Nakon predavanja Ljubomira Bratića o izložbi Gastarbajteri održanoj u Beču 2004. godine, kao posljednji panel trodnevnog seminara the gastarbajters održana je diskusija pod nazivom Uvijek više od sjećanja. Moderirao je “domaćin” programa Boris Buden, a sudjelovali su Stipe Ćurković iz Centra za radničke studije, Nebojša Jovanović koji se bavi jugoslavenskim filmom iz pozicije feminističke filmske teorije, istraživač jugoslavenskog moderniteta, spomenika i medijskih transformacija Gal Kirn te filmski redatelj Želimir Žilnik.

Diskusija nije imala intenciju sumirati izlaganja i rasprave održane na seminaru već je bila koncipirana kao neka vrsta odskočne daske za buduće aktivnosti, “proba za mogući rad s tim fenomenom”, naglasio je Buden. Za njega su seminar i daljnji rad na temu gastarbajtera nužni zbog otvaranja diskusija o toj priči koja “ima subverzivan naboj i ukazuje na fantazme u malograđanskoj kulturi”, više “ovdje” nego u Austriji ili Njemačkoj jer su gastarbajteri “veći stranci u Zagrebu nego tamo”.

Ćurković je napomenuo da je dinamika seminara išla u smjeru širenja raspona pitanja umjesto njihova sužavanja i zaokruživanja zaključcima. Gastarbajterska figura je, kaže, diskurzivno nužno podređena i nemoćna za ravnopravnu interakciju pozivanjem na njemačku legitimaciju vlastite društvene pozicije i kao takva mora pronaći pukotine iz kojih bi subverzivno djelovanje bilo omogućeno.

Gal Kirn je govorio o temi koja nije ušla u program – o unutarnjim jugoslavenskim radničkim migracijama. Konkretno, građevinskim radnicima iz zemalja bivše Jugoslavije na privremenom radu u Sloveniji, primoranim na višemjesečni život u radničkim barakama i samačkim stanovima – potencijalno vrlo plodnoj temi za istraživanje o radničkoj poziciji, (ne)postojanju sindikalnih aktivnosti i sustavu unutar kojeg je ta situacija proizvedena. Tom fenomenu kontrapunktirao je propali štrajk turskih radnika u Fordovoj tvornici u Kölnu 1973. Oni su, uz nezadovoljavajuće uvjete rada, bili plaćeni osam maraka po satu za razliku od njemačkih kolega koji su dobijali deset. Radnički savjet, sindikat i njemački radnici koji su se odbili solidarizirati organizirali su protuprosvjed kojim su stali na stranu uprave. Stvar je razriješila policija rastjerivanjem štrajka, a 600 turskih radnika je otpušteno. Kao protutežu ovakvoj koncentraciji moći, Kirn se zalaže za mogućnost stvaranja radničkog, antifašističkog imigracijskog pokreta.

Nebojša Jovanović je ukazao na dominantno mušku reprezentaciju gastarbajtera u filmu. Jugoslavenska ekonomska emigracija je dominantno i bila muška zbog potreba industrije i “bauštele”, dok je post-socijalistička ženska, ona koja radi u uslužnim djelatnostima i brine o njezi domicilnog stanovništva. Pritom je rodna perspektiva od koristi pri proučavanju “ženskih” poslova i položaja radnica, a aktivistički pristup kod migracijskih pojava poput traffickinga.

Žilnik je podvukao da jugoslavenski gastarbajter nije nastao isključivo iz osobne potrebe za stjecanjem kapitala, već međudržavnim sporazumom Tita i Willyja Brandta iz 1968, dok se politička emigracija, za razliku od ekonomske, danas predstavlja brojnijom nego što je bila.

