Autorski tim predstave čine međunarodni_e autori_ce i plesni_e umjetnici_e koji se u ovoj izvedbi bave ritualima susreta plesa i glazbe prizivajući prošlost i zajedništvo kroz kolektivni čin iscjeljenja. Osim toga, predstava iz suvremene perspektive istražuje društvo koje je, kako stoji u najavi, oblikovano “neoliberalnim kapitalizmom, rastućim nacionalizmima i strukturama koje počivaju na sukobu i eksploataciji”.

“Polazeći od rituala pletenja i od nasljeđa ženskog rada kao temelja za povezivanje zajednice, Mandragora stvara scenski prostor u kojem ples i glazba oživljavaju arhetipske, instinktivne i kolektivne impulse. Otvorenost scenskih znakova i njihova višeslojnost potiču slobodne asocijacije na figure vještica, povijest njihovih progona i trajnu borbu shvaćenu kao globalnu feminističku metaforu otpora i samoorganiziranja”, stoji opisu predstave.

Autorski koncept i koreografiju potpisuje Petra Hrašćanec, dramaturgiju Dimitrije Kokanov, a izvođački tim čine: Valentina Miloš, Ana Kljujev, Núria Capella Florensa, Tina Benko, Marco Quarantotto i Nenad Kovačić. Glazbu za projekt priredili su Marco Quarantotto i Nenad Kovačić.

Više detalja o predstavi pročitajte ovdje.

“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele,” stoji u najavi. U izvedbi likovi djevojčica Mara i Lenu kroz svoju igru daju oštar i duhovit komentar društeve i političke situacije u domaćem hrvatskom kontekstu. Predstava je prepuna primjera diskriminacije nad ženama, šovinističkih viceva i igra kroz koje ove djevojčice nude kritiku mizoginog društva.

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Zaklade Kulture nova. Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi možete pronaći ovdje.

Glazbeni sastav Truth ≠ Tribe je alt-jazz rock fusion bend iz Zagreba osnovan 2017. godine kao jedan od brojnih glazbenih projekata svestranog skladatelja i saksofonista Maka Murtića, najpoznatijeg po svom radu u avangardnom orkestru Mimika Orchestra. Truth ≠ Tribe je zapravo kvartet koji uz Murtića na saksofonu i flauti, čine Nenad Sinkauz na gitari, Nenad Kovačić na udaraljkama i Jurica Rukljić na električnoj tubi. Njihov zvuk kombinira tradicionalne ritmove s modernim rockom i jazzom, s fokusom na društvene teme, posebno na albumu Distances.

Ulaznice za koncert koštaju 10 eura, a mogu se nabaviti putem Entrio sustava na ovoj poveznici.

Više detalja o koncertu i samom programu možete pronaći ovdje.

Prva zajednička šetnja uživo, Botanička etida Ursule Burger, održat će se u utorak, 28. studenog s početkom u 12 sati u Botaničkom vrtu.

Ciklus će u srijedu, 29. studenog zatvoriti zvučna šetnja Pavlice Bajsić Kino za misli/ Trešnjevka, koja je namijenjena slušanju na putu do izvedbe Biografije ptica Nine Bajsić u KunstCaffeu.

Nakon izvedbe slijedi koncert 10 godina za 10 pjesama koji će izvesti Vid Hribar, Nina Bajsić i Greta Ivoš, također u KunstCaffeu.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele. I tu staje svaka njihova sličnost s Barbie (2023.) iako, a kao najdraži film navode Tratinčice (1966.) jer se Marie i Marie ipak bolje zajebavaju sa starim prdonjama. One se više ne igraju s barbikama, a još nisu dobile prvu menstruaciju. Pravila njihove igre su glupa. Humor Mare i Lenu crniji je i politički nekorektniji od Barbiena jer se Mara i Lenu s jednakim žarom sprdaju sa šovinističkim vicevima, apsurdnim primjerima degradacije žena diljem svijeta, strašnim pričama iz domaćega hrvatskog konteksta, a ne propuštaju nijednu priliku da spuste jedna drugoj ili samima sebi. One su namjerno iritantne, lažljive, nezrele manipulatorice koje cmizdre, lažu, prenemažu se i loše glumataju. Sve su to, naime, vještice.

