Iz najave: “Jučer smo sjeli na klupicu na trgu i potražili poeziju u tržištu nekretina. Književnost je ispunjena gradovima i domovima, sitnim predmetima i vrtovima, ali malo je pjesnikinja koje znaju opisati ulice i stanove ispražnjene od ljudi, nekretnine čija je vrijednost sakralna, stambene blokove napunjene prazninom. Sjedeći na klupici pred nama se rastvorio prazan prostor tvrdeći da je kazališni prostor, ali tako prazan mogao je biti prostor neba, soba u londonskom Grenfellu ili čaša u koju točimo prosecco. Tom praznom prostoru dana su tri kvadrata, odnosno tri kvadrata od jednog kvadratnog metra i na jedno kratko vrijeme dane su mu četiri osobe od kojih je jednoj uskraćen kvadrat. Kao u financijskim kalkulacijama, astrologiji, Maljevičevom košmaru i željama Deborah Levy, na trgu i prstima pitagorejaca, ovaj kvadrat nam je dao mogućnost. Četiri jednake stranice i četiri prava kuta, napunjeno trokutima pa i manjim tijelima. Što ćemo s tobom kvadratu, od čega te možemo osloboditi? Koliko je geomerijskih tijela ubijeno u ovih m² okupiranog područja?

S klupice gledamo u novoizgrađeni neboder u kojem nema niti jednog svjetla pa svi kriknu: jadni, jadni ulagači, izgradili su nekretninu, a nitko u njoj ne želi živjeti. Netko nam je rekao da smo budale. A onda je jedna od nas viknula: jadan, jadan grad, nitko više u njemu ne živi. Tišina odjekne praznim prostorom, odbijajući se o kućne brojeve.”

Rezervacije ulaznica je potrebno napraviti putem e-maila.

Iz najave: “S naglaskom na područje morske obale, seminar je zamišljen kao prilika za upoznavanje zametnutih znanja i aktualnih problemima vezanih za prostore na kojima se susreću zemlja i more.“

Seminar će se održati na engleskom jeziku, a podijeljen je na 2 panela. Na panelu Obala, koji počinje u 11 satu,  sudjelovat će povjesničar i dizajner permakulture Matko Šišak (ZMAG / Reciklirano imanje), arhitekt Filip Šrajer (4 GRADA DRAGODID) te etnolog i antropolog Duje Dorotka (Muzej općine Jelsa), a razgovor će moderirati nizozemska dizajnerica Henriëtte Waal (Atelier Luma).

Na panelu More, koji počinje u 17 sati, sudjeluju sociolog Sven Marcelić (Sveučilište u Zadru), znanstvenik Neven Cukrov (Zavod za istraživanje mora i okoliša, Institut Ruđer Bošković), istraživač Hrvoje Carić (Institut za turizam), umjetnica Robertina Šebjanič i dizajnerski kolektiv Oaza, a moderator razgovora je Nebojša Zelić (Sveučilište u Rijeci).

Više o programu potražite ovdje.

Ususret lokalnim izborima, kulturni sektor u Rijeci nalazi se u specifično neizvjesnom položaju. Uz odlazak gradonačelnika koji je dulje od dva desetljeća proveo na vlasti, 2021. Rijeka prestaje nositi titulu Europske prijestolnice kulture čime se zatvara etapa kojoj je lokalna kulturna politika bila usmjerena niz godina. Projekt EPK gradu je ostavio u nasljeđe prostore koji su za njegove potrebe prenamijenjeni u prostore za kulturu. Njihovo su održavanje i daljnja namjena pod znakom pitanja, pogotovo u svjetlu činjenice da je 2021. ujedno i godina u koju je Rijeka zakoračila bez važeće strategije kulturnog razvitka. Pridodamo li tomu i izvjesan ulazak u širu ekonomsku krizu, nesigurnim se pokazuje i održavanje postojećeg stanja u kojem je Rijeka u samom vrhu po postotku proračunskog izdvajanja u kulturu u hrvatskim, ali i europskim razmjerima.

Sve jači utjecaj i promidžba Katoličke crkve u Hrvatskoj negativno se odražava na ljudska prava žena, na što upozoravaju nevladine feminističke, LGBTIQ i ljudsko-pravaške organizacije. U sklopu novog projekta, umjetnica istražuje mehanizme Katoličke crkve i njenih “produžetaka”, koji pod parolom “u ime obitelji”, “u ime roditelja”, “u ime života”, pokušavaju zadobiti kontrolu nad poljem seksualnosti, zadirući u područja zdravstva, obrazovanja i pravosuđa. Dok Crkva “rodnu ideologiju” proglašava svojim najvećim neprijateljem, rijedak glas feminističke teologije nema puno prostora. U isto vrijeme Hrvatska nazaduje po pitanju rodne ravnopravnosti iz perspektive Konvenicije Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, čija je potpisnica od 1992. godine.

