“Uzrok smrti: Granica slušatelje_ice vodi duž takozvane Balkanske rute, stopama uglavnom izvaneuropskih migranata i migrantkinja koji su izgubili živote pokušavajući naći sigurno mjesto u Europskoj uniji”, stoji u najavnom tekstu. Oko njihovih smrti okupila se nevidljiva mreža ljudi, radeći sve ono što bi trebale institucije: traže nestale i mrtve, pokušavaju ih identificirati, prenijeti informacije njihovim obiteljima i dostojno im obilježiti mjesto počinka. Kroz ovu radio dramu slušatelji_ce se upoznaju sa sistemskim rasizmom, politikama smrti, tužnim pričama poginulih migranata i migrantkinja i obiteljima preminulih, koje tuguju tisućama kilometara daleko.

Barbara Matejčić slobodna je novinarka, istraživačica i audio autorica fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše za medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađuje s Dokumentarnim programom Trećeg programa Hrvatskoga radija, s istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama te s umjetnicima, aktivistima i znanstvenicima. Za pisani istraživački rad o smrtima migranata s međunarodnim timom novinara dobitnica je European Press Prize (2024.) i nagrade Investigative Journalism for Europe (2024.).

Tijekom slušanja radio drame i razgovora s autoricom skupljat će se donacije za obitelji u Palestini koje će biti uplaćene i proslijeđene provjerenim kanalima. 

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Azimut je u ožujku proslavio svoj prvi dvoznamenkasti rođendan, a čitava priča započela je s Hrvojem Jelkovićem, Zagrepčaninom sa šibenskom adresom. Jelković je u Krešimirov grad, kako sam kaže, došao s tada “suludom idejom da se u Šibeniku stvori najveći glazbeni festival u Hrvatskoj”. Tako je započela priča o kultnom festivalu Terraneo, a “suluda” ideja je počela poprimati opipljive obrise dobivši svoju lokaciju i mobilizirajući ljude koji su na koncu i pokrenuli festival. “Moj je posao bio opremanje lokacije, stvaranje sadržaja na lokaciji, postavljanje pozornice, znači kompletna infrastruktura koja je zahtijevala da počnem provoditi puno vremena u Šibeniku”, ispričao nam je Jelković dodavši kako je prvo vrijeme u Šibeniku proveo u starom gradu koji mu se jako svidio, naročito “mala sredina, kamen i more” koji su mu kao jednom kontinentalcu bili nešto posve novo i drugačije. I tako se rodila ideja o ostanku u Šibeniku. 

Prvi prostor u koji je Jelković došao u Šibeniku bio je prostor četiri bunara, ispod kojeg platoa se od 15. stoljeća nalazila javna gradska cisterna koju su Šibenčani dali izgraditi zbog čestih suša, a samu gradnju je nadzirao Juraj Dalmatinac poznat po izgradnji susjedne Katedrale. Na samom platou znala su se održavati klapska pjevanja, a pred više od desetljeća u unutrašnjosti bivše cisterne smjestio se vinski bar. U tom je prostoru bivše cisterne 2013. godine otvoren Azimut. Tada je u funkciji bila samo donja etaža, a sam prostor je primarno bio zamišljen kao koncertni prostor blizak postulatima festivala Terraneo, okrenut suvremenoj glazbi i suvremenoj sceni koja je tad postojala u Hrvatskoj i regiji. Na otvorenju kluba svirao je zagrebački blues bend Small House Brown, a već idući tjedan u Azimutu je zasvirao šibenski L’kok, riječima Jelkovića “jedan od najboljih rock bendova koji su se pojavili u Hrvatskoj”. Tih godina je scena u Šibeniku bila dosta bogata i jaka, a to potvrđuje prepun plato na dočeku 2013. godine u Docu koju su iznijeli Diskodelija, Fogsellersi, Tiritupiripip i drugi, sve redom šibenska ekipa. 