Predstava ulazi u dijalog s aktualnom klimom u hrvatskom i srodnim mu užasno postmoderno užasnim društvima, u kojima muškarci kleče za izgubljenu čednost žena, a jedna žena doživljava javni linč jer si abortusom želi spasiti život. Mara i Lenu prde i podriguju na takav svijet, jer si to mogu dopustiti, jer su djevojčice koje još ništa o svijetu ni ne znaju, ili je baš u tome fora.”

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Zaklade Kulture nova. Reprizne izvedbe su 20., 21., 22., 27. i 28. listopada, a ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.  

Dok ulazimo u dvoranu, igra stvarnosti već je započela i na pozornici nas (ne) čekaju četiri plesačice, već posvećene izvedbi igre koju će ponavljati u varijacijama dok s našim smještanjem na gledateljsku nizbrdicu, na koju se potom spušta mrak, ne krene stvarna igra igre stvarnosti. Predstava Playing Reality, premijerno izvedena u sklopu ovogodišnjih Ganz novih Perforacija, obigrava oko igre kao pojma i prakse središnje za umjetnički rad, predstavljajući je kao prirodni nastavak djetinje djelatnosti s gotovo svim njezinim bitnim funkcijama otvorenog i besramnog reflektiranja mašte, intenzivnog afektivnog angažmana, oblikovanja paralelnog univerzuma s vlastitim pravilima. Komponirana kao relativno pravilan niz sukcesivnih epizoda možda i suviše jasno odijeljenih kratkim mrakovima (koje je oblikovao Saša Fistrić), predstava je rađena po ideji Koraljke Begović i vođena konceptom i dramaturgijom Jasne Jasne Žmak. Koreografski su je od nekadašnjih igrališnih hitova djetinjstva oblikovale izvođačice Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić, Mia Zalukar i Koraljka Begović koju je na premijernoj izvedbi zamijenila Martina Tomić, u programu imenovana kao umjetnička savjetnica. Glazba Nenada Kovačića postepeno se pojačava dok se i sama ne pretvori u još jednu prisutnost na sceni koja potom iščezava i vraća se u valovima dok nam pažnju kradu dinamični skečevi.

Već naslov predstave skreće pozornost na temeljnu prirodu igre kao liminalnog polja na sjecištu stvarnosti i para-stvarnosti, ne sasvim fikcije, života čiji je linearni tijek privremeno suspendiran, ali se i faktički troši naočigled. Vrlo brzo nakon početka predstave postaje jasno da su sve eventualne granice između plesa i igre likvidirane i pretočene u osnovni tok koji nosi predstavu: igra postaje ples i ples postaje igra, a mi više nismo sigurne je li ikada bilo drugačije. Kao ontološki produžetak koncepta, predstava vuče pitanje izvedbenosti života, igara i uloga koje sačinjavaju tkanje svakodnevice, pozivajući na razmatranje više ili manje vidljivih šavova. Fokusirajući rad na jednu, jednostavnu premisu, jasan i prepoznatljiv motiv koji se s lakoćom varira, predstava otvara prostor za slobodnu kontemplaciju, zahtijevajući malo od publike koja sa sigurne udaljenosti svjedoči igri (odnosno) stvarnosti.

Unutarnje je afektivno iskustvo igre određeno navalom adrenalina koji djecu pretvara u neustrašive kamikaze koje posve obitavaju u svojim tijelima na način koji je kasnije u životu nepopravljivo neponovljiv. U tome je smislu zanimljivo kako tematsko ukrštavanje igre i plesa navodi na promišljanje o dualnom odnosu ovih praksi prema tijelu, odnosu koji je istovremeno prisniji no što to naše kulturno podneblje potencira ili uopće dopušta kad se jednom približimo odrasloj dobi, ali i grublji i zahtjevniji, u potencijalu na određen način i opasniji. Djetinje igre utjelovljuju odnos prema tijelu kao integralnom dijelu sebstva u odnosu na koje djeca ne stvaraju samosvjesni odmak, u kojemu nikada kasnije neće opstojati takva opuštenost, ali i takva samouvjerena grubost. Ples preuzima nešto tog holističkog pristupa vlastitome biću, ali ga nadograđuje izrazitom samosviješću, osobito očitom u predstavi poput ove, pažljivo slagane u pokretne tabloe koji se ritmički izmjenjuju pojačavajući atmosferu apsolutne artificijelnosti i savršene ozbiljnosti u oštrom kontrapunktu spram prirode igara iz koje crpi. Promatramo kako igre na sceni prestaju biti igrama kada postaju preciznom koreografijom za koju se ne čini da ostavlja prostor za nered koji dječje igre čini uzbudljivima.

