Izborom Zlatka Hasanbegovića za novog hrvatskog ministra kulture dovedene su u pitanje temeljne demokratske vrijednosti u državi, prodorom ekstremističkih stavova u politički i društveni mainstream i potrebno je stoga ujediniti se te zajedničkom prosvjednom akcijom stati u obranu umjetničkih i ljudskih sloboda, poručili su na konfereciji za medije 25. veljače u Hrvatskom novinarskom domu predstavnici inicijative Kulturnjaci2016 čija peticija u trenutku pisanja ovog teksta ima 4210 potpisa. 

Glumica Urša Raukar podsjetila je na samoorganizirano skupljanje potpisa netom nakon izglasavanja vlade u kojoj je ministar kulture postao Zlatko Hasanbegović. “Prvih 1000 potpisa za smjenu ministra Hasanbegovića s mjesta ministra kulture smo odnijeli 4. veljače u Vladu i nakon toga nikakav odgovor nismo dobili. Nakon toga smo 17. veljače odnijeli naš javni poziv gospodinu Oreškoviću, premijeru, da nas primi kako bismo mu osobno argumentirali naše razloge zašto gospodin Hasanbegović ne može biti ministar u Vladi RH. Za sada još uvijek odgovor nismo dobili, mi smo i dalje spremni otići kod gospodina Oreškovića i konkretno mu objasniti naše razloge. Smatramo da gospodin Orešković nije dovoljno upoznat sa situacijom u Hrvatskoj, sa situacijom u kulturi Hrvatske jer zbog svog života i životopisa nije boravio u Hrvatskoj i mislimo da nema dovoljno informacija i zbog toga se nadamo da će nas gospodin Orešković ipak primiti”. 

Smatra da teza o tekstu Zlatka Hasanbegovića iz časopisa Nezavisna država Hrvatska iz 1996. kao “mladenačkom ispadu” naprosto ne stoji budući da postoje pisani zapisi i njegove izjave tijekom posljednjih dvadeset godina gdje se apsolutno konzekventno drži svojih ekstremističkih, ideoloških stavova. Također, Raukar je istaknula da su diskurs i način na koji je ministar Hasanbegović napao inicijativu Kulturnjaci 2016 i sve potpisnike, “sasvim sigurno ispod nivoa onoga što bi jedan ministar trebao držati. Ponavlja se u štampi da je izložen linču i harangi jer upravo je ministar Hasanbegović započeo linč i harangu, i to ne samo inicijativu Kulturnjaci 2016, već kulturnjaka općenito jer mi svjedočimo da u emisijama o gospodarstvu i hrvatskom dugu, građani pišu ‘maknite te kulturnjake sa sise pa će se hrvatski dug riješiti’. Ne moram vas podsjećati kolika su minimalna izdvajanja sramotna u ovoj državi i da se time neće spasiti dug, ali smo došli do toga da su kulturnjaci kao takvi na crnoj listi upravo zahvaljujući napadima ministra Hasanbegovića”. 

Operna pjevačica Dunja Vejzović smatra da je neophodno da kulturnjaci sami pred javnošću izraze mišljenje o području kojim se bave. “Javnost naše zemlje kao članice EU nadilazi naše nacionalne granice, a da se ne izgubi ili se odrekne vlastitog nacionalnog lica. To je tradicijski otvoreno i slobodno lice hrvatske kulture, koje ne počinje 1990, kako kaže gospodin Hasanbegović. Mnogi potpisnici uživaju veliku reputaciju u inozemstvu i činjenica je da nas naš ministar i njegova zamjenica nazivaju ‘takozvanim kulturnjacima’. Nije prihvatljivo da se u ministarstvu omalovažavajuće govori o ovolikom broju umjetnika”. Istaknula je da javnost uopće ne bi bila upoznata s postojanjem problema da nisu pokrenuli apel: “Na našim ćemo tribinama pokušati detaljno objasniti i argumentirati o čemu se radi. Naime, da se borimo da područje kulture ne bude vođeno političarima kroz prizmu ekstremnog političkog nazora. Pozivamo istomišljenike da nam se pridruže, a one koji to nisu pozvat ćemo u okviru javnih okruglih stolova ako to još uopće bude moguće. Dok još imamo slobodu govora, govorimo. Već sada ljudi šapću i okreću se da vide može li još netko čuti što su rekli. Ne šapćite nego nam se pridružite i istupite”. 

Naima Balić, dugogodišnja djelatnica ministarstva kulture u području međunarodne suradnje i kulturne politike, predstavnica Republike Hrvatske u Vijeću Europe, u području obrazovanja 4 godine i 14 godina u području kulture, ponovila je riječi koje joj je jednom prilikom uputio Predrag Matvejević: “Teško je osvajati sadašnjost ako nismo prethodno ovladali prošlošću”. Smatra da je ta maksima dobra karakterizacija rada ministra Hasanbegovića. “Čini mi se da nije sam sa sobom raščistio Drugi svjetski rat i stvaranje RH. Zaboravlja se na kongres kulturnih radnika u Topuskom 1944. i jedini živući sudionik toga je gospodin Šime Šimatović, koji je rekao da su na tom mjestu postavljeni temelji kulturnog razvitka RH i ono što će se dogoditi”. Ministrovu izjavu da će imati svoju kulturnu politiku protumačila je ovako: “Ne može se imati svoja kulturna politika, to je davno prevladano i u suvremenoj Evropi tako nešto ne postoji. To je izuzetno dugotrajan proces, sjetite se Andrea Malrauxa koji je došao 1958, u vrijeme Charlesa de Gaullea, na mjesto prvog ministra kulture Francuske republike, deset godina se pripremala kulturna politika da bi zapravo bila objavljena tek 1988. kao prva kulturna politika u Europi. Mi smo to učinili 1998., tada je objavljen izvještaj o kulturi na kojem je napravljena strategija. Znači to je dugotrajan proces i ne može biti osobna kulturna politika. Pa je iz te osobne kulturne politike očito proizašlo i njegovo smjenjivanje Stručnog povjerenstva za neprofitne medije, i mene je snebila rečenica da ono ne treba i da će ukinuti fond. Fond ne postoji. Vjerojatno znate da je 860 milijuna kuna budžet u 2015. godini, od toga su budžetska proračunska sredstva 660 milijuna, a 200 milijuna dolazi što iz Lutrije, što iz europskih fondova, vanjskih sredstava, proračunske rente. Za neprofitne medije su to bila 3 milijuna iz Lutrije koje određuje Vlada. Možda s tim ministar Hasanbegović nije upoznat jer ne zna upravljanje kulturnim institucijama”. 

