“Polazište teme jest ideja identiteta kao dinamičnog i promjenjivog procesa, koji se oblikuje u odnosu na pogled drugoga, digitalno okruženje i društvene okolnosti. Identitet se danas neprestano proizvodi, prenosi, arhivira, briše i ponovno konstruira između intime i javnosti, prisutnosti, izloženosti i nadzora”, napominju organizatori_ce festivala.

Pozivaju se umjetnici_e da prilože radove iz područja dizajna vizualnih komunikacija, industrijskog dizajna, umjetnosti, kolaža, grafike, fotografije, odnosno radove koji će se moći prevesti u statični, digitalnim tiskom printani plakat, formata 100×70 cm.

Svi prijavljeni radovi trebaju biti prilagodljivi izložbenom digitalnom formatu tiska. Radovi će biti producirani i predstavljeni kao tiskani vizuali, stoga je potrebno da ih je moguće prevesti u plakatni format 100×70 cm. Multimedijalni radovi (video, performans, glitch, gif) mogu se prijaviti, ako imaju jasno definiranu vizualnu formu pogodnu za tisak.

Na poziv se mogu prijaviti vizualni umjetnici i umjetnice, studenti i studentice umjetničkih i dizajnerskih usmjerenja te mladi autori i mlade autorice, kao i svi zainteresirani čiji rad odgovara temi natječaja. Članovi stručnog žirija, vizualni umjetnici i dizajneri Martina Granić i Mario Dobrečević te kustosica Antonia Vodanović, odabrat će do šest radova koji će biti predstavljeni u sklopu festivala, a prva tri najbolje ocijenjena rada bit će novčano nagrađena.

Ukupni nagradni fond iznosi 800 eura i bit će raspoređen sukladno odabranim radovima. Prijave se šalju na e-mail: oglede.festival@gmail.com s naznakom: Prijava za Javni natječaj.

Rok za prijave je 27. svibnja.

Upravo se preispitivanjem (pre)uključenosti suvremene tehnologije u čovjekovu svakodnevicu, konstantnom dostupnošću i njezinim posljedicama na društvene promjene bavi ruska digitalna umjetnica Dasha Ilina u izložbi Hi NSA, and welcome to my crib. Izložba je otvorena do 29. svibnja u Rijeci, u prostorima Filodrammatice, a nastala je u organizaciji udruge Drugo more. Netom prije otvorenja izložbe umjetnica je održala predavanje o izložbi i umjetničkom radu Unutar beskonačnog ureda tijekom koje je objasnila ironijsku potku sadržanu u naslovu rada. Naime, sintagmu “beskonačni ured” skovao je Mark Zuckerberg 2021. godine kako bi opisao virtualni prostor rada kao dio metaversea, podsjećajući pritom na mogućnosti kojima bi iskustvena zbilja uskoro mogla postati hologram te na to da svakodnevne prakse iz fizičke stvarnosti imaju potencijal metamorfozirati u onu virtualnu. 

Jedna od mogućnosti koja se u to vrijeme predstavljala bile su Meta AI glasses dizajnirane u suradnji s Ray Banom, no nakon što ideja o svijetu u kojem ćemo naočalama percipirati stvarnost nije doživjela boom kojem su se osnivači nadali, nedavno su predstavljeni chatbotovi koji imitiraju ljudski kontakt i, kako kažu, mogu nadopuniti eventualne praznine koje pojedinac nezadovoljan kvalitetom svojih odnosa osjeća. Dasha Ilina propituje Zuckerbergovu viziju budućnosti društvenih interakcija utvrđujući kako kompanije poput Mete kvantificiraju prijateljstva svodeći ih na metriku i statistiku, pri čemu je ideja o chatbotovima još jedan u nizu postupaka dehumanizacije ljudskih interakcija i društva napose. 

Tijekom razgovora umjetnica je zaključila da se idejom beskonačnog ureda zamućuju granice između privatne i poslovne sfere, a tehnologija tako postaje jedan od alata nadzora i afirmacije kapitalističke ideje o uvijek dostupnom radniku čiji dom više nije privatni prostor, već postaje beskonačni ured. Upravo je to temeljna tematska preokupacija izložbe sastavljene od pet radova koji čine cjelinu – tehnološki krajolik u kojem je čovjek pod neprestanim nadzorom. Posrijedi su simulacije prostorija: kuhinja, dnevni boravak, spavaća soba i ured, a radovi: Sanjaju li ljudi internetsku vezu, Dopusti da te popravim, Reci da grobu!, Dobrodošao savjet: narodne priče o digitalnom spasenju i Dashina kuhinja: Moj čarobni recept za tost sa sirom kroz filter satiričnog humora vrlo britko propituju i razotkrivaju sustave moći, nove alate nadziranja, ali i obrasce i setove ponašanja homo digitalisa. 

Otuda i krovni naziv izložbe Hi NSA, and welcome to my crib. Posrijedi je, naime, referenca na poznatu MTV-jevu emisiju iz 2000-ih koju su poznati i slavni, pokazujući svoje skromne domove, započinjali rečenicom Hi MTV welcome to my crib, pri čemu referenca na Nacionalnu sigurnosnu agenciju aludira na internetski mit pretvoren u mem o tome kako svaku osobu nadzire državni agent.

Rad Dashina kuhinja: Moj čarobni recept za tost sa sirom ironičan je komentar na vladavinu algoritama, ali i neprestano recenziranje, vlogove i različite online trendove, nastao kao odgovor na algoritamski videonadzor koji je francuska vlada, uoči otvaranja Olimpijskih i Paraolimpijskih igara 2024., uvela kako bi nadzirao i detektirao tzv. “nenormalno ponašanje”. Tijekom predavanja umjetnica se kritički osvrnula na Zakon o algoritamskom nadzoru ističući kako francuska vlada vrlo svjesno manipulira definicijom biometrije i ne navodi transparentno što algoritamski sustavi prate. Cilj je toga zaobilaženje GDPR-a i omogućavanje zakonske primjene algoritamskog nadzora koji ljude identificira putem fizičkih i ponašajnih obilježja, a time se pod krinkom zakonitosti uvodi model koji zadire u privatnost građana.

Osim što otvara pitanja o zamjeni dotadašnjeg ljudskog rada i tome čijoj prosudbi u kategoriziranju ponašanja kao “nenormalnoga” više vjerujemo – čovjekovoj ili onoj koju je donio stroj, rad Dashina čarobna kuhinja: Moj čarobni recept za tost sa sirom problematizira opasnosti pogrešnog tumačenja nenormalnog ponašanja, koje izvan konteksta može dovesti do stigmatizacije i otvoriti prazna mjesta koja se vrlo lako popunjavaju ksenofobijom. Budući da nadzorne snimke pripadaju startupima i tehnološkim kompanijama koje su razvile algoritme, razlaže se pitanje etičnosti činjenice da sadržaj koji je nekad bio pod nadzorom javnih, ovlaštenih institucija, danas kontroliraju privatni interesi.  

Rad je oblikovan kao kuhinja u kojoj se, umjesto očekivanih kuhinjskih predmeta, pomagala ili hrane, nalaze predmeti poput ekrana, slušalica i sl. pa posjetitelj tako u hladnjaku pronalazi ekran te može pratiti formu petnaestominutne video recenzije, odnosno kulinarskog tutorijala u kojem umjetnica pripremu tosta sa sirom koristi kao metaforički potencijal za izradu algoritma. Takav se format ubrzo lomi te se različitim tipovima diskursa upozorava na opskurnost netransparentne upotrebe algoritama dekonstruirajući tako metaforu tosta sa sirom i upozoravajući na to da krinka neutralnosti i banalnosti može poslužiti kao oblik nadzora.

