Na jednoj razini umjetnički kolektiv NSK je barem prividno paradigmatična umjetnička skupina koja nastaje osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok na drugoj, upravo NSK predstavlja najveću kritiku tada prevladavajućeg tipa postmoderne umjetnosti. Za razliku od postmodernih »kolažiranja« bez zauzimanja stava, NSK je ne samo zauzimao stavove unutar raspada socijalističkog društva i rađanja globalnog kapitalizma konkretnih društveno političkih odnosa, već je na to izazivao i svoju publiku, stvarajući alternativnu zajednicu koja je bila dio tzv. civilnog društva osamdesetih godina.

U prvom planu interesa NSK bio je odnos između umjetnosti i ideologije, koji je međutim prerastao kontekst raspada socijalizma, te je za svoju metu uzeo zapadni sistem umjetnosti i njegovu dominantnu terminologiju.

O ovoj izložbi, kao i istoimenoj konferenciji i opsežnoj knjizi u izdanju MIT Pressa, Zdenka Badovinac i Roman Uranjek u petak, 11. prosinca u 18 sati govorit će iz perspektive promatrača, aktera i istraživača fenomena NSK.

Zdenka Badovinac je kustosica i kritičarka, od 1993. direktorica Moderne Galerije u Ljubljani, koja od 2011. obuhvaća dvije lokacije: Muzej moderne umjetnosti i Muzej suvremene umjetnosti Metelkova. Badovinac se bavi složenim procesima redefiniranja povijesti paralelnih avangardnih tradicija suvremene umjetnosti. Njezina prva izložba koja se bavila tim temama bila je Body and the East—From the 1960s to the Present (1998.), jedan od i danas najvažnijih pregleda istočnoevropske umjetnosti body arta i performansa. Badovinac je i pokretačica prve zbirke suvremene istočnoevropske umjetnosti, Arteast 2000+. Od 2010 do 2013. godine bila predsjednica CIMAM-a. Kustosica je brojnih izložbi suvremene umjetnosti: The Schengen Women, Galerija Škuc, Ljubljana, 2008; Museum of Parallel Narratives in the framework of L’Internationale, MACBA, Barcelona, 2011; Stopover 1:1, Museum of Contemporary Art Metelkova, 2013… Bila je kustosica Slovenskog paviljona na Venecijanskom bijenalu 1993, 1995, 1997 i 2005, te kustosica Austrijskog paviljona na Sao Paulo Biennialu 2002. godine.

Roman Uranjek je slovenski likovni umjetnik koji izlaže kao član grupe IRWIN, ali i samostalno. Uranjek je 1985. godine suosnovao skupinu Novi Kolektivizem čiji je član. 2002. godine pokrenuo je svoj projekt u progresu Barem jedan križ dnevno nakon 1.1. 2002. 

Grupa IRWIN osnovana je u Ljubljani 1983. godine. Njezini članovi su: Dušan Mandič, Miran Mohar, Andrej Savski, Roman Uranjek i Borut Vogelnik. Zajedno sa glazbenom grupom Laibach, performerskom grupom Gledališče Sester Scipion Našice, kasnije poznatom kao Kozmokinetični kabinet Noordung i dizajnerskim odjelom Novi kolektivizam, IRWIN je jedna od temeljnih skupina u sklopu umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst (NSK). IRWIN je odan tzv. retro principu, koji “nije stil ili trend u umjetnosti već je princip razmišljanja, način ponašanja i djelovanja” (IRWIN). Početkom devedesetih umjetnički kolektiv NSK transformirao se iz organizacije u “Državu” u vremenu, u čijem okviru IRWIN djeluje kao sudionik, ali i kao kroničar vremena bilježeći i analizirajući procese koji sa nastali nakon pada socijalizma u Europi.

IRWINI su izlagali na brojnim samostalnim izložbama: Dreams and Conflicts, Kunsthalle Osnabrück, Osnabrück, 2015; Was ist Kunst Hugo Ball, Galerija Gregor Podnar, Berlin, 2013; Time for the New State and NSK Folk Art , Calvert 22, London, te grupnim izložbama Manifesta 9, Genk, 2012; The New International, Garage Center for Contemporary Culture, Moscow, 2014;Art Turning Left,Tate Liverpool, Liverpool, 2013; A Bigger Splash: Painting after Peformance Art, Tate Modern, London, 2012, Taipei Biennial, Taipei, 2010…

Kolektiv Neue Slowenische Kunst je nastajao 1984. godine ujedinjenjem triju umjetničkih grupa – multimedijalno-glazbenog sastava Leibach, pokrenutog 1980, grupe likovnih umjetnika IRWIN (osnovan 1983) te kazališne grupe Teatar Sester Scipion Nasice (nastao 1983). Nastanak kolektiva preklapa se sa smrću Josipa Broza Tita te razdobljem u kojem se sve intenzivnije naslućuje rastakanje Jugoslavije. Unatoč tek sporadično podudarnim estetikama koje njeguju pojedine članice kolektiva, povezuje ih kritička oštrica podjednako usmjerena kako prema socijalizma na zalasku i nadolazećeg kapitalizma. A upravo ta osobina – svjestan, trajan i slojevit angažman u sagledavanju društveno-političkih te ekonomskih i kulturnih procesa, poigravanje sa simbolima i tradicionalnim vrijednostima – učinila ih je međunarodno zanimljivim fenomenom kojem su se posvetili brojni teoretičari i istraživači iz različitih domena humanističkih znanosti.