“Tako je Azimut iz koncertnog prostora, rekao bih neplanirano, krenuo malo po malo postajati društveni centar, mjesto okupljanja. Ljudi su ovo prepoznali i počeli su dolaziti s raznoraznim idejama, pa su se počele odvijati izložbe, tribine, predavanja, neke druge aktivnosti mimo koncerata”, ispričao je Jelković i dodao kako se sve preokrenulo, ciljano, kada se 2019. uredio gornji prostor i kada su se iz dvorane izmjestile stepenice. Svatko tko je posjetio Azimut do te godine dobro pamti stepenice koje su bile pozicionirane u samom središtu koncertnog prostora. Njihovim izmicanjem prostor se otvorio u širinu i dubinu. Danas je podijeljen je na prostor bara, mjesta za druženje, prostor dvorane primarno za koncerte, ali i sve ostale programe koji traže bolje tehničke uvjete, te prostor galerije, idealan za izložbe, predstavljanja, tribine, ali i akustične koncerte.

U vrijeme korone Jelković je okupio ljude koji su pokretali različite programe po gradu te je oformljen Kolektiv Četiri bunara, odnosno Kolektiv 4B. Kolektiv je od početka okupljao pojedince i organizacije u kulturi te stvarao sadržaj dostupan svima, a simpatična podudarnost je da je formalno registriran na isti datum kad je otvoren Azimut. Kolektiv funkcionira kroz odjele: glazbeni odjel, likovni odjel, književni odjel, odjel za kulturu mladih, odjel tehničke kulture. Jelković objašnjava da su na početku bili skeptični oko takvog načina rada, no s vremenom se pokazalo kako takva podjela itekako ima smisla te da odjeli odlično funkcioniraju sami za sebe. Organiziranje bilo kakvog programa je lakše jer nema potrebe za glomaznim sastancima već ljudi unutar odjela, okupljeni oko određenih projekata, međusobno komuniciraju te se sam proces značajno ubrzava. U prvoj godini zajedničkog rada angažirali su stručnjake koji su ih proveli kroz izradu strategije  i postavljanje ciljeva. Tako su operativni planovi postali konkretniji usmjeravajući se na potrebe u gradu koje su najmanje ili uopće nisu razvijene. 

Unutar Kolektiva djeluje i Fotopoetika, nasljednica udruge Manifest koju su osnovale Maja, Dijana i Snježana Klarić. Udruga je “pokretač međunarodnog festivala pjesničkog aktivizma Art Attack te je Šibeniku vratila akademika i osnivača SUVAG-a Petra Guberinu i otkrila Aimeea Cesairea, frankofonog književnika s Martinika koji je upravo u Šibeniku napisao svoje najznačajnije djelo Retour au Cahier koje se smatra svojevrsnom himnom svih ‘drugačijih’ ljudi svijeta”, ispričala nam je Snježana Klarić. Fotopoetika već tri godine organizira Pjesničku rezidenciju Vesna Parun na otoku Zlarinu s ciljem promoviranja imena, pisanja i značaja Vesne Parun.  Udruga organizira brojna događanja u Šibeniku, među ostalim Longplay day, Sajam knjiga u suradnji s Gradskom knjižnicom Jurja Šižgorić u Šibeniku, postavljanje četiri male knjižnice na otvorenom, tri u Šibeniku i jednu na Jadriji. 

Udruga Š.U.M. odnosno Šibenska udruga mladih osnovana 2009. godine, svoj je rad započela organizacijom glazbenih događanja, koncerata dub i drum’n’bass glazbe Bass Matters tijekom čitave godine po gradu, i festivala Dub kamp na Martinskoj. Maja Šintić, jedna od organizatorica udruge, istaknula je kako se u udruzi dosta poticalo volontiranje te je to rezultiralo organizacijom dodjele nagrade za najboljeg volontera u gradu, koju sada dodjeljuje Savjet mladih Grada Šibenika. Osim toga, udruga je organizirala akcije čišćenja, ekološke aktivnosti i aktivnosti zaštite životinja. “Na inicijativu Š.U.M.-a, Zorana Eraka i Hrvoja Jelkovića zagovarali smo i na kraju 2014. godine dobili Narančastu zgradu. Stalno se neke neformalne inicijative pojavljuju u tom prostoru, rade, rastu i pretvaraju se u nove udruge”, objašnjava Šintić i dodaje kako je, od milja zvana Nara, na jedan način i inkubator za civilno društvo u gradu. 

