Kustoski kolektiv WHW, koji čine Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, ove se godine po drugi puta zaredom našao na ArtReviewovoj Power 100, ljestvici “najutjecajnijih ljudi u svijetu umjetnosti”. Kako stoji u uvodnom članku na ArtReviewovoj stranici, riječ je o listi koju oblikuje 30 panelistica i suradnica iz čitavog svijeta. Tri su kriterija mjerodavna pri odlučivanju tko formira razvoj suvremene umjetnosti na njihovom području: aktivnost tijekom proteklih 12 mjeseci, utjecaj na trenutnu umjetničku produkciju te globalnost toga utjecaja. Kao što je jasno iz ovog općenitog pojašnjenja, radi se o jednom maglovito utemeljenom, premda međunarodno iznimno utjecajnom popisu, koji u tom smislu služi kao svojevrsna metonimija čitavog “globalnog” umjetničkog sistema.

Iz te je perspektive vrlo primjereno da ga ove godine uokviruju dva “aktera” čiji je značaj prije svega vezan za tržište umjetnina u nadolazećoj epohi nezamjenjivih tokena (NFT-a). Donji rub tako okupira Facebookov Mark Zuckerberg, koji svojim novim metaverseom prebacuje fokus na “društveni internet koji povezuje virtualnu stvarnost, zabavu, kulturu, gaming, digitalnu trgovinu i, naravno, virtualne proizvode – s NFT-ovima kao dijelom ovog vrlog novog online svijeta”. Prvo pak mjesto, nakon što je prošle godine dodijeljeno pokretu Black Lives Matter, pripada “ne-ljudskom entitetu” ERC-721 (Ethereum Request for Comments 721) što je oznaka standarda za NFT-ove bazirane na Ethereumovom blockchainu, kako stoji u ArtReviewovom pojašnjenju. ERC-721 je naime postao standardnom specifikacijom novog tržišta umjetnina, koje je u njemu pronašlo rješenje problema komodifikacije digitalne umjetnosti – premda na korištenje NFT-ova možemo naići i u trgovini fizičkim umjetninama. U javnoj imaginaciji, tu su tektonsku promjenu tržišta označile prodaje Nyan Cat memea i Beepleovog rada Everydays: the First 5000 Days – odnosno, njihovih pripadajućih NFT-ova – od kojih je potonji postao četvrtim najskupljim radom živućeg umjetnika.

Usprkos ovom znakovitom okviru, ArtReviewov popis je otvoren i za kritičke prakse poput onih koje zastupa WHW – prakse nedvojbeno suprotstavljene hijerarhijskoj i netransparentnoj tržišnoj logici koju top-liste ovakve vrste odražavaju. Stoga, uza svu svijest o njenoj problematičnosti, WHW-ovo uvrštavanje na ljestvicu Power 100 itekako vrijedi pozdraviti kao doprinos zasluženoj globalnoj vidljivosti i priznanju njihovog rada. Za pozdraviti je također činjenica da se u pratećem pojašnjenju ne navode samo programi koje je WHW realizirao u Kunsthalleu tijekom protekle godine – poput izložbe Manuš heißt Mensch kolektiva Averklub, koji čine stanovnici najvećeg romskog naselja u Češkoj, Geistvölker austrijske umjetnice Ines Doujak i The Ends of a Long Boom, prve europske izložbe singapurskog novomedijskog umjetnika Ho Rui Ana – nego i nezamjenjivi zagrebački program Galerije Nova, koju vodi Ana Dević.

Komentirajući ovu vijest za Kulturpunkt, članice WHW-a napominju kako su “pitanja moći i utjecaja u umjetničkom svijetu relativna i podložna različitim interpretacijama, te ih svakako treba razmatrati s kritičkim odmakom u širem kontekstu političke i kulturne hegemonije i kapitalističkih diktata rangiranja”. “Unatoč tome”, ističu, “ponosne smo da je rad kolektiva WHW globalno prepoznat, i veseli nas da je na listi ArtReviewa posljednjih godina sve više kolegica, kolega i kolektiva čiji je rad vezan upravo za kritičko propitivanje odnosa moći u različitim kulturnim sredinama. S nekima od njih, poput kustosice Koyo Kouh, kustosa Cosmina Costinasa, umjetnika Brooka Andrewa i drugih smo surađivali u sklopu programa Galerije Nova i naših međunarodnih projekata zadnjih godina. Na ovoj listi su uvršteni i kolege kustosi poput kustosa Miguela A. Lópeza, kolektiva Karrabing Film Collective i drugih s kojima smo recentno surađivali na programima Kunsthallea Wien.

Posljednjih godina svjedočimo i sudjelujemo u transformacijama unutar svijeta umjetnosti koje naravno mogu biti shvaćene i kao kozmetičke adaptacije unutar samog sustava koji se pri tome ne mijenja značajno. S druge strane, uključivanje pozicija poput naše, koje djeluju već dvadesetak godina, postavlja nam pitanje odgovornosti i limita kako kulturnog polja, tako i nas samih u ovom povijesnom trenutku krize koji bi trebao biti odista transformativan. Nadamo se da ćemo još dulji niz godina biti na tom putu uz brojne druge kolegice i kolege, kolektive i organizacije koje nisu uvrštene na nikakve liste, no čiji rad je uistinu transformativan i pionirski.”

Vraćajući se na potrebu da se kritički razmotre ovakvi popisi, posebno je poticajna slojevitost (nenamjerne?) ironije koja izbija iz pitanja kojim nas ArtReview poziva na čitanje Power 100: Want to make sense of the artworld’s irrational ecosystem? Riječ je o ljestvici koja u cjelini nije primarno rječita kao informacija o najvažnijim akterima globalnog sustava umjetnosti, nego upravo kao jedan od izraza njegove djelomične arbitrarnosti i iracionalnosti, ali i rastuće svijesti o njegovim pukotinama koje je potrebno adresirati. U potonjem smislu posebno vrijedi istaknuti važnost pojave kolektiva poput WHW-a na njoj: ovo ponovljeno priznanje još je jedna potvrda dugotrajne međunarodne relevantnosti njihovog djelovanja, nezaobilaznog kada je riječ o promjeni odnosa moći unutar narušenog, ugroženog i komodificiranog umjetničkog svijeta.