Platforma Fade In od 15. listopada do 16. prosinca u KIC-u predstavlja radove i projekte filmskih autora_ica i suradnika_ca povodom 25. obljetnice od osnutka ove produkcijske kuće. Riječ je o studiju u sklopu kojeg su radili_e i afirmirali_e se brojni hrvatski dokumentaristi_ce srednje generacije.

Fade In započeo je kao platforma za mlade filmske i video autore koji su iskazivali posebnu pažnju prema društveno angažiranim temama. Kroz tu je platformu prošlo na stotine autora_ica raznih profila. Razvojem umjetničke prakse i produkcije, udruga je povezana s autorima svih generacija kroz produkciju filmova i serijala svih rodova.

Osim uvida u autorski pristup izabranih redatelja_ica i suradnika_ca, ovaj obljetnički filmski program prilika je za kontekstualizaciju društveno relevantnih tema uz razgovor nakon projekcija. Program u listopadu uključuje projekciju serije Direkt uz gostovanje redatelja i producenta Hrvoja Mabića i Nebojše Slijepčevića, a zatim 28. listopada film Gabriel, uz popratni razgovor s redateljicom Vlatkom Vorkapić.

U studenom će se prikazati dokumentarni film Tvornice radnicima koji je na rasporedu 19. studenog u 20 sati, uz popratnu diskusiju s redateljem Srđanom Kovačevićem. U srijedu, 26. studenog održat će se projekcija filma Četvrti majmun uz gostovanje redatelja Hrvoja Mabića.

Početak prosinca obilježit će projekcija filma Bosanoga u režiji Morane Komljenović koja će sudjelovati u diskusiji na isti dan, 9. prosinca. Program završava predstavljanjem projekta Muzej osobnih priča o kojem će govoriti Miroslav Sikavica, Morana Komljenović, Željka Kovačević i Jasenko Rasol, a pridružit će im se i koautorica postava, Martina Globočnik.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Polazeći od priča o Josipu Reihlu Kiru i Tomi Buzovu, razgovor je otvorio šira pitanja o tome kako se društvo nosi s ratnom prošlošću, postoji li prostor za alternativne perspektive u odnosu na dominantne narative te može li umjetnost biti mjesto dijaloga umjesto poligon za kulturne ratove.

Snimku razgovora ustupio je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Večernje festivalske projekcije donose tri istaknuta naslova domaće kinematografije, a to su Zečji nasip Čejen Černić Čanak, Fiume o morte! Igora Bezinovića i Južina Ante Marina. Filmovi će se prikazivati na više lokacija, od Kina Edison do Starog grada Novigrada na Dobri i Foginovog kupališta, a osim večernjeg programa održat će se i niz dnevnih, edukativnih aktivnosti.

Velika izdanja edukativnih programa ove godine uključuju masterclassove Nebojše Slijepčevića i Jude Chehab, ali i case study popularne tinejdžerske serije Sram, koji sudionicima pruža uvid u profesionalni proces stvaranja i suvremene pristupe televizijskom i internetskom pripovijedanju.

Najmlađi posjetitelji festivala mogu uživati u četiri dječja programa, dok program Filmska naSTAVa donosi obrazovne filmske lekcije dostupne online. Pored toga, festival uključuje i interaktivne sadržaje poput debata, filmskog kviza, speed datinga i večernjih druženja, pružajući sudionicima_cama priliku za druženje i upoznavanje filmske zajednice.

Za kraj, u sklopu natjecateljskog programa, koji je podijeljen u četiri kategorije – igrani, animirani, dokumentarni i film slobodnog stila – prikazat će se 64 kratkometražna filma iz 94 zemlje. Projekcije natjecateljskih filmova održavaju se u Kinu Edison i online, uz Q&A sesije i dodatni sadržaj u okviru programa Krupni plan.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Ovo će biti moje dosad najduže ljeto u usijanom Zagrebu, potišteno sam pomislila kad sam osvijestila da ove godine možda neću na more. Htjela sam se pripremiti i osmisliti si aktivnosti da ne siđem s uma, pa sam se veselila što Zagreb ima (barem je u prvoj polovici ljeta imao) pristojnu ponudu ljetnih kina na otvorenom. Tako sam se početkom srpnja uputila na plato najpoznatije zagrebačke tržnice gdje su se u sklopu Ljetnog kina na Dolcu, u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, mogla pogledati dva kratkometražna dokumentarna filma koje povezuju teme glavnog grada i dokolice. 

