Ergo Proxy serija je od 23 epizode, a tematizira život nakon eksplozije sloja metan klartata – „krutog leda“- nakon čega je preostalo čovječanstvo prisiljeno živjeti u izoliranim kupolastim gradovima razbacanim po suhom i negostoljubivom planetu. Oni žive u kontroliranom društvu, te im u svakodnevnom životu pomažu autonomni roboti zvani AutoReiv. U jednom od ovih gradova, inspektorica Re-L Mayer, unuka regenta, vodi istragu o AutoReivima koji su poludjeli nakon što ih je zahvatio Cogito virus. Tijekom istrage, ona dođe u kontakt s čudovištem zvanim Proxy…

Kaiba je serija od 12 epizoda, u kojoj nakon otkrića mogućnosti pohrane sjećanja kao podataka, smrt tijela više nije stvarno kraj postojanja. Kako su sjećanja pohranjena u bazama podataka, ona mogu biti prenesena u nova tijela. S obzirom na novonastalo “tržište sjećanja”, postaje moguće ukrasti sjećanja i ilegalno njima trgovati. Društvo se raspada dok vlast postaje izgubljena i statična. Jednog dana, muškarac se budi u razrušenoj sobi. Njegovo ime je Kaiba. On nema sjećanja, ali ima privjesak sa slikom nepoznate žene…

Projekcije će biti održane u net.kulturnom klubu MaMa u srijedu 17. rujna, s početkom u 18 sati.

Pogled izvana na odnos medija i Zagreb Pridea ponudit će Tamara Opačić, novinarka portala H-Alter koja je u nekoliko navrata provela opsežna istraživanja o medijima i Zagreb Prideu.

Predavanje će biti održana u nedjelju 16. ožujka, u net.kulturnom klubu MaMa, s početkom u 19 sati.

Digitalno doba radikalno je promijenilo načine kako pronalazimo i dijelimo informacije. Novi oblici suradnje između aktivista, hakera i novinara otvaraju donedavno nezamislive mogućnosti u području istraživačkog novinarstva. Tehnološka analiza i reprezentacija podataka i društvenih procesa omogućuju da na svjetlo dana izađu skriveni slojevi informacija, netransparentnosti u upravljanju i političke korupcije.

Niz kratkih filmova Razotkrivanje nevidljivog prikazuju najinspirativnije i najprovokativnije primjere tog novog istraživačkog pristupa potpomognutog tehnologijama kojim se značajno šire dometi tradicionalnog istraživačkog novinarstva. Kroz razgovore s hakerima, aktivistima i novinarima-istraživačima saznat ćete kako oni koriste činjenice, podatke i vizualizacije.

Uz projekciju kratkih filmova, autor Marek Tuszynski predstavit će alatke i taktike koje protagonisti kratkih filmova koriste kako bi razotkrili skrivene slojeve problema u društvu.

Marek Tuszynski član je kolektiva Tactical Tech, organizacije koja promiče korištenje informacijskih tehnologija u radu aktivista. Fokusi djelovanja Tactical Techa su upotreba podataka, dizajna i tehnologija u aktivističkim kampanja te pomoć aktivistima po pitanjima digitalne sigurnosti i izbjegavanja digitalnog nadzora.

Naposljetku, kako u sveopćem kaosu kojim je kulturno tržište preplavljeno svratiti pozornost korisnika na sebe? Zašto bi netko čitao baš tvoju knjigu, slušao tvoju glazbu ili se divio baš tvojoj fotografiji?

O konceptu stvaranja po principu “uradi sam” govorit će mladi redatelj, izdavač, putopisac i publicist Matej Perkov. Tijekom predavanja u četvrtak, 3. listopada, u 19 sati u net. kulturnom klubu mama, koristit će se primjeri uspješnih projekata proizašlih iz udruge nove urbane kulture Come2music iz Zagreba.

