Tema rezidencije, Nepoznato: objekti, prostori, vrijeme, odnosi se na umjetničke prakse koje se bave fenomenima nesigurnosti, krhkosti i (ne)stabilnosti u neoliberalnim društvima; migracijama, sjećanjem i dislokacijom, nepoznatim u naizgled poznatom, otpornošću i transformacijom u kontekstu suvremenih globalnih kriza – političkih, ekoloških, društvenih i emocionalnih.

Rezidencija je otvorena za vizualne, inter- i trans- disciplinarne umjetnike_ce iz Hrvatske ili s boravištem u Hrvatskoj, čije se prakse i/ili predloženi projekt referiraju na navedeni koncept, a odabranom umjetniku_ci bit će pokriveni troškovi puta i smještaj, te honorar u iznosu od 600 eura. Umjetnici_e iz Splita, kojima nije potrebno osigurati smještaj, također se mogu prijaviti.

Umjetnici_e mogu prijaviti projekt u bilo kojoj fazi istraživanja ili produkcije, a projekt ne treba biti dovršen za vrijeme trajanja rezidencije. Umjetnik_ca može prijaviti i projekt koji će biti predstavljen drugdje, ali mu/joj je potreban prostor za rad, odnosno njegovu pripremu. Za vrijeme rezidencijalnog boravka, organizirat će se javna prezentacija projekta u formatu otvorenog studija i razgovora s umjetnikom_com.

Više detalja o rezidenciji pronađite ovdje.

Prijave se vrše putem online obrasca do 9. veljače.

Paralelno, na svom omiljenom istraživačkom portalu, Instagramu, čitam o navodnom istraživanju prema kojem otkaz na poslu doprinosi zdravlju više od prestanka pušenja cigareta – i pitam se radi li se o klikbejtu ili bi mi bilo pametnije da zatvorim laptop umjesto da ugasim cigaretu. Poruke i dalje stižu: Odmori, ‘ajde, barem malo. Uzmi koji self-care dan.

Self-care. Na engleskom, jer briga o sebi na hrvatskom nekako gotovo da zvuči previše sirovo, previše stvarno. Razmišljam, što uopće znači self-care u okviru rada u kulturnoj industriji? Što znači ležati na plaži i za vrijeme godišnjeg pisati članak? Anksiozno upisivati rokove u kalendar? Računati koliki sam postotak svoje plaće upravo potrošila na odmor od kojeg trebam – odmor? Razmišljati o prijavnicama za javne gradske i državne pozive za financiranje, koje pišu mahom umorne, zabrinute i potplaćene radnice u naivnom nadanju da će sljedeće godine biti bolje.

U kulturi rada koja sve pretvara u zadatak, self-care se lako pretvara u mikromenadžiranje vlastite ranjivosti. Ako u svoju Google tražilicu upišete pojam self-care, sigurna sam, preplavit će vas članci sa skincare rutinama od 12 koraka, savjeti i trikovi za opuštanje od kojih će vam mozak početi generirati pitanja poput: jesam li danas disala, pisala dnevnik zahvalnosti, zapalila svijeću s eteričnim uljem, pila preskupi čaj za smirenje od lavande, slušala podcast, gasila notifikacije, radila jogu? Ako nisam – jesam li uopće prava radnica na sebi? Kad je i rad na sebi postao prekarni rad?

U kontekstu neoliberalnog kapitalizma, self-care više nije prostor odmora, regeneracije ili oslobađanja, nego još jedan zadatak u nizu, još jedna to-do stavka koja zahtijeva vrijeme, disciplinu i emocionalni angažman. U takvom sustavu,  briga o sebi se više ne shvaća kao briga za vlastito zdravlje i dostojanstvo u otporu prema opresivnim strukturama, onako kako ga je zagovarala Audre Lorde, već kao novi oblik imperativa: moraš se pobrinuti za sebe da bi ostala produktivna, dostupna i funkcionalna – za posao, za druge, za sistem. U svojim ranim oblicima, praksa brige o sebi nije bila wellness trend nego politička nužnost – alat za preživljavanje marginaliziranih grupa. Brinuti za sebe značilo je i brinuti o zajednici, boriti se protiv sustava koji te želi iscrpiti ili izbrisati.