Trenutno u Nari radi troje umjetnika. Imaju veliku prostoriju u kojoj stvaraju svoju umjetnost što je zapravo jedini prostor u gradu takvog tipa. Narom upravlja više udruga koje dijele zajedničke prostorije, a prostor im je na raspolaganje dao Grad Šibenik koji do dana današnjeg u samu zgradu nije uložio ni lipu, niti trenutno aktualni cent. Šintić je napomenula kako postoji i idejno arhitektonsko rješenje za kompletno uređenje, prilagodbu i adaptaciju zgrade, no ono se nikada nije realiziralo. Narančasta zgrada je rasla na čistom volonterskom radu i entuzijazmu pojedinaca iz različitih udruga usprkos tome što je udaljena od grada i vizualno je daleko od atraktivnog prostora. Prostor Nare je bivša industrijska hala koju čine sitni uredski prostori uz par većih prostorija te je na taj način limitirana da bude značajniji kulturni centar. “Glazbeni programi u toj se zgradi nikad nisu mogli realizirati jer jednostavno za njih nije bilo mjesta”, prisjetila se Šintić te dodala da Nara ne može biti društveni odnosno kulturno-umjetnički centar u punom smislu zbog loših uvjeta i izostanka ulaganja Grada u civilno društvo. Bitno je spomenuti kako je plan Grada do 2027. u Vojarni Bribirskih knezova otvoriti Centar za mlade koji bi trebao biti društveni prostor za realizaciju programa i mjesto susreta mladih i stvaranja novih ideja. “Do tad je Azimut savršena alternativa, što lokacijski što činjenicom da u sebi ima galerijski prostor u kojem se istovremeno mogu održavati i tribine, predavanja i slično, i što ima koncertni prostor i ugostiteljski dio koji može amortizirati dio troškova”, zaključila je Šintić. 

 “Već godinama uporno ponavljam kako je Azimut endemski primjer privatnog ulaganja u kulturu na razini čitave zemlje. Hrvoje Jelković i fantastična ekipa kreativaca koja ga okružuje vlastitim su rukama izgradili multimedijalni kulturni centar kakav, koliko je meni poznato, ne postoji nigdje drugdje u Hrvatskoj. Da, pritom mislim i na Zagreb”, objašnjava poznati koncertni promotor Mate Škugor. Škugor obrazlaže kako postoji niz primjera koji potvrđuju u kojoj je mjeri Azimut promijenio život u Šibeniku na bolje, a kao posljednji primjer navodi Superval, festival koji promovira glazbu izvođača školskog uzrasta i organizira turneje po Hrvatskoj. “Samo smo u Šibeniku odmah postigli rezultate kakvima smo se nadali i za to je u prvom redu zaslužan Azimut koji nam je tako dodatno potvrdio iznimnu važnost prostora klupskog karaktera u kojima se mladi osjećaju ugodno”, objašnjava Škugor podcrtavajući da je u nešto više od godinu dana u Šibeniku stvorena prava mala srednjoškolska glazbena scena koja nije orijentirana isključivo na obrade već se lagano profilira kroz autorske pjesme. 

Škugor nadalje objašnjava da, ukoliko društvo želi promjenu trenutnog stanja po pitanju glazbe popularne među mladima, treba u većim urbanim sredinama primijeniti koncept Azimuta. Konkretno, to znači da bi lokalne uprave trebale podržati sve zainteresirane te onima koji predlože najbolje projekte osigurati odgovarajuće prostore, a Ministarstvo kulture i medija ih onda može opremiti po sličnom principu po kojem je svojevremeno rađena obnova i digitalizacija kino dvorana. Zaključuje “da će se teško naći još mazohista poput Hrvoja i ekipe koji su bili spremni čitavo jedno desetljeće ulagati teško stečen novac u opremanje prostora, koji na kraju krajeva nije njihovo vlasništvo, od kojeg danas iznimnu korist ima čitava društvena zajednica, dok su oni sami svo to vrijeme balansirali na samom rubu egzistencije”. 

