Nova koncertna izvedba Raj na zemlji Aleksandra Stojkovića (Goribor) u suradnji s Alenom i Nenadom Sinkauzom donosi poetsko-glazbeno putovanje koje se gradi na prethodnoj glazbeno-scenskoj suradnji Malo je dovoljno, nastavljajući time ono što su započeli 2012. godine u MM centru. Ondašnje glazbeno-scensko djelo Malo je dovoljno nastalo je u produkciji Teatra &TD i Muzičkog salona Kulture promjene, te se izvodilo narednih pet sezona.

Ponovno okupljanje ovog kreativnog autorsko-izvođačkog trija pod imenom Još gori donosi novo umjetničko putovanje u kojem je kao i prošlog puta za tekst i glas zadužen Aleksandar Stojković ST, a Sinkauzi za glazbene pejzaže.

Ulaz na program je besplatan, a više detalja pronađite ovdje.

Iako je tema Uljanika kao simbola industrijskog identiteta grada obrađivana iz različitih perspektiva – ekonomske, povijesne, organizacijske ili pak filmsko-dokumentarne – antropolog i etnolog Andrea Matošević odlučio se baviti njegovom zvučnom ostavštinom: i bukom i tišinom. Godine 2022., s pulskim glazbenicima Alenom i Nenadom Sinkauzom započinje ciklus radova Industrijska mapiranja, koji istražuje industrijsko nasljeđe i njegove zvučne pejzaže.

Zvučni arhiv jedne epohe

Ciklus Industrijska mapiranja započinje projektom Sicomat (2022.), zvučnom instalacijom i performansom koji se bavi industrijskom tišinom nastalom nakon gašenja proizvodnje. Polazeći od stroja za rezanje brodskog lima, autori (u suradnji s multimedijalnim umjetnicima Miodragom Gladovićem, Marijom Kalogjerom i Ivanom Marušićem Klifom) istražuju napetost između nekadašnje buke – simbola rada, napretka, ali i teškog života – i tišine koja u kontekstu deindustrijalizacije postaje znak odsutnosti i prekida. Zvuk sicomata tako postaje ishodište ritma, ali i kontrapunkt tišini: trag industrijskog pulsa u prostoru u kojem je proizvodnja zamrla. 

U sljedećem projektu, Propulzor – partitura za brod Galeb (2024.), fokus se premješta s prostora proizvodnje na simbolički objekt. Brod Galeb ovdje se tretira kao instrument i partitura, ali i kao arhiv jedne završene industrijske epohe. Koristeći arhivske snimke i zvukove broda, autori (kojima se ovaj put pridružuje medijski umjetnik i redatelj Vladislav Knežević) kondenziraju povijest rada u jedan predmet koji danas egzistira kao muzejski artefakt.

Na temeljima ovih projekata nastaje treći – Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada. Fokus se širi s pojedinačnih industrijskih prostora ili objekata na ritam rada kao zajednički nazivnik različitih okruženja: brodogradilišta, kamenoloma i radnih akcija. Kroz glazbu, zvuk i sliku reinterpretira se način na koji je takav kolektivni rad bio prikazivan u drugoj polovici 20. stoljeća. Premijerno izveden 18. prosinca 2025. na Maloj sceni INK-a u Puli, projekt je svoju zagrebačku izvedbu imao dva dana kasnije u kinu Kinoteka.

Polazište projekta i ovoga puta bili su arhivska građa, filmske snimke, terenske audio snimke i istraživački materijali koje je Andrea Matošević prikupljao tijekom godina rada na temi industrijske baštine. Izvedba je strukturirana kao audiovizualni performans u kojem se naracija uživo isprepliće s glazbom i montiranim arhivskim sekvencama. Tekst koji je Matošević napisao i tijekom izvedbe čitao funkcionira kao labavi scenarij, okvir koji su u procesu oblikovali i ostali članovi tima, Alen i Nenad Sinkauz (glazba i zvuk), Miodrag Gladović (spacijalizacija i trombon), Michele Sambin (šalmaj i video), Davor Sanvincenti (video) te Hrvoje Pelicarić (ton majstor). 