Prvi od njih je Povijest zagrebačke dokolice u režiji Mire Wolf; riječ je zapravo o televizijskom prilogu iz osamdesetih godina posvećenom uglavnom kulturi kupališta i kupanja u gradu. Prilog je, u nedostatku boljih riječi, prpošan i vedar, a gledatelje_ice podsjeća na dugu i slavnu tradiciju savskih kupališta te informira o možda manje poznatim zabavama i kupanjima u maksimirskim jezerima. Dio priloga posvećen je i vremenima kad su žene bile proglašavane vješticama zbog druženja s muškarcima koji su se ponašali odveć “slobodno” te se kupali u zagrebačkim potocima i time izazivali zgražanje javnosti.

Najdublje u povijest zašao je dio koji se bavi Andautonijom i termama koje su se nalazile u sklopu tog antičkog rimskog grada. To je ujedno najzabavniji moment priloga u kojem sredovječan muškarac, opušteno sjedeći na zidiću, teatralnim glasom i naglaskom, a gledajući ravno u kameru, zaneseno i gotovo pjesnički pokušava opisati zvukove koje je posjetitelj_ica terma prije skoro dva tisućljeća mogao_la čuti dok se kupao_la. 

Mnogo godina kasnije ljetna dokolica u Zagrebu izgleda bitno drugačije. Moja dokolica počinje svaki radni dan oko pola 5 kad izađem s posla. (Vjerujem da bi opis tih popodneva, na tragu čovjeka u prilogu i njegove dramatične interpretacije, mogao biti dobra radiodrama s unutarnjim monolozima i zvukovima grada. Pišem bilješku u mobitel.) Da bih stigla kući nakon posla, prvo se moram suočiti s bolnom činjenicom da je nužno izaći na uzavrelu ulicu i doživjeti šok zbog zamjene klimatizirane zgrade temperaturom koja se bliži brojci od 40 stupnjeva.

Usprkos nesnosnim vrućinama i svim popratnim nevoljama koje one izazivaju, obično se odlučujem na hodanje radi, tako se bar tješim, svih fizičkih benefita šetnje jer na poslu ionako samo sjedim. Hodanjem će mi trebati nekih 45 minuta, otprilike jednako kao i ZET-om ako uračunam i čekanje tramvaja na suncu i/ili presjedanje. Majica mi se lijepi za tijelo, ali uvjeravam se da je šetnja lijepa i da uživam u razmišljanju, slušanju glazbe, promatranju grada, stanovnika, turista, vrana i mačaka.

Dok se pokušavam držati tankog hlada i spremam se izaći na zadnji potez istočne strane Gagarinovog puta na kojem odnedavno više nema olakšanja pod krošnjama, mislim na svaki onaj put kad sam bila pod drvećem Maksimira ili nekog manjeg parka i nisam to cijenila, kao što ne cijenimo dvije funkcionalne nosnice svaki put kad nismo prehlađeni. To me podsjeti da bi trebalo platiti dopunsko zdravstveno osiguranje. 

S vremena na vrijeme osvježi me pokoja kapljica s nečije klime pa razmišljam o klimatskim promjenama i o prilogu koji je govorio o vremenima u kojima se bilo moguće okupati u gotovo bilo kojem od zagrebačkih vodenih tijela. Obećajem si da ću istražiti ponudu i cijene zagrebačkih bazena (neću) te vjerovati institucijama i mjerenjima kakvoće vode na Jarunu (isto neću).

Padne mi na pamet da je bicikl super stvar i za opuštene vožnje gradom u slobodno vrijeme i za put na posao i da bi ga bilo dobro nabaviti, ali i tu mi pozitivu raspršuje Ozaljska, inače jedna od najdražih mi ulica, na kojoj u pola metra širine između zidova i parkiranih automobila izvodim slalome između vozača i vozačica romobila i bicikala. Oni su te iste manevre odabrali umjesto vožnje po tramvajskoj traci. Ne krivim ih, ja bih odabrala isto, ali ja nemam, a očito neću ni imati bicikl. Draže mi je hodanje.

