Piše: Vatroslav Miloš

Dok čekamo rasplet napetog političkog trilera koji u različitim piratskim verzijama ilegalno pluta medijskim prostorom pod radnim naslovom “Mostovi okruga Metković”, možda nije loše podsjetiti se da je iz zatvora izašao Ivo Sanader, čovjek koji je “bez ijedne pravomoćne presude proveo tri godine i 11 mjeseci u ekstradicijskom i istražnom zatvoru”. Što bismo rekli da se radi o bilo kome drugome? Bismo li se zabrinuli za njegova ustavna i ljudska prava? Više čitajte u tekstu Zorana Daskalovića na Forumu. 

Zadržimo se i dalje na pravosuđu, odnosno medijskom i radnom zakonodavstvu. Mnogi su upoznati sa sudskom trakavicom u kojoj Nataša Škaričić, novinarka koja je svoj profesionalni vijek posvetila praćenju zdravstva, već godinama pokušava dokazati da je RPO-ugovor koji je imala sa Slobodnom Dalmacijom imao sva obilježja ugovora o radu. Konačnu odluku u tom slučaju ovih je dana donio Vrhovni sud, a za Lupigu ju je komentirala Nataša Škaričić. “Vrhovni sud je jasno kazao da ne vidi formalnu ni suštinsku distinkciju između slobodnog i stalno zaposlenog novinara. Ako je Vrhovni sud u mom slučaju potpisao da je slobodnjak netko s više od 20 godina staža i tko je u trenutku spora bio na uredničkoj poziciji koja nema veze a autorstvom kako ga vidi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, onda je stvar za niže rangirane novinare betonirana. Nijedan kolega koji dere cipele za svog izdavača bez legalnog ugovora o radu, više nikada neće moći dokazati da je zapravo bio u radnom odnosu. Rješenja Vrhovnog suda su obvezujuća za niže sudove, a ovo je – koliko mi je poznato – jedino rješenje Vrhovnog suda u takvom sporu”. 

“Neki se kulturni fenomeni redovitije od drugih opisuju kao srednjokulturni”, piše Maša Grdešić na Mufu, “Coldplay i Sting, Hootie and the Blowfish i Adele, romani Dana Browna i Stiega Larssona, Downton Abbey, kulinarske i plesne emisije, božićne veste, Gap i Starbucks. Rašireno je i mišljenje da nas ljubav prema nečem ‘lošem’ čini zanimljivima jer je specifično naša, pa je u tom smislu niskokulturno bliže visokokulturnom, dok interes za srednjokulturno svjedoči o našoj potpunoj lišenosti ukusa i, što je najgore, razotkriva činjenicu da smo dosadni. Dok jedni preziru srednjokulturno jer smatraju da pojedinci koji prihvaćaju sve ono što su za njih unaprijed odobrili kulturni arbitri zapravo pokazuju manjak interesa za kulturu općenito, drugi srednjokulturno vide kao buržujsku kulturu koja svojim mlakim recikliranjem umjetničkih konvencija služi održavanju postojećeg društvenog i političkog stanja”.

Vrijeme je godine kada mediji retrospektivno gledaju unazad na kulturne proizvode koji su obilježili istu tu godinu. Vrijedan poduhvat, neki će reći, jer čitateljima i čitateljicama pruža kritički pogled na ono što su možda propustili, a vrijedno je njihove pažnje. Drugi, oni ciničniji, vjerojatno će reći da se radi o makinacijama tržišne mašinerije koja to iskorištava za svoj blagdanski labuđi pjev, kada su emocije povišene, a bankovni računi nadomak temeljitog ispražnjenja. Kako god bilo, New York Times objavio je listu značajnih knjiga obavljenih u 2015. godinu, a Sight and Sound tradicionalni izbor dvadeset najboljih filmskih naslova prema čak 168 kritičara i kritičarki. 

