Sustav osiguranja kvalitete neformalnih obrazovnih programa SKOCKANO razvijen je s ciljem povećanja kvalitete programa koje provode organizacije civilnog društva, kao i promocije tih programa u društvu i lokalnim zajednicama. Sustav je razvijen od strane članica GOOD inicijative, a temelji se na vrijednostima i načelima neformalnog obrazovanja.

Ciklus se provodi u skladu s Pozivom na dodjelu oznaka Sustava „SKOCKANO“ i Pravilima Sustava. Na ovaj ciklus primjenjuju se sljedeći Standardi i kriteriji SKOCKANO 2024.

Rok za prijave je 21. ožujka do 12 sati, a prijave se podnose putem ovog obrasca.

Pitanja vezana za Sustav i proces prijave mogu se postaviti do srijede 6. ožujka na adresu skockano.prijave@gmail.com. Odgovori na pitanja bit će dostupni na mrežnoj stranici Sustava.

Snimku predstavljanja Sustava SKOCKANO i najave III. ciklusa prijava za dodjelu oznake možete pogledati na poveznici, a dostupan je i kratki e-modul.

Sustav je razvijen u okviru projekta SKOCKANO: standard kvalitete za organizacije civilnog društva aktivno angažirane u neformalnom obrazovanju, koji je podržan s 199.000 eura financijske podrške od Islanda, Lihtenštajna i Norveške, u okviru EGP i Norveških grantova. Nositelj projekta je Centar za mirovne studije, a partneri uključuju Forum za slobodu odgoja, Kuću ljudskih prava Zagreb, Centar za građanske inicijative Poreč, GOOD inicijativu i Phronesis SA iz Norveške.

Kako je uvijek, u svakom trenutku, u svijetu neki rat, teroristički napad, politička kriza, tako se i ljudi prema tome postavljaju – zauzimaju stavove, pišu i dijele postove. Pluralizam nosi bezbroj mišljenja, a neke od njih zauzimaju i institucije u kulturi koje time pristaju ili ne pristaju uz dominantne ili vladajuće političke narative. Je li odbijanje sviranja Čajkovskog znak solidarnosti s Ukrajinom? Signalizira li otkazivanje dodjele nagrade Adaniji Shibl solidarnost s Izraelom ili je riječ o nečem drugom, odnosno gdje je u svemu suvremeni antifašizam?

Magdalena Došen je povjesničarka umjetnosti, lektorica i pokretačica pjesničkih festivala Miljkovićevi dani u Zagrebu, Petrarca Fest i UVIJEK /Festival poezije otpora. Predavanje je dio ciklusa Obrazovnog programa Virtualnog muzeja Dotrščina koji se kroz 2023. godinu održava u partnerstvu s Vijećem srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Hrvatskom udrugom nastavnika povijesti i Knjižnicom Jelkovec. Za sva predavanja u sklopu ciklusa Obrazovnog programa Virtualnog muzeja Dotrščina sudionici_ce mogu dobiti potvrdu o stručnom usavršavanju. Potvrde će izdati Hrvatska udruga nastavnika povijesti.

Kroz sinergijsko međudjelovanje programa obrazovnih, dokumentacijskih, diskurzivnih i nakladničkih programa, i udruga Kurziv je, kao nakladnik Kulturpunkta, odabrala slično kretanje javnim kulturno-društvenim krajolikom. Ojačavajući međunarodnu dimenziju svog djelovanja organizacija je kontinuirano u potrazi, razvoju ili njegovanju suradnji s akterima kompatiblinih vizija i rizomatskih struktura koje upravo svojom složenošću nude odgovore na izazove s kojima se kultura suočava. Takva je strategija u osnovi djelovanja portugalskog Geradora, nezavisne platforme za novinarstvo, kulturu i obrazovanje. Iako djeluje tek od 2014. upravlja multifunkcionalnim prostorom Central Gerador u lisabonskom kvartu Lumiar. Izdavački program organizacije obuhvaća istoimenu online platformu koja njeguje “slow jounalism” i teme koje nemaju prostora u tradicionalnim medijima poput kulture, održivosti, nejednakosti i diskriminacije, dekolonijalizacije, izazova mladih i problema slabo naseljenih područja. Ove teme objavljuju se i u tromjesečnom tiskanom časopisu Gerador posvećenom analitičkom i kritičkom novinarstvu koji uređuju u suradnji s različitim organizacijama i urednicima, uz vizualni doprinos brojnih umjetnika.

