Program je započeo uz predavanje povjesničarke umjetnosti Sanje Sekelj koja je govorila o devedesetima u vizualnim umjetnostima, a zatim se održala tribina koja se nadovezala na temu.

U razgovoru posvećenom kulturi mladih od ’95. do danas sudjelovale su Sunčica Ostoić, Romana Brajša, Ana Kršinić Lozica, Maja Kovač, Ana Kovačić i Nataša Rajković. Seminar je svojim crtežima pratila slikarica i strip-autorica Helena Klakočar, a njezinu čitavu ilustriranu reportažu možete pogledati ovdje.

Nakon gašenja i erozije onog dijela kulturnog sustava koji je u jugoslavenskom periodu služio mladima, a u koje ubrajamo omladinske centre te studentsku kulturnu infrastrukturu, od devedesetih godina nadalje nositeljicom eksperimenta postaje živa scena koja stasa izvan institucija, odnosno izvire iz nezavisne kulture. Program Seminara podijeljen je u dva dijela koji odražavaju ovaj vremenski i kulturni rez, a koji se ogleda i u terminološkom prijelazu s “omladinske” na “kulturu mladih”. Prvi segment (ponedjeljak 20.11.) u fokusu ima omladinsku kulturu do ‘90-ih, a drugi (utorak 21.11.) kulturu mladih od ‘95. do danas. 

Uvodna predavanja o periodima koji će biti fokus svakoga od dana održat će istraživačice Marija Krnić i Sanja Sekelj, a u raspravama će sudjelovati akteri_ke i istraživači_ce omladinske / kulture mladih: Ivica Boban, Barbara Borčić, Romana Brajša, Vladimir Gudac, Maja Kovač, Ana Kovačić, Ana Kršinić Lozica, Sunčica Ostoić, Goran Sergej Pristaš, Nataša Rajković, Igor Ružić i Marko Zubak.

Izdvojeni segment Seminara čini predavanje Une Bauer koje će se baviti institucijama koje obrazuju mlade, prostorom za institucionalne pomake – i za bolje sutra. 

Detaljni raspored i biografije sudionika_ca potražite u nastavku.

Seminar nastaje u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti, kojoj zahvaljujemo na prostornoj podršci. 

Program

Ponedjeljak, 20. studeni 2023.

13.00 – 14.00: predavanje / Marija Krnić: Omladinsko stvaralaštvo kao prostor progresije – prezentacija istraživanja omladinske i studentske kulture udruge Kurziv

14.00 – 16.30: tribina o omladinskoj kulturi od sedamdesetih do devedesetih

sudjeluju: Ivica Boban, Goran Sergej Pristaš, Barbara Borčić, Marko Zubak, Vladimir Gudac, Igor Ružić (moderator)

16.30 – 17.00 lagani ručak za sudionike_ce i publiku

17.00 – 18.00 predavanje / Una Bauer: Relacionost, situiranost i osjetljivost: institucionalni paradoksi prema boljem sutra

*više o predavanju dostupno je ovdje.

Utorak, 21. studeni 2023.

14.00 predavanje / Sanja Sekelj: O devedesetima kroz likovnu kritiku

15.00 – 17.00 tribina o kulturi mladih od ‘95. do danas

sudjeluju: Sunčica Ostoić, Nataša Rajković, Ana Kršinić Lozica, Maja Kovač, Romana Brajša, Ana Kovačić (moderatorica)

***

O SUDIONICIMA_AMA:

Una Bauer je teatrologinja, kritičarka i profesorica je na Odsjeku za dramaturgiju pri Akademiji dramske umjetnosti. Doktorirala je na londonskom Sveučilištu Queen Mary. Prvu knjigu koja se bavi kazalištem i svime ostalime, uključujući čajnike i bicikle, Priđite bliže: o kazalištu i drugim radostima, izdala je 2015. Njezina druga knjiga BADco.: Vježbanje nemogućeg, koju čine intervjui s izvedbenim kolektivom BADco., objavljena je 2021. U fokusu njezinih novijih istraživanja su afekti i emocije, tuga, žalovanje i smrt u kontekstu izvedbenih umjetnosti.

Ivica Boban je kazališna redateljica, koreografkinja, dramaturginja i pedagoginja. Završila je Školu za ritmiku i ples te diplomirala glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj kasnije predaje scenski pokret (danas profesor emeritus). Stručno se usavršavala u Moskvi i Lenjingradu. 1973. osnovala je kazališnu radionicu Pozdravi, s kojom realizira preko 600 izvedbi koje gostuju na manifestacijama diljem svijeta te organizira brojne kazališne seminare, edukacije i istraživanja. Autorica je dugačkog niza međunarodno zapaženih i nagrađivanih predstava.

Barbara Borčić je istraživačica, kritičarka i kustosica. Od 1982. do 1985. zajedno s Marinom Gržinić vodila je galerijski program ljubljanskog ŠKUC-a. Do 2020. djeluje kao stručna savjetnica (1997.-2015. i voditeljica) Centra za suvremenu umjetnost SCCA-Ljubljana, u kojem je uspostavila i arhiv video i novomedijske umjetnosti Postaja DIVA. Autorica je niza izložbenih, dokumentacijskih, istraživačkih i arhivskih projekata te knjige Celostna umetnina Laibach. Fragmentarni pogled (2013). U fokusu njezinog rada su performans i video art te ljubljanska alternativna scena osamdesetih godina. 

Romana Brajša suosnivačica je i producentica KunstTeatra, osnivačica i umjetnička voditeljica umjetničke organizacije Punctum te producentica Kazališne družine KUFER. Najčešće surađuje s kazališnim i plesnim organizacijama na nezavisnoj sceni. Diplomirala je na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti gdje je trenutno zaposlena u zvanju docentice. Prethodno je diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost te je završila preddiplomski studij lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Vladimir Gudac od 1980. do 1990. bio je ravnatelj Galerije Studentskog centra, a tijekom sedamdesetih aktivan je u grupi TOK, čiji je suosnivač. Diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predavao je u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu te na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. U svojoj umjetničkoj praksi bavi se interdisciplinarnim istraživanjima različitih medija. Bio je suradnik novinskih redakcija, radija, televizije i nakladničkih kuća. 

Maja Kovač je glumica, plesačica, koreografkinja i dramska pedagoginja. Izvedbenom umjetnošću počela se baviti u okvirima kazališnog amaterizma i undergroud scene devedesetih godina. Susnivačica je izvedbene grupe Not your bitch! i prvog hrvatskog ženskog punk benda Schizoid Wiklers, te je sudjelovala u radu različitih kolektiva na nezavisnoj kazališnoj sceni (Theatre des femmes, Schmrtz Teatar). 

Ana Kovačić je povjesničarka umjetnosti i književna komparatistica. Dio je organizacije Što, kako i za koga/WHW u kojoj radi kao producentica, kustosica te edukatorica u programu WHW Akademije. Deset godina radila je kao voditeljica i kustosica u GMK. Pisala je kustoske i kritičke tekstove i izvan matične galerije, kurirala i sudjelovala u edukativnim programima u Hrvatskoj i inozemstvu. 

Marija Krnić je teatrologinja i istraživačica u kulturi. Doktorirala je na studiju kazališnih i izvedbenih umjetnosti Sveučilištu Warwick u Velikoj Britaniji. Prije toga diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te medievistiku na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Uredila je nekoliko publikacija u područjima kulture i kritike izvedbenih umjetnosti, a predaje na Akademiji dramske umjetnosti.

Ana Kršinić Lozica od sredine 2000-ih radi kao likovna kritičarka i nezavisna kustosica (projekti kolektiva Katapult 6, Tajne izložbe, Otvoreni prostori), a od 2010. do 2017. godine kao znanstvena asistentica u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU. Bavi se temama na sjecištu arhitekture, vizualnih umjetnosti i književnosti, kroz prizmu odnosa pamćenja, ideologije i kolektivnih identiteta u razdoblju od 2. svj. rata do danas.

Sunčica Ostoić, dr.sc., je povjesničarka i teoretičarka umjetnosti na sjecištu znanosti, tehnologije i tijela. 2002. je suosnovala i niz godina vodila udrugu KONTEJNER u kojoj je autorski osmislila i kurirala međunarodno prepoznate festivale Ekstravagantna tijela, Touch Me i Device_art. S Olgom Majcen Linn početkom 2000-ih činila je novinarski tandem u okviru kultne TV emisije za suvremenu umjetnost Transfer. Vanjska je predavačica i stručna suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Goran Sergej Pristaš je dramaturg i profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 1989. do 1992. bio je urednik kazališnog programa zagrebačkog SKUC-a, 1993. dramaturg i član umjetničkog vijeća &TD teatra, od 1994. do 1999. dramaturg kazališne skupine Montažstroj. Bio je programski koordinator u Centru za dramsku umjetnost (CDU), prvi glavni urednik časopisa Frakcija, jedan od pokretača projekta Zagreb – Kulturni kapital Europe 3000, te suosnivač i član BADco.-a, kolektiva za izvedbene umjetnosti. 

Nataša Rajković kazališna je redateljica, dramaturginja i producentica. U koautorstvu s redateljem Bobom Jelčićem od 1993. godine stvara nagrađivane i međunarodno prepoznate kazališne predstave koje su gostovale diljem Europe. Od 2004. do 2018. bila je umjetnička ravnateljica Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu, a od 2021. profesorica je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Igor Ružić kazališnom kritikom i novinarstvom bavi se od 1998. godine. Kritike, razgovore i eseje objavljivao na Radiju 101, Prvom i Trećem programu Hrvatskoga radija i Tportalu te u tiskovinama Frakcija, Kazalište, Vijenac, Hrvatsko glumište, Gordogan, Čovjek i prostor, Kupusov list, Zarez, Prosvjeta, Dnevnik i Scena. Radionice pisanja o izvedbenim umjetnostima polazio u Bostonu i Kopenhagenu te vodio slične u Zagrebu, Rijeci, Bjelovaru i Puli. Surađivao s brojnim kazališnim kućama i festivalima u Hrvatskoj i regiji.

Sanja Sekelj je viša asistentica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. U fokusu njenih istraživanja je mrežna analiza u povijesti umjetnosti te tumačenje umjetničkog umrežavanja i kulturne dinamike kraja 20. i početka 21. stoljeća. Bila je članica kustoskog tima Galerije Miroslav Kraljević (2013.–2016.) te izvršna urednica znanstvenog časopisa Život umjetnosti (2018.–2021.).

Marko Zubak je povjesničar i istraživač u područjima omladinske, popularne i alternativne kulture u socijalizmu. Tijekom studija radio je kao novinar i urednik na zagrebačkom “Radiju 101″. Autor je knjige ‘Omladinski tisak u SFRJ (1968-1980)’ (nastale na temelju njegovog doktorata), a u novijim se istraživanjima bavi se prije svega omladinskim i studentskim pokretima i supkulturama kasnog socijalizma. Zaposlen je na zaposlen je na Odjelu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest.