Projekt je nastao u otprilike 12 dana, tijekom desetosatnih druženja autorskog tima u pulskom klubu Kotač. Zajednički su muzicirali, svaki kroz svoj medij – tekst je inspirirao glazbene motive i songove, a oni video sekvence i obratno. U razgovorima nakon zagrebačke izvedbe, svaki od autora istaknuo je ispreplitanje i sinergiju u procesu: “Važno nam je raditi o kolektivitetu rada, ali i naglašavati naš vlastiti kolektivitet – nije riječ samo o zbroju dijelova, već o prožetoj cjelini”, kaže Matošević. 

Vizualni dio Sanvincenti i Sambin satkali su od nekoliko dokumentarnih filmova i arhivskih snimaka: Amerikanka Zorana Tadića (1970.), Pulski navozi Branka Bauera (1970.), Ho-ruk! Petra Trinajstića (1978.), Hop-Jan! Vlatka Filipovića (1967.), Narodziny statku Jana Lomnickog (1961.), Organizacija rada i života omladine na radnoj akciji, Shipyard Paula Rotha (1935.) te Od 3 do 22 Kreše Golika (1966.). 

Iz tog mozaika prizora brodogradilišta, radnih akcija i tvorničke svakodnevice izdvaja se Smilja Glavaš, dvadesetdvogodišnja tekstilna radnica i središnji lik audiovizualnog performansa. Njezin dan, zabilježen u Golikovu filmu, prati ritam dana majke, supruge i radnice zagrebačke tvornice Jedinstvo. Dramaturgija njezine svakodnevice – od alarma budilice i koračanja prema poslu, preko strojeva u tvornici, šuma slavine i lupkanja tanjura, mekih zvukova djeteta, do gašenja lampe i navijanja budilice za novi dan – uokviruje rad i prevodi se u dramaturški luk montiranih sekvenci.

Topliji pogled u prošlost

O vizualnom rješenju detaljnije je govorio Davor Sanvincenti, koji je sve filmove montirao u kvadratnom formatu 1:1. Ističe kako mu je bilo bitno “da je platno čisti film, da stvori osjećaj prozora u to vrijeme, poput 6×6 kamera iz 60-ih koje imaju određenu toplinu koju filmski format ili video nema – nije spektakl, intimnije je”. Takav estetski odabir, uz jednostavnu scenografiju platna obgrljenog glazbenicima, uistinu “miče suvišnost” i uranja gledatelja_icu u alternativnu prošlost – život i svakodnevicu radnika kakvu su 60-ih i 70-ih filmovi prikazivali, sada rekonstruiranu kroz novi kontekst. 

Zvučna slika izvedbe slojevito se gradi između komponiranog, improviziranog i arhivskog materijala. Braća Sinkauz koriste električnu, akustičnu i bas gitaru, efekte, ritam-mašinu i analogni sintisajzer, kombinirajući gotove songove s otvorenijim, (polu)improviziranim dionicama “zakucanog trajanja i tipologije zvuka”, kako ih opisuje Nenad. U zvuk se upisuju šumovi iz filmova, ali i terenske snimke Uljanika koje je Alen zabilježio još 2007. godine, a potom ih digitalno preradio u materijal koji se može izvoditi uživo. Povremeno se zvučnoj slici pridružuje i Michele Sambin, glasom i šalmajem, pretečom klarineta, dok Miodrag Gladović, pomoću višekanalnog sustava, premješta zvuk po zvučnicima u dvorani te se u jednom trenutku čak uključuje i trombonom.

Da nisam naknadno dobila tekst izvedbe, teško bih pohvatala količinu referenci i slojeva koji se u performansu preklapaju. Upravo je ta gustoća ono što povremeno najviše “grebe”: prenapučenost zna biti dezorijentirajuća, a slike koje tekst proizvodi djeluju poput kratkih bljeskova misli. Tekst, snažno obojen sarkazmom i cinizmom, već u uvodu uspostavlja jasnu perspektivu o tome kako je propast industrije “privrede [kao vitalnog organa]” pogodila ljude koji su istodobno i bili sama industrija – “išupaj srce, riješio si se ljudi”. 

