Nikčević predstavlja umjetničko istraživanje na temu žena koje su sudjelovale u Narodnooslobodilačkoj borbi i kasnije prisilno boravile na Golom otoku. Kustosica izložbe i autorica popratnog teksta o postavu je istaknula da je sačinjen od “pet radova koji zajedno funkcioniraju kao fragmentarna rekonstrukcija logoraškog iskustva, jezivih prizora koji su se odvijali na razmeđu svjetlosti i tame – bliještećeg kamena koji su žene morale nositi pod jarkim suncem i mračne komore istražnog logora gdje su bile podvrgnute brutalnim ispitivanjima”.

Umjetnička instalacija izgrađena je na slojevitoj povijesnoj slici, te “evocira i spomen-obilježja Narodnooslobodilačke borbe ali ujedno se i odmiče od njihove uglavnom šture prezentacije informacija. To se nadasve očituje u segmentu ‘dematerijaliziranog spomenika’ gdje popis žena izveden CNC gravurom u kliritnim pločama prestaje biti tek arhivski podatak. Takav odabir materijala ne doprinosi samo predstavljanju nestalnosti i nepotpunosti povijesnog zapisa, nego i nestalnosti znoja i drugih izlučevina izmučenih tijela koja jedino tako mogu sijati još i danas”, piše u popratnom tekstu.

Teodora Nikčević (1986) je vizualna umjetnica i kustosica. Završila je magistarski studij transdisciplinarne humanistike i teorije umjetnosti na Fakultetu za medije i komunikacije (FMK) u Beogradu, dok je osnovne i poslijediplomske specijalističke studije završila na Fakultetu likovnih umjetnosti u Cetinju. Radi kao kustosica za nove medije u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore.

Više detalja pročitajte ovdje.

Retrospektivna izložba – 20 godina natječaja 

Na ovogodišnjim Erste fragmentima bit će izloženi najbolji radovi kroz dva desetljeća povijesti ovog natječaja. Mnogi danas renomirani umjetnici svoje početke vežu za Erste fragmente, a na ovoj izložbi moći ćete vidjeti radove Davida Maljkovića, Matka Vekića, Alema Korkuta, Ivana Fijolića, Gordane Bakić, Pauline Jazvić i mnogih drugih.

Erste fragmenti već sad imaju dugu povijest, a iskustvo pokazuje da su kroz ovaj natječaj, često već u ranoj fazi, bili prepoznati umjetnici i umjetnice pred kojima je sjajna budućnost. Zato vrijedi upamtiti i imena mladih talenata čiji su radovi otkupljeni ove godine. 

Erste fragmenti 20 – ovogodišnji odabrani radovi 

Uz veliku retrospektivnu izložbu povodom 20 godina Erste fragmenata, publici će biti predstavljeni odabrani radovi umjetnika s ovogodišnjeg natječaja. To su Alba Miočev, Carolina Barbarić, Fran Ferković i Mia Markusić.

Alba Miočev predstavlja se radom Dial-Up! u kombiniranoj tehnici ulja i veza na platnu veličine 115 x 200 cm.

Carolina Barbarić izlaže ulje na platnu – Kopač, dimenzija 140 x 100 cm.

Fran Ferković predstavit će ulje na platnu Stadion, dimenzija 180 x 130 cm.

Diptih Uhvati tu loptu! Catch that ball! ulja su na platnu Mije Markusić od 130 x 260 cm.

Svi radovi otkupljeni ove godine ušli su u natječaj za Nagradu publike (500 €), studenti i studentice likovnih akademija natjecali su se za jednogodišnju stipendiju Erste fragmenti (1800 €), a za najbolji ovogodišnji rad Erste banka dodjeljuje Grand Prix (1500 €) i organizaciju samostalne izložbe u 2025. godini.

O Grand Prixu odlučivao je žiri u sastavu: povjesničar umjetnosti i kustos Vanja Babić, likovna kritičarka i novinarka Patricia Kiš, Leila Topić, viša kustosica u MSU, nezavisna kustosica Neva Lukić i Zlatan Vehabović, akademski slikar i dobitnik natječaja Erste fragmenti 3, 2006. godine. 

Pridružite se proslavi umjetnosti u MSU i pogledajte istovremeno dvije izložbe – jer Erste fragmenti ove godine su pravi spoj mladosti i dugovječnosti.