***

Vizual: Zoran Đukić

Seminar za prohujala vremena (i bolje sutra) je dijelom projekta Svijet oko nas – očuvanje kritike u regiji podržanog od strane Zaklade Kultura nova i programa Kritika – jučer, danas, sutra. Predavanje Une Bauer dijelom je projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji su uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije razvili i provode Kurziv, Krytyka Polityczna i Maska Ljubljana. Drugi dan Seminara dijelom su programa Abeceda nezavisne kulture.

Program podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH,  Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske, Zaklada Kultura nova i Program Kreativna Europa Europske komisije.

U sklopu poziva otvorene su prijave za tri rezidencijalna programa:

• Kultura primjene rezidencijalni je program koji istražuje koje osobne i društvene potrebe moraju biti zadovoljene kako bi se pokrenuo kreativan proces, pritom stavljajući naglasak na kreiranje i usmjeravanje umjetničkih prostora i ustanova. Rezidencija je namijenjena producentica_ma, autorica_ma, kuratorica_ma, kustosica_ma i voditeljica_ma umjetničkih organizacija i ustanova, ali i studentica_ma umjetničkih usmjerenja. U petodnevnom procesu s voditeljicom rezidencije, dramaturginjom i redateljicom Natašom Rajković sudionici_e će istražiti odgovaraju li dosadašnji smjerovi i mogućnosti (pa i pojmovi) kulturnih ustanova sadašnjem trenutku.

Program će se održati od 15. do 19. srpnja 2023. u Kući Klajn. Maksimalni broj sudionica_ka je 7. Sudjelovanje na rezidencijalnim programima uključuje boravak u Klanjcu, pokrivene troškove smještaja i prehrane, promociju rezidenata na društvenim mrežama i u medijima te produkcijsku podršku tijekom trajanja rezidencije.

• Nastavno na uspješno održanu rezidenciju u 2022. pod nazivom Život na granici: Strogo kontrolirana pruga, umjetnički i organizatorski tim nastavlja rezidencijalni program sa širokom temom granice koja na području Klanjca i ovog dijela Krapinsko-zagorske županije od 2023. ima novo značenje. Ulaskom u Schengen zonu, fizička barijera između Hrvatske i Slovenije nestaje, dugogodišnji suživot s carinom, rampama i bodljikavom žicom prestaje i pojavljuju se nova pitanja i teme.

Prijave su otvorene za umjetnike iz svih područja rada i interesa s naglaskom na interdisciplinarnost i istraživačke procese iz društveno-političke perspektive. Naglasak u ovoj rezidenciji bit će stavljen na međunarodnu suradnju, odnosno sudjelovanje slovenskih umjetnika_ca. Voditeljica programa je Nataša Antulov, a maksimalni broj sudionica_ka po projektu je 5. Sudjelovanje na rezidencijalnim programima uključuje boravak u Klanjcu, pokrivene troškove smještaja i prehrane, promociju rezidenata na društvenim mrežama i u medijima te produkcijsku podršku tijekom trajanja rezidencije.

• Treći, Otvoreni poziv namijenjen je umjetničkim eksperimentima na samom početku stvaralačkog ili istraživačkog procesa. Rezidencija je namijenjena razvoju još uvijek nejasnih, nerazrađenih i neelaboriranih ideja. Do koje mjere će ona evoluirati tijekom rezidencije, osobna je potreba i odgovornost svakog rezidenta_ice. Program može biti održan u trajanju od 7 do 14 dana u Kući Klajn u terminu po prijedlogu prijavitelja, a u dogovoru s organizatorima programa. Maksimalni broj sudionica_ka po prijavljenom projektu je 5. Bit će odabran minimalno jedan, a maksimalno tri projekta.

Rok za prijave na rezidencije je 26. svibnja 2023. Sve informacije o programima, upute za prijave kao i detalji o sudjelovanju potražite na linku.

Sudionici/e festivala su studenti/ce i profesori/ce koji će u petak, 8. listopada dobiti zajednički motiv za pisanje dramskih tekstova koji će nastati tijekom noći. 9. listopada, u subotu ujutro svakom će dramskom tekstu nasumično biti dodijeljen redatelj/ica i tri glumca/ice. Tih pet autorskih timova ima samo 9 sati za pripremu pet kratkih dramskih predstava u trajanju do 15 minuta. U subotu u 19:30 sati festival će se otvoriti široj javnosti s premijerama pet predstava nastalih u prethodna 24 sata.

Sudionici festivala su petero pisaca/spisateljica, petero kazališnih redatelja/ica i 15 glumaca/ica studenata, a među njima su i profesorice i istaknute kazališne umjetnice Franka Perković Gamulin, Aida Bukvić i Nataša Rajković.

Za vrijeme festivala će se emitirati privremena 24-satna online radijska postaja Danka FM. Program će se emitirati tijekom cijelog trajanja festivala, a studio postaje Danka FM će se nalaziti u dvorani F22. Postaja će emitirati radio drame studenata Akademije dramske umjetnosti, prijenos priprema (pisanja, proba i dr.) festivala i razne razgovore i podcaste.

U sklopu Danke održat će se i Radionica blic-kritike koju priprema udruga Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt.hr. Voditeljica radionice je kritičarka Ana Fazekaš. Polaznici/e radionice upoznat će se s metodom davanja feedbacka umjetničkog procesa razvijenom na DAS Akademiji. Metoda se sastoji od afirmativnog interaktivnog niza vježbi koje na otvoren i kreativan način pristupaju interdisciplinarnim hibridnim ili eksperimentalnim izvedbenim praksama. Pet sudionika/ca radionice pratit će pet autorskih timova u procesu stvaranja i izvođenja predstava.

Javno otvaranje festivala bit će u petak 8. listopada u 19 sati putem privremene radijske postaje Danka FM, a izvedbe i zatvaranje će započeti u subotu 9. listopada u 19:30 sati u dvorani F22 na adresi Frankopanska 22. Ulaz na zatvaranje je slobodan, no potrebno je rezervirati mjesto ispunjavanjem formulara.

Više informacija možete saznati na Facebook eventu ili slanjem upita na mail adresu.

Kultura koja mijenja i educira

Nataša Rajković i njezine suradnice su od 2004. do 2018. vodile Kulturu SC-a pod imenom Kultura promjene. U prostorima Studentskog centra organizirale su kazališne, filmske, galerijske, glazbene i multimedijske programe, održavale međunarodne suradnje, provodile svoje festivale i otvarale prostor partnerskim festivalima. Unatoč raznolikosti i velikom broju programa, u ukupnom radu Kulture promjene bila su jasno prepoznatljiva programska načela koja su bila u skladu s načelima pod kojima je Kultura SC-a djelovala od samih početaka, naročito tijekom ’70-ih i ’80-ih godina (za više detalja o radu SC-a u Jugoslaviji vidjeti zbornik Savska 25, ur. Feđa Vukić, Studentski centar u Zagrebu, 2014.). Prvo, sve aktivnosti Kulture promjene nudile su određenu kulturnu alternativu, kako popularnoj kulturi, tako i kanonskoj, visokoj. Time je SC otvorio prostor za drugačije poetike domaćih autora (pogotovo poetike koje ne nalaze mjesto na umjetničkim akademijama), ali i za gostovanja stranih i nekonvencionalnih umjetnika u svim poljima kulture. No selekcija programa nije se temeljila samo na kriteriju alternativnosti, nego i na određenoj kvaliteti, što vodi do druge osobine kulture SC-a, elitizma. Drugim riječima, cilj nije bio kreirati program prepoznatljiv i prihvatljiv “široj publici”, nego ponuditi kvalitetni program koji bi educirao mladu studentsku publiku tako što bi je upoznao s praksama kakve nisu ranije susreli. Naposljetku, SC je bio otvoren upravo studentskim radovima pa su mnogi poznati kazališni, konceptualni, likovni i ostali umjetnici svoje prve radove predstavili upravo u sklopu Kulture promjene.

Ta načela mogu se prepoznati u svim redovnim i izvanrednim djelatnostima Kulture promjene: sve izložbe, koncerti, predstave, performansi itd. bili su kvalitetna, nekonvencionalna djela i/ili studentski radovi obećavajućih mladih autorica i autora. SC-ovi festivali – Velesajam kulture, Ganz novi festival i Izlog suvremenog zvuka – također su bili poligon za mlade autore i inovativne strane umjetnike, a iako nisu svoj prestiž temeljili na poznatim imenima, imali su izgrađenu publiku i reputaciju u domaćim i međunarodnim krugovima. Naposljetku, SC je stoga bio otvoren za festivale i događanja koje su po istim načelima organizirale druge udruge. Tako su se u prostorima SC-a bez naknade održavali festival eksperimentalnog filma i videa 25FPS, Festival europske kratke priče, međunarodni festival studentskog kazališta i multimedije Test!, festival Perforacije i razni drugi programi.

Kultura promjene dosljedno je godinama provodila jasno profiliran i bogat program alternative kulture. Čak i kad je Studentski centar ušao u sanaciju i smanjio budžet za kulturu, Rajković i njezine suradnice održavale su razinu programa zahvaljujući financijskoj potpori koju su dobivale na gradskim, državnim i europskim natječajima. Značajan problem ipak su predstavljali stari, derutni prostori, a posebna je šteta bila zapuštanje Kina SC, i dalje najveće kinodvorane u Hrvatskoj, čiji bi redovni rad zahtijevao temeljitu obnovu dvorane i veliko povećanje kadra koji bi mogao voditi redovni filmski program za širu publiku. No cijena renovacije tih velikih prostora uvijek je nadilazila granice budžeta.

S obzirom na tako bitan i dugotrajan rad, smjena Nataše Rajković i kasniji odlazak skoro svih njenih suradnica predstavljali su veliku štetu ne samo za rad SC-a i studentsku kulturu, nego za kulturu cijelog grada. Da bismo razumjeli kako je i zašto sanacijska uprava smijenila svoje uzorne radnice, moramo vidjeti što je sanacija točno promijenila u samom Studentskom centru.

Stanje permanentne krize

Od 1993. kad je Studentski centar u Zagrebu prešao u posjed Sveučilišta u Zagrebu, institucija se nalazi u permanentnoj krizi zbog koje trenutno prolazi drugu sanaciju. Prva sanacija počela je 2002. zbog duga od 87,5 milijuna kuna, a završila je 2004. kad je SC poslovao s plusom od 21 milijun kuna. Druga sanacija počela je 2013. godine zbog duga od oko 120 milijuna kuna i još uvijek traje.