U Zagrebu i Rijeci 7. prosinca otvara se trinaesto izdanje Human Rights Film Festivala, u sklopu čijeg će se programa održati i Škola neophodnog znanja, program u kojem će Dubravka Ugrešić, Slobodan Šijan, Alexander Garcia-Düttmann i Peter Szendy “u različitim formatima izložiti što za njih danas predstavlja neophodno znanje koje bi valjalo usvojiti”. U tom smislu treba uputiti na esej Dubravke Ugrešić na Peščaniku: “Postoji, međutim, i paralelna povijest, koju rijetko tko spominje i poznaje: povijest brutalnog odsijecanja ženskih jezika, povijest ženske šutnje. Tvrdim da su nijeme žene – žene kojima su muškarci kroz dugu povijest rodnih odnosa “začepljivali usta” – faktično i simbolično osiguravale (i još uvijek to čine!) intelektualni, politički, umjetnički, ideološki, i svaki drugi oblik muške proizvodnje, ma o kojim se ‘proizvodima’ radilo”.

“Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune je 700-stranična i bogato ilustrirana epopeja o 25 godina kultnog političko-satiričkog lista Feral Tribune. Autor podrobno opisuje fenomen Feral Tribunea od dana nastanka davne 1983. kao humorističkog podlistka Nedjeljne Dalmacije pa sve do gašenja samostalnog tjednika 2008. godine te objašnjava važnost Feral Tribunea za vrijeme u kojem je izlazio, kao i za današnjicu. Zbog presjeka svih važnih događaja u 25-godišnjem razdoblju knjiga prerasta u malu ali impresivnu “feralovsku” povijest Hrvatske”, stoji u najavi izdavača.

Predstavljanje će moderirati Nataša Škaričić.

Piše: Vatroslav Miloš

Nakon objave rezultata natječaja Fonda za potporu neprofitnim medijima sektor se, očekivano, uskovitlao. Slobodna Dalmacija objavila je tekst naslovljen Veseli natječaj: državni milijuni Mufu i “Vodiču kroz guzice i sise” u kojemu, opet očekivano, autor Vinko Vuković iznosi čitav niz tendencioznih ocjena i netočnih informacija. Na taj se tekst kritički pak osvrnuo Predrag Lucić u Novom listu, a u međuvremenu se na televizijske ekrane vratila i omiljena humoristična serija svih onih koji se zanimaju za kulturu i umjetnost te se u jednom od skečeva osvrnula na rad aktualnog Ministarstva kulture. U prilogu Hloverke Novak Srzić doznali smo tako što je novo s ostavštinom Zvonka Bušića, uvaženog aeropirata i hrvatskog domoljuba, o čemu nas je – kritizirajući rad ministarstva i spomenuvši u jednom trenutku i “ženske stidne dlakove” – detaljno izvijestila Julienne Bušić. 

Što se zapravo ovih dana događa u Hong Kongu? Mediji uglavnom vrlo površno izvještavaju o “Revoluciji kišobrana”, odnosno o događajima koji su zapalili “liberalnu enklavu u komunističkoj Kini”. Ovaj ekstenzivan, analitički tekst daje dubinski pregled stanja na terenu. 

O uistinu nevjerojatnom iznosu utrošenom u rekonstrukcije jedne jedine prostorije u centrali Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) piše Nataša Škaričić u Slobodnoj Dalmaciji: “Skandalozni registar ugovora o javnoj nabavi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), potpisanih do lipnja ove godine, otkriva da je HZZO platio rekonstrukciju jedne sobe za sastanke u glavnoj zgradi Zavoda u Margaretskoj 3 u Zagrebu 1,212 milijuna kuna! Taj je iznos podijeljen na nekoliko stavki koje uključuju isporuku audiovizualne opreme, izradu nacrta, isporuku namještaja, radove održavanja interijera i nadzor tih radova, sve to za samo jednu prostoriju površine oko 50 metara četvornih. Audiovizualna oprema koštala je 234.712 kuna, a isporučila ju je tvrtka Audio Video Consulting”.