Jelković kaže da bi se najjednostavnije bilo okrenuti listi mainstream izvođača, “dovedeš ih u prostor, ti izvođači okupljaju more ljudi, to more ljudi troši abnormalno veliku količinu love na šanku i ti onda ostvaruješ svoje materijalističke snove. To je model koji se u većini ovakvih prostora i dešava”. No, Azimut gura sasvim drugačiju priču u kojoj se ostvarena sredstva ulažu u kulturne sadržaje, a troškovi raznih sadržaja preuzimaju na sebe da bi se određeni događaj uopće mogao ostvariti. S tim je povezana i velika količina volonterskog rada koji je nužan da se neki programi uopće uspiju održati. Uspješni model doveo je do toga da je od 2024. godine dvoje ljudi u 4B zaposleno na pola radnog vremena. Uz Kolektiv 4B Azimut je prerastao početnu privatnu inicijativu. “On drži ovaj ugostiteljski dio, ali Kolektiv 4B je udruga kojoj Azimut samo ustupljuje prostor i financijsku pomoć za realizaciju kulturnih programa. Program koji se trenutno događa u Azimutu je program organizacije Kolektiva 4B, organizacije civilnog društva koja se javlja na razne natječaje”, objasnila je Šintić. 

Od samog početka Azimut je bio koncertni prostor, a po tome je poznat i prepoznat i dan-danas. Unatoč nikad kvalitetnijoj sceni, baza klubova i koncertnih prostora gdje se bendovi mogu predstaviti je minorna i devastirana. Podršku sceni pruža i Nevidljiva scena, program Kolektiva 4B koji vodi glazbeni novinar Marko Podrug, u sklopu kojeg nastaju podcasti između tonskih proba i koncerata u Azimutu. Tijekom ljeta je poseban naglasak stavljen na šibenske umjetnike. “Kada gledamo koncerte koje radimo preko ljeta, oni su zapravo minimalistički, riječ je o akustičnim koncertima, a ako nisu primarno akustični onda s bendom gledamo na koji način ih postaviti u intimnije okruženje da ne stvaramo prekomjernu buku”, objašnjava Jelković. Ljeti se događanja odvijaju na Green Stageu, maloj livadici pokraj “štekata”, koja od ovog ljeta ima i drvenu pozornicu i poligon je za predstavljanje svega što je vrijedno predstaviti, a da ima umjetnički akcent i da je u doticaju s kulturom grada. 

Za jesenski i zimski program imaju punu slobodu raditi ono što žele i vole jer je prostor Azimuta zvučno izoliran i nema problema s prodiranjem buke na van. Upravo taj program izvan ljeta i turističke sezone je ono što Azimut nudi lokalcima. Kada po ostalim dalmatinskim gradovima, ali i šire, nakon perioda lipanj – rujan hara depresija i nedostatak bilo kakvih zbivanja, a kamoli kulturnih sadržaja, Azimut baca svoje najjače adute i u svom koncertom prostoru širi pravu muzičku čaroliju. Možda su sve to razlozi zbog čega je Azimut Šibenčanima od velike važnosti, što su i dokazali 2014. prosvjedujući u velikom broju kada se pokušalo zatvoriti klub. “Problemi su kulminirali u nevjerojatnoj sprezi između Crkve, politike i određenih stanara pa je to onda dovelo do pokušaja zatvaranja Azimuta. Pristizala je podrška iz cijele Hrvatske, bili smo zatrpani porukama ljudi koje nikad nismo susreli, umjetnika koji nikad nisu bili ovdje. To je stvarno jedan neusporediv osjećaj, doživjeti tako veliku podršku, za nešto što si radio, što stvaraš”, prisjetio se Jelković. 