Prema Zakonu o sanaciji studentskih centara, “sanaciju ustanove u skladu s odlukom o sanaciji provodi ministarstvo u čijem je djelokrugu djelatnost ustanove nad kojom se provodi sanacija”. Što se tiče upravljanja centrom, “danom stupanja na snagu odluke o sanaciji ustanove ograničavaju se ovlasti tijela upravljanja ustanovom na način i u dijelu utvrđen tom odlukom”, a upravu “za vrijeme provedbe sanacije preuzima u ime Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske, odnosno sanacijsko tijelo koje odlukom o sanaciji imenuje Vlada Republike Hrvatske”. Drugim riječima, Ministarstvo znanosti i obrazovanja zaduženo je provesti sanaciju, a tim procesom ne upravlja redovna uprava, nego izvanredna sanacijska uprava čija je jedina zadaća sanirati dugove.

Blago rečeno, zakonom predviđeni proces ne funkcionira. Nakon šest godina sanacijskog procesa nisu poznati ni plan ni progres sanacije, kao ni okvirni rok kad bi sanacija trebala biti gotova. O netransparentnom i sumnjivom sanacijskom procesu zagrebačkog SC-a iscrpno je pisala Ivana Perić za H-Alter, a ovdje vrijedi izdvojiti detalj: “U ožujku 2018. godine sanacijski upravitelj SC-a Mirko Bošnjak od Ministarstva znanosti je zatražio program sanacije SC-a. Program sanacije je dokument u kojem je točno navedeno kada će, u kojem iznosu i prema kojem vjerovniku biti isplaćeni dugovi iz sredstava koja SC dobije za sanaciju. Budući da Bošnjak u svojem službenom dopisu MZO-u navodi da niti on, niti SC, nemaju niti početni plan sanacije (koji je trebao biti napravljen prije nego je sanacija uopće pokrenuta) opravdana je sumnja da su novci uplaćeni za sanaciju tijekom mandata zadnjih pet ministara znanosti i obrazovanja (159 milijuna kuna) potrošeni bez ikakvog plana.”

Ishod ove sulude situacije, u kojoj sanacija traje iako se de facto ne provodi pa se ne može ni dovršiti, jest da Studentskim centrom do daljnjega upravlja od Vlade postavljena tehnička uprava koja ima pune ovlasti kao redovna uprava, ali nema zadani mandat niti ikakvu odgovornost osim sanacije dugova. No zašto bi provela sanaciju kad bi time izgubila upravu nad Studentskim centrom?

U tom kontekstu možemo sagledati obračun sanacijske uprave s Kulturom promjene. S jedne strane njihov sukob se predvidljivo vrti oko financija. Sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak za tportal je izjavio da će provesti restrukturiranje za sve djelatnosti i službe, pa tako i za Kulturu SC-a Zagreb, “u svrhu financijske samoodrživosti na godišnjoj razini. Drugim riječima, to znači ustrojiti model poslovanja po kojem će prihodi pokrivati rashode. Za Kulturu SC-a Zagreb to ne znači otkaze ili ‘gašenje ili ukidanje kulture’, ali može značiti organizacijske promjene prema programskom zaokretu koji će studentima biti zanimljiv i financijski održiv”.

Iz perspektive sanacijske uprave, kojoj je bitna samo bilanca, javni značaj kulturnog programa SC-a ne znači mnogo ako nije financijski održiv, a ta bi se održivost trebala postići komercijalizacijom programa. No čini se da se ovaj sukob ne može svesti tek na pitanje financija. Naime, trošak SC-ove kulture bio je relativno malen u ukupnom budžetu centra, a direktni troškovi programa pokrivali su se iz raznih javnih fondova van SC-a. Stoga nije jasno zašto bi organizacijska promjena uopće bila potrebna ni kako bi “zanimljiv” programski zaokret (štogod to značilo) bio financijski održiviji od postojećeg modela. Tome valja pridodati da je sanacijska uprava putem administrativnih začkoljica i nerazumnih zahtjeva redovito vršila pritisak i otežavala svakodnevni rad Kulture promjene, a Bošnjak je i otvoreno prozvao Natašu Rajković zbog nikad dokazanog “pokušaja prikrivanja nepravilnosti u poslovanju i neodgovornom trošenju financijskih sredstava SC-a Zagreb (…)” (ibid.) Iz toga je razvidno da sanacijska uprava nije imala namjeru u suradnji s tadašnjom garniturom Kulture promjene analizirati stanje i provesti restrukturiranje, nego je pripremala teren za smjenu kadra.

Pritisak je kulminirao lani kad je kultura u Statutu SC-a degradirana s osnovne djelatnosti na službu da bi krajem srpnja 2018. Nataša Rajković bila smijenjena. Za njom ubrzo odlaze druge suradnice, a Kultura promjene mijenja ime, sastav ljudi i program. Na ovu neobrazloženu i neopravdanu čistku reagirali su i kulturnjaci i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, no bez učinka. Naposljetku je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, zaduženo i za SC i za njegovu sanaciju, opravdalo smjenu Rajković kao diskrecijsko pravo izvanredne uprave: “Sanacijski upravitelj ima ovlasti imenovanja i razrješenja voditelja ustrojstvenih jedinica te donošenje odluka u pogledu radno-pravnog statusa pojedinih zaposlenika i skupina zaposlenika.”

Natašu Rajković zamijenio je Davor Šišmanović koji je u svojim medijskim istupima najavio rez s dosadašnjom praksom, veće okretanje studentskoj publici i “dobrim vibrama“. Očito se radi o promjeni u smjeru Bošnjakove težnje za komercijalnim, financijski samoodrživim programom. Petnaest mjeseci kasnije možemo vidjeti da je doista došlo do reza s Kulturom promjene i da su se tradicionalne vrijednosti SC-a – alternativnost i kvaliteta – izgubili. No s druge strane Kultura SC-a nije ostvarila ni financijsku samoodrživost niti je privukla značajan studentski interes.

“Uspjesi” novog vodstva

O dosadašnjem radu i planovima razgovarali smo s Davorom Šišmanovićem, koji službeno obavlja funkciju pomoćnika ravnatelja SC-a u Zagrebu za Kulturu, te anonimnim izvorima u SC-u. Iz razgovora i javno dostupnih podataka saznali smo da je ubrzo nakon smjene Rajković za njom otišla i većina njenih suradnica. S njima su nestale aktivnosti koje su vodile, ali i financijske potpore koje su dobivale za te programe.

Kultura SC-a je za 22 programa u 2018. godini, dok je voditeljica bila Nataša Rajković, na javnim natječajima dobila 1,3 milijuna kuna: od Ministarstva kulture (646.500), Grada Zagreba (507.500), HAVC-a (105.000) i Hrvatskog društva filmskih radnika (39.000). Za 2019. godinu, nakon odlaska Rajković, Kultura SC-a dobila je potporu tek za 3 programa, u ukupnoj vrijednosti od 555.000 kuna, i to samo od Ministarstva kulture (405.000) i Grada Zagreba (150.000). Dakle, potpora javnih tijela van SC-a, čime je prethodna garnitura donosila novac u budžet SC-a, više je nego prepolovljena. Potporu su izgubili svi programi koje su provodile djelatnice Kulture promjene: filmski programi u MM centru, cjelokupni glazbeni program, sve inovativne kulturne prakse i međunarodna suradnja. Stoga je došlo do smanjenja broja programa, ali i njihove raznolikosti. Naime, čak 80% dobivene potpore za 2019. godinu odlazi na rad Teatra &td dok je godinu ranije &td koristio 35% sredstava. Stoga ne čudi što za novu kazališnu sezonu Šišmanović najavljuje bogat program, gdje se izdvajaju desetak premijera i gostovanje talijanskog Teatra Sotteraneo, no u drugim granama kulture najavljene aktivnosti su mnogo tanje ili nepostojeće. Premda Šišmanović navodi da se dio produkcije nastavlja financirati iz budžeta SC-a, i sam priznaje da potpora Grada i Ministarstva za rad &TD.-a u 2019. godini “nije dovoljna za jednu ozbiljnu premijeru, a mi smo ih planirali pet, da ne govorimo o redovitom repertoaru.”

S Kulturom promjene doslovno je otišao i europski projekt Re-Imagine koji je dobiven 2017. SC je bio partner u projektu, no naposljetku je izašao iz projekta, a njegovu poziciju preuzela je udruga Kontejner. Šišmanović objašnjava: “Ne bih spekulirao o razlozima, no projekt je nastavila druga udruga. Kolegica koja je to ovdje ranije vodila naprosto je to nastavila raditi negdje drugdje, a mi smo bili susretljivi i nismo joj radili nikakve probleme.” I ovdje se postavlja pitanje zašto je SC odustao od aktivnosti, već odobrenih europskih i domaćih sredstava te djelatnice koja je vodila europski projekt. Objašnjenje da pritom SC nije svojoj bivšoj djelatnici radio probleme zvuči cinično: da uprava nije radila probleme, projekt bi i dalje provodila ista djelatnica u istoj organizaciji.

Kakve je programe SC onda provodio tijekom ove godine? Šišmanović navodi razne kazališne premijere, filmski program u Studentskom domu Stjepan Radić i MM centru, ispitne predstave i cjelotjedni susret studenata svih umjetničkih akademija u Hrvatskoj, a posebno je istaknuo aktivnosti koje su proizašle iz otvorenog poziva za studente. Naime, krajem prošle godine Kultura SC-a raspisala je javni poziv za kulturne sadržaje svih oblika i vrsta, a na sudjelovanje su pozvani svi studenti, studentske udruge, umjetničke akademije i fakulteti iz cijele Hrvatske te, općenito, svi mladi ljudi. Odabrani programi su se realizirali u suradnji predlagatelja i SC-a u prostorima i na lokacijama SC-a, a Šišmanović kao pozitivne primjere navodi okupljanje ljubitelja poezije i scenaristički tečaj u Studentskom domu Stjepan Radić koji je vodio jedan student ADU-a. “Usudio bih se reći da smo se uspjeli više baviti studentima nego što je to bilo ranije”, zaključuje Šišmanović. Iz anonimnih izvora u SC-u doznajemo da ishodi poziva ipak nisu bili toliko pozitivni: na adresu SC-a došlo je tek 14 prijava, sve prijave nisu realizirane kao aktivnosti, što čini ukupan broj takvih programa relativno malim.