U dnevnom boravku izložen je rad Dobrodošao savjet: narodne priče o digitalnom spasenju koji funkcionira kao multimedijalna arhiva digitalnog folklora, a čija je tematska preokupacija zaokupljena onime što autorica naziva tech lore, odnosno neformalnim znanjem o tehnologiji. Dasha Ilina dokumentarističkim pristupom nastoji stvoriti etnografsku kolekciju mitova o tehnologiji, stoga se rad sastoji od 75 videoisječaka koji oblikuju narativ različitih uvjerenja i publikacije koja ih sažima te služi kao vodič. Polazište za rad bila je publikacija Whole Earth Catalog iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, koja se, zbog načina na koji su korisnici prenosili praktična znanja, savjete i alternativne načine života, smatra prethodnikom interneta, a autorica u njoj prepoznaje ranu formu kolektivnog, neformalnog dijeljenja znanja kakvo danas pronalazi u tech loreu. 

Baš kao i korisnici Whole Earth Cataloga, autoričini sugovornici dijele svoje strahove i sumnje o tehnologiji pa govore o tome da nas naši telefoni slušaju (ponekad i naše misli, odnosno moždane valove) i pomoću tih informacija formiraju predložene marketinške sadržaje, navode da trebamo pokrivati mikrofon i kameru na uređajima, stavljati mobitel u rižu kako bi iz njega izašla vlaga, lizati bateriju kako bi trajala duže, puhati u otvor za punjač, podignuti mobitel kako bismo dobili signal i sl. Iako ovi narativi imaju neumoljiv prizvuk teorija zavjere, oni su jedan od pokazatelja seta razmišljanja i ponašanja čovjeka u digitalnom okruženju i gradbene su jedinice društvenih kolektivnih i individualnih identiteta.

Čovjek od svojih početaka nastoji objasniti neobjašnjive mu pojave, upravo su zato nastali mitovi o postanku svijeta, izmjeni godišnjih doba i sl. Čini se da suvremeni čovjek artikulacijom nove mitologije, one o tehnologiji, i dalje, baš kao primarne zajednice, mitovima objašnjava nepoznato, stoga ih autorica smatra novim oblikom društvenog folklora koji je važno evidentirati. Rad postulira ideju da je suvremenom čovjeku, iako je preplavila njegov krajolik i svakodnevicu, tehnologija zastrašujuća i nepoznata pa usmena predaja stvara protunarativ njezinu nepredvidivom razvitku koji za sobom ostavlja kolektivnu paranoju i osjećaj nemoći. 

U uredu tehnološkog krajolika Dashe Iline nalazi se rad Reci da grobu! koji progovara o digitalnoj smrti i interaktivno uključuje posjetitelja da se okuša kao zaposlenik u fiktivnom pozivnom centru tvrtke G.R.A.V.E., specijalizirane za upravljanje digitalnim životima nakon smrti. Posrijedi je stereotipni uredski ambijent, a kada novi djelatnik podigne slušalicu čuje niz nezadovoljnih i uznemirenih korisnika, zabrinutih za budućnost digitalnih podataka nakon njihove smrti te eventualno narušavanje njihova dostojanstva. Kako bi doskočio problemu, posjetitelja na stolu dočekuje birokratski priručnik s tehničkim rješenjima o tome kako se nositi s pritužbama nezadovoljnih korisnika. 

U središtu je ovoga rada parodija humorističnih infomerciala iz devedesetih godina koju posjetitelj može pratiti na ekranu uredskog stola. Video je formiran kao reklamna propaganda čiji je cilj pozvati gledatelje da se tijekom života adekvatno pobrinu za svoje digitalno nasljeđe te je, baš kao što je za propagande karakteristično, iznesena akronimska krilatica o očuvanju podataka: G – Get in touch with your digital heirs, R – Remove unwanted files from your storage, A – Allow your heirs to access your passwords, V – Verify that your digital will is in order, E – Erase embarrassing social media content. Ispod humorom obavijene površine i šaljivih vizualnih rješenja, rad otvara temu o kojoj se vrlo malo razgovara, a koja se tiče vlasništva naših podataka, oblaka i sadržaja na društvenim mrežama te ponovno ukazuje na manjkavost pravnih regulacija vezanih uz svijet tehnologije. 

Probijanje tehnologije u sve aspekte naših života i neetična regulacija algoritamskih sadržaja otvorile su mogućnosti novim oblicima kontrole i nadzora čineći tako, nekad oksimoronsku, sintagmu “distopija sadašnjice” novom objektivno postojećom stvarnosti. Dasha Ilina satiričnom izložbom Hi NSA, and welcome to my crib rasvjetljava pozadinske mehanizme nadzornog kapitalizma, otvara nevidljive teme digitalne smrti te razotkriva kako kategorija nepoznatosti, u koju čovjek još uvijek svrstava tehnologiju, utječe na oblikovanje njegova identiteta. Stoga multimedijalna arhiva digitalnog folklora koju umjetnica kolažira ima svrhu ukazivanja na kolektivnu paranoju, a pritom djeluje kao humoristični modus otpora novim oblicima imperija i svojevrsno kulturno pamćenje digitalne ere, odnosno kao arhivska ladica za pohranjivanje naših strahova i lozinki. 

Spomenuta fasciniranost svakodnevicom koju dijelimo sa životinjama predmet je proučavanja mnogih teoretičara_ki i praktičara_ki, a nju dijeli i redateljica, filmašica i veterinarka Sunčica Ana Veldić. U sklopu novog izdanja programa Kritičke dramaturgije, ova umjetnica će predstaviti selekciju filmova koji se bave temom nadzora u mikro-kinu MaMa te održati radnu grupu Ubrzani tečaj za špijune u filmskoj industriji.

Sa Sunčicom Anom Veldić razgovaramo o mogućnostima neopterećenih filmskih početaka, interesu za život i kretanje životinja, preuzimanju mnogostrukih uloga kroz rad na filmu, zvuku te razigranim potencijalima opservacijskog dokumentarizma i nadzorne kamere.

Središnja tema ovogodišnjeg ciklusa Kritičke dramaturgije, Izvan kontrole, mogla bi se primijeniti i na tvoj karijerni razvoj koji je obilježen raznolikim interesima i nerijetko subverzivnim senzibilitetima koje treba(mo) nastaviti njegovati. Za početak, reci nam nešto više o tome kako si se i kada počela baviti filmom?

Filmom sam se počela baviti 2010-ih kada sam od prijatelja dobila u ruke handycam i počela bilježiti situaciju u njihovom domu nastalu nakon što im je pas obolio. Činilo mi se zanimljivim kako ta situacija utječe na njih, njihove prijatelje i druge životinje u tom kućanstvu. Svi smo željeli da pas ozdravi i bili smo danonoćno zaokupljeni time iako se znalo i osjećalo da nema šanse za potpunim ozdravljenjem ili povratkom na staro.

Moje su snimke bile prljave i stidljive, ali su ulazile u intimu ljudi što se zbog te autentičnosti svidjelo Martinu Semenčiću, tadašnjem studentu montaže na ADU, pa smo od tog materijala zajedno smontirali film Hux Flux, Smokvin sin. Prvi radovi amatera i hobista često imaju u sebi sukus bitnog, instinktivnog, neopterećenog iako su tehnični daleko od korektnog. 

Osim što si redateljica, radiš i kao veterinarka, a tema odnosa prema životinjama (i okolišu) često se javlja u tvojim filmovima. Možeš li nam ukratko predstaviti neke segmente rada sa životinjama koji te zanimaju i na koji ih način, kroz medij filma, postavljaš u šire društvene odnose?