Jelković ovu priču o čarobnom prostoru unutar zidova bunara zaokružuje upravo vjernom publikom kojoj “više nije ni bitno tko dolazi, nego jednostavno vjeruje u odabir izvođača, koji put će tim odabirom biti oduševljeni, koji put neće, ali činjenica je da nam ljudi vjeruju kada nešto radimo”. U tome je valjda tajna Azimuta koji je tijekom proteklog desetljeća postao nezaobilazno mjesto alternativne kulture i suvremene umjetnosti u Šibeniku, ali i puno, puno šire.

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

KP: Kulturaljka se održava već šestu godinu za redom. Možete li nas upoznati s njenim nastankom, zašto je festival uopće pokrenut i kojim su sadržajima stanovnici Šibenika i okolice mogli prisustvovati do sada?

I.B.: Kulturaljku su pokrenuli 2011. godine članovi šibenske neprofitne volonterske udruge za mlade P.A.R.K. (Pokretači alternativnog razvoja kulture). Zamišljena je s jasnim ciljevima kojima se vodimo i danas, a to su: 1. poticanje na aktivnije uključivanje mladih sugrađana u društveni i kulturni život grada 2. borba za dobivanje adekvatnog prostora za kreativno izražavanje mladih u Šibeniku koji gradu nedostaje zadnjih 20 godina.

U dosadašnjih pet izdanja Kulturaljke u Šibeniku smo organizirali razne izložbe, tribine, javne rasprave, filmske projekcije, predavanja, kreativne natječaje i slično, kroz koje smo mladim kreativnim Šibenčanima dali priliku i mjesto da svoje umjetničke radove, stavove i razmišljanja prezentiraju široj javnosti. Isto tako skupljali smo potpise potpore za dobivanje prostora za mlade i organizirali tribine na kojima smo gradskoj vlasti ukazivali na problem nedostatka adekvatnog prostora te im nudili konkretne ideje za njegovo rješavanje. U sklopu glazbenog programa radili smo velike koncerte na više lokacija koje su do tad bile u derutnom i neiskoristivom stanju, a čiji smo potencijal kroz glazbena događanja prikazali u najboljem svjetlu. Do sad su u koncertnom dijelu programa nastupala mnoga poznata imena regionalne alternativne scene (Goran Bare i Majke, Darko Rundek i Cargo orkestar, Damir Urban, Pips, Chips & Videoclips, Psihomodopop i mnogi drugi).

KP: Tijekom ožujka organizirate i dva predavanja. Prvo predavanje posvećeno je dugogodišnjim aktivističkim naporima u smjeru mijenjanja lokalne zajednice i društva. Kakva je kulturna scena u Šibeniku po pitanju mladih i njihovih aktivnosti, pogotovo izvan ljetnog perioda?

I.B.: Da, naziv predavanja je “Mladost je mladost je mladost – kultura mladih u nekoliko generacija”. Kroz to predavanje, koje će zapravo biti više ugodno druženje na kauču, predstavit ćemo nekoliko generacija mladenačkog nastojanja da u okviru udruga ili vlastitih aktivnosti učine Šibenik zanimljivim, boljim i veselijim mjestom za život.

A mladi u Šibeniku, vjerojatno kao i u drugim sredinama u Hrvatskoj, uvijek kukaju kako nema nigdje ništa, a ništa ne bi napravili da se to promijeni. Sjede na kavi i bulje u fejs, a kad neko nešto napravi onda opet kukaju kako to ne valja i ne podrže događaj. Doduše, nije sve tako crno, uvijek se tu nađe pojedinaca koji se već godinama trude i rade, većinom volonterski i s puno ljubavi, truda i volje, da se nešto dobro događa u gradu, ali nažalost uvijek su u manjini, a kako vrijeme ide čini mi se da ih/nas ima sve manje.

KP: Gosti predavači bit će dugogodišnji šibenski aktivisti koji su samostalno ili kroz udruge radili na poboljšanju kulturnog života u Šibeniku. Iz toga možemo zaključiti da je aktiviranje šibenske nezavisne scene dugotrajan proces. Možete li nas upoznati s njenom poviješću?