Članak je objavljen u suradnji s Erste bankom.

“Slike Ivane Vulić nastaju na razmeđi snova i stvarnosti, katkad više naginjući onom intuitivnom u čovjeku (koje se pojavljuje netom prije utonuća u san), a ponekad odražavajući budnost realnosti”, ističe u popratnom tekstu izložbe Neva Lukić.  

Nadahnuta Jungovim istraživanjima psihe, u ranijem ciklusu Psihopomp autorica se bavila nesvjesnim, prikazujući pejzaž na apstrahiran način, te je u nekim slučajevima prenosila i motive različitih simbola, dok je ciklus Blato u kojem prikazuje mazanje blatom na plaži u uvali na otoku Krku, zanimljiva kombinacija realizma, apstrakcije i stilizacije. 

“U ciklusu Mjesec preklapa se figuracija i apstrakcija opipljivog i univerzalno-intimnog, stvarnog i simboličkog. Mjesec kao motiv sad gotovo postaje preslika autoričinih mentalnih slika. S jedne strane nalazi se Mjesec kao stvaran zemljin satelit, a s druge strane je Mjesec prikazan kao nedostižan simbol kroz stoljeća, tema mitova i znanstvene fantastike”, stoji u katalogu izložbe.

Izložba ostaje otvorena do 16. ožujka. 

Izložba u sklopu Galerije 90- 60-90 donosi autorsku suradnju između ove umjetnice i književnice Neve Lukić. Riječ je o tri rada u kojima umjetnice na različite načine istražuju pripovijedanje kroz motive rijeke, vode i imigracije. Dotiču se različitih stvarnih podneblja (poput Bosne i Hercegovine, Hrvatske ili Irana) ali kroz univerzalan pristup. Pripovijedanje se događa na razmeđu djetinjstva i odrasle dobi, u neutralnom prostoru između prošlosti i sadašnjosti. 

Izložba izvire iz kratkoga filma The Motel in the Well (2016.) koji je nastao prema tekstu Neve Lukić, odnosno priči njezina oca, od djetinjstva, preko ratnih vremena do odrasle dobi. Ovdje rijeka Sava predstavlja izvor života, ljude spaja i razdvaja, stvarajući emocionalne i opipljive granice između država i ljudi… Iz toga filma, “iz njegove rijeke”, izrastaju i dvije video instalacije novijega datuma – The Slightest Trace of Something (2017.) i A Composition in blue, red and other colors (2017). 

Prvi rad donosi refleksije i sjene prolaznika sa Savskoga nasipa, kao da je vizualizacija Platonova mita o spilji. Drugi rad može se doživjeti kao zrcalna slika The Motel in the Well jer ovdje S. Rajaei kroz dječju perspektivu pronalazi glas za sjećanja i sjene prošlosti pod mostovima jedne daleke rijeke… Tako se na ovoj izložbi spajaju ne samo različiti prostori i stvarnosti, već i različite dimenzije koje možda na prvi pogled nisu vidljive, dimenzije kao the slightest trace of something, najmanji tragovi nečega, oku nevidljivi, a u kojima je sve začeto.

Otvorenje izložbe održat će se u četvrtak, 23. studenog, u 20 sati, a može se pogledati do 30. studenog, svaki dan od 16 do 20 sati. Ulaz je slobodan.

Sara Rajaei je iransko-nizozemska video umjetnica i filmska redateljica koja živi u Rotterdamu. U svom radu proučava pojam vremena u odnosu na funkciju pamćenja, tehnike naracije, prostor i odsutnost. Njezin se opus uglavnom sastoji od kratkih filmova i video instalacija, koje ostaju na međi pripovijedanja i pokretne slike. Nakon što je diplomirala na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Haagu 2002. godine, Rajaei je provela dvije godine u rezidenciji Rijksakademie Amsterdam. Osvojila je osnovnu nagradu Prix de Rome 2009. Radovi su joj izlagani u različitim galerijskim prostorima te prikazivani na različitim festivalima diljem svijeta. Neki od najznačajnijih su de Appel Arts Centre, Amsterdam, Stroom Den Haag, International Film festival Rotterdam, Rencontres internationales Paris/Berlin/Madrid, Art Brussels, MMSU Rijeka, Stiftelsen 3,14 Bergen, Galerie Nouvelles Images, Festival de Cannes, Tent Rotterdam, itd.