Kad je Lorde pisala o brizi o sebi u svojoj zbirci eseja A Burst of Light iz 1988., borila se s karcinomom. Ta se činjenica rijetko spominje, a ovu se afroameričku feministkinju, pjesnikinju i aktivistkinju gotovo nikad ne citira u kontekstu i cijelosti. Danas je njezin citat, koji slijedi u nastavku, ogoljen do klišeja, komodificiran, često sveden na Instagram post koji poziva na kupnju maske za lice. Treat yourself – kupi, potroši, popravi se. No ono što je Lorde uistinu napisala, u cijelosti, sve je samo ne toliko banalno:

„Morala sam ispitati, u snovima jednako kao i u testovima imuniteta, razorne posljedice pretjeranog angažmana. Previše se angažirati nije isto što i rastezati vlastite granice. Morala sam prihvatiti koliko je teško nadzirati tu razliku. Za mene je to bilo nužno poput smanjenja unosa šećera. Ključno. Fizički. Psihički. Briga o sebi nije sebičnost, već očuvanje sebe, a to je čin političkog rata.”

Self-care kakav nam se trenutačno promovira daleko je od brige o sebi i ideje političkog rata, naprotiv, funkcionira kao kompenzacijski mehanizam unutar sustava koji normalizira iscrpljenost, a iz “brige o sebi” radi tržišnu nišu. Ono što je nekad bio radikalni čin otpora danas često postaje individualizirana odgovornost za kolektivno proizvedeni burnout. Umjesto da adresira strukturalne probleme rada – prekarijat, multitasking, neplaćene angažmane, emocionalnu iscrpljenost, nameće se kao alat samopomoći koji nam omogućava da izdržimo – samo još koji dan. Briga o sebi mukotrpan je i dugotrajan posao. Maske za lice, eye patchevi, i ini preparati koji nam se nameću kao self-care uglavnom su lijepo upakirana laž koju preskupo plaćamo, koja doduše, možda i čini da se osjećamo dobro, ali samo na tren. Koga briga što će mi prišt na licu eksplodirati kad mi je mozak tempirana bomba?

Self-care, dakle, nije borba protiv podočnjaka već protiv neprospavanih noći koje ih uzrokuju, nije borba protiv bora na licu nego protiv mrštenja uzrokovanog stresom, nije borba za bolji rast kose nego protiv uzroka njenog opadanja. Nije ni borba za summer body već za fizičko zdravlje, nije ni borba za odlazak na masažu nego za leđa koja ne bole kronično, nije ni borba za neodgovaranje na poruke već za nedopuštanje da nas rad posjeduje 24/7. Za to nam je potreban odmor koji si ne mogu svi priuštiti. 

Glavna premisa kulturnog rada u kasnom kapitalizmu, njegovim ostacima ili kakogod sad nazivamo ovo konstantno stanje neizvjesnosti, ostaje – radim, dakle postojim. U nekoj proširenoj verziji može zvučati i ovako: dostupna sam, dakle postojim; nosim laptop na godišnji, dakle postojim; ne stignem, dakle postojim. Postojim li uopće ako ne radim? U moru (pozitivnih) trendova koje pratimo i za koje se zalažemo – od slow livinga, održivosti, degrowtha i slično, možda bismo svu tu silnu teoriju mogli primijeniti tako da, za početak, jedni drugima omogućimo život s manje hitnosti i dostupnosti. Ili barem bez nepotrebne hitnosti. I ovo nije devalorizacija onog čime se bavimo, nego puka potreba. 

No ima li uopće života bez ili nakon rada? Nick Srnicek i Alex Williams u knjizi Postkapitalizam i svijet bez rada (Jesenski i Turk, 2020) tvrde: “Rad se obično formulira u opreci prema dokolici koja se obično veže uz vikende i praznike. No dokolicu ne treba brkati s besposlicom budući da mnogo toga u čemu uživamo iziskuje od nas golem trud. (…) Postradni svijet stoga nije svijet besposlice; to je svijet u kojem ljudi više nisu prikovani uz svoj posao već su slobodni stvarati vlastiti život. Takav projekt ima uporište u dugom nizu mislioca – podjednako marksista, kejnzijanaca, crnih nacionalista i anarhista – koji su odbacivali ideju o radu kao nečemu što ima središnje mjesto u životu.”