Industrijski ritam pritom se misli organski, kroz cirkulaciju i puls: svakodnevni hod radnika_ca prema tvornicama proizvodi zvuk kolektivnog tijela, “benigni šum kolektivnog srca”. Taj osjećaj ritma i protoka glazba boji nervozno i distopijski. Čak i statičniji, krupni kadrovi Golikove Smilje u tramvaju zvuče nemirno. Pitomiji početni kadrovi postupno ubrzavaju kako se nižu prizori radnika_ca u tramvajima, na biciklima, u užurbanom hodu prema tvornicama, a glazba cijelu sliku dodatno zaoštrava, gotovo kao soundtrack Metropolisa podebljan beatovima koji daju klupski prizvuk, ogrnut punkersko-noiserskim veom. 

Glas industrije

Dalje u performansu tekst odlazi i na meta razinu, komentirajući Golikov “propust”, odnosno izostanak Smiljina glasa u njegovu djelu snimljenom u maniri nijemog filma. No, kao što “Golik” iz Matoševićeva teksta argumentira, Smiljin glas je u “vršku njenih prstiju, u vještini i brzini ‘snovanja’ stroja, u predanosti radu kao i u nježnostima prema djetetu”. Njen glas je, dakle, ritmičnost i zvučnost njena rada. Na pitanje imaginarnog “Golika” kako će to proći kod postkolonijalnih teoretičara_ki, istraživača_ica postsocijalizma, feministica i feminista, autori odgovaraju da takvu poziciju brane svojom izvedbom. Oni prevode i daju njenoj ritmičnosti i zvučnosti novi oblik, drugi život – (re)humaniziraju je. Pretvarajući zvuk njezina rada u novo glazbeno tkivo, stvaraju emocionalno nabijeniju sliku od  “tišine” prirodnih šumova. Trenutak tjelesnosti glasniji je nego što bi možda bio njezin glas – podsjetnik da iza ritma industrije uvijek stoji tijelo, ali i cijena koju je to tijelo platilo. 

Melankoličan intermezzo, tromog basa s plutajućom gitarom preko, prati depresivne vizuale: sjene radnika koji snažno zamahuju maljem ili se sizifovski spuštaju niz stepenice – kao u beskonačnoj petlji. Glazba prestaje. Čujemo ženski glas, a na platnu njen portret.  Javlja se “jedanaesterostruka” udarnica “Sonja Erbežnik”. Stvarna Sonja bila je prva žena u FNRJ koja je izvršila petogodišnji plan za 2 godine, 8 mjeseci i 21 dan. Matoševićeva “Sonja”, pak, u svom monologu pomiče granice te jezik petogodišnjih planova, normi i udarništva namjerno gura do ruba pucanja. Predstavlja se nizom postignuća koja zvuče groteskno, poput: “savladala sam tajnu protoka vremena”, “istovremeno radim na dvadeset strojeva”, “uskoro ću ispuniti drugi petogodišnji plan”. Upravo u toj pretjeranosti Matošević ukazuje na logiku sustava koji zahtijeva nemoguće, ali ga istodobno normalizira kroz jezik uspjeha. 

Kada se “Sonja” izravno obrati publici i uvede suvremene figure rada – “djelatnike”, “uposlenike”, “freelancere” samo ukazuje na imaginarnu promjenu fokusa: mijenjaju se nazivi i ideološki okviri, ali očekivanje brzine i sagorijevanja ostaju isti. To probijanje četvrtog zida i blago usporavanje izvedbe proizvodi komičan efekt, ali i nelagodu, jer “Sonja” ne traži ni dijalog ni razumijevanje. Ona nema vremena za refleksiju – čeka je norma. Kada publici poruči da zna “kako društveni procesi dozrijevaju u jeziku”, jasno je da ironija ne ide na račun radnice, nego onih koji vjeruju da su današnje riječi, ali i stvarni uvjeti rada, slobodniji ili humaniji od onih iz socijalističkog imaginarija. Pri čemu je potonji – za razliku od jezika kapitalizma koji je namjerno zamućen kako bi prekrio gore uvjete rada – barem direktniji.