Izložba je podijeljena u pet cjelina: prva je posvećena Leibachu, druga IRWIN-ima, treća Teatru Sester Scipion Nasice te njegovim sljednicama Rdečem pilotu odnosno Kozmokinetičkom kabinetu Noordung. Središnja cjelina nudi pregled zajedničkih projekata NSK kolektiva te njegovih odjela Novog kolektivizma te Odjela za čistu i primijenjenu filozofiju, Retroviziju, Film i Graditelje. Peta cjelina daje uvid u medijsku recepciju i reprezentaciju akcija ovog kolektiva.

Izložbu prati i međunarodna konferencija najavljena za 19. do 21. lipnja na kojoj sudjeluju Boris Groys, Zdenka Badovinac, Barbara Borčić, Eda Čufer, Mladen Dolar, Charles Esche, Anthony Gardner, Marina Gržinić i Jasmina Založnik, Lev Kreft, Dejan Kršić, Tomaž Mastnak, Rastko Močnik, Alexei Monroe, Daniel Ricardo Quiles, Igor Vidmar i Alexei Yurchak. 

U ulomku iz vodstva kroz izložbu donosimo pregled kolektiva Leibach kroz koji je vodio Alexei Monroe, autor knjige Interrogation Machine – Leibach and NSK. 

Audio vodstvo snimila je i pripremila Antonija Letinić.

Država u vremenu NSK osnovana je 1992. godine transformacijom umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst (NSK). Kolektiv su oformile tri umjetničke skupine, 1984. godine u Jugoslaviji: muzička skupina Laibach, grupa vizualnih umjetnika Irwin i kazališna skupina Gledališče sester Scipion Nasice. Ključni elementi za rad NSK-a bili su suradnja, slobodni protok ideja između individua i grupe te zajedničko planiranje akcija. Država NSK bila je reakcija na političke promjene u Jugoslaviji i Istočnoj Europi početkom 1990-ih. Uz pokretanje projekata poput privremenih ambasada i konzulata, Država u vremenu NSK počela je izdavati putovnice 1993. Trenutno oko 14 000 ljudi diljem svijeta posjeduje NSK putovnicu.

Internet je bio ključan za širenje poruke Države NSK. Već 1994. kreirana je web stranica Elektroničke ambasade Tokyo, dok je 2001. dizajner Haris Hararis pokrenuo neslužbenu web stranicu Države NSK koja je postala glavno mjesto sastanka za građane Države. U isto vrijeme, postalo je jasno da su se građani počeli samoorganizirati, kako online tako i u stvarnom svijetu. Koristili su konceptualni prostor i ikonografiju Države u vremenu NSK te raznih NSK grupa kao ishodišta za vlastite akcije i odgovore, što su podržali i  osnivači NSK-a. Nakon prvog Kongresa građana NSK, koji je bio održan u Berlinu 2010. godine, Država NSK počela je živjeti svoj život, nezavisan od njenih stvaratelja.

T.Ž. / e-flux / Foto: jm3

Mislav Žitko izložio je analizu Posljednje desetljeće Jugoslavije: priprema terena za restauraciju kapitalizma najvećim dijelom utemeljenu na polemičkim tekstovima Branka Horvata. Istaknuo je kako se iskustvo jugoslavenske ekonomije ne može se promatrati u dihotomiji tržišta kao autoregulatornog mehanizma i plana kao potpunog izostanka tržišta. Jugoslavenska ekonomija bila je tržišno-planska privreda što je značilo da je tržište bilo subordinirano političkim prerogativima. Proučavanje poslovnih ciklusa Jugoslavije dovodi do zaključka kako je opći trend rasta bio silazan. Razdoblje od 1952. do 1960. bilo je najbolje razdoblje jugoslavenske privrede. Drugi poslovni ciklus kojeg se datira od 1960. do 1968. pokazuje značajan pad rasta u odnosu na prvi poslovni ciklus prema svim parametrima. Proizvodne snage nisu se mogle uskladiti s proklamiranim političkim interesima pune zaposlenosti i gospodarskog rasta. Za to vrijeme akumulacija kapitala je uznapredovala toliko da je, u skladu s politikom Saveza komunista, stvorena država blagostanja. Početkom drugog poslovnog ciklusa kojeg je obilježavao ekspanzivni rast potrošnje stvoreni su uvjeti za stvaranje jugoslavenskog potrošačkog društva. Žitko je posebno naglasio promjene klasne strukture uslijed nezapamćenog rasta proizvodnje i potrošnje. Istaknuo je kako je promjena političkog habitusa građana koji su stasali u novim okolnostima ključna je za razumijevanje njihova ponašanja u vremenu krize državnog aparata desetljeća kasnije. Prije trećeg poslovnog ciklusa moglo se govoriti o usporenom rastu, ali sad je uslijedio prav pad. Dužnička kriza u sedamdesetim i osamdesetim godinama bila je uzrok mnogih promjena u ekonomskim i političkim institucija. Jednom kad se stavi naglasak na njih ukazuje se potreba za kritičkim promatranjem teze o radikalnom političko-ekonomskom prekidu i 1989. godini kao simboličkom pragu koji dijeli socijalizam i kapitalizam.