Nije nemoguće stvoriti kulturu koja ne romantizira umor. Nije nemoguće zamisliti radne odnose temeljene na solidarnosti, a ne kompetitivnosti. Iscrpljenost nije vrlina, a biti stalno zauzet nije statusni simbol. Ta borba nije samo za danas, nego i za budućnost – za generacije koje dolaze. Za rad dostojan čovjeka, za vrijeme koje ne pripada isključivo poslu, za tijelo koje nije pod stalnim pritiskom učinka. Možda tada više nećemo morati pričati o tome koliko je bilo teško, dokazivati da smo dale sve od sebe kroz priče o neprospavanim noćima i neplaćenim satima. Iskustvo iscrpljenosti ne bismo trebali prenositi kao dokaz snage, već kao znak upozorenja. Umjesto da gradimo identitet na patnji, gradit ćemo ga na mogućnostima. Na nježnosti, a ne na preživljavanju. Otpor ne počinje velikim gestama i ne počiva na grandioznosti već je i u mikroakcijama i onome što možemo pružiti sebi i drugima.

Možda je i to već početak kraja ovog sustava – usuditi se reći ne: ne možeš me više imati cijelu. Radim, ali ne uvijek. Postojim i kad ne radim. Ne želim napisati tekst koji završava porukom da sve može biti bolje ako samo još malo više poradimo na sebi. Ne treba nam još posla. Ponekad je stvarno dovoljno priznati da je teško. I da nas umor ne čini slabima ni lijenima, nego živima u sistemu koji nam ne želi dobro.

Prerađene smo i umorne. Da, overworkerd se možda prevodi sa preopterećen, ja ga sad već shvaćam doslovno, kao prerađen. To možda više zvuči kao neka jeftina konzerva koja izgledom i okusom podsjeća na pseću hranu i ima jedno 15 E-ova u sebi. Proizvod. Sasvim je prigodno, tako se i osjećam – kao da me kapitalizam preradio i umetnuo u mene konzervanse koji mi omogućuju da imam duži rok trajanja. U istom tonu self-care postaje samo dobro dresirani pas kapitalizma koji umjesto da laje u znak upozorenja kad nanjuši prve simptome zamora, grize i to uglavnom – novčanike.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Udžbenici povijesti, koji su u upotrebi od 1990-ih do danas, su u većoj ili manjoj mjeri — kada se radi o nacionalnim povijestima — kontradiktorni susjednim nacionalnim programima. Međutim, pažljivijim uvidom primjećujemo da ovi narativi u svojoj osnovi nisu toliko različiti budući da se povijesne revizije odvijaju po istom ključu. Koristeći istu matricu i sličan patriotski literarni stil oni selektivno predstavljaju i interpretiraju povijesnu faktografiju. Zajedničko im je i veće ili manje relativiziranje ili brisanje tekovina prethodnog socijalističkog sistema, humanističkih vrijednosti poput internacionalizma, društvenog vlasništva, samoupravljanja itd.

Matrice su slične jer su dio istovjetnog šireg narativa — utemeljenje hegemonije neoliberalnog kapitalističkog sistema u kome se nesmetano mogu odvijati privatizacija u socijalizmu stečenog društvenog kapitala i eksploatacija građana koju vrše nove privredne i političke elite. Iako je teško reći da su spomenuti programski konflikti između sličnih narativa samo površinski, jer iza njih sada stoje i ratovi, na tisuće žrtava, veterana, branitelja, raseljenih i izbjeglih osoba, ova radionica pokušat će ispitati problematiku mijenjanja povijesnog narativa kada se radi o periodu razvoja socijalističkih društvenih odnosa, kroz analizu udžbeničkih lekcija iz kojih se učilo prije i poslije 1990-ih na prostorima bivše Jugoslavije.