Neva Lukić diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju u Zagrebu, i magistrirala Teoriju moderne i suvremene umjetnosti na sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. Aktivna je kao književnica i povjesničarka umjetnosti. Surađuje i s drugim umjetnicima iz raznih umjetničkih područja s ciljem stvaranja interdisciplinarnih radova bliskih video umjetnosti, literarnom performansu i vizualnoj poeziji. Njezine pjesme i priče objavljene su u raznim časopisima i zbornicima te na radioteleviziji, a sudjelovala je i na različitim čitanjima/festivalima poezije, proze ili filma u Zagrebu, Beogradu, Skopju, Seoulu, Cannesu, Utrechtu, Amsterdamu, itd. Objavila je knjige More i zaustavljene priče, Sjene sjemenki, Haljina Obscura (nagrada za mlade pjesnike Zdravko Pucak, Matica hrvatska Karlovac, 2011.), Ljudi bez parka.

U sklopu izložbe, 24. studenog u 19 sati u Maloj dvorani Pogona Jedinstvo, bit će održana projekcija filma Shahrzad, čitanje poezije i eseja. Izvorište i inspiracija ovog događanja je osobnost iranske pjesnikinje Shahrzad Beheshti Mirmiran. Tijekom večeri isprepleću se kratak film Shahrzad o pjesnikinji, autorice Sare Rajaei (2009.), esej o istoimenom filmu i Iranu, autorice Neve Lukić, te poezija same pjesnikinje Shahrzad Beheshti Mirmiran.  Večer će se održati u suradnji s hrvatsko-iranskim društvom Irandustan na hrvatskom i perzijskom jeziku, a glavni organizator i prevoditelj tekstova je predsjednik hrvatsko-iranskog društva Ebtehaj Navaey.

“U drugoj zbirci pjesama Neve Lukić Sjene sjemenki prevladava poezija kozmičkog i kozmološkog imaginarija i mitoloških rezonanci, naglašene prostornosti i vizualnosti, a istodobno intelektualističke refleksije. Pjesnikinja, naime, egzistencijalna, duhovna i psihička stanja najčešće transponira u kozmičke prostore ili tipske slike bliske apstraktnoj i emblematičnoj likovnosti”, piše Davor Šalat.

The motel in the well priča je o različitim ljudskim sudbinama što obitavaju u motelu koji se nalazi svugdje i nigdje, poput rijeke koja ljude spaja i razdvaja, stvarajući emocionalne i opipljive granice između država i ljudi…Voda teče kroz žile zemlje, prolazi kroz skrivene prostorije skloništa, dodiruje korijenje drveća…, stiže do šume i do motela, gdje sjećanja nastavljaju živjeti.

Na promociji sudjeluju Ivan Herceg, Neva Lukić, Davor Šalat, Marta Užarević i Darija Žilić.

Izložba (In)constancy of space – Struggle for Identity, nastala prema kustoskoj koncepciji Neve Lukić i Vanje Babića, otvara se 26. kolovoza u galerijskom prostoru Arti et Amicitae u Amsterdamu, a predstavit će radove deset hrvatskih i deset nizozemskih suvremenih umjetnika koji istražuju “pitanja procesa globalizacije koja potiskuju nacionalne i/ili individualne identitete, stvarajući pritom, kako kaže Adorno, ‘svijet obilježen sličnostima’, te istražuje načine na koje konstante promjene u (urbanom) prostoru suvremenog društva utječu na ljudsko sjećanje”.

Kroz radove Anke Van den Berg, Robbiea Cornelissena, Tanje Deman, Darka Fritza, Antonija Grgića, Igora Grubića, Zacharyja Formwalta, Željka Kipkea, Zlatka Kopljara, Margarete Lekić, Ferenca Molnara, Zoltana Novaka, Neli Ružić, Sare Rajaei, Sandra Setola, Rika Smitsa, Eliana Somersa, Marjana Teeuwena, Roba Voermana i Danijela Žeželja uranja se u temu (ne)postojanosti prostora, i to ne samo onih stvorenih od strane čovjeka, odnosno fizičkih, već i društvenih, simboličkih, psiholoških i ideoloških prostora. 

