F12 Karlovačka je platforma za promociju i razmjenu umjetnosti koja umjesto galerijskog, koristi javni prostor za izlaganje. Platforma djeluje od veljače ove godine, a njene članice jednom mjesečno, u napuštenim gradskim prostorima izlažu radove koje građani i slučajni prolaznici slobodno mogu “udomiti“. Time žele skrenuti pažnju na neobnovljene kapacitete i napuštena mjesta u Karlovcu, ali i povećati vidljivost likovnog djelovanja u zajednici.

Svaki postav prethodno je fotografski dokumentiran, a “udomitelje” se ohrabruje da podijele fotografije preuzetih radova, pri čemu se platforma uvelike oslanja na društvene mreže. S članicama platforme razgovarali smo o motivaciji za rad, potencijalu napuštenih prostora i nezavisnoj kulturi u Karlovcu.

KP: Tko čini platformu F12 i što vas je motiviralo na njeno pokretanje?

Anđela Žapčić: Platformu F12 čine Anamarija Podrebarac, Alenka Mance i ja osobno. Anamarija djeluje kao fotograf te se bavi fotodokumentacijom naših privremenih izložbenih postava, Alenka se bavi održavanjem društvenih mreža i logistikom, a sve zajedno sudjelujemo u prikupljanju donacija i vizualnim rješenjima za digitalne materijale. Moja motivacija je bila širenje ideje o izvaninstitucionalnom djelovanju u polju kulture radi redefiniranja i prenamjene napuštenih prostora te oblikovanja publike koja će prihvatiti ulične performanse.

Alenka Mance: Najviše me motivirala potreba za doprinosom u razvoju nezavisne kulture i umjetnosti.

Anamarija Podrebarac: Mene je najviše motivirala ideja da budem dio neformalne skupine koja se povodi za idejom općeg dobra zajednice, a konačni cilj joj nije profit.

KP: Tijekom godine predstavile ste više različitih umjetnika čiji su radovi izloženi i “udomljeni”. Tko sve može predstaviti svoje radove putem vaše Platforme, odnosno kako birate radove i autore koje ćete izložiti? Koliko sami autori sudjeluju u tom procesu i koliko im je uopće važan ovaj način promocije?

Anamarija: Radove može donirati bilo koji autor bez obzira na dob, obrazovanje ili umjetničko djelovanje. Ne postoji komisija koja bira radove, a mi smo neposredna skupina ljudi koji ih smješta na lokaciju i time pozivamo građane da sudjeluju u interakciji s izložbenim postavom i ponesu ga sa sobom doma. Autori minimalno sudjeluju u samom postavu, njihova uloga se temelji na doniranju radova nama gdje mi biramo lokaciju i dizajniramo galerijski postav. Autori nam svojevoljno šalju svoje informacije koje mi objavimo putem socijalnih mreža i tako ih promoviramo.

KP: Radove postavljate u napuštene prostore grada Karlovca, kako birate te prostore i što se time nadate postići?

Alenka: Karlovac vuče višegodišnju problematiku po pitanju napuštenih prostora te korištenja istih. Imamo prekrasnu arhitektonsku i povijesnu baštinu, koja je godinama neobnovljena i zjapi prazna, jednostavno propadaju ili  ih sruše i sagrade nešto novo. Što se kulture tiče, ne postoje street art zone, ne postoje nezavisni galerijski prostori, svi naši prostori vani ispoljavaju nekakve parametre koji onemogućuju kretanje i manevriranje autora. Kada bi ljudi bili informiraniji o povijesnom kontekstu, možda bi tek onda znali koliko je on mogao biti bogatiji te koliku vrijednost ima. Jako suptilno dajemo do znanja da institucije ne rade svoj posao, nego ga rade civilne inicijative. Također, nadamo se i oblikovanju publike kroz program.

KP: Koliko vam, i da li uopće, u djelovanju pomažu lokalne strukture vlasti i ostale karlovačke udruge i organizacije? Surađuje li platforma F12 s drugim kulturnim i civilnim organizacijama u Karlovcu?