SC je i ranije bio otvoren za studente te su studentski programi, ispitne predstave i slične inicijative već dugo dio redovnog programa. No, za razliku od ranije garniture, nova uprava je odlučila u puno većoj mjeri prepustiti studentima kreiranje programa – studentima je doslovno poslan poziv da dođu i rade što žele. No da bi se studenti značajnije uključili u rad SC-a, nije dovoljno poslati poziv (bez ikakvih koncepcijskih i financijskih specifikacija), nego je potrebno uspostaviti direktnu komunikaciju, raditi sa studentima na projektima i, naposljetku, osigurati određenu materijalnu naknadu za bavljenje tim zahtjevnim poslom. Očekivati da će studenti entuzijasti kreirati program institucije ipak je iluzorno, tim više s obzirom na to da SC zapošljava tim profesionalaca koji su plaćeni da taj program smisle i provedu.

Iz produkcije SC-a također su ispali svi njegovi uhodani i hvaljeni festivali: Velesajam kulture, Ganz novi festival i Izlog suvremenog zvuka. Umjesto višednevnih međunarodnih festivala krajem studenog održao se novi, jednodnevni festival Kuršlus. U sklopu festivala niz izvođača je tijekom 24 sata na raznim lokacijama SC-a svirao akustičnu glazbu. Zoran Pezo, kreativni direktor Kuršlusa, na predstavljanju festivala rekao je da je Kuršlus “jedan zbilja poseban festival kakvog nigdje nema”. Možda ga nema s razlogom? Nije jasno za koju se publiku i u koju svrhu izvodila glazba u kasnim noćnim, jutarnjim, podnevnim i popodnevnim satima – dakle, većinu dana i trajanja festivala.

Osim broja vlastitih programa i festivala, smanjio se i broj partnera te prostora u kojima bi se kultura mogla odvijati. Nova uprava je zatvorila Sretnu kuću, protjerala udrugu Klubvizija iz prostora SC-a tako što joj je bez najave promijenila bravu na prostoru, i uklonila skulpturu SC Pool. Upitna je stoga i sudbina programa koje su u SC-u održavali njihovi dosadašnji partneri. Kako nam je Šišmanović potvrdio, SC ustupa svoj prostor besplatno studentskim udrugama dok ga “nevladine organizacije” mogu koristiti po cjeniku komercijalnog najma (s mogućim popustom do 50%). Prema cjeniku koji nam je Šišmanović ustupio (a koji ne pronalazimo na mrežnim stranicama SC-a), dnevni najam svakog izvedbenog prostora iznosi nekoliko tisuća kuna (pri čemu su najskuplji Francuski paviljon za 12 000 kuna po danu i Kino SC po 6 000). Očito se radi o značajnom financijskom opterećenju za udruge koje organiziraju besplatne kulturne programe. To ipak svjedoči o distanci koju sadašnja uprava SC-a ima prema kulturnim udrugama, tretirajući ih kao klijente, iako su one zapravo služile kao glavni izvor kulturne ponude van produkcije samog SC-a i iako je njihov program bio u skladu s misijom SC-a. Bez takvih programa, glavni izvor vanjskih programa (i dodatnih resursa) postaju djelatnosti studentskih udruga, kojih je relativno malo i koje su ograničene na publiku pojedinih studijskih grupa, te komercijalni sadržaji, odnosno prodajne izložbe, predavanja motivacijskih govornika i slične manifestacije koje nemaju mnogo veze ni s kulturom ni sa studentskim potrebama.

Rastrošni sanatori

Dakle, kad se sve izračuna, nova garnitura Kulture SC-a smanjila je opseg programa, izgubila veći dio javne potpore i otuđila stalnu publiku ukinutih programa, a novi programi nemaju potencijal ostvariti bitan prihod niti nadomjestiti izgubljenu potporu. S obzirom da hladni pogon košta bez obzira na broj provedenih programa, nije teško doći do zaključka da se Kultura SC-a u godinu dana drastično udaljila ne samo od načela SC-ove kulturne proizvodnje, nego i od financijske samoodrživosti. Bilo bi za očekivati da će sanacijska uprava pokazati jednaku dozu strogosti i kritičnosti prema novoj garnituri kao u slučaju Kulture promjene. No ne samo što sanacijska uprava nije riječ rekla protiv Šišmanovićevog tima, nego je odlučila krenuti u veliku, teško objašnjivu investiciju u kulturni program, konkretno u Kino SC. Naime, ove je godine sanacijska uprava digitalizirala veliku dvoranu Kina SC, a Šišmanović je potvrdio da je u planu postepeno obnavljanje dvorane koja bi služila kako filmskom programu, tako i svim programima koji iziskuju veliki prostor. U filmskom programu plan je u kinu održavati premijere hrvatskih filmova, a Šišmanović također vidi budući program Kina SC kao alternativu nedavno ugašenom Kinu Europi.

Takvi planovi iziskuju prilično velike financijske i kadrovske resurse u svrhu pokretanja velikog, posve novog programa, i to u najvećoj hrvatskoj kinodvorani koju treba temeljito obnoviti, a nije realno očekivati ostvarenje značajnih prihoda, pogotovo u trenutku kad se brojne komercijalne dvorane gase zbog drastičnog smanjenja publike. No čini se da je sanacijska uprava doista neočekivano ušla u taj megalomanski pothvat jer je dvorana već digitalizirana iz budžeta SC-a. Iako nemamo podatak o konkretnom trošku, na temelju dodijeljenih javnih potpora možemo vidjeti da Ministarstvo kulture obično sufinancira digitalizaciju kina iznosom od 300 000 kuna, što znači da je realan trošak vjerojatno i veći. Pritom Studentski centar nije dobio potporu Ministarstva za digitalizaciju, nego je to platio iz vlastitog budžeta. Nije jasno zašto sanacijska uprava uopće ulazi u takve dugoročne investicije s golemim rashodima i krajnje neizvjesnim prihodima. I, još jednom, nije jasno kako je uprava, koja je od Kulture promjene tražila kresanje troškova i financijsku samoodrživost, s novom garniturom naglo zaboravila na omjer prihoda i rashoda.

Zaključno, Šišmanovićeva Kultura SC-a je naprasno prekinula s radom prethodne garniture, no nije kreirala sadržaj niti pronašla novce kojima bi se nadomjestio gubitak ljudi, aktivnosti, ideja i izvora financiranja. Anonimni izvori iz SC-a kažu nam da ih to ne čudi jer su na rukovodeće pozicije postavljeni ljudi koji nemaju iskustvo, motivaciju, čak ni formalne uvjete za obavljanje svojih poslova (javnosti je najpoznatiji Vlatko Previšić, uzgajivač jagoda koji je imenovan glavnim kulturnim producentom). No s obzirom na pozitivnu reakciju sanacijske uprave, čini se da je ona postavila sadašnje rukovodioce Kulture SC-a upravo zbog njihovih mana, a ne unatoč njima.

U širem kontekstu, nerazumno povećano ulaganje u kulturni sektor u skladu je s netransparentno potrošenim novcima za sanaciju na razini cijelog Studentskog centra. Sanacijska uprava već sedmu godinu vodi sanacijski proces kojem se ne nazire kraj, a ne postoji ni razlog zašto bi ga aktualna uprava htjela dovršiti. Naime, dok god traje sanacija, uprava može bez velikih ograničenja voditi cijeli Studentski centar i upravljati njegovim resursima. Pritom ovo nije prvi (a vjerojatno ni posljednji) tekst koji upućuje na to da se sredstva za sanaciju ne troše planirano, transparentno ni s ikakvim ekonomskim rezonom. Podsjetimo, za sanaciju su zaduženi sanacijska uprava i MZO, a po zakonu, “odluku o prestanku sanacije ustanove donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra, ministarstva u čijem je djelokrugu djelatnost ustanove.” Vlada i Ministarstvo znanosti i obrazovanja drže ključ za rješenje sanacije, otključavanje Studentskog centra i njegovog kulturnog sektora koji je desetljećima služio kao jedan od glavnih izvora alternativne i kvalitetne kulture u Zagrebu. Daljnja “sanacija” značila bi izvjesno gašenje kulturnih aktivnosti u skoroj budućnosti čime bi Zagreb izgubio veliki izvor suvremene kulture u samom centru grada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Budući da je organizacijsko i programsko uništavanje Kulture SC-a vrlo temeljito provedeno – svjedoči tomu i nesuvisli novi program koji se, sudeći prema informacijama o njegovom kazališnom dijelu, i u tom obliku jedva održava – preostalo je još samo fizički uništiti objekte koji se ne uklapaju u destruktivni horizont SC-ove sanacijske uprave. Očita je meta u tom smislu bila skejterska skulptura SC Pool, smještena odmah pored Sretne kuće kao prostora koji je dan na korištenje zagrebačkoj skejterskoj sceni. Riječ je o objektu koji je, kako smo na Kulturpunktu već pisali, bio na meti sanacijske uprave još 2013. godine. Tadašnji je upravitelj Pejo Pavlović procijenio da je mjesto koje je SC-u donijelo kontinuiranu, živu prisutnost jedne supkulture mladih – dakle, mjesto koje je u najboljem smislu ispunjavalo funkciju SC-a – manje važno u usporedbi s nešto malo dodatnog prostora za parking. Bageri su tada srušili dio skulpture, no u dovršavanju posla su ih spriječili njezini korisnici koji su potom organizirali čuvanje SC Poola dok uprava nije odustala od svog besmislenog nauma.

No u današnjoj mu konstelaciji, nažalost, jednostavno nije bilo spasa: prošlo je već godinu dana otkako je iz SC-a protjerana Nataša Rajković, koja je kao voditeljica Kulture promjene i prepoznala važnost takvog sadržaja u Savskoj 25, s njome su otišle i njene vrijedne suradnice poput Silvije Stipanov i Davorke Begović, a od ove je godine konačno eutanaziran i koncept kulturnog programa koji je SC učinio jednim od centara nezavisne i alternativne kulture i umjetnosti. Na jednako vulgaran način na koji je eliminirana Klubvizija – bez najave i obrazloženja – u petak, 9. kolovoza bageri su dovršili ono što im prije šest godina nije uspjelo i sravnili sa zemljom objekt koji je tijekom zadnjih 12 godina postao jednim od najprepoznatljivijih elemenata života alternativne kulture u SC-u.

Kako napominje Nataša Rajković, riječ je o objektu koji je omogućio razvoj čitave jedne supkulturne scene te čije uklanjanje govori o načinu na koji se sanacijska uprava odnosi prema kulturi i predstavlja još jedan korak u “pražnjenju SC-a od redovnog i kontinuiranog kulturnog sadržaja”. Rajković ističe kako SC Pool i Sretna kuća pripadaju tipu urbanog sadržaja koji se uobičajeno veže uz kulturu u Europskoj uniji te ističe da su oba objekta uvažena u prostornoj studiji Savske 25, koju je za vrijeme mandata Alekse Bjeliša na čelu Sveučilišta u Zagrebu izradila naša ugledna arhitektica Hildegard Auf-Franić. Riječ je o studiji nastaloj u okviru planova za obnovu i razvoj prostora pod nadležnošću Sveučilišta, a u njoj Auf-Franić prepoznaje relevantnost skejterskih sadržaja za budućnost SC-a.