Iz medijske platforme proizašao je i njihov edukacijski program Academia Gerador, podijeljen u tri područja: nastava u polju kulture, održivosti, mladih, građanskog djelovanja i kreativnog menadžemnta, istraživanje i kultura za održivost. Academia uključuje program koji se sastoji od tečajeva, radionica i drugih inovativnih metoda poučavanja, a kao rezultat obrazovnog procesa nastaju studije i eseji posvećeni temama kao što su kulturne politike, mladi, mediji i druge marginalizirane teme. Profesionalizam mladih novinara potiču i dodjelom stipendija za objavu istraživačkih tekstova.

Između niza projektata i dva festivala koja provode u suradnji s lokalnim upravama i zajednicama Portugala ističu se projekti A Idade da Liberdade, inicijativa za osvještavanje javnosti o važnosti Revolucije karanfila kojom je svrgnut desničarski režim i dana neovisnost kolonijama, i Lusotropicalismo koji osvještava iluziju o portugalskom “mekom kolonijalizmu”. Programi uključuju istraživačke studije, objave istraživačkih radova, radionice, čitalačke grupe, rasprave, sajam umjetničkih radova, performanse i koncerte, obuke za nastavnike, otvoreni poziv za umjetničke intervencije.

I dok je edukacijski i diskurzivni program Geradora proistekao iz njihovog medijskog rada, organizacija Xerém je imala obrnuti put. Njihov najistaknutiji projekt je Hangar, centar za umjetnička istraživanja smješten u Graçi u Lisabonu. Hangar uključuje izložbeni centar, prostor umjetničkih rezidencija i umjetničkih studija. Središte je obrazovanja i dijaloga koji ujedinjuje različite zemljopisne lokacije, kulture i identitete te potiče razvoj novih umjetničkih i teorijskih praksi. Upravo kao nadogradnju i elaboraciju ovih aktivnosti razvili su obuhvatnu virtualnu platformu Hangar online sa šest cjelina: Video, Performansi, Zvuk, Tečajevi, Razgovori i Radio. Ovaj multimedijski prostor, uz sam fizički Hangar, još je jedna veza između Xeréma, zajednice umjetnika i šire publike.

Ovaj modus operandi preuzimaju i mnoge institucije od kojih se često najspremnije na promjene pokazuju knjižnice. Tako je i lisabonska Biblioteca de Marvila, u zgradi obnovljene stare uljare, napravila iskorak i prigrlila video igre kao način povezivanja s mlađom populacijom svog kvarta, fokusirajući se na funkciju inkubatora za niz projekata društvene i kulturne namjene, pitanje pismenosti proširujući i na onu digitalnu.

Primjeri poput Geradora i Xeréma/Hangara diverzifikacijom osmišljenog sadržaja i usložnjavanjem (fizičkih i virtualnih) mjesta susreta koja su stavljena na raspolaganje zajednici i javnosti, omogućuju izravnije preispitivanje potreba svoje okoline, kao i fleksibilnije odgovore na izazove novih modaliteta društvenosti.

Tekst je nastao kao dio projekta mobilnosti Generator novih mogućnosti, podržanog od strane Zaklade Kultura nova.

Predložene smjernice vezane za neformalne obrazovne programe koje provode organizacije civilnog društva uključuju prijedloge za uspostavu jasnih kriterija za certificiranje i validaciju neformalnih obrazovnih programa, kao i jasne standarde i procedure za suradnju odgojno-obrazovnih ustanova s udrugama. U smjernicama je također istaknuta važnost uključivanja organizacija civilnog društva u procese koje prethode donošenju obrazovnih politika. Kako bi se osigurao kontinuitet i stabilan razvoj obrazovnih programa nužno je osigurati višegodišnje modele financiranja, dok je u pozivima za financiranje potrebno uvesti vrednovanje suradnje organizacija civilnog društva i javnih ustanova, istaknuto je policy dokumentu. Predložene smjernice koje se tiču neformalnih obrazovnih programa možete pronaći ovdje, dok se za sudjelovanje možete prijaviti ovdje.