Na radionici će se analizirati vizualni i tekstualni materijale iz udžbenika, poticat će se diskusije te pokušati sastaviti svezak s kompilacijom materijala iz različitih udžbenika, koji će se na licu mjesta zajednički izraditi tehnikom kolaža i fotokopije. 

Ova radionica dio je dugoročnog projekta Istorije u raspravi (Disputed Histories) u čijem sastavu se nalazi i biblioteka udžbenika povijesti i drugih “društvenih” predmeta koji su u raznim povijesnim periodima bili u opticaju na teritoriju bivše Jugoslavije i nekih obližnjih zemalja. Radionica se održava od 9. do 12. listopada u riječkoj Galeriji SIZ.

Vahida Rumujkić djeluje na granici umjetnosti i aktivizma. Kroz individualno stvaralaštvo ili u suradnji, njeni umjetnički projekti baziraju se na relacijama koje se uspostavljaju kroz sam proces realizacije rada, na taj način pružajući mogućnost stjecanja novih znanja i iskustava, prije nego na završenim objektima. U tom smislu Vahidin rad je kontekstualan — bavi se kreiranjem uvjeta ili situacija koje će inspirirati nove kreativne momente i transformacije na osobnom i društvenom planu. 

Izvor: Galerija SIZ

O čileanskom putu u socijalizam raspravljat će se iz ekonomskog, povijesnog i društvenog aspekta i pokušati to povezati sa recentnim događajima u ovoj južnoameričkoj republici u kojoj se, unatrag nekoliko godina, razvio jedan od najjačih studenskih pokreta lijeve orijentacije na globalnoj razini.

Tribina će se održati u petak, 11. listopada u 19 sati u Hatzovoj 16, u prostorijama SABA-e. Na tribini, u organizaciji Mladih antifašistkinja Zagreba i Centra za radničke studije, izlažu povjesničar Josip Jagić, Mislav Žitko (CRS) i Mario Kikaš (Slobodni Filozofski). Moderator je Marko Kostanić iz CRS-a. Nakon tribine slijedi otvorena rasprava.

Fotografija: Ostatak Allendeovih naočala, pronađenih u Palacio de la Moneda nakon njegove smrti

Postajanje majkom poziv je na radikalnu kritiku djelatnoga režima materinstva i na konstantnu proizvodnju drugačijih odnosa u polju reprodukcije svakodnevnog života. Materinstvo je uvijek određeno specifičnim povijesnim, kulturalnim, političkim i ekonomskim kontekstom, a dominantni se diskursi kroz različite institucionalne prakse uspostavljaju kao specifični režimi. Režim materinstva podrazumijeva oblik društvene kontrole u kojem prostor potencijalno kolektivne brige postaje mjesto ostvarivanja interesa kapitala i nacionalne države. Namjera je knjige potaknuti diskusiju o pitanjima materinstva i reproduktivnog rada u lokalnom kontekstu: u krugovima feminizma i u krugovima ljevice, u polju teorije i političke aktivističke prakse te u polju umjetnosti kao mjesta proizvodnje politike i znanja. Uvođenjem perspektiva koje preispituju etablirane feminističke programe i proširuju postojeće prakse politika emancipacije, pokušava se ukazati na mogućnosti nadilaženja i revolucionariziranja uvjeta svakodnevnog života u vrijeme globalnog neoliberalnog kapitalizma, njegovih paradigmi, politika, tehnika kontrole, uvjeta rada, migracijskih režima i demokracije.

Knjiga je uvod u razgovor koji će se voditi na okruglom stolu 20. i 21. svibnja u beogradskom KC Rex i dostupna je za besplatno preuzimanje ovdje.

KP / uzbuna / Fotografija: Ulrike Rosenbach

KP: Kako nastaje kustoski kolektiv Što, kako i za koga – WHW?