Ono što ju je zaprepastilo nakon ukidanja Povjerenstva jesu portali na kojima anonimni ljudi govore izrazito ružne riječi o uhljebljenju kulturnjaka: “To zapravo stvara potpuno krivu sliku kulture. Kultura je dobit, kultura je ulog, kultura je razvojna, kultura nije trošak, ne može biti na tržištu i to su izrazito opasne rečenice ako se govori da su kulturnjaci trošak. Jedna uložena kuna u kulturu vraća dvije kune. I ne može biti na tržištu i tržišni zakoni potpuno drugačije valoriziraju kulturu. Prema podacima kompendijuma Vijeća Europe o kulturnim politikama, 1,95 je zaposlenih u kulturnim institucijama, a 16 posto je nezavisna kultura. To je izuzetno velik broj. Kultura stvara radna mjesta, to su kulturne industrije. O tome se mora voditi računa”. Kultura znači demokratičan proces, jednakost, pravdu, snošljivost, razumijevanje, bogatstvo, antifašizam – skup vrijednosti koji omogućuje opstanak demokracije, zaključila je.

Redatelj Zvonimir Jurić smatra da je ministar sam vrh ledene sante desne ekstremističke sile koja ulazi u javni prostor, i “sasvim je jasno da je došao na mjesto ministra kulture zbog svojih svjetonazorskih stavova”. Ivica Buljan, kazališni redatelj i ravnatelj Drame HNK Zagreb, kaže da politička elita računa na smanjenje i nestanak najsnažnijih valova otpora. “Nakon izbora građani nijednoj političkoj stranci nisu dali da u njihovo ime kreira kulturne poltike, a Hrvatska mora nasljedovati i neka pozitivna iskustva koja smo učili o kulturi demokracije. Patriotizam za kakav se mi zalažemo i za koji se vrijedi boriti su temeljni demokratski postulati koje svaka generacija mora dalje nadopunjavati. Naši prethodnici su za nas izborili različite vidove sloboda i mi smo ih dužni štititi, pa i širiti”. 

Inicijativa je najavila protestnu tribinu koja će se održati u Hrvatskom novinarskom društvu u utorak, 1. ožujka, u 18 sati. Na toj će tribini ponovno objasniti svoje razloge za traženje smjene ministra kulture, a bit će pozvani svi potpisnici apela da kažu zašto su potpisali. Nakon toga kreće se u organizaciju niza tematskih tribina pod nazivom U kontekstu koje će iz raznih uglova sagledavati i problematizirati ovu situaciju. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U četvrtak, 4. veljače u 9.30 pred zgradom Vlade RH, inicijativa kulturnjaci2016 održala je press konferenciju povodom predaje peticije za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Novinarima su se obratili istaknuti kulturni radnici i umjetnici koji se protive novoj paradigmi koju, kako svojim prethodno iznesenim stavovima i ideološkim pozicijama koje zastupa, tako i prvim potezima, najavljuje ministar Hasanbegović. 

Novinarima se obratila glumica Urša Raukar ističući kako “Hasanbegović nema nikakvog iskustva u vođenju bilo kakve kulturne institucije, ne poznaje mehanizme lokalne ni međunarodne suradnje niti iskorištavanja evropskih fondova, ne poznaje vrlo kompliciran i suptilan sustav kulturnih institucija i svih segmenata kulturne proizvodnje. No, iznad svega Zlatko Hasanbeogović je svojim mnogobrojnim izjavama svjedočio i svjedoči o svojim ekstremističkim ideološkim stajalištima koja su u suprotnosti sa temeljnim odredbama Ustava RH i prema tome je neprihvatljiv da vodi bilo koje ministarstvo, a kamoli ministarstvo kulture. Ideologija koja negira antifašizam je loša ideologija, zla ideologija, i ne želimo da takva ideologija vodi ministarstvo kulture jer je ona u suprotnosti sa svim elementarnim civilizacijskim i demokratskim postignućima, ideologija koje se odrekao cijeli demokratski kulturni svijet”, napomenula je Raukar.  

Novinarima se obratila i operna pjevačica Dunja Vejzović ističući kako svoj potpis na peticiji vidi kao moralnu obavezu “ne samo kao djelatnika kulture već kao građanke Republike Hrvatske. Ovim se očitujem na nešto što me jako iziritiralo i uznemirilo otkako je naša nova vlada konstituirana i imenovala svoje ministre. Taj osjećaj je pojačao nelagodu koju sam imala još od referenduma o braku, ne zbog rezultata, već zbog agresivnog načina s kojim je klerikalno dominirana grupa promovirala svoje interese. Grupa koja izrabljuje vjeru naroda i koristi ju za svoje interese koji su nazadni i protiv slobode pojedinca. Do tog trenutka nisam smatrala tu grupu opasnom za budućnost demokratske Hrvatske, u ovom trenutku sada vidim jasno da tadašnja bojazan poprima oblike straha. Lista izdajnika, hm, to me podsjeća ne samo na nacional-socijalizam nego i na neki loši film o srednjem vijeku. Mi umjetnici moramo biti senzibilni na pitanja slobode i moramo imati ministra koji nam tu slobodu garantira. Netko tko antifašizam osuđuje kao nešto prevaziđeno, taj prihvaća fašizam, a fašizam ne dozvoljava slobodu mišljenja. Zar je netko tko ima svoje mišljenje izdajnik? Ministar kulture mora biti otvoren prema svijetu, tolerantan i ne smije biti ekstremistički usmjeren. I još na kraju, ako ste mog mišljenja, nemojte sjediti kod kuće i kukati. Sada je vrijeme i još nije kasno”, rekla je Vejzović u svom obraćanju javnosti.  

