Neizvjesna izložba – Kulturpunkt

Umjetnost je čin transformacije

Hana Sirovica — Wed, 03 Feb 2021 22:02:09 +0000

Iva Starac trenutno pohađa diplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ima 27 godina i živi na tri adrese – u Bakru, u kojem je odrasla, Rijeci i Zagrebu. Ljetos je izlagala u Galeriji Kortil u Rijeci u sklopu Neizvjesne izložbe, čiji je cilj bio prikazati neizvjesnost života tijekom pandemije. Ivin rad, savršen za tu priliku, oslikavao je naizgled pust grad utopljen u svjetlu i sjenama. Za Ivu inspiracija je samo na korak dalje od njezina stana, a iz svakodnevnih prostora, pojava ili situacija na platnu stvara nova značenja obogaćena subjektivnim doživljajima.

KP: Kada si počela slikati i kada si shvatila da želiš postati umjetnica?

Ne bih točno mogla odrediti vrijeme kad sam počela slikati budući da crtam od rane mladosti. U trenutku kad sam postala svjesna sebe, umjetnost je već bila dio moje ličnosti. Stoga je odabir moje profesije bio neupitan, u vrtićkoj sam dobi odlučila da želim pohađati likovnu akademiju i postati umjetnica. Iako kao dijete ne razmišljaš o tome kao o karijeri, nego o kreativnom stvaranju kao o normalnom dijelu svog dana.

KP: Koje teme su ti u slikanju najzanimljivije i koje prizore najviše slikaš?

Prije svega, u radu sam fascinirana prirodom i složenim načinom percepcije stvarnosti, odnosno manjkom sposobnosti da percipiramo stvarnost u njezinoj punini, radi čega naginjem sugestivnom načinu prikaza. Kroz slikarstvo živim, osjećam kao da je ono produžetak mene i bez njega bi bilo kao da mi nedostaje osjetilo njuha ili dodira, a ponajviše sposobnost govora. Za mene bi to bilo jednako životu u mraku. Prema tome ne bih mogla reći da imam najdražu temu, već su to skupovi doživljaja koje kategoriziram, no definitivno mogu reći da u mom radu prevladavaju pejzaži i vedute.

KP: S kojim sve medijima radiš? S kojim radiš najviše?

Najviše radim u akrilu. Praktičan je zato što se brzo suši i pristupačne je cijene. Meni to odgovara jer sam perfekcionistica, volim prepravljati i preslikavati radove. To mi je uobičajen postupak i često rad preslikavam mnogo puta. Planiram početi više raditi s uljem jer slici pridodaje puno više dubine nego neke druge tehnike. Također, ulje mi možda uspije izgraditi i strpljenje jer zahtijeva duži rad, dok se s akrilom radi vrlo brzo. Osim navedenog, radim i u akvarelu. On pak ne dopušta potpunu kontrolu, nešto čega se teško riješiti, ali puno znači za kreativnost. Ujedno udovoljava mojoj nježnoj strani koja voli meke pejzaže i ambijente.

KP: Na koji način dobivaš inspiraciju?

Kao mala sam si često govorila: “Nemoj zaboraviti ovaj osjećaj – zaljubljenost u svijet oko sebe”. Mislim da je to srž inspiracije. Dok aktivno promatramo, nemoguće je ne biti pokrenut svijetom oko sebe. Recimo, spomenula sam da živim u Bakru, vrlo malom gradiću na obali. Postojalo je vrijeme kada u njemu nisam vidjela ništa vrijedno slikanja, a problem je zapravo bio u meni. Kako sam se mijenjala, tako sam u Bakru pronalazila sve više inspiracije. Isto je i s ljudima, što ih dublje upoznajemo, to nam bivaju ljepši, iako se oni fizički ne mijenjaju. Mijenjanjem sebe mijenjamo svoju okolinu. Rekla bih da je najjači okidač za inspiraciju znatiželja, koja potiče pitanja, traži nove kutove gledanja i time generira privatan dijalog između promatrača i promatranog. Na kraju, to je upravo ono što umjetnost jest za mene – čin transformacije.

KP: Opiši mi svoju slikarsku rutinu.