Smjernice su nastale u sklopu već spomenutog projekta Medijsko obrazovanje je važno (MOV) koji čini konzorcij 11 hrvatskih organizacija i institucija: Gong, Pragma, Telecentar, Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, Bacači sjenki, Dječji kreativni centar DOKKICA, Info zona, Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Institut za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) i Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Opći  cilj  ove tematske  mreže  je  jačanje  kapaciteta  organizacija civilnog društva za učinkoviti dijalog s javnom upravom, socijalnim partnerima te visokoobrazovnim i istraživačkim institucijama u oblikovanju i provođenju reformi vezanih uz razvoj medijske pismenosti kao pismenosti novog doba.

Zakonskim aktima i pravilnicima kojima se regulira obrazovni proces zajednička je nominalna težnja da se regulira proces priznavanja neformalno stečenih vještina. Nominalna, zato što zakonodavni okvir nije do kraja reguliran. Najnoviji Zakon o Hrvatskomu kvalifikacijskom okviru i dalje predviđa sastavljanje Pravilnika o priznavanju i vrednovanju neformalnog i informalnog učenja, no dotad status neformalnih programa ostaje nejasan i bez konkretnih smjernica. Novi zakon perpetuira dosadašnju situaciju postavljanja težišta isključivo na priznavanje vještina usklađenih s potrebama tržišta rada, što neminovno znači zapostavljanje niza aktera u neformalnom obrazovanju, uključujući i same sudionike institucionalnog obrazovnog procesa, kojima se rijetko, ovisno o pojedinačnim odlukama, uvažava sudjelovanje u programima izvan matične ustanove.

Neformalne obrazovne programe često provode organizacije civilnog društva, dok se potrebama tržišta rada usmjeravaju institucije poput Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ili pučkih i privatnih učilišta. Jaz u tretmanu neminovno postoji, a iako ga se nastojalo riješiti kroz jednu od aktivnosti Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2017-2021, u trenutku njena zamiranja, prebačen je fokus i s tog problema. Organizacije civilnog društva redovito podsjećaju da bi pravna regulacija pomogla njihovom statusu i eventualno olakšala kontinuitet financiranja i planiranja, no ne smijemo zaboraviti da bi za polaznike edukacijskih programa činjenica njihova priznavanja značila dodatnu motivaciju i dijelom satisfakciju za uloženi trud. To naravno ne znači da se vrijednost programa ne prepoznaje i danas, već samo uvodi nove mogućnosti za daljnju razradu i suradnje u širem opsegu. Vjerojatno su najpoznatiji primjeri programa Centra za mirovne studije ili Centra za ženske studije, koji nadopunjavaju zanemarene aspekte općeg obrazovnog procesa, dok brojne udruge svojim neformalnim obrazovnim aktivnostima, prije svega radioničkog tipa, doprinose razvoju kulture u lokalnim zajednicama.

Kompenzacija za manjkavosti sustava

Kad je u pitanju obrazovanje za film, ne možemo ne primijetiti njegovu raznolikost, ali i dugu tradiciju na tom polju. Amaterski kinoklubovi sežu u početak 20. stoljeća, a danas su Kinoklub Zagreb ili Kino klub Split aktivni u svim segmentima filmskog djelovanja, od obrazovnog do produkcijskog. Krovna organizacija Hrvatski filmski savez njihov rad podupire, a i sama sudjeluje u organizaciji različitih programa, radilo se o direktnom radu s polaznicima ili usavršavanju nastavničkog kadra u području filma i medijske kulture općenito. Osim udruga koje djeluju na filmskoj sceni, a čiji rad uključuje i edukacijski moment (Restart, Filmaktiv, KKZ, Blank), u Hrvatskoj postoji uspostavljena mreža centara za kulturu, čiji je cilj izravno utjecati na karakteristične kulturne potrebe lokalnih zajednica. Danas najčešće organiziraju edukacijske programe na području umjetnosti, adresirajući kako najmlađu, tako i najstariju populaciju. Pritom je najvažnija odlika dostupnost, čime konkuriraju sve većem broju komercijalno orijentiranih programa.