Pisac i urednik Dražen Katunarić smatra kako je vlada najavljivala da će postaviti na tako osjetljivo mjesto jednu stručnu osobu, no da se tu stvar izjalovila. “Postavila je osobu koja je polarizirala hrvatsku javnost, hrvatske kulturnjake i napravila je neku vrstu partijske diferencijacije između onih koji su poštena inteligencija i onih koji su nepodobni i to je osoba koja već u prvim koracima sprovodi neku vrstu kulturne revolucije. Mislim da je svaki demokrat antifašist, ali nije svaki antifašist demokrat. Gospodin Hasanbegović nije ni demokrat ni antifašist, a uz to je i nekompetentna osoba”, zaključuje Katunarić.

Tihomir Milovac u svom je obraćanju istaknuo kako je kao povjesničar umjetnosti imao izrazitu potrebu reagirati na izjave i ponašanje gospodina Hasanbegovića, njegove izjave prije preuzimanja mandata, a i za tijekom posljednjih desetak dana otkako je ministar kulture. “Gospodin Hasanbegović kao povjesničar ne daje nam pouzdanje da će posao ministra kulture obaviti dobro. Njegova izjava da Hrvatska treba odrediti nultu točku otkud kreće nova paradigma, a to je ’90. godina prošlog stoljeća kad se Hrvatska osamostaljuje, pokazuje da on ne razumije područje kulture, a kultura je kontinuitet. Bila ona dobra ili loša, ona je uvijek prisutna i ne možemo je izdvojiti. Ono što on zagovara je izdvajanje dijelova kulture koji odgovaraju toj novoj paradigmi. To završava obično loše, povijest nas je o tome naučila, 1930-ih godina, govorim iz područja vizualnih umjetnosti, nacisti su napravili nešto što je ostalo zabilježeno kao neopisiva greška i jedna velika potvrda avangardnoj umjetnosti. Izdvojili su ono što nije bilo u suglasju s nacističkom politikom, zvali su to entartete kunst – izopačena umjetnost – bojim se da ovakvi stavovi koje pokazuje ministar Hasanbegović ide prema tome. Da li ćemo mi u budućnosti izdvojiti Ivana Picelja, grupu Exat 51, Sanju Iveković ili nekoga tko je ostvario svoje ponajbolje rezultate upravo prije ’90-e godine i koji su hrvatsku umjetnost podigli na svjetske razine, da li ćemo ih od sada nadalje brisati, da li će nam gospodin Hasanbegović dati gumice kojima ćemo brisati povijesna razdoblja? Ja se bojim da to neće ići i mi ćemo se tome ozbiljno i žestoko suprotstaviti”, napominje Milovac. 

Zbog spriječenosti, na press konferenciji nije mogla sudjelovati Naima Balić, dugogodišnja djelatnica ministarstva kulture u području međunarodne suradnje i kulturne politike, a njezinu izjavu koju prenosimo u cijelosti, pročitao je glumac Adrian Pezdirc: “Od 1981. do 2004. radila sam u Ministarstvu kulture RH uz ministre/ice: prof. Božidara Gagru, akademika Milivoja Solara, akademika Vlatka Pavletića, akad. glumca Zlatka Viteza, dr. Vesnu Girardi Jurkić, mr. Božu Biškupića i dr. Antuna Vujića, prepoznatih osoba iz kulturnog, umjetničkog i javnog života. Svi su oni dolaskom na taj odgovoran položaj neko vrijeme proveli upoznavajući se s radom svog prethodnika i nikome od njih nije bio prvi potez razrješenje nekog odbora ili vijeća. Novoimenovanom ministru dr. Hasanbegoviću to je bio prvi potez. On očito dolazi s unaprijed određenom misijom – zabranama, ukidanjima vijeća, odbora savjetodavnih tijela Ministarstva, prijetnjama organizacijama civilnog društva, nezavisnoj kulturi… a uz sve to još relativizira antifašizam, što je za mene apsolutno neprihvatljivo. Želim nastaviti živjeti među ljudima različitog podrijetla, vjere, nacije u kojem će se i dalje nastaviti razvijati demokratsko društvo temeljeno na zasadama modernog antifašizma, koje će štititi prava manjina, drugačijost u različitosti, a to je bogatstvo društva, pravo na slobodu govora, za sve ono što stoji u Ustavu RH i što smo potpisali u dokumentima kada smo postali članicom EU”.

Na samom kraju press konferencije, okupljenima se obratio dramaturg i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti Sergej Pristaš upozoravajući kako je hrvatska kultura kultura raznolikosti te kako joj “ne treba jedna nacionalna paradigma koja će pod jednom kapom postrojiti sve što se u hrvatskoj kulturi događa, a i isključiti veliki dio toga. U hrvatskoj kulturi mora biti mjesta i za Anju Šovagović i za Olivera Frljića, jednake prilike i jednake uvjete moraju imati i Histrioni i Montažstroj. U hrvatskoj kulturi trenutno se četiri grada natječu za prijestolnicu kulture. Istupi ministra kulture, njegova retorika, ozbiljno ugrožavaju njihove prilike da to i ostvare. Ono što mi tražimo je ministar kulture koji je pročitao barem povelje UNESCO-a, temeljne političke strategije u Evropi, sve one koje su i do sada pisane u Hrvatskoj, koji poznaje kulturu, koji poznaje kulturnu scenu i koji nema namjeru nikoga isključiti. Ako ministar kulture i premijer misle da će na ovaj način zaustaviti jedan dio kulturne produkcije u Hrvatskoj, varaju se. Mi ćemo se u sljedeće četiri godine baviti još i više kulturom, a prije svega onda njima, ako to traže”, zaključio je na kraju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Autori tih tekstova i intervjua, uglavnom mlađe i srednje generacije – poput Jerka Bakotina, Tomislava Medaka, Maroja Mrduljaša, Tihane Bertek, Jasne Žmak, kolektiva WHW, Ane Kutleše, Dore Budor, Srđana Sandića, Dejana Kršića, Srećka Horvata, Vesne Kesić, Željka Blaće, Luke Ostojića, Ante Jerića, Ive Marčetić, Vida Mesarića, Igora Bezinovića, Mime Simić, Roberta Perišića i Borisa Postnikova – i sami su etablirani kulturni radnici, novinarke i novinari, kritičarke i kritičari, umjetnice i umjetnici te fakultetski predavači. Dakle, u nešto više od godinu dana objavili smo, da spomenem tek neke, razgovore s kulturnim teoretičarom Jimom McGuiganom, slovenskom filozofkinjom Alenkom Zupančič, kustosicom u njujorškom studiju Marine Abramović Jovanom Stokić, romanopiscem i dramatičarom Goranom Ferčecom, stručnjakom za neprofitne medije Salvatoreom Scifom, filozofom i predavačem na londonskom Goldsmithsu Albertom Toscanom, književnom teoretičarkom i sveučilišnom profesoricom Tatjanom Jukić, američkim umjetnikom i kustosom Markom Tribeom, teoretičarom i sveučilišnim profesorom Miškom Šuvakovićem, umjetničkim kolektivom Abart, predstavnicima beogradskog Kontekst kolektiva, politologom Oliverom Marchartom i urednikom Hrvatske književne enciklopedije Tomislavom Šakićem.