Recentni rad Milijane Babić zasniva na performativnoj umjetničkoj praksi i potom se u formi umjetničke dokumentacije prezentira u muzejsko-galerijskom kontekstu, često se razvijajući u smjeru konceptualno specifičnih dugotrajnih akcija u javnom prostoru. Polazišna točka njezinog rada je vlastita pozicija žene i umjetnice, koju propituje u svojem neposrednom okruženju.  

Milijana Babić diplomirala je likovnu umjetnost na Tehnološkom institutu u Durbanu (Južnoafrička Republika) i magistrirala na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani. Dugogodišnja je suradnica festivala Mesto žensk u Ljubljani. Od 2007.do 2014. godine surađuje sa Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Članica je udruženja umjetnika Delta 5 i SIZ u Rijeci. Izlagala je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Scenarij, montažu i režiju potpisuje Paula Mangano, kamerom su upravljali Filippo Braga i Paula Mangano, zvuk je obradio Zoran Medved, a Dora Bilandžić odgovorna je za grafički dizajn.

Nakon projekcije filma – u subotu, 14. studenog u 20 sati – održat će se razgovor na kojem će Ivan Cerovac i Nebojša Zelić, filozofi sa Sveučilišta u Rijeci, dati svoje viđenje problema solidarnosti i ravnopravnosti.

Organizator projekcije je Filmaktiv. Prostorima Filodrammatice, Marganova i Palacha upravlja SU Molekula. Ulaz na projekciju je slobodan.

U raspravi će sudjelovati Avner de-Shalit (Odsjek za političke znanosti, Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu), Ognjen Čaldarović (Odsjek za sociologiju, Filozofski fakultet u Zagrebu), Elvio Baccarini (Odsjeku za filozofiju, Filozofski fakultet u Rijeci) i Jana Šarinić (Odsjek za sociologiju, Filozofski fakultet u Zagrebu). Razgovor koji će se voditi na engleskom jeziku organiziraju Drugo more, Centar za napredne studije jugoistočne Europe i Sveučilište u Rijeci, a ulaz je slobodan.

Ukoliko se gradovi kao politički i društveni entiteti razlikuju od država, možda bismo nejednakost u gradu trebali poimati na drugačiji način nego što to činimo s nejednakošću unutar države. Nejednakost u gradu se trenutno mjeri tzv. Ginijevim koeficijentom, ekonomskim mjerilom razvijenim radi proučavanja nejednakosti u državama. Prilikom primjene Ginijevog koeficijenta u promatranju nejednakosti u gradu dolazi do metodoloških poteškoća iz razloga što takvo mjerenje ignorira stvarne činitelje blagostanja u gradovima, a time i ono što nam je važno prilikom proučavanja nejednakosti u gradu. No, kako bismo uopće trebali prepoznati te činitelje blagostanja, a ako ih i znamo, na koji način možemo izmjeriti blagostanje?

Razgovor će moderirati Davor Mišković i Nebojša Zelić.

Piše: Una Bauer

“Antagonizam reaktivira zaboravljeno političko porijeklo sedimentiranih odnosa društvene podređenosti. Iznenada postaje jasno da je moglo biti i drugačije nego što je navodno oduvijek bilo. Za ilustraciju: kolonijalni režim svoju hegemoniju osigurava time što naturalizira svoju vlast, to znači da je predstavlja kao samorazumljivu povlasticu ‘više civilizacije’ čime mobilizira sljedbenike i posve dobrovoljan pristanak od strane koloniziranih. U trenutku antagonizma – anti-kolonijalne borbe za oslobođenje – slama se (dislocira) samorazumljivost navodno prirodne nadmoći kolonijalnog režima. A čim postane očito da bi se stvari mogle postaviti i drugačije, nestaje pristanak, a sljedbeništvo se otkazuje”.