Diskusija je bila skraćena zbog vremenskih preklapanja s prethodnim predavanjem i projekcijom Žilnikovih filmova koja je uslijedila nakon nje, a razgovor između njega i Budena kasnije je nastavljen u kinu Tuškanac. Zbog toga je izostala mogućnost konkretnije međusobne rasprave, pa smo umjesto diskusije dobili skup kraćih izlaganja. Trodnevni je seminar, prema reakcijama panelista i publike, poslužio za otvaranje novih pitanja, da se rad na temi gastarbajterstva proširi i kroz taj ekonomsko-kulturni fenomen dijagnosticira pozicija današnjeg prekarnog radništva i njegovi subverzivni potencijali.

U sklopu seminara the gastarbajters, u koncepciji Borisa Budena te u suradnji sa kustoskim kolektivom WHW/Što, kako i za koga, Nebojša Jovanović se u predavanju Celuloidna “Sedma republika” usredotočio na motiv gastarbajtera u jugoslavenskom igranom filmu.

Fenomen gastarbajtera vrlo je široka i slojevita tema o kojoj se može pričati uvijek i mnogo, no s obzirom na povijesni trenutak u kojemu smo suočeni s velikim valom (iako ne samo i isključivo ekonomske) migracije, to pitanje postaje ne samo predmet analize i prisjećanja, već i dio aktualnog društveno-političkog konteksta.

Načini tumačenja gastarbajterstva u jugoslavenskom filmu prvotno odražavaju politiku pojedinog vremena prema fenomenu ekonomskog iseljavanja, koje je nerijetko tumačeno kao negativno, i to na način da se prikazuju pojedinačne tragične gastarbajterske životne priče, koje pak nipošto nisu reprezentativan primjer ondašnjeg života gastarbajtera.

Jugoslavenski gastarbajterski film po pravilu je tragična priča muškarca koji odlazi u neki drugi kraj ili zemlju po ekonomski boljitak zbog kojega će, bez obzira ostvario ga ili ne, sigurno završiti tragično. Stav Jugoslavije tu je jasan – gastarbajterstvo nije pozitivan fenomen. No, kao što je Nebojša Jovanović naglasio, “jugoslavenska kinematografija samo je prikazala najočitije probleme”, a zanemarila pitanja prava, uređenja, te osobito žena, trgovine ljudima, pa i nasljeđe gastarbajtera u vidu druge generacije, onih koji su rođeni u inozemstvu kao djeca gastarbajtera. 

Predavanje Nebojše Jovanovića obuhvatilo je jugoslavenske filmove od vremena prvog značajnijeg migracijskog vala 1950-ih godina, pa sve do filmova snimanih krajem 1980-ih. Tumačenje fenomena gastarbajtera u jugoslavenskom filmu kroz vrijeme se mijenjalo i u sadržaju i u formi: pedesetih godina dominantan je bio prikaz gastarbajtera kao imućnih povratnika iz nekih dalekih i velikih Amerika u mala i primitivna mjesta domovine. Oni su prikazivani kao bahati bogatuni koji kupuju sve pred sobom, poput Rude Amerikanca u filmu Kameni horizont iz 1953., ili pak kao skromni ljudi koji su u stranoj zemlji radili nešto teško i ilegalno, ali im se usprkos tome zavidi. 

Šezdesetih su godina glavni motiv seljaci koju napuštaju svoja sela i odlaze u bogatija područja; poput filma Doći i ostati (1965.) gdje dječak, muškarac i starac sa sela putuju po bolji život u Beograd. Iste godine u filmu Po istim poti se ne vračaj prvi put se prikazuje nacionalni sukob uzrokovan ekonomskim razlozima (film govori o eksploataciji  Bosanaca od strane Slovenaca). No, usprkos svemu gastarbajterski filmovi šezdesetih zapravo ne govore o gastarbajterstvu u pravom smislu te riječi s obzirom da se radi o unutarnjoj migraciji, ali ipak problematiziraju boravak u nepoznatom, borbu za bolji život i samo autsajderstvo.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija je doživjela vrhunac ekonomske migracije. Tih je godina van Jugoslavije radio broj ljudi ekvivalentan stanovništvu tadašnje Makedonije i zapravo se tek tada gastarbajterstvo u filmu doista i počinje prikazivati kao rad u inozemstvu. Najreprezentativniji  primjeri tog razdoblja su televizijska drama Radoš i Uglješa iz 1976., film Let mrtve ptice iz 1973., te Kuduz iz 1989. godine. 