Također, objavili smo kritičke osvrte na manifestacije poput Queer Zagreb, Subversive Film Festival, Terraneo, Dani hrvatskog filma, Filmske mutacije, Motovun Film Festival,  PSSST! – Festival nijemog filma, Zoom Festival, 25fps, Human Rights Film Festival, knjige Darka Suvina i Marka Fishera, međunarodne konferencije kao što su Dosezi psihoanalize i Praxis: kritika i humanistički socijalizam. Kroz niz tekstova bavili smo se i zakonskom regulativom prava umjetnika i umjetničkih djelatnosti, kao i dubioznim tretmanom rodnih pitanja na javnoj televiziji te kritički pratili raspravu oko donošenja zakona o sveučilištu, znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. U sklopu projekta mapiranja nezavisne kulturne scene objavili smo petnaestak intervjua s akterima i predstavnicima kulturnih organizacija iz svih dijelova Hrvatske. Kroz razgovore s njihovim glavnim urednicama i urednicima, internetskom smo čitateljstvu predstavili rad Hrvatskog filmskog ljetopisa, Europskog glasnika, Teme i Života umjetnosti, tiskanih časopisa koji se bave kulturom, a isto planiramo i s Trećom, Gordoganom i Quorumom.

Bavili smo se i društvenim, ekonomskim i političkim fenomenima kao što su javni interes u slučaju šoping centra Cvjetni, medijski tretman presude Anti Gotovini, sistemska kriza kapitalizma, javno financirano obrazovanje i znanost, studentski prosvjedi u Velikoj Britaniji, hrvatski politički i izborni sustav, javna rasprava o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, rasističko i nacionalističko divljanje na sportskim manifestacijama. Na kraju, no ne i manje važno, dnevna produkcija vijesti iz područja suvremene umjetnosti i kulture iz zemlje i inozemstva, najave različitih tipova kulturnih manifestacija koje se održavaju diljem Hrvatske, kao i natječaji koji pokrivaju širok spektar mogućnosti, od edukacije preko financijskih potpora do izlagačkih poziva, na godišnjoj razini svaki u svojem segmentu prelazi brojku od nekoliko stotina. Ti tekstovi i razgovori nisu produkt hirovitih inklinacija specifične uređivačke politike već realno utemeljene reakcije na zbivanja u našem širem i bližem kulturnom, društvenom i znanstvenom, obrazovnom i političkom polju. Radi se o knjigama ili prevedenim na hrvatski jezik ili napisanima na hrvatskom koje se mogu kupiti u hrvatskim knjižarama te na festivalima, izložbama, predavanjima, koncertima, tribinama i okruglim stolovima održanima u Hrvatskoj, predstavama i performansima također odigranim u Hrvatskoj.

Organizacija koja upravlja portalom Kulturpunkt.hr ili, ako hoćete, njegov nakladnik, godinama sustavno radi na kritičkoj edukaciji mladog novinarskog kadra u kulturi, i to kroz projekt Školice, kojeg je prošle godine provodila zajednički s Kulturtregerom, ali i uz potporu Europske komisije kroz program Leonardo da Vinci, kao i kroz međunarodni mentorski projekt Criticize this!, kojeg provodi u suradnji s KPZ Betonom i Seecultom iz Beograda, Plimom iz Ulcinja te već spomenutim Kulturtregerom, a uz potporu Europske Komisije program Kultura 2007-2013.

Grad Zagreb je – kao što smo već i pisali –  taj rad procijenio godišnjim iznosom od 27.4 kune po danu ili, kumulativno, iznosom od 10 tisuća kuna za rad portala te iznosom od 15 tisuća za edukacijski projekt u području video-aktivizma kojeg smo razradili zajednički s Fade Inom i Filmaktivom iz Rijeke.

