Kako piše u najavi, povod radu Prokleti pes, Larry Shanty, bila je “brutalna smrt autoričinog psa Shantyja Laryja, malog jorkširskog terijera, kojeg je usmrtio drugi pas. Trauma, šok i iskustvo duboke boli otvorili su pitanje odnosa društva prema tuđoj patnji, bilo da je riječ o životinjama, ljudima ili tragedijama koje svakodnevno promatramo kroz medije i društvene mreže.

Rad propituje jesmo li kao civilizacija doista napredovali. U vremenu ratova, političkih manipulacija, rastuće pohlepe i društvene polarizacije, ljudska patnja često postaje tek medijski sadržaj ili spektakl. Kroz izložbu i performans autorica otvara prostor za suočavanje s vlastitim emocijama, empatijom i odgovornošću prema drugima. Ovaj umjetnički čin nije samo osobna priča o gubitku, već univerzalni poziv na suosjećanje.”

Vlasta Delimar (1956., Zagreb) najznačajnija je hrvatska performerica. Jedna je od ključnih figura koje su definirale suvremeni performans kroz prizmu vlastitog tijela kao medija i sadržaja. Istražujući u svom radu feminitet, muško-ženske odnose i stadije životnog ciklusa – od mladosti i žudnje preko partnerstva i majčinstva sve do starenja – u javni prostor iznosi autobiografske narative koji propituju razgraničenja javnog i privatnog i normative politika identiteta.

Na dan otvorenja izložba zakazan je razgovor u kojem sudjeluju Pary El-Qalqili, Marta Popivoda i Basyma Saad, a moderira ga Kate Sutton.

“Posudivši stih iz jedne od pjesama iz zbirke Revolucionarna pisma Diane di Prima, Nadamo se (između redaka): Čežnja zavjerenika uzima zajednička iskustva nasilja i tuge kao mogući početak izgradnje društva. Izložba povezuje dva suradnička filma od kojih je svaki stvoren iz saveza između Bliskog istoka i bivše Jugoslavije.

Permanent Trespass Sanje Grozdanić i Basyme Saad angažira par profesionalnih narikača (‘putujućih govornica posmrtnih govora’ kako se same opisuju) da održe spomen na Američko stoljeće – koncept koji nije toliko vezan za specifičnu geografiju koliko na ideologiju stvorenu na ekstrakciji i akumulaciji. Posmrtni govor bi trebao donijeti kraj, ali ovdje ideja profesionalne tuge lišava žalovanje njegove intimnosti i jedinstvenosti ‘vraćajući smrt tržištu’ kao još jedan potrošački proizvod. 

Film Pary El-Qalqili i Marte Popivode ICH BIN HIER, ICH BIN DA, (2025) nalazi načine komunikacije bez jezika. Film počinje tako što bez riječi predstavlja svoju glumačku postavu žena čiji izrazi sami za sebe puno govore. Sve su Palestinke koje žive u Berlinu, gdje su javna izražavanja solidarnosti s njihovom zemljom porijekla praktično kriminalizirana. Žene se postupno otvaraju i dijele svoja životna iskustva ‘između redova’, specifičnu bilokaciju na koju upućuje naslov (grubo prevedeno Tu sam, tamo sam)”, istaknuto je u najavi izložbe.

Više detalja o izložbi koja se može posjetiti do 6. lipnja pronađite ovdje.

Nakon što je svoj rad zagrebačkoj publici predstavila u Pogonu krajem siječnja gdje je održana njena pop-up izložba, Forouhar gostuje u Ateljeu Jagoda. S Rojiom Forouhar, ususret njenoj izložbi u Pogonu gdje je predstavila svoj rad Život s gradnjom, za Kulturpunkt je razgovarala Karla Crnčević.

Ovog puta, Forouhar će predstaviti svoj rad Never Say Goodbye, fragmentarnu poemu koja se sastoji od upliva glasova svakodnevice i nasilja. Na susretu u Ateljeu, publika će s Forouhar pročitati njenu pjesmu i razgovarati na koji se način ona uklapa u postojeći rad ove umjetnice.

Za sudjelovanje u programu potrebna je prethodna najava koja se vrši putem e-maila info@j-a-g-o-d-a.com.

Više detalja pročitajte ovdje.

Castillo se bavi temom različitih oblika nasilja spram LGBTIQ+ zajednice čiji su razni znakovi ukomponirani na pročelja prozora knjižnice. “Na ulaznim vratima nalazi se znak koji prikazuje zaustavljenu šaku i upućuje na nužnost zaustavljanja nasilja, kao simbolički i prostorno središnja točka izložbe. Protežući se duž čitave zone galerijskih izloga, ovi su znakovi povezani s tekstovima koje je autor prikupio, a koji tematiziraju nasilje te se nižu pred promatračem u mediju videa na ekranu unutar galerije.

Riječ je o statističkim podacima, novinskim izvještajima i osobnim iskazima, kao formama koje stvaraju specifične učinke vjerodostojnosti. Naime, velik dio tekstova donosi iskustva osoba koje su pretrpjele nasilje, otvarajući prostor artikuliranju traume umjesto njezinog pripitomljavanja i čineći vidljivim ono što se briše ili potiskuje u različitim biopolitičkim režimima kojima smo okruženi – patrijarhalnim, kapitalističkim, nacionalističkim, heteronormativnim te drugim društvenim i simboličkim porecima”, pojašnjava kustosica Petra Dolanjski Harni.

Umjetnik reagira na kompleksnu “stvarnost nasilja”, a vlasititu poziciju koristi kako bi skrenuo na širi društveni kontekst u kojem se ono odvija, pozivajući pritom promatrača na “djelovanje k promjeni”.

Eric del Castillo rođen je u Ciudad de Mexicu 1962. godine. Nakon studija filma i slikarstva počeo je karijeru umjetničkog direktora i vizualnog umjetnika. Dobio je stipendiju Nacionalnog fonda za umjetnost i kulturu (FONCA), Meksiko i Nacionalne zaklade za umjetnost (NEA), SAD te je bio rezidentni umjetnik u Centru za umjetnost Headlands, Sausalito, Kalifornija. Dosad je izlagao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama u Ciudad de Mexicu, Splitu, Zagrebu, Omišu, San Antoniju, Madridu, Beču, Berlinu i drugdje.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Iz najave: “Sutra to možeš biti ti / Tomorrowitcouldbeyou autorski je projekt studenata 1. godine Diplomskog studija Glume nastao u sklopu kolegija Majstorska radionica glume 2: glumac pred dramskim tekstom. Maloljetničko nasilje događa se upravo sada. Dok čitate ovaj tekst, dok gledate ovu predstavu. Upravo u ovom trenutku jedan dječak dobiva udarac u trbuh, jedna djevojčica prima udarac u glavu. Upravo u ovom trenutku jednog dječaka ismijavaju, a drugog izruguju, jednu djevojčicu odmjeravaju, a o drugoj šire laži. Upravo u ovom trenutku, negdje u bespuću interneta jedan dječak čita ružni komentar o sebi, jedna djevojčica pokušava izbrisati video koji kruži bez njene dozvole. Maloljetničko nasilje prisutnije je i okrutnije nego ikad, a njegove su posljedice dugotrajne i razorne, nepovratno mijenjaju živote svih uključenih i ostavljaju nas tako bespomoćnima.