Bahtin nas uči kako dominantna kultura uvijek zazire od humora, strepi pred glasnom i neobuzdanom istinitošću smijeha. John Oliver je britanski satiričar koji radi uglavnom za američke televizijske kanale, u posljednje vrijeme najviše na HBO-u. Njegovu prošlotjednu reportažu o bespilotnim letjelicama možete gledati ovdje. 

Znate li što je to “Slow TV”? Prije nekoliko godina, norveška je javna televizija (NRK) emitirala eksperimentalni program kojega je činio neprekinuti kadar putovanja Bergensbanena na trasi od Bergena do Osla. Očekivanja od ovakvog programa nisu bila velika, no rezultat je bio nevjerojatan. Nakon putovanja vlakom, uslijedilo je putovanje brodom: čitavih 12 sati na Hurtigrutenu, odnosno brodskoj liniji koja povezuje Trondheim i Kirkenes na krajnjem sjeveru. Ovaj je program u Norveškoj imao gledanost od 50 posto. O fenomenu piše Nathan Heller u prošlotjednom izdanju New Yorkera, a o istome je – istražujući svoje norveške korijene – u fantastičnom putopisu za New York Times nedavno pisao Leif Larsen.Ova kratka reportaža Borisa Stojanovića svjedoči da za dobru priču putovanje ne mora biti u daleke, egzotične krajeve. Dovoljno je pješke zagrabiti tek par stanica od klasicističkih fasada zagrebačkog centra, u Tratinsku, bivšu Končarevu, to  “međumjesto od Cibone do Placa, dvije tramvajske stanice čiste gnjavaže i gubitka vremena, estetski i funkcionalno potpuno promašena osim kao fizička trasa do ozbiljnog, pravog sadržaja”. 

U londonsko podzemlje, njegove napuštene podzemne trase i stanice vodi nas fotoreportaža Bradleyja Garretta, fotografa i istraživača urbanog prostora koji se i u znanstvenom radu, među ostalim, zanima pitanjima “nasljeđa, prostora, ruševina i otpada, etnografije, prostornih politika”. Garrettova knjiga fotografija Subterranean London: Cracking the Capital u kolovozu je izašla za Prestel, a predgovor joj je napisao Will Self, koji se i sam pitanjima alternativnih prostornih promišljanja urbanoga bavio u nedavnom članku u The New Statesmanu. 

Na Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj održan je simpozij koji šestu godinu zaredom organiziraju Udruga studenata komunikologije i novinarstva Komuna i Odjel komunikologije Hrvatskih studija, a tema ove godine bila je cenzura. U sklopu simpozija održana su predavanja Andreje Žapčić (gong.hr), Gordane Vilović (FPZG) i Nataše Škaričić (Slobodna Dalmacija), kao i predavanja studenata komunikologije te panel rasprava Medijska sloboda u Hrvatskoj na kojoj su sudjelovali novinari i urednici iz više domaćih medija.

Predavanje Nataše Škaričić naslovljeno Cenzura i novinarska autonomija bilo je posvećeno ocrtavanju statusa cenzure u medijima kao i pozicije profesionalnih novinara u domaćem kontekstu. Predavanje je započeto davanjem kraćeg pregleda povijesti cenzure kao “alata” koji je od šesnaestog stoljeća naovamo nezaobilazna točka u promatranju javne sfere i protoka informacija. Odnosno, cilj je bio prikazati kako je cenzura od svojih ranih dana služila očuvanju dominantnih društvenih i političkih paradigmi, povezanih s institucijama države i Crkve, dok današnja cenzura prije svega proizlazi od straha od informacija i pada profita medijskih kuća.

U osvrtu na situaciju u domaćim medijima, Škaričić je prije svega istaknula kako se jedan od uzročnika problema može naći u slaboj demokratskoj tradiciji na ovim prostorima, koju je povezala s nekadašnjim kaznenim djelom verbalnog delikta koje i danas ima svoj nastavak u kaznenom djelu sramoćenja. Ta nepovoljna zakonska regulativa dodatno je pomognuta i evidentno slabim poznavanjem radnih i profesionalnih prava od strane samih novinara. U daljnjem ocrtavanju problema, istaknula je da nije zanemariva činjenica da je tržišno orijentirano novinarstvo uvelike pomoglo nepovoljnom statusu slobodnih informacija i poziciji samih novinara, budući da komercijalni mediji zauzimaju ogroman dio tržišta, dok javni medijski servisi naprosto ne obavljaju svoju dužnost. 

