Časopis – ili (anti)časopis – Gorgona bio je, uz izložbe u Studiju G, “najjavniji” oblik djelovanja grupe. Od 1961. do 1966. izdano je 11 brojeva, od kojih je među poznatijima upravo prvi broj. Vaništa, njegov autor, uzeo je fotografiju praznog izloga trgovine u Vlaškoj ulici te ju reproducirao na svih devet stranica. Taj čin može se iščitati kao bezinteresno pokazivanje stvarnosti, a ponavljanje neutralnog, hladnog motiva onemogućava učitavanje bilo kakvog simboličkog sadržaja. Važnost Gorgone bila je u odmaku od uobičajene funkcije časopisa – oslobođen od svih informativnih sadržaja svaki je broj predstavljao zasebno umjetničko djelo. Nena Dimitrijević Gorgonu svrstava u umjetničke tvorevine čiju je pojavu uvjetovala izrazita upotreba svakodnevnih medija u umjetnosti, kojima početkom ’70-ih Germano Celant pridaje etiketu “knjiga kao umjetničko djelo”.

Gorgona u međunarodnom kontekstu

Ješa Denegri, teoretičar i kritičar, u svojoj neobjavljenoj knjizi Skupina Gorgona kao povijesnoumjetnička pojava, daje kratak uvid u međunarodno okruženje Gorgone (spominje se, između ostalog, susret Gorgonaša s Yvesom Kleinom u Parizu) te u njezinu povijesnu revalorizaciju, popraćenu iscrpnim popisom izložbi na kojima su Gorgonaši bili zastupljeni. Mogućnost revalorizacije, navodi Denegri, bila je ostvarena promjenom kritičkih kriterija ali i umjetničke paradigme. Kao protokonceptualna praksa, Gorgona je ostvarila pomak prema misaonom, antivizualnom, nihilističkom, filozofskom… Ono što je obilježilo Gorgonu i svakako doprinijelo njenoj mistifikaciji bilo je odbacivanje tadašnjih  modela umjetničkog djelovanja i udruživanja, stoga ju ni ne možemo smatrati slikarskom grupom u uobičajenom smislu. Tako Dunja Blažević Gorgonu naziva istraživanjem, a Nena Dimitrijević, razmišljajući što je uopće Gorgona, zaključuje kako se radi o procesu traženja duhovne i intelektualne slobode, o ostvarivanju koje je samo sebi svrhom. Miško Šuvaković pak, govoreći o jugoslavenskoj konceptualnoj umjetnosti, navodi kako je riječ o radu u grupi pri čemu sama grupa postaje predmetom istraživanja. Šuvaković Gorgonu smješta u kontekst krize informela i želje da se s egzistencijalne prijeđe na bihevioralnu poziciju umjetničkog djelovanja. No, ona zapravo prelazi iz sfere djelovanja u sferu postojanja: umjetnost kao dematerijalizacija rada, umjetnost kao svakodnevica, šetnje, druženja, sastanci. Po tim shvaćanjima Gorgona nije bila jedinstvena – jasne su paralele s radom Yvesa Kleina, Piera Manzonija i grupe Zero, ali i Fluxusa, u čijem se manifestu pojavljuje shvaćanje umjetnosti kao geste, procesa, ironije, izraza stava – što se u značajnoj mjeri može primijeniti i na razmišljanja Gorgonaša.

Iza vidljivog

Dokumentarni film Pet umetnika i Gorgona iz 1986. autorice Dunje Blažević, nastao u sklopu programa TV galerija (1984-1991), vješto skicira duh Gorgone. S obzirom da grupa nikad nije imala službeni manifest niti se izričito izjašnjavala o vlastitoj ideologiji, razgovori s članovima Gorgone u filmu sačinjavaju ex post facto manifest u kolažnom obliku, sastavljen od fragmenata individualnih iskaza iz kojih ipak izranja zajednički gorgonski duh: duh odustajanja, no s prizvukom obećanja slobode u ništavilu. Baš kao ni na filmu, Vaništa se ne pojavljuje ni na pozornici dvorane MSU, a njegovu odsutnost naglašava prazni kožni naslonjač. On je prisutan samo kao spektralna pojava – njegove odgovore čita Blažević, a ispisani su na ekranu preko fotografije praznog kožnog naslonjača. Ta igra prisutnosti i odustnosti dio je (samo)mistifikacije koja još danas prati Gorgonu i pobuđuje zanimanje za taj intimni, nedokučivi svijet.