Nema veze, tješim se opet kad dođem doma. Moje vrijeme za odmor i dokolicu zapravo tek sad počinje. Ali u kuhinji cimerica sprema hranu i napa je glasna, a moja je soba okrenuta na zapad i nema rolete. Trebalo bi napokon kupiti zastore. Palim Netflix u boravku i gledam The Office. Zaključujem da bi trebalo gledati nove serije i filmove. Kliknem na novi Bridget Jones. Zaključujem da bi trebalo gledati kvalitetne serije i filmove. To ne pronalazim, a skidanje će dugo trajati. Rana večera. Zaključujem da treba čitati, no pažnja mi se osipa kao nekoliko prethodnih rečenica. Zurim u zid i borim se sa snom. Trebalo bi šetati ili trčati, ali još je prerano. Skrolam po mobitelu, zurim u zid. 

Kako se večer bliži, i moje raspoloženje se popravlja. Sad je zapravo najbolje vrijeme za iskoristiti sav potencijal dokolice. Živim u glavnom gradu, mogućnosti su na svakom koraku. Ali ljeto je i festivali se i koncerti polako sele na jug zajedno s ljudima, knjižnice imaju ćudljivo radno vrijeme, u kinima nema ničeg zanimljivog, likovnoj umjetnosti ionako nisam sklona, a i kazališta su već prazna. Trebalo bi šetati ili trčati, ali već je prekasno. Skrolam po mobitelu, zurim u zid. 

I onda, u sumrak, stvarno svjetlo notifikacije i metaforičko svjetlo prijedloga koji rješava moje probleme. Dvije najljepše riječi koje osoba u ljetnu zagrebačku večer može pročitati. “Oćemo Krivi?” Dan će biti spašen. Spremam se. Tuš je moja Andautonija. 

Odmaknimo se od mene na trenutak. Razmišljajući o ljetnoj dokolici u gradu, htjela sam provjeriti kako drugi o njoj razmišljaju, pa sam posegnula za džokerom pitaj frendicu. Kad sam se za pomoć obratila svojoj Zagreb-based Whatsapp grupi od šest prijateljica, odgovorile su mi dvije. Jedna je napisala “ljudi koji se sunčaju na Zrinjevcu hehe”, a druga “oni sajmovi razne hrane na štrosu i tuđmancu i sl.” te “ljetna kina”. To mi i nije puno pomoglo, pa sam se ponovno okrenula sebi i počela se prisjećati onih proljetnih tjedana 2020. godine, netom nakon što je proglašena pandemija.

Tad sam, skrolajući Instagramom, provela svojevrsno kvalitativno istraživanje nakon što sam na storijima prijatelja_ica i poznanika_ca primijetila nagli porast interesa za aktivnosti koje u nekim uobičajenijim okolnostima s tim ljudima nikad ne bih spojila. Uglavnom je to bila pomama za trčanjem i vježbanjem općenito, ali bilo je i konkretnijih i zanimljivijih hobija. Nekoliko mojih poznanica počelo je, na primjer, peći kruh pa mi je neko vrijeme feed bio prepun fotografija raznih faza rekreacije recepata za sourdough, a uglavnom su ih objavljivali ljudi koji su dotad u kuhinji provodili jednako vremena kao i ja: gotovo nimalo.

Čak i moja persona, koja je sve to, priznajem, određeno vrijeme promatrala s određenom mješavinom prezira i ljubomore, ubrzo se, iz očaja i dosade, počela hvatati u koštac s korpusom tekstova za diplomski rad. Zaključila sam da je, u tadašnjim okolnostima, bilo lakše usredotočiti se na neki hobi ili rad nego zdvajati nad koronom, ali zanimalo me kakva je situacija s viškom slobodnog vremena danas, pa sam se ponovno okrenula svom krugu prijatelja.

Jedna je frendica rekla da je zima dostojanstvenija od ljeta i tom sam izjavom bila oduševljena: oduvijek preferiram jesen i zimu i dobila sam potvrdu da zbog toga nisam luda. U jednom je razgovoru frend, kad sam mu citirala tu rečenicu, rekao da to možda jest istina, ali da su prednosti najtoplijeg godišnjeg doba, čak i bez mora i plaža, generalna sporost, opuštenost i više mogućnosti da ljudi u svoje slobodno vrijeme, temperaturama usprkos, izlaze van i samo se opušteno druže i čilaju. I to je istina, mora se priznati. Na tragu druženja i čilanja, a kao odgovor na moje pitanje o zagrebačkoj dokolici, jedna je frendica jednostavno i točno rekla “Krivi put”.