Kao prvo, pojam “radikalnosti” u većem se dijelu izlaganja, više ili manje prešutno, izgubio. Jedan događaj s konferencije dobro prikazuje cijelu situaciju: Luka Frelih iz ljubljanske internetske kulturne udruge Ljudmila pričao je o načinima financiranja te je naveo kako su on i kolege, nakon odlaska Sorosa iz regije, registrirali Ljudmilu kao umjetničku organizacija te su povukli novce iz državnih fondova, čemu je pripomogla činjenica što Ljudmila nije politički kritička udruga. “Pa što je tu onda radikalno? – upitao je glas iz publike. “Ako je efikasno, zašto bi bilo radikalno!” – poentirao je digitalni umjetnik i aktivist Vuk Ćosić. Dakle, radikalnost medija u sadržajnom smislu pala je u drugi plan. S jedne strane, možda je stvar u tome što je danas iznošenje nekad radikalnih stavova postalo opća pojava – nekad “nezamislive” ideje o krahu kapitalizma i o lažnosti demokratskih sustava ne samo što su javno artikulirane, nego su na njima utemeljeni brojni masovni prosvjedi diljem svijeta. S druge strane, polje funkcioniranja političkih medija sve je više suženo – troškovi su veći, javne potpore manje, oglašivači su izbirljivi, a prihodi od prodaje skoro zanemarivi. Medijski aktivisti (koji su i sudjelovali na konferenciji) tako danas imaju dva glavna problema, jedan mali i jedan veliki. Mali problem je smisliti načine na koje politički mediji danas uopće mogu egzistirati. Veći problem je pronaći taktike pomoću kojih bi mediji mogli ne samo informirati čitatelje, nego izvršiti ozbiljan politički pritisak na nositelje moći. Stoga se na konferenciji manje pričalo o “radikalnim medijima”, a više o “taktičkim medijima”. 

Kada govorimo o “taktičkim medijima”, ne govorimo tek o medijima koji su taktični, nego o konkretnom konceptu koji je nastao tokom 1990-ih u tzv. “pokretu taktičkih medija” (o čemu je govorio mladi filozof Clemens Apprich drugog dana konferencije). Pokret taktičkih medija odnosio se na suradnju aktivista koji su se okupljali na amsterdamskoj konferenciji The Next Five Minutes održavanoj od 1995. do 2003. U Nizozemskoj je nastao i manifest (i jednostavan uvod u cijelu priču) ABC of Tactical Media kojeg su 1997. napisali David Garcia i Geert Lovink. 

Garcia i Lovink objašnjavaju kako se, u želji da funkcioniranje bude što jeftinije i slobodnije od utjecaja sa strane, taktički mediji okreću mogućnostima novih tehnologija (prvenstveno interneta). Međutim, taktički mediji nisu samo oni mediji koji pokušavaju ušparati na tisku, nego su to i nužno politički kritički mediji, “mediji krize, kritike i opozicije”. Sam izraz “taktika” preuzeli su od francuskog filozofa De Certeaua. U ovom slučaju, on označava potrebu da medij ne teži tek “reprezentaciji stvarnosti”, nego pronalaženju najboljih načina “upotrebe reprezentacija” za postizanje političkog cilja. Mediji tako zauzimaju jasnu poziciju i sudjeluju u konfliktu o kojem izvještavaju. Pritom De Certeauova “taktika” pretpostavlja i fleksibilnost, spremnost medija da uđe u koalicije s raznim stranama kako bi se postigao cilj. Ukratko, umjesto ideala beskompromisnih i objektivnih novinara koji izvještavaju o političkom stanju, “taktički mediji” teže kompromisnim i subjektivnim novinarima koji će pokušati ostvariti političku promjenu.

I ovdje sad dolazimo do onog o čemu se radilo na ovoj konferenciji, na kojoj su sudjelovali upravo medijski aktivisti iz regije koji djeluju od 1990-ih. Prvo, pitanje je u kolikoj mjeri danas znatno veći značaj i mogućnosti interneta predstavljaju potencijalnu novu prednost (ili prepreku)? Drugo, u duhu suvremenih problema s kojima se suočavaju lokalne zajednice i društvo u cjelini, potrebno je analizirati taktičke mogućnosti borbe protiv tih problema. Nositelji taktičkih medija već se neko vrijeme suočavaju s novim borbama i novim medijskim oruđem. Ciljevi ove konferencije bili su, čini mi se, potaknuti refleksiju o tom novom stanju, razmijeniti iskustva, pa i formirati nove taktičke koalicije. To je organizatorima donekle uspjelo.