“Jukstapozicijom različitih umjetnika iz dva povijesno različita sistema nastoji se povezati nacionalne i globalne aspekte ljudskog identiteta te postaviti inovativan pristup široko rasprostranjenom fenomenu tretiranja prostora arhitekture u vizualnoj umjetnosti”, ističe se u najavi izložbe.

Ovaj pogled na “arhitekturu, prostor i njegovu nepostojanost” predstavlja najveće skupno predstavljanje hrvatskih suvremenih umjetnika u Nizozemskoj do sada, a uz umjetničke radove izložbene u amsterdamskom prostoru Arti et Amicitae, tu je i popratni program u kultnom amsterdamskom društveno-kulturnom klubu De Nieuwe Anita i Sveučilištu u Amsterdamu. Također, u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti (5. rujna u 19 sati) te u zagrebačkom Kinu Europa (16. rujna u 21 sat) bit će prikazana selekcija filmova nizozemskih umjetnika i umjetnica koji se predstavljaju na izložbi (In)constancy of space, a 11. i 12. listopada umjetnik i arhitekt Antonio Grgić će u Praškoj ulici u Zagrebu izvesti intervenciju u urbanom prostoru naslovljenu The Shadow of the Destroyed Synagogue.

Izložba je otvorena do 2. listopada.

Rezultati ankete koju su kustosice provele su zanimljivi, a često kontradiktorni i problematični. Zabrinjavajuće je da čak dvije trećine posjetitelja smatra da uopće ne razumije izložbe suvremene umjetnosti, oko 82% ispitanika smatra da su predgovori u katalozima i legende uz radove nužni za razumijevanje. Oko polovice posjetitelja i umjetnika predgovore smatra pretežno razumljivima, dok se kao razlozi nerazumijevanja navode suhoparnost, upotreba složenih teorijskih konstrukcija, raskorak između izložbe i teksta, ili neprilagođenost jezika, tj. razlika u obrazovanju između publike, umjetnika i povjesničara umjetnosti. Saznajemo i da većina povjesničara umjetnosti vlastite tekstove ne smatra nejasnima ili apstraktnima, a neki čak smatraju da predgovori ne trebaju biti razumljivi široj javnosti! Iako taj postotak nije velik, na vidjelo izlazi elitizam i hermetičnost struke koja se ne može odlučiti između ovaca i novaca. S jedne strane bi htjeli veću posjećenost izložbi, veću afirmaciju, veću zastupljenost u javnom prostoru itd, a s druge bi strane voljeli ostati zatvoreni unutar malog kruga u kojem se stvara i piše za ostale pripadnike struke. Upravo je ovakav stav ono što odbija širi puk od izložbi suvremene umjetnosti – ako nisu njima namijenjene, zašto bi ih posjećivali?

Na izložbi primjer “tradicionalnijeg” predgovora predstavlja onaj Vanje Babića za sliku Braća Ivane Vulić. Iako korektan i razumljiv, Babićev tekst ne donosi puno više od srednjoškolske analize slike, koja može olakšati čitanje djela, no za “one koji žele znati više” ne otvara dodatne razine interpretacije. Suprotnost tome nalazimo u predgovoru Andreja Mirčeva za rad Ane Petrović Spam. Mirčev pripada mlađoj generaciji koja tendira korištenju teorijske građe pri interpretaciji, pa tako ovdje piše o odnosu označitelja i označenog, dekonstruiranju spam-poruke, sterilnom svijetu spektakla, neoliberalnom kapitalizmu, itd. Riječ je o zahtjevnom predgovoru koji ne teži razumljivosti široj publici, a Spam je zbog svog šutljivog minimalizma i oslanjanja na teoriju primjer rada koji bez popratnog teksta teško da može ostvariti komunikaciju s posjetiteljem.