Balansirajući između kompozicijske, koreografske i vizualne ispoliranosti te izvjesne konceptualne sirovosti stvara se dojam da promatramo sukcesivni niz uvježbanih vježbi koji nema razlučivi progres. Pritom od monotonije predstavu spašava samo dobro odmjereno trajanje i izvođački šarm. Koreografski su transferi toliko izravni da su u ozbiljnoj opasnosti da djeluju banalno: namjera da se ishodišni materijal apstrahira nije dosegla dovoljno daleko da bi zaista postao neprepoznatljivim. Nesporazum je u recepciji i interpretaciji nemoguć, što za umjetničko djelo u načelu nikada nije osobito dobra stvar. Izvođačice svoju publiku šarmiraju beskrupulozno, što također sadrži zasićenu ambivalenciju koja samo površinski zavodi gledateljice napadno lake i zabavne predstave. Konzistentno, gotovo neprekidno inzistiranje na vrckavom naboju, pored kojeg čak ni kratki mrakovi ne dopuštaju predah u radosnoj tenziji, stvara atmosferu koja je gotovo na rubu terora zabave, ali mu se predstava taman nikada dovoljno ne približava da bi ga se dalo jasno pripisati konceptualnoj potki rada.

Igre su i kompetitivne, pomažu ustanovljenju dominacije i hijerarhije, mogu poslužiti kao poligon za provođenje implicitnog pa i eksplicitnog nasilja. Kao i kada je riječ o djeci, u igrama nema ništa samo po sebi nevino pa se pitamo što sve stoji iza lica izvođačica koja se zadržavaju između neutralne opuštenosti i komičke grimase. Promatrajući plesačice koje igraju da se zabavljaju, balansiraju na rubu slučajnosti koja uglavnom djeluje fingirano, izvode uz nesumnjivu virtuoznost često usporene sekvence koje zahtijevaju ozbiljnu snagu i koncentraciju, rastvara se neobičan afektivni sloj egzistencijalne nelagode i dubinske melankolije. Prisila igre te zabave općenito osobito je suptilna vrsta okrutne i neobične kazne, koja transformira središnju kvalitetu doživljaja u njegovu dijametralnu suprotnost kroz pritisak koji užitak gura preko ruba proizvodeći ovlaš maskiranu patnju. Predstava ovaj potencijal zadržava tek kao latenciju, ali ako dovoljno dugo gledamo u titrave prizore i pastelne jednobojne kombinezone, vidimo kako se ta nelagoda prikrada iza koreografske mreže. Predstava Playing Reality postavlja pitanje igrivosti igre, odnosno izvedbenosti izvedbe, u gotovo brehtijanskom dubliranju koje pokazuje na pokazivanje, stvarajući međuslojeve ispod kojih se naslućuje ništa, što je ujedno i najintrigantniji aspekt rada.

U konačnici, trud uložen u to da predstava bude (i jest) dopadljiva, estetski nepretenciozna, ali savršeno uredna, i taman onoliko slatka a da ne postane nepodnošljiva, ne ide na ruku umjetničkoj intrigantnosti predstave koja otvara, možda ne nova i inovativna, ali svakako uvijek potentna pitanja. No pomalo je problematično što je potreban arheološki kritički zahvat da bi se otključali najzanimljiviji slojevi značenja za koje, nakon izvjesne misaone investicije, nismo sasvim sigurne jesmo li ih zaista ondje pronašle ili smo ih donijele sa sobom.

Ne sjećamo se ni posljednje djetinje igre koju smo ikada odigrale, trenutka kada je djetinjstvo postepeno izblijedjelo prepuštajući prostor sljedećoj etapi života u kojoj igre postaju čvrsto ograđene naspram imerzivnog doživljaja kakav su bile ranije. Izvođačice nas u igri napuštaju, ne napuštajući igru, nego kako izlaze iz prostora i zatvaraju za sobom vrata, odnose je sa sobom i ostavljaju samo stvarnost.