Rutina mi je strašna riječ jer podrazumijeva nepromjenjivost i strukturu. Za kreativan je rad bitno ne forsirati se i uzeti pauzu ako ne ide. Cijenim trenutke pauze jer mi omogućuju da dodatno upoznam subjekt koji obrađujem. Iako za mene zapravo nema odmora i nikada mi nije dosadno jer konstantno slikam u glavi, čak i u snovima, što je još jedan dobar način komuniciranja s podsvjesnim. Nakon što sam u glavi napravila cijelu sliku od prvog do posljednjeg poteza, tada nacrtam skicu, više kao podsjetnik na temelju kojega ću kasnije slikati, nego kao početak razrade slike. Ne volim koristiti reference, tj. ne slikam na temelju tuđih fotografija, već svojih vlastitih koje fotkam u šetnjama. To mi omogućuje osobni doživljaj prostora, subjekta slike i različitih kutova gledanja, što zajedno sa svojom memorijskom slikom spajam u novonastalu scenu.

KP: Što pokušavaš postići radovima? Što želiš da ljudi pomisle kada vide tvoje radove?

Nemam konkretnu agendu koju želim postići radovima, barem ne zasada. Trenutno samo želim slikati bez previše konceptualiziranja. Uživam u procesu stvaranja. Slika je za mene oaza, prozor u zbilju duše, prema tome nadam se da ljudi u mojim slikama pronalaze mir i vide dio sebe te da slike stoje kao podsjetnik na ono ljudsko u nama, imaginaciju i znatiželju.

KP: Što ti je najdraže kod umjetnosti?

To što pomoću umjetnosti mogu istraživati znanost, matematiku, antropologiju, sociologiju itd. Kroz umjetnost se mogu baviti svim zanimanjima. Umjetnost nema granica, nema konstantnu formu i strukturu, već se mijenja i uči sama na sebi. Tako nam omogućuje promatranje iz trećeg lica i prostor za odmak i refleksiju.

KP: Tko su ti glavni uzori u umjetnosti? Imaš li najdražeg umjetnika_icu?

Divim se zapravo svakome tko se može izraziti na ‘svoj’ način. Kroz druge pronalazim svoju inspiraciju, i to ne mora biti slikarstvo, već npr. glazba ili film. Uz to, u umjetnosti drugih privlači me više određena suprotnost od onoga što ja radim, nešto što nije toliko glasno u izričaju bojom, već ima neku drugu, mirniju i tišu kvalitetu. Eh, sad, više povijesnoumjetnički odgovor bi bio: najviše volim tonalizam i tonaliste, primarno zato što su vezani za pejzaž.

Najdraži slikar mi je Miljenko Stančić. Najviše osjećam povezanost upravo s njegovim radom. Njegova djela diraju moju mračnu stranu i tako osvjetljuju neke zatomljene dijelove moje ličnosti.

KP: Tko ti je dao najbolji savjet u vezi stvaralaštva, tj. umjetnosti?

Ne sjećam se tko je to rekao, moja majka, ja ili netko treći, ali riječi „Slikaj kao ti“ ću upotrijebiti kao odgovor na ovo pitanje. To znači da se ne treba previše tražiti u načinu izražavanja, jer stil će sam proizaći iz tvog rada i učenja.

KP: Što te najviše ljuti u radu, a što veseli?

Kad slučajno nešto prevrnem i nastane nered, to me ljuti. Ali zapravo dok radim ne osjećam ljutnju zbog posebnog odnosa sa slikom, koji se može nazvati dijalogom. Ili postavim pitanje pa slika odgovori, ili slika postavi pitanje pa odgovorim. Gledam na sliku kao problematiku ili zagonetku, pa prema tome i igru. Zato ne mogu osjećati ljutnju u radu. Veseli me osjećaj da sam na dobrom putu tijekom procesa nastajanja slike. Taj je proces privatan događaj. Ljudi uglavnom vide završenu sliku. Čak i da netko drugi prisustvuje stvaranju rada, ne može sasvim vidjeti dio osobe koja stvara i koja se izražava. Ta intimna povezanost sa svojom slikom je jako lijep osjećaj.