Čovjekov odnos prema životinjama uređen je cijelim nizom normi i konvencija, pa one pod cijenu suživota s ljudima bivaju ukroćene, poražene i ponižene. Sve je manje slobodnoživućih životinja jer i one podliježu kontroli od strane čovjeka. Kućni ljubimci su skupina odabranih životinja, uglavnom mesojeda, koji postaju članovi čovjekove obitelji i često ih se tretira kao djecu. Odrasla sam u takvom postavu, bilježim ga kakvog ga zatičem. 

Raduje me postavljati lovačku kameru kako bih vidjela životinje u prolazu. Znam zateći slobodnoživuće čagljeve, kune i lisice po Pelješcu, zeca na Lastovu, zatim ježeve u noćnim ekspedicijama po zaraslim vrtovima, čančare u maratonskim orgijama ispod borova, blavore i smukulje u kršu među šparogama, pa čak i miševe u mom stanu u Zagrebu koji se kao čarolijom provlače kroz okna mišolovke. Volim svoj mali videosafari, reklo bi se National Geographic za siromašne. 

Dok gledam snimljene materijale ne trudim se stavljati ih u šire društvene odnose, možda sam mentalno lijena za to, ali ne i za igru, barem ponekad. U videobasni Šabi – Šabi kornjačama i pticama sam dala ljudske glasove koji su tematizirali njihovo seksualno općenje i mogućnost prodaje snimaka corn hubu. Kornjača je, tobože, probijajući četvrti filmski zid gledala u kameru i govorila: “Kakva je ovo žica? Oli nas prisluškuju?”

Koncem siječnja predstavljen je serijal Pijaca, pazar, plac na kojoj si radila kao redateljica, a tijekom godina si, kao i mnoge druge filmske radnice, preuzimala različite uloge na setovima tuđih autorskih projekata. Iz tvog iskustva, u kojoj je mjeri potrebna suradnja na drugim projektima kako bi se ostvarila određena financijska stabilnost za razvoj vlastitih? 

Meni su tuđi autorski projekti na kojima radim uvijek zanimljivi i svaka nova uloga koju odlučim preuzeti me veseli jer učim nove stvari manje se naprežući nego da ih učim samo kroz ostvarenje svojih projekata. Kad imam baš svoj film, unaprijed računam da ću potrošiti sve što sam negdje drugdje zaradila da bih nadoknadila stavke koje nedostaju u budžetu mog filma. 

Što se tiče serijala Pijaca, pazar, plac to mi je iskustvo bilo baš preplavljujuće i bogato. Jako sam se veselila da će moj tata upaliti televizor i gledati dugometražnu epizodu serijala koju sam režirala a to se i dogodilo. Godinu dana sam posvetila samo tome da moje televizijsko djelo bude najbolje moguće. Volim jesti i komentirati hranu, što sam starija, to opsežnije i detaljnije. 

Snimanje tona na tuđim projektima me isto jako veseli jer je pomalo “no-brainer”, “easy money” i vrhunska meditacija. Ponekad bude naporno, recimo na nepredvidivim dokumentarnim snimanjima koja traju i po 12 sati, ali ne radim to tako često. Volim slušati zvuk, dobiti masni signal i čisti ton i na to se koncentriram. U toj me misiji nadahnjuje filmski lik Genea Hackmana – Harry Caul, profesionalni prisluškivač u filmu The Conversation. Caul se za vrijeme potajnog snimanja obraća svojem tehničaru, kojeg više zanimaju trivije razgovora nego kvaliteta zvuka: “Ne zanima me o čemu razgovaraju. Želim samo čistu, masnu snimku.”

Na tom tragu, primjećuješ li razliku u vlastitim radnim procesima od ranijiih iskustva rada na filmu u sklopu kinoklubaške infrastrukture i kasnije profesionalizacije u polju?

Primjećujem da je timski rad kompliciraniji i kojiput mi nisu jasne bezbrojne segmentacije posla pogotovo u dokumentarnom filmu, ali to je možda i zato što ne znam režirati, a moje se iskustvo uglavnom bazira na konceptu jednog čovjeka za sve (“one man band”). Orkestriranje suradnicima i protagonistima radi predkoncipirane ideje poništava moj prvotni postav prepuštanja mogućnostima scene preda mnom. Teže mi je navoditi predkoncipirani smjer i još se učim donositi odluke za vrijeme snimanja a ne samo u montaži, ali zapravo volim biti montažerka nejasno motiviranog materijala koji nalikuje onom s nadzorne kamere. 

Odluka da se baviš opservacijskim dokumentarizmom donosi brojne izazove koji proizlaze iz nepredvidljivosti razvoja situacije. Možeš li nam reći zašto ti je taj pristup zanimljiv i koji potencijal u njemu vidiš? 

Opservacijski dokumentarizam ima elemente nadzorne kamere. Najveća je vještina odabrati najbolju poziciju za praćenje situacije i neprimjetno se i suptilno premještati ovisno o onom što fokusiraš. Drugi plan je bitan da povremeno rastrese fokus nekom manje bitnom, parazitskom radnjom. Zanimljivo je usred dramatski napete scene između ljudi vidjeti recimo parenje mačaka u drugom planu. Dramatski potentne situacije dobivamo dugotrajnim praćenjem protagonista ili vrebanjem promjena. Rukavci su mnobrojni i zanimljivi, a glavna struja se nekad promijeni u montaži. Volim pustiti jače struje da me otplave u novu rijeku. Taj rafting hoće biti naporan i znam se naći na nepoznatom teritoriju s malo tragova za cjelovitu priču. 

Za kraj, reci nam nešto o filmskoj projekciji i špijunskoj radionici na kojima radiš u okviru Kritičke dramaturgije. Što možemo očekivati, odnosno kakvim se misijama možemo nadati?

Za filmsku projekciju odabrala sam presjek filmova koji koriste nadzornu ili skrivenu kameru, nakon čega slijedi rasprava koju će moderirati novinarka i jedna od voditeljica projekta Knjiški moljac, Izabela Šegedin, također strastvena istraživačica nadzora u našoj svakodnevici. Namjera je da se zaljubimo u kreativne mogućnosti svega onog što jest i što može biti nadzorna kamera i pretresemo etičke dvojbe oko svepristunih kamera u našoj okolini.

Na špijunskoj radionici avantura se nastavlja, a jedan od zadataka bit će rekreiranje scene otvaranja iz spomenutog filma The Conversation uz korištenje mikrofona i raznih kamera – malih akcijskih, preko lovačkih do filmskih. Pokazat ću i odabrane filmske primjere u kojima se kreativno koristi nadzorna kamera. 

Poziv je otvoren za autore i autorice iz srednje i istočne Europe te južnog Kavkaza, a održat će se u Ljubljani, Pragu, Tallinnu i online u trajanju od dva do tri mjeseca tijekom druge polovice 2025. godine.

Sudionici i sudionice imat će priliku razvijati nove ili nadograđivati postojeće projekte uz kustosku, tehničku i istraživačku podršku, kao i povezivanje s međunarodnim stručnjacima i stručnjakinjama iz područja umjetnosti, tehnologije i društvene teorije. Poseban naglasak stavlja se na teme digitalnog suvereniteta, algoritamske moći i društvenih posljedica automatizacije. Prednost će imati projekti koji nastaju u dijalogu s lokalnim kontekstima odabranih rezidencija.

Svaka rezidencija osigurava financijsku i produkcijsku podršku, uključujući putne troškove, smještaj, mjesečni honorar (1000 eura neto) i budžet za produkciju radova (do 3000 eura). Završni projekti bit će predstavljeni u suradničkim institucijama, s mogućnošću sudjelovanja u završnoj izložbi u Galeriji Rudolfinum u Pragu.

Prijave se podnose na engleskom jeziku do 15. travnja 2025. u 15 sati putem online obrasca, a više informacija dostupno je na stranicama organizatora.