Jedan od autora SC Poola, hrvatsko-njemački umjetnik Sergej Vutuc napominje da je skulptura nastala kao eksterni dio izložbe kolektiva Art of Asfalt, no da je s vremenom zaživjela kao mjesto na kojem su rasle nove generacije zagrebačke skejterske scene. “Za izložbu u SC-u bilo nam je bitno stvoriti rad koji će biti vani i biti funkcionalan, a važno mi je napomenuti i da se njegova izrada bazirala na reciklaži materijala i nekakvoj ideji kružnog procesa. Budući da je sve umjetnike u grupi povezivalo skejtanje te da u to vrijeme u Hrvatskoj nije postojao bowl ili neki sličan objekt, nastao je rad koji je u to vrijeme prema potrebi dobivao naziv skulptura il pool. Danas kad čitam komentare generacije koja je odrasla tamo sretan sam vidjeti da je postao i nešto više od pukog objekta za skejtanje.”

Kako napominje Vutuc, za zadržavanje skulpture u prostoru SC-a bila je ključna upravo programska koncepcija Kulture promjene: “Tada je plan bio da skulptura bude dio izložbe te da ju se po njezinom završetku ukloni, ali Kultura promjene je u njoj prepoznala neku važnost. Za vrijeme Kulture promjene zagrebačka skateboard kultura mogla se nekomercijalno razvijati i nadopunjavati s drugim aktivnostima iz SC-a. Audiovizualni dio skateboard kulture je davao bazu za glazbena, fotografska ili filmska eksperimentiranja. S vremenom je postalo jasno da je ta kultura bitan dio nove generacije modernog betonskog društva.”

Vrijedni suživot SC-a i skejtanja, ističe Vutuc, međunarodno je prepoznat: “Uvrštavanje skulpture u mnoge skateboard magazine i filmove, kao i umjetnički put umjetnika iz kolektiva Art of Asfalt po svijetu doprinijeli su pretvaranju objekata u SC-u u bitne točke na svjetskoj skateboard karti. Naprimjer, stvarajući nekomercijalni kontakt i razmjenu sa svjetski poznatim imenima, skulptura i Sretna kuća su dobili prostor u jednom od najbitnijih skateboard magazina poput Thrashera.” Kakvu su važnost ti objekti poprimili vrlo se dobro vidjelo, smatra Vutuc, kada je došlo do prvog pokušaja rušenja skulpture: “Činjenica da je grupa skejtera i ljudi koji su vidjeli značenje takvog prostora, pogotovo u Studenskom centru, izišla pred bagere i spavala vrlo dobro pokazuje u što je s vremenom skulptura izrasla te da kolika je potreba društva za takvim prostorima nekomercijalnog i otvorenog oblika.”

Imajući na umu dojam koji Vutuc iznosi, moglo bi se reći da je SC Pool sjajan primjer kako je zagrebački Studentski centar za vrijeme Kulture promjene funkcionirao kao prostor u kojem je institucionalni okvir omogućivao organski razvoj kulturnog sadržaja odozdo. Suprotno optužbama za ekskluzivnosti i elitizam koje su Kulturi promjene upućivali Bošnjak i njegovi bekvokali, upravo je ta, danas potpuno eliminirana programska koncepcija bila otvorena za mlade i studente koji su u SC-u mogli pronaći prostor i infrastrukturu koja im je inače oduzeta. Rušilački i bezidejni program koji je danas zavladao SC-om bez imalo obzira prema vrijednim dostignućima prethodnika pokazuje se tako kao zatvoren, mrtav i osuđen na marginu koja mu je vrlo vjerojatno svjesno određena. S kojim stvarnim ciljem, nesumnjivo ćemo saznati vrlo brzo. 

KP: Nužno je krenuti od naziva festivala, koji nosi trag devastacije kulturne infrastrukture u Zagrebu i Hrvatskoj, ali i ukazuje na otpor tom procesu. Kako biste opisali trenutnu bilancu stanja na nezavisnoj izvedbenoj sceni?

Z.D.: Nažalost, sve lošija situacija na nezavisnoj sceni jedini je mogući ishod njenog dugogodišnjeg i sustavnog zanemarivanja, podfinanciranja i potkapacitiranja od strane nadležnog Ministarstva kulture i Ureda za kulturu lokalnih uprava. Kontinuirano odlučivanje o nezavisnoj sceni bez jasne razvojne i kulturne strategije, nepostojanje ikakvih kriterija evaluacije izvršenih i planiranih programa, i konačno, neprepoznavanje uopće pozicije koju nezavisna kulturna scena ima u čitavom kulturnom sustavu koji iole želi koketirati sa suvremenošću, dovodi nas do razine devastacije koja se ne može više riješiti jednokratnim ili brzim mjerama koje bi spriječile sve ubrzanije i potpuno urušavanje nezavisne kulture. Nažalost, nepopravljiva šteta po kreativnost, inovativnost, agilnost i energičnost nezavisne scene uslijed nemogućih uvjeta kojima je prepuštena, neće i ne može biti lokalizirana, već će se osjetiti u svim sferama domaće kulture i društva u cjelini.

Najgora u svemu je činjenica da te dugoročne štete nisu svjesni ni u Ministarstvu kulture, ni u lokalnim Uredima za kulturu, ni u institucijama u kulturi od nacionalnih do gradskih kazališta nadalje. Da bi se danas mogli kreirati programi ili popuniti fotelje nacionalnih ili gradskih kazališta, muzeja, velikih ljetnih festivala, čak i međunarodnih smotri poput Venecijanskog bijenala, a i trenutno našeg najvećeg kulturnog projekta EPK Rijeka 2020 s ljudima poput Emine Višnić, Slavena Tolja, Igora Grubića, Ivice Buljana, Marjane Krajač, Matije Ferlina, Anice Tomić i Jelene Kovačić, Olivera Frljića, BADco., Saše Božića i mnogih drugih, mora postojati organizirana i donekle stabilna nezavisna kulturna scena na kojoj su svi oni mogli početi raditi prije deset, petnaest ili dvadeset i više godina. Stupanj devastiranosti današnje nezavisne scene će se još snažnije osjetiti izvan nje u godinama koje dolaze na štetu čitave kulture. Da se ne bi uz SC na listu uništenog upisao i Ganz novi festival, pozvao sam Silviju Stipanov na suradnju da kroz Ganz nove Perforacije umjesto gašenju jedne ideje svjedočimo međusobnom osnaživanju i zajedničkom inspiriranju.

KP: Čitava nezavisna kultura našla se na udaru proračunskih rezova, što ministrica Obuljen Koržinek uglavnom ignorira. Perforacijama kao jednom od najvažnijih izvedbenih festivala financiranje je od strane Ministarstva kulture zadnjih godina gotovo prepolovljeno. Koje je u tom smislu promjene morao proći program, kako ga uspijevate održati?

Z.D.: Od 2015. godine do danas su dva najveća programa udruge Domino pri Ministarstvu kulture doživjeli drastične rezove. Perforacije su izgubile 40%, a Queer Zagreb čak 65% dotacije te danas oba festivala imaju po 60 000 kuna. Da bi stvar bila još gora, a do tih informacija nije lako doći, preporuke Vijeća su da Ministarstvo ove godine dotira Perforacije sa 80 tisuća, a Queer sa 100 000 kuna. Niti višekratno protivljenje Vijeća na tako drastično odstupanje od preporuka i onoga što je ministrica na kraju odlučila nije značilo ništa. Dapače, ministrica je nekoliko puta javno opravdala svoju odluku time što je Domino dobio EU sredstva i što su nam prošle prijavnice pri Nacionalnoj zakladi i Kulturi novoj, makar je riječ o posve drugim projektima. Ministrica je, znači, priznala da Ministarstvo namješta rezultate poziva za javne potrebe u kulturi vodeći se nekim kriterijima koji nisu navedeni u pozivu i u suprotnosti su s Nacionalnom strategijom razvoja civilnog društva. Znači li to da ako prestanemo povlačiti EU sredstva onda možemo očekivati povećanje podrške od Ministarstva kulture? Zanimljivo bi bilo čuti kad je to Vlada Republike Hrvatske promijenila politiku i odlučila da se povuklo previše EU sredstava i da se sankcioniraju oni koji ih i dalje povlače.

No, dok Ministarstvo ili Grad Zagreb svake godine procjenjuju s koliko manje sredstava se Perforacije ili Queer mogu održati, programi oba festivala su pretrpjeli značajne kompromise u selekcijskom smislu te u standardu umjetničke, produkcijske, tehničke, marketinške i logističke podrške umjetnicima i njihovom radu. Sužavanjem općenito potpore nezavisnoj sceni, jasno je da su potrebe na koje danas nažalost jedini festival ovog opsega na sceni, Ganz nove Perforacije, trebaju odgovoriti sve veće i da se jaz između potreba i mogućnosti iz godine u godinu povećava i sve je teže premostiv. No, udruživanje kuratorskih i producentskih snaga Perforacija i Ganz novog festivala nije tek simboličan otpor daljnjem rasipanju nezavisne scene, već je jedna od metoda opstanka i dokaz njene izdržljivosti.

KP: “Ganz novost” ovogodišnjih Perforacija očituje se i u Silvijinom dolasku na mjesto umjetničke voditeljice. Kakve koncepcijske promjene u odnosu na prošlogodišnja izdanja festivala su proizišle iz vaše suradnje? 

S.S.: U koncepcijskom smislu nismo mogli bitno izlaziti izvan zadanih okvira dosadašnjeg djelovanja Perforacija. Naime, i dalje se radi o festivalu koji je posvećen razvoju i podršci nezavisne autorske produkcije suvremenog kazališta, plesa i performansa, kao što je to uostalom bio i Ganz. Namjere su iste, međutim razlikovali su se naši načini djelovanja. I dok su se Perforacije većinom fokusirale na koprodukcije i podršku postojećim produkcijama nezavisne izvedbene scene, na decentralizaciju programa u još šest hrvatskih gradova te na njihov daljnji “izvoz” u svijet (Perforacijama u New Yorku, Argentini, Italiji), Ganz je pokušavao “uvesti” jedan fragment hibridne i neuobičajene međunarodne izvedbene produkcije te je svoje mjesto vidio u poticanju koprodukcija, dugotrajnijih suradnji i razmjena znanja između predstavljenih gostujućih umjetnika i lokalne scene te građana. Također, razlika je bila i u kontekstu; Ganz je djelovao unutar institucije sa svom potrebnom infrastrukturnom podrškom i kontinuiranom produkcijom i prezentacijom hrvatskih umjetnika u okviru Teatra &TD, dok su Perforacije nomadski festival koji na druge načine doskače potpunom izostanku kontinuirane infrastrukturne podrške. Naravno da to onda određuje i način rada festivala, uvjete i mogućnosti koje možeš pružiti umjetnicima i njihovim projektima. Tako da je ovogodišnji festival ustvari ganz novi spoj postojećih načina djelovanja i modela suradnji.