Na prošlotjednoj konferenciji za medije povodom objave rezultata, Goran Sergej Pristaš iz kolektiva BADco. nekoliko je puta istaknuo kako gradska vlast očito ne shvaća da ti projekti, vrlo jednostavno, znače – rad. A rad znači i zaposlenje i doprinose i porez i prirez za svaku od organizacija uključenih u ovu priču. To, dakako, znači i da novac poreznih obveznika koji se izdvaja za javne potrebe u kulturi – a dodjeljuje se mediju koji sustavno prati, propituje, kritizira, valorizira i afirmira istu tu kulturu – stvara petlju: za većinu  od spomenutih tekstova i razgovora koje smo objavili autoru je uredno isplaćen honorar u brutto iznosu, jednako kao i plaća stalno zaposlenih u organizaciji, isto kao i honorari nas stalnih suradnika koji smo odgovorni za svakodnevno funkcioniranje medija u kojem radimo. Onaj dio tekstova koji nije plaćen ustupljen je organizaciji zato što je već objavljen (i plaćen) u drugom mediju ili kroz neku drugu platformu. Identična je situacija i s WHW-om, Bezimenim autorskim društvom (BADco.), [BLOK]-om, H-Alterom, Dominom, Kulturtregerom, Voxfeminaeom, Ekscenom i drugima. Ovaj dio, budući da funkcionira po logici fluktuacije realnog kapitala koju, vjerujem, čak i gradske vlasti razumiju, morao bi biti jasan. No, ono što je sasvim sigurno jest da gradske vlasti ne razumiju svojevrsni je dvostruki povratak toga ulaganja: naime, tektonika živoga kulturnoga polja podrazumijeva stvaranje nečega što se uobičajeno naziva simboličkim kapitalom, a on je u potpunosti nemjerljiv ekonomskim ili birokratskim metajezikom. Što kultura “znači”? Što kultura uopće jest? Pitanja su to na koja nema jednoznačnog odgovora, no ono što je sigurno – ali nisam siguran razumijemo li se pritom “mi” i “oni” – jest da se ona i dalje proizvodi i konzumira u svojem najširem spektru; živa je, opipljiva, kritički naoštrena, ispunjena značenjem i u stanju perpetualne cirkulacije. Ono što je naša odgovornost jest da ju činimo dostupnom svima i u svakom trenutku.

Ono čemu svjedočimo posljednjih godina sistemsko je nerazumijevanje uvjeta u kojima ta kultura nastaje, njezine diseminacije i njezine konzumacije. Iako govorimo o onome što se najčešće etiketira kao „nezavisna kultura“, njezina vertikalna dinamika – u suvremenim uvjetima cirkulacije znanja, prenošenja informacija i integracije različitih ideoloških i interesnih subjekata – nije ograničena, pa ju fenomenološki ne možemo ni smatrati marginalnim odbljeskom u široj kartografiji kulturne proizvodnje i potrošnje. Crta razgraničenja između estetičkih principa i habitusa institucionalne i vaninstitucionalne kulture itekako postoji. Prva uglavnom funkcionira po principima vijeća staraca ili, neoliberalnom terminologijom, trustova koji – kao i kulturna proizvodnja kakvu zastupaju – sjede udobno u naslonjačima od mahagonija, na čiji rad ne postoji pravo na veto i čija je pozicija čvrsto utemeljena u kapitalističkom modelu partikularnog interesa. Potonja se vodi idejama umjetničkog i istraživačkog rada, kritike i propitivanja postojećih ideoloških, ekonomskih i kulturnih modela i otkrivanja nevidljivih točaka u povijesnim narativima i društvenim odnosima. Da upotrijebim slobodniju analogiju s pokretom Occupy Wall Street, prva čini jedan posto, a raspolaže većinom, dok druga čini 99 posto i raspolaže mrvicama sa stola javnih potreba u kulturi. Iako u konkretnoj statičkoj raspodjeli sredstava postotci možda i jesu drukčiji – poanta je ista. Kao i samozadovoljni i prijezirni pogledi s balkona koje, uz šampanjac i koktele od rakova, upravljačka elita upućuje prosvjednoj masi na ulici.

No, u klasifikaciji Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, svaka je produkcija koja nema institucionalno zaleđe kojemu je osnivač Grad Zagreb – nezavisna produkcija. Pa je tako Cest is D’Best – zagrebački festival čiji izuzetni prošlogodišnji programi “Gastro kutak Gorenje uz pivo i vruće plesne ritmove”, “Dječje igraonice i radionice Dukatino”, “Igraj se i zabavljaj s Markom Markicom (Hrvatska pošta)” i “Utrke konobara” zasigurno predstavljaju sam vrh kulturne ponude Grada Zagreba – nezavisna produkcija jednako kao i UrbanFestival. UrbanFestival je, podsjećam, manifestacija koja već deset godina djeluje kao kritička platforma i odabirom specifičnog programa u javnim prostorima grada predstavlja suvremenu svjetsku umjetničku produkciju koja se istim tim javnim prostorom i bavi. Cest is D’Best, koji će nas i ove godine bez sumnje počastiti sjajnim kulturnim programom, Gradu Zagrebu vrijedi 150 tisuća kuna, a UrbanFestival –  60 tisuća kuna. Moguće je, doduše, da Cest is D’Best ove godine planira ipak nešto kritičniji program, uz obavezni posttranzicijski joie de vivre i, recimo, “Gastro kutak Dalmacijavino uz vino i vruće plesne ritmove”, “Dječje igraonice i radionice Dioki”, “Igraj se i zabavljaj s Prugom Prugicom (Hrvatske željeznice)” i, kao šećer na kraju, “Utrke tekstilnih radnica”.