Miklavž Komelj u svojem je izlaganju analizirao ulogu označitelja “totalitarizam” u konstruiranju polja “istočne umjetnosti” nadovezujući se na istoimeno predavanje koje je održao 2008. na Delavsko-punkerski univerzi u Ljubljani. “Totalitarizam” ulazi u umjetnički diskurs u trenutku slabljenja socijalističkog koncepta. Komelj je najviše pozornosti u svom izlaganju posvetio podsjećanju na skandal vezan uz čuveni plakat Novog kolektivizma iz 1987. koji je dvadeset godina poslije bio ponovno postavljen na jubilarnoj izložbi u Muzeju novije istorije Slovenije. Zamjena nacističkih simbola socijalističkim na plakatu koji je pobijedio na natječaju predstavlja se kao subverzija totalitarizma njegovim sredstvima. Problem je samo, kako Komelj pokazuje, to što totalitarizma nije bilo. Kontekst u kojem se Neue Slowenische Kunst nekritički slavio, imao je potrebu za fantazmom totalitarizma jer je bio bitno određen kapitalističkom restauracijom.

Ivana Momčilović u izlaganju Lažni (divlji ) zečevi ili lažni naučnici uputila je na stari Sartreov tekst nastao nakon pucanja veza između Jugoslavije i Sovjetskog saveza. Sartre je bio jedan od rijetkih komunističkih simpatizera koji je pružio simboličku podršku Jugoslaviji doživljavajući njenu nepokolebljivost kao emancipacijsku gestu, važnu za Francusku u onom smislu u kome vraća snagu subjektivnom aktu u politici. Slobodan Karamanić je izlaganjem Čega je Tito ime? pokušao Titovo ime sagledati u kontekstu njegovog nastanka nasuprot dekontekstualizaciji koja je karakteristična za suvremena posredovanja u kojima slika Tita lavira između okrutnog diktatora i aristokratskog bonvivana. Raspon reprezentacija mogao bi se nazvati, primjećuje Karamanić, Tito: od vučjaka do pudlice. Suvremeno predstavljanje Titove ličnosti, neovisno o vrijednosnoj obojenosti, u drugi plan stavlja početke ilegalne i bespoštedne borbe protiv tiranije koje je upravo on organizirao. To je, prema Karamanićevom mišljenju, postupak u funkciji legitimacije nasilnog razbijanja Jugoslavije.

Tekstove nekih od sudionika okruglog stola Za ovu Jugoslaviju možete pronaći u posljednjem broju Novosti.

A.J.

Inauguralna izložba MSUM-a Sadašnjost i prisutnost, čiji su kustosi Zdenka Badovinac, Bojana Piškur i Igor Španjol, predstavlja radove gotovo sto umjetnika s prostora bivše Jugoslavije i zemalja Istočne Europe – poslijeratnu avangardu od ’60-ih godina 20. stoljeća do danas iz kolekcije Arteast 2000+ i nacionalne zbirke Moderne galerije. Koautorski tim izložbe Sadašnjost i prisutnost čine Dunja Blažević, Andreja Hribernik i Igor Vidmar. Izložba predstavlja radove umjetnika različitih generacija, a s prostora bivše Jugoslavije tu su, među ostalima, Vlasta Delimar, Braco Dimitrijević, Vuk Ćosić, Marina Gržinić & Aina Šmid, Jusuf Hadžifejzović, Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Janez Janša & Janez Janša & Janez Janša, Marko Kovačič, David Maljković, Vlado Martek, Tanja Ostojić, Marko Peljhan, Alenka Pirman, Tadej Pogačar, Marko Pogačnik, Marjetica Potrč, Marija Mojca Pungerčar, Mladen Stilinović, Nebojša Šerić-Šoba, Miha Štrukelj, Raša Todosijević, Slaven Tolj, Goran Trbuljak, Želimir Žilnik… i grupe Gorgona, OHO, Novi kolektivizam, Neue Slowenische Kunst, Irwin, Laibach, Punk Museum, Son:Da…

MSUM predstavlja i nekoliko specijalnih projekata, uključujući prostor za interakciju s publikom, koji je osmišljen u suradnji s umjetnicom Apolonijom Šušteršič. U prizemlju je i dio namijenjen projektu EVR (e-flux video rental), koji je donacija umjetnika Antona Vidokla i Juliete Arande, a osmišljen je kao videoarhiv, prostor za projekcije i besplatno iznajmljivanje videa. Otvaranje MSUM-a popraćeno je još jednom velikom donacijom internacionalno poznatog rumunskog umjetnika Dana Perjovschija, nazvanom Godine 1990. govorili smo o slobodi, sada govorimo o novcu, koji analizira fenomen borbe za preživljavanje umjetnosti.

Izvor: SEEcult.org