Tijekom cijelog socijalističkog razdoblja Tekstilni je odsjek bio prvenstveno usmjeren i intoniran kao inženjerski studijski program i u svojoj punini prilagođen potrebama lokalne tekstilne industrije. Nakon gašenja Kombiteksa dolazi do svojevrsnog vakuuma i krize vizije razvoja studija. Ubrzo je Odsjek doživio znatnu kurikularnu izmjenu kojom su, pored tekstilnih, odjevnih i tehnoloških nastavnih kolegija, uvedeni i kolegiji iz područja umjetnosti i humanističkih znanosti. Time je kreiran interdisciplinarni studijski program kao jedini te vrste u cijeloj Bosni i Hercegovini koji je u jednom od svojih usmjerenja koristio čak i naziv tekstilni dizajn. Ipak, ostao je vidljiv procjep između propale tekstilne industrije i činjenice nastavka djelovanja Tekstilnog odsjeka.

S ciljem popunjavanja praznih mjesta unutar obrazovnog procesa te kritičkog propitivanja lokalnog i regionalnog konteksta povijesti dizajna, akademske godine 2016/2017., uz pomoć Patterns Lectures subvencije, na Odsjeku je održan kolegij Dizajn i kriza. Uključujući povijesnu perspektivu i sistemske lomove, a imajući u vidu novonastali društvenopolitički i privredni okvir, kolegij je pokušao detektirati točke koje bi mogle poslužiti za artikuliranje novih strategija, ciljeva i metoda oblikovanja drugačije stvarnosti, te preuzeo ulogu svojevrsne društvene platforme koja je objedinila različite segmente edukativnog procesa. Kolegij, njegova provedba i rezultati proizašli iz tog procesa predstavljeni su nedavno na izložbi Dizajn i kriza u galeriji HDD-a. U sklopu izložbe održana je i tribina Obrazovanje u modnom dizajnu – izazovi i prepreke na kojoj su istaknuti postojeći problemi unutar obrazovanja u dizajnu, kao i mogućnostima njihovog adresiranja.

Tribina je prvenstveno pokazala da su problemi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dosta slični. “Dijelimo zajedničku prošlost iz druge polovine 20. stoljeća, a i okvir nesretnih okolnosti iz 1990-ih je identičan”, istaknuo je Irfan Hošić, profesor Tekstilnog odsjeka i provoditelj kolegija Dizajn i kriza. Naglašava kako tromost institucija sprječava ažurnije prilagođavanje novonastalom ekonomskom i privrednom ambijentu, a i politička korupcija otežava eventualne promjene i brži napredak. Bosna i Hercegovina ima dodatni problem nesretno osmišljene decentralizacije što zemlju čini rascjepkanom i dezintegriranom. “Veze između jednog Bihaća, Tuzle, Zenice ili Banjaluke su u svakom smislu pokidane. Ne postoje dobre saobraćajne veze, a broj inicijativa akademskog ili kulturnog profila sveden je na ekstremni minimum. Kolegij Dizajn i kriza imao je za cilj da takvo stanje barem na trenutak promjeni”, ističe profesor.

Spomenuta tribina, kao i program kolegija u velikoj mjeri bavili su se budućnošću dizajnerskog obrazovanja, pri čemu je naglašena potreba uključivanja građanske odgovornosti i političke svijesti. Hošić kaže kako se uvijek trudi uključivati studente u praktične inicijative kao što je primjerice “upad” u dizajnerski odjel nekadašnje tvornice savitljive ambalaže Polietilenka u okviru umjetničke intervencije Retrografija dizajna u ljeto 2015. godine, dok je građanska inicijativa #NeDamoGaleriju bila prava borba protiv tadašnjeg Gradonačelnika koji je htio prostor Gradske galerije u Bihaću izmjestiti i dati u najam komercijalnoj banci. Također, u okviru same nastave adresira brojna pitanja koja se tiču javnog prostora, preklapanja aktivizma i umjetnosti, pitanja društvene odgovornosti, demokratskih vrijednosti i otvorenog društva. Na istom tragu, “namjera kolegija Dizajn i kriza”, kaže Hošić, “je da student postane aktivni građanin u svojoj sredini i da pored vještina za koje se educira, ima vještine rukovanja sa alatima koje mu omogućuje preoblikovanje sredine u kojoj živi i radi. Da pritom promišlja lokalno i regionalno dizajnersko i industrijsko naslijeđe i da ima kapacitet da u svojoj glavi rekonstruiše nevedene društvene kontekste, vrši poređenja, komparacije i da traga za rješenjima”.