Osnivanjem Hrvatskog audiovizualnog centra čiji je cilj poticanje razvoja svih aspekata filmske kulture, jedna je institucija trebala pomiriti različite zahtjeve niza sudionika. Smjernice koje okvirno određuju njegovo djelovanje navedene su u Nacionalnom programu poticanja audiovizualnog stvaralaštva 2017.- 2021, a kedna od točaka programa je širenje filmske kulture i pismenosti u suradnji sa svim relevantnim institucionalnim i izvaninstitucionalnim čimbenicima. Program se nastavlja na prethodni, kojim se, kako je navedeno, nastojala ustabiliti nacionalna kinematografija i uspostaviti kontinuitet kao pretpostavka za daljnji razvoj. HAVC preko Javnog poziva za komplementarne djelatnosti sufinancira edukacijske programe, dok na institucionalnom planu daje podršku razvoju studentskih filmova na Akademijama.

Novi program ambiciozno zahvaća korak dalje u kreiranju poticajne atmosfere za konkretan razvoj filmske pismenosti unutar šireg pojma medijske pismenosti, kako je definira spomenuta Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, a na koju se direktno poziva. To podrazumijeva aktiviranje širokog spektra sudionika, kako u formalnom obrazovnom procesu, tako i izvan njega, ne bi li se sadržajno upotpunile slijepe točke nastavnog programa u kojem se razvoj medijske pismenosti oslanja na pojedinačne inicijative, odnosno u određenim slučajevima na osobnu želju nastavnog kadra da se usavršava u tom polju. Konkretno Nacionalni program fokusira se na pet užih područja djelovanja: “školu i kina kao mjesta filmskog obrazovanja, školsko osoblje u neposrednom radu s učenicima, sustavno istraživanje i evaluaciju, razvijanje dugoročno stabilnih načina financiranja te fizičke i online dostupnosti audiovizualne građe”. Iako Program predviđa suradnju s civilnim sektorom, odnosno filmskim udrugama, koje između ostalog financijski potpomaže, ipak je prvenstveno orijentiran na implementaciju medijske pismenosti unutar institucionalnog sustava. Izvaninstitucionalni akteri se češće promatraju kao kompenzacija nedovoljnim kapacitetima sustava, što je zasigurno potencijal koji treba razvijati, no ne i jedini. Rezultati njihova samostalnog djelovanja neminovno nameću potrebu osiguravanja uvjeta za daljnji održivi rad.

Međutim, HAVC-ov Program, baš kao i različite smjernice i pravilnici formalno dobro funkcioniraju, sve do zapinjanja u praksi zbog kombinacije tromosti birokratiziranog sustava i neusklađenosti cjelokupne zakonske regulative. Osnovni je problem oslanjanje na parcijalne sporazume i povremene suradnje koje do određene mjere doprinose promjeni cjelokupne slike, no izostaje sustavno ujednačavanje početnih pozicija. To bi zahtijevalo usuglašavanje sektora obrazovanja, kulture i rada počevši od najviših instanci. No, uzmemo li u obzir činjenicu da niti jedan od spomenutih već godinama nije uređen, već nakon povremenog angažmana zamire u statusu quo, iluzorno je u skorije vrijeme očekivati veće zahvate prema funkcionalnom okviru koji bi omogućavao stvarnu realizaciju osmišljenih koncepata.

Nesigurnost kao glavna odlika

Zbog svojih inherentnih značajki koje uključuju prilagodljivost, dinamičnost u smislu trenutne reakcije na aktualnosti, ali i tendenciju uključivanja širokih skupina polaznika, neformalno obrazovanje u Hrvatskoj postaje sve popularnije. Budući da velik dio edukativnih filmskih programa održavaju udruge nezavisne kulture i civilnog društva, sve su aktivnosti ovisne o širem sustavu financiranja. Nepromijenjena praksa u Hrvatskoj je financiranje programa na godišnjoj razini, najčešće preko natječaja Ministarstva kulture, lokalne zajednice i HAVC-a, a koji su direktno vezani uz godišnji proračun. Na rad udruga to se manifestira kroz nemogućnost planiranja kontinuiteta aktivnosti. Iako u većini slučajeva zahvaljujući vidljivosti i konkretnim rezultatima, mogu računati na podršku iz godine u godinu, ipak ostaju ovisni o trenutnim političkim odlukama, a njihovi se programi prilagođavaju dostupnoj financijskoj podršci. Na provedbenoj razini iz takve konstelacije odnosa proizlazi permanentna nesigurnost i mogućnost ukidanja dijela aktivnosti.