Uzvratiti pogled

Iva Rada Janković i Ivana Bago pristupaju Gorgoni iz suvremenije pozicije. Janković nudi čitanje Gorgone kroz Benjaminov koncept aure, polazeći od Vaništine Mona Lise (Gorgona 6), koja gotovo da je ništa jer ukazuje na besmisao reproduciranja reprodukcije, strategiju umnažanja koja dovodi do potpune praznine. Umjetnost Gorgone ostvaruje se kao mentalna radnja koja može postojati i bez svoje realizacije. Svijet Gorgone je svijet praznine, negativnog, unutarnjeg. Približavanje životu implicira gubitak aure, no aura, baš kao ni gorgonski duh, ne može nestati: samo se mijenja ili blijedi pa se vraća. Kao što Đuro Seder kaže, umjetnost uvijek izmiče, umjetnost je uvijek negdje drugdje – baš kao i aura, pojavljuje se iznenadno, neočekivano, kao bljesak. Kao jedno u nizu mjesta na kojima izranja aura u radovima Gorgone je Mangelosova Tabula rasa, koju Šuvaković naziva “traženjem mjesta za pogled”, što možemo povezati s benjaminovskim poimanjem aure ne samo kao fenomenološke strukture koja omogućuje ispoljavanje pogleda već i kao doživljaja istraživanja nečega što taj pogled može uzvratiti – uznemirujućeg auratičkog (uz)vraćanja pogleda.

Ovo nije moj svijet

U tekstu Izvađeni iz gomile: nacrti za odgođenu publiku Ivane Bago i Antonije Majače djelovanje Gorgone smješteno je u kontekst projekta izgradnje jugoslavenskog samoupravnog socijalizma – projekt kojeg slijedi i umjetnost (Exat 51 i Nove tendencije). U tom smislu Gorgona funkcionira kao kritika umjetnosti kao klasne institucije, njegujući pojam zajednice koji stoji u opreci sa socijalističkom ideologijom kolektivizma. Vraćajući se na često postavljano pitanje ima li Gorgona poruku, Bago odgovara da svakako ima. Gorgona nije poništavanje umjetnosti već upravo njeno postajanje. Referirajući se na Hannu Arendt, Bago razrješenje dihotomijskog odnosa misli i akcije pronalazi u ideji misli-kao-događaja. Gorgonaši su svoje “misaone akcije” provodili udaljeni od onoga što se smatra službenim javnim prostorom i institucijama. Izleti izvan Zagreba i na Medvednicu, osim što funkcioniraju kao eskapističke misije bez adresata, mogu se povezati s onim što Henri Lefebvre naziva “dionizijskim socijalizmom”. Skupina Collective Actions u Moskvi je ’70-ih izvodila slične akcije – “prazne akcije” – kod kojih se naglasak ne stavlja na sadržaj već na individualni doživljaj svakog od sudionika. Izmještanje umjesto izravne konfrontacije u javnom prostoru možda nosi jaču političku poruku budući da se radi o apsolutnom udaljavanju i neinteresu za ideologiju koja ih okružuje; ili, kako kaže Bago, transgresija ne počiva u suprotstavljanju već u odvažnosti da se propitaju mogućnosti drugih svjetova. Razmišljajući na tragu Virnovog shvaćanja egzodusa, samoizmještanje ili bijeg iz vlastite pozicije možemo smatrati iskazom radikalnog neposluha. Odbijanjem konfrontacije sa sustavom moći vrši se njegova delegitimacija te se otvaraju novi, inovativni putevi.

Vaništino proglašavanje Gorgone nedefiniranom i neodredivom može se zapravo shvatiti kao izazov, polazište za interpretaciju nečeg što odbija biti interpretirano; odnosno, i “šutnja je oblik govora”. Moglo bi se cinično primijetiti kako ima neke ironije u činjenici da Gorgona nije težila dokumentiranju vlastitog djelovanja/postojanja već potpunoj dematerijalizaciji, hermetičnosti i subjektivnosti, dok danas zauzima jedno od ključnih i najvidljivih mjesta u povijesti suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, a i šire. No, gledajući unatrag, vrijedi se zapitati, slijedeći Alaina Badioua, je li umjetničko stvaranje realizacija mogućnosti, ili je umjetničko stvaranje – stvaranje nove mogućnosti? Razmišljajući o Gorgoni s odmakom od 50 godina, mislim da se odgovor sam nameće.

Fotografija: Branko Balić