Prema Škaričić, upravo je u radu komercijalnih medija najočitiji zamah koji cenzura ima danas, jer je očito da se zbog monopola koji komercijalni mediji drže nad informativnom sferom pojavljuje kontrola nad time koje će informacije dospjeti u javnost, što je izravno povezano s iznimno jakom vezom samih medija i političkih elita. U potkrepljivanju te tvrdnje navela je primjere afera u koje su izravno bili povezani predstavnici državnog vrha u posljednjih 10 godina, kako u slučaju Sanader, tako i u slučaju smanjivanja PDV-a izdavačima u trenutnom mandatu Kukuriku koalicije. Zasebno je izdvojena i već poznata izravna komunikacija s najvišim državnih dužnosnicima kada su u pitanje političke teme iznimne važnosti, koje se redovito objavljuju u medijima bez jasno naznačenog autora ili izvora.

U razmatranju medija koji su “ispod radara” i koji bi se mogli oduprijeti izravnoj cenzuri, Škaričić je istaknula da internetski portali i alternativni novinski mediji ne mogu adekvatno ispunjavati ulogu svojevrsnog javnog servisa zbog neodrživosti poslovnih modela, odnosno bez jakih državnih potpora. Kao alternativni model održavanja tih medija na životu spomenut je primjer izravnog financiranja od strane članova, odnosno čitatelja. No, za razliku od većih europskih zemalja, u lokalnom kontekstu i više je nego jasno da je nedovoljna tiraža prepreka koja takav model financiranja čini nemogućim.

U zaključku predavanja Škaričić je naglasila da je cenzura ipak neodvojiva od suvremenih medija i da joj se u najmanju ruku ne bi trebalo čuditi, a niti je smještati isključivo u lokalni kontekst. Prema njoj, oblici cenzure nisu više toliko očiti i grubi da bi izazvali “neku jasnu i decidiranu reakciju koja bi izazvala neki dijalektički odnos, kojim bi se došlo do rješenja”, već je prema sadašnjem trendu jasno da se neko sistemsko rješenje teško može očekivati. Izrazila je mišljenje da novinarstvo u konačnici ipak ovisi o inicijativi novinara i njihovoj sposobnosti da manevriraju tim “neprohodnim prostorom”, zadržavajući skepsu o krajnjim rezultatima tih napora.

Posljednji je dan konferencije Mediji protiv demokracije?, koju su organizirali Multimedijalni institut i udruge Kulturtreger i Kurziv, bio posvećen aktualnom stanju novinarske prakse u Hrvatskoj, a koja je oslikana izlaganjima novinara i urednika Ladislava Tomičića, Vesne Kesić, Nataše Škaričić, Drage Hedla, ali i moderatora panela Antonije Letinić i Borisa Pavelića. 

Na prvom panelu dana naziva Transformacije tradicionalnih medija Ladislav Tomičić iznio je nekoliko zanimljivih opaski, poput one da je ideja objektivnosti nanijela štetu novinarstvu u Hrvatskoj, odnosno da su pod krinkom neutralnosti i nepristranosti uništeni mnogi mediji i novinari. Domaću je novinarsku scenu okarakterizirao padom tiraže, manjkom solidarnosti među novinarima te ratovima na polju projektnog finaciranja (“ratujemo oko mrvica sa stola, a država otpisuje 500 milijuna kuna velikom izdavaču”). Za situaciju u kojoj se nalazi njegov matični medij Novi list izjavio je da je još uvijek “dobar list”, no da je problem kad zaposlenici “traže vlasnika”, a ne razmišljaju o alternativnim načinima organizacije.