I.B.: Osobno sam uključen u podizanje šibenske nezavisne scene i kulturnog života grada tek zadnjih šest godina, ali znam da ljudi rade na tome još tamo od druge polovice 1990-ih godina. Baš će ti i takvi ljudi biti na našem predavanju i upoznati širu javnost o njihovim aktivnostima. O šibenskoj nezavisnoj sceni se ne može govoriti da se ne spomene Mjesna zajednica, prvo okupljalište alternativaca u gradu, mjesto druženja, razmjenjivanja ideja, koncerata i slušaona. Premlad sam da bi bio dio nje, ali u Šibeniku se i dalje tuguje za tim prostorom od kad je krajem ’90-ih zatvoren. Nakon toga postojao je Klub mladih u Šibeniku preko kojeg se, između ostalog, organizirao kultni punk festival Martinska fešta i to punih 15 godina. U 2000-ima kreće i Crtaona, učionica u zgradi Šibenske gimnazije u kojoj su se organizirale svirke i druženja, koja je i danas, u malo izmijenjenom izdanju, živa i polufunkcionalna. Eto prije šest godina smo se pojavili mi, prvo preko Šibenske udruge mladih, kasnije u P.A.R.K.-u, nakon nas su došli novi mladi ljudi koji su se uhvatili u koštac s organiziranjem nezavisnih kulturnih događanja u gradu, i tako će to valjda ići i dalje. Starijima se više po malo ne da, gube volju, entuzijazam, pojede ih sistem, a mladi pokušavaju nešto raditi u trenucima kad nikad nije bilo teže organizirati live svirku. Tema je ovo za pisati o njoj doktorsku disertaciju, pa neću dalje ulaziti u problematiku.

KP: Predavanje će se održati u Narančastoj zgradi na Banju, prostoru koji je udrugama dan na korištenje, između ostalog, i djelovanjem kroz projekt Kulturaljke. Kakva je budućnost te zgrade?

I.B.: Da, između ostalog i zbog naših pritiska preko Kulturaljke, Grad Šibenik prije godinu dana ustupio je dio Narančaste zgrade na korištenje dijelu šibenskih udruga koji se bave mladima. To je korak naprijed u svakom slučaju u rješavanju problema nepostojanja adekvatnog prostora za kreativno izražavanje mladih u gradu, ali sigurno nije konačno rješenje. Ti prostori i dalje nisu u potpunosti adekvatni za naše potrebe, u smislu održavanja koncerata, proba bendova ili većih okupljanja ljudi na jednom mjestu. Drugo, ta zgrada je na dosta atraktivnoj lokaciji u Šibeniku, lokaciji koja je dana na javni poziv za koncesiju u turističke svrhe, tako da se bojim da će mladi od tamo morati seliti kad krene uređenje i prenamjena tog prostora u turističku zonu. Zato i dalje radimo Kulturaljku i dalje se borimo za naše ciljeve.

KP: Drugo predavanje bavi se za hrvatsko društvo pomalo kontroverznom temom indijske i industrijske konoplje. Za početak, zašto je ta tema uopće kontroverzna i što možemo učiniti da tu korisnu biljku i njene korisnike destigmatiziramo? Tko sudjeluje na tribini?

I.B.: Kroz udrugu P.A.R.K. nastojimo raditi stvari koje se do sad nisu imale prilike čuti i vidjeti u Šibeniku, tako smo odlučili organizirati i predavanje o konoplji jer se o tome kod nas nema gdje ni kada ništa edukativno čuti. Tema je kontroverzna jer prosječan Hrvat na spomen konoplje prvo zamisli pušenje marihuane, drogiranje, zlo, teške droge… Nije toliko kriv ni jadan Hrvat, koliko globalno stanje svijesti u svijetu i utjecaj medija i okoline. Tako da ćemo mi ovim predavanjem pokušati demistificirati pojam konoplje, educirati javnost o tome što je indijska, a što industrijska konoplja, o povijesti biljke, o širokoj uporabi i drugim detaljima o kojima ljudi nemaju prilike čuti u našem mainstream društvu. Predavači će biti Marina Zubak, Ratko Marinković i Saša Brajlo iz Zagreba, aktivisti za legalizaciju konoplje u Hrvatskoj.

