“Zadubite se u fragment čija je autorica jedna od polaznica književnog kluba u Ženskoj kaznionici u Požegi, pod pseudonimom SIRKA: ‘Vrijeme je bilo oblačno, spremala se kiša, a debeli sivi oblaci nadvili su se, sasvim simbolično, nad oba groblja, iako su bila jedno dvadesetak kilometara udaljena jedna od drugog.’ Inspirirajte se njegovim sadržajem, formom, likovima, preuzmite cijelu rečenicu ili samo njezin dio. Imate odriješene ruke, samo napišite priču. I naravno, pošaljite je nama na natječaj!” piše u natječaju.

Propozicije natječaja:

• na natječaj se mogu prijaviti autori_ce koji_e pišu na BHS-u (jezicima regije)
• prihvaćaju se samo prethodno neobjavljene priče
• svaka autorica/autor može prijaviti najviše jednu priču
• priče duljinom ne smiju prelaziti 9.000 znakova s razmacima
• priče se šalju pod šifrom (npr. Pinokio123 ); rješenje šifre i osobni podatci autora_ica – ime i prezime, mail adresa i broj telefona – šalju se u zasebnom dokumentu
• priče trebaju biti napisane na računalu i poslane u formatu .doc ili .docx (Times New Roman; veličina slova 12, prored 1,5)
• priče se šalju isključivo na e-mail
• drugačije poslani radovi neće biti uzeti na razmatranje
• natječaj je javan
• tri priče koje osvajaju nagrade objavit ćemo 27. studenog 2023. na mrežnim stranicama Skribonauta.

Prva nagrada je 400, druga 300, a treća 200 eura. Rok za prijavu je 23. studenog.

Najstarija europska nagrada za društvene inovacije, SozialMarie, dodijeljena je 1. maj. Stručni žiri između 299 prijava odabrao je 15 projekata koji će primiti financijsku i mentorsku podršku u svojoj daljnjoj provedbi. Osim što kontinuirano podržava pojedine projekte, SozialMarie služi kao javna platforma za jačanje vidljivosti i razmjenu iskustava društvene inovacije u okvirima Srednje Europe. Područje provedbe projekata koji se mogu prijaviti za SozialMarie obuhvaća Austriju, Češku, Hrvatsku, Mađarsku, Slovačku i Sloveniju.

“Društvena inovacija razvija rješenja za goruće društvene izazove. Ona otvara prostor novim pristupima, daje inovativne odgovore i ukazuje na nove putove. Time reagira na nova društvena pitanja, a stare probleme rješava na nove načine”, stoji u definiciji društvene inovacije na stranicama SozialMarie. Kriteriji za dodjelu nagrade, uz inovativnost u pristupu gorućim društvenim problemima, uključuju i održivost projekata te njihovu primjenjivost u drugim kontekstima.

Ovogodišnju prvu nagradu stručni žiri dodijelio je austrijskom kolektivu Labour Dispute and Care, samoorganiziranoj inicijativi migratnkinja i migranata aktivnih u polju cjelodnevne njege i skrbi. U pokušajima da promijene društvene strukture koje ih ignoriraju, svojim su aktivnostima već su obuhvatili 11 tisuća radnika i radnica aktivnih u polju njege i skrbi. Druga je nagrada dodijeljena mađarskom projektu Pandemic Legal Aid, inicijativi odvjetnika_ca koji besplatno savjetuju osobe bez doma i one koji žive u nesigurnim stambenim uvjetima, dok je prvi put od iniciranja nagrade projekt iz Hrvatske našao je svoje mjesto u samom vrhu. 

Treća je nagrada, naime, dodijeljena platformi MADE IN u kojoj uz umjetničku organizaciju Oaza i Muzej za umjetnost i obrt sudjeluju partneri iz Slovenije, Srbije i Austrije. Odgovarajući na probleme koje uzrokuje masovni pristup proizvodnji, projekt spaja zanatstvo i moderne tehnologije. “Platforma MADE IN spaja dizajnere, obrtnike, istraživače i kustose iz više zemalja: zajedno dokumentiraju i razvijaju nove ideje za nove proizvode: ukratko, riječ je hvalevrijednom primjeru industrije 4.0 u području zanatskog stvaralaštva”, stoji u opisu projekta.