Alternativu je ponudio Rüdiger Rossig predstavivši model upravljavljanja medijem kao što je Taz koji je organiziran kao kooperativa (zadruga) s više od 13 500 članova, izlazi u tiskanom i elektronskom formatu za više od 1 290 000 pretplatnika, a uvođenjem metoda plaćanja poput paywalla gdje sav sadržaj nije besplatan, pokušali su iznaći načine na koje bi osigurali održivost medija. Uredništvo čine članovi kooperative koji imaju posebna glasačka prava pogotovo što se tiče uređivačke politike, a vanjski su podržavatelji uobičajeni članovi zadruge. Taz je također osnovao fondaciju koja djeluje po principu štedionice za cijelu zadrugu, a iz koje su onda financirani razni projekti, dok je kooperativa operativni biznis. 

Vesna Kesić pitala se koji bi to transformativni modeli mogli na svoje čitatelje djelovati motivacijski, a koji bi zadržali neki tip integriteta i ostali nezavisni te hoće li to biti model koji će biti napravljen u aktualnom ministarstvu, izrazivši skepsu da bi država trebala financijski stimulirati medije, pa i neprofitne, jer je to zadržavanje na “državnoj sisi” dugoročno neodrživo i može biti produktivno do sljedeće promjene vlasti. Razgovaralo se još i o (de)profesionalizaciji novinarstva, nestanku određenih novinarskih formi, načinima procjene kompetencija uredništva i lektora, te korumpiranom hrvatskom medijskom prostoru. 

O budućnost rada u medijima govorile su Leopoldina Fortunati, Nataša Škaričić i Brankica Petković na tribini koju je moderirao Mario Kikaš. Fortunati je predstavila modele suvremenog medijskog rada, a Petković se nadovezala na podatke istraživanja o stanju novinarske struke u sklopu projekta South East European Media Observatory koje je prvog dana konferencije predstavila Helena Popović. Petković je naglasila da je sistem korumpiran od medijskih politika do samih novinara, a da je istraživačko novinarstvo suočeno s različitim formama pritisaka i cenzure unutar medija. Rezultat je toga prelazak na samozapošljavanje, povremena financijska potpora međunarodnih donatora i objavljivanje istraživačkih radova izvan najčitanijih medija. Petković također smatra da je situacija u hrvatskom novinarstvu puno bolja od one u ostalim zemljama Balkana, pogotovo što se tiče radnih uvjeta, mogućnosti naplaćivanja tekstova, radnog integriteta i organiziranja unutar struke. 

U kontekstu (ne)donošenja medijske strategije Ministarstva kulture, razgovaralo se i o problematici implementacije postojeće zakonske regulative te sprezi ekonomije i politike u medijskom kontekstu, pogotovo u svijetlu toga da Europska komisija već 20 godina ne želi prihvatiti uvođenje regulacije vlasništva medija braneći industriju tako što komercijalne medije proglašava gospodarstvenom granom koju država treba štititi, a moderator je istaknuo i činjenicu da su mogućnosti obrazovanja mladih generacija za novinarstvo u aktualnom trenutku posve promijenjene u odnosu na vrijeme kada su se obrazovali prisutni novinari i medijski teoretičari.

Sliku budućnosti istraživačkog novinarstva oslikali su, svaki na svom primjeru, Drago Hedl i Sebastian Mondial. Hedl je opisao tijek događanja i istraživanje koje je dovelo do objavljivanja publicističkog djela Glavaš, kronika jedne destrukcije, a Mondial o svom sudjelovanju u globalnoj istrazi o izbjegavanju poreza pod kodnim imenom Offshore Leaks gdje je svojim forenzičkim znanjima pri ispitivanju digitalnih podataka pomogao ICIJ-u (Međunarodnom konzorciju istraživačkih novinara). Tzv. data novinarstvo Mondial je opisao kao traženje igle u plastu sijena, uz stalno povećavanje informacija koje se provjeravaju, a s obzirom da se informacije više ne nalaze na papirima, cijeli je proces digitaliziran. Offshore Leaks nazvao je “pričom o hard disku, nepostojanju printera i regularnih softvera te individualnom stvaranju potrebnih alata”.