Sociološka relevantnost mog “istraživanja”, korištena metodologija i reprezentativnost uzorka možda jesu upitni i nedostatni za izvlačenje konkretnih zaključaka, ali su mi se zato nametnule nove teorije. Prva je da bi sljedeći put, za “istraživanje” s prijateljima i prijateljicama, trebala uzeti u obzir da će biti responzivniji ako im pitanje pošaljem ili izgovorim direktno umjesto u grupni inbox. To, doduše, vrijedi samo u slučaju kad su i sami u gradu i nikakvo im more ne odvlači pažnju. Druga je da dokolica (pa onda i dokolica u Zagrebu) često podrazumijeva da se s vremenom nešto može raditi, bilo na organiziranim događanjima u gradu, bilo na privatnim druženjima, a podjednako često i da se, osim što se može, treba.

Upravo tu leži uzrok mojih problema. U svojoj dokolici često ništa ne radim (i u tome uživam), ali zbog te ideje da bih nešto morala ili trebala užitak mi je gotovo uvijek popraćen grižnjom savjesti zbog pritiska da vrijeme trebam provoditi na “bolji”, “produktivniji”, “smisleniji” način. S druge strane kratka analiza riječi, definicija i pojmova kojima opisujemo dokolicu pokazuje da joj je česta odrednica upravo izostanak posla: slobodno vrijeme ili vrijeme u kojem se ne radi, ugodna dosada, razbibriga, razonoda, zabava, besposličarenje, neproduktivna potrošnja vremena.

Jedina odrednica s prizvukom neke akcije jest rekreacija koja često podrazumijeva neki oblik sporta i fizičku aktivnost, ali to mi, nažalost, otkako sam na drugoj godini faksa prekinula svoju rukometnu karijeru kad mi više nije trebala za potpis iz tjelesnog, nije odveć primamljivo, barem ne ljeti. Moji su sinonimi za dokolicu pak oduvijek bili čitanje, pisanje, gledanje, slušanje. Sve redom glagolske imenice koje ipak podrazumijevaju određeni tip (mentalne) radnje. Dokolica bi, zaključujem, također nešto morala, a to je biti negdje između, i uključivati najbolje od oba svijeta: djelovanje i odmor. Moje bi idealno slobodno vrijeme podrazumijevalo opuštenost i nerad, ali i dovoljno stimulacije za izostanak bilo kakvog osjećaja krivnje.

Pripremajući ovaj tekst, proživljavala sam tešku prokrastinacijsku dokolicu dok sam pokušavala dokučiti kako sva ova zapažanja pretvoriti u nešto smisleno. Odgovor mi se iskristalizirao u obliku još jedne poruke na mobitelu: “ja se opet nudim za šetnju, jednostavno sam nemirna otkad ne moram raditi cijeli dan, baš mi je šok”. To je potvrdilo dvije moje sumnje: sa svojim vremenom svatko nešto mora, a najbolja je za to šetnja: rekreacija i razonoda u jednom. Frendica i ja tako smo se našle u parku.

To me vraća na drugi film koji se prikazivao na Dolcu. Slijepčevićev Crveni tobogan je nastao četrdesetak godina nakon priloga o dokolici, a donosi priču o građanskoj borbi za očuvanje parka na Savici i protivljenju izgradnji crkve na tom mjestu. Tonom svakako manje prpošan i nostalgičan od priloga koji mu je prethodio, a u skladu s vremenima o kojima govori i činjenicom da se u Zagrebu i dalje borimo za javne prostore koji bi nam, umjesto da služe investitorskim interesima, trebali omogućiti uživanje i dokolicu.

U parku iz filma ni nakon šest i pol godina života u Zagrebu još uvijek nisam bila, ali znam da izgleda kao i livada pokraj Parka pravednika među narodima, kao i Fallerovo, kao i ugao Žajine i Nove ceste koji je ovih dana također u opasnosti od nestajanja, kao i druge trešnjevačke lokacije po kojima se često krećem i koje i same nude odgovor na pitanje što je to gradska dokolica: bicikli, igra skrivača, piva na klupici, tračanje susjeda, vrećice iz dućana, psi i, naravno, šetnja. Trebalo bi se prošetati i po parku na Savici.