Osim MADE IN-a kojemu je pripala jedna od tri glavne nagrade, na popisu petnaest nagrađenih projekata nalaze se još dva iz Hrvatske, a oba pripadaju području kulture. Nastavi priču pokrenuli su Skribonauti, udruga koja već više od desetljeća sustavno radi na poboljšavnju pristupa kulturi u zatvorima i kaznionicama. Ovaj projekt u čitalačkim klubovima i radionicama povezuje zatvorenice s profesionalnim spisateljicama, a krajem protekle godine izdana je i prva zbirka priča nastala u njihovoj  suradnji. Nagrada je pripala i projektu Od5do95, virtualnom arhivu usmene povijesti žena različitih generacija koji su prije četiri godine pokrenule redateljica Arijana Lekić-Fridrih i snimateljica Andrea Kaštelan.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Skribonauti su zakoračili u svoje drugo desetljeće, a u čitavom tom periodu ostaju jednom od malobrojnih udruga u kulturi koje rade u zatvorskom sustavu. Koje su najveće prepreke s kojima se susrećete? Vidite li, s obzirom na višegodišnje iskustvo, pomake u mogućnosti organizacije kulturnih sadržaja u zatvorskom sustavu, a onda i njihovoj dostupnosti zatvorenicama_ima?

Skribonaute smo pokrenuli 2010. godine iz želje da književnost i umjetnost učinimo dostupnima svima, posebice onim grupama ljudi koji su iz nje isključeni jer se privremeno ili dugotrajno nalaze u institucijama. Osnovu našeg rada čine interaktivni kulturni i umjetnički programi (interaktivni kinoprogram, čitalački klub, radio) te radionički programi (radionice kreativnog pisanja, dokumentarnog i animiranog filma te stripa) za osobe u institucijama. Kroz uporni rad i ekstenzivnu komunikaciju s nadležnim tijelima uspjeli smo u ovih deset godina napraviti značajan pomak kada je u pitanju dostupnost kulture i umjetnosti u zatvorskom sustavu. Primjera radi, interaktivni program Kino Sloboda, koji smo započeli u Kaznionici u Lipovici 2016., proširio se i na Žensku kaznionicu u Požegi i Zatvor u Zagrebu, te nas je prije pandemije kontaktirao i Zatvor u Šibeniku jer je bio zainteresiran za pokretanje tog programa. Isto tako, uspostavili smo cijeli niz suradnja koji su nam omogućili redovno snabdijevanje knjižnica novim naslovima.

Prije pandemije i ostalih prirodnih nepogoda koje su nas zadesile u 2020. najveća prepreka s kojom smo se suočili bilo je nepovjerenje i nerazumijevanje institucija, što smo upornim radom i izvrsnim rezultatima u većini slučajeva prevladali. Druga velika prepreka trajnije naravi je činjenica da Ministarstvo pravosuđa široko tumači zakonsku zabranu istupanja u medijima za zatvorenike i zatvorenice, što uvelike utječe na naše oblikovanje programa i onemogućava zatvorenicima_ama direktno adresiranje vlastitog položaja i problema s kojima se suočavaju.

KP: Nedavno je predstavljen moto#R, platforma udruga koje rade na resocijalizaciji u zatvorskom sustavu. Kako i zašto je došlo do udruživanja i koji su ciljevi platforme?

Osnivanje platforme moto#r (Motiviranjem i osnaživanjem do resocijalizacije) potaknula je udruga Roda s ciljem uspostavljanja kontinuirane komunikacije i podrške među različitim udrugama koje su aktivne u zatvorskom sustavu i pružaju podršku zatvorenicima_ama, bivšim zatvorenicima i njihovim obiteljima. Kroz prethodnu komunikaciju s udrugama u zatvorskom sustavu uspjeli smo mapirati cijeli niz problema i potreba koji se tiču zatvorenika_ca, ali i naš suradnje s nadležnim institucijama. U svom radu platforma želi dobiti što sveobuhvatniju sliku uvjeta i potreba u zatvorskom sustavu (trenutno zbog njegove zatvorene naravi svaka organizacija ima vrlo fragmentiranu sliku), poticati pozitivne promjene te udruživanjem osigurati veću moć djelovanja i utjecaja prilikom suradnje s Ministarstvom pravosuđa.

KP: Koliko je vaš rad, ali i općenito rad udruga u zatvorskom sustavu, otežan za vrijeme pandemije?