U kontekstu budućnosti istraživačkog novinarstva, Mondial smatra da novinari moraju početi opet učiti, a da novinarstvo treba inovaciju u pogledu obrazovanja i prakse, dok Hedl budućnost istraživačkog novinarstva ne vidi svijetlom jer tiskovine propadaju, a takvo je istraživanje skupo. Mondial je spomenuo iskustvo sudjelovanja u debati o budućnosti tiskanih medija gdje se došlo do zaključka da će to biti kvaliteta ili ništa, i upravo se tako profilirao medijski proizvod – s jedne su strane istraživački časopisi, s druge je strane žuti tisak.

Za kraj trodnevnih rasprava o hrvatskom medijskom prostoru, još neviđenoj medijskoj strategiji i budućnosti koja očekuje sve one koji istraživačko novinarstvo vide javnim interesom, pa onda i sve težem položaju novinara u pogledu (ne)radnih uvjeta i javne percepije njihova rada, Mondial je događanje zaključio idejom da je baviti se “ovim poslom mnogo lakše ako ga ne smatrate poslom, već pozivom, nečim što živite”. Možda pomalo sanjarski za kraj, ali s obzirom da prvo treba artikulirati snove da bismo tražili njihovo ispunjenje, primjeri iz inozemstva, iako su možda donekle paralizirali raspravu o domaćem kontekstu, nesumnjivo su mu dali i poticaj da se izbavi iz onoga u čemu više, kaže, ne želi participirati.

H-alter donosi intervju s Natašom Škaričić u kojem ona, između ostalog, zaključuje da brzina donošenja odluke Vrhovnog suda znači da je ta presuda od iznimnog značenja za ovu državu. ”Budući da je pitanje RPO sustava od iznimnog značaja za novinske izdavače, po sebi se nameće da je ono što je važno izdavačima, važno i državi. Svi izdavači u državi žele da RPO ostane točno takav kakav jest u praksi. Oni bi, ukratko, da se legalizira da novinari rade sve što i stalni zaposlenici, ali u trajnom statusu honorarca – samostalnog novinara”. Škaričić spominje javnu tribinu u Hrvatskom novinarskom društvu koju su organizirale radne skupine Ministarstva kulture i HND-a gdje su se pravni praktičari i teoretičari konsenzusno složili da je za ovo pitanje nadležan Zakon o radu, dok je Vrhovni sud odlučio da bi ”trebalo razmisliti” je li ipak nadležan Zakon o medijima, odnosno članak 2. koji definira što je novinar preko radnopravnog statusa.

O općenitom stanju novinarstva i novinarskih sloboda u Hrvatskoj, Nataša Škaričić tvrdi da je novinarska profesija okusila demokraciju tek u tragovima te da suštinski ne razumije elementarna pitanja novinarske autonomije, koja je osnova konzumacije vlastitih prava i slobode profesije. ”Ova situacija neće se riješiti preko noći, a možda se nikada neće riješiti, jer rješenja i nema na način kakvog ga mi često zamišljamo. Novinarstvo je negdje u sredini stalnog konflikta između onih koji žele zadržati moć u društvu i onih koji bi tu moć htjeli ograničiti ili barem kvalitetno kontrolirati, među koje spadaju i sami novinari”. Novoizabrana je vladajuća garnitura, prema Škaričić, mogla potaknuti razrješenje nekih krajnje sumnjivih poslova koje je Ivo Sanader obavio na medijskoj sceni, mogla je i morala drugačije riješiti problem HRT-a. Također, mogla bi pomoći demokraciji i slobodi novinarstva, tako što bi sama postala demokratskija i otvorenija. No, ”oni su većim dijelom politički nepismeni, a to znači i novinarski nepismeni, jer su mediji danas osnovne poluge političkog upravljanja”.

