Možemo, tako, na njegovim Monstrancama pronaći ornamente nalik baroknim, oblike koji svojom formom podsjećaju na pagode ili, pak ornamente koji posjeduju elemente suvremenog dizajna. Moduli Bilićevih skulptura, urešeni reljefnim ornamentima, nadovezuju se jedni na druge tvoreći mrežu koja ima potencijal širenja u nedogled, čime Bilić ‘olabavljuje’ granice, odnosno okvire, svojih skulptura koji postaju jednako fluidni kao i njihovo unutrašnje značenje. Parergon, kao okvir, ovdje nije predodređen i jasan, on može biti definiran kutom gledanja, položajem promatrača, zidovima galerije ili, pak, nekim kulturnim kontekstom. Potencijal beskrajne protežnosti kod Bilića anticipira i nedovršenost njegovih skulptura, jer ako se njihovi moduli mogu granati u nedogled, one nikada u potpunosti ne mogu biti završene”, stoji u predgovoru izložbi Mirne Rul.

Neven Bilić (1972.) diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora S. Jančića 1995., a doktorski umjetnički studij kiparstva na ALU pod mentorstvom prof. Slavomir Drinković upisao je 2006. godine. Danas radi kao docent na kiparskom odsjeku na ALU u Zagrebu. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama te je dobitnik brojnih nagrada.

Izložba će biti otvorena od 3. lipnja do 4. srpnja u Laubi.

“Bilićeve skulpture oduvijek su privlačile svojom sofisticiranošću. One su perceptivno, vizualno i optički kristalno jasne i dostojanstvene. Primjer su pomne analize koja pretpostavlja stanoviti mir i kontemplativni žar, i svakako isključuje ‘nagonsko’ oblikovanje i nasrtanje na materijal ili oblik. Žive i postoje u prostoru bez postolja, u bliskoj komunikaciji s promatračem, u duhovitoj i veseloj razigranosti organičkog i anorganskog, pozitivnih i negativnih formi, odnosa punog i praznog, mekog i tvrdog, materije i prostora koji formu prožima i s kojim forma vodi živi dijalog. Mnogo se puta spominjala izrazita arhitektoničnost Bilićevih skulptura, što je neosporno, i što duguje svojem poznavanju arhitekture, koju nerijetko i kiparski tematski tretira. U izvedbi njegovih radova očituje se i izvjesna sinteza računalne i tehničke dosljednosti i preciznosti.

Posljednjih godina on tradicionalne materijale, broncu, drvo, granit, kamen, zamjenjuje laganim poliuretanom. S vremenom forme gube klasičnu strogost, čvrstoću i zatvorenost i postaju omekšane, zaobljene te razbijene otvorenim, šupljim i slojevitim elementima. Geometrijski elementi zamijenjeni su organskima. Zanimanje usmjerava na serijsku proizvodnju i multipliciranje elemenata skladno povezanih, konstruiranih u cjelinu, koje njeguje i razvija do danas. Osim u odabiru materijala, pomak od tradicionalnog kiparstva očituje se i u odbacivanju konvencionalnih kiparskih postupaka poput klesanja i modeliranja”, u katalogu izložbe piše Marija Stipišić Vuković.

“Prokazujući kolonijalne komplekse lokalne kulture – što, opet, nipošto nije karakteristika samo hrvatske kulture, već posljedica globalnog, višestoljetnog normativnog i kolonijalnog nametanja eurocentrične kulture kao univerzalnog civilizacijskog dosega – Labrović ne poručuje da je odgovor, i otpor, u guslama, ovcama, hajducima, i šakama. Oni su ovdje opet pokazatelj onog čega se dominantna kultura srami i što mora degradirati kako bi se sama uzvisila i postigla građansku čistoću. Međutim, ni to opet ne znači da Labrović ne misli ozbiljno kada kaže kako je njegova umjetnička karijera, odnosno kako se njegov umjetnički senzibilitet, počeo razvijati kroz čuvanje krava u djetinjstvu. Niti je njegovo stalno isticanje Sinja kao rodnog mjesta, tek šarmantni ukras umjetničke biografije. Ono što u tome trebamo shvatiti ozbiljno, nije nikakav lokalpatriotizam, ili romantizacija čobanskog zanimanja, već – možda samorazumljiva, ali ne zato i posve uvažena – činjenica da se kreativnost, uključujući i umjetničku, i ‘suvremeno-umjetničku’ kreativnost, ne rađa tek u kreativnim gradskim vrtićima, galerijsko-muzejskim prostorima i likovnim akademijama urbanih središta. Ona, zaista, svoju genealogiju može imati i u aktivnosti čuvanja krave Zelenke. To je jedan od razloga zbog čega Labrovića, po nekom općem senzibilitetu, možemo svrstati uz imena poput Mladena Stilinovića, Tomislava Gotovca, Vlaste Delimar, Željka Jermana, kojima je zajednička upravo izvan-akademska umjetnička, formativna genealogija”, Labrovićevom radu je napisala Ivana Bago.

Izložba će ostati otvorena do 23. ožujka.