Svi naši programi u zatvorskom sustavu, a tako je i s drugim udrugama, zaustavljeni su sredinom ožujka. Svjesni činjenice da je pandemija dugotrajno stanje već smo se u lipnju obratili zatvorima i kaznionicama u kojima radimo te Ministarstvu pravosuđa s prijedlogom da dio svojih aktivnosti prebacimo u online format, međutim, unatoč tome što smo od samih zatvora i kaznionica uglavnom dobili zeleno svjetlo, Ministarstvo je odbilo naš prijedlog.

Ma koliko obustava bila pogubna za nas i naš rad, činjenica da su zatvorenici_e od ožujka u potpunosti bez ikakvih sadržaja i većinu vremena bez posjeta, najgora je za same zatvorenike_ce jer čak i osoblje tretmana s njima radi samo po potrebi, i tako već skoro godinu dana.

Da situacija neće na bolje jasno pokazuje nedavno zaključen natječaj za financiranje projekata udruga u zatvorskom sustavu koji je kao svoja prioritetna područja imao, citiram: estetizaciju i humanizaciju prostora kaznenih tijela, edukacije namijenjene službenicima zatvorskog sustava i probacije te superviziju psihosocijalnog rada u zatvorskom i probacijskom sustavu. Propozicijama natječaja je, dakle, de facto zabranjen direktan rad sa zatvorenicima_ama.

Jedino pozitivno što smo čuli iz zatvorskog sustava je da su se polaznice književnog kluba u Kaznionici u Požegi organizirale i tražile dozvolu da nastave s radom čitalačkog kluba, odnosno da nastave birati naslove, čitati knjige i nalaziti se na raspravama u knjižnici, što im je nasreću odobreno.

KP: Prisutnost Skribonauta u kaznionicama i zatvorima počela je uz književna događanja, no kasnije ste počele organizirati filmske projekcije i umjetničke radionice, šireći područje djelovanja i na druge vrste umjetnosti. Čime se sve vodite u osmišljavanju sadržaja i kakve su bile reakcije zatvorenika_ca na različite formate?

Temelj razvoja svakog našeg projekta su povratne informacije koje dobivamo od zatvorenika i zatvorenica te osoblja tretmana, dakle ljudi koji svakodnevno rade s njima. Kroz svoj rad na polju književnosti shvatili smo da postoji interes i za druge medije te da bismo mogli, kroz suradnju s pravim mentorima, prezentirati i poticati i aktivno sudjelovanje u umjetničkim procesima u drugim medijima poput filma ili likovnih umjetnosti.

Naš direktan rad sa zatvorenicima_ama je dvojak: odvija se kroz kulturne programe dostupne svim zainteresiranim zatvorenicima_cama te radioničke cikluse koji obuhvaćaju višemjesečni rad u umjetničkom mediju s manjim brojem zatvorenika. Iskustva zatvorenika_ca su mahom pozitivna, naša je suradnja obilježena međusobnim poštovanjem i razumijevanjem. Sve naše aktivnosti počivaju na principima razmjene i međusobne podrške, a oni su sigurno zaslužni za poticajnu i ugodnu radnu atmosferu koju ostvarujemo.

Paolo i Vittorio Taviani, redateljska braća koja su kultni status stekla djelima posvećenim socijalnim temama ruralnih talijanskih krajeva, u osmom desetljeću života ušli su u najstrože čuvani rimski zatvor kako bi snimili uprizorenje Shakespeareovog Julija Cezara, u izvedbi samih zatvorenika. Šestomjesečni rad na produkciji te zatvorske izvedbe ovjekovječen je u dokumentarnoj drami Cezar mora umrijeti, koja kroz Shakespeareove prizore, na razmeđi stvarnosti i fikcije, otvara prozor u svijet kojem inače nemamo pristupa. Primjer je to umjetničke intervencije u zatvorski sustav, koja nije samo platforma za kritičko promišljanje društvene represije, već i prilika da se direktno utječe na poboljšanje životnih uvjeta zatvorenika i rehumanizira onaj dio društva koji predstavlja njegovu trajnu slijepu pjegu.

Jedna od organizacija čija je to dugogodišnja misija francuski je kolektiv Lieux Fictifs, koji već dvadeset godina razvija projekte kreativne suradnje između umjetnika i zatvorenika unutar zatvora Baumettes u Marseilleu. Počevši od jednostavnih video radionica, Lieux Fictifs danas provodi i koordinira umjetničke programe unutar i izvan brojnih europskih zatvora, a svoj rad temelje na p(r)opuštanju granica između onih unutra i onih izvana, kroz umjetnost kao prostor slobodnog susreta. Tako nastaje i video rad U samoći pamučnih polja, filmska adaptacija romana Bernard-Marie Koltèsa u kojoj tekstualni predložak postaje svojevrsni komunikacijski most između zatvorenika Baumettesa i građana Marseillea preko kojeg progovaraju o društvenoj stigmatizaciji.