D. K.: Meni je sve to ispalo kao neki logičan nastavak. Počevši od iskustava iz 80-ih koja su se 90-ih prenijela u Arkzin pa isto tako i ovo što se iz Arkzina na prijelazu stoljeća/milenija prelilo u WHW. WHW je iniciran oko priče Komunističkog manifesta sa Žižekovim predgovorom, knjige koju je izdao Arkzin. Razmišljali smo da se napravi neki javni događaj koji bi privukao ljude i potaknuo neku javnu diskusiju oko te teme, ne samo knjige kao proizvoda na tržištu, nego oko tradicije komunizma, komunizma danas – što nam znači u ovim novim uvjetima tranzicijskog, neoliberalnog kapitalizma. Tako sam pozvao Natašu Ilić koja je s Igorom Grubićem radila na projektu Knjiga i društvo – 22%, serije performansa oko ukidanja poreza na knjige i za koji smo napravili katalog. Ja sam mislio da bi to moglo biti tako nešto, relativno manjeg opsega. Nataša je onda pozvala Anu Dević i Sabinu Sabolović da zajedno to osmisle i nakon dvije godine složile su projekt Što, kako i za koga? Izložba je održana u HDLU, predavanja u mami, a iz toga se nekako logično nastavilo s daljnjim radom. Osnovana je udruga, pridružila se Ivet Ćurlin koja se tada upravo vratila sa studija u New Yorku, dijelili smo prostor, osmislili nove projekte.

KP: 2003. godine WHW na poziv Janoslava Šabana, tadašnjeg direktora AGM-a, počinje voditi Galeriju Nova. Koliko je postojanje Galerije utjecalo na rad WHW-a u smislu vidljivosti i prepoznatljivosti? 

KP: Gotovo od samih početaka WHW je prisutan na međunarodnoj sceni. Radite projekte izvan Hrvatske. Koliko ti kao autor/dizajner, koji u tim situacijama ipak moraš komunicirati i s nekim drugim subjektima i u nekim drugim kontekstima, u tome nalaziš izazova i koliko ti to otežava rad? 

S Istanbulom je pak stvar bila potpuno drugačija. Riječ je o puno većoj organizaciji, u kojoj postoji Fondacija koja organizira Bijenale. Oni imaju i svoj marketinški odjel, direktore i podjelu poslova. Već je priličan uspjeh WHW-a što ih je uspio nagovoriti da radimo kuriranje i vizualni identitet u paketu, točnije da je vizualni identitet sastavni dio, a ne nešto što dolazi naknadno kad se projekt već postavi i kada ga samo treba nekako prezentirati publici. Meni je, naravno, bilo puno teže. Trebalo je sa svima njima komunicirati i pokušati pronaći kompromise između raznolikih zahtjeva, kustosica, umjetnika, fondacije i marketinga i na kraju krajeva mene samog kao dizajnera. Cijeli je projekt utoliko bio puno kompleksniji i više iscrpljujući u tom pregovaranju.

D. K.: Veliko je pitanje koji su to odnosi i kako ih definirati. Mislim da jedan dio problema leži u činjenici da ti odnosi često uopće nisu definirani. Npr. prilikom rada na Istanbulskom bijenalu dogovaraš posao s Fondacijom. I ti kao dizajner si u načelu slobodan sve dok ne govoriš protiv Ataturka. Ali već u nekom drugom koraku se ipak pokaže da tu postoje raznorazni obziri koje ne smiješ zanemariti. I tu je stvar dogovora i kalkulacija – koliko se može pritiskati, koliko ne, pri čemu naručitelj uvijek ima hrpu argumenata za svaki svoj ne. Ili npr. kada smo Ilić, Ruta i ja radili redizajn Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije, situacija je bila slična, uporno ti ponavljaju: Kod nas se tako radi. Pa dobro, kod vas se tako radi sad, ali ne znači da je tako zacrtano jednom za uvijek pa da baš tako mora biti. Ali institucije su trome same po sebi.

D. K.: Spontano i intuitivno smo podijelili stvari, nikada to nismo posebno formalizirali, tako da se ja doista nekada navodim, nekada ne. Dakle, kada je riječ o kustoskom poslu onda se radi o timu 4 kustosice, a kada je nešto šire onda je to udruga WHW pa sam tu i ja i neki drugi ljudi. Nemam neki veliki problem autorstva i potpisivanja. A istina je da imam neki privilegirani položaj vizualizacije pa tako htio ne htio utječeš na to kako ljudi, naročito u inozemstvu, percipiraju i shvaćaju te projekte.