Priča ove predstave događa se u jednom neimenovanom gradu koji bi mogao biti bilo koji grad na svijetu, ali mogao bi biti i grad u kojem živimo. Jedna maloljetnica je pretučena, dvije maloljetnice su privedene, snimka nasilja objavljena je na društvenim mrežama, policija pokušava saznati što se dogodilo, svjedoci pokušavaju naći razloge zašto nisu reagirali, stručnjaci traže uzroke, razbacuju se statistikama i nadmeću analizama, doktori pokušavaju spasiti jedan život, roditelji se pokušavaju opravdati , a javnost se pita: Tko je kriv? Društvo? Škola? Sustav? Roditelji? Mediji? Političari? Društvene mreže? Kompjuterske igrice? Lažni heroji? Krivi autoriteti? Nedostatak empatije? Kaos svakodnevice? Ili nešto sasvim drugo, nešto neimenovano, nešto zlokobno što se nalazi u svima nama? I iako na ta pitanja ne znamo odgovore, želimo o njima razgovarati, ovdje i sada, ovom predstavom, jer želimo hodati ulicama na kojima se to ne događa, plesati na tulumima na kojima se to ne događa, ići u škole u kojima se to ne događa i zapravo, raditi predstave u kojima se to ne događa.”

“To je misija, ako ju završite pobijedite u igri. Ja sam izviđač. Idemo vidjeti tko će pobijediti, policija ili mi. Naravno, ova igra je opasna, umrijet ćete u ovoj igri.”

“Ne volim igrati igru, to je najgora stvar koju sam iskusio u životu. Igrati igru znači igrati se životom i smrću.”

(iz filma Igra sjenki)

Igra sjenki dokumentarni je film nizozemskih redateljica Eefje Blankevoort i Else van Driel, koji portretira iskustva tinejđera bez pratnje u njihovim pokušajima prelaska granice takozvane Tvrđave Europe. Dokumentarac je sniman kroz tri godine i sastoji se od profesionalnih snimaka, ali i brojnih videa s mobitela koje su izradili sami protagonisti tijekom brojnih pokušaja igranja igre. Riječju igra osobe u pokretu opisuju vlastite pokušaje prelaska granica i izbjegavanje policijskog nasilja. Kako jedan od protagonista dokumentarca opisuje, postoje mnoge podvrste igre – igra hodanja, igra vlaka, igra kontejnera i slično – međutim, cilj im je svima zajednički – pokušati dobiti priliku za dostojanstven život.

Prema najnovijim podacima MUP-a, od 2009. godine pa do kraja ožujka ove, registrirano je 1398 maloljetnih tražitelja međunarodne zaštite bez pratnje odrasle osobe, od čega ih je samo prošle godine bilo gotovo dvjestotinjak. Riječ je o problemu koji se u javnom prostoru gotovo nikad ne spominje, zbog čega je na Međunarodni dan izbjeglica u sklopu 9. Tjedana izbjeglicama održana tribina Djeca bez pratnje u Hrvatskoj, na kojoj su predstavljene okolnosti pod kojima ta djeca putuju, kao i manjkavosti sustava skrbi koji bi o njima trebao brinuti. Na razgovoru u Kulturno informativnom centru – KIC sudjelovali su Sajid Khan iz Afganistana koji je u Hrvatsku stigao kao dječak bez pratnje, Dragana Knezić iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu i Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije, dok je novinarka Barbara Matejčić bila moderatorica tribine. Nakon samog razgovora, CMS je na Ljetnoj pozornici Tuškanac organizirao projekciju spomenute film Igra sjenki.

Broj djece bez pratnje je značajno veći od onoga što pokazuju službene statistike. Naime, spomenuti podaci MUP-a odnose se samo na maloljetne osobe koje su uspjele službenim putem zatražiti međunarodnu zaštitu – dakle, osobe koje su uopće uspjele ući u zemlju a da pritom nisu nezakonito protjerane. Sara Kekuš je istaknula kako su djeca koja uspiju zatražiti azil rijetka, prema određenim procjenama na razini Europske unije za svaku dokumentiranu maloljetnu osobu postoji jedna koja nije zavedena u sustav. Nitko zapravo ne može reći koliki je točno broj djece bez pratnje, ali organizacije civilnog društva svjedoče njihovom povečanju – do početka pandemije posebno je vidljiv rast broja djece koja su zapela u Bosni i Hercegovini te Srbiji. 

Velika je nepoznanica i što se zapravo događa sa djecom za kojom se gubi svaki trag – naime, neka djeca nestaju tijekom putovanja opasnim područjima, dok druga nestaju iz prihvatilišta. Iako nije moguće znati sa sigurnošću, Kekuš je rekla kako se pretpostavlja da neki nastavljaju put u zemlje gdje ih čekaju prijatelji, rodbina ili skrbnici. Drugi pak jednostavno bježe jer im nije omogućena potrebna zaštita, jer su žrtve nekog oblika nasilja ili pak završe u trgovini ljudima. “Posebno je važno istaknuti da ne znamo koliko njih zapravo umire kad nestanu, 450 djece je umrlo na Mediteranu, brojni životi budu izgubljeni u šumama i rijekama, zato jer im nije omogućeno da dođu do graničnog prijelaza,” kazala je Kekuš. Kako je upečatljivo zabilježeno u Igri sjenki, put do željenog života uključuje prelaske rijeka zimi, ozebline i taktike strađenja divljih životinja, no glavni izvor straha su ipak ljudi.

Organizacije civilnog društva dokumentiraju sustavno nasilje na granicama koje ne mogu izbjeći ni djeca. Kekuš je spomenula slučaj dječaka koji je protjeran 50 puta i pritom u više navrata doživio teška mučenja od strane hrvatske policije, koja su uključivala elektrošokiranje i slomljene kosti. Također su saznali da je prijatelj jednog od protagonista filma Igra sjenki počinio samoubojstvo nakon što je ostao zarobljen u Bosni i Hercegovini. Kekuš je istaknula kako su takvi slučajevi direktne posljedice europskih politika. Trenutno se protiv Hrvatske vodi slučaj na Europskom sudu za ljudska prava zbog slučaja sedamnaestogodišnjeg dječaka iz Sirije koji je nezakonito stavljen u detenciju, a zatim protjeran unatoč tome što je tražio međunarodnu zaštitu. U svojem službenom obraćanju Hrvatska je pokušala diskreditirati organizacije koje su prikupljale konkretne dokaze u tom slučaju, rekla je Kekuš.

Službeni protokol MUP-a o postupanju s djecom bez pratnje donesen je još 2018. godine. U njemu je shematski prikazan način postupanja kod prvog susreta s djetetom, kao i obveze poput pozivanja socijalnog radnika i obavljanja medicinskog pregleda. Međutim, praksa zapinje, ustvrdila je Kekuš, djeci pri prvom susretu s policijom redovito budu dokinuta sva propisana prava – kako Konvencijom o pravima djeteta tako i Konvencijom o pravima izbjeglica. Tijekom 2020. godine više je od tisuću djece doživjelo nezakonita protjerivanja na hrvatskoj granici, a izvještaji s terena govore o strašnim zlostavljanjima, prisilnom svlačenju djece, prijetnjama oružjem, izlaganju velikim vrućinama ili hladnoći, bacanju u rijeke. Kekuš je prema tome zaključila kako na granici nema razlike u tretmanu djece i odraslih – ako su djeca ponekad i pošteđena fizičkog nasilja, to ne znači da ne trpe psihičko zlostavljanje tijekom kojeg su prisiljena gledati mučenje drugih.