KP: Koncerti su i popratni i glavni sadržaj manifestacije. Kakav nas muzički program očekuje ove godine?

I.B.: Koncert spada u ovaj drugi dio Kulturaljke, s njim nekako zaokružimo cijelu priču i to bude vrhunac projekta. I ove godine koncert će se održati u napuštenom hangaru na prostoru bivše vojarne Bribirskih knezova u Šibeniku, što je, eto za primjer, super prostor za svirke jer je koliko toliko dobro očuvan i cijeli od drva, što je odlično za akustiku, a zjapi prazan u vlasništvu države još od rata. Datum je kao i svake godine, subota prije praznika Uskrsa, kad su studenti u gradu i kad ljudi najčešće ne rade. Ove godine za nas sviraju beogradski Repetitor i sarajevsko Zabranjeno pušenje, a priliku da se pokažu i dokažu dobit će i novi šibenski autorski sastav Magul.

Ovim putem, za kraj, pozivam sve koji imaju priliku ovo čitati da nam se pridruže u ovogodišnjem izdanju Kulturaljke u bilo kojem njenom programu, jer tako direktno sudjeluju u održavanju šibenske nezavisne scene.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Možete li nam ukratko predstaviti šibensku nezavisnu scenu, njihova područja djelovanja te povezanost cijele izvaninstitucionalne scene?

V.L., M.K.: Šibenska nezavisna scena poprilično je nerazvijena i nepovezana. Postoje pojedinačne inicijative no one su više izuzetak nego pravilo. Specifičnost grada Šibenika je inertnost i nezainteresiranost mladih u području civilnog društva i kulturnog aktivizma. Udruge Mladi u EU i Šibenska udruga mladih Š.U.M. nastoje nizom inicijativa preokrenuti ovaj trend te djelovati kao kohezivni faktor među mladima.

KP: Postoji li u Šibeniku svijest o postojanju kulturne scene koja nije institucionalna, koja promiče drugačije umjetničke i kulturne prakse od onih tradicionalnih? Kakva je “službena” kulturna ponuda?

V.L., M.K.: U Šibeniku postoji izrazito mali udio kulturne scene koja nije institucionalna u participaciji u ukupnom kulturnom životu grada. Sporadični pokušaji određenih ljudi da se to promijeni više su izuzetak nego pravilo. Neki od manje-više neuspjelih pokušaja etabliranja nezavisne kulturne scene bili su revitalizacija ex hotela Krka i ex kina Tesla, u kojima su se svojedobno održavali rock koncerti. Kao svjetli primjer izdvajamo slučaj kluba Azimut na šibenskoj rivi koji je uistinu nudio kvalitetne svirke i pub kvizove no kvaliteta događanja u tome klubu u zadnje je vrijeme drastično opala. Razlog tomu je vjerojatno i zatvaranje green stagea ovo ljeto (travnati vanjski prostor ispred kluba) koje je izazvalo nezapamćenu kontroverzu i svojevrstan “kulturni prosvjed” protiv odluke Grada, koja je donesena uslijed pritiska biskupa Ante Ivasa koji se žalio na nesnosnu buku koja je otamo dopirala i zbog koje nije mogao mirno spavati. Primjer višegodišnje uspješne tradicije organiziranja kvalitetnih glazbenih događanja baštine još i Kulturaljka (projekt udruge P.A.R.K.), ljetni višednevni festival Regius koji pod dirigentskom palicom Igora Bergama dovodi kvalitetna imena iz cijele regije u Šibenik, te festival Super Uho, koji se ove godine održao na Tvrđavi svetog Mihovila. Velika je šteta što je Šibenik, brendirajući se kao “grad festivala”, izgubio (barem na neko vrijeme) Terraneo, festival koji je bio kotač zamašnjak cijelog tog projekta (iako je zadnje dvije godine egzistiralo zamjensko događanje Terraneo summer break).