Osim strukture financiranja, dugoročno planiranje otežava i neuređeni pravni okvir validacije programa i umrežavanja sa svim sudionicima obrazovnog procesa. Sve poznate boljke tretmana nezavisne kulture uvjetuju ne samo način funkcioniranja organizacija, već i oblike rada s polaznicima, kako unutar neformalnog obrazovanja općenito, tako i filmskog posebno. Kad je u pitanju proklamirano povezivanje različitih sektora i implementiranje izvaninstitucionalno razvijenih metoda i ideja u pojedine segmente institucionalnog obrazovanja, ne postoji stvarna podrška Ministarstva obrazovanja. Iako HAVC posljednjih godina problematizira i zaziva implementaciju medijskog obrazovanja, nisu se dogodili stvarni pomaci.

Bilo kakvo certificiranje neformalnih obrazovnih programa onemogućeno je uslijed nepostojanja konkretnih kriterija. Zasad se kao jedina konstanta otkriva održavanje dosadašnjeg načina rada, svim opstrukcijama unatoč. Sustav, ako je i u stanju prepoznati potencijal suradnje s uspješnim inicijativama, nije u stanju osigurati efikasnu provedbu. Najčešće smo suočeni s formalnim planovima unutar kojih se gubi stvarni sadržaj, što je uostalom problem našeg društva na svim razinama. Razliku u brojnosti i kvaliteti programa varira i ovisno o potporama jedinica lokalne samouprave i njihovim samovoljnim procjenama potreba lokalne zajednice.

Dok je situacija u Zagrebu donekle zadovoljavajuća zbog postojanja velikog broja organizacija i samim time različitih opcija za polaznike, ekonomski deprivirana područja automatski su zanemarena kad je u pitanju kulturno-obrazovno djelovanje. Već i površan pogleda daje naslutiti da se na planu kulture izvan urbanih sredina ne događa ništa. U najboljem se slučaju inzistira se na tradicionalističkim aspektima, najčešće povezanim s izražavanjem lokalnog ili nacionalnog identiteta. Svakako da je nedostatak resursa ključan, no izvan pojedinačnih inicijativa etabliranih udruga koje kontinuirano provode aktivnosti izvan matične sredine, čini se da ne postoji čak niti svijest o mogućnostima drugačijih pristupa. U uvjetima u kojima je i osnovno obrazovanje teško dostupno, do izražaja dolazi paradoks lijepih želja o općoj dostupnosti obrazovanja, dok u neprekidnom institucionalnom reformiranju izostaje samo konkretni pomak u praksi.

Hrvatski sabor je 17. listopada 2014. godine usvojio Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije koja je cjeloživotno učenje uvela kao temelj cjelokupnog obrazovanja. Cjeloživotno učenje odnosi se na sve aktivnosti stjecanja znanja, vještina, stavova i vrijednosti tijekom života, s ciljem njihova usvajanja ili proširenja, i to u okviru osobnog, društvenog ili profesionalnog razvoja i djelovanja pojedinca. Takav sveobuhvatni koncept obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima i u svim izvedbenim oblicima: uključuje programe formalnog obrazovanja (ranog i predškolskog, osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog, kao i obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih), neformalnog obrazovanja (organizirane radionice, seminari, studijski posjeti, no bez primanja certifikata), te informalnog obrazovanja (nenamjernog, neorganiziranog i spontanog stjecanja znanja, vještina, stavova i vrijednosti). 