“Želio sam prijeći iz Makedonije u Srbiju, ali na putu su me zgrabili nepoznati ljudi. Moji đepovi su ispražnjeni, uzeto je sve što sam imao. Udarali su me štapovima, ožiljci su još uvijek vidljivi na mom licu.”

Sajid Khan jedna je od rijetkih maloljetnih osoba bez pratnje koje su u Hrvatsku uspješno ušle iz prvog pokušaja. Na pet tisuća kilometara dug put na koji se teško odvažio, krenuo je prije sedam godina samostalno iz Afganistana. Cilj mu je u početku bio London, ali je u Hrvatskoj odlučio ostati jer su ga ljudi vrlo brzo prihvatili. Na putu je prošao brojne poteškoće – hodanja po pruzi noću, bježanje od policije… U Bugarskoj ga je policija i uspjela uloviti, da bi ga zatim držala dva mjeseca u zatvoru u Sofiji – iskustvo koje je opisao kao posebno teško, a uvjete u zatvoru kao da su proizašli iz holivudskog filma. Iako je upravo na dan održavanja tibine uspješno završio svoje srednjoškolsko obrazovanje, Sajidov boravak u Hrvatskoj nije uvijek bio sretan. Kada je nakon prelaska granice zatražio međunarodnu zaštitu, bio je smješten ustanovu za djecu s poremećajima u ponašanju, a da nisu sagledani njegov individualni slučaj i potrebe.

Dragana Knezić istaknula je kako niz dokumenata progresivno dopušta različite oblike smještaja  u sustavu socijalne skrbi – dakle, osim u prihvatilišta u domovima s poremećajima s ponašanjem, djeca bez pratnje mogu biti smještena u ustanove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi ili kod udomiteljskih obitelji. Međutim, praksa pokazuje kako se djeca bez pratnje uglavnom automatizmom smještaju u domove socijalne skrbi za djecu s pormećajima u ponašanju bez prethodne procjene odgovara li im taj smještaj. Knezić smatra da možemo samo spekulirati o tome zašto je to slučaj, ali je također ustvrdila kako su razlozi vjerojatno nalaze u institucionalnom nasljeđu ustaljenih praksi, potkapacitiranosti sustava i nedovoljnim ljudskim kapacitetima – kako prevoditeljskim tako i stručnim – koji bi omogućili zaštitu prava djece bez pratnje.

Knezić je također napomenula da bi čak i u slučaju kada bi spomenuti različiti oblici smještaja bili dostupni, bilo važno razmišljati da nije sve za svakoga. To jest, važno je da se djeci bez pratnje pristupi individualno i vodi računa o njihovom osobnom iskustvu kako bi se procijenilo njihovo stanje, kapaciteti i vještine, da ih se istovremeno zaštiti kao djecu bez oduzimanja autonomije i samostalnosti koju su dokazali samim dolaskom. Potpuno su drugačije situacije u kojoj su djeca smještena negdje gdje postoji stručna služba poput prevoditelja, nego kod udomiteljske obitelji gdje ta podrška nije dostupna. Knezić je stoga zaključila kako je udomiteljstvo primjerenije za manju djecu, dok je organizirano stanovanje bolje za stariju, no u svakom slučaju je potrebno proširiti i prilagoditi sustav njihovim potrebama.

“U kampu nam daju 50 eura, ne možete ovdje živjeti s pedeset eura i oni to znaju. Budući da mi Grčka ne pomaže prisiljen sam raditi ilegalne stvari. Khalaf znači sve što je nezakonito što mogu učiniti da zaradim novac. Ne želim raditi loše stvari, samo želim u školu. Nisam ovdje došao živjeti kao pas. Ali to moram raditi. Ne samo ja, nego i sva djeca koja ovdje žive.”

Igra sjenki dokumentira mnoge od tema problematiziranih u sklopu tribine, ali također pruža uvid u svakodnevna iskustva djece u pokretu – kako sretne trenutke uzajamne solidarnosti tako i strah, nasilje, bijedu i beznađe. Europski sustav upravljanja migracijama stvorio je čitavu neformalnu mrežu pružanja pomoći i prenošenja znanja o preživljavanju, kao i potencijalnim strategijama igranja igre. No stvaranje potrebe da djeca putuju tisućama kilometara izlagajući se brojnim opasnostima – od samovolje parazitskih krijumčara, nesigurnosti mora i divljina do brutalnog sistema represije – ni u kojem slučaju nije naznaka sistema koji funkcionira. Riječ je tek o nepotrebnoj i nehumanoj proizvodnji patnje u kojoj Hrvatska itekako aktivno sudjeluje.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Početkom prošlog desetljeća u svijetu je bilo manje od 40 milijuna prisilno raseljenih osoba, prema podacima 2021. godine – dakle, prije najnovijeg rata – ta je brojka narasla na gotovo 90 milijuna. Nesigurnost, protjerivanje, pandemija, kršenje ljudskih prava, loša ekonomska situacija, besperspektivnost, samo su neki od faktora zbog kojih mnogi odluče na traženje novog doma, a kako će posljedice klimatskih promjena sve više uzimati maha tako će i navedeni uzroci biti dodatno potencirati. Problem migracija prema tome ne samo da neće nestati, već će s velikom vjerojatnošću postati jedan od ključnih mjesta političke borbe. Budući da se dosadašnji sustav upravljanja migracijama u takozvanim zapadnim zemljama svakodnevno pokazuje neadekvatnim – ili, bolje rečeno, sadističkim i šovinističkim – izgradnja sveobuhvatnog i humanog sustava upravljanja migracijama je stvar prijeke nužde. 

Unatoč tome, u posljednjim desetljećima, a posebno nakon velikog migrantskog vala iz 2015. godine većina europskih država nastoji kriminalizirati iregularne migracije. Osim što se temelje na ksenofobnim pretpostavkama, kriminalizacijske migracijske politike su neefikasne na više razina. Analiza djelotvornosti takvih politika tema je i nedavno objavljene knjige The Criminalisation of Irregular Migration in Europe: Globalisation, Deterrence and Vicious Cycles Matilde Rosine, autorice i znanstvenice koja proučava međunarodne migracije na britanskom sveučilištu London School of Economics, i čije je predstavljanje održano online krajem svibnja. Kako je spomenuto, Rosina kriminalizaciji migracija pristupa iz perspektive njihove stvarne efektivnosti – drugim riječima,  pokušala je istražiti u kojoj mjeri su dosadašnje politike uspješne u svojim navodnim ciljevima, odvraćanju migracija. Iako takav metodološki pristup ponekad ostavlja dojam pretjerane apolitičnosti, ipak je vrijedan jer se s politikama odvraćanja migracija razračunava pod njihovim implicitnim pretpostavkama.

Rosina je tijekom predstavljanja knjige napomenula kako se termin kriminalizacije migracija koristi u različitim kontekstima, no uglavnom podrazumijeva uvođenje kaznenih sankcija protiv iregularnih migracija. Trenutno većina članica Europske unije ima na snazi uredbe u sklopu kaznenog zakona koje sankcioniraju iregularan ulazak u zemlju ili ostanak u zemlji – to jest, osobe bez valjanih i važećih dokumenata mogu biti podložne sankcijama poput novčane kazne ili čak zatvora. Kategorijom iregularnih migracija se također pokušava uspostaviti distinkcija između tražitelja azila i takozvanih ekonomskih migranata, što zanemaruje činjenicu da “ne samo da većina ljudi napušta svoje zemlje zbog mješavine ekonomskih i političkih razloga, već da izbjeglice također koriste krijumčare i neregularna sredstva da dođu u Europu, kao što i osobe koji nastoje pobjeći od siromaštva podnose zahtjev za azil, u nedostatku alternativa za reguliranje svog statusa”. 