Mario Kovač je za potrebe ovoga teksta, a nakon konferencije za medije koju je organizirao Savez udruga Operacija grad, izjavio: “Ono čemu se ja nadam je da je ovo konačno postignuta kritična masa koja mora dovesti do promjene ovakvog sustava. Ono što se dešava u kulturnoj politici, ne samo Grada Zagreba nego i cijele Hrvatske, je činjenica da je od oba sustava – onoga socijalističkog i ove ‘nazovi’ demokracije koju imamo sada – pobrano najgore od oba svijeta. Umjesto da smo uzeli socijalnu osjetljivost od socijalizma, a fer borbu i nadmetanje od kapitalizma, desilo se da kod nas vlada klijentelizam i premreženost vezama, birokratizam kakav je bio u bivšem sustavu, a gramzivost i pohlepa od ovog novog, mi nismo pobrali najbolje, mi smo pobrali najgore od oba svijeta. Voda nam je zapravo došla do grla, to je fraza, ali činjenica je da je tako. Pogotovo približavanjem toj famoznoj Europskoj Uniji, što god mi mislili o njenoj strukturi, činjenica je da se ovakve stvari tamo i tada ne bi trebale dešavati. Ovo je moguće i zadnji vlak pohlepe – govorim o tih 11 milijuna kuna nestalih iz prijedloga proračuna Gradske skupštine – a to su promili, to nisu postotci koji nestaju i koji se uzimaju. Mi namjerno nismo spominjali gradska kazališta koja barataju stotinama milijuna kuna, a mi ovdje govorili o desecima tisuća. To su enormne razlike. Kad se taj sustav konačno promijeni, a nadam se da je došlo vrijeme za to, za što vidim i odlučnost okupljenih iz različitih svjetonazorskih, etičkih i estetskih pozicija, nadam se da napokon možemo ostaviti sitne rasprave na stranu i zajednički ići rušiti tu trulu kulu od karata”. Odgovornima u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport postavio je i pitanje: “Najjednostavnije pitanje koje sumira sve što smo govorili na  konferenciji za medije – tko iz Gradskog ureda za kulturu i po kojim kriterijima odlučuje o konkretnim sredstvima koja dobivaju subjekti koji se prijavljuju na natječaj?”. Odgovor koji smo dobili – ne od pročelnika Ivice Lovrića ili zamjenika Tedija Lušetića, na čemu smo inzistirali, već od glasnogovornice Tee Akrap – u duhu je, naravno, zakonski reguliranog pristupa javnim podacima i nedvosmisleno glasi: “Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, na prijedlog kulturnih Vijeća, donosi konačnu odluku o dodjeli sredstava”. No, Mario Kovač je kao predsjednik Vijeća za urbanu kulturu i kulturu mladih javno iznio ocjene koje je to vijeće dodijelilo projektima s nezavisne kulturne scene, a iz kojih je jasno vidljiva diskrepancija između dodijeljenih ocjena i dodijeljenih sredstava. Primjera radi, to Vijeće nikada nije vidjelo projekt tvrtke „Neki Daniels Media d.o.o.”, a koja je u raspodjeli novca poreznih obveznika Grada Zagreba za projekt Zagreb World Music (za koji na službenoj stranici marketinške i koncertne agencije stoji da je “generalni termin za svijetsku (sic!) glazbu koji se odnosi na tradicionalnu glazbu neke zemlje, njezin folklor ili kulturu”) dobila 150 tisuća kuna, a projekte koji su došli do njihovih ruku – oni BADco.-a, [BLOK]-a, Domina, WHW-a – dobili su najviši mogući predikat, ali ne i sredstva koja tom predikatu odgovaraju. Ovakav postupak jasno pokazuje da predstavnici Grada ne poštuju odluke vijeća kao što i odbijaju javnosti obznaniti tko točno i po kojim kriterijima kroji konačnu računicu. To je, između ostalog, jasno i iz izjave Naime Balić, koja je, kao i Kovač, izašla u javnost s ocjenama Vijeća za međunarodnu suradnju: “Mi smo programe udruga koje su aplicirale za europske fondove i mogu gradu donijeti europski novac označili kao prioritet. U tom su smislu najbolje ocijenjeni programi nezavisne kulture. Institucije kojima se dodjeljuju najveća sredstva imaju nedorečene programe i mi smo molili da se oni ne uzimaju u obzir. Dogodilo se nešto drugo i zato smo dogovorili sastanak s pročelnikom Ivanom Lovrićem i njegovim zamjenikom Lušetićem kako bi od njih čuli koji su kriteriji u dodjeli sredstava”. Iako smo njenu izjavu u dopisu Gradskom uredu koristili tek kao referencu na kontradiktorne postupke gradskih službenika, valjda onog bezimenog “tima stručnjaka” koje je Lušetić spominjao u emisiji “Katapultura” Hrvatskog radija, robot na autopilotu odgovorio je samo: “Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, na prijedlog kulturnih Vijeća, donosi konačnu odluku o dodjeli sredstava”. Unatoč tomu što vijeća pri Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport imaju tek savjetodavnu funkciju, ona su sastavljena od kulturnih radnika, teoretičara, producenata, umjetnika, kritičara i drugih stručnjaka, ali teško se oteti dojmu – pogotovo ako u obzir uzmemo s kakvim informacijama članovi raznih vijeća izlaze u javnost – da je njihova funkcija tek ceremonijalna.

Ovakav tretman, ali i činjenica da je njezina organizacija ove godine za svoje projekte dobila 85 tisuća kuna, čak 60 tisuća kuna manje nego prošle, zasigurno je jedan od razloga zbog kojeg je Selma Banich iz Eksperimentalne plesne scene, platforme za suvremeni ples i izvedbene umjetnosti koja je nedavno proslavila desetu godišnjicu rada, najavila da će Gradskome uredu za obrazovanje, kulturu i sport “donirati svoj izmet”. Na to će spomenuti bezimeni automat, odgovarajući doduše na jedno drugo pitanje, reći samo: “Grad svake godine prepoznaje rad nezavisne scene i to kroz dodjeljena (sic!) sredstva što potvrđujemo time da financiranje nezavisne kulture nije smanjeno u odnosu na prošlu godinu dok su u ostalim segmentima kulture sredstva smanjena”. Pitanje upućeno dopisom u Gradski ured, a postavio ga je Goran Sergej Pristaš iz kolektiva BADco., glasilo je: “Kada će se u ovom gradu početi prepoznavati da to što ljudi na nezavisnoj sceni rade jest rad, da se ljudi time zapošljavaju, da ljudi od toga žive, i da je to umjetnička produkcija koja ne samo da njima osigurava da žive već i privlači pažnju na grad Zagreb, dovode ljude koji su zainteresirani za to što se zbiva, da vide i neke druge stvari i omogućuje da taj grad bude na mapi relevantnih međunarodnih događanja. One donose investicije u ovaj grad jer radi se o realnim sredstvima iz europskih fondova i to za projekte za koje su te organizacije pokazale, ne samo da su u ih stanju napraviti, već i da su ih neki od njih uspješno priveli kraju. I onda su ponovno dobili povjerenje europskih fondova, na još višem stupnju, i s još više sredstava za takve projekte. Pitanje je vrlo jednostavno: kada će Grad Zagreb, ako već ne može ulagati u njihov razvoj, barem pratiti onime što je minimum koji je adekvatan tome da bi se to omogućilo?”.