Kao jedan od ciljeva Strategije određen je razvoj sustava priznavanja i vrednovanja neformalno i informalno stečenih znanja i vještina, a donošenjem Zakona o Hrvatskomu kvalifikacijskom okviru (HKO) 2013. stvorene su pravne pretpostavke za reguliranje takvog sustava. Naime, Zakonom je predviđeno donošenje Pravilnika o priznavanju i vrednovanju neformalnog i informalnog učenja, no, četiri godine kasnije, nikakvi sustavi i procesi u Hrvatskoj još nisu započeli. Polazišta za uspostavu sustava jesu primjeri dobre prakse i strateško-političke preporuke za razvijanje i primjenu sustava vrednovanja neformalnog i informalnog učenja, posebno Preporuka Vijeća EU-a iz 2012. koja 2018. godinu navodi kao krajnju u kojoj bi države članice trebale razviti takav sustav vrednovanja. Tek u rujnu 2017. u Registar HKO-a upisan je prvi standard i to standard zanimanja Financijsko-računovodstveni forenzičar. 

“Uspostava procesa i sustava priznavanja stečenih znanja i vještina, osobito onih proizašlih iz neformalnih i informalnih oblika učenja, dugoročan je izazov za našu zajednicu”, zapisano je u Strategiji obrazovanja koja je, kao i ostali njeni glavni ciljevi – cjelovita kurikularna reforma, unapređenje studentskog standarda, uključenost odraslih građana u procese cjeloživotnog učenja te međunarodno kompetitivna javna sveučilišta i javni znanstveni instituti – zastala s provedbom još s promjenom vlasti 2015. godine, kada je većinu u Saboru osvojio HDZ, jedina stranka koja krajem 2014. u parlamentu nije podržala spomenutu Strategiju. 

U Hrvatskoj postoji dugogodišnja i bogata praksa kvalitetnih programa neformalnog obrazovanja koje provode prvenstveno organizacije civilnoga društva, a koje ih razvijaju temeljem pretpostavke da će ih moći provoditi i u ustanovama formalnog obrazovnog sustava. Pitanje postupka validacije i certificiranja neformalnih obrazovnih programa udruga ove je godine postavljeno kao jedna od provedbenih aktivnosti Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2017-2021, a javno savjetovanje o Nacrtu bilo je otvoreno do 8. rujna. Kao rok provedbe te aktivnosti određena je 2020. godina što je izazvalo nemalo komentara u savjetovanju upravo zbog njegove neprimjerenosti. To ne iznenađuje kada se uzme u obzir da se radi o živoj praksi, o programima koji se već dugi niz godina provode, da poneke škole te programe već i koriste u nastavi, a da je Zakon o HKO-u koji je predvidio Pravilnik o priznavanju i vrednovanju neformalnog učenja donesen sada već davne 2013. godine.

Iako Republika Hrvatska načelno ima univerzalan i besplatan sustav obrazovanja, zbog decentralizacije financiranja nekih njegovih sastavnica, pitanje dostupnosti i troškova obrazovanja se razlikuje u različitim dijelovima Hrvatske, istaknuto je u istraživanju koje je proveo Centar za mirovne studije u okviru projekta “Geometar (ne)jednakosti”. Glavne prednosti hrvatskog sustava obrazovanja i osposobljavanja su niska stopa ranog napuštanja školovanja te visoka stopa nastavka školovanja nakon srednje strukovne škole. S druge strane, svega 2,5 % odraslih osoba u Hrvatskoj sudjelovalo je tijekom 2014. godine u obrazovanju i osposobljavanju, a Hrvatska ima i jednu od najviših stopa mladih koji nisu u sustavu obrazovanja, zaposlenja niti sustavu osposobljavanja (NEET). Upravo u tom kontekstu neformalno i informalno obrazovanje, kao sastavnice cjeloživotnog obrazovanja, zadobiva svoju veću važnost. 