Tema predavanja – motiv gastarbajtera u jugoslavenskom igranom filmu – dobra je za proučavanje kako je jugoslavenska kinematografija, pa posredno i vlast, tumačila fenomen gastarbajterstva, a manje za samu analizu toga što je gastarbajterstvo, zašto se pojavljuje, je li pozitivno ili negativno, te gdje zakoni i društva smještaju takve ljude – što su u stvari ključna pitanja tog fenomena.

Gastarbajteri su ljudi koji zapravo ne pripadaju ni u domovinu iz koje su otišli, ni u zemlju u koju su došli; oni su uvijek korak ispred svog domaćeg okruženja, ali već tada su u zaostatku za inozemstvom u koje su otišli, iako su nositelji njegovog utjecaja (što se dobro ogleda npr. u modi). Oni su neki nepripadajući entiteti, neki marginalizirani dijelovi raznih društava. 

Pripremila: Martina Domladovac

U koncepciji Borisa Budena i u suradnji s kustoskim kolektivom WHW, od 4. do 6. prosinca u klubu Mama i kinu Tuškanac održava se seminar The gastarbajters. Tema koje se Buden dotaknuo već ranije, odnosi se na migracijske radnike u vrijeme Jugoslavije, njihov značaj, percepciju u javnosti i popularnoj kulturi, no prvenstveno na sustav zaslužan za njihov nezavidan položaj.

“Poput proletera iz ranog razdoblja kapitalističke modernizacije gastarbajter je bio i ostao čovjek bez domovine, persona nongrata u svijetu koji stvara. Baš kao takav on ujedno personificira neosvještenu avangardu nove transnacionalne i transsocijalne solidarnosti koja danas, u liku globalne migracije, na ruševinama modernističkih država blagostanja traži formu svoje političke artikulacije. U liku gastarbajtera nam se svojedobno ukazala budućnost za koju smo bili slijepi, kao što u njemu danas, osvrćući se, otkrivamo prošlost koju smo potisnuli”, piše Buden u najavi.

Program počinje u petak, 4. prosinca u Mami, predavanjem Nebojše Jovanovića, koji će ponuditi pregled filmskih reprezentacija radnika u inozemstvu “unutar opsežnije genealogije filmskih motiva, poput onih koji prikazuju i ostale tipove migracije u socijalizmu, u drugim historijsko-ideološkim konstelacijama, ili kroz prizmu antijugoslavenske političke emigracije i kriminalnog podzemlja.”

U subotu će predavanje Gastarbajterstvo: pokret od ne-eksploatacije prema eksploataciji, održati Gal Kirin. U predavanju se bavi figurom gastarbajtera i pokretom gastarbajterstva u kontekstu ekonomske transformacije jugoslavenskog (tržišnog) samoupravljanja, te postavlja pitanje “možemo li razmišljati i o emancipatorskoj dimenziji figure/pokreta gastarbajterstva i kako nam to danas može pomoći u reorijentaciji izbjegličke krize?”

Program se nastavlja izlaganjem i diskusijom Gost koji ne prestaje odlaziti u kojem sudjeluju Stipe Ćurković, Julija Kranjec i Silva Mežnarić. 

Stipe Ćurković temi pristupa iz perspektive gastarbajtera kao simptoma koji je “predstavljao  (i još uvijek predstavlja) bolan problem za radnički i sindikalni pokret. Hijerarhija nadnica unutar radničke klase kodirana je i dalje preko kriterija nacionalne, etničke i kulturne (i, dakako, rodne) pripadnosti. Lociran na dnu te hijerarhije, gastarbajter pored ekonomske ‘deprivilegiranosti’ nerijetko nosi i stigmu rušitelja cijene rada i tako postaje metom unutar-klasne antagonizacije i ksenofobije.”