Tako je napisao Oliver Marchart u tekstu O estetici javnog, objavljenom u Frakciji 33/34, i “nabacio mi šlagvort” za rastvaranje i ponovno sastavljanje vrlo kompleksno mišljene predstave Studije o divljoj guski, izvedene u Filodrammatici u Rijeci 23, 24. i 25. siječnja, u režiji i dramaturgiji Nataše Antulov i Aleksandra Nikolića. Nije riječ o premijeri, predstava je prvi put izvedena krajem svibnja prošle godine, doduše u znatno drugačijem sastavu (Sanju Milardović i Tomasa Kutinjaču zamjenjuju Tena A. Torjanac i Jurica Marčec). Međutim, predstave bez institucionalno garantiranih stalnih uvjeta igranja, koje se bore za trajanje na sceni, za potencijal da rastu, dobijaju na težini, atmosferičnosti, zrelosti izvedbe, svakako zaslužuju da se o njima piše i nakon prvih premijernih dana, osobito ako je riječ o novom promišljanju materijala.

Dva su ključna mjesta Marchartova citata za ovu priliku: jedno je pitanje sedimentacije odnosa društvene podređenosti, a drugo ideja “više civilizacije” čije su povlastice samorazumljive i normalne. I uistinu, kako kaže Brechtov Adolphe Thiers iz Dana komune, jednom od tekstualnih predložaka predstave, dok planira surađivati s neprijateljem u ratu, Bismarckom, kako bi se riješio vlastitih pobunjenih građana: “Moramo te neoprane njuške zgaziti o pločnik. Naša se civilizacija zasniva na vlasništvu i ono se mora štiti pod svaku cijenu. Što, oni su se drznuli propisati nam što moramo predati, a što zadržati? Ako se jedino morem krvi Pariz može očistiti od njegove gamadi, onda neka to bude baš more krvi. Moj ubrus!”.

Dok to izgovara, političar i povjesničar, ideolog Thiers (Nebojša Zelić), odgovoran za ubojstvo tisuće Parižana u gušenju Pariške komune 1871, u Studijama o divljoj guski igra neku varijaciju golfa, nabijajući štapom “ljudske” kockice u kantu, istovremeno pletući semiotičku pletenicu prema recentnim zbivanjima s hrvatskom golferskom elitom odnosno “pomamom za golfom” i divljačkim zaobilaženjem propisa u pretvaranju poljoprivrednog i šumskog zemljišta u građevinsko, u korist privatnih investicijskih projekata, eufemistički rečeno, sumnjive ekološke održivosti, na Srđu i drugdje. Marchartov uvodni citat prikladan je i mimo dvije spomenute ključne točke, jer se i u slučaju Srđa, radi o, kao što je primijetio HHO u svojoj izjavi, “kolonizatorskom sindromu” i “kolonijalnom modelu investiranja” koji nudi “odlične prilike” isključivo za to da niskokvalificirana lokalna snaga i dalje ostane niskokvalificirana, garantirajući poslove prvenstveno za čistače golf loptica i hotelskih soba. Motivi “neopranih njuški” odnosno Bulwer-Lyttonov pojam “the great unwashed” kao simbol različitih civilizacijskih stupnjeva unutar istog društva, uvijek se i ponovo reaktualizira u raznim formama. Jedan od recentnijih primjera je svakako cijela priča oko štakora iz Varšavske koji pokušavaju spriječiti civilizacijsko čišćenje historijski “prevladanih” formi kao što je javno dobro. 

Ipak, prvo ću artikulirati dramaturški okvir cijele predstave, da se vidi kakvu specifičnu ulogu igra povezivanje navedenih motiva. Studije o divljoj guski isprepliću najmanje tri priče odnosno tri tekstualna predloška i tri vremenske dimenzije. Misteriozni stranac Marka Twaina posvećen je Sotoni, mladom i zavodljivom Sotoninom nećaku (Nebojša Zelić) koji dolazi u idilično austrijsko selo Eseldorf dobrih kršćana krajem 16. stoljeća (u predstavi je riječ o početku Prvog svjetskog rata) i trikovima šarmira tri dječaka (Valentina Lončarić), Thea (Tena A. Torjanac) i Seppija (Jurica Marčec)). Druga tekstualna razina intervju je s brazilskim kriminalcem Marcosom Camachom (El Marcolom), iznimno moćnim predvodnikom zatvorske bande, capom di tutti capi mafijske strukture El Primeiro Comando da Capital (PCC) Sao Paola (s oko 140 000 članova), izvanredno međunarodno povezane, izvorno osnovane da brani prava zatvorenika, sa statutom i racionalnom organizacijom, uz motto: lojalnost, poštovanje i solidarnost. Njeni članovi natječu se na parlamentarnim izborima dok PCC na čelu s Marcolom vodi veliku industriju organiziranog zločina – primjerice, posuđuje novce lopovima da opljačkaju banku, da bi potom od njih očekivala da joj vrate te novce s kamatama. Treća razina priče bavi se Pariškom komunom 1871. (po Brechtovoj drami Dani komune) te problematizira rekonstrukciju grada u vrijeme La Belle Epoque, koju je poduzeo barun Haussmann u svrhu uljepšavanja Pariza, ali i, prikladno, onemogućavanja gerilskih taktika otpora novo izgrađenim širokim avenijama. Dramaturška strategija jukstaponiranja odlično je iskorištena upravo u momentu u kojem Satan s djecom iz prve priče gradi veličanstveni Pariz i pretvara opsadu Pariza u igru s drvenim kockicama ljudi kao ehu Twainovoj pripovjetki, u kojoj Satan gradi minijaturni svijet odnosno dvorac koji rastavlja i sastavlja kako mu se prohtije, šakom pretvarajući u krvave mrlje one koji ga nerviraju. 