Oba su filma, dakle, svakodnevni Zagreb negdje između nostalgije, opuštanja, nezadovoljstva i otpora. Riječi koje bi se mogle upotrijebiti i za sve (ne)sretnice koje će, poput mene, cijelo ljeto provesti na dragom nam uzavrelom asfaltu. Trebalo bi se prošetati, zauzeti prostor u opuštenosti i neradu (važno je zapamtiti da je odmor otpor), posvetiti koju misao gradu, pa se i pridružiti aktivistima_kinjama koji_e se trude sačuvati ga za njegove građane. Tko zna, možda budemo svjedoci nekom novom filmu; možda scenarij same smislimo. U svakom slučaju možemo ga prokomentirati u Krivom.

Ljetno kino na Dolcu, u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, drugo se ljeto zaredom vraća na gornji plato najveće zagrebačke tržnice. U srijedu, 2. srpnja u 21 sat prikazuju se dva kratka dokumentarna filma koja se bave javnim prostorima kroz prizmu dokolice, rekreacije i građanskog angažmana. Prvi je Povijest zagrebačke dokolice, dvadesetominutni dokumentarni prilog o zagrebačkim zelenim površinama, nastao je sredinom osamdesetih godina u produkciji HRT-a, u režiji Mire Wolf i prema scenariju arhitekta Krešimira Ivaniša. Drugi je Crveni tobogan iz 2025., film Nebojše Slijepčevića o borbi građana za očuvanje parka na Trnjanskoj Savici. Nakon projekcija slijedi razgovor s autorima.

Tržnica ostaje središnje mjesto i ovogodišnjeg Kina Trešnja, koje u organizaciji BLOK-a desetu sezonu zaredom pretvara taj prostor u ljetno kino na otvorenom. Uz trešnjevački plato, program u selekciji kustosice Dine Pokrajac odvija se i na drugim zagrebačkim lokacijama – na Munjarskom putu, nekadašnjoj trasi Samoborčeka, te uz zelenu površinu pokraj bazena Mladost. Program Kino na pruzi 4. srpnja evocira duh željezničke estetike kroz animirani film Narančina kora Isidore Vulić i igrani film Tajanstveni vlak Jima Jarmuscha. Ciklus završava 11. srpnja Kinom Mladost, s diptihom posvećenim odrastanju kroz filmove Dole plotovi Dušana Makavejeva i Zmija u njedrima Carlosa Saure.

Nakon godinu dana pauze, dokumentarni filmski ciklus Doksi u Kleti vraća se u dvorište Studija-galerije Klet na Ilici 73. U suradnji s mrežom KineDok prikazuje se pet autorskih dokumentaraca iz istočne Europe, svakog četvrtka od 19. lipnja do 17. srpnja. Okupljanje počinje u 19 sati, a projekcije pod nebom u 21 sat. Ovaj tjedan na rasporedu je film 66 sezona Petera Kerekesa, film koji kroz priče posjetitelja popularnog bazena u slovačkom gradu Košice povezuje intimne fragmente svakodnevice s ključnim događajima povijesti srednje i istočne Europe.

Ovotjedni izbor filmova na otvorenom zaključuje Kino u dvorištu, koje 4. srpnja u Pogonovom Jedinstvenom dvorištu prikazuje igrano-dokumentarnim film Igora Bezinovića Fiume o morte!. Bezinovićev film kroz atipičan stil progovara o (široj javnosti) nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke, tematizirajući 16-mjesečnu okupaciju grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika i dandyja Gabrielea D’Annunzija. Početak ove filmske večeri na otvorenom je u 20:30 sati.

Za one koji o filmovima vole i raspravljati, novo izdanje Booksinog Filmsko-čitateljskog kluba, koji vodi filmska kritičarka i urednica Iva Rosandić, donosi razgovor o romanu Pijanistica Elfriede Jelinek (Oceanmore, 2003., prev. Helen Sinković) i istoimenoj filmskoj adaptaciji Michaela Hanekea iz 2001. Oboje autora kroz priču o pijanistici Eriki oštro razotkrivaju sukob između unutarnjih želja i društvenih normi, oslanjajući se na psihoanalitičke motive i kontrast između vanjske uglađenosti i potisnute žudnje. Spoj književnog i filmskog medija, ističu organizatori, otvara prostor za dublju interpretaciju i intenzivnije gledateljsko i čitateljsko iskustvo.