Anđela: F12 kao platforma sustavno izbjegava ispreplitanje s lokalnim strukturama zato što smo svi na neki način imali iskustva s načinima na koji iste strukture blokiraju i ograničavaju manevriranje u kulturi i kreativnoj industriji. Htjeli smo zaobići birokraciju, pravilnike i gabarite i napraviti isto putem (u pravom smislu) nezavisne inicijative. Naglašavamo da kada se priča o F12 platformi, ne radi se o nikakvoj organizaciji niti instituciji, već o tri mlade djevojke i potrebi za samostalnim djelovanjem te širenjem ideje o tome što kao pojedinac možeš napraviti za svoju zajednicu i sredinu, bez da te pritom podupire bilo kakva organizacija ili bilo kakva lokalna struktura.

KP: Koliko prostora i kapaciteta za razvoj ima nezavisna kulturna scena u Karlovcu danas? Koliko za njom uopće postoji interes?

Anamarija: U odsustvu uličnih performansi nije ni došlo do formiranja interesne skupine u gradu. Kada govorimo o razvijanju nezavisne kulture u gradu koji nizom godina sustavno stagnira javlja se mnogo problema među građanima koji ne pokazuju interes za razvijanjem nove kulturne platforme. Grad se izvana čini uređenim, bogat je festivalskim aktivnostima i sadržajima za mlade, no s vremenom kada ste vi pojedinac koji pokušava redefinirati međuprostor sadržaja i političkih gabarita, nailazite na nerazumijevanje i nekritičku masu ljudi koja je zavedena konformizmom danih sadržaja.

Danas se teško natjecati s kreativnom industrijom jer kod njih postoji već definirani kapital kojima organizatori raspolažu te je početak jednostavniji i iz godine u godinu ti sadržaji rastu. Kada pokrećete nezavisnu kulturnu aktivnost vi ste sami i okruženi ste ljudima koji su spremni volontirati za taj cilj. Posljednjih godina svjedočimo padu kapaciteta u nezavisnoj kulturi. Uvijek je bilo teško povesti se za idejom, ostati konzistentan prema svom cilju, ali kada s godinama jedan sustav unazadi vaš rad teško je ostati motiviran.

F12 radi na formiranju nove generacije mladih ljudi u gradu i nadamo se kako će se s vremenom pojaviti nova kritička masa koja će postati pokretač nezavisne kulturne scene u Karlovcu.

KP: Kakav je odaziv građana, odnosno kakve su reakcije publike na vaš koncept i do sada izložene radove? Planirate li djelovanje proširiti i izvan Karlovca?

Alenka: Imali smo dosta negativnih reakcija, zapravo. Naišli smo na mnogo kritika koje su bile temeljene na novcima. Ljude je interesiralo zašto radimo bez kapitala, bez ikakvog profita i zašto radove dajemo besplatno, dok je upravo ideja iza platforme, kao što se može i pročitati na našim Facebook i Instagram stranicama, free art share. Unatoč kritikama, smatram da postoji pozitivan ishod jer su do sada svi radovi bili udomljeni, ljudi nam šalju fotke udomljenih radova, ponekad nas zna i dočekati rad koji je netko samoinicijativno postavio na mjesto našeg postava.

F12 kao inicijativa je napravljena s ciljem primjene isključivo na lokalnu razinu grada Karlovca. Trenutno ne djelujemo ni punih godinu dana, tako da još nemamo u planu djelovati izvan Karlovca.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Danas se mnogi gradovi u svijetu susreću s problemom napuštenih zgrada ili cijelih područja kao posljedicom deindustrijalizacije, demilitarizacije, privatizacije ili gospodarske krize. Kada je o ponovnoj upotrebi praznih prostora riječ, ipak se u najvećoj mjeri radi o prijedlozima neformalnih civilnih aktera koji čine tzv. kreativnu industriju, sastojeći se od umjetnika, arhitekata, dizajnera, start-up tvrtki i društveno-kulturnih grupa i aktivnosti. O primjerima dobre prakse, načinima institucionalizacije privremenog korištenja te o ulozi javne uprave u podršci i promociji ponovnog korištenja praznih zgrada govorit ćemo prvog dana konferencije.