KP: Sanjariš li o nekom velikom projektu u budućnosti?

San mi je da izlažem slike u nekom gradskom parku, gdje ljudi tijekom šetnje mogu slučajno naići na moje radove skrivene u kutevima parka i da mogu reći: “Wow, nisam ovo očekivao ovdje”. Bilo bi naročito zanimljivo napraviti takvu izložbu tijekom večeri, kada bi ljudi naišli na osvijetljene radove u noći parka. To bi bio dobar projekt, naravno u institucionalnim okvirima, isto kao što se radi unutar galerije, ali da se jedan vanjski prostor preobrazi u izložbeni prostor, barem na neko vrijeme.

KP: Koji ti je profesionalni cilj?

Kada govorimo baš o najvećim snovima, htjela bih objediniti život i umjetnost. To znači da bi kuća u kojoj živim bila izgrađena “mojim rukama”, da imam komad zemlje koju obrađujem, da je u svakom detalju mog života unesen dah umjetnosti. Sve bi bilo izrađeno rukom: posuđe, pločice, stolovi i stolci, do slike kao šlaga na torti takvog života. Također, voljela bih organizirati neki oblik komune gdje bi umjetnici mogli dolaziti i raditi na svojim projektima.

(Pre)živjeti virtualno

Ivana Pejić — Tue, 30 Jun 2020 13:22:49 +0000

Piše: Sendi Bakotić

Nakon što smo oduševljeno pozdravili besplatne online sadržaje iz raznih krajeva svijeta u prvom tjednu karantene te više-manje odustali od nepreglednih virtualnih događanja već u drugom tjednu, nakon što su bezbrojne inicijative pojedinačnih umjetnika i institucija hvatale ono malo prenatrpanog medijskog prostora za samopromociju putem ponude većinom bazičnih sadržaja (poput arhivskih snimki kazališnih predstava) i kućnih videa, čini se da lockdown art još uvijek živi i evoluira, dapače, uzima zamah tražeći svoje mjesto u novom normalnom. Ili starom nenormalnom? Nismo više sigurni.

Negdje između starog, srednjeg i novog u nepopravljivo opustošenu riječku “luku različitosti” od 12. lipnja do 10. srpnja usidrila se aktualna izložba Tijela na pozornici: performans od kuće u doba karantene u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti kao dio rudimentarnog, ali nepokolebljivog programa Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture. Ovaj rad u nastajanju započeo je dvjema živim izvedbama Tijela na pozornici u kazalištu Teatro Linguaggicreativi u Milanu u prosincu prošle godine, u kojima su većinom talijanski vizualni umjetnici prihvatili izazov kustosa Andree Contina da se okušaju u umjetnosti performansa.

Ponovne izvedbe onemogućila je pandemija koronavirusa koja je baš u Italiji dobila tragičan predznak, a zaključani umjetnici odlučili su prihvatiti još jedan izazov – snimiti video performanse koji se bave njihovim, i svačijim, iskustvom izolacije. Performans je ovdje shvaćen u najširem smislu, bez ikakvih tehničkih ili stilskih uvjeta i ograničenja, podrazumijevajući samo akciju koja će biti izvedena kod kuće, koristeći sredstva koja su svakome od umjetnika u danom ograničenom okruženju bila dostupna. Video radovi umjetnika u svibnju su osvanuli na internetskoj stranici corpisulpalco.com gdje su i dalje dostupni, dok su u lipnju svoju reinkarnaciju dobili u riječkom MMSU, na poziv njegova dugogodišnjeg ravnatelja tik pred istekom mandata, Slavena Tolja.