Kako stoji u najavi događaja, multimedijalna instalacija povlači paralelu u odnosu pojedinca i suvremenog društva kontrole. Preispitivanjem osobnih namjera zbog nametnute nesigurnosti, u potrazi za odobrenjem, društvo se oslanja upravo na sustav. Referirajući se na teorije filozofa poput Michela Foucaulta, Gillesa Deleuzea i Giorgia Agambena, rad polazi od činjenice da je samokontrola ključ za uspješnost društva kontrole, odnosno da je autocenzura savršeno ostvarenje cenzure. Granice i mogućnosti osobnog razvoja pojedinca s obzirom na svijest o nametnutoj samokontroli temeljni je fokus rada.

Anita Miloš, rođena je u 1991. godine u Sarajevu. Magistrirala je na odsjeku slikarstva Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Radi kao vanjski suradnik u zvanju asistenta na odsjeku slikarstva Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi. Članica je HULU-a i HDLU-a.

Izložba ostaje otvorena do 20. studenog. 

U tom smislu, bavljenje WikiLeaksom činilo se kao logični sljedeći korak u Poitrasinoj dokumentarističkoj karijeri nakon snimanja spram SAD-a kritički nastrojene trilogije koju čine Moja zemlja, moja zemlja (2006.), Zakletva (2010.) i Citizenfour (2014). Međutim, s planiranom temom počela je interferirati osobnost Juliana Assangea. Snimajući o WikiLeaksu, paralelno s Assangeovim aktivističkim djelovanjem, Poitras je svjedočila rastvaranju njegove egoistične ličnosti, dok su dojam dodatno komplicirale optužbe za seksualno zlostavljanje. Shvativši da spomenute kontradikcije ne može ignorirati, Poitras je oko njih počela organizirati sadržaj filma.

Iako je film na taj način prvenstveno postao portretom Assangea i njegovih proturječja, on istovremeno prikazuje političku dimenziju WikiLeaksovog djelovanja nadovezujući se na spomenuti ciklus Poitrasinih filmova, čemu se pridružuje i redateljičina perspektiva. Na početku filma Assange tvrdi da, iako u principu ne vjeruje u mučenike, vjeruje da ljudi u borbi za vlastite vrijednosti trebaju preuzimati određene rizike. Na rizik će se odlučiti nakon što procijene opravdavaju li ponuđene prilike njihovu žrtvu. Njegovi stavovi prizivaju Poitrasin prethodni film Citizenfour u kojem zviždač Edward Snowden na praktički isti način objašnjava svoju odluku da razotkrije povjerljive informacije američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) nakon što je procijenio da mu demokratski principi za koje se bori znače više od rizika odlaska u zatvor. No iako spomenuto ukazuje na tematsku srodnost ovih filmova, Poitrasin se prikazi Assangea i Snowdena bitno razlikuju.

U Citizenfouru Snowden je dosljedno prikazan kao odvažni pojedinac koji se žrtvuje u borbi protiv totalitarnih tendencija društva u kojem živi. Film je svjedočanstvo Snowdenovog razotkrivanja povjerljivih informacija te pruža neposredni uvid u njegovo funkcioniranje u trenucima kada je nakon gotovog čina suočen s krajnjom netransparentnošću onoga što slijedi. Snowden pritom pred kamerom djeluje spontano i iskreno, što se može protumačiti činjenicom da je nalaženje s Poitras posljedica njegove odluke i inicijative. Nasuprot tome, Assange u Riziku djeluje distancirano i tajanstveno. Dojam pojačava uvođenje redateljičine osobne perspektive dramatizirane sporadičnim čitanjem produkcijskog dnevnika filma. Primjerice, Poitras u jednom trenutku govori: “Ponekad ne mogu vjerovati što mi Julian dozvoljava da snimim (…) Nejasno mi je zašto mi vjeruje jer mislim da mu se ne sviđam”. No istovremeno priznaje da u pogledu Assangeovih namjera tapka u mraku jer on WikiLeaksom upravlja kao obavještajnom agencijom koristeći kodna imena, poricanje i obmanjivanje.

Suočena s Assangeovom tajanstvenošću Poitras pokušava interpretirati njegovo ponašanje. Dotaknuvši se problema nespontanog ponašanja pred kamerom zaključuje da Assange manipulira dojmom koji ostavlja, ali izlažući se također postaje ranjiv. U Riziku su izdvojeni momenti koji ističu Assangeov egoizam poput narcisoidne posvećenosti izgledu, oholog ponašanja ili megalomanije koja se manifestira kroz želju za globalnim utjecajem. No veću težinu u filmu dobivaju optužbe za seksualno zlostavljanje koje su protiv njega podignute u Švedskoj. Iako one prvenstveno upućuju na problematične crte Assangeove osobnosti, njihov širi kontekst ukazuje na snagu i rizike njegovog političkog djelovanja te totalitarne tendencije protiv kojih se bori. Naime, suđenje u Švedskoj prijetilo mu je izručenjem u SAD gdje bi mu uz prijetnju drakonskih kazni sudili za veleizdaju zbog prethodnog djelovanja u WikiLeaksu. No Assange se pokazuje proračunatim te nakon što mu je odbijena žalba traži i dobiva azil u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, što u filmu funkcionira kao svojevrsni preokret.

U pozadini se Assangeovog viđenja optužbi za zlostavljanje otkrivaju problematični stavovi koji graniče s mizoginijom. Ne prihvaćajući savjete odvjetnice Helene Kennedy da odbacivanje optužbi artikulira na prihvatljiv način, Assange ju je ostavio bez komentara inzistirajući da su optužbe dio svojevrsne feminističke zavjere. Tobožnjim racionalnim argumentima Assange “objašnjava” da stvarno suđenje nije u interesu onih koje ga tuže jer će ih to izložiti preziru velikog segmenta globalne populacije. Na to se nadovezuje prijedlogom alternativnog scenarija kojim bi suđenje bilo izbjegnuto. Assange se također osvrće na obrambenu strategiju protiv optužnice ističući kao otežavajući faktor činjenicu da tužbu podnose dvije žene jer, da se radi o samo jednoj, uslijedio bi pokušaj diskreditiranja stigmatizacijom. Rizik je uključivanjem nesputanih komentara o optužbama za zlostavljanje Assangea naposljetku naveo na prekid komunikacije s Poitras uz objašnjenje da film tog sadržaja predstavlja prijetnju njegovoj slobodi.

Rizik je imao i svoju raniju, spram Assangea manje kritički nastrojenu verziju koja je prikazana na filmskom festivalu u Cannesu. No Assange je neprimjerenim reakcijama i pokušajem cenzure Poitras naveo da sadržaj u filmu promijeni dodatno naglašavajući osobnu perspektivu. Jedna od naknadno ubačenih epizoda koja upućuje na subjektivniji izbor materijala, ali i izraženiju kritičnost, uključuje Jacoba Appelbauma, još jednog predstavnika WikiLeaksa optuživanog za seksualno zlostavljanje. Poitras navodi da je s Appelbaumom bila u kratkoj vezi te izražava razočaranje saznanjem da je nakon njihovog prekida bio nasilan spram osobe koja joj je bila bliska. Osobna perspektiva u filmu donosi i iskustvo paranoje nakon sve intenzivnijih i agresivnijih kontrola kojima je Poitras nakon početka snimanja filma o WikiLeaksu bila izložena prilikom prelaska američke granice. Usred takve atmosfere Poitras je pod pseudonimom kontaktirao Edward Snowden te je u filmu pružen širi kontekst događaja prikazanih u Citizenfouru.