Sa svrhom otvaranja mogućnosti za dijalog i suradnju, drugi dan ove međunarodne konferencije daje pregled dobrih praksi različitih zajednica i društvenih centara, mahom iz Europske unije, ali i domaćih primjera i inicijativa. Kao živi primjeri multidisciplinarnih klastera, društveni centri koriste inovativne prakse kojima doprinose pozitivnim promjenama u društvu. Djelujući kao središta društvenih inovacija, oni su laboratoriji i inkubatori novih načina rada, života i ko-kreacije održivih zajednica. 

Konferenciju zajednički organiziraju Savez udruga Rojca i Gradska Radionica unutar Otvorene platforme Rojc te Zelena Istra.

Raspored konferencije potražite ovdje.

Piše: Matija Mrakovčić

Posljednja u nizu tribina pod nazivom “Kome pri(o)padaju bivši vojni prostori” u organizaciji Centra za mirovne studije (CMS) održana je u sklopu Zelene akademije u Hrvatskom domu na Visu. Na tribini su predstavljeni rezultati istraživanja o prenamjeni vojnih prostora u Hrvatskoj kroz četiri studije slučaja: vojarne Samogor na Visu o kojoj je govorio Kruno Kardov s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Muzila u Puli kojim se bave udruge Zelena Istra i Volim Pulu, vojarne Stjepana Radića čiju je djelomičnu obnovu predstavila Nives Rogoznica iz udruge Eko Zadar, te bivše vojne bolnice u Vlaškoj u Zagrebu o kojoj smo već pisali. 

Zbog svoga položaja i strateške važnosti za sve političke sustave kroz povijest, Vis je bio u sebe poprilično zatvorena sredina. Škoj u punom smislu riječi, na njeg se nije smjelo primati strance niti ga slobodno obilaziti, dolazilo je do masovnih iseljavanja, ljudi su napuštali plodna polja i stare kamene kuće. Vojska je bila kohezivni faktor društva te zamjena za lokalnu vlast odnosno javne institucije. Njenim naglim odlaskom zajednica se našla u problemima ekonomske, političke, ekološke i društveno-kulturne prirode. Vojarna Samogor najveća je vojarna na otoku, primala je i preko tisuću ljudi, a osim nje, Vis je premrežen vojnim podzemnim skloništima stotinama metara ispod zemlje, izdvojenim položajima, bunkerima, prokopima i potkopima, kilometrima tunela za skrivanje brodova. Tijekom godina postojale su inicijative da viška impresivna vojna povijest postane dio kulturne ponude, no inzistiranje na kataloškim, očekivanim i “urbanim” sadržajima pomaklo je fokus kulturnog turizma s otočnih specifičnosti na sličnosti otoka sa svima drugima. Odličan je primjer scena iz filma Vis-à-vis Nevija Marasovića u kojemu likovi, u nemogućnosti ostvarivanja dijaloga, posjećuju “Titovu špilju”, službenu turističku destinaciju, a susret s običnom rupom u zidu izaziva bijes jednog od njih i dovodi do eskalacije sukoba.

U Samogoru je prije odlaska JNA bila biblioteka, tek opremljena kuhinja, spavaonice, igrališta, sanitarni čvorovi, skladišta, vježbališta, radionice, servisi za vozila. Vojarna je predana 1992. godine na korištenje Gradu Visu, a tek je od 2003. u vlasništvu Grada. Početkom dvijetisućitih u njoj su održana tri Otokultivatora, uspješna modela neinstitucionalne, neprofitne kulture u turizmu, koje su organizirali hrvatski ogranak Mreže europskih studenata arhitekture (EASA), Udruženje za razvoj kulture (klub Močvara) i Multimedijalni institut (klub Mama). Projekt je nastao bez velikih početnih ulaganja, uglavnom se samofinancirajući participacijom sudionika, razvijajući se od onoga što je postojalo “na terenu” u kulturnu produkciju, edukaciju, druženje i zajedničko življenje nekoliko stotina ljudi u prostoru koji im nije prvotno namijenjen. Tijekom Otokultivatora u lokalnu se zajednicu ulijevalo oko 800 000 kuna, navedeno je na tribini, u vidu prometa trgovine i ugostiteljstva, boravišnih pristojbi, davanja za pojedine izvođače radova i osiguranje, te je postavljeno pitanje zašto je lokalna vlast nakon treće godine odustala od tog projekta. 