Estetska (i politička) strategija predstave građena je prvenstveno na određenoj hipertrofiji “civilizacijske” teme, odnosno na pretjerivanju, dovođenju do krajnjih granica i do prividnog apsurda raznih semantičkih rukavaca te temeljne ideje. U tome su možda prisutni i tragovi neke “akceleracionističke” ideje o tome da će jedino još više (i brže) jednako užasnoga dovesti do njegova sloma (drugim riječima – bolje da na izborima pobijedi najgori jer je tad mogućnost pobune i promjene (umjesto krpanja rupa) veća). Predstava u svojevrsnoj subverzivnoj afirmaciji ili pretjeranoj identifikaciji fosira tezu o tome da je sukob povlaštenih i potlačenih sukob različitih (životinjskih, ljudskih) vrsta koje su u nekom smislu lišene mogućnosti međusobne komunikacije jer su inicijalni aksiomi njihova postojanja do te mjere različiti da, fukoovskim rječnikom, jedna nikako ne može doprijeti “u istinu” diskursa drugog, budući da odbija metodološka načela koja uvjetuju ulazak u tu istinu.

Problem je, dakako, u tome što te dvije opcije nemaju jednaku težinu materijalnih uvjeta postojanja – jezikom predstave rečeno, jedna od te dvije opcije je uš, a druga slon. Riječima dijaloga Johna Kleina i Alexandera Leeka iz filma The Mothman Prophecies (2002) posvećenog paranormalnim fenomenima: “Mislim da možemo pretpostaviti da su ti entiteti napredniji od nas. Zašto jednostavno ne dođu i kažu nam što im je na umu? – Ti si napredniji od žohara, jesi li se ikad pokušao objasniti nekome od njih”. Ključ je pritom ideja da će žohari možda preživjeti atomski rat, ali da čovjek žohara može zgaziti znatno lakše nego što je to moguće obrnuto. I kao estetski moment izlaska iz te zaključane pozicije, u zanimljivom jukstaponiranju situacija koje proizvode višeznačnosti, uveden je intervju sa zastrašujuće inteligentnim Marcolom, rascjepkan i pretvoren u dijalog djece: “Sada odrasta treća vrsta, uzgojena u blatu, educirana na potpunoj nepismenosti, koja maturira u zatvorima, kao čudovišni Stranac skriven u pukotinama grada”. Drugim riječima, zavodljivi stranac kao ogledalo temeljne nepravde sustava. 

Vratit ću se sada na Marchartov motiv “sedimentacije odnosa društvene podređenosti”. Naime, tri navedene tekstualne linije uokvirene su još jednom – uvodnom pričom o guski koja zbog procesa “usađivanja” (prema znanstvenim istraživanjima Konrada Lorenza radi se o stvaranju instinktivne emocionalne veze s prvim objektom koji se kreće nakon što se izlegne, te o ostalim oblicima stvaranja navika), zbog vlastitog straha uvijek ponovo uspostavlja i potvrđuje vlastitu naviku. Navika postaje norma, nešto neupitno, nešto provjereno, nešto dobro, nešto što nas čini sigurnima, što oslobađa straha. Arbitrarnost odnosno kontingencija pretvara se, u ljudskom svijetu, u apsolutnu pravednost – konzervativno-teleološkim jezikom rečeno – to što si siromašan, zacijelo si i zaslužio, jer svijet ne može nego biti upravo onakav kakav treba biti – pravedan. Dakle, krivimo žrtve nepravde. Čak štoviše, pravedan svijet nema potrebe mijenjati, treba se samo pobrinuti da se nastavi onako kako je i bilo do sada, i da ga se obrani od onih koji žele dovesti u pitanje sakriveno političko porijeklo nejednakosti. Lik je Satana zato fantazija o zlu arbitrarnosti, odnosno o nemogućnosti prihvaćanja arbitrarnosti koja se onda nužno interpretira kao zlo u čovjekolikom univerzumu. Nažalost, zadnji dio Marchartova citata je i najslabiji – veza između očitosti toga da bi stvari mogle biti i drugačije i otkazivanja sljedbeništva zanemaruje upravo ovu dimenziju navike i straha koju Studije o divljoj guski mudro uvode u društvene antagonizme, da ne govorimo o tome da strah ima i kognitivne konzekvence po uopće mogućnost percepcije stvari kao drugačijih, odnosno društvene podređenosti kao nečega u čemu nema ničeg normalnog. 