Tehnološki resursi kao mjesta revolucije

Katarina Peović Vuković u uvodnom je izlaganju postavila internet i Open Source u kontekst marksističkih problema, postavivši osnovno pitanje mogu li navedeni tehnološki resursi biti mjesta revolucije. Pritom nije mislila na “Facebook-revolucije” u arapskim zemljama koje se u zapadnim liberalnim medijima predstavljaju kao pobjeda cyberdemokracije nad autoritarnim režimima, nego na antikapitalističko djelovanje pomoću dostupnih internetskih sredstava. U tom smislu, pokreti poput Open Sourcea i koncepti poput copylefta, koji su usmjereni protiv ograničavajućeg koncepta autorskih prava i koji onemogućuju bogaćenje posrednika između autora i korisnika programa, predstavljaju pravi prostor ostvarenja i širenja nekapitalističkih, solidarnih ekonomskih principa. Naravno, internet otvara ove mogućnosti zato što su ga takvim napravili entuzijastični hakeri, najzaslužniji za razvoj interneta 1970-ih i 1980-ih te za njegovu današnju strukturu (ili, jezikom Marxa, za opću dostupnost internetskih sredstava za proizvodnju i samih proizvoda). 

Različita predavanja davala su više i manje općenite, pozitivne ili negativne odgovore na početno pitanje koje je postavila Peović Vuković. Matteo Pasquinelli upozorio je na loše učinke internetskih tražilica na vrijednosne procjene. Dobrim dijelom zahvaljujući Googleu, društvenim mrežama i akademskim bazama, procjena radova postala je mehanička i kvantitativna: tako najposjećenije stranice dobivaju najviše vrijednosne ocjene zbog čega bivaju još posjećenije, i tako u krug. U tom smislu, internet je iskorišten kao sredstvo kvantificirajuće, “financijalizirajuće” suvremene logike. 

S druge strane, Ana Peraica ukazala je na pozitivan primjer taktičkog korištenja društvenih mreža za rješavanje problema u lokalnoj zajednici, točnije u splitskoj Dioklecijanovoj palači (Getu). Ukratko, Facebook je poslužio Peraici i drugim stanovnicima Geta da se upoznaju, razmijene iskustva o problemima života u Getu, solidariziraju i organiziraju kako bi se zaštitili od gradske vlasti koja vrši pritisak na stanare da isele sa skupocjenog zemljišta. Jednom kad su se dogovorili i organizirali, “Getani” su uspjeli dignuti na noge širu javnost te mailovima zasuti UNESCO, organizaciju koja štiti Geto (tj. financira splitsku vlast da to radi). Zatrpani mailovima, UNESCO-u nije preostalo drugo doli obratiti pozornost na slučaj Geta i pritisnuti splitske vlasti da prestanu praviti probleme. Tako su taktičkim zaobilaženjem instance gradske vlasti i direktnim obraćanjem UNESCO-u (u čemu je krucijalnu ulogu odigrao internet) građani Geta uspjeli postići političku promjenu.

Gerald Raunig također je pomoću dihotomije “organska/orgijska reprezentacija” ukazao na pozitivne primjere korištenja novih tehnologija u gerilskom novinarstvu. Dok je organska reprezentacija konvencionalni novinarski žanr koji zapadne novinske agencije redovito koriste za pričanje određene priče (primjer toga bi bila televizijska reportaža), današnja tehnologija omogućuje i nastanak “orgijskih reprezentacija”, tj. dokumenata koje stvaraju sudionici samih događaja (npr. mobitelom snimljeni policajci kako tuku prosvjednicu). Nasuprot tom “neposrednijem” susretu s udaljenim događajem, spomenuti Clemens Apprich govorio je o strahu Felixa Guattarija da dolazimo u epohu “postmedija” u kojoj smo toliko zatrpani medijskim porukama da učinak medija slabi i više ni ne prepoznajemo medij kao takav. Medij stoga danas ne može potaknuti nikakvu značajnu promjenu, a kamoli revoluciju.