Najavljujući izložbu ni manje ni više nego kao čin ljubavi i antikapitalističku gestu, kustos se u performativnom govoru na samome ulazu doslovno ogoljuje skidajući nebrojene slojeve odjeće, uvodeći nas u prostor dijeljenja intime, razotkrivanja privatnih prostora i alternativne realnosti empatične komunikacije između umjetnika i publike. Nakon što dezinficiramo ruke i bacimo pogled na dvije video projekcije koje čine izložbu (na kojima se 40-ak kratkih performansa vrti u loopu), nemoguće je pobjeći osjećaju da smo i mi na neki način njen dio. Potencijalni odmak publike od muzejske umjetnosti ili često hermetične suvremene umjetnosti performansa umanjen je tematiziranjem svima poznatih emocija i tema vezanim uz izolaciju. Uz poneko direktno korištenje poistovjetljivih motiva iz pandemijskog života, poput dezinficijensa ili pranja ruku (koje nikada nisu dovoljno čiste), gledamo estetski potpuno heterogene, ali većinom domišljate, višeznačne i duhovite umjetničke interpretacije zatvorenosti, čekanja, nošenja s beskrajnim danima, dosadom, tjeskobom i samoćom, zasićenošću vijestima, potrebom do prirode, itd.

Od vizualno profinjenih i simboličnih radova, preko konceptualnih izvedbenih minijatura, do korištenja vlastitih starih ili tuđih video materijala (neskriveno snimanih na računalu ili televiziji), ovu izložbu obilježava tehnološka nesavršenost i raznolikost koja uratke ne razjedinjuje, već ih povezuje u njihovoj snalažljivosti i vježbanju kreativnosti bez obzira na dostupna sredstva. Simone Falso tako koristi formu nijemog filma za prikaz svoje svakodnevice u kojoj su glavni junaci njegova djeca kao “nestrpljivi igrači šaha” te njegova žena kao “očajna majka”, simpatično loveći momente ludosti roditelja u karanteni. David de Carolis u antibakterijskom odijelu nakon svakog zvuka kućnog zvona postaje bogatiji za jednu kutiju od dostave hrane te postaje nezgrapna i zabavna (slapstickasta) živa kartonska skulptura, dok situacija hiperbolizirano ne eskalira u nestajanju čovjeka u kutijama.

Autorica Natalia LL iskoristila je snimku vlastitog performansa iz 2005. godine gdje je, kao proročki, ležala zatvorena u kavezu u antibakterijskom odijelu, a pravo je osvježenje veteranka performansa Katarzyna Kozyra i njena trilogija u kojoj u tjelesnoj maski golog, starog, raspadajućeg i pomalo robotskog, kiborgskog tijela obavlja tipične karantenske radnje, a sve uz zvukove klasične glazbe i kvazioperno zavijanje, iz čije kombinacije odjekuje, između ostalog, osnažujuće, zrelo žensko otpuštanje brige, apsurd i samoironija. Srećom, potonje značajke prevladavaju u većini radova, jer ipak nije samo floskula da nas u najizazovnijim životnim periodima najbolje spašavaju upravo kreativnost, zdrava distanca i humor.

Ponavljajućim motivom unutar cjelokupne izložbe pokazuje se kontrastiranje elemenata visoke umjetnosti i svakodnevice koje je najavljeno i putem vizualnog identiteta promotivnih materijala izložbe, na kojima nagi čovjek u liku antičke ili klasične skulpture stoji oslonjen na otvoreni, prazni frižider. Presijecanje estetski organiziranog i običnog, “slučajnog”, realnog života na neki način spušta umjetnost s njezina trona, a uzdiže svakodnevicu koja sama, takva kakva je, postaje umjetničko djelo. Estetiziranje svakodnevice i svakodneviziranje umjetnosti podsjeća na avangardne korijene samog žanra performansa, dok se zamućivanjem tanke linije između umjetnosti i života iznova otvara vječito pitanje što je umjetnost, kako funkcionira i kako bi trebala funkcionirati.

U vrijeme žongliranja pojmovima uživo i online te odnedavno i uživo online, samo jedna od aktualnih tema je mogu li i trebaju izvedbene umjetnosti (pre)živjeti virtualno, u neprisutnosti, na pozornici. Izvedbene umjetnosti prvenstveno su mjesta tijela i realnog okupljanja koje u svojoj živoj prisutnosti, naspram samo znakova podložnih interpretaciji, sadrži i presudan moment suživljenih energija kao prostora afektivnih dojmova i socijalnog kontakta. Zato je značajna razlika hoćemo li ove videe proscrollati na internetu ili se odlučiti za fizički posjet muzeju koji je sam za sebe događaj, uz planiranje, pripremu, dolazak na mjesto okupljanja, njeguje ritualnu atmosferu sudjelovanja u nečem posebnom.