Stoga je 2014. godine ohrabrila najava osnivanja Mirte, ustanove za obrazovanje odraslih čiji je djelokrug rada obrazovanje za mir, demokraciju, građansko samoorganiziranje, volonterstvo, mlade. Mirtu je osnovao upravo Centar za mirovne studije, čiji Mirovni studiji ove godine upisuju 20. generaciju polaznika, u suradnji s partnerima Mrežom mladih Hrvatske, Volonterskim centrom Osijek i udrugom Smart iz Rijeke i Zagreba. Ivu Zenzerović Šloser, voditeljicu ustanove, upitali smo o dosadašnjem radu i preprekama na koje su naišli. “U nedostatku sustavne edukacije za demokraciju u cijeloj obrazovnoj vertikali, manjku formalnih programa koji daju znanje, bude kritičku svijest i osnažuju sudionike za demokratski građanski angažman, prije nekoliko godina pokrenuli smo Mirtu, ustanovu za obrazovanje odraslih za mir i demokratsko građanstvo. Želja nam je bila da ustanova omogući vrednovanje programa cjeloživotnog učenja”.

No, ističe Zenzerović, ovaj poduhvat naišao je na nekoliko prepreka. “Unatoč najavljenim promjenama u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, vrednovanje kompetencija stečenih neformalnim programima još nije zaživjelo. Osim toga, ciljeve koji se tiču demokratskog i aktivnog građanstva, u programima poput Mirovnih studija, Studija za mlade ili Demo akademije iz Osijeka, izrazito je teško prevesti na tip kompetencija koje se traže za zapošljavanje mladih ili prekvalificiranje odraslih. U primjeni Zakona o obrazovanju odraslih nije zaživjela dimenzija aktivnog građanstva, već se programi osposobljavanja  i usavršavanja još provode uglavnom za vrlo konkretna, u pravilu deficitarna zanimanja. To jest važno za tržište rada, ali vještine i interdisciplinarna društveno korisna znanja kakva mi nudimo u pravilu nisu na tom popisu”.

Upitana o mogućnostima suradnje s drugim neformalnim programima i povezivanju u još veći alternativni studijski program, Zenzerović kaže da rade na ranije uspostavljenim aktivnostima i neformalnim programima, no financijsko se okruženje u protekle dvije godine također pokazalo povoljnim. “U tom kontekstu, ova ustanova bit će u skorije buduće vrijeme fokusirana na strateška partnerstva i organiziranje neformalnih edukacijskih programa te stvaranje preduvjeta za svoj daljnji ambiciozniji razvoj”. Jedan od strateških pratnera mogao bi biti i obrazovni program Ženskih studija, koje je Centar za ženske studije pokrenuo 1995. godine. Jasminka Pešut, dugogodišnja voditeljica obrazovnog programa, ističe da nikada nisu pokušale certificirati program direktno kod Ministarstva obrazovanja, u vidu cjeloživotnog obrazovanja jer neformalno obrazovno polje smatraju na određeni način širim i pristupačnijim od njegova zatvaranja u formalne uvjete i okvire: “Koliko se sjećam, tadašnji je zakon pokrivao samo obrazovanje odraslih, a to je ipak uže i drugačije od našeg programa”.

Kao nositelj spomenute aktivnosti validacije u sklopu Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2017-2021 određeno je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a sunositelji Ured za udruge i Agencija za odgoj i obrazovanje. U tijeku savjetovanja predloženo je uključivanje Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, stručnjaka iz visokog obrazovanja te predstavnika Savjeta za razvoj civilnog društva dok se Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja sam predložio kao sunositelj mjere.

I dok se mogućnost vrednovanja različitih znanja i vještina stečenih izvan formalnog sustava obrazovanja, godinama nakon donošenja Zakona o HKO-u i Strategije obrazovanja, opet promišlja, Ministarstvo i dalje ne izdaje certifikate ili potvrde koje bi polaznici neformalnih obrazovnih programa mogli iskoristiti kao referencu pri zapošljavanju ili nekom natječaju ili, ako su studenti, kao zamjenu za ECTS bodove. S druge strane, za svaki projekt koji uključuje ulazak u škole organizacije civilnog društva trebaju potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja, no tu se ne radi o validaciji programa već pozitivnom mišljenju odnosno odobrenju određenom provoditelju programa. Certifikate za sada izdaje isključivo Agencija za odgoj i obrazovanje – ključna poveznica obrazovnih ustanova i organizacija civilnog društva – no, kao što nam potvrđuju brojni sugovornici, bez ikakvih javno objavljenih i obrazloženih kriterija. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.