KP: Širi program Ganz novih Perforacija, Noći performansa i Homesick festivala uključuje cijeli spektar naše plesne i izvedbene scene – od novih skupina i autora/ica poput Škvadre i Dore Brkarić, do etabliranih poput Matije Ferlina i BADco.-a – te gostujuće umjetnice i umjetnike iz Danske, Sjeverne Irske, Španjolske, Austrije i Japana. Možete li nam ukratko predstaviti svoj raznovrsni izvedbeni program, njegovu koncepcijsku osnovu i njegove zasebne elemente?

S.S.: Ove smo godine velik dio programa otvorili najširem krugu umjetnika putem triju natječaja za suradnje (koprodukcije, reprize i eksperimente), a Noć performansa smo pretvorili u dvomjesečni mentorski laboratorij za razvoj mladih umjetnika i performansa. Putem Homesick festivala spojili smo japansko-austrijskog umjetnika Michikazua Matsunea s Brunom Isakovićem, Vedranom Klepicom i Ninom Kurtelom i producirali tri nove poluvečernje predstave/performansa hrvatskih autora namijenjene izvođenju u privatnim prostorima koje su naišle na veliko zanimanje i medija i publike. Gostovanjem britanske plesne umjetnice Oone Doherty htjeli smo zadržati Ganzov kontinuitet predstavljanja inovativnih i hibridnih kazališnih i plesnih poetika koje rade razliku na međunarodnoj izvedbenoj sceni. Naime, Oona je za svoj rad već osvojila brojne nagrade i priznanja, a Radio France Culture nedavno ju je prozvao novom Pinom Bausch.

Međutim, iako i dalje predstavljamo mlade umjetnike poput Škvadre koji su na naš poziv izmjestili svoju predstavu iz kazališnog prostora i odlučili s njenim materijalom eksperimentirati na frekventnom pješačkom prijelazu te Nastje Štefanić koja svoju Violu, ja i nas dvije također prilagođava nekazališnom prostoru i okvirima izvedbe Noći performansa, može se reći da je fokus Ganz novih Perforacija ove godine većinom na autorima “srednje” generacije. I dok je prije 15 godina bilo bitno razvijati modele i načine podrške mladih umjetnika, danas ti isti, nekoć mladi i neafirmirani, nakon svih svojih nemalih uspjeha nemaju gdje raditi i nisu u mogućnosti dalje se razvijati. Jer njima danas trebaju drugačiji uvjeti rada nego prije 15 godina; naime, oni znaju raditi s malo ili nimalo, odnosno bez budžeta, u nekazališnim prostorima i bez adekvatne financijske, tehničke i produkcijske podrške, a neki od njih su unatoč tome napravili puno i razvili svoje autentične i vrlo zanimljive poetike, kao npr. Marina Petković, Vedrana Klepica, Miran Kurspahić, ili Matija Ferlin i BADco., koji imaju etablirane međunarodne karijere, ali ipak nedovoljnu podršku kod kuće. Tako će Marina Petković na festivalu predstaviti svoju novu predstavu Razgovaranja u kojoj nastavlja razvijati vrlo specifičan autorski izričaj koji naziva jazz razgovorima te na scenu postavlja sedam žena uronjenih u zajednički, ali slojevit osjećaj svijeta ispunjen nijansiranom problematikom svakodnevice. Miran Kurspahić i Rona Žulj u Žrtvama za život bave se kulturnim kompleksima, pitanjem identiteta i predrasudama, te pričaju o profesionalnom, ali i ljudskom iskustvu proteklog desetljeća.

Svi ovi već afirmirani autori za svoj daljnji razvoj trebaju podršku kulturnih instituciju, priliku za eksperiment i rad u stabilnijim uvjetima, s većim ansamblima i plaćenim suradnicima. To se nažalost još uvijek ne događa i to je svakako problem kako vodećih ljudi kulturnih institucija nespremnih na rizik, tako i kulturne politike i financiranja koja potrebu za time ne uočava niti potiče te ne radi bitnu razliku u financiranju onih koji tek počinju i onih koji su afirmirani. Slično je, naime, i s festivalima – Ganz je nakon 8 godina rada i dalje preživljavao s tek 60 000 kuna sredstava iz lokalnih i nacionalnih izvora financiranja, što je nemoguć novac za kazališni festival, posebno ako ga usporedite s Festivalom svjetskog kazališta koji ima 15 puta veći budžet a fokusiran je isključivo na prezentaciju predstava, a ne i na umrežavanje, suradnje, koprodukcije i edukaciju. Perforacije su usprkos europskom priznanju kao jednom od 15 najinovativnijih festivala iz godine u godinu “kažnjene” smanjenjem proračunskih sredstava. Ustvari nas se ne potiče da radimo kvalitetno, odgovorno i na međunarodnom nivou; to je ovdje minus.

KP: Ganz nove Perforacije donose i edukacijski i diskurzivni program. Kako se on odnosi prema izvedbenom dijelu i kakva događanja će obuhvaćati?

S.S.: Edukacijski program sastoji se od dvomjesečnog mentorskog laboratorija Noći performansa pod vodstvom kazališne redateljice i dramaturginje Nataše Rajković u kojem je sudjelovalo šest mladih umjetnika iz vrlo različitih polja djelovanja od kojih će Dora Brkarić, Dejan Gotić i Marko Jović biti predstavljeni na Noći performansa. Ideja edukativnog programa mišljenog za daljnju produkciju i izvedbe u okviru Noći performansa u Zagrebu i šire referira se na sve veći problem izostanka umjetničkog razloga i motivacije za stvaranje kod mlađe generacije autora, koji je svakako rezultat kontinuirane degradacije formalnog obrazovnog sustava, a koji je vrlo rano detektirala Nataša Rajković koju smo zbog njenog dugogodišnjeg uspješnog mentorskog rada na svim programima Kulture promjene i Teatra &TD i pozvali da vodi projekt. Diskurzivni program Invazivne ideje transformacija je poznatog programa Perforacija pod nazivom Invazivna večera koji se temeljio na spajanju gastronomije, ekologije i razvoja publike, a sada se fokusira na razvoj programa koji nude “hranu za um” i nastavak je našeg umrežavanja s drugim sektorima (obrazovnim, poduzetničkim, inovacijskim, aktivističkim) kako bi pomogli širenju invazivnih ideja koje bi širom primjenom mogle napraviti promjenu. Konkretno, radi se o prezentaciji koncepta STEAM obrazovanja, ideje Etične banke (ZEF), kao i mogućih drugačijih monetarnih politika, inovacijskih programa u ZICER-u te aktivističkog djelovanja Zelenog odreda na međunarodnom nivou. Naravno, iz osobne perspektive i kroz praktična iskustva govornika Deborah Hustić, Gorana Jerasa, Frane Šesnića i Vesne Grgić.

KP: Nadovezujući se direktno na temu kulturne infrastrukture, dio programa namijenjen je izvedbama na atipičnim lokacijama poput domova građana. Kako takvo prihvaćanje izmještenosti odgovara na politiku deložacije nezavisne kulture i izvedbenih umjetnosti?

Z.D.: Gotovo da je čitava ideja Ganz novih Perforacija i počela kao reakcija na situaciju postupnog, ali postojanog procesa zatvaranja prostora za nezavisnu kulturu. SC je u kontekstu Zagreba nenadoknadiv ne samo kao fizički prostor za probanje, okupljanje, eksperimentiranje idejama i izvođenje, već i kao inkubator onih umjetničkih impulsa i kreativnih propitivanja čiji daljnji razvoj i eventualna realizacija ovise upravo o klimi u kakvoj nastaju. Ta vrsta prilagodljivosti i spremnosti na eksperimentiranje sa sadržajima i formama je SC činila jedinstvenim i prijeko potrebnim, a za razvoj nezavisne scene čak i ključnim institucionalnim prostorom. Svi drugi prostori koji su na sporadičnom ili čak stalnom raspolaganju nezavisnoj sceni ne mogu na isti način odgovoriti njenim zahtjevima bilo prostornim, bilo tehničkim, bilo produkcijskim, bilo operativnim resursima, a uz izuzetak tek nekoliko prostora, posvećenost nezavisnoj sceni nije razlog njihovog djelovanja. Mi smo i prije desetak godina igrali po stanovima u okviru jednog brazilskog projekta koji je nastao kao odgovor na sličan odnos institucija prema nezavisnim umjetnicima pa su se plesne predstave redovito počele igrati po privatnim kućama, ali tada mi se taj projekt činio egzotičnim testiranjem granica privatnog i javnog prostora te između izvođača i publike u domaćem kontekstu, ne naslućujući da bi desetak godina kasnije igranje po privatnim stanovima izgubilo na egzotici, a dobilo na autentičnosti.

S.S.: Ganz nove Perforacije ove godine događaju se u vrlo velikom broju javnih i privatnih kulturnih prostora – možda se radi o najvećem broju prostornih partnera do sada. Naime, svoja vrata su nam otvorili Zagrebački plesni centar, Kazalište KNAP, Zagrebačko kazalište mladih, Hala V Tehničkog muzeja Nikole Tesle, Lauba, StudioChekhov Croatia, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu (F-22) i KIC te im ovim putem zahvaljujemo na podršci. Osim toga, festival se događa i na nekim otvorenim lokacijama poput Parka Josipa Jurja Strossmayera te ispred Vinogradske bolnice. Tako da se ovdje nikako ne može govoriti o prihvaćanju izmještenosti, baš naprotiv. Također, Homesick festival koji će se odigrati u sveukupno 16 zagrebačkih i dva dubrovačka stana, ne samo da ne prihvaća deložaciju već ju ovim projektom čini neprihvatljivijom – naime to radi promjenom stava građana prema umjetničkom radu, približavanjem građana i umjetnika te direktnim senzibiliziranjem šire javnosti za poziciju nezavisnih umjetnika i kulturnih radnika. Cijeli ovogodišnji koncept festivala polazi upravo iz odgovora na nemoć i neučinkovitost javnih prosvjeda, vodeći se idejom da su današnji prostori (r)evolucija možda zaista svedeni na domove građana i “male” ali kontinuirane akcije u svakodnevnim životima pojedinaca koji s istomišljenicima kreiraju solidarne zajednice u neposrednom susjedstvu i koje potom nerijetko, kako su pokazali neki lokalni i globalni primjeri, mijenjaju javne politike.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Posljednjih godina festival je prošao put od programa ljutnje i bijesa pa sve do ovogodišnjega oproštaja. No, odabir takvoga izraza sve je samo ne prazna frustracija i pomirenje sa sudbinom – štovište, kao što je prije dvije godine istaknula Nataša Rajković, bijes kao potpuno zdrava emocija najdoslovnije bi morao preuzeti ulogu pokretača promjene. U tom smislu i Ganzov ovogodišnji oproštaj valja shvatiti kao svojevrsnu auto-komemoraciju, protestni čin ironizacije vlastite nemoći da se odupre kafkijanskim mȍrama bez kraja, ali i krajnji moment da se “kraj otvorenoga lijesa” preispitaju modeli i granice kulturnog identiteta, memorije i reprezentacije u igrama moći, te, kao što je već pisao Davor Konjikušić, prokažu mehanizmi komercijalizacije kulture.