Anketa je također otkrila da se vrlo mali broj autora odlučuje na lirski intonirane predgovore. Većina povjesničara umjetnosti odabire kritičko-teorijsku vrstu, koju preferiraju i umjetnici – iako bi većina njih pristala na nekonvencionalne tekstove. Dobar primjer je priča-esej Zorana Roška za video Dalibora Barića – ovdje predgovor nije samo popratni element već zauzima gotovo ravnopravnu poziciju sa samim djelom. Vitar Drinković, pak, umjesto teksta odabire glazbu. Ovaj je predgovor svojevrsna umjetnička nadogradnja pomoću koje djelo dobiva dodatnu dimenziju, ali ne donosi – bar ne kod Drinkovićevih začudnih organičkih maštarija – interpretaciju niti olakšava razumijevanje. Vrijedi još spomenuti instalaciju Bitak-u-svijetu izmišljenog umjetnika Michelangela Pistolera s eteričnim predgovorom lažnog Umberta Ecca, koji zajedno svojim filozofskim nabojem guše svaku želju za komunikacijom. Tu je i minimalistički video Sare Rajaei koji sasvim dobro funkcionira i bez predgovora, te bioart Jalile Essaidi kojem su pripala dva predgovora – jedan povjesničarke umjetnosti, a drugi znanstvenika. Rad je relativno jasno prezentiran, pa posjetitelj može i bez predgovora shvatiti o čemu se radi. Stoga zbunjuje zašto su odabrana čak dva predgovora – valjda u želji da se rad prikaže iz dviju različitih pozicija – no tekstovi se zapravo puno ne razlikuju (čak je onaj povjesničarke umjetnosti informativniji).

Gamulin i Lukić su osmislile zanimljiv koncept koji problematizira funkcionalnost predgovora i njegov utjecaj na čitljivost izložbe. No, kada govorimo o mogućnostima posredovanja umjetničkog djela, predgovor nije jedina opcija – utoliko je njihov pristup isključujući i pomalo površan. Ipak, ovo je jedna od rijetkih situacija da se tipični izložbeni model za suvremenu umjetnost javno propituje, i to upravo kroz formu izložbe – čime se uvodi autorefleksivna i samokritična dimenzija. Pritom dolazi do svojevrsnog obrata – posjetitelj nije samo pasivni promatrač koji pokušava dokučiti ono što vidi, već aktivno i kritički razmišlja o razumljivosti prikazanog (primjerice, koji predgovor i rad najbolje ili najlošije korespondiraju, postoje li radovi kojima nije potreban popratni tekst, radovi koji bez predgovora gube smisao izlaganja itd). Kustosicama se može prigovoriti da su izložbu iskoristile kao puku ilustraciju istraživanja, no pritom se pitanje da li je važnija izložba ili istraživanje svodi na mozganje o tome što je bilo prije, kokoš ili jaje. Muzeji i galerije danas više nisu “hramovi umjetnosti”, već mogu biti mjesta eksperimenta i komunikacije. Iako je – pomalo ironično – izložba vjerojatno zanimljivija struci nego široj publici, Etikete tumačenja predstavljaju alternativni model prezentiranja i razmišljanja o izložbi kao takvoj, istovremeno ukazujući na činjenicu da percepcija i vrednovanje umjetničkog djela uvelike ovise o onome što je o djelu rečeno ili napisano.

]]> https://kulturpunkt.hr/najava/izlozba/etikete-tumacenja-umjetnickog-djela/ Thu, 05 Jan 2012 15:00:48 +0000 https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=etikete-tumacenja-umjetnickog-djela

Izložba Etikete tumačenja umjetničkog djela dio je šireg projekta čija je namjera ponuditi neke alternativne modele prezentiranja i medijacije umjetnosti na lokalnoj likovnoj sceni.

U pripremnoj fazi izložbe među sudionicima umjetničkoga svijeta (umjetnik – pisac predgovora – posjetitelj) provedeno je anketno istraživanje koje je propitivalo simbiotski odnos između pisca predgovora i umjetnika, ali i reakcije posjetitelja na konačan rezultat te vizualno-tekstualne interakcije. Sam postav izložbe vizualizira neke od rezultata provedene ankete na primjeru umjetničkoga rada i njegova iščitavanja. Neki od rezultata pokazuju kako većina  umjetnika smatra da pisci predgovora kvalitetom svojih tekstova pridonose cijenjenosti određenog umjetničkog djela, neki se pak  povjesničari umjetnosti uopće ne trude bit razumljivi široj javnosti, a četvrtina posjetitelja osjeća se frustrirana zbog nerazumijevanja posjećenih izložbi.