Paralelno s portretiranjem Assangea Rizik prati i djelovanje WikiLeaksa, ističući njegove pozitivne aspekte. Primjerice, upravo se uz pomoć WikiLeaksa i njegove predstavnice Sarah Harrison Snowden domogao sigurnosti i privremenog azila u Moskvi. Prikazano je i zalaganje za oslobađanje Chelsea Manning koja je optužena za veleizdaju nakon što je WikiLeaksu proslijedila dokumente američke vlade i vojske uključujući snimku ubojstva civila koje je počinila američka vojska u Iraku. Nadalje, kao predstavnik WikiLeaksa i projekta Tor u pozitivnom se kontekstu pojavljuje Jacob Appelbaum zagovarajući slobodu od cenzure i nadzora u Egiptu i Tunisu. S druge strane, skeptičniji tretman u filmu dobiva WikiLeaksova uloga tijekom kampanje za američke predsjedničke izbore. Objavljivanje hakirane elektroničke pošte Nacionalnog komiteta Demokratske stranke koje je ugrozilo kampanju Hillary Clinton u filmu služi za propitivanje Assangeovih metoda i izvora, no istodobno ukazuje na snažan utjecaj koji organizacija može ostaviti na globalne događaje jer, kako film sugerira, ti su događaji doprinijeli pobjedi protukandidata Donalda Trumpa.

Ambivalentni je prikaz WikiLeaksa posljedica Poitrasine podvojenosti koja je dodatno naglašena uvođenjem osobne perspektive. Ta je perspektiva istaknuta spomenutim čitanjem produkcijskog dnevnika s učinkom narušavanja iluzije objektivnosti filma i otkrivanja redateljice kao selektorice prikazanog. Iako je Poitrasina prisutnost primjetna i u njenim prethodnim filmovima, ona je uvijek u drugom planu. Primjerice, u Citizenfouru Poitras je sudionica prikazanih događaja, ali njezini su komentari u funkciji prikaza Snowdena kao heroja u borbi protiv cenzure i nadzora. U slučaju Rizika, osobna perspektiva ističe skepsu zbog sve veće disonance između ideala koje bi WikiLeaks trebao predstavljati i Assangeove ličnosti. Također, takva perspektiva Poitras otkriva kao pripadnicu miljea u kojem snima. Kroz višegodišnju povezanost s tim krugovima tijekom rada na filmu Poitras nije ostala promatračica s margina, što je primjerice vidljivo iz njezinog angažmana u Snowdenovom slučaju i iz naknadno otkrivene veze s Appelbaumom.

Spomenuto, kao i naknadna revizija filma, svjedoče o kompleksnoj poziciji koju Poitras zauzima kao dokumentaristica. Njezina se naglašenija prisutnost u filmu ispostavlja kao refleksivan potez kojim istovremeno otkriva vlastitu upletenost i subjektivniji tretman materijala. Uvidi koje Rizik na taj način pruža dobrodošli su jer propitujući Assangea gledatelje dodatno upoznaju s manje vidljivim dijelom WikiLeaksa, ukazujući na njegov značaj ali i upozoravajući na problematične momente njegovog djelovanja. No ti su uvidi istovremeno ograničeni – svaka od filmom obuhvaćenih tema ostaje tek naznačena – Assange ostaje zagonetan zbog svoje nepristupačnosti, problematiziranje političkog aspekta WikiLeaksa pada u drugi plan pred kontroverzama vezanim uz Assangeovu osobnost, dok Poitrasina prisutnost, usprkos povremenom otkrivanju njezinih razmišljanja, ostaje uglavnom suzdržana. Upravo zbog spomenute suzdržanosti i nespremnosti da bilo koji od spomenutih smjerova dodatno elaborira film propušta biti nešto više od dokumenta redateljičine nesigurnosti i neodlučnosti. Za više od toga, čini se, Poitrasova kao redateljica nije bila spremna preuzeti rizik.

Piše: Bernard Koludrović

Već smo tri sata sjedili u razmjerno zagušljivoj dvorani Filodrammatice kada je Tomislav Medak sve rasprave i ideje sveo na jednu toliko jednostavnu rečenicu: “Making obvious the common knowledge!”. Revno sam u svoj notes zapisao njegovu izjavu i shvatio kako mi je upravo dao sadržajni lijevak osvrta na jedanaesto izdanje festivala Moje, tvoje, naše. Riječka ekipa iz Drugog mora složila je zavidan program koji se sadržajno nastavlja na prošlogodišnje izdanje, a objedinili su ga pod temom Nadzor. Festival je dio njihovog dvogodišnjeg projekta Masters & Servers, kojeg realiziraju u suradnji s ljubljanskom Aksiomom i organizacijama Link Art Center, AND te d-i-n-a.

Trodnevni set događanja trajao je od 7. do 9. travnja u riječkoj Filodrammatici, Malom salonu te Omladinskom kulturnom centru Palach i prirodan je nastavak prošlogodišnjeg izdanja, ali i niza predavanja i izložbi koje su u međuvremenu organizirali. Kulminacija tih aktivnosti bile su izložba i rasprave koje prikazuju i propituju oblike nadzora s kojima smo kao objekti i subjekti svakodnevno suočeni. No, predstavljeni izlošci i rasprave otišle su, barem jednim dijelom, i korak dalje od plošnog predstavljanja problema – ponudile su i koordinate nekih rješenja. Kao što organizatori upućuju u zaključnoj rečenici programskog uvodnika – poanta je “vrlo jednostavno pitanje u kompleksnoj arhitekturi nadzora – kako zamračiti sobu?”.

Za početak pogledajmo dio empirijskog materijala. Prema službenim podacima, Facebook je u prosincu prošle godine imao 1,59 milijardi korisnika na mjesečnoj osnovi. Statistike UN-ove agencije Međunarodna telekomunikacijska unija (ITU) pokazuju da je u 2015. godini 3,2 milijarde svjetske populacije imalo pristup internetu. Uzmimo u obzir kako je izgledno da su se brojke povećale do danas, ali je omjer ostao manje više sličan – gotovo pola svjetske populacije koja ima pristup internetu koristi društvenu mrežu Facebook. Dodajmo ovom zaključku i realnu činjenicu kako je pristup internetu koji mjeri ITU vrlo širok pojam i nije pokazatelj ukupnog broja stalnog, stabilnog i neograničenog pristupa. Prilično je jednostavno zaključiti kako je Facebook osigurao nevjerojatan udio na tržištu. Dodajmo i kako je prilično jednostavno zaključiti kako je taj “udio na tržištu” uvelike pristao na panoptički nadzor.

Binney, Drake, Manning i Snowden samo su dio zviždača koji su prokazali metode kojima obavještajni sektor nadzire našu komunikaciju. Javno je poznato kako je američka NSA 2013. sagradila Centar za prikupljanje podataka (Utah Data Center), s obradivom memorijom od jednog jotabajta (1000⁸ bajta) i brzinom analize (podatke šalju u centar u Oak Ridgeu) od 17,59 petaflopa (1015 operacija u sekundi; namjera im je dosegnuti više od 1018 do 2018.). Čak i ako nadzor i dekripciju rade po principu brute force i bez analitičkog unosa, s ovakvim tehničkim specifikacijama američke vlasti približavaju se svojem idealu – praćenju građana u stvarnom vremenu. Unatoč ovim informacijama i svim podacima i nepravilnostima koje su nam predstavili navedeni, ali i mnogi drugi zviždači, mi i dalje koristimo društvene mreže. Unatoč javnom razotkrivanju dometa sigurnosno-obavještajnog narušavanja privatnosti nije došlo do šire javne pobune niti masovnijeg korištenja on-line alata koji pospješuju zaštitu privatnosti. Štoviše, svojevoljno sve više i više ostavljamo tragove osobnih informacija na korištenje zloglasnom nadzorniku – pola umrežene populacije spremno je razotkriti se na Facebooku. Pola umrežene populacije spremno je oprimjeriti Benthamov koncept zatvora u kojem se privatnost gubi, a informacija uvijek ostaje.