Shvate li se Sanacijsko vijeće i dio garniture SC-a kao ansambl interaktivnog, u političko-ekonomskome smislu transakcijskog performansa, u čije se sudionike ili žrtve ubrajaju i djelatnici Kulture promjene i publika festivala, tada se program ovogodišnjega Ganza s pravom može predstaviti riječima već najavljenog umjetnika Daniela Hellmanna, napisanima povodom njegova projekta Full Service: “Koliko daleko će izvođač i sudionici ići? Koji mehanizmi kontroliraju njihov odnos? Koji je tečaj novca i moći? I tko se usuđuje učiniti pravila pregovaranja predmetom sâmih pregovora?”

Posve logično, ako se prisjetimo premisa kojima su Davor Šišmanović, Mirko Bošnjak ili Sandro Gašpar utvrđivali valjanost programa te ocjenjivali njegovu podobnost i uspješnost. Naime, kriterij kvalitete zamjenjivao se kriterijem kvantitete (posjećenosti), broj prodanih ulaznica zamijenio je premisu dostupne umjetnosti ili umjetnosti za sve, a umjetnički razvoj i kritika kao teme programa, sjetimo li se usporedbe s uspješnošću brucošijada i zabavnih programa, trebale su ustupiti mjesto ukusu većine ili pukoj razonodi.

Gruba je činjenica da iz perspektive tržišne potražnje i ukusa većine suvremene izvedbene prakse djeluju elitistički, pogotovo ako se radi o projektima u povojima ili iskrama u umjetničkome traženju mladih autora, a koje su onda još i predstavljene kao vrijedni komadi na plakatu velikog formata. No, pravo je pitanje je li stav koji progovara o vrijednosti procesa/razvoja mladih umjetnika kao o rezultatu malo guglanja po kvazialternativnim stranicama zapravo čisti konformizam. Jer, dok se s jedne strane institucionalno pokrivene kazališne kuće razmeću visokim budžetom i naslovima kanonskih autora koje, uz malo guglanja, najčešće tek zaodijevaju u ruho suvremenih kazališnih postupaka, hineći neku vrstu društvene angažiranosti, a zapravo šablonizirajući ono što bi trebalo biti neuokvirivo i eksperimentalno u “kvazialternativne” obrasce potkupljivanja publike, dotle se projektima koji jednako cijene i uspjeh i grešku gotovo kao odgojno sredstvo ta iskrenost zamjera. Koji je bolji način odgoja mladih umjetnika nego da im se dopusti iskusiti i opipati granice eksperimenta i društvenog angažmana, pa makar taj susret isprva bio neuspješan? Oduzeti takvu mogućnost studentskoj, ali i drugoj populaciji nužno bi značilo kulturu promjene pretvoriti u kulturu inercije i ignorancije – sveopće duhovne tromosti.

Nadalje, u svjetlu zamjerki upućenih kulturi SC-a, a prema kojima nije jasno zbog čega se dovode “umjetnici” iz Meksika, odnosno bilo koje druge zemlje (jer kakvu bi oni perspektivu izvana mogli pružiti o “nama”?), valja podsjetiti da je temeljni sud Ganza upravo interkulturalna, a time na koncu i transkulturalna razmjena iskustava i međugeneracijskoga znanja. Ona se, za razliku od vladajućih tržišnih načela, ne zasniva ni na kakvome ugovoru niti se shvaća kao razmjena nekog objekta mjerljive vrijednosti, nego se u nesebičnom činu komunikacije nadograđuje i sama postaje vlastitim subjektom. Stoga, prisjetimo li se riječi Daniela Hellmanna, ovaj je “posljednji” program Ganza, bilo da su ga njegovi voditelji izguglali ili bolje promislili, iz usta i tijela stranih umjetnika uspio izvesti ono što “domaći” lako prešućuju.

Balansirajući kao i uvijek na rubovima različitih umjetničkih izraza – od intervencija u prostor (šest site specific priča kao emotivno mapiranje prostora i nekoliko audiovizualnih instalacija), preko radionica u kojima se upoznaje i igra proces kazališnoga stvaranja, pa sve do filmskih projekcija i izvedbene konferencije, prigodno nazvane Najtužnija metoda. Ikad., ovaj je Ganz novi festival u suradnji s europskim projektom apap-advancing performing arts project te ponovno uz slobodan ulaz, kao što i njegovi voditelji tvrde, svima omogućio refleksiju o kolektivnom sjećanju ne samo na Teatar &TD nego i na cijeli prostor studentske, mlade zagrebačke umjetnosti.

Uz Goodbye koji je izveo Michikazu Matsune, pretvarajući pomirenost sa sudbinom tijekom naoko benignoga čitanja raznih oproštajnih pisama u djelatni bijes, kakav je nagovještavala Rajković, i destrukciju artefakata oproštaja, u kontekstu priče o SC-u veoma se istaknula i izvedba Your Majesties Marte Navaridas i Alexa Deutingera.

Uzimajući kao predložak Obamin govor održan prilikom preuzimanja Nobelove nagrade za mir, autorski je dvojac pokazao lukavosti i stupice jezika, zbog kojih tekst postaje ponovno i ponovno čitljiv, te geste i mimike kojima se on zatim manipulira. Naime, kao što je Obama tijekom svojega govora pomno pratio naputke svoje savjetnice za gestu i pokret koja se nalazila na samome kraju dvorane, tako je i Marta Navaridas upravljala i anticipirala sve reakcije svojega partnera. Naoko neupitna Obamina namjera i iskazano obećanje promjene  (ja obećajem, ja ću…), koje bi trebalo upućivati na to da se radi o valjanome performativnom ugovoru, u izvedbi dvojca razotkriva se kao nevaljani dokument. Vrijednost tog dokumenta poništava se kao kroz detektor laži (ako on može biti istinit/lažan, ili samo valjan) razotkrivanjem namjere – karikatura Obaminog nastupa izokrenutom mimikom signalizira da taj govor ne čini ništa. Taj performativ, vrlo svjestan sebe, na koncu manipulira vlastitim mogućnostima (…promijenit ću situaciju, ali još nemam konkretan plan – svi moramo raditi na postizanju cilja i sl.), neodoljivo podsjećajući na obećanja jednog od gorespomenutih djelatnika SC-a.

Uz veoma posjećenu (čak se morao dodati stolac viška, a ne oduzeti) otvorenu probu predstave Bolji život Saše Božića, u kojoj se između ostaloga kritizira i ogrezlost u materijalističkoj izopačenosti te sveopća dislociranost apstraktnih duhovnih vrijednosti od njihova utjelovljenog oblika, istaknula se i izvedba Daniela Hellmanna Traumboy – varljiva igra reprezentacije i voajerizma, većim svojim dijelom zaogrnuta u naočigled naivno ruho dokumentarizma, ispovijedi ili svojevrsnoga talk showa. U okviru hinjene iskrenosti i neposrednosti, publika je gotovo voajerski, SMS-om i anonimno umjetniku koji se, tvrdi, voljno i iz užitka bavi prostitucijom mogla postaviti bilo kakvo pitanje. Nasuprot tome, Daniel – privatna osoba ili umjetnik, a zatim i Leo ili Antonio kao njegove profesionalne persone, neposrednim su obraćanjem pojedincima iz publike raskrinkale udobnu poziciju voajera propitujući najintimnije detalje iz njihovih života. Svakako bi u zabludi bio ili ostao onaj, koji bi pomislio da je smisao ispitivanja tek razotkrivanje tabua ili informacija sama – naprotiv, u centar dolazi interrogatio kao provokacija, mehanizam kojim se razotkrivaju odnosi moći između izvođača i publike ili pak profesionalca kao pružatelja usluge i klijenta kao njezina primatelja, ali i oblikovatelja. Tko naposljetku govori: Daniel ili “Daniel”? Je li istina i može li biti istina to što se, ne zaboravimo, izgovara u okvirima izvedbe? Kakva se priča iz toga može izgraditi i kako će se ona mijenjati u očima voajera ovisno o modusu reprezentacije koji umjetnik odabire u pojedinim etapama izvedbe?

Priču o reprezentaciji nadalje je proširio Xavier Bobés u intimnoj izvedbi Things Easily Forgotten za petero sudionika, istražujući nepouzdanost dokumenta i diskursa o povijesti. Sipajući kronološki unazad na stol male kalendare i pripadne artefakte iz španjolske povijesti, sve do dnevnika iz godine 1942., Bobés je postavio pitanje kako se piše povijest, što se smatra dokumentom, odnosno vjerodostojnim izvorom koji će poslužiti kao element u rekonstrukciji prošlih događaja, te kako se stvari zaista zaboravljaju, istodobno postajući podložnima bujnim konstrukcijama i maštovitim interpretacijama. Gradeći već samim naslovom predstave, kao i tajnovitim postupkom zamjene karata za kupone s brojem prije ulaska u prostor izvedbe, pritisak u umu pojedinaca da se “ovo sigurno ne smije zaboraviti”, Bobés svjesno prisiljava publiku da još prije početka uključi vlastite mehanizme interpretacije koji uvelike ovise o pojedinačnom obzoru očekivanja. Manipulirajući fotografijama i sitnim objektima, autor otkriva koliko je lako izmisliti poveznice i konstruirati priču koja se već zbog svoje atraktivnosti bez pitanja prihvaća kao istinita. Interaktivnim pristupom naposljetku propituje što će se izlučiti kao relevantno iz mase ponuđenih artefakata, kako to utječe na rekonstrukciju povijesti i gradnju kulturnog identiteta te može li se događaj ponovno proživjeti opipom, mirisom ili okusom onoga što pripada prošlome trenutku.