KP: Pored toga što dizajniraš promotivne i popratne materijale projekata, ti si ujedno autor dizajna pojedinih izložbi WHW-a. Kako je došlo do ovog širenja tvoga angažmana i na postav izložbi? 

U tim izložbenim projektima naglašen je diskurzivni element, više dokumentacija i govor o kontekstu nego samo izlaganje umjetničkih radova, pa tako sam dizajn izložbe ima važnu ulogu, na izvjestan način nadomješta estetski element samih umjetničkih radova.

Bez konvencionalnih hijerarhija – Dvotjednik Arkzin nije bio na tragu konvencionalnog novinarskog dizajna devedesetih godina. Dejan Kršić bio je jedan od dizajnera, a kasnije i glavni urednik. 

U novoj zabavnoj emisiji na HTV-u, Rizzi-Bizzi, jedini dio te emisije koji je imao minimum referenci na političko-društvenu scenu, onaj dio pod imenom Stajski gnoj, od prije nekoliko tjedana nestao je iz programa.   

Autorica Gnoja, Andreja Buča i dalje radi za emisiju, ali na potpuno “nevinim” pričama poput one u kojoj sa poznatim rukometašem gleda utakmicu na tv-u. Iako je Rizzi Bizzi trivijalna zabava unutar koje je spomenuti Stajski gnoj predstavljao banalni minimum referenci na političko-društvena “događanja”, izgleda da je i kao takav, Stajski Gnoj bio svojevrsni enfant terrible na HTV-u.

Dobro, rekli bi mnogi, pa to je zabavna emisija, tu ne bi ni trebalo opterećivati ljude sa “politikom.” Ali, onda Goran Milić u svojoj Idemo na Put epopeji u emisiji iz Urugvaja, emitiranoj u srijedu 4. veljače, poslije intervjua sa kćerkom stanovitog bivšeg ustaše, predlaže istoj da se njih dvoje, gdje je Milić dijete partizana, zagrle uz Milićev komentar kako bi tako nešto u Zagrebu bilo teško zamisliti?! I tako Goran Milić u emisiji proklamiranoj i percipiranoj kao “putopisno-razbibrižna” odjednom evocira Tuđmanovsku politiku “miješanja kostiju”, povijesne pomirbe djece/unuka ustaša i partizana i slično. Tako se, navodno apolitični Idemo na Put odjednom pretvori u bulletin board kripto hadezeovske politike iz devedesetih.

Naime. ne radi se samo o tome da se program javne televizije pretvorio u neku upgradeanu verziju “Katedrale duha” – spomenimo samo nedostatak Latinice (iz ovih ili onih razloga); Otvoreno u kojem o liberalnoj demokraciji raspravlja Dijana Čuljak-Šelebaj “proslavljena” izvještavanjem iz “Herceg-Bosne”; odlazak Petra Štefanića iz Dossier.hr koji je navodno dovodio “provokativne” istraživačke novinare; invazija “dokumentaraca” sa nacionalnim nabojem u stilu nedavno emitirane povijesne travestije pod imenom Pretorijanci Europe – nego je opća medijska scena postala trivijalna do krajnjih granica.

Dakle, na stranu HTV, ono što je dominantna karakteristika medijskog “sadržaja” (naravno, ne samo u Hrvatskoj) nije nikakva pretjerana politizacija (kako se to u puku zove), pa čak ni ona u korist vladajuće stranke, nego upravo suprotno – apsolutna trivijalizacija medijskog prostora – dakle egzodus politike (u smislu artikulacije društvenog, ne u smislu taksativnog praćenja aktivnosti političkih institucija) iz istog javnog prostora. Nedostatak političkog u smislu da se, kako kaže Ranciere, ono što se obično zove “socijalnim,” “ekonomskim” ili “trivijalnim” nazove političkim.