Hipertrofijska estetsko-politička strategija predstave ne ponavlja se na razini scenografije i kostimografije, odnosno, sličan se efekt pokušava postići suprotnim stilskim karakteristikama – izvjesnim hipsterskim minimalizmom, što vrlo dobro funkcionira. Satan u tajicama jedan je od primjera tih diskretnih intervencija koje fenomenalno funkcioniraju – koji bi drugi “lik” osim Satana mogao nositi tajice (tu ultimativnu degeneraciju stila kao takvog) s više opuštene i samodopadne nonšalancije? Zelićeva izvedba je pritom ključna da te tajice i zažive u pravom smislu. Kostimi djece pak, u svojoj bež austrijskoj uniformnoj infantilnosti, a osobito “pačjim” ponavljanjem kretanja ili njegovim serijalnim umnažanjem dozivaju pomalo i stilistiku Wesa Andersona, osobito iz Grand Hotela Budapest. 

Radi se o vrlo gustoj predstavi s brojnim interpretativnim lancima koji su joj povremeno preteški za izvedbu. Čini mi se, naime, da se upravo u izvedbenom momentu ona još mjestimice pomalo traži, pokušavajući pronaći pravi ton “oneobičavanja”. Moment u kojem je taj ton apsolutno pogođen je sigurno arija Uši, koju je briljantno otpjevala i izvela Nika Ivančić. Izvedba Jurice Marčeca i Tene A. Torjanac, iako sama po sebi intenzivna i dinamična, graniči s gegom koji prenaglašavanjem gubi na začudnosti (posve nepotrebni motivi dječjeg mentalnog invaliditeta). Međutim, čak je i ta nesigurnost zanimljiva jer daje neku neobičnu svježinu i neuhvatljivost Studijama o guski. 

Refleks je rezultat radionice organizirane u sklopu istoimenog programa udruge Drugo more i programa Radio na cesti radijskog kolektiva KLFM. Emisije nude “pomaknut, inspiriran i britak refleks na svijet i kulturu oko nas”. Pilot emisija emitirana je na katolički Božić, a buduće emisije bit će emitirane najmanje jednim četvrtkom u mjesecu.

Prva je emisija predstavila Čačkalice u kojoj je Natalija Februar ugostila Brunu BjeloWAR, Mikrodramu Zdravka Tovilovića na temu uhićenja Rena Sinovčića, Teme u kojoj je Nebojša Zelić razgovarao s Djedom Božićnjakom te 5 minuta budućnosti s Davorom Miškovićem i Nebojšom Zelićem. Urednica emisije je Katarina Lovrečić, a za zvuk je zadužen Daniel Žuvela.

Svi Refleksi bit će dostupni nakon emitiranja u obliku zvučnog zapisa na Mixcloud profilu Drugog mora.

Drugo more je neprofitna organizacija koja se bavi produkcijom, promocijom, istraživanjima, obrazovanjem i diseminacijom informacija na području kulture. Vizija Drugog mora je postati jednom od jačih organizacija za promociju suvremenog kulturnog stvaralastva i teorije te sredisnjeg informacijskog, medijacijskog i edukacijskog centra za kulturne djelatnosti.

Splitski KLFM (Kunst & Liebe Frequency Machine) prvi je hrvatski community radio. KLFM svojim programom nastoji obuhvatiti zanimacije i interese svih pojedinaca i grupacija, kao i prekriti sva ona područja koja se u pravilu izbjegavaju na komercijalnim radijima, s težištem na neovisnoj urbanoj i pop kulturi i glazbi, te prikazu djelovanja lokalne civilne scene – naravno, ne zanemarujući globalnu komponentu.