Publiku na sceni Đavoljeg odvjetnika dočekuju dvije gomilice smještene uz stjenke dvaju praznih zidova – jedna sastavljena od tijela koja se zagrijavaju, druga od instrumenata koji će se postepeno uključivati u izvedbu, poput udaraljki, cijevi, kolica… Od trenutka kada se petero izvođača i izvođačica – Mia Kevo, Leon Goličnik, Jason Mullhausen, Marjan Pajvot i Helvecia Tomić – poredaju u vrstu pored kulisa, odakle kreću pravocrtno u ples preko dvorane, svatko se od njih u svojoj traci profilira specifičnom energetskom kvalitetom te ritmom pokreta, koji će se održati tijekom cijele izvedbe. Strukturno kompleksna predstava komponirana je kroz geometrijski pravilno ispunjavanje izvedbenog prostora, prelascima s jedne strane scene na drugu, naizmjeničnim sabiranjem i raspršivanjem izvođača u prostoru, ulascima i izlascima, kružnim i spiralnim kretanjem. Svaka pojedina izvođačica i izvođač unosi specifičnu prirodu pokreta te publika ima priliku promatrati kako interferiraju nagle kretnje oslobođene kontrole jednoga tijela s tijelom koje skladno siječe prostor, zatim pokrete tijela koje neprestano gubi ravnotežu kako bi je savršeno spontano ponovno uhvatilo, s drugim koje niti na trenutak ne gubi fokus te trećim koje se neprestano zatvara i čuva.

Među performerima i performericama cijelo se vrijeme i posve vidljivo održava napeta povezanost, nježna briga, ali i nesuzdržani dodir, sa sviješću o pragu ugode drugoga tijela. Fokusirana pažnja u izvedbenim minijaturama, u kompozicijama dua i trija, ponekad koketira s gubitkom kontrole, no nikada ne prelazi samonametnute granice. Pokrete tijela iniciraju ruke, šake, dlanovi, koji presijecaju zrak, hvataju se za pod ili se opiru o druga tijela, miluju ili odguruju lica. Ponekad jedno tijelo klone na pod i drugi ga izvođač ili izvođačica odvlači sa scene, kako bi nekoliko trenutaka kasnije ponovno ušetalo na prostor igre, a ponekad cijela grupa skladno diše, spuštajući se i podižući, okupljajući i razdvajajući poput organizma koji istražuje vlastite znatiželje i moći. Članovi su isprepleteni u čvrstu strukturu, u koju svatko unosi prepoznatljivi senzibilitet, a dramaturški i koreografski šavovi ostaju vidljivi te postaju kvalitetom predstave.

Ipak se kao zvijezde izvedbe ističu Leon Goličnik i Marjan Pajvot, članovi kolektiva koji fizičkim mogućnostima odstupaju od normaliziranih očekivanja. Dok je Goličnik izrazito snažan izvođač čija je energija gotovo instantno proždiruća, privlačeći pozornost čitave prostorije ekspresivnim uvijenim pokretima, Pajvotova se nešto suptilnija prisutnost postepeno gradi kroz izvedbeno vrijeme. Način na koji dvojica plesača barataju tijelima, koreografskim vokabularom, a Goličnik i kolicima koja se pretvaraju u produžetak tijela onako kako to može glazbeni instrument, afirmira proširene plesačke moći i moći plesa, ne unatoč pretpostavljenim ograničenjima, nego u novim prostorima koje rijetko imamo priliku i privilegiju iskusiti. Troje preostalih izvođača i izvođačica pritom djeluju primarno kao vezivno tkivo koje izvedbu zadržava na okupu, omekšavajući oštre rubove koncentriranom, možda suviše kontroliranom izvedbom.

Predstava zadržava nešto sirove kvalitete u svojim različitim dimenzijama, počevši od samoga pokreta svakoga od izvođača i izvođačica, pa do glasnih uputa koje tijekom igre svojim partnerima izriču Mia Kevo i Helvecia Tomić te žamora koji naznačuje jedan od nekoliko lažnih završetaka. Eksplicitna komunikacija među plesačicama i plesačima povremenim govorom, dozivanjem i smijehom donekle razbija izvedbenu magiju, stvarajući time drugačiju vrstu magije, koja titra upravo u njezinoj radnoj kvaliteti. No u cjelini predstavom vlada izvjesna cerebralnost, možda i za nijansu prenaglašena promišljenost, koju čak i divlja sloboda dvojice već spomenutih izvođača ne uspijeva izbaciti iz balansa. Fantastično koreografsko i dramaturško vodstvo Martine Tomić i Nine Gojić oblikovalo je preciznu strukturu koja na trenutke djeluje pomalo kruto te možda ne bi bila naodmet veća razina opuštenosti izvođača, odnosno izvođačica, kao i strukture u cjelini, koja bi oduzela na pravilnosti izvedbe, ali bi olakšala da neupitan užitak u pokretu zaživi u svome punom potencijalu među svim uključenim umjetnicima i umjetnicama.