Pomalo neuspio, ali vrijedan pokušaja bio je projekt Listening party, u kojemu se tinejdžerima pružila sloboda da oblikuju prostor u kojemu će slobodno izraziti preokupacije svoje dobi, kao i svoje želje i afinitete. To bi svakako poslužilo kao izvrsna platforma za mladu kritičku misao da se ona nije utopila u klišejima koji izviru iz više ili manje povoljne situiranosti izvođača, bezbrižnosti i opijenosti medijskim sadržajima. Gotovo paradoksalno, izvođači progovaraju o želji za vječnom mladošću uz tek puki predosjećaj njezine neostvarivosti. No, cijeni li se doista i pogreška, tada je ova predstava izvrstan podsjetnik da se o indiferentnosti ili ignoranciji mlađih tinejdžera te o medijskoj manipulaciji koja se vrši nad njima treba ponovno govoriti.

Na koncu, valja spomenuti projekt Irene Tomažin Zagoričnik Mes(t)o glasu koji se odvio na samome kraju festivala u prostoru Francuskog paviljona. Povezavši glas, tijelo i prostor paviljona, povjerivši zaista “meso” akustici, četiri su izvođačice ispitale izvorišta zvuka, njegovo odbijanje u prostoru i zatim konačnu sintezu u djelatnome obliku kojemu je pridonijela i sama publika. U procesu izvedbe, zvuk koji proizvodi ljudsko tijelo pokušao se izmaknuti iz okvira kulturne identifikacije, a iskazati kao zasebna pojava koja se, unatoč svojoj kulturno uvjetovanoj smiješnosti (poput podrigivanja), može prekodirati u samostalnu jedinicu umjetničkog izražavanja. Lišena kulturne aproprijacije (what is appropriate?), takva je pojava smijeh kao izraz podsvjesne nelagode publike postupno pretvorila u oslobađajući smijeh čiji je zvuk na koncu obogatio cjelokupnu zvučnu sliku.

Po završetku svih izvedbi održao se neformalni Q&A kojemu je cilj bio omogućiti višesmjernu refleksiju doživljenih sadržaja, za razliku od klasičnoga frontalnog tipa u kojemu se i vizualno umjetnikova riječ dislocira te mesijanski uzvisuje nad druge. Dijalog koji se održavao u neformalnoj atmosferi htio je poručiti – kultura je dostupna i besplatna, ali nitko ne dolazi po nju. Ona treba preodgojiti, pozvati na autorefleksiju, ali ne mamiti. Uz inspiraciju Bobésom, Hellmannom, Navaridas i drugima, ustvrdilo se da je posljednji Ganz tek otvaranje fronte i poziv da se ne prestane propitivati i (pre)ispisivati njegova vlastita povijest, povijest Teatra &TD i Kulture promjene. Na koncu, krilatica Emotivnog mapiranja &TD-a prenamijenila se u krilaticu kulture u općemu smislu – stoga, složite svoj itinerarij, mapirajte svoju kulturu, narativnim zrakom, lakim korakom…

Izmrcvaren opetovanim, dugogodišnjim sanacijskim ciklusima, po svoj prilici usmjerenima na njegovo nekretninsko čerečenje, Studentski je centar u Zagrebu pod vodstvom aktualnog sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka danas doveden do vrhunca krize. Tijekom Bošnjakovog drmanja SC-om, obilježenog brojnim sukobima, pa i štrajkom radnika, kao posebno se katastrofalan izdvaja odnos sanacijske uprave prema Kulturi SC-a, koja se našla na udaru zbog navodnih golemih dugova koje proizvodi, neisplativosti, programskog elitizma, pa čak i optužbi za pranje novca usmjerenih na jednu njezinu suradnicu.

Dubinsko nerazumijevanje – ili, vjerojatnije, cinična ravnodušnost – spram višedesetljetne presudne uloge SC-a u poticanju i razvoju nezavisne, inovativne i eksperimentalne kulture i umjetnosti, potpuno očekivano, dovelo je do sukoba s voditeljicom Kulture SC-a Natašom Rajković. Jer upravo je Rajković zaslužna za razvoj programske koncepcije poznate pod nazivom Kultura promjene, usmjerene na očuvanje prepoznatljivo nezavisnokulturne orijentacije SC-a, koja se tijekom svojih sada već četrnaestak godina trajanja uspostavila kao jedno od ključnih staništa kulturne i umjetničke – osobito izvedbene – nezavisne scene.

Da priča neće dobro završiti bilo je odavno jasno: kontinuirani javni pritisci u široj atmosferi konzervativnih napada na kulturne institucije, pokoji istup “zabrinutih” djelatnika zbog Rajkovićinih programskih izbora, suptilno zastrašivanje osnivanjem Programskog vijeća i dovođenjem Jakova Sedlara da u njemu sjedi – sve to je dalo nagovijestiti da je samo pitanje vremena kada će Rajković biti uklonjena s mjesta voditeljice Kulture. Nažalost, to se krajem srpnja konačno i dogodilo – Sanacijsko vijeće donijelo je Odluku o Rajkovićinom razrješenju s funkcije v.d. pomoćnice ravnatelja za kulturu, uz objašnjenje da joj 31. srpnja ističe četverogodišnji mandat propisan člankom 18. stavkom 3. Statuta SC-a. Razrješenje je Bošnjak popratio vlastitom Odlukom o Rajkovićinom privremenom rasporedu na mjesto voditeljice multimedijalnog programa Kulture SC-a, dok je s tog mjesta na funkciju voditelja Kulture privremeno došao Davor Šišmanović, jedan od onih zabrinutih Rajkovićinih kolega.

Medijsko izvještavanje o ovom potezu nije u potpunosti prikazalo način na koji je Rajković smijenjena – nažalost, jer ne treba praktički ni ući u pravne implikacije njezina razrješenja da bi se postupanje SC-ove sanacijske uprave pokazalo vrlo dvojbenim i nepromišljenim. Prije svega, kako su navodni mandati istekli i ostalim v.d.-ima pomoćnika ravnatelja, Sanacijsko se vijeće, da bi opravdalo Rajkovićinu smjenu, moralo riješiti svih voditelja službi – osim voditelja prehrane, čiju funkciju, naime, obnaša sâm Bošnjak. Dakle, uz voditeljicu Kulture, smijenjeni su i v.d. pomoćnika ravnatelja za zajedničke poslove i v.d. pomoćnika ravnatelja za smještaj. Ta apsurdna organizacijska autodekapitacija, dakle, zbog jednog je političkog sukoba smijenila voditelja programa Smještaja usred provedbe natječaja za mjesta u domovima, što djeluje osobito neobično prisjetimo li se dramatičnih upozorenja o disfunkcionalnosti SC-a koje Bošnjak ponavlja na sve strane kako bi opravdao svoje sanacijske zahvate.

Dojam o aljkavost SC-ove uprave samo raste razmotre li se pravni aspekti sâmog Rajkovićina razrješenja. U izjavi za tportal, predstavnica Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi – Podružnice Studentski centar Lada Čikara pojasnila je da je razrješenje protuzakonito jer je Rajković sa Studentskim centrom potpisala ugovor o radu na neodređeno. To znači da njen angažman na mjestu v.d. pomoćnice ravnatelja za kulturu nije moguće tumačiti mandatno, što god pisalo u Statutu SC-a i drugim aktima koji uređuju njegovo funkcioniranje.

Na optužbu za protuzakonitost smjene odgovorilo je Sanacijsko vijeće koje se još jednom pozvalo na spomenuti članak 18. stavak 3. Statuta koji određuje da “pomoćnike ravnatelja koji su voditelji ustrojbenih jedinica imenuje ravnatelj uz suglasnost Upravnog vijeća na rok od četiri godine”, kao i na Odluku Vlade RH o sanaciji SC-a Zagreb te novi Pravilnik o unutarnjem ustroju SC-a Zagreb, dokumente u kojima je navedeno da sanacijski upravitelj i uprava SC-a imaju pravo imenovati i razriješiti pomoćnike ravnatelja.

No usprkos tim odredbama, pojašnjava nam gospođa Čikara, Rajkovićina smjena pravno je potpuno neutemeljena. Jedini dokument koji Rajkovićin angažman definira kao mandatni je Odluka iz srpnja 2014. o njezinu imenovanju na mjesto v.d. pomoćnice ravnatelja za kulturu, s mandatom koji započinje 1. kolovoza 2014, ali ne traje četiri godine, nego – sve do kraja sanacije SC-a. Međutim, situacija se ovime ni približno ne raspetljava: riječ je o nezakonitoj odluci, smatra Čikara, budući da sistematizacija radnih mjesta donesena u ljeto 2014. godine ne definira nijedno mjesto ravnateljevih pomoćnika kao mandatno – što još manje ide na ruku trenutnoj argumentaciji Sanacijskog vijeća. No sve to u konačnici nije važno, upozorava Čikara, jer Rajković u kolovozu 2014. potpisuje ugovor o radu na neodređeno čijim stupanjem na snagu prestaju vrijediti, između ostalog, i sve odluke poslodavca koje se odnose na radni status radnika. U prijevodu, prestaje važiti čak i spomenuta Odluka kojom Rajkovićin mandat traje do završetka sanacije SC-a i od toga je trenutka svaka promjena njezina radnog mjesta ograničena Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom SC-a.

Kao što je već drugdje objašnjeno, iz istih je razloga pravno neodrživo i premještanje Rajković na funkciju voditeljice multimedijalnog programa Kulture SC-a – Kolektivni ugovor propisuje da je radnika ili radnicu SC-a moguće privremeno rasporediti na drugo radno mjesto samo u izričito definiranim izuzetnim slučajevima, i to isključivo uz njegov ili njezin pristanak. Iz perspektive koju je ponudila Čikara, dakle, sve odluke koje je sanacijska uprava donijela ovih dana čine se kao primjer potpune pravne aljkavosti i teško je povjerovati da će se održati na sudu. U međuvremenu je protiv Rajkovićine smjene javno oštro protestirao niz uglednih kulturnjaka i umjetnika, a pismo Ministrici znanosti i obrazovanja, nadležnoj za SC dok traje sanacija, uputili su i čelni ljudi zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, kako prenosi Teatar.hr.

Nažalost, upitno je koliko će Rajkovićina pravna borba potrajati – u međuvremenu će na njezino mjesto zasjesti čovjek koji je revno sudjelovao u zboru zabrinjavajuće besmislenih prozivki za elitizam i privatizaciju kulturnog programa SC-a za vrijeme njezina vodstva. A o kojoj razini mišljenja se u Šišmanovićevom slučaju radi najbolje pokazuje njegova izjava Večernjaku iz srpnja prošle godine: “Umjesto da je program namijenjen studentima, on je rezultat malo ‘guglanja’ po kvazialternativnim, takozvano urbanim, šatroprovokativnim i sličnim stranicama.”

Gotovo da čovjek požali što nisu imenovali Sedlara.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.