Izložba kojom je otvoren festival – Crna komora – predstavlja radove/instalacije niza autora kojima problematiziraju suvremene tehnologije nadzora građana i potrošača, ali i predstavljaju umjetničku refleksiju o mogućim subverzivnim praksama. Kolektivni rad Eve i Franca Mattesa te Banija Brusadina, koji su kustosi izložbe, predstavlja arheološki presjek “mnogostruke poveznice između poststudijske umjetnosti i nezavisnih istraživanja, aktivističkog obrnutog inženjerstva i novih oblika političkog aktivizma u dobu mreža”. Predstavljeni su radovi vrlo šarolikog spektra autorica i autora: Jill Magid, Holly Herndon i kolektiva Metahaven, Jamesa Bridlea, Emilie Brout i Maxime Marion, Evana Rotha, Ai Weiweija i Jacoba Appelbauma, Laure Poitras, Simona Dennyja te Zacha Blasa. Iako je izložba postavljena u Malom salonu, nemoguće je osvrnuti se na cjelokupnost izložaka jer se radi o prilično različitim tehnikama, idejama i umjetničkim porukama. Ono što sam primijetio kao zajednički nazivnik je “pogled odozdo” ili “male prakse malih ljudi”.

Prije svega bih istaknuo rad Ai Weiweija i Jacoba Appelbauma koji graniči između umjetničke refleksije i efikasne subverzivne prakse. Priča Ai Weiweija, vjerujem, poznata je i široj populaciji – kineski umjetnik, suradnik na projektu izgradnje stadiona Ptičje gnijezdo za pekinške Olimpijske igre, zbog svojih je stavova i otkrivanja državne korupcije 2011. zatvoren pod lažnim optužbama za gospodarski kriminal. Ai Weiwei je predstavnik onih kojima je disidentstvo nametnuto jer su njihovi dobronamjerni stavovi proklamirani kao izdajništvo. S druge strane, Jacob Appelbaum, od sukreatora Tor projekta, pretraživača koji zalazi u duboku Mrežu i koji omogućuje maskiranje IP adrese stvaranjem nasumične mreže proxy čvorišta, postao je javno prepoznatljiv kao neformalni glasnogovornik WikiLeaksa i Snowdenovog razotkrivanja. 

Dvojac je to koji se savršeno nadopunjuje – Ai je umjetnik i disident koji je zbog zabrane komuniciranja morao otkrivati načine nevidljive za represivne organe, dok je Appelbaum praktičar koji je sudjelovao u stvaranju jednog od takvih kanala i koji zadnjih pet, šest godina sudjeluje u razotkrivanju nemoralnih i ilegalnih aktivnosti represivnih i obavještajnih agencija. Njihov rad Panda-to-Panda polazi od kineskog žargona za cenzuru – panda. Plišane igračke pande napunili su izrezanim dokumentima koje je otkrio Edward Snowden – unutar neizrečenog označitelja, kojemu je značenje opće poznato, sakrili su ono što je zabranjeno označeno, a koje je opće poznato. Na razini teorijskog raslojavanja ovaj je izložak možda i najučinkovitiji u svojem obraćanju jer, rečeno terminologijom Stuarta Halla, kodira cenzurirano u jedan od najkomercijalnijih oblika – igračku “Made in China“. Pritom i dekonstruira sklop označeno-označitelj čime remeti političko-ekonomski poredak vrijednosti informacije.

Od pogleda odozdo dvojca koji je iz prve ruke imao iskustvo s represivnim i obavještajnim agencijama skrenut ću prema Jamesu Bridle i Evanu Rothu. Njihovi su radovi dio izložbe, a sudjelovali su i kao predavači na festivalu. Zbog toga je njihov rad dobio na vidljivosti jer je publika mogla dobiti osobni autorski pogled na značenje njihovih izložaka, kontekstualiziranih u široj autorskoj praksi. Njihove radove također možemo svrstati u kategoriju pogleda odozdo i mikropraksi koje sudjeluju u mozaiku veće priče. 

Internet Landscape niz je fotografija Evana Rotha koje su nastale kao nastavak njegovog višegodišnjeg terenskog rada kojim je mapirao izlazne kopnene točke podmorskih kablova. Jedan od zaključaka, meni najzanimljiviji, dijakronijsko je preklapanje današnjih optičkih kablova s trasama prvotnih telegrafskih, a kasnije i telefonskih kablova. Telegraf je bio ključno komunikacijsko sredstvo kasnog kolonijalnog doba, dok je razvoj telefona sinkron raspadu imperija i usponu društva dvadesetog stoljeća. Različiti “imperiji” u različitim oblicima geopolitičkih podjela koristili su identične komunikacijske trase – uzgred rečeno, mreža suvremenih europskih prometnih koridora temelji se na smjerovima rimskih cesta. Moć komunikacije, odnosno nadzor nad komunikacijama dijakronijska je konstanta svih “imperija” svakog doba. Roth je iz svojeg istraživanja zaključio kako postoji nešto vrlo materijalno i opipljivo na čemu se temelji “nevidljiva ruka” nadzora. Svoj fotoaparat je prilagodio fotografiranju u spektru koji frekvencijski odgovara valu kojim “internetski” signal putuje optičkim kabelom. Rezultat su “internetski pejsaži” fotografirani u infracrvenom spektru i koji otkrivaju oku nevidljive “informacije” koje se skrivaju ispod površine okruženja lokaliteta gdje podmorski kablovi izlaze na površinu. U kasnijoj fazi projekta počeo je na tim lokacijama snimati i vlastite otkucaje srca Spirit Boxom, uređajem koji perpetuirano pretražuje radio-frekvencije te reproducira ono što se smatra “sirovim zvukom”, te ih je kompilirao sa snimljenim fotografijama.

Sjetimo li se kako je ključna poruka prošlogodišnjeg izdanja Moje, tvoje, naše bila nužnost analognog djelovanja kako bi se iskoristio subverzivni potencijal Mreže, vidimo kako je Rothov rad upravo na tom tragu. U spektru digitalnih tehnologija i online praksi on pronalazi ono što je materijalno i zbog toga još uvijek (analogno) ranjivo. Dodajmo i kako su fotografije dostupne i kao stranice duboke mreže, a pojedinačni set može se pronaći na URL-u koji je zapravo geografska koordinata fotografirane lokacije – mrežna i geografska koordinata su identične. Dio fotografija iz ovog ciklusa otisnut je na platnu koje je rastegnuto u šesterokutni zmaj, koji svojim oblikom podsjeća na zmajeve kojima je Marconi odašiljao svoj prekooceanski telefonski signal, nakon što je shvatio da je pokretljivost zmaja daleko pogodnija vremenskim uvjetima no statičnost fiksnih antenskih kranova. Njegovim zmajevima uz uobičajeno upravljačko uže pridodan je i koaksijalni kabel, kako bi se dodatno simbolizirala dijakronijska povezanost (nadzora) komunikacija. Popularni antenski kabel ovdje predstavlja prethodno tehnološko razdoblje radija i televizije kao glavnih medija masovne komunikacije. Time je nastavljen niz – Marconi i telefon, radio i televizija te Roth i optički kablovi.