KP: Do aktiviranja ideje da se narančasta zgrada na Banju može koristiti, koje su prostore koristile udruge i na koji su se način financirale? Možete li nam ukratko predstaviti kronologiju prostora narančaste zgrade?

KP: Kako je tekao proces okupljanja udruga u narančastoj zgradi i dodjeljivanja prostora? Na koji je način ugovoreno korištenje i na koliko? Kakva je suradnja s Gradom? Postoji li mogućnost proširenja korisnika zgrade? 

V.L., M.K.: Grad Šibenik dao je “narančastu zgradu” na upravljanje udrugama mladih. Pri odabiru korisnika prostora u obzir je uzeto trajanje djelovanja udruge, broj njezinih članova, uključenost volontera u rad udruge, iskustvo u provedbi projekata financiranih od strane ministarstava i Europske unije, jasna definiranost plana i programa rada kao i financijskog plana za 2015. godinu, kao i vrsta aktivnosti udruge. Između Grada Šibenika i udruga mladih koje su zadovoljile kriterije na natječaju, potpisan je ugovor na godinu dana. Od tada u prostoru “narančaste zgrade” djeluju Savjet mladih grada Šibenika, Društvo sportske rekreacije “Sport za sve” 08 forca Šibenik, Udruga mladih Mladi u EU, Udruga Ardura i Šibenska udruga mladih (Š.U.M.). Suradnja s Gradom je jako dobra. Grad Šibenik sufinancirao je uređenje prostora s 50 000 kuna, dok je ostatak radova financiran uz pomoć članova udruga te donacijama. Mogućnost proširenja korisnika zgrade postoji pod uvjetom da novi korisnici zadovoljavaju uvjete navedene u natječaju. Sustavno radimo na formaliziranju Saveza udruga radi zagovaračkih aktivnosti i daljnjeg širenja inicijative.

KP: Trenutno u Hrvatskoj postoji više inicijativa koje lobiraju za osnivanje društveno-kulturnog centra. Razgovara li se u Šibeniku o društveno-kulturnom centru?

V.L., M.K.: Već godinama se najavljuje projekt uređenja Multimedijalnog centra za mlade u zgradi bivšeg kina Odeon, koji bi trebao biti od iznimnog značaja za kulturni život Šibenika. Multimedijalni centar bit će prostor u kojem će se organizirati svi kulturno-glazbeni događaji za mladu populaciju, ali i za ostale građane Šibenika, a trebali bi se održavati i javni skupovi, konferencije i kongresi te filmske projekcije. Ukupna vrijednost projekta je 11,12 milijuna kuna koje su podijeljene u faze po godinama sukladno osiguranim sredstvima proračuna Grada Šibenika i Ministarstva kulture. Ove, 2015. godine, Grad Šibenik je osigurao 1,2 milijuna kuna, a Ministarstvo kulture 700 000 kuna.

KP: Što će se dogoditi s narančastom zgradom ako zaživi planirani MKC u Odeonu? Hoće li zgrada ostati na korištenje udrugama? Čini li vam se da postoji mogućnost da udruge dobiju prostor kojim bi same upravljale, naravno uz financijsku potporu Grada?

V.L., M.K.: Ukoliko zaživi planirani MKC u Odeonu, udruge će napraviti sve kako bi svoja sjedišta zadržale u narančastoj zgradi. U tome bi slučaju ured i kancelarije ostale u sadašnjim prostorima, dok bi se u Odeonu organizirale tribine, koncerti, predavanja, izložbe itd. Želja je Odeon pretvoriti u mjesto okupljanja djelovanja kulturne scene mladih u Šibeniku. Gledano kroz dugoročnije razdoblje, zbog izrazitog turističkog potencijala narančaste zgrade (lokacija uz samu gradsku plažu Banj, idealni preduvjeti za pretvaranje u hotel/hostel) nije nemoguće da udruge u doglednoj budućnosti svoja sjedišta presele na neku drugu lokaciju. Grad Šibenik se, u tom slučaju, obvezao na nalaženje adekvatnog zamjenskog prostora za udruge, kako bi one mogle nesmetano funkcionirati.