“Mislim da je svima jasno i toliko smo to puta javno iznosili, radili međunarodne konferencije na tu temu i sastanke s odgovornima, da sustav ovakav kakav jest i na razini kako je on zakonski i strukturno postavljen ne funkcionira”, istaknula je ravnateljica Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade Emina Višnić i dodala: “Međutim, još je veća boleština koje smo svjedoci i koja se i ove godine vidi, kao i prethodnih godina, jest da je ključna, temeljna i sveprožimajuća mjera gradske kulturne politike klijentelizam, odnosno zadovoljavanje po političkoj i rodbinskoj osnovi onih koje naprosto treba zadovoljiti. Grad Zagreb ponovno pokazuje nekompetenciju u prikazivanju tih rezultata, međutim, ono što je nevjerojatno da jedna gradska vlast donosi takve odluke, a da pritom nikome nije jasno, odnosno nagađa se tek, tko su ljudi koji stoje iza toga, tko su ljudi koji su odgovorni, da se kontinuirano zagrebačka kultura urušava i dovodi u stanje apsolutne guštare gdje je bilo kakav razvitak, bilo što pametno, obrazovano, bilo kakvo znanje stavljeno na marginu, a u ime politike koja se samo može nazvati klijentelizmom”. Navodeći izjavu Tedija Lušetića  u prilogu Hrvatskog radija, Emina Višnić rekla je i: “Smatram da je uvredljivo da glavni čovjek za kulturu grada Zagreba na Hrvatskom radiju objašnjava te nevjerojatne poteze koji se vide iz famozne ‘bijele knjige’ kao tehničku grešku. Postavila bih pitanje Gradskom uredu za kulturu, kako je moguće da jedna javna uprava, s toliko zaposlenih ljudi, u istom tom uredu može dozvoliti takve tehničke pogreške, ako se već radi o tehničkim pogreškama?”. Bezimeni glas delegiran preko spomenute glasnogovornice na to je odgovorio: “Termin ‘tehnička pogreška’ korišten je u slučaju sufinanciranja kazališne družine ‘KuFER’ koja nije podnijela izvještaj o svom radu za drugu polovicu 2010. godine te iz tog razloga nije potpisala ugovor za 2011. godinu za dodjeljena (sic!) sredstva u iznosu od 70.000,00 kuna. Kako je riječ o umjetničkoj organizaciji koja je puno napravila na promociji mladih redatelja i glumaca, Vijeće i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport i ove je godine odlučilo dodijeliti 30.000,00 kuna, ali naglašavajući kao obvezu prema pravilima rada Gradskog ureda redovito podnošenje izvještaja, te se i ovaj iznos neće realizirati dok kazališna družina KuFER ne podnese izvještaj za 2010. godinu”. Ako je to uistinu razlog, ako je Gradskom uredu izvještaj o radu uistinu bitna stavka u odlučivanju, vjerujem da bismo svi voljeli vidjeti izvještaj o radu na temelju kojega je internetski portal Dopmagazin – na kojemu između 26. studenog 2010. i 16. ožujka 2011. pa potom opet između 23. kolovoza 2011. i 14. veljače 2012. nije obavljen niti jedan članak i u čijem impressumu stoji kako „ima 10 godina i pimpek 22 centimetra“ – u raspodjeli, kao i prošle godine, dobio 7 tisuća kuna. Taj bismo izvještaj o radu onda mogli usporediti s onim portala kao što su Voxfeminae.net i Queer.hr, a koji su svojim svakodnevnim radom, očito tako smatraju u Gradskom uredu, zaslužili brisanje iz sustava proračunskih sredstava za kulturu Grada Zagreba. Ili, recimo, sa slučajem H-Altera koji je svojom rubrikom za kulturu također aplicirao za gradska sredstva, ali ih, kao ni prošle godine, nije dobio.