Isprva su jedini zvukovi koji pune prostor dah, pljesak, jauk, kontakt tijela i površina te tijela međusobno, no auditivni se aspekt rada postepeno nadograđuje. Iznimnu vrijednost u predstavi ima doprinos Nenada Kovačića kao glazbenog suradnika, pod čijim su vodstvom performeri i performerice izveli nekoliko glazbenih segmenata uživo, dok se kasnije u izvedbi priključuje i nenametljiva zvučna kulisa iz zvučnika, koja udara ritam izvedbi. Kako se izvedba zahuktava prema kulminaciji, sve je snažnija kvaliteta gotovo ritualističkog naboja, koji se nikada sasvim ne materijalizira, ali ostvaruje određenu asocijativnu vezu s Đavlom iz naslova. Nježno sumračna patina koja prekriva rad nastaje u kontrapunktu prema društvenim porivima infantilizacije ljudi koji su tjelesno ili intelektualno različiti od uspostavljene norme te pogleda koji ih uokviruje kao nevina, neoskvrnuta bića. Točna motivacija iza odabira naslova Đavolji odvjetnik ostaje donekle nejasna, no dojam je zaigrana afirmacija slobode, užitka u tijelu koji kroz izvedbu u svoj vrtlog uvlači i prisutnu publiku a da, što je osobito značajno, pritom nije mek i dirljiv, nego izazovan i moćan.

Plesne predstave IMRC-a suočavaju publiku s gotovo nevjerojatnom silinom prisutnosti performera, čiji je užitak u pokretu opipljiv na način koji konvencionalniji formati, s konvencionalnijim plesnim tijelima, ne utjelovljuju jednako nefiltrirano. Balansirajući u zamagljenoj zoni između profesionalne i amaterske umjetničke djelatnosti, rad IMRC-a stvara sasvim osebujnu ljepotu, koja lako prožima sve prisutne. Pritom se vrijedi prisjetiti da amaterske umjetničke prakse nisu manje zanimljive od profesionalnih, što je uostalom dubiozna dihotomija, te štoviše često nude neposrednost i mogućnost iznenađenja, kakvu institucionalna scena rijetko kada postiže istim intenzitetom. Ljubav, koja je u samome korijenu koncepta amaterizma, u tim je, nekonvencionalnim praksama manje spretno modelirana, manje posredovana. A u kontaktu takve sirove ljubavi sa spretnim koreografskim i dramaturškim vodstvom, kakvo projekti IMRC-a omogućuju suradnjama s afirmiranim autorima, autoricama te plesačima i plesačicama, svaki se put stvaraju neizmjerno vrijedna, ni s čim na izvedbenoj sceni usporediva djela.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon improvizatora budućnosti, u 21 sat u Polukružnoj dvorani Teatra &TD slušamo vrhunske improvizatore sadašnjosti: u goste stižu saksofonist Jean-Luc Guionnet, multiinstrumentalist Samo Kutin i elektroničar i umjetnik zvuka Daichi Yoshikawa.

Muzički rad Jean-Luc Guionneta dijeli se na onoliko smjerova koliko se prilika ukaže na promišljanje i djelovanje glazbom i formama. Samo Kutin (Širom, Najoua) poznat je po upotrebi nekonvencionalnih i rijetko korištenih instrumenata ili predmeta, a zagrebačka ga je publika imala prilike upoznati na prošlogodišnjem Izlogu u sklopu rezidencije i koncerta ansambla Šalter, kao i na ovodišnjem festivalu ZEZ s bendom Širom. Kada je riječ o neidiomatskoj improvizaciji, Samo istražuje zvukovni i bučni potencijal instrumenta hurdy gurdy. Zvuk pojačava na uvjerljiv i namjerno grub način, uz pomoć akustičkih rezonatora kao što su opruge i bubnjevi te kontaktnih mikrofona čija mu upotreba pomaže da ispita i iznese na površinu procese koji se odvijaju u “utrobi” instrumenta. Daichi Yoshikawa bavi se prostorima koje glazbenici zajednički konstruiraju kroz nastupe uživo. Njegova je praksa feedback, a rad mu se kreće između ekstrema, kreirajući zvukovne pejzaže u prostoru između noisea i tišine. Razvijajući svoje improvizatorske vještine na radionicama Eddieja Prévosta, Yoshikawa je jedinstven po svojoj lakoći upotrebe elektroničkoga feedbacka kao instrumenta, postižući i doprinoseći u grupno muziciranje i dijaloški potencijal i iskrenu, izvornu muzikalnost.