Zaključak da se radilo o sukobu između vizije lokalne vlasti o razvoju otočnog turizma i ponude nezavisne scene možda je i nesvjesno potvrdio aktualni gradonačelnik Visa Ivo Radica koji je istaknuo ključni uvjet za davanje prostora, a to je gospodarski rast. U prostoru vojarne Samogor, na površini od 16 hektara sada su smješteni gospodarstvenici i viške udruge, izgrađena su nogometna igrališta, postoji komunalna infrastruktura, a izrada urbanističkog plana je u tijeku. Što se ostalih vojnih lokaliteta u općini tiče, na području Češke vile planirana je turistička zona sa 150 postelja, u Stoncu 350 kreveta, u Novoj Pošti novo trajektno pristanište i marina s 250 vezova. U Zlopolju poduzetnička zona, u Starinama poduzetnička zona. Također, gradonačelnik je na tribini predstavio i ideju svoga kabineta koju je odavno proslijedio Vladi Republike Hrvatske o davanju suglasnosti lokalnim zajednicama da mogu izravno raspisivati međunarodne natječaje za koncesiju prostora u vlasništvu RH nad kojima bi nadzor obavljalo Državno odvjetništvo. Teodor Celakoski je reagirao rekavši da koncesija nije jedino i sigurno nije najbolje rješenje jer se oslanja na priljev pustih milijuna, dok lokalne vlasti nisu u stanju sklopiti nikakav socijalni ugovor koji bi bio koristan lokalnoj zajednici u ovom trenutku. U svijetlu činjenice da Grad traži ozbiljnog investitora još otkako je Samogor u vlasništvu grada Visa, ideja civilno-javnog partnerstva poput zagrebačkog POGON-a mogla bi biti rješenje svih tih neiskorištenih nekretnina u vlasništvu državne ili lokalne vlasti. 

Takvo je partnerstvo čakovečka inicijativa 1792/2 krajem travnja predložila Gradu i Međimurskoj županiji u čijem je vlasništvu nekadašnja vojarna. Radi se o 2,5 hektara u kojima bi nastao Društveno-kulturni centar čija je vizija samoodrživ model upravljanja i djelovanja. Zbog neriješenih potraživanja Države, pregovori i dalju traju, no prostor je trenutno dan na privremeno korištenje (bez definiranja roka) inicijativi koju čine brojne udruge i zadruge, građani, aktivisti, nezavisni kulturni radnici, umjetnici, arhitekti.

Sličan je plan na tribini predstavila Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra i građanske inicijative Volim Pulu. U suradnji sa Zadrugom Praksa na poziv Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) predložili su alternativu koncesiji i privatizaciji Muzila, poluotoka veličine petine Pule koji je više od sto godina bio isključivo vojno područje. Radi se o modelu privremenog korištenja dijela zgrada za potrebe centra socijalnog poduzetništva i civilnog društva. Za prostor veličine tek oko 2 hektara, od ukupno 180 hektara površine Muzila, Praksa i Zelena Istra trenutno su u procesu okupljanja partnera koje traže među tristotinjak pulskih udruga i zadruga te nekoliko strukovnih udruženja i državnih institucija. Na tribini u Zagrebu koja se bavila istom temom Radojčić je istaknula da kod nas ne postoji pojam privremenog korištenja prostora koji bi se odnosio na vrijeme od izglasavanja prostornog plana do njegove realizacije, te naglasila stvarnu opasnost za budućnost prostora dok investitora nema na vidiku. 