Ulaz na sva događanja je besplatan.

Organizatori najavljuju kako će se ovoga puta prikazivati “dva kratkometražna dokumentarna filma, nastala s vremenskom razlikom od četiri desetljeća, a donose različite poglede na grad kroz prizmu povijesti, planiranja, očuvanja i obrane javnih prostora dokolice, rekreacije i sporta”.

Na programu su Povijest zagrebačke dokolice u režiji Mire Wolf, dokumentarni prilog o zagrebačkim zelenim javnim prostorima nastao sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u produkciji HRT-a i prema scenariju arhitekta Krešimira Ivaniša. Zatim slijedi Crveni tobogan (2025), film o građanskom otporu gradnji u parku na Trnjanskoj Savici, čiju režiju i scenarij potpisuje Nebojša Slijepčević, a premijerno je prikazan na 21. izdanju festivala ZagrebDox. Nakon projekcije održat će se kratki razgovor s autorima.

Ulaz na projekciju je slobodan, a više informacija potražite ovdje.

Program otvara konferencija Velike pobjede malih ljudi u 17 sati na kojoj će predstavnici nekoliko građanskih razgovarati o, zahvaljujući aktivizmu, uspješno spriječenim štetnim projektima, zaštiti okoliša i zdravlju ljudi. Gostovat će Tanja Rastović, Snježana Sužnjević Vago, Maja Turniški, Maris Špero i Jasna Šumanovac, a razgovor će moderirati Ivana Perić.

U 20 sati održat će se projekcija kratkometražnog filma Crveni tobogan (2025.) Nebojše Slijepčevića, o borbi stanovnika zagrebačke Savice za očuvanje parka. Tijekom cijelog trajanja programa dostupna će biti i izložba aktivističkih transparenata i rekvizita pod nazivom Bučimo i maljamo, ali ipak valjamo.

Više informacija o konferenciji potražite ovdje.

Na konferenciji za medije kojom se predstavio program ovogodišnjeg ZagrebDoxa umjetnički direktor Nenad Puhovski rekao je sljedeće: “Mi smo tu da vam prikažemo kako najbolji svjetski filmaši, svih generacija, nacionalnosti i ‘rukopisa’ vide svijet u kome živimo. Pravu realnost.” Ona, nažalost, uključuje rat u Gazi, rusku invaziju na Ukrajinu te razne studentske i građanske prosvjede. Tim se temama, između ostalog, bave i naslovi iz međunarodne i regionalne konkurencije. Što se tiče novosti, ove je godine uvedena nova programska kategorija, Audio Dox, redizajniran je ZagrebDox Pro, a uveden je i suvremeni način glasanja za nagrade publike, rekao je izvršni direktor Hrvoje Pukšec.

Svečano otvorenje bit će u nedjelju, 30. ožujka, a tom će se prilikom prikazati svjetske premijere dva kratkometražna dokumentarca. Riječ je o novom filmu Nebojše Slijepčevića, Crveni tobogan, koji govori o prosvjedima građana novozagrebačkih naselja protiv uzurpacije dijelova tamošnjih parkova, te filmu Najglasnija tišina Aleksandra Reljića, koji se bavi studentskim prosvjedima i blokadama aktualnim u Srbiji.

Sve informacije o programima i raspored možete potražiti na stranicama ZagrebDoxa. Više detalja o ulaznicama, besplatnim projekcijama i radnom vremenu blagajne možete saznati ovdje.