Kod svih tih nadzora komunikacija dosta je indikativno ponoviti Rothovo “opće poznato” zapažanje kako se na mjestima izranjanja prekooceanskih kabela nalaze prislušne stanice. Aspekt prisluškivanja, iako na malo drugačiji način, dio je izložaka i predavanja Jamesa Bridlea. Vrijedno je spomenuti kako ga je riječka ekipa već u listopadu prošle godine bila ugostila te je tom prilikom održao predavanje pod naslovom Živjeti u elektromagnetsko spektru, u kojem se dotaknuo bezgraničnog dometa nacionalne legislative u virtualnom prostoru. Svoje drugo izlaganje u Rijeci posvetio je raznovrsnom spletu tema, no otvorio je jedno bitno pitanje – političku ekonomiju Mreže ili, u ovom slučaju, nadzora. To se kasnije pozicioniralo i kao ključno mjesto rasprave jer je Bridle postavio dobar temelj zapažanjem o neselektivnom prikupljanju informacija u korporativne svrhe. Za početak, ključno je reći kako je prikupljanje podataka o korisnicima interneta prije svega usmjereno prema potrošnji, a ne prema nadzoru u svrhu “nacionalne sigurnosti”. Podaci koje društvene mreže i popularne tražilice prikupljaju o našim mrežnim aktivnostima prodaju se različitim kompanijama kao u svrhu usmjerenog marketinga. No, što stoji iza tog “umreženog” kapitalizma? Bridle je predstavio, kroz niz primjera koji idu od vojno-obavještajnog djelovanja do marketinga, kako analitički algoritmi, koji po principu brute force izračuna promatraju naše ponašanje, ne prepoznaju ključne “svakodnevne” simptome. Primjer koji najbolje opisuje tu analitiku je rad američke vojno-obavještajne službe, čije je računalo u ponašanju jednog novinara u Afganistanu prepoznalo terorističko ponašanja. Nije li posao istraživačkog novinara da se kreće tamo gdje se civili ne kreću kako bi otkrio nepoznatu istinu? Za operativca na terenu to bi bilo vrlo vidljivo, za analitički algoritam u Pentagonu očito ne. Odsutnost stvarnosti u analitičkim brute force operacijama velike količine podataka potpuno distorzira daljnje ljudsko djelovanje – bez suzdržavanja likvidiraju se novinari za koje se smatra da su teroristi.

Ogromna količina nefiltriranih informacija, big data, ono je što se nalazi ispod površine, dok na površini ostaje javno vidljivo ponašanje. Vizualna metafora toga je santa leda – samo vrh joj je vidljiv, dok je nevidljivi volumen ispod površine mora daleko veći. Gledajući samo vrh teško možemo procijeniti dubinu i opseg podvodnog dijela. Posada i putnici legendarnog Titanica su to shvatili na najgori mogući način. Gledamo li samo ono što je ispod površine vrlo lako se možemo izgubiti pod njenom masivnošću. Metafora koju svakodnevno koristimo – od šume ne vidjeti stablo ili od stabla ne vidjeti šumu – svojim se značenjem preklapa s prethodnim opisom. Bridle je u tim koordinatama ponudio tezu kako je nemoguće očekivati efikasni sustav nadzora koji bi u potpunosti bio lišen ljudske kreativnosti. Unatoč tome što suvremeni analitički algoritmi upareni s brute force računalima mogu obraditi nevjerojatne količine informacija, oni teško mogu prepoznati fine detalje ljudskog ponašanja. Stoga je upravo rad operativca taj koji primjećuje vrh sante leda ili razliku između terorista i istraživačkog novinara. I opet se nekako vraćamo na prošlogodišnju poantu o potrebi analognog djelovanja.

Na Korzu ispred Malog salona uoči otvaranja izložbe osvanula je “sjena drona” – intervencija Jamesa Bridlea za koju je napomenuo da je open source i da ju svatko može napraviti – kao dio izložbe Crna komora. S jedne strane taj je dron simbol prikupljanja i analiziranja podataka te djelovanja bez izravne uključenosti čovjeka. Druga je strana ponavljanje refrena “pogleda odozdo” i koliko smo kao objekti nadzora u podređenom položaju suvremenim pticama grabljivicama. Sam naziv izložbe može se interpretirati dvostruko. U svojem nastupnom predavanju kustos Bani Brusadin podsjetio je na institut Cabinet noir, sedamnaesto stoljetni oblik proto-obavještajne agencije francuske vlasti. U tom smislu radi se o nevidljivom dijelu vlasti koji provjerava korespondenciju građana. S druge strane, a kako ističe Davor Mišković u programskom uvodniku, potrebno je osmisliti načine “kako zamračiti sobu”, odnosno kako spriječiti djelovanje “crne komore”. Kao poruku izložbe Brusadin je istaknuo dvije simboličke intervencije: poremetiti reprezentaciju i osvijestiti praksu. Kustoska namjera je prikazati prekomjernu transparentnost, ali prije svega kao umjetničku praksu, a ne kao poigravanje s identitetom, što je primjerice periferno naglasio Bridle u svojem izlaganju. 

Prekomjerna transparentnost kao umjetnička praksa može imati djelatni okvir samo ako se obraća publici koja nije osviještena o problematiziranim fenomenima i koja već ne primjenjuje opozicijske, subverzivne ili autoprotektivne mjere. U suprotnom, a što je često slučaj ovakvih događanja, ta je prekomjerna transparentnost uzaludna jer s obraća onima koji su već “potvrdili ono što svi znaju” te time ne povećava djelatni domet vlastite simboličke intervencije. Krajnje jednostavno rečeno, u tom se slučaju radi o svojevrsnoj elitizaciji znanja i vještina, nad kojima privilegiju polažu umjetnici, teoretičari i aktivisti. To je opasnost koja uvijek iznova prijeti progresivnim društvenim strujanjima ukoliko ne iznađu odgovor na pitanje kako pristupiti široj populaciji. Paradoksalno, ono što ima veći domet je prekomjerna transparentnost kao poigravanje identitetom – upravo ono što je u rukavicama istaknuo Bridle, ali u pozitivnom kontekstu. Namjerno curenje identitetskih informacija te poigravanje s njihovom istinitošću, što je u začetku bila subverzivna praksa, pretvorila se u masovnu aktivnost koju servisiraju društvene mreže. Ranije spomenuti Facebook u tom segmentu prednjači – od potpunog otkrivanja osobnih podataka do stvaranja lažnih identiteta. U takvoj praksi ne vidim subverzivni ili opozicijski potencijal jer je ona kooptirana u dominantni režim proizvodnje online celebrityja. Srećom, kustoski rad na izložbi predstavio je upravo one prakse koje ne zalaze u tu sferu.

Na tragu prekomjerne transparentnosti (identiteta) pojavilo se i pitanje može li se potpuno razotkrivanje informacija o sebi na mreži, a popraćeno jednakim ponašanjem velikog dijela populacije, smatrati adekvatnom praksom. Štoviše, bi li takvo ponašanje devalviralo vrijednost privatnih podataka i samim time smanjilo želju “crnih komora” da nešto saznaju i svojim djelovanjem zadiru u našu zakonom zaštićenu privatnost. Izgleda kako su te informacije, a prije svega govorimo o društvenim mrežama i navikama pretraživanja, daleko zanimljivije za korporativnu eksploataciju i usmjereni marketing. Stvarna opasnost u smislu sigurnosno-obavještajnog korištenja tih informacija relativno je malena, dokle god se ne bavimo ilegalnim djelatnostima. Ali čak i tada, pretpostavka je kako ćemo biti daleko oprezniji pri takvim djelatnostima i popratnim online aktivnostima. Stoga nas ta korporativna zamka i ovdje ponovno vraća na pitanje političke ekonomije u kojoj institucionalni nadzor suvremenih “crnih komora” sve manje ima izvorište u nacionalnoj sigurnosti, a sve više u interesu kapitala. Jednostavno rečeno, ovo je primjer u kojem institucije države prelaze iz zaštite interesa svojih državljana u zaštitu interesa kapitala na štetu državljana.