Od kastracije do porinuća

U idućoj sekvenci tanka, suncem spaljena tijela, sinkronizirano odvaljuju brački kamen. To “[d]uboko, vrlo duboko zarivanje klinova, imenice muškog roda u čvrsto tijelo stijene, imenice ženskog roda” nalik je na ono što Matošević u tekstu imenuje kao gang bang –  silovanje prirode. Rad u takvim uvjetima tvori specifičan prototip maskuliniteta: otvrdnuto tijelo ispijeno nasilnim iskorištavanjem prirode, plaća danak godinama i zdravljem. Dok udaraju o kamen, radnici ponavljaju: “hop-jan” u ritmu zamaha svojih maljeva koji se njišu kao klackalice, hop-jan, hop-jan.

No glazba koja to prati ne imitira jačinu i gruboću udarca, već crta poetičniju, mekanu, nježnu sliku, kao da miluju kamen, “[k]ao da nema pjesme kojom se prikriva da stijena u tom grupnjaku i nije bespomoćna – krši prste, drobi šake, lomi ruke i slama noge”. Ono što naizgled predstavlja  plodonosan čin pokazuje se kao nasilje nad tijelom i kolektivom. U tom trenutku kreće Castration Song – naslov koji ironizira mit o plodnosti i moći na kojem počiva industrijski rad. 

U istom ključu čita se i prizor porinuća broda. Sinkronizirani zamasi drvenim trupcem i tupi ritam podbijanja drva prizivaju “porod” broda – još jedan ritual stvaranja. No taj porod nije trijumfalan, nego opasan. Zlokobni karakter Castration Songa, pojačan vrištanjem šalmaja, podsjeća da je industrijski mit o napretku uvijek bio isprepleten s rizikom i smrću. Opasnost i rizik dodatno se naglašavaju spominjanjem porinuća broda u Glasgowu 1883., u kojem su poginula 124 čovjeka, ilustrirajući koliko je taj ritual bio doslovno smrtonosan, a potom ga tekst suprotstavlja “još tupljem” suvremenom manjku – zvuku gašenja brodogradnje u Rijeci, Splitu, Puli i Zagrebu, odnosno “zvuku zločina”.

Performans završava naglim rezom: kadrovi neke plaže, žamor turista i zvuk njihovih šlapa dok koračaju po kamenju. Zapravo i nije važno o kojem gradu je riječ – zvučni identitet industrijskih gradova nestaje, zamijenjen unificiranim zvukovljem turistifikacije. Dok gledamo svjetlucajuće kamenčiće, sunce koje bljeska po vrhovima valova i šarenilo turista u pozadini, čuje se svirka uličnog muzičara koji izvodi The Scientist grupe Coldplay. Smilja gasi svjetlo. Ritam industrije zamijenio je klopot šlapa. 

Ho-Ruk! Hop-Jan! ne pokušava govoriti u ime radnika_ca, niti rekonstruirati izgubljeni svijet rada kroz neki heroizirani ili nostalgičarski pathos. Kako kažu braća Sinkauz, “mi nismo tamo i nećemo fingirati, mi nismo radnici u tom smislu”. Upravo ta distanca dopušta im da slike i zvukove industrije ponovno čitaju i oblikuju na svoj način – ne kao povijesnu činjenicu ili mit, nego kao ritam, zvuk i jezik koji otvaraju novu perspektivu i način da razgovaramo o tom nasljeđu.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Riječ je o predstavi autorice Ksenije Zec te suautorice i izvođačice Une Štalcar Furač koja progovara o zastrašujućoj i invazivnoj brzini kojom tehnologija i digitalizacija utječu na živote vrlo mladih ljudi.

Predstava je inspirirana slučajno pronađenim videom djevojke u trenutku kad “nije sasvim svoja”, Alter(N)acija predstavlja scensko traganje za nečim neodređenim što se manifestira u vidu praznine i odsustva, ali i svojevrsnog nasilja nad nama.

Uz plesačicu Unu Štalcar Furač, u predstavi se pojavljuje i Šimun Stankov u ulozi DJ-a koji intervenira u glazbu Nenada Sinkauza.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o plesnom solu u kojem autorica nastavlja istraživati “autobiografske ili autorefleksivne elemente kao uporišta za gradnju koreografskog materijala”, piše u najavi. Kao i u prethodnim radovima Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013) i Rob3rta (2019), umjetnica postavlja vlastiti identitet kao osnovu za stvaranje izvođačkog djela. Milevoj u ovaj rad unosi vlastite dnevničke zapise kao polazište i inspiraciju. Predstava nastaje u koprodukciji INK-a i umjetničke organizacije NIKAD KRAJA.