Isto tako, demilitarizacija Zadra u devedesetima ostavila je niz prostora od kojih su neki već postali dijelom urbanog tkiva Zadra, a radi se pretežno o javnim institucijama poput kampusa, knjižnice, doma zdravlja. U natječaj koji je DUUDI raspisao krajem srpnja za iskaz interesa za nekretnine u državnom vlasništvu ubrajaju se Šepurine i Hotel Iž, ali i prostori na otocima Molat i Ist. Konkretno, natječaj je raspisan za stotinu nekretnina koje obuhvaćaju okvirno 20 milijuna kvadratnih metara površine, od neizgrađenog do izgrađenog građevnog zemljišta te objekata. Nekretnine pokrivaju prostore u svakoj županiji Republike Hrvatske, a većinom je riječ o bivšim vojnim nekretninama, među kojima su još šest nekretnina u Puli te brojne nekretnine u manjim gradovima diljem cijele zemlje, poput Češke vile u Visu, ali i Željezare Sisak i Vjesnika u Zagrebu. “Cilj je nekretnine staviti u funkciju, imovina Republike Hrvatske mora i može biti u službi gospodarskog rasta, treba biti pokretač razvoja jedinica lokalne i područne samouprave, ujedno i prilika za inovatore i poduzetnike, investitore, županije, općine, za sve one s vizijom i idejom”, tekst je natječaja DUUDI-ja otvoren do 15. rujna svim fizičkim i pravnim osobama. Republika Hrvatska peta je u Europi, iza skandinavskih zemalja, po veličini imovine u državnom vlasništvu, što nije zanemarivo, a planirani način njihova gospodarenja bit će svakako vidljiv po završetku DUUDI-jeva natječaja. Alternativa postoji. Na tribini smo čuli mogući model upravljačke strukture koji koristi javne resurse, ali koje ne kontrolira isključivo vlast, gdje svaki partner sudjeluje u svojim okvirima, ulažući infrastrukturu ili predlažući i provodeći programe. U sadržajnom smislu tu su socijalno poduzetništvo i gospodarski rast prilagođen zajedničkom korištenju zajedničkih resursa kojim se ponovno stvaraju uporabne vrijednosti. U vlasničkom smislu svi imaju točno onoliko koliko imaju svi ostali. Korištenje prostora možda je prvi korak, onda trebamo tražiti više.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Gormley je osobito zabrinut zbog novog prijedloga zakona britanskog ministarstva pravosuđa kojim će se kriminalizirati skvotiranje stambenih nekretnina, a za počinjeno djelo izricat će se kazna u iznosu do 5000 funti ili do godine zatvora. Umjetnik na temelju svog dugogodišnjeg skvoterskog iskustva smatra kako se zgrade koje čekaju obnovu ili nemaju privatne vlasnike bolje očuvaju ako se koriste u zajedničke svrhe ili služe kao skloništa za beskućnike, a nepružanje skloništa beskućnicima, što predstavlja početni korak ka njihovoj resocijalizaciji, vidi kao neuspjeh svakog društva. Ističe kako prazne zgrade imaju potencijal postati izuzetne kreativne platforme, mjesta razmjene iskustva i rada, a jedan od takvih primjera je slučaj Da! kolektiva koji je 2008. zauzeo šesterokatnicu u Mayfairu.

Nedavno je Centar za Regionalno ekonomsko i društveno istraživanje sa sveučilišta Sheffield Hallam, na inicijativu Crisisa, proveo istraživanje o problemu skvotiranja u vezi s beskućništvom. Istraživanje je pokazalo da je više od tri četvrtine beskućnika koji su zatražili stambenu pomoć od gradskih vlasti dobilo odbijenice jer nisu smatrani prioritetnim slučajevima, dok gotovo polovinu beskućnika čine ljudi s fizičkim hendikepom ili mentalnim poteškoćama. 

Nino Kovačić