Književna i filmska sredstva alati su i udruge Skribonauti, koja u suradnji sa suvremenim umjetnicima/ama već sedam godina u hrvatskim zatvorima i kaznionicama provodi umjetničke programe i radionice, kroz koje propituju mogućnosti umjetnosti kao alata socijalnog uključivanja i komunikacijskog kanala koji se probija kroz čvrste zatvorske bedeme. Na dosadašnje aktivnosti udruge nastavlja se i netom pokrenuta newsletter kampanja Nastavi priču kroz koju će u naredna tri tjedna na mailove svih onih koji se pretplate u nastavcima stizati dosad neobjavljene priče spisateljica Marije Andrijašević, Marije Rakić Mimice i Jasne Jasne Žmak, nadahnute fragmentima koje su napisale zatvorenice Ženske kaznionice u Požegi. Utoliko je i čitava kampanja kolaborativni rad, nastala kao plod suradnje autorica i anonimnih zatvorenica koje su sudjelovale u književnom klubu i radionicama kreativnog pisanja koje Skribonauti u požeškoj Kaznionici provode od jeseni 2016. godine.

Upravo je obaveza anonimnosti koja proizlazi iz ograničenja zatvorskog sustava povod za kampanje poput ovog newslettera, budući da žene ne mogu slobodno govoriti o vlastitom zatvorskom iskustvu, ali ni o drugim temama koje ih zanimaju. Naime, kao što je to u nizu tekstova precizno analizirala Matea Grgurinović, Zakon o izvršenju kazne zatvora zatvorenicima ne dopušta istupanje u medijima, a zabranjeno je prikazivanje čak i njihovih silueta, s čime se u svom radu Drugi dom suočila i fotografkinja Marina Paulenka. Književno nastavljanje na fragmentirane priče zatvorenica ukazuje tako na potrebu da im se omogući da progovore o sebi autentičnim glasom, artikuliranjem svojih iskustava kao jedinim načinom na koji se može utjecati na društvenu stigmatizaciju i marginaliziranost. 

Ženska kaznionica u Požegi bila je polazišna točka i projekta Uzorna kaznionica autorice i voditeljice Melinde Šefčić, jednog od osam projekata odabranih putem javnog natječaja Ministarstva pravosuđa, čiji je nositelj Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Projekt je primarno usmjeren unaprjeđenju kvalitete života zatvorenica i njihovom aktivnom angažmanu u smislenom provođenju slobodnog vremena, pa su tako umjetnice Ana Ratković Sobota, Monika Meglić, Vida Meić i Melinda Šefčić oslikale prostore kaznionice te na taj način nastojale “doprinijeti stvaranju nove, humanije i podupiruće okoline”. Mia Maraković i Martina Miholić vodile su radionice u kojma je naglasak stavljen na terapijski i resocijalizacijski učinak umjetničkog rada, a čitav projekt pratilo je i istraživanje o odnosu zatvorenica spram njihovog životnog prostora, čiji će rezultati biti značajni i za nadolazećei projekt Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću koji će se provoditi u 2019. godini u zagrebačkom zatvoru.

Za zatvorenice, od kojih neke i dugi niz godina provode unutar zidova kaznionice, ovakve umjetničke intervencije i njihovo aktivno uključivanje znače povratak osjećaja vidljivosti i društvene korisnosti te omogućuju da u svojoj svakodnevici imaginiraju svijet širi od zidova kojima su okružene. Uključivanjem marginaliziranih skupina poput zatvorenika u kreativan rad, naziru se neke pukotine slobode i otvara prostor za transformativni proces, kako pojedinaca tako i društva u cjelini. Nužno je, ipak, kritički preispitivati granice ovakvih akcija, i ne ispustiti iz vida potencijal angažiranog umjetničkog promišljanja samog zatvorskog sustava, kao onog koji je, Foucaultovim riječima, kažnjavanje od umijeća izazivanja nepodnošljivih tjelesnih boli pretvorio u ekonomiju oduzetih prava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.