Nakon koncerta na scenu stupa DJ Župa, a što je za vas odabrao čut ćete od 22 sata u Atriju &TD-a.

Ulaz na sve programe je besplatan.

Muzički salon Kulture promjene najavljuje novi ciklus edukativnog projekta za najmlađe. Tvornica zvuka za glazbenike budućnosti pokrenuta je prije dvije godine pod vodstvom glazbenika i skladatelja Nenada Sinkauza. Tada je osmišljen kao radionica elektroničke i improvizirane glazbe namijenjena djeci u dobi od 8 do 11 (12) godina, u kojoj se mali glazbenici budućnosti upoznaju s mikrofonima, efektima, sintetitizatorima, …, te kroz upotrebu vlastitog glasa (i tijela) i audio opreme uče osnove improvizacije. U Tvornici zvuka glazba se proizvodi upotrebom različitih predmeta, efekata, live samplingom, moduliranjem glasa, ali prije svega igrom, kroz koju juniorski improvizatorski ansambl dolazi do svojevrsne instant kompozicije na nivou prilagođenom upravo njihovom uzrastu, percepciji i spoznaji o glazbenoj umjetnosti. Treća sezona donosi novost te se voditelju Nenadu Sinkauzu pridružuje glazbenik i skladatelj Nenad Kovačić koji će svojim iznimnim znanjem i iskustvom dodatno obogatiti sadržaj Tvornice za mališane, prvenstveno na području body percussiona te upotrebe predmeta kao instrumenata.

Radionica počinje 9. travnja i traje do kraja školske godine, a održava se svakog ponedjeljka u dvije grupe: od 18h do 19h te od 19,15h do 20,15h u Studentskom centru. Dolazak u Tvornicu zvuka za buduće je glazbenike besplatan, a broj članova Jr. impro ansambla ograničen. Prijave i sve potrebne informacije na muzicki.salon@gmail.com.

Drugo izdanje međunarodnog festivala Izlog suvremenog zvuka održat će se od 7. do 10. svibnja u prostorima Studentskog centra. Nakon uspješnog prvog Izloga održanog u travnju 2013., ovogodišnje će festivalsko izdanje tijekom četiri dana predstaviti više od 80 sudionika (glazbenika i skladatelja) iz sedam zemalja, koji će svoj rad predstaviti kroz 30 programa, uključujući koncerte, razgovore s autorima, audiovizualne projekte, predavanje i zvučne instalacije. 

Ovaj festival Muzičkog salona u čijem je fokusu suvremeni zvuk promiče i predstavlja glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i kreiranje novih DIY instrumenata i softwarea, otvoren je mladima i otvara prostor za eksperimente, a glazbenike i skladatelje ne dijeli na akademski obrazovane i one koji su obrazovani izvaninstitucionalno, već upravo među njima potiče neophodan dijalog, međusobnu suradnju, te razmjenu znanja i ideja. Upravo otvorenost koncepta omogućava da se festivalski program mijenja i kreira prateći suvremenu glazbenu produkciju i pomičući svoj fokus ovisno o novim tendencijama na suvremenoj glazbenoj sceni. 

Festival otvara nastup glasovitog britanskog pijanista Johna Tilburyja, koji se nakon točno 30 godina vraća u Studentski centar u Zagrebu. Tilbury je upravo u svibnju 1984. nastupio na festivalu Muzičkog salona pod naslovom Život jednog avangardnog skladatelja: Cornelius Cardew (1936.-81.), a godinu dana ranije i u sklopu Muzičkog Biennala Zagreb, kada su s njim nastupili i kolege iz improvizatorske skupine AMM: gitarist Keith Rowe i udaraljkaš Eddie Prévost. Na Izlogu suvremenog zvuka John Tilbury gostuje sa svojim recentnim projektom Tilbury performs Beckett, a u Zagrebu će boraviti sve do posljednjeg dana festivala, 10. svibnja. Nakon Tilburyjevog nastupa, na programu festivala je razgovor s umjetnikom kojega će voditi akademik Nikša Gligo, dugogodišnji umjetnički voditelj Muzičkog salona zaslužan između ostaloga i za Tilburyjevo sudjelovanje na spomenutom festivalu posvećenom Corneliusu Cardewu.