U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o HRT-u te prijedlogu o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima, koji bi trebao obuhvaćati i sufinanciranje neprofitnih medija, nema jasnog kriterija dodjele sredstava, niti jasne definicije što je to javni interes u nekoj eventualnoj medijskoj politici Republike Hrvatske. U slučaju Milana Živkovića Škaričić detektira problem u tome što se savjetnik ministrice kulture oko ideje smanjenja PDV-a i ideje legalizacije RPO-a složio s novinarima, a ne s izdavačima koji su ranije daleko dogurali u lobiranju kod izvršne vlasti. ”Za te ljude – izdavače – držim da su u načelnom sukobu interesa bili prije pisanja o Živkoviću, a samom kvalitetom izvještavanja su pokazali da taj sukob interesa i utječe na njihovu profesionalnost”, spominjući prije svega angažman Jurice Pavičića u Jutarnjem listu.

Ako zaključimo da je novinarstvo u teškoj profesionalnoj, moralnoj i financijskoj krizi, to znači da i ključne institucije za obranu novinarstva i novinara, strukovna udruženja i glavni strukovni sindikat, imaju neke veze s time. ”HND i novinarski sindikati rade bez strukturirane platforme i jasnih procedura i sve se svodi na kavanske dogovore o ad hoc sklepanim priopćenjima, u povodu neke trenutne provokacije”. O njihovu angažmanu iz pozicije onih koji bi trebali štititi interese novinara, konkretno prijedlogu vrha HND-a i njegova predsjednika Zdenka Duke za smanjenje PDV-a za novinske izdavače, Nataša Škaričić zaključuje: ”U toj instituciji stvari godinama funkcioniraju jednako kao i u hrvatskom političkim i stranačkom životu – imate personaliziranu vlast, umjesto sistema”. Jedan je od pokazatelja budućnosti novinarskih sloboda u Hrvatskoj i novouvedeni koncept sramoćenja kao kaznenog djela. U ovome slučaju, Nataša Škaričić smatra da je najveći problem ”što je zakonodavac uveo nove mogućnosti penaliziranja novinarskog rada, dok se istodobno, kroz druge zakone, nije jačala novinarska autonomija”.

Izvor: H-Alter

Nataša Škaričić, trenutna pomoćnica glavne urednice poslovnog dnevnika Business.hr, ali  i bivša novinarka Slobodne Dalmacije, istaknula je u svom govoru iznimno značajan problem korumpiranosti samih novinara. O čemu se radi? S jedne strane postoje novinari čiji su tekstovi tendenciozna izvješća koja otkrivaju neke podatke a druge skrivaju (čitaj: propaganda), a s druge strane postoji veoma slab otpor novinara spram takvog tipa korupcije. Može se reći kako postoji određena novinarska omerta, situacija gdje se drugi novinari neće usuditi komentirati očito namjeran propust ili pogrešku svojih kolega. Primjer koji Škaričić navodi za ilustraciju svoje teze je naslovnica Jutarnjeg lista povodom prvog dana studentske blokade: Prestanite terorizirati one koji žele učiti!. Sam čin (i spin) Jutarnjeg lista, agresivno legitimiranje jedne strane upitnim zaključcima, predstavlja jedan značajan događaj o kojem treba pričati u javnom medijskom prostoru. Međutim, nitko u dominantnim medijima nije komentirao naslov Jutarnjeg lista.

Ironijom sudbine, sljedeći govornik poslije Nataše Škaričić je bio Gordan Malić, novinar upravo Jutarnjeg lista. Kako razumjeti njegovu poziciju? Malić je na okrugli stol došao nekoliko dana nakon veoma bitnog gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2 u kojoj je, pričajući o korupcijskim aferama u politici, napravio iznimno hrabar, riskantan i bitan čin izvještavanja javnosti. Malićev novinarski aktivizam je općenito opasan po njegovu sigurnost, ali visoka razina rizika ga ne priječi u bavljenju bitnim društvenim problemima.