Prodati dušu vragu 

Međutim, ako je medij sam po sebi nemoćan, onda taktički mediji moraju pronaći nova sredstva za postizanje cilja. Vuk Ćosić vidi rješenje u političkom lobiranju. “Zašto da se tučem s policijom kada mogu dogovoriti da policija ne dobiva loše zapovijedi?”, pita se Ćosić. Njegovo predavanje poslužilo je kao kritika autsajderskih inicijativa koje se zaustavljaju (i zadovoljavaju) na otvorenom izražavanjem frustracija bez konkretnog političkog učinka. Umjesto jalovih prosvjeda, potrebno je “začepiti nos”, stupiti u direktan kontakt s nositeljima moći i apelirati na njih da riješe problem – što Ćosić već godinama radi u Ljubljani. Njegov prijedlog, naravno, ovisi o nekim pretpostavkama koje je Ćosić prešutio: recimo, o tome da su ciljevi već jasno artikulirani među samim aktivistima i, taktički teže izvedivo, da aktivist ima dovoljno kulturnog (ili drugog?) kapitala koji može ponuditi moćniku u zamjenu za akciju. Pa nisu gradonačelnici potpuni bedaci pa da ne znaju da npr. pretvaranje javnog pješačkog prolaza u privatno parkiralište nije lijepo! Vlast koja je spremna pristati na zahtjeve aktivista pokušava stvoriti i neki vlastiti interes iz te “suradnje”. Drugim riječima, uspješno lobiranje uvijek uključuje i potpisivanje ugovora s vragom, a ni vrag danas ne želi sklapati ugovore u zamjenu za nekakve sitne duše. 

Ipak, Ćosićevo predavanje poslužilo je kao bitno upozorenje prisutnim aktivistima da se ne smiju ograničiti tek na artikuliranje svoje pozicije (nebitno o mediju), nego da se uvijek trebaju truditi ući u komunikaciju i pregovaranje s akterima izvan uske grupe kako bi mobilizirali ljude i izvršili politički pritisak. U tom smislu valja uputiti i kritiku ovoj konferenciji koja je naposljetku ostala zatvorena unutar kompleksnog filozofskog i akademskog diskursa. U vrijeme kada sve više ljudi koristi suvremenu tehnologiju i promišlja političke probleme, tema taktičkih medija morala bi bez problema okupiti i potaknuti sudjelovanje širih skupina građana, zbog čega su nepremostive jezično-intelektulalne prepreke ove konferencije bile nepotrebne i frustrirajuće. Diskurzivna hermetičnost naštetila je i sudionicima konferencije jer sam uvjeren da bi uključenje povezanih pripadnika drugih skupina (npr. filozofski nepotkovanih, ali za temu zainteresiranih programera ili novinara) urodilo idejama, poticajima i uvidima koje bi fino nadopunile filozofske koncepte Guattarija, Deleuzea i ostalih. Da je konferencija bila otvorenija, od nje su mogli profitirati i malobrojni slušatelji konferencije, i širi krug ljudi koji se nisu pojavili u mami. Stoga valja zaključiti da su otvorena važna pitanja o taktičkim medijama, ali da sama konferencija nije bila taktički posve uspješno izvedena. 

No, što ako upravo zaključivanje moderne – kao epohe čiji su društveni odnosi istovremeni s kapitalizmom – preostaje kao jedan nedovršeni projekt? Uzevši u obzir kontradikcije Jamesonovih razmatranja, koji drži da su kapitalizam i moderna međusobno izmjenjive kategorije i da je postmoderna period društvene i političke povijesti koji odgovara kasnom kapitalizmu. Jer čini se kao da je za Jamesona moderna završila iako kapitalizam nastavlja trajati, premda i on sam pretpostavlja da je kategorija moderne definirana u strukturnom identitetu s kapitalizmom.

Ukoliko naprosto kategoriju postmoderne zamijenimo s onom kasne moderne, mogli bismo izbjeći inkoheretnost u koju Jamesonova promišljanja upadaju kada nezgodno povezuju jedno doba (nakon moderne) s drugim dobom (kasnog kapitalizma). Što taj naš terminološki iskorak obećava jest nova historijska perspektiva u kojoj kraj moderne više nije strukturni fait accompli već jedan revolucionarni zadatak, utoliko što je povijest moderne povijest kapitala, i obratno – povijest koja mora doći kraju, iako to još nije.