Kriminalizacija je zapravo tek dio šire lepeze takozvanih politika odvraćanja. Prema Rosini, kažnjavanje iregularnih formi migracije vlastima je privlačno zbog više razloga. S jedne strane, kriminalizacija omogućuje izbjegavanje suočavanja s kompleksnošću stvarnog problema – recimo ulaganjem sredstava u sustav integracije ili pak u zajednice iz koji su osobe u pokretu prisiljene emigrirati. S druge strane, implicitna je pretpostavka kriminalizacije da se osobe u pokretu neće odvažiti na put u zemlje s dovoljno restriktivnim zakonskim sankcijama. Rezultat takvog pristupa prema Rosini jest da su njime “iregularne migracije predstavljene kao fenomen kojeg je moguće ne samo kontrolirati, već i spriječiti”.

Kako Rosina navodi u knjizi, posljednjih su godina europski političari naglašavali važnost odvraćanja kao strategije sprječavanja iregularnih migracija. Za razliku od drugih modela upravljanja migracija koje bi vlasti mogle implementirati, “odvraćanje karakterizira usredotočenost na negativne poticaje, a djeluje na temelju očekivane racionalnosti migranata”. Rosina je stoga pokušala odgovoriti na pitanja u kojoj mjeri kriminalizacija iregularnih ulaska ili prebivanja u nekoj zemlji uspješno odvraćaju ljude od migracija, te općenitije koje su posljedice kriminalizacije i tko od njih zapravo ima koristi. Iako se u empirijskoj analizi i istraživanju koncentrirala na kontekst Italije i Francuske – u prvom redu zbog relativno visokih kazni za iregularne migrante – rezultati imaju širu primjenjivost. Što se metodologije istraživanja tiče, Rosina je evaluirala javne politike – njihovu efikasnost, koherentnost, korisnost i održivost – te je također provela više od 50 intervjua s dionicima koji su uključivali predstavnike policije, sudstva i lokalnih organizacija civilnog društva, uz ispitivanje neposrednog iskustva migranata putem upitnika.

Teorijski okvir Rosinine studije počiva na sjecištu međunarodne političke ekonomije i kriminologije.  Rosina je tako u literaturi koja temi migracija pristupa iz perspektive političke ekonomije identificirala tri stajališta o ulozi države: realizam, liberalni institucionalizam i transnacionalizam. Realisti naglašavaju ključnu funkciju država u kontroli ulaska i izlaska sa svojih teritorija. Institucionalni pristup pak naglašava važnost međunarodnih institucija poput sudova koji ograničavaju manevarski prostor pojedinih država, dok transnacionalna perspektiva ukazuje na to da migracije u doba globalizacije jednostavno nije moguće zaustaviti. 

Autorica studije je podcrtala kako je politika odvraćanja migracija sa stajališta međunarodne političke ekonomije “snažno povezano s realističnom pretpostavkom da su države sposobne vršiti kontrolu nad migracijskim tokovima. Također je usko povezana sa sekuritizacijom migracija, odnosno konstrukcijom migracija kao prijetnje, kojoj je potreban sigurnosni odgovor: sama upotreba koncepta, tradicionalno namijenjenog obeshrabrivanju kriminala i ratnih radnji, kao i oslanjanje na policiju i vojne aktere, doprinose stvaranju eksplicitne veze između migracije i sigurnosti”. 

Kriminološka perspektiva kojom je intervenirala u teorijske stavove političke ekonomije, Rosini je pružila nekoliko parametara za testiranje u kolikoj mjeri kriminalizacija uopće sprječava migracije: kolika je stvarna vjerojatnost da će netko biti kažnjen, kako osobe s migrantskim podrijetlom percipiraju pojedine sankcije, kolika je društvena cijena kriminalizacije u pogledu stigmatizacije pojedinih skupina i slično. U tom kontekstu, Rosina ističe, nastaju brojne nepodudarnosti između retorike, zadanih ciljeva te zbiljskih efekata kriminalizacijskih politika. Štoviše, u analizi je uočila nepodudarnosti na nekoliko razina – između političke retorike i zakonskih regulativa, zatim između regulativa i implementacije u praksi te konačno između implementacije i stvarnih učinaka.

Kako je ranije natuknuto, ideja iza kriminalizacije iregularnih migracije jest da će dovoljno visoke kazne odvratiti osobe u pokretu od pokušaja ulaska ili ostanka u zemlji. Sama riječ odvraćanje, koja u engleskoj varijanti deterrence etimološke korijene vuče od “latinskog ‘deterrere’, uplašiti ili udaljiti, odnosi se u svom najširem smislu na strategiju da se ‘obeshrabri i odvrati ili obuzda strahom’. Iz kriminološke perspektive, to je jedna od višestrukih tehnika dostupnih zakonodavcima za povećanje individualne usklađenosti sa zakonom. Dok usklađenost može biti generirana instrumentalnim razlozima ili normativnim uvjerenjem u legitimnost i moralnost zakona, odvraćanje ima za cilj samo utjecati na prvo umetanjem ili jačanjem negativnih poticaja. Njegova ključna karakteristika je da se poštivanje zakona ne potakne stvarnim izricanjem kazne, već njezinom prijetnjom”.

Rosinino istraživanje pokazalo je kako kriminalizacija kao posebna mjera odvraćanja ne smanjuje razmjere migracija, nego tek stvara “velike društvene troškove za migrante u prihvatnim zajednicama”. Naime, kada se iregularne migracije u startu stavlja izvan zakonskih okvira, u širem se društvu stvara percepcija kako u zajednice dolaze opasni ljudi ili kriminalci, a samim time se opravdava i državna nebriga po pitanju integracije. Posljedice kriminalizacije ne osjećaju samo iregularni migranti, štoviše “temeljno nepovjerenje u osnovi sustava azila u nekoliko zapadnih zemalja riskira kriminaliziranje tražitelja azila u očima javnosti, čak i prije nego što se procijene njihovi zahtjevi, i, kada se riječ ‘pritvor’ koristi kao sinonim za ‘zatvor’ veza između migranata i prestupnika dodatno je ojačana.”

Konačno, kriminalizacija, kao i strategije odvraćanja, ne predstavljaju smislen okvir za upravljanje migracijama čak ni unutar vlastite ksenofobne logike. Pretpostavka da će uz dovoljno velike kazne migranti temeljem cost-benefit analize racionalno zaključiti kako im se više isplati ostati u vlastitim zemljama, prema Rosini duboko podcjenjuje strukturalne uzroke masovnih migracija, dok istovremeno stvara začarani krug između iregularnih migracija i društvene marginalizacije. Tako umjesto integracije u nova društva migranti postaju žrtve šovinističkih stavova potaknutih kriminalizacijom i sekuritizacijom granice što dovodi do segregacije društva i još lakšeg širenja takvih stavova. 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

“Lika me dočekuje i lijepa i gruba i mistična i puna policije.” 

Ana Labudović

Kad zamišljamo prirodu, često pomišljamo na stereotipne pejzaže prepune netaknutih šuma, rijeka, planina, polja itd., kao i na raznovrsnu faunu koja na tom neokaljanom teritoriju “divljine” živi u određenoj vrsti harmonije. Ukratko, prirodu zamišljamo kao nešto gdje nas — dakle, ljudi — nema. No prividno odsustvo ljudskih tragova ujedno ne podrazumijeva kako divljina postoji neovisno od režima ljudske moći i kontrole ili da ne igra važnu ulogu u njima — štoviše, nerijetko je slučaj baš suprotno.