Međutim, u izlaganju koje je držao nakon izlaganja novinarke Škaričić, Malić je održao jedan veoma općeniti govor u kojem se nije osvrnuo na direktan Škaričićkin prigovor njegovoj izdavačkoj kući. Nije se osvrnuo ni na, primjerice, EPH–ov potez otpuštanja njegovog bivšeg kolege Appelta koji je na ovom okruglom stolu sjedio ni tri metra dalje od njega. Dapače, jedino spominjanje vlastitog lista se dogodilo u zaključku kako je Jutarnji list “još i dobar” u usporedbi s nekim njemačkim i talijanskim dnevnicima. Dakle, potpuni izostanak reakcije.

Kako pristupiti Malićevoj šutnji? Zauzeti moralnu hoch – razinu i prigovarati Maliću da je “trebao ovo ili ono” mi se čini ishitrenim. Treba se zapitati: zašto Malić ne preuzima rizik komentiranja napisa u vlastitim novinama? Čini mi se da odgovor leži u tome što bi Malić, kritiziranjem vlastite izdavačke kuće, preuzeo jednu drugačiju vrstu rizika – riskirao bi otkaz, tj. mogućnost gubljenja povlaštenog medijskog položaja koji mu je omogućio širu recepciju javnosti dok piše o državnoj korupciji. Upravo nam slučaj Nataše Škaričić pomaže da se osvjedočimo o tom riziku. Naime, Škaričić je 17 godina radila u Slobodnoj Dalmaciji gdje je bila pomoćnica urednika zagrebačkog dopisništva lista. Tada je bez obrazloženja dobila otkaz. Škaričić navodi kako su njeni problemi u listu (i vjerojatni razlozi otkaza) počeli kad je službeno dopisom zatražila sastanak s glavnim urednikom i predstavnicima Uprave EPH, na temu cenzure i prepravljanja novinarskih tekstova. Škaričić je tako dobila otkaz i izgubila mogućnost zapošljavanja u EPH – ovim (a, vjerojatno, i Styrijinim) medijima.

Novinari, vidimo, imaju pravo na hrabrost i na rizik, ali je taj rizik konstantno pod kontrolom vlasnika medija i usmjeren dalje od samog vlasnika. Ukoliko se novinar odluči riskirati u neželjenom smjeru, dobiva otkaz. Nema prijetnji, nema nasilja, nema zastrašivanja niti ucjenjivanja. Sve je čisto i u granicama zakona.

Čini mi se da je ta moć vlasnika velikog medija bitna značajka zbog koje i govorimo o “sumraku novinarstva”. Naime, ne pričamo više samo o novinarima koji su korumpirani, nego pričamo o korumpiranosti kao preduvjetu jake novinarske pozicije, i to zbog moći vlasnika medija. Ako i proglasimo Natašu Škaričić i Hrvoja Appelta nekorumpiranima, nažalost moramo opaziti da su navedeni novinari izgubili priliku pojaviti se u dominantnim tiskanim medijima koje drži duo EPH – Styria, a koji pokrivaju većinu čitateljstva. Što se onda isplati? Riskirati i izgubiti poziciju ili pristati na strogo kontrolirani rizik na povlaštenoj poziciji? I, što mene najviše deprimira, zašto su novinari dovedeni u situaciju gdje moraju birati između navedenih opcija? Čini mi se da se u tom pitanju nalazi bit tzv. “sumraka novinarstva” – u situaciji gdje problem nije više represivni aparat koji ne dopušta novinaru mogućnost izbora. Problem je u slobodi tržišta koje dopušta novinaru mogućnost izbora – između dva zla.

Čini mi se da Škaričić i Malić nisu izolirani slučajevi nego su indikatori tipične situacije novinara u suvremenim hrvatskim medijima. Upravo takva situacija (koja nužno ograničava novinara u njegovom radu) je dovela do trivijalizacije sadržaja, do napadne sličnosti pojedinih novinskih rubrika i reklamnih kataloga te do nimalo suptilne povezanosti sadržaja vijesti s interesima određene grupacije. Uzroci sumraka novinarstva se ne nalaze u smanjenoj inteligenciji čitatelja ili novinara. Za uzroke se treba okrenuti nosiocima moći u organizaciji medija.