Takvim se pristupom moderni otvara problemsko polje za koje se čini da tek sada, u 21. stoljeću, može biti razriješeno te je to teren na kojem će se odvijati simpozij Moderna, na kraju krajeva (Modernity, the Bitter End) u net.kulturnom klubu MaMa. Što znači postaviti se na kraj krajeva moderne kao onog perioda čije historijske uvjetovanosti još nije nestalo, iako već sada upućuju na svoj vlastiti neizvjesni kraj? Skup je istraživačkog karaktera, kako u uže filozofskoj, ali i u estetičkoj i političko-teorijskoj domeni.

Na simpoziju u subotu i nedjelju, 22. i 23. lipnja, sudjeluju Peter Hallward, Alexi Kukuljevic, Evan Calder Williams, Victoria Brooks i Nathan Brown. Moderna, na kraju krajeva četvrti je u nizu skupova koji Multimedijalni institut organizira od 2009. godine. Ovdje potražite program događanja.

Izvor: mi2

Autorica edicije Kvartovski uskličnici arhitektica je Maja Genz Kalogjera. Promociji će prisustvovati Bojan Mucko, voditelj projekta Zidnih Novina, i Sven Sambunjak, nezavisni analitičar svijeta investicijskih plemenitih kovina.

Maja Genz Kalogjera mapira i kolažira kompozicijske elemente zagrebačke entropije. Zidnim Novinama komunicira rezultate kvartovske kartografije “brendirajući” područja oko kaslića svojim vizualnim uskličnicima, a oni, kao i inače u govoru, često dolaze u duetu s upitnicima.

Zidne Novine (ZN) inicirane su konceptom Borisa Bakala, a propituju hipertekstualnost grada i urbanu percepciju privlačenjem peripatetičkog pogleda. ZN su spin-off projekt višegodišnjeg interdisciplinarnog urbanog projekta Bacača Sjenki Bilježenje grada Bilježenje vremena, a nastale su iz potrebe da se istraživanje konteksta nematerijalne kulturne baštine (memorije) i urbanog hiperteksta učini vidljivim u javnom prostoru.

Net.kulturni klub MAMA ugostit će 16. i 17. veljače prva dva dana programa koji uključuje predavanja Carla Henrika Fredrikssona i Marka Terkessidisa. Fredriksson će 16. veljače održati predavanje Prevođenje kultura. Koliko zajedničkog mora imati zajednica?, a Terkessidis sutradan, 17. veljače, predavanje naslovljeno Zbogom identitetu. Promišljanje prostora kulturnog obilja i kritike. Oba predavanja počinju u 18 sati. Booksa će 18. veljače ugostiti predavanje Maje Ćirić pod nazivom Kritika. Koncepti, mehanizmi i funkcije te razgovor naslovljen Prijateljska vatra. Kako kritika socijalizira u kojem će, pod moderaturom Petra Milata, sudjelovati  Ćirić, Fredriksson i Terkessidis. Predavanje počinje u 18 sati, a razgovor u 19 sati.

Mark Terkessidis je doktorirao psihologiju a radi kao novinar i pisac čiji je profesionalni fokus na popularnoj kulturi, migracijama i rasizmu. Jedan je od osnivača Institute for Studies in Visual Culture u Kölnu. Njegovu posljednju knjigu Interkultur objavio je njemački Suhrkamp. Živi u Berlinu. Carl Henrik Fredriksson je književni kritičar, kolumnist, esejist i prevoditelj iz Švedske koji živi u Beču gdje radi kao glavni urednik europskog portala za kulturu Eurozine. Od 1998. do 2001. bio je glavni urednik najstarijeg švedskog časopisa za kulturu Ord&Bild. Maja Ćirić je nezavisna kustosica i kritičarka umjetnosti iz Beograda. Članica je Međunarodne organizacije kritičara umjetnosti (AICA), Međunarodne organizacije kustosa suvremene umjetnosti (IKT) te Društva za istraživanje umjetnosti (SAR).

Više o programu Criticize This! čitajte ovdje.