Drugim riječima, ono što shvaćamo kao prirodno nije vječno, već historijski proizvedeno i ovisno o konkretnom kontekstu. Taj historijski karakter poimanja prirode u konačnici sugerira kako su uvriježeni načini njene reprezentacije znatnim dijelom posljedica društvenih pozicijama i privilegiranosti. Priroda se tako nekima pojavljuje kao objekt estetskog uživanja, drugima pak kao prilika za ekonomsku eksploataciju, a trećima kao jedina šansa za preživljavanjem ili boljim životom. Upravo je ovo potonje — konkretno, načini na koji politike odvraćanja neregularnih migracija transformiraju značenje čitavih krajolika na periferiji Europe — najbolji primjer uklopljenosti prirode u režime političkog nasilja.

Kako to napominju etnologinje Iva Pleše i Marijana Hameršak u članku vijugavog naslova Forest, forest, forest. Sometimes we sleep. Walking, sleep, walking, sleep. It’s dangerous on this way. Weaponized Migration Landscapes at the Outskirts of the European Union, šuma je sinegdoha za prirodu uopće. Netaknute šume se pojavljuju u kontrastu spram “našeg prenapučenog, užurbanog, urbaniziranog, tehnološki naprednog i stalno nadziranog društva. No šume također mogu biti ključni dio u sofisticiranim tehnološkim sustavima, i obrnuto, na što nas, primjerice, podsjećaju radari koji se uzdižu iznad šuma u blizini naših gradova. Današnje šume, osim odmah vidljivih divovskih tornjeva na vrhovima brežuljaka i planina, sadrže i druge manje ili više sofisticirane i uočljive tehnološke proizvode. Riječ je o raznim vrstama kamera, od kamera za znanstveno praćenje životinja do takozvanih lovačkih kamera i kamera postavljenih u svrhu kontrole vanjskih granica Europske unije”.

Tekst Hameršak i Pleše podsjeća kako su šume i divljine nekoć mogle biti nevidljiva mjesta otpora strukturama državne moći, prostori pružanja uzajamne pomoći, kolektivnog organiziranja pa i utočišta — primjerice, za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe — danas se one nerijetko transformiraju u teritorije na kojima vlada sistem nadzora i represije. Tako se s jedne strane priroda pojavljuje kao jedina mogućnost bijega iz bezizlazne situacije, a s druge kao važan element u sekuritizaciji granice. Međutim, spomenuti elementi i funkcije uglavnom ispadaju iz dominantnih reprezentacija prirode. 

U takvom je kontekstu izuzetno važno kada se u kulturnoj produkciji otvori prostor za izbrisane perspektive. Primjerice, Polygon – Centar za i istraživanja i razvoje projekata u kulturi predstavio je početkom veljače PDF Ediciju 2021. Riječ je o rezultatu prošlogodišnjeg izdanja umjetničko-rezidencijalnog programa Beyond the Endless Border / Onkraj beskrajne granice. Sama rezidencija se održava u sklopu šireg programskog pravca Regrutni centar za umjetnike – Lika već petu godinu. Umjetničko-istraživačka putovanja Likom namijenjena su isključivo umjetnicama pa su tako su tijekom 2021. godine avanturističke ekspedicije poduzele kustosica MMSU – Muzeja moderne i suvremen umjetnosti iz Rijeke Sabina Salamon, grafička dizajnerica Ana Labudović i intermedijalna umjetnica Nadija Mustapić. Njihovi uvidi, bilješke i fotografije sakupljeni su u spomenutoj PDF ediciji te su dostupne putem platforme Polygon OS. Na platformi su također dostupne i prijašnje PDF edicije svih umjetnica koje su sudjelovale u projektu od 2017. godine.

“Komičan mi je taj entuzijastični foto-safari koji će za sobom ostaviti bizarnu kombinaciju fotki; malo reportaže za Novosti, malo prirode za Windows desktope. Prvi ljudi koje srećem su turisti, uz cestu pored parkiranog autobusa. Kušaju domaće proizvode. Autentično iskustvo onoga čega više nema. Nemam neki jasan plan, ali znam da vrijeme leti dok voziš sporednim putevima. Sela su pusta i raštrkana, sama sam na cesti. Između Škara i Poduma osjećam neki neugodan miris u zraku i ubrzo otkrivam nekoliko deponija. Na livadi uz njih svjetlucaju termo folije, u Decathlonu ih zovu ‚pokrivači za preživljavanje’. Imam jezivu sliku u glavi kako su te folije neki dan grijale ljude čija se migracija zove ilegalnom.”

Ana Labudović

Naslov i tematsku inspiraciju rezidencijalni program posuđuje od monografije Beyond the Endless River u izdanju Phoenix Art muzeja iz 1979. godine. Ta publikacija američkog autora Jamesa K. Ballingera zapravo katalogizira izložbu održanu iste godine posvećenu radovima američke umjetnosti 19. stoljeća koji reprezentiraju takozvani Divlji zapad. Kako navodi Branka Cvjetičanin, autorica uvodnog članka Polygonove edicije, umjetnici-istraživači bili su uglavnom muškarci angažirani od strane američke federalne vlade — primjerice, u izvorima se spominje tek jedna istraživačica, Elisabeth Lamoisse. Njihov je zadatak bio mapiranje novokupljenog i “neotkrivenog” teritorija koji se prostirao preko rijeke Mississippi. Međutim, osim mapiranja zemlje, pronalaženja transportnih ruta i područja pogodnih za ekonomsku eksploataciju, radovi ovih istraživača-umjetnika uvelike su doprinijeli razvoju mitskog imaginarija vezanog za “Divlji zapad” i diskurs “plemenitog divljaka”. Dakle, riječ je o prije svega o jednoj ideološkoj slici prirode koja je podupirala razvoj američke kolonijalističke ekspanzije.

Iako veza Divljeg zapada i Like nije na prvu ruku posve očita — izuzev nekih općih crta vezanih za velika otvorena prostranstva — Cvjetičanin razjašnjava kako je intencija umjetničko-istraživačke rezidencije izvrnuti patrijahalni kolonijalni narativ time što se “misao o prostoru divljine iz Mississpija seli u Liku i u tom smislu Beyond the Endless Border i žene, umjetnice, istraživačice i avanturistkinje s pažnjom promatraju i bilježe psiho-geografske narative ‘divlje Like’ vizualizirajući i opredmećujući neke nove ishode otvarajući prostor komunikacije”.

“Dobila sam upute gdje skrenuti i kako pripaziti da pogodim pravu bijelu cestu. Oprezno sam pitala policajce ima li ovaj čovjek vode, dok je mladić zaprepašteno pratio našu razmjenu kroz prozor kombija. Ali tada se simpatičan i dobronamjeran mladi policajac pun solucija za moj problem uozbiljio i rukom pokazao smjer signalizirajući mi da nestanem, dalje prema skretanju za makadam. Potonula sam u sjedalo mog slona koji me vukao naprijed prema polju s mirnim kravama velikih dobrih očiju, iako u tom trenutku nisam više osjećala poriv za avanturu, već krivnju zbog privilegije spontanosti, kruzinga s fotoaparatom, svojim autokartama, knjigama i notesima na sjedalu pored. Pored mene je prošao vojni kamion. U retrovizoru sam vidjela kako se zaustavio i ukrcao mladića pod ceradu.”

