvlačiti. Ono što je osnovni i polazišni nedostatak ovog dokumenta njegovo je referentno polje koje – ne postoji. Obzor na koji dokument cilja svojim “reformskim” mjerama, spekulativna je ideološka izmaglica modernizacijske bajke o gospodarskom rastu i društvenoj stabilnosti do koje će nas dovesti tako postavljen i izgrađen obrazovni sektor. Već spomenuta reakcija sindikata Akademska solidarnost označuje to sintagmom “tehnokratskog instrumentalizma” koji znanost i istraživanja ne pretpostavlja čak ni nekom dugoročnijem gospodarskom i društvenom razvoju nego što lakšem i profitabilnijem kratkoročnom i nereguliranom iskorištavanju koji bi onda trebao kumulativno dovesti do ostvarenja konačne liberalne arkadije “društvene stabilnosti, ekonomskog napretka i osiguranog kulturnog identiteta”.

Uza sve “lijepe” riječi i zagovore tolerancije, inovativnosti, kreativnosti te ostvarenja ljudskih potencijala, Budakova strategija je dokument s nedvosmislenom ekonomističkom potkom koja obrazovanje i znanost vidi kao mehanizme ostvarenja gospodarskog rasta stvaranjem ljudskog kapitala, ili zaoštrenim rječnikom rečeno: reprodukcijom visokokvalificirane radne snage za male pare i fleksibilizirano tržište rada. Vizija budućnosti (društva, gospodarstva i obrazovanja), u tom slučaju tek je refleks oslužbenjene inercije koja je postala jedini princip funkcioniranja cijele Milanovićeve vlade. Zaključno, riječ je o jednoj liberalnoj bajci koja ne mora biti ni politički realizirana čime bi hrvatski obrazovni sustav ostao u stalnom procjepu između vječnog statusa quo i liberalnih projekcija napaljenih tehnokrata iz MZOS-a koji se prema postojećem sustavu odnose kao slonovi u staklarnici.

Ako pak bude realizirana, uništit će do sada konzerviran, ali i dobrano nagrižen sustav koji je nekoć ostvarivao svoju društvenu funkciju pa čak i svojim bitnim udjelom u gospodarskom razvoju zemlje, ali u skladu s potpuno drugačijom “vizijom” budućnosti koja je u međuvremenu postala naša gorka sadašnjost s jednim od gorih obrazovnih sustava u Evropi. Kako god bilo i koji god smjerom krenuli – loše je po obrazovni sustav koji u ovakvom stanju i s ovakvom kvalitetom nema nekog društvenog efekta, a ako ga ima onda nam na njemu ne može nitko zavidjeti. A jedina alternativa koja se nudi, kao što vidimo iz ovog dokumenta i smjera djelovanja Jovanovićeve postave, dugoročno je pogubna i po socijalnu inkluzivnost i po misiju cijelog sustava. Tek jedan od neizravnih političkih proizvoda su nedavno potvrđene elektorske navike našeg stanovništva.

Jedini pravi smjer je očuvanje i unapređenje obrazovanja kao javnog dobra dostupnog svima uz ulaganje u infrastrukturu i socijalni institut potpora učenicima i studentima slabijeg imovinskog statusa, ali i nužnim promjenama kurikularnih jedinica i općenito odnosa prema najmlađim sudionicima sustava. Naša metodička nauka, jednako kao strategija samog sustava, pogubila se u praćenju pomodnih i olako preuzetih “saznanja” zapadne akademije kao egzaltiranog odgovora na konzervativne ognjištare čije se učenje nekad čini toliko duboko zasađenim u temelje našeg školstva i odnosa prema djeci da je svaka alternativa gotovo nemoguća. Vjeronauk i izostanak građanskog ili bilo kakvog sličnog odgoja kao i kompromisno mešetarenje sa zdravstvenim odgojem tek su u javnosti najprisutnije teme duboko zagađenog i nagriženog sustava s velikim razlikama kao posljedicama decentralizacije zemlje.

U svakom slučaju – svaki zagovor proračunskog financiranja obrazovanja i njegove socijalne osjetljivosti te zaštite radničkih prava učitelja, nastavnika i profesora mora biti i poziv na korjenitu promjenu sadržaja našeg obrazovnog sustava koji se guši u limbu nesustavnih i temporalnih rješenja kratkoga daha. Između zagovora poduzetničkog duha i sebičnog individualizma s jedne ili očuvanja nacionalnih i tradicionalnih vrijednosti s druge strane – djeci moramo ponuditi učionicu koja neće biti socijaldarvnistički takmičarski poligon niti katolička kapelica već zajednica koja funkcionira po principima solidarnosti sa slikom nekog bitno drugačijeg svijeta koji treba tek izgraditi.

Fotografija: Andres Musta