Dakle, ne uzimanje ove perspektive u obzir rezultira u situaciji u kojoj se kritika simptoma trivijalizacije javnog prostora u medijima svodi na kritiziranje “žutila” ili “estradizacija”, na puku “kritiku turbo-folka”. Što dalje obično rezultira u konstrukcijama rasističkih kulturoloških matrica koje u Hrvatskoj imaju oblik poštapalice “To nije mittel-europska kultura” – ili “to nisu vrijednosti, koje bi baštinile” već mitske figure “starih Zagrepčana” – a kod istočnih susjeda obično u ksenofobičnim mantrama protiv onih još istočnijih susjeda… Kao strahovit primjer “provlačenja” ideološkog kroz trivijalno tu je slučaj od prošle godine kada su srbijanske Večernje Novosti u TV prilogu najavili National Geographic dokumentarac slijedecim riječima: “Sa samo dva meseca starosti, ženka pacova može da donese na svet 12 mladunčadi! Ovim tempom razmnožavanja ona može da doprinese da se njihova populacija u Indiji poveća za 15 000 jedinki! Neverovatan priraštaj (koji premašuje čak i onaj kosovskih Albanaca), zajedno s činjenicom da pacovi u Indiji imaju sve manje prirodnih neprijatelja, zaslužan je što poslednjih godina glodari preplavljuju ovu mnogoljudnu zemlju.” 

Kao rezultat ove operacije ne postaje nikakav “turbo-folk” kulturološki mainstream, nego trivijalnost, brutalna efemernost, ukratko opskurnost postaje ideološki mainstream društva koje, integrirajući se u neo-liberalni kapitalizam još ne može osloboditi svojih pred-modernih opsesija te tako kombinira najgore od oba svijeta. U okvirima takvog ideološkog, kada je zvanična politička scena postala prazna ploča gdje i desne i “lijeve” stranke zvuče isto, politička inklinacija, posebno ona desnog prefiksa kao u slučaju Milića, promovira se upravo kroz trivijalno.

Parafrazirajući Giorgia Agambena, današnji politički prostor suverenosti konstituira se kroz duplu iznimku – viškom profanog u religijskom i viškom religijskog u profanom. I evo, s jedne strane Don Petar Mikić iz Ploča plaća tisuću kuna roditeljima koji djeci daju “podobna” imena (kao u slučaju viška profanog u religijskom), a s druge strane tu je slučaj don Anđelka Kaćunka koji se pojavio na promociji knjige Nives Celzijus (što je svojevrsni slučaj viška religijskog u profanom). Naravno, ako se Agambenovo religijsko sagleda u spektru širem od “institucije religije”, ako se političari ne bave politikom nego “spinom” (jer recesije “nema”, zdravstvo se privatizira,…) onda se PR agenti i estradnjaci mogu početi baviti politikom.  

A trivijalnost uzdignuta na pijedestal svetosti rezultira u tome da su sa jedne strane tržni centri non-stop puni, a sa druge strane neki od budućih akademskih građana u testu općeg obrazovanja misle da je Amerika otkrivena u dvadesetom stoljeću.

Da ne bude zabune, javne osobe kao Don Kaćunko u ulozi svojevrsnog hip-popa ili recimo (od takozvane građanske javnosti) često kritizirani Željko Kerum uopće nisu apriorno negativne figure, nego su upravo kao takvi – jednostavno pojave koje skidaju aureolu autoriteta/ozbiljnosti sa onih institucija/ekspertiza iz kojih dolaze i jednostavno ih prokazuju kao trivijalne. Kaćunkova podrška promociji spomenute knjige Nives Celzijus nije ništa manje neozbiljna od tvrdnje Glasa Koncila da su za financijsku krizu krivi “komunisti”, dok je Kerum sa druge strane jednostavno tip koji jasno govori o onome što je spiritus movens financijskih elita – čisti profit. I tako najvažnija vijest zadnjih dana u kontekstu političkog spora sa Slovenijom postaje vijest da je Hrvatica pobijedila na slovenskom natjecanju za pjesmu za Eurosong!! Sad se valjda očekuje da ta činjenica na neki volšebni način riješi politički spor što dvije vlade očigledno ne mogu-ne žele.

Ok, bilo tko može reći – Pa nije medijska reprezentacija politika, ali nažalost, jeste. Jer ne prate mediji političke poteze nego je upravo obrnuto. Metaforički rečeno, novi Triumph des Willens ne režira Lenni Rifensthal, nego masa raznih spin doctora, urednika zabavnih programa i estradnjaka.