Potreba građanske odgovornosti i socijalne osjetljivosti posebno je vidljiva u tekstilnom i modnom dizajnu. S obzirom na to da je modna industrija poznata po kršenju ljudskih i radničkih prava i jedan od najvećih zagađivača okoliša, radi se o izazovu koji nije usmjeren samo na periferne zemlje, nego predstavlja globalni problem koji implicira humana, inkluzivna, socijalno-angažirana i ekološka dizajnerska rješenja. “Diktati modne industrije ukazuju na njen krajnje nehuman i gotovo imperijalistički položaj utemeljen doktrinom rigidnih aspekata konzumerizma. Moda rijetko promišlja kako ublažiti klasne razlike, kako emancipirati kulturne i društvene manjine, itd. Ona je okrenuta krutim pravilima profita koja su pak zasnovana na obrascima neoliberalnih tržišnih normi”, objašnjava Hošić. Na gostujućem predavanju Design: Prema održivom prirodnom i društvenom okolišu u sklopu kolegija Dizajn i kriza, Feđa Vukić sa Studija dizajna u Zagrebu govorio je upravo o humanoj dimenziji dizajna od koje se taj isti dizajn s vremenom udaljio.

Na kraju se neizbježno postavlja i pitanje budućnosti tekstilnog i modnog dizajna u sredinama u kojima više ne postoji industrija koju treba servisirati, niti možemo očekivati da će se ona u dogledno vrijeme vratiti. U tom kontekstu profesor Hošić smatra da je razmišljanje u lokalnim okvirima prevaziđeno i da današnji studenti moraju znati dizajn prilagoditi globalnom tržištu, za što naš obrazovni sustav nije spreman. “Da bi studenti učili te stvari, njihovi nastavnici moraju biti obrazovani u tome pravcu, a oni to nisu. Postoji snažno prisustvo birokratskih protokola iz socijalizma koji su staromodni, tromi i spori. Ne teži se decentralizaciji u odlučivanju u organizacionim strukturama akademskih i edukativnih ustanova već naprotiv — strogoj centralizaciji”, ističe Hošić. On također upozorava da su iskustva Bihaća, snažno pogođenog raspadom socijalističke Jugoslavije i novonastalim prilikama u okviru samostalne države, specifična i ne progovaraju jezikom industrijskog, političkog i kulturnog centra, no s druge strane Bihać može poslužiti kao ogledni primjer niza sličnih gradova na periferiji u svim bivšim socijalističkim državama. “Moje bavljenje ovom temom inspirisano je mojim istraživačkim boravkom u američkom Detroitu 2015. godine, a koji je zbog propadanja auto i druge industrije doživio kompletan kolaps. Takav slijed otvorio je prostor nekim novim socijalnim inicijativama i kulturnim praksama po kojima takav i u svakom pogledu devastiran Detroit postaje fokusom brojnih umjetnika i naučnika”, dodaje Hošić.

Pitanje tekstilnog i modnog dizajna u perifernim sredinama, njihovog razvoja i održivosti ostaje otvoreno. I dok je izvjesno da obrazovne ustanove trebaju predvoditi, a ne slijediti inovativna dizajnerska rješenja i pokrete, nije u potpunosti razjašnjeno gdje dizajn perifernih sredina može pronaći svoje mjesto u globalnom kontekstu. S jedne strane jasno je da se ne možemo i ne trebamo natjecati s megalomanijom globalnog tržišta, no i dalje postoji imperativ operiranja unutar kapitalističkog sustava i podilaženja konzumerizmu. Upravo je obnovljeni interes za istraživanje zajedničke socijalističke prošlosti i spoznaje o svijetu dizajna iz vremena socijalizma, smatra Hošić, od iznimne važnosti za edukativni proces danas, te zaključuje kako “brilijantnu industrijsku prošlost treba preklopiti sa prekarnim trenutkom danas, i time formirati neku vrstu vizije i eventualne projekcije koja može ponuditi odgovor na pitanje kako dalje?”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.