Luka Bosanac potpisuje dramaturgiju, Nenad Sinkauz glazbu, oblikovatelj svjetla je Anton Modrušan, kostimografkinja je Desanka Janković, a Jadranka Đokić govorna savjetnica.

Više detalja o predstavi i ulaznicama možete pronaći ovdje.

S Robertom je autorska predstava Roberte Milevoj nastala u suradnji s dramaturgom Lukom Bosancem i glazbenikom Nenadom Sinkauzom koja otkriva nježan i duboko osoban odnos plesačice s vlastitom prošlošću, umjetnošću i tijelom. Na pozornici se odvija dijalog između sjećanja i sadašnjosti, između nje i plesa – odnosa koji više nije strastveno razbuktan, već smiren, gotovo kontemplativan, ali još uvijek prožet uzbuđenjem otkrića.

The Pink Jam otvoreni je performans koji okuplja kolektiv plesača i glazbenika. U ovom eksperimentu bez čvrstog scenarija, sve se događa u sadašnjem trenutku: improvizacija, komunikacija, sudaranje ideja i čista umjetnička energija. Sudionici performansa zajedno s publikom brišu granice između generacija, formi i umjetničkih izraza, stvarajući prostor u kojem ples i glazba dišu jedno uz drugo. Na pozornici će se spojiti plesači Alexandra Madsen, Andrea Gotovina, Elda Kosanović, Ivona Medić, Mark Marić, Marko Gašparović, Nika Disney, Noa Pavlinović, Ognjen Vučinić, Rina Renier, Roberta Milevoj, Zora Cvijanović te glazbenici Borko Rupena, Carlos Andres Fagin i Marco Quarantotto.

Detalje o izvedbama i ulaznicama potražite ovdje.

Radi se o izložbi čiji je postav podijeljen na tri dijela, a njima umjetnica premijerno predstavlja novu grupu radova, koju Branko Franceschi opisuje kao “eteričnu” i “poetsku”. Kako navodi u popratnom tekstu: “Prolog je poster, plavi ispis nebeskog prizora para lastavica u naznaci međusobne igre, difuzan i zamućen skalom uvećanja, slikarski u efektu. Možete ga ponijeti sa sobom i širiti područje izložbe u svoju sobu ili na bilo koje mjesto na kojem ga odložite, odbacite ili zaboravite..”

Umjetničini multimedijalni radovi nastali su u suradnji s Amirom Medunjanin, Nenadom i Alenom Sinkauzom. Kako navodi Franceschi, Poljak se ovaj puta izmješta u poziciju redateljice, a njen vizualni jezik usložnjava. “Postav je brzi repetitorij raspona umjetnosti instalacije, ali s obzirom da je riječ o metodama koje je Renata Poljak u svom bogatom opusu već koristila, podsjetnik je i na njezin artikulirani izvedbeni vokabular kojim nas kontinuirano podsjeća da angažirana umjetnost može biti poetična i vizualno atraktivna bez da umanji svoju kritičku oštricu”, zaključuje Franceschi.

Renata Poljak rođena je 1974. u Splitu. Diplomirala u Splitu 1997. kao profesorica likovne kulture, postdiplomski studij završava na Likovnoj akademiji École Régionale des Beaux-Arts 1999. u Nantes-u, Francuska. Na ALU u Zagrebu završava diplomski studij kiparstva 2020. Poljak se u svom opusu najviše bavi filmom i video umjetnošću, te instalacijama, fotografijom, crtežima i tekstom.

Više detalja pronađite ovdje.

S Robertom je četvrti u nizu plesnih sola u kojem autorica nastavlja istraživati “autobiografske ili autorefleksivne elemente kao uporišta za gradnju koreografskog materijala”, piše u najavi. Kao i u prethodnim radovima Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013) i Rob3rta (2019), umjetnica postavlja vlastiti identitet kao osnovu za stvaranje izvođačkog djela. “Kao ključni koreografsko-dramaturški princip uspostavlja se autoreferencijalnost”, pa se tako izvedba može gledati i kao suočavanje “s Robertom unutar i izvan plesa, ali i putovanje kroz dva desetljeća autoričinog rada na profesionalnoj plesnoj sceni”.