Nizozemski glazbenici Fedor Teunisse, Pepe Garcia i Frank Wienk, članovi vrhunskog udaraljkaškog ansambla Slagwerk den Haag kojima se pridružuje Gideon Kiers izvesti će recentno djelo Hilaryja Jefferyja Time Spell 2 (2013.) za 3 udaraljkaša i živu elektroniku, kao i Fingerprints IV, V i VI skladatelja Arnolda Marinissena, a sva djela na programu skladana su upravo za Slagwerk den Haag. Nastup Slagwerkovaca na ovogodišnjem Izlogu nastavit će se impro sessionom sa iznimnim hrvatskim udaraljkašima Kajom Farszky i Nenadom Kovačićem, koji će pak svoj novi projekt Sound of Movement publici predstaviti dan ranije.

Po prvi puta u Zagreb dolazi i austrijski ansambl Low Frequency Orchestra (Angélica Castelló, Maja Osojnik, Thomas Grill i Matija Schellander) – četveročlani ansambl koji posebno težište stavlja na otvorene koncepte, a u svojim projektima povezuju improvizirane i komponirane elemente, kao i akustičke i elektroničke, u organsku cjelinu. Iz susjedne Srbije dolazi glazbenica, skladateljica i sound artist Svetlana Maraš, kao i video umjetnik Incredible Bob i eksperimentalni gitarist WoO koji će predstaviti svoj novi expanded cinema projekt Peoplemeter.

Iz Slovenije stiže harmonikaš Luka Juhart, iznimno talentiran, cijenjen i nagrađivan glazbenik koji pripada mladoj slovenskoj generaciji izvođača, pomno i strastveno posvećenih izvođenju suvremenog glazbenog repertoara. Tako ćemo na programu Lukinog recitala u sklopu Izloga čuti čak tri praizvedbe (Demetz, Fuentes, Šaljić Podešva), Globokarov Dialog o zraku i Juhartovu hrUP.

Više od 15 domaćih glazbenika i multimedijalnih umjetnika prve će festivaske večeri svojim nastupom odati počast prerano preminulom eksperimentalnom gitaristu Draganu Pajiću – Paji, osnivaču kultne grupe Cul-de-Sac i nezaobilaznom sudioniku, nerijetko i pokretaču, zagrebačke eksperimentalne i improvizatorske scene, a koji je s projektom Eklektični ekspresionizam i sâm sudjelovao u prošlogodišnjem programu Izloga. Saksofonist, pijanist i skladatelj Damir Prica Kafka u svoj je novi elektroakustični ansambl okupio šest glazbenika na prepariranim žičanim instrumentima i udaraljkama (Tena Novak, Sven Buić, Miro Manojlović, Bruno Vorberger, Franjo Glušac, Vedran Peternel), koji će uz upotrebu elektronike nastupiti u Prepariranom projektu, temeljenom prije svega na grupnoj improvizaciji, pri čemu određeni unaprijed fiksirani glazbeni materijali daju naslutit da će njihov nastup svakako sadržavati elemente minimalizma, noisea i free jazza. 

Damir Bartol Indoš proširio je mogućnosti i pomaknuo glazbene i poetičke granice svog izuma odnosno instrumenta šahtofona, a njegov će multimedijalni performans 21,65 metara šahtofonije kojeg izvodi u šahtofon-kabini u dvorištu SC-a publika imati priliku vidjeti i čuti svakakog dana festivala. I zagrebačko-zadarski umjetnički dvojac Lightune.G je nastavio svoja luminoakustička istraživanja, a nakon prošlogodišnjeg field recording projekta Route 666 ove će godine predstaviti prvi luminoakustički objekt – RGB luminofon, zamišljen i projektiran kao svjetlosna varijanta gramofona.

Koncert pripremaju i studenti muzikologije Muzičke akademije u Zagrebu, na čijem će programu biti skladbe njihovih kolega – studenata kompozicije (Antonio Babić, Marko Bertić, Sara Glojnarić, Franjo Klinar, Marko Slaviček, Ivan Violić, Juraj Marko Žerovnik), a u izvedbi studenata instrumentalista. 

Ulaz na sve programe festivala je besplatan, a više informacija o programu potražite ovdje.