Nadija Mustapić

Unatoč bliskosti na razini motiva, razlika između ekspedicija na Divlji zapad i ekspedicija na Liku je poprilično značajna. Dok je prostor u Americi tek trebalo mapirati, barem iz perspektive kolonizatora, teritorij Like je već davno istražen. Zapravo se u Lici odvija proces u određenom smislu suprotan onom u devetnaestostoljetnom divljem zapadu — to jest, Liku se ne pokušava nastaniti, već ju se napušta, ona ponovno postaje divljinom. No tematska paralela koja leži u pozadini oba procesa jest politički dizajniran sustav nasilja koje se u divlljinama svakodnevno odvija, kao i potrebe da se ono na određeni način konceptualizira. Tako su tijekom svojih rezidencijalnih boravaka i “ekspedicija kroz napušten, divlji prostor Like obilježen migrantskim kretanjima, policijskim patrolama, pustopoljinama, izoliranim i napuštenim selima, umjetnice bilježile dinamike života, vlastite osjećaje, dojmove, spoznaje, stvarajući tako nove intimne narative političko-društvenih konstrukta prostora kojima su se kretale”. Na temelju svojim ekspedicijama na području koje se proteže od Plitvičkih jezera, Korenice, Krbavskog polja, Udbine, Donjeg Lapca, Gračaca i uzduž granice s Bosnom proizvele su kratke putopisne eseji popraćene brojnim fotografijama koje svjedoče o nastanku nove divljine, o depopulaciji prostora pogođenog tranzicijom i ratnim stradanjem, ali i, kako je iz priloženih citata vidljivo, brojnim tragovima koje ostavlja nevidljiva prisutnost osoba u pokretu.

Umjetnice istraživačice na svom putu susreću uglavnom pristupačno lokalno stanovništvo koje je s njima uvijek voljno popričati, ugostiti ili ih savjetovati o pogodnim rutama za putovanje. Međutim, kako ističu Hameršak i Pleše, kad je riječ o migrantima takva vrsta brige i solidarnosti je ipak iznimka: “Jedan opis iz izvješća o protjerivanju, iz perspektive ljudi u pokretu, također ukazuje na ponašanje koje bi bilo očekivano, da nije bilo kriminalizacije pomoći i solidarnosti i javnog progona migranata, posebno uzimajući u obzir tradiciju pomaganja putnicima u nevolji. Upoznali smo neke simpatične muškarce koji su rezali drva u džungli koji su nam dali hranu i vodu i uputili nas u pravom smjeru. Opis ovog susreta završava rečenicom koja sugerira da su drvosječe ostavili poseban dojam ljudima u pokretu: ‘Ovo zovemo cesta drvosječa'”.

Zbog kriminalizacije solidarnosti u kojem i minimalan iskaz brige postaje značajan događaj, kao i nevidljivog režima nasilja omogućenog neproničnim paravanom prirode, divljina je za migrante nerijetko tek “teren” na kojem se odvija takozvana igra, koju mi ostali primjećujemo tek u tragovima. Tim imenom osobe u pokretu na hrvatskim granicama označavaju pokušaje prelaska kroz napuštene i izbjegavanje policijskog nasilja. Doduše, u izvornoj varijanti na engleskom, termin game ne označava samo igru, već također nosi i zloćudno konotacijsko značenje lovine. Stoga, kada Liku ili nenastanjene šume na hrvatskoj granici zamišljamo kao divlju prirodu, svakako se moramo zapitati što je to točno u njoj divljačko.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Oba su kratkometražna filma prilog neprekidno rastućoj video dokumentaciji intencionalno i sustavno kamufliranog režima nasilja na granici. Kao što nas je podsjetila institucionalna reakcija na nedavno objavljenu snimku premlaćivanja i nezakonitog protjerivanja izbjeglica od strane pripadnika hrvatske policije, službeni narativ kaže kako su zlostavljanje, mučenje, ponižavanje, pušbekovi, razdvajanje obitelji itd., isključivo stvar nekoliko izoliranih incidenata, a ne službene i dosljedno provedene politike odvraćanja. Međutim, kad se tom narativu suprotstavi golema količina video materijala, fotografija i detaljno dokumentiranih svjedočanstava, službena priča postaje jednostavno neodrživa. Štoviše, postaje očito kako RH politiku upravljanja migracija vodi po nalogu i uz financijsku pomoć zemalja Europske Unije.

Upravo je prešutno odobravanje i ignoriranje nasilja od strane europskih instutucija potaknulo Troxler da u vrijeme pandemije dođe u sjeverozapadnu Bosnu kako bi se bavila humanitarnim, ali i političkim radom. Troxler je tako na granici provela sedam mjeseci, upoznala je brojne ljude, slušala njihove priče, većinom bez prisustva kamere, te je iz prve ruke vidjela posljedice nasilja kao i nehumane životne uvjete u šatorima, nedovršenim kućama i ruševinama. Zbog dugog vremena provedenog s izbjeglicama istaknula je kako svoj film ne doživljava tek kao reportažu, već u prvom redu kao svojevrsno pružanje platforme raznim utišanim glasovima – pritom je zaista riječ o glasovima jer se lica osoba koje dijele svoja iskustva u filmu radi zaštite njihovog identiteta uvijek nalaze izvan kadra. Namjera njemačke redateljice bila je priložiti dokaz da se represija na vanjskoj granici Tvrđave Europe uistinu događa te upoznati širu javnost sa svakodnevicom u okruženju u kojem je nasilje normalizirano.

O ukotvljenosti nezakonitog režima represije na granici možda najviše govori ustaljeni žargon kojim migranti opisuju svoju surovu rutinu. Opetovane pokušaje prelaska i protjerivanja ironično nazivaju igrom, dok nenaseljenu divljinu zelene granice nazivaju džunglom. No iza naizgled nevinih imena kriju se očajni pokušaji preživljavanja – primjerice, ući u džunglu znači danima biti bez hrane, vode i skloništa radi mogućnosti boljeg života. Troxler svjedočanstvo o iskustvu džungle i neuspješnog pokušaja prelaska granice dobiva od mladog dječaka osnovnoškolskog uzrasta: “Otprilike prije pet mjeseci krenuli smo u džunglu. Otišao sam tamo s majkom i bratom. Proveli smo osam dana u džungli. Tri dana sam proveo u jednoj sobi, tako jako je padalo. Nisam imao vode za piće. Postavio sam neku plastiku na pod i kad je pala kiša, popio sam kišnicu. Nakon toga je policija rekla da se moramo vratiti u Bosnu, čekali smo 25 minuta i oni su se vratili. Ošamarili su moju majku. Tukli su nas pendrecima i palicama.”

Dok institucije od takvih kršenja ljudskih prava odvraćaju svoj pogled, mještani naselja u blizini granice tu privilegiju nemaju te svakodnevno prepoznaju ono što se zaista događa: “Mi smo udaljeni otprilike kilometar i tristo metara od najbližeg dijela granice. Vidimo na granici sve šta se dešava, čak sa dvogledom vidimo i ono što ne bi trebalo da vidimo, ali vidimo. Vidimo gdje ih tuku, maltretiraju. Tražio sam mir i relativno imam mir. I to je to. […] Vidimo maltretiranje, postrojavanje i vraćanje, vidimo ozlijeđene koji traže pomoć, traže doktora, traže policiju, ali nitko ne dolazi. Sa naše strane nitko. Ja sam zvao policiju u više navrata. Ljudi dođu, padnu, ne mogu ići više, noge izudarane, rane na nogama, ja bi’ ih vozio, ali ne smijem.”