Miljenka Buljević, predsjednica SU Operacija grad, rekla je: “Nakon što su objavljeni rezultati Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, iz njega se, između ostalog, da iščitati i da Grad ne prepoznaje projekte koji su progresivni, kritički i izvrsni. Pri tome naročito mislim na projekte nezavisne produkcije koja je iznijela najviše europskih projekata ove godine i uopće nije dobila potporu od Grada Zagreba. Dakle, 16 tisuća eura koji je Grad dodijelio za matching europskih projekata samo članicama Saveza udruga Operacija grad apsolutno je beznačajan, zato što je to svega 10 posto od onoga što je Grad Zagreb trebao uložiti da bi samo ove organizacije u Zagreb dovele preko 400 tisuća eura. Šesnaest tisuća eura naspram 400 tisuća eura je strahovito malen odnos i Grad Zagreb, iz toga se čini, apsolutno ne prepoznaje izvrsnost projekata nego se bavi podmirivanje nekakvih lokalnih projekata koji imaju ruralni karakter, koji se bave zabavom, koji se bave vašarom, a to se jasno da iščitati iz ovih rezultata. Osim toga, da se iščitati i to da je nezavisna produkcija očigledno proširena kategorija: Grad Zagreb je nezavisnu produkciju proširio na HAZU i na Zagreb film. Ja uistinu ne znam prema kojim definicijama te institucije spadaju u nezavisnu produkciju. Htjela bih istaknuti i to da one organizacije unutar nezavisne produkcije koje su još prošle godine imale nekakva sredstva, da su im i ta sredstva rezana. Uzet ću samo primjer BADco.-a koji je ove godine izgubio, u odnosu na prošlu, 120 tisuća kuna za europski projekt. Oni su na temelju rezultata od prošle godine ušli su u veliku europsku produkciju i Grad Zagreb je ove godine jednostavno okrenuo leđa. Tako da mislim da iako grad formalno nema kulturnu politiku, ona se itekako može iščitati između redova rezultata, a ona je da su neke organizacije i neke projekti bitni, za razliku od onih za koje je na europskoj razini dokazano da vrijede. Ovdje bih dala neke preciznije podatke, a izdvojit ću samo organizacije iz Saveza udruga Operacija grad: Domino je u europskoj konkurenciji bio prvi, BADco. je u europskoj konkurenciji bio prvi, Kurziv i Kulturtreger su u konkurenciji od 105 projekata bili osmi. To, dakle, nisu projekti koji su tek prošli na natječajima za europske fondove, to su projekti koji su prošli s najvišim ocjenama. Domino je imao 100 bodova od mogućih 100, Kulturtreger i Kurziv su imali 95 od mogućih 100. Mi ovdje pričamo o najboljim projektima u Europskoj Uniji, a ne samo o najboljim projektima u Zagrebu”. Miljenku Buljević smo, kao i ostale sugovornike, zamolili da odgovornima u Gradu postavi direktno pitanje: “Postavila bih pitanje, pogotovo nakon izjave Naime Balić da je Vijeće za međunarodnu suradnju imalo za prioritet europske projekte, kako je moguće da europski projekti nisu podržani od strane Grada Zagreba? I još jedno vrlo banalno pitanje: čemu tri mjeseca čekanja da bi se dobili rezultati Programa javnih potreba u kulturi kada mi već u ovom trenutku počinjemo pisati projekte koji će se prijaviti u lipnju za sljedeću godinu?”. Odgovor koji smo dobili, samo na jedno od pitanja, u istome je tonu kao i ostali: “Novac koji za sada nije raspoređen Programom javnih potreba u kulturi spada u kategoriju rezerviranih sredstava koja su služila svake godine do sada pa služe i ove kako bi Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport mogao reagirati na zahtjeve koji stižu tijekom godine a odnose se prvenstveno na gostovanja po pozivu, participaciju u programima koji su financirani iz fondova Europske Unije te za financijske programe koji su započeli 2011 godine. Novina je da od 2012. godine Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport ima dogovor s Ministarstvom kulture o zajedničkom financiranju projekata Europske Unije na principu jednakih polovina. Bitno je naglasiti da ovaj Ured nikada nije odbio prihvatiti ulogu partnera korisnicima koji su aplicirali za projekte Europske Unije te da isto tako nikada nije odbio sufinancirati dobivene projekte”. Ukoliko “rezervirana sredstva” postoje, zašto ista nisu raspoređena EkS-sceni, WHW-u, Dominu, BADco-u, [BLOK]-u, Kulturtregeru, i drugim organizacijama koje te projekte provode?

Situacija je za zagrebačku nezavisnu kulturnu scenu, kao što se iz svega priloženog može vidjeti, ili uvijek ista ili lošija. Ono što očito izmiče zagrebačkoj upravi jest činjenica da ovdje govorimo o polju koji iz godine u godinu raste, buja, razvija se i u stanju je konstantne reorganizacije. Istovremeno, radi se o polju koje je ponosno na činjenicu da ideološki zazire od svih onih lijepih tranzicijskih običaja koji su se tako prirodno udomaćili na svim razinama vlasti, a zbog kojih je jedino što ista ta vlast proizvodi moguće figuralno opisati tek kao – paralizu. Radi se o društvenoj, ekonomskoj, političkoj, kulturnoj i moralnoj paralizi koja konstantno sprječava građane i građanke i radnice i radnike da djeluju, izražavaju se i koriste svoje pravo na izbor, pravo na mogućnost i pravo na dostupnost. Točke otpora, točke diferencijacije, točke konvergencije postoje, a djeluju u spektru bitno drugačijem od medijske stvarnosti kakvu nam svakodnevno serviraju Jutarnji i Večernji list, a koji funkcioniraju tek kao dva pola identične tabloidno-interesne matrice. Sve što sve njih zanima spektakl je i kontrola. No, jesmo li stvarno sigurni – a ovdje govorimo i o našim životima, životima naših roditelja, životima naših prijatelja, životima naših susjeda i slučajnih prolaznika – da je ovo najbolje što možemo? “Po tome, samo po tome, mi smo postojali, što se ne može naći u našim nekrolozima”, zapisao je netko drugi, a to sasvim sigurno nisu znamenke na komadu papira.

“Iz naše pozicije, a prije svega govorim iz pozicije BADco.-a, očito je da je Gradskom uredu za kulturu apsolutno irelevantno to što mi radimo. Ne samo to što mi radimo već i sve ostalo što se proizvodi na nezavisnoj sceni. Oni jednostavno ni na koji način ne pokazuju da ikakvi kriteriji – u smislu vrijednosti projekata i učinkovitosti tih projekata na lokalnoj i međunarodnoj razini – postoje ili igraju ikakvu ulogu u njihovom odlučivanju. To ne pokazuje činjenica da se ljudima ne povećavaju sredstva nego da se, dapače, smanjuju sredstva. Mi smo ove godine, primjerice, financirani sredstvima koja smo imali prije deset godina, dakle, pali smo na razinu sredstava koja smo imali prije deset godina. Kao da nikada ništa nismo napravili”, zaključio je Goran Sergej Pristaš.

Uza sva postavljena pitanja – a nismo se uopće dotakli onog zašto gradskim potrebama u kulturi upravlja konzilij sastavljen isključivo od muškaraca – meni za kraj ostaje tek jedno: shvaćate li vi – Lušetiću, Lovriću, Ljuština, Bandiću – što je uopće javni interes? No, bojim se da  su odgovori na to pitanje jednostavni, a glase: dvije polivalentne dvorane u centru Cvjetni, kazališne premijere koje koštaju milijun kuna, fontane vrijedne 25 milijuna kuna, nogometni klubovi isključeni iz sustava PDV-a ili donirano montažno kazalište koje, kao i sam prostor Zagrebačkog Velesajma gdje je smješteno, trune neiskorišteno na kiši. Možda da jednostavno parafraziram protestno pitanje koje je Vili Matula, unijevši se u lice Borisu Špremu i Davoru Bernardiću, postavio tijekom demonstracija za spas Varšavske: tko ste dovraga vi i otkud vam pravo?