Dvadesetpetominutni film prikazuje jedno ljetno poslijepodne u Slavoniji. Glavna je nit radnje igra skrivača djece iz kvarta koja nas uvodi u okućnice i upoznaje s njihovim stanovnicima. Obitelj koja se sprema krenuti na more, otac koji sina pokušava naučiti rukovati kosilicom, djevojke u igri badmintona, dvojica prijatelja u opasno malom bazenu, starac koji roštilja i ne sluti da će se uskoro dogoditi tragedija, časne sestre koje čiste bazen – ovo su samo neke od scena koje zatječemo. U razgovoru s redateljem, doznajem da je ideja za ovakav film potekla iz njegovih uspomena na ljeta u Osijeku: “Nadahnuo me moj rodni kvart, atmosfera u susjedstvu ljeti i blizina dvorišta – u svakom trenutku možeš znati što ti susjed radi ako samo pogledaš preko ograde, ili ako ga ne vidiš, čuješ. No, ipak, nastaviš se ponašati kao da te se to ne tiče. Otkad sam preselio u Zagreb sve više mi je počelo nedostajati ljeto u Slavoniji pa sam imao potrebu napisati i napokon snimiti taj scenarij.” Također dodaje da ga akcija nije zanimala: “Htio sam da se mogu pratiti samo posljedice tih događaja u obliku statičnih vinjetica, više kao fotografije stanja.”

Nakon uvodnih kadrova, film započinje scenom u kojoj otac (Živko Anočić) pokazuje sinu kako upaliti kosilicu. Zvuk je toliko glasan da jedva razabiremo njihove riječi, te shvaćamo o čemu se radi isključivo prema govoru tijela. Čim otac odlazi, sin gasi kosilicu i trči na ulicu naći se s prijateljima. Ova scena odmah nas uvodi u radnju – igru skrivača. Dječakovo brojanje do 3000 (“po jedan”) funkcionira kao okvir filma. Zatim slijedi scena obitelji koja kreće na more, a koja je vrlo bliska svakome i baš zato je iznimno smiješna; živčani otac (Igor Kovač) i umorna majka (Sanja Milardović), sestre koje se svađaju i buntovni tinejdžer. Film u cjelini ima malo dijaloga, a svaki je majstorski napisan: nema suvišnih riječi, svaki razgovor je iznimno realističan, koncizan i smiješan. Humor se provodi i kroz tišinu i geste.

Djeca su glavni likovi i fokus ovog filma, na što ukazuje prva uvodna scena male djece u vrtu. Dijete sjedi u travi i u žaru igre čupa cvijeće i baca sadnice. Prizor traje deset sekundi predugo čime tjera gledatelje na smijeh, a onda se perspektiva naglo prebacuje u susjedno dvorište gdje gledamo dvoje djece u igri, ali preko zida čujemo kako baka (Areta Ćurković) viče na dijete iz prvog prizora. Dječji žargon, dinamika i dijalozi svima su nam dobro poznati i u tome je najočitija Gašina nostalgija za djetinjstvom i ljubav prema rodnom kraju koju je unio u ovaj film. Nekoliko puta čujemo rečenicu “Nisam više dijete”, što pokazuje koliko je film fokusiran na djetinjstvo i odrastanje; kao djeca svi želimo što prije odrasti, a kao odrasli bi dali sve da još malo budemo djeca. Čak bi se moglo zaključiti da je redatelj ukomponirao sve dijelove odrastanja u ovom jednom ljetnom popodnevu s obzirom na to da su svi likovi različite dobi: od djece koja se na ulici igraju skrivača, tinejdžera koji ne želi s roditeljima ići na more, tinejdžera koji zbog simpatije provodi vrijeme s njenom prijateljicom, do dvojice adolescenata koji sjede u malom bazenu i pitaju se: “Jesmo li prestari za ovo?”

Scene su istovremeno jako realistične, ali i umjetne – Gašo se ne boji da će proizvesti dojam da je ovo, na kraju krajeva, samo film. Sve situacije u kojima se likovi nalaze su realne, moguće u stvarnome životu. Umjetnima ih čini način na koji su prikazane; poput igrokaza, svaka scena ima svoj kadar u kojem vladaju posebna pravila. Dvoijica mladih muškaraca, u dosadi ljetnog popodneva, raspravljaju o veličini penisa. Scena je realistična, ali način na koji razgovaraju o tome izgleda kao skeč; pomno isplanirani dijalog kojem je cilj nasmijati. Jedna od najboljih scena je ona u kojoj dječak koji broji uzvikuje “Tisuću” i dječaci skriveni po raznim dvorištima okreću se prema kameri. Ovo djeluje kao svojevrsni presjek radnje i podsjetnik na to da je igra okvir ovog filma. Rušenje četvrtog zida, zajedno s napetom glazbom, tjera nas da se zapitamo što slijedi. Iako u filmu nema puno akcije, gledatelj je cijelo vrijeme iščekuje. Ono što gledamo iznimno je realistično i potpuno neprimjetno nam se događa susprezanje nevjerice, ali istovremeno ovaj film stalno pronalazi nove načine da nas podsjeti da je ovo samo fikcija. Gledateljici ne preostaje ništa drugo nego dopustiti filmu da se igra s njenim osjetilima, i da na kraju zaključi da je uživala. 