Upravo je kriminalizacija solidarnosti izuzetno važan element održavanja okrutnog režima. Neovlaštenim je pojedincima zabranjena bilo kakva intervencija ili pomaganje pod prijetnjom novčanih kazni pa čak i eventualnih optužbi za krijumčarenje ljudi. Izbjeglicama to znatno otežava život, na primjer, time im je efektivno onemogućen pristup i javnom i privatnom prijevozu pa je iscrpljujuće i opasno pješačenje jedini preostali način kretanja. Osim što veoma ograničava neposredno pružanje pomoći i time dodatno otežava humanitarnu krizu, kriminalizacija solidarnosti dovodi i do porasta neprijateljstva od strane domicilnog stanovništva koje sada u migrantima počinje percipirati potencijalnu opasnost od kažnjavanja. Kriminalizacija dodatno pridonosi i nevidljivosti represivnog režima jer značajno reducira broj osoba koje dolaze u kontakt s izbjeglicama.

Nevidljivost represije i njome proizvedena nezainteresiranost javnosti osiguravaju da sadističke prakse poput razdvajanja obitelji ostaju tek nešto što se događa u dalekoj trumpovskoj Americi, a ne u “naprednoj” Europi. No, to dakako nije slučaj. U blizini naše granice donosi priču Ahmada i njegove supruge – on je u Bosni, a ona u Zagrebu. Dvije obitelji, Ahmadova i obitelj njegovog brata, pokušale su prijeći granicu, ali su pritom naišli na hrvatsku policiju. Polovica ih je uspjela pobjeći, dok su ostali uhvaćeni i nezakonito, bez sagledavanja individualnog slučaja, protjerani natrag u BiH. U trenutku snimanja Ahmad je bio dva mjeseca razdvojen od svoje obitelji. Trenutno sa svojom mladom kćeri na leđima svakodnevno “igra igru” da bi se ponovno susreo sa suprugom i ostatkom djece.

Međutim, Ahmedov slučaj ni u kojem pogledu nije iznimka. Milena Zajović je istaknula kako nakon prvotnog izbjegličkog vala iz 2015. godine, protjerivanja ili pušbekovi postaju središnji element prešutne politike odvraćanja migracija. Nakon izmjene vlasti i zatvaranja koridora promjena u pristupu odrazila se i u samom jeziku novinarskog izvještavanja, preko noći izbjeglice su postale migranti, a policijsko nasilje norma. Budući da je zatvaranje koridora iregulariziralo načine prelaska granice, javila se potreba za udruživanjem organizacija civilnog društva koje pružaju pomoć izbjeglicama. Are You Syrious?, koji i sam nastaje tijekom velikog izbjegličkog vala kao neformalna inicijativa građana, Centar za mirovne studije i No Name Kitchen 2016. godine osnivaju Border Violence Monitoring Network. Trenutno u međunarodnoj mreži sudjeluje 16 organizacija, a važan rezultat te suradnje je dvotomna The Black Book of Pushbacks koja sadrži tisuće precizno opisanih svjedočanstava protjerivanja s pridruženim geolokacijama.

Zastrašujuću svirepost i rasprostranjenost represivnog režima za Troxler je sažela liječnica-volonterka navodeći primjere zlostavljanja kojima je svjedočila u svega dva mjeseca: “Apsolutno moram izbjegavati svaki kontakt s policijom jer je protuzakonito da pružam medicinsku skrb. Nakon što im priđe policija, često ih skinu do gola, a onda su prisiljeni hodati natrag bosi. Hrvatska policija često je tukla samce. Preko lijevog prsnog koša, desnog ramena, po glavi. Vidjela sam nekoliko prijeloma lica. Gotovo nitko više nema zube, jako su dobri u lomljenju zuba. Žene često udaraju u područje trbuha, vidjela sam unutarnja krvarenja. Koriste suzavac. Najmlađa osoba koju sam vidjela napadnutu suzavcem bila je četveromjesečna beba. Postoji seksualno nasilje. Jednu su ženu iz obitelji odvela dva policajca, skinula ih i pretražila. Postoji apsolutna tortura.”

Milena Zajović je naglasila da spomenuti slučajevi nipošto nisu rijetkost, baš suprotno, 89 posto protjeranih izbjeglica bilo je žrtva policijskog nasilja, a od njih je 36 posto bilo maloljetno. Uloga tog nasilja je jasna, ono govori da je humanitarna i liberalna Europa zatvorena, da u nju ne treba dolaziti. Jerko Bakotin je zato podsjetio na licemjerno slijepilo političkih elita na organizirano nasilje na granici, posebno onih domaćih. Nasuprot nebrojenim dokumentiranim slučajevima zlostavljanja i smrti njihova opravdanja su izvan bilo kakvog dodira sa stvarnošću. Kada im se pokazuju masnice, odgovaraju kako je tek riječ o posljedicama teškog terena, ili sukobima između raznih skupinama izbjeglica, ili NGO uroti da se spriječi ulazak RH u Schengensku zonu. Čak i kada dobiju nepobitne dokaze, problem nastoje reducirati na ponašanje nekolicine policajaca koji djeluju na svoju ruku, na izolirane incidente koje sustav nipošto ne tolerira.

“Hrvatska je mjesto sistematičnog mučenja desetaka tisuća ljudi”, zaključila je Zajović. Prikazani dokumentarni filmovi tek su jedan u nizu podsjetnika da su – prema shvaćanju političkih elita – ljudska prava tek privilegija malobrojnih. Životi nebrojenih ljudi, izmještenih nemalom krivicom zapadnjačkog imperijalizma, postali su tek ulozi u reprodukciji ksenofobnih društvenih narativa. Brutalno nasilje granice neugodna je i prešutna istina o onome što liberalna Europa zapravo jest.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Slučaj Yazdana Fayyaza tek je najrecentniji primjer nedosljednosti sustava integracije koji s jedne strane azilantima garantira određena prava, a s druge sustavno otežava ili čak onemogućuje ostvarenje prava u praksi. Štoviše, kada se u obzir uzme kontekst nasilnog režima kontrole migracija, nedorečenosti integracije postaje neuvjerljivo jednostavno pripisivati zakonskim propustima ili tromosti birokracije – umjesto institucionalnom produžetku protjerivanja. Represija i odvraćanje stoga nisu nešto što ostaje na granici, već se njihovi učinci prelijevaju na institucije, društvo i svakodnevno iskustvo izbjeglica. Jedan od faktora koji pridonosi takvom stanju zasigurno je i brisanje iskustva izbjeglica iz javnog, ali i akademskog diskursa. Na tom je tragu problemu izbjeglištva pristupila aktivistkinja i istraživačica Emina Bužinkić u svojem nedavno održanom online predavanju.

Predavanje pod naslovom (Ne)sigurni identiteti: politike rase i etniciteta u vrijeme socijalnog distanciranja održano je u sklopu istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM) kojeg provodi Institut za etnologiju i folkloristiku. Projekt okuplja regionalne znanstvenike koji terenskim etnografskim metodama “nastoje zahvatiti razine i iskustva različitih aktera, od izbjeglica i migranata, preko članova lokalnih zajednica do zaposlenika i predstavnika tijela lokalnih vlasti, međunarodnih i drugih organizacija. U otklonu od razumijevanja režima migracija kao označitelja apstraktne i monolitne moći države,  ERIM režimu iregulariziranih migracija pristupa kao dinamičnom polju heterogenih, pa i suprotstavljenih praksi i interakcija različitih aktera koje se pritom na specifične načine artikuliraju na periferijama EU”.