O poželjnim i nepoželjnim, legalnim i ilegalnim migracijama danas i preprekama za ulaz na teritorij EU koje su sve više fizičke, no  usporedno postoji i dio s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim, ekonomskim i političkim pravima, govorit će Julija Kranjec.

Silva Mežnarić pitanju gastarbajtera pak pristupa rekonstrukcijom jugomigracija do 1990. “Uvoz” radne snage iz prenapučene periferije Bosne, Srbije i Makedonije uzrokovao je razvoj središnjih djelova zemlje – Slovenije i Hrvatske – i još veće siromašenje periferije. Tržište radne snage segmentiralo se na domaću i “uvoznu”, socijalno se imigranti odjeljuju od mainstream društva, ublažavaju se učinci diskriminacije i negiranja građanskih prava jer se ipak radi o jedinstvenoj državi. Trideset tisuća izbirasnih ne-Slovenaca i njihovih obitelji prilikom osamostaljivanja Slovenije, izravna je posljedica takvih politika.

Program završava u nedjelju, predavanjem Ljubomira Bratića o izložbi Gastarbajteri u Beču koja je realizirana 2004. godine i do danas je referencijalni izložbeni postav historizacije migracija u Austriji, nakon kojeg će uslijediti diskusija Uvijek više od sjećanja. Diskusija će pokušati odgovoriti na pitanje “kako od gastarbajtera stvoriti historijsko iskustvo u kojem se može prepoznati današnja stvarnost?”

Na poslijetku slijedi projekcija filmova Želimira Žilnika, čiji se fokus u novije vrijeme odmaknuo od podijeljenog Balkana ka preispitivanju njegova odnosa s jačanjem nadzora evropskih granica, čime ulazi u središte problematike izbjeglica i migranata, te razgovor Borisa Budena s redateljem. 

Detaljan program i informacije o sudionicima potražite ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nebojša Jovanović u tekstu Bosanski psiho: Kuduz, rat spolova i kraj socijalizma i Marija Grujić u tekstu Beli rendžer na čelu Dragojevićeve Parade pišu o filmovima koji su sugestivno promovirali konzervativni pojam muškosti kao centralnu kulturnu vrijednost. Milan Miljković u tekstu Muška poezija u Kulturnom dodatku Politike 1989- 2001 kritički preispituje načine na koji je vodeći tiskani medij promovirao nacionalističku poeziju i njezino zazivanje predaka kao očeva nacije u predratnom vremenu, dok Damir Arsenijević u tekstu Ljubav nakon genocida piše o poeziji koja, svojom antipatrijarhalnom etikom, nadilazi konzervativne ideološke obrasce. Mima Simić tekstom Poderani maskuliniteti, celuloidne zakrpe: neke tendencije ženskog filmskog pisma u regiji klasificira, analizira i memorira vodeće filmove autorica i autora koji su se bavili uobličavanjem iskustava marginalnih kulturnih skupina u kontekstu muškocentrične kulture regije. Tatjana Greif u svojim se Nemoćnim alfa mužjacima bavi analizom odnosa između navijačkih skupina u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji prema homoseksualcima, kao i odnosom vodećih medija, sudstva i službenika nogometnih klubova i nacionalnih saveza prema tom odnosu. Temom broja bave se u formi eseja, teorijskoga teksta ili novinskoga članka i Tatjana Rosić, Nadežda Čačinović, Zoran Ćirjaković, Jasna Koteska, David Albahari, Nikola Đoković, Dario Bevanda i Dinko Kreho, Barbara Matejčić, Goce Smilevski i Vukša Veličković.

U ovom broju Dnevnik su pisali Tvrtko Kulenović i Milica Nikolić, u Dijalogu intervjue davali Dževad Karahasan, Vladislav Bajac i Ferida Duraković, predstavljen je likovni umjetnik Franjo Likar, a poseban prostor posvećen je (Ne)vidljivima, antologiji romske poezije, s predgovorom Dragoljuba Ackovića. Novi broj Sarajevskih sveski dostupan je ovdje.

Izvor: sveske