Košenje trave je lajtmotiv koji se provlači kroz cijeli film, a prati ga, naravno, i glasan zvuk koji monopolizira cijeli prostor tjerajući gledatelja da se opusti i prepusti raspoloženju ljeta u Slavoniji. Filmom dominiraju žarke, žive boje. Cijela statična struktura filma podsjeća na opus Roya Anderssona koji također kreira vinjete utemeljene na apsurdu, iako kod Gaše možemo govoriti samo o začecima apsurda. “Fotografije stanja”, kako ih naziva sam redatelj, funkcioniraju kao epizode unutar neke veće strukture, ali one su i međusobno povezane; prvo dječacima koji se skrivaju u svakom od tih dvorišta, zatim glazbom, a onda i događajima. Svjetlo također igra važnu ulogu; jedini trenutak kad sunce zalazi je onaj u kojem starac prima tužnu vijest o supruzi. Tišina koju prekida zvono mobitela skupa s naglim zatamnjenjem dvorišta govori nam sve što trebamo znati – dijalog je nepotreban. Vodeći se motom “manje je više”, ovaj film zaista pokazuje da dijalog nije preduvjet za dobar film. 

Klasična glazba stalni je akter; ubrzavanjem i usporavanjem regulira napetost. Skladana baš za ovaj film (Borna Maksan), glazba na neki način određuje dramaturgiju scena umjesto klasično-narativnih mehanizama. U scenama se izmjenjuju dvije različite vokalne izvedbe koje se u posljednjoj sceni spajaju. Njihovo spajanje redatelj koristi kao simboličan način da privede film kraju, bez dijaloga. I za kraj – komarci, neizostavan dio slavonskog ljeta. Polako pada mrak, igra skrivača završava, djeca izlaze iz tuđih kuća, a kamion koji oprašuje ulice protiv komaraca prolazi. Još jednom vidimo sve prizore s kojima smo već dobro upoznati, ali ovaj put su u sivoj magli. Film završava onako kako je i počeo – polako i prirodno. Pred nama je zaokružena struktura koja na nesvakidašnji način prikazuje ljetno poslijepodne u susjedstvu. 

Je li magla metafora za prolaznost? Sve ono što se dogodilo bit će zaboravljeno makar se djetetu to ljetno popodne činilo kao najvažnije u životu. Iz ovog filma izbija nostalgija: za djetinjstvom i rodnim krajem – redateljevim, ali i svakoga od nas. Nizom statičnih kadrova dugog trajanja koji su sami po sebi često monotoni, bez puno dijaloga i akcije, film uspijeva prenijeti snažnu emociju koju rijetko postižu domaća dugometražna ostvarenja. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Višnje Pentić i uredništva Kulturpunkta.

Film Čovjek koji nije mogao šutjeti nagrađen je Zlatnom palmom i Europskom filmskom nagradom te je nominiran za nagrade Oscar i César, a ovom prigodom prilagođen je osobama oštećena vida i sluha. Prilagodba se provodi uz snimku prevoditelja za HZJ, inkluzivne titlove te audiodeskripciju.

Film prati zbivanja u putničkom vlaku koji je 27. veljače 1993. putovao iz Beograda za Bar. Tijekom vožnje, vlak zaustavlja paravojska i odvodi nevine civile u akciji etničkog čišćenja, a samo jedan od putnika usuđuje im se suprostaviti.

Program će predstaviti Maja Ogrizović, inicijatorica inkluzivnih programa u kulturi i Tea Rubeša, savjetnica Pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Uz prikazivanje filma, 14. veljače također je i rođendan Kina Edison koje je svoja vrata otvorilo 1920. te ponovno 2023. godine.

Ulaz na obje projekcije je besplatan, a više detalja možete pronaći ovdje.