Fokus znanstvenog rada Emine Bužinkić upravo su načini preslikavanja represivnih migracijskih režima u svakodnevni život izbjeglica, a posebno u sustav obrazovanja. Stoga u svojoj studiji izbjegava bavljenje policy analizom, umjesto čega se služi metodom narativne etnologije, metodom u kojoj se priče o izbjegličkom iskustvu pojavljuju kao čvorišta za analizu politika etniciteta, klase, rase, religije itd. Kroz predavanje je predstavila i vlastito iskustvo znanstvenog rada s izbjeglicama te je pritom veliku pozornost posvetila preispitivanju i problematiziranju pozicije i značenja samog procesa istraživanja. O nužnosti takve prilagodbe istraživačkih metoda svjedoči institucionalno zanemarivanje potreba izbjeglica zbog nepoznavanja njihovih potreba – kako smo primjerice mogli vidjeti na Yazdanovom primjeru.

Za epistemičku nereprezentiranost migranata je između ostalog odgovoran i suviše suhoparan akademski pristup. Ako se izbjeglice tretira isključivo kao predmet istraživanja onda je rezultat tek interpretacija problema od strane nekog tko se s njima ne suočava svakodnevno. Budući da ta interpretacija može biti više ili manje točna, ona nerijetko dovodi to situacije gdje stvarni problemi i potrebe ostaju nevidljivi. Umjesto toga Bužinkić istraživački proces razumije kao aktivističko djelovanje čiji cilj nije proizvodnja znanja radi znanja, već jednim dijelom i ispravljanje društvenih nepravdi. Uloga istraživanja shvaćena je kao kolektivna, a ne individualna, proizvodnja znanja koja uključivanjem pripadnika ranjivih skupina nastoji utjeloviti društvenu pravdu (engl. writing as righting).

Važan način borbe protiv epistemičkog brisanja migrantskih iskustava Bužinkić pronalazi u metodologiji kolektivnog pisanja: “Naš proces izgradnje odnosa utkan u rad na izgradnji povjerenja, uzajamne brige, intimnosti i razgovora dalje se utiskuje u proces pisanja sjećanja – kao kolektiv gledamo u zapletenost sjećanja, priča, borbi, nadi i načina na koje mogu zajedno pisati, analizirati, strategizirati i dijeliti.” U procesu kolektivnog pisanja sjećanja izbjeglice od predmeta analize postaju suradnici, a apstraktni pojmovi i koncepti dobivaju određenu vrstu praktične validacije. Odmicanje od individualističkih pristupa omogućuje dekonstrukciju dominantnih režima proizvodnje znanja i otvaranje prostora kolektivnim narativima.

U svojem istraživanju kroz dugotrajne razgovore s grupama mladih sirijskih izbjeglica iz Siska i Zagreba Bužinkić je proučavala i – kako posebno naglašava – učila  “o politici i praksama reprezentacije, jezika, prijevoda, osjećaja pripadnosti, otpora i nade”. Tijekom niza razgovora koji su trajali od ožujka 2020. do kolovoza 2021. godine pokušala je saznati kakva sve “iskustva i značenja, za mlade izbjeglice u Hrvatskoj, proizlaze iz politike socijalnog distanciranja na sjecištu pandemije Covida-19, sekuritizacijskih migracijskih politika koje normaliziraju rasno profiliranje i kriminalizaciju izbjeglica i migranata te perpetuiranog izmještanja zbog zemljotresa”, te kako “sekuritizacijski migracijski režimi utječu na  obrazovne politike, odnosno na koji način se poimanje granica i njihova kontrola seli i prevodi u sustav obrazovanja kroz kurikulum, poučavanje, školsku atmosferu i specifično ponašanje nastavnika, ravnatelja i drugog školskog osoblja prema učenicima koji su izbjeglice i migranti”.

Režimi nasilja na granicama nisu nova pojava, uz utjecaj pandemije, kao i eskaliranje geopolitičkih i humanitarnih kriza, proizveli su dodatni pritisak na sustav koji počiva na skretanju pogleda od očitog kršenja ljudskih prava. Bužinkić je apostrofirala važnost proučavanja načina na koje funkcionira ideja kontrole granice, “specifično metoda i metodologije policijskog nasilja, nadzora, razvoja legaliziranih praksi ograničavanja kretanja, postupci uklanjanja određenih tijela s određenih teritorija. Načine na koji se migracije kriminaliziraju kroz različite vrste diskursa koji operiraju kroz sekuritizacijske migracijske režime, a koji zatim utječu na sužavanje prava izbjeglica, na suspenzije različitih programa koji su trebali služiti zaštiti i možda proširiti ideje međunarodne zaštite”.

Aktualna pandemija je dodatno postrožila sekuritizacijske režime. Zbog lockdowna je broj tražitelja azila u 2020. godini drastično pao, a izbjeglice su uglavnom ostavljene da brinu same o sebi. Bužinkić je posebno istaknula poteškoće koje su se pojavile u sustavu obrazovanja tijekom izvođenja nastave na daljinu. Primjerice, iako mladi tražitelji međunarodne zaštite imaju pravo na obrazovanje, trebaju ga zatražiti u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva za azil. U stvarnosti tek nekolicina djece iz prihvatilišta to pravo i koristi – u prvom redu zbog nedovoljne informiranosti o dostupnosti obrazovanja -– a tijekom nastave na daljinu sudjelovanje je praktički onemogućeno i toj nekolicini. Glavni problem bio je nepoznavanje jezika. Brojna su djeca bila isključena od nastave na daljinu jer nisu znala hrvatski, a adekvatan način poučavanja nije bio uspostavljen, neki čak nisu bili obaviješteni o održavanju nastave na daljinu. I samo inzistiranje na hrvatskom je problematično jer ne uvažava obrazovanje kroz koje su mladi migranti prošli. Primjerice, mnogi od njih govore više jezika koje su učili tijekom godina u izbjegličkim kampovima – negdje su imali nastavu na engleskom, a negdje možda na arapskom. Stoga većina jedini način nastavka obrazovanja pronalazi izvan hrvatske, što je zapravo još jedan uspjeh politike protjerivanja.

Dominantni režimi i narativi kontrole migracija mogu utjecati i na ponašanje nastavnika. Bužinkić je napomenula da nastavnici zbog vlastite pozicije u društvu nerijetko ne razumiju ili ne mogu prihvatiti da se u interakciji s djecom izbjeglica nalaze na poziciji moći. To može dovesti do toga da izuzetno široko shvate svoj prostor slobode pa se ponekad osjećaju opravdano postavljati pitanja o osobnom životu ili neugodno zadirati u intimnost djece. Bužinkić je istaknula slučajeve u kojima su djevojčice bile poticane da skidaju hidžab jer se sada nalaze u “slobodnoj zemlji”.

Navedeni problemi ukazuju da dominantne metodologije istraživanja društvenih znanosti nisu dostatne za razračunavanje s epistemičkom nevidljivošću izbjeglištva. Štoviše, one ponekad mogu imati ulogu u perpetuiranju sekuritizacijskih režima. Zbog toga je izuzetno važno, kako je to Emina Bužankić više puta napomenula, pokušati utjeloviti društvenu pravdu u samom procesu istraživanja da bi mogli proizvesti korisna znanja koja će pomoći u borbi protiv institucionalnog zanemarivanja.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.