Putujući od kazališta preko web stranice do muzeja, ova izložba izdržljivo mijenja kanale produkcije i distribucije, iščekujući sljedeće žive izvedbe, ali u međuvremenu dokazujući da umjetnost ne mora ovisiti o bogatim produkcijskim uvjetima, da je za nju, ako je konceptualna strategija dovoljno jaka, potrebno jako malo opreme te da može biti dostupna svima. Tijekom karantene smo iz istog razloga bili preplavljeni snimkama iz kućne radinosti koje su relativno demokratične društvene mreže jedno vrijeme podnosile kao kandidate za umjetnička djela, samo su najednom umjetnici postali svi koji su to htjeli biti.

Odlučuju li admini grupa na Facebooku što je umjetnost, ili možda selekcija lajkova? Neki radovi na ovoj izložbi podsjećaju na pojedine viralne “smiješne videe” iz karantenskog cyberspacea, a tanku granicu umjetnosti i dobre šale u ovom slučaju garantira afirmacija MSSU Rijeka, umirujući nas u duhu institucionalne teorije umjetnosti. Osim što smo vidjeli da umjetnost može biti jeftina (u smislu tehničkih i produkcijskih predispozicija), što i nije velika novost u konceptualnoj umjetnosti, nadamo se da neće morati biti jeftina, to jest profesionalno podfinancirana, u neoptimističnoj ekonomskoj perspektivi današnjice.

Ranjivost kućne perspektive i njena (ne)svjesna intima pretapaju se s političkim izričajem, politizirajući svakodnevicu i postavljajući je u poprište odnosa do širih društvenih previranja. Koja je uloga umjetnosti u vrijeme socijalne transformacije i revidiranja umjetničkih praksi i institucija? Možda udaljavanje od preokupacija estetikom materijalnih umjetničkih djela, prema novim pristupima organizaciji i strukturi života u kojima se okrećemo brizi za sebe i za druge. Etika solidarnosti postaje tako nova politička umjetnost, kao u performansu Nicole Bruna Residenza-Resistenza u kojem postavlja zastavu s oslikanim srcem i dugom na krovu zgrade i salutira s pogledom u daljinu. Zbog novih kolektivnih, nadnacionalnih iskustava u životnoj i medijskoj realnosti s ovom umjetnosti svi najednom imamo nešto zajedničko, a iako Tijela na pozornici sama po sebi ne donose neku novost u raspravu o “novim medijima”, njeno prigrljivanje nesavršenosti, ranjivosti i zajedništva te humor i pohvala kreativnosti – i to ne samo umjetničkoj, nego i onoj u kuhanju ručka i organiziranju svakodnevice, kreativnosti življenja u preživljavanju – osnažujući je moment i dobrodošao doprinos sceni.

Riječki MMSU postavljanjem ove izložbe pokazao je da ide ukorak s aktualnim društvenim zbivanjima, demonstrirajući pohvalnu propusnost, iako su slične tendencije postale sveprisutne – primjerice, već na drugom kraju Korza u Galeriji Kortil postavljena je Neizvjesna izložba s vrlo sličnim konceptom, ali umjesto milanskih u pitanju su lokalni umjetnici. Simptomatično je uključivanje u Tijela na pozornici samo jednog lokalnog umjetnika, i to Nemanje Cvijanovića, kojem je Covid-19 spriječio postavljanje Spomenika crvenoj Rijeci, a koji je ovdje dao očekivani – i dalje u javnosti kontroverzni – antifašistički doprinos. Djelomično adaptirani muzej dio je budućeg art kvarta na području bivše tvornice Rikard Benčić, najveće infrastrukturno ulaganje Rijeke 2020, koji se i dalje gradi i ostaje kao nada da Rijeka, iako vjerojatno neće postati profitabilni fokus globalnog turizma, možda još uvijek može dati doprinos uspostavljanju jače, održivije i homogenije umjetničko-kulturne scene.