Koristeći vlastite dnevničke zapise, autorica na sceni stvara dinamičnu interakciju verbalnog i neverbalnog, balansirajući između “introspektivnog, ispovjednog, pa čak i poetskog diskursa i kronologije” s jedne strane te “plesnog vokabulara kojeg karakterizira istovremena suptilnost i ekspresivnost” s druge.

Ulaznice se mogu kupiti preko službene stranice INK-a.

Potaknuti pričom o brodu prijateljstva, Galebu i Pokretu nesvrstanih, autorski tim koju čine koscenaristica Andrea Matošević, redatelj Vladislav Knežević, zatim Miodrag Gladović potpisuje oblikovanje zvuka i njegov postav te montažer Mario Kalogjera surađivali su na projektu Propulzor.

Povezujući industrijsko naslijeđe s lokalnim kontekstom, u najavi performansa stoij: “To je istovremeno i priča o brodogradilištu Uljanik, nekadašnjoj žili kucavici grada Pule, čija će povijest vibrirati u pokretnim slikama, pulsacijama rada i odzvanjaju brodskih mašina.”

Ulaznice u pretprodaju koštaju 10, a na dan izvedbe 12 eura. Mogu se nabaviti na blagajni kina ili preko stranice ulaznice.hr.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Riječ je o predstavi autorice Ksenije Zec te suautorice i izvođačice Une Štalcar Furač koja progovara o zastrašujućoj i invazivnoj brzini kojom tehnologija i digitalizacija utječu na živote vrlo mladih ljudi.

Predstava je inspirirana slučajno pronađenim videom djevojke u trenutku kad “nije sasvim svoja”, Alter(N)acija predstavlja scensko traganje za nečim neodređenim što se manifestira u vidu praznine i odsustva, ali i svojevrsnog nasilja nad nama.

Suradnica Una Bauer o predstavi kaže sljedeće: “Bavljenje neartikuliranim kretnjama zahtijeva duboku kinestetičku osviještenost unutarnjih smjerova kretanja i tjelesnih konekcija kao i područje off-balansa i suspenzije čime se mijenja percepcija prostora i ostvaruje porast vrijednosti dinamike kretanja. Strukturiranje drukčijeg tijela izmiče apsolutnu kontrolu interpretacije i svaka izvedba ostvaruje mogućnost novog gledanja.”

Uz plesačicu Unu Štalcar Furač, u predstavi se pojavljuje i Šimun Stankov u ulozi DJ-a koji intervenira u glazbu Nenada Sinkauza.

Ulaz je slobodan, a više o predstavi možete pročitati ovdje.

Roj Osa je bend Nenada Sinkauza, Alena Sinkauza i Marca Quarantotta koji je prošle godine izdao svoj prvi album Azbestni krovovi u izdanju Kopaton recordsa. Iako su relativno nov bend, njihovo dosadašnje zajedničko zvučno stvaralaštvo i prijateljstvo traje već 30 godina, a ovu suradnju vide kao jedinstveni prostor autorskih ideja, koncepata, ali i intuicije i slobode. Koriste digitalnu i analognu elektroniku, manipuliraju uživo električne i akustične instrumente kontrolirajući pritom maksimalni dinamički raspon zvučnih događaja.

Rob Mazurek je multidisciplinarni umjetnik koji sebe naziva apstraktivistom. Iako primarno kompozitor i jazz trubač, pronalazi se i u drugim formama, od elektro-akustičnih kompozicija, improvizacije, performansa, slikarstva, skulpture u širem smislu, do videa i filma. Tijekom druge polovice 90-ih svojim Chicago Underground kolektivom, kao i suradnjom s članovima grupe Tortoise, trasirao je put novoj generaciji fusion izvođača, a uz potporu čikaškog kulturnog centra i tamošnjeg jazz instituta 2005. godine osnovao je Exploding Star Orchestra kako bi istražio avangardne glazbene tradicije toga grada.

Više informacija o koncertima možete pronaći ovdje.