Empirijska rasprava o povezanosti kapitalizma i umreženog djelovanja u jednoj je mjeri ipak ostala po strani, ponajviše zbog toga što je umjetnost izvorište većine predavača na festivalu. Teorijski pokušaj mapiranja te povezanosti postavio je Tomislav Medak u svojem izlaganju. Ukazao je na to kako je nekontrolabilnost i poroznost Mreže domišljena sistemska pretpostavka, a ne pogreška. Rekao bih kako je upravo to podloga za ideološku ambivalentnost mrežne tehnologije – istovremena mogućnost radikalnog nadziranja i zadiranja u privatnost te radikalne slobode i kriptiranja vlastitog korištenja. Pretpostavka potonjeg je svijest o svijetu u kojem živimo i tehnologijama koje ga definiraju. Odatle i dolazi Medakova rečenica, izrečena u kontekstu zviždača, “making obvious the common knowledge”. Iako većina sluti opseg i domet nadzora kojem smo izloženi, nitko ne može u datom trenutku uprijeti prst u konkretni slučaj. Tek se vraćanjem u prošlost, kroz djelovanje zviždača, može mapirati ugroženost naše privatnosti, ali tako i tako to svi slutimo. U tom je trenutku, zbog propulzivnosti i ambivalentnosti, sustav već otišao korak naprijed.

Bitno je stoga zaštiti sve one koji su spremni ispričati svoju priču i u općem interesu “izdati” državu curenjem informacija i dokumenata. Građanska dužnost nije slijepo vjerovati idealu države, već prepoznati vlastitu odgovornost u kreiranju i održavanju odgovornosti stvarne države. Primjer toga bilo je i predavanje Annie Machon, bivše analitičarke britanske sigurnosno-obavještajne službe MI5, koja je zajedno s bivšim partnerom Davidom Shaylerom, prokazala britansku podršku (SIS i MI6) neuspjelom puču u Libiji 1996. Njezina priča vrlo je dirljiva i pokazuje osobnu hrabrost i nužnost zaštite takvih pojedinaca. S druge strane, prisjetimo li se lokalnih primjera poput Vesne Balenović, vidimo koliko lako zviždači stvore vlastiti kult ličnosti koji postaje važniji od same borbe za opće dobro i pozivanje države na odgovornost. Očito je tanka granica između karijernih zviždača i politike/etike zviždanja, one koju je Medak istaknuo u svojem izlaganju. I ovdje dolazimo na spoj političke ekonomije i pogleda odozdo.

Dvogodišnja “potraga” za mogućnostima umrežene kulture u post-digitalnom dobu, što je podnaslov projekta Drugog mora i partnera, namjeravala je prepoznati imaginaciju, reprodukciju i akciju koje izviru iz novih tehnologija. U prošlogodišnjem i ovogodišnjem izdanju festivala Moje, tvoje, naše svi programi bili su usmjereni predstavljanju tih triju aspekata na sjecištu političke ekonomije i pogleda odozdo praktičara i inovatora novih tehnologija. Provizorni zaključak, a koji sam istaknuo još prošle godine, potreba je analognog djelovanja koje nadopunjuje suvremene tehnologije. Uposlimo li poststrukturalistički teorijski aparat primijetit ćemo kako i u ovom slučaju postoji neki “višak”, nešto neuhvatljivo, nekodirano i trenutačno nedjelatno. Prihvatimo li tezu koju je istaknuo Tomislav Medak – kako se radi o sistemskoj pretpostavki, a ne anomaliji – nastavljamo misaoni eksperiment i zaključujemo kako su nam mogućnosti beskonačne.

Na drugim sam mjestima isticao skepsu prema političnosti suvremene umjetnosti, a ovdje sam istaknuo i njezinu ponekad teško premostivu manu – elitizaciju i “klasnu” samodostatnost privilegiranih “umreženih” umjetnika, teoretičara, aktivista i inih. Za početak treba nam biti dosta to što njihove prakse, konkretno prakse prethodno nabrojanih pojedinaca, uznemiruju dominantnu političku ekonomiju svojom (po)etikom. Dugoročni i održivi plan je obrazovanje opće populacije o mogućnostima koje nam pruža suvremena tehnologija. Stoga, unatoč svim poteškoćama, trebamo i dvanaesto izdanje festivala Moje, tvoje, naše jer ono što svi znamo trebamo potvrditi kako bismo djelovali. U suprotnom će male prakse malih ljudi ostati tek trag za neko novo dijakronijsko istraživanje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U prostorima Malog salona, Filodrammatice i Omladinskog kulturnog centra Palach u Rijeci, od 7. do 9. travnja održat će se jedanaesto izdanje festivala Moje, tvoje, naše, tematizirajući problematiku nadzora putem izložbe Crna komora, radionice nevidljive tinte, performansa i prezentacija brojnih zanimljivih gostiju.

Ulaz na sve sadržaje je besplatan, a s obzirom na međunarodni karakter festivala, osnovni jezik komunikacije bit će engleski.

Riječima Davora Miškovića, predsjednika udruge Drugo more koja je organizator događaja: “Jedanaesto izdanje manifestacije Moje, tvoje, naše bavi se nadzorom kao jednim od važnijih problema suvremenog doba. Određena vrsta nadzora prisutna je u svim civilizacijama i uvijek je u funkciji otklanjanja devijacija, usmjeravanja populacije u smjeru funkcionalnog ponašanja – što god bilo definirano kao funkcionalno ponašanje. Onaj tko nadzire uvijek je poziciji moći, ne samo u smislu definiranja prihvatljivog ponašanja, nego i u smislu prikrivanja vlastitih devijacija. S druge strane, kakav god nadzor bio, ljudi su uvijek pronalazili prostor za devijaciju, subverzivno djelovanje, ali i prostor da nadgledaju samog nadzornika”.

Festival započinje u četvrtak, 7. travnja, u 20 sati, otvorenjem izložbe Crna komora u Malom salonu. Izložba nastaje u produkciji Drugog mora i ljubljanske Aksiome, kao pokušaj poticanja rasprava o delikatnoj i često neugodnoj ulozi umjetnosti i mašte u eri masovnog nadzora, pri čemu se naglasak stavlja na mnogostruke poveznice između poststudijske umjetnosti, nezavisnih istraživanja i novih oblika političkog aktivizma u eri mreža. Sadržavajući neke od najznačajnijih radova generacije umjetnika i aktivista koji osmišljavaju tehnološke i društvene taktike kako bi zavirili u suvremene fenomene nadzora i paranoje, izložba okuplja multimedijalna djela umjetnika i disidenta Ai Weiweia te hakera i bliskog povjerenika Edwarda Snowdena u aferi Wikileaks Jacoba Appelbauma, Oskarom nagrađene redateljice Laure Poitras, kolektiva Metahaven te umjetnika i aktivista Zacha Blasa, Jamesa Bridlea, Émilie Brout i Maxime Marion, Simona Dennyja, Jill Magid i Evana Rotha.

Kustosi izložbe su međunarodno priznati umjetnički dvojac Eva i Franco Mattes te istraživač i kustos Bani Brusadin, koji od 2003. godine upravljaju međunarodnim festivalom nekonvencionalnih umjetničkih formi i komunikacija The Influencers u Barceloni. Kustos Bani Brusadin i umjetnici Evan Roth i James Bridle prisustvovat će otvorenju izložbe, koju je moguće besplatno posjetiti do 30. travnja.

U petak, 8. travnja, umjetnica i dizajnerica Amy Suo Wu u Omladinskom će kulturnom centru Palach održati radionicu nevidljive tinte i steganografije, s početkom u 11 sati. S obzirom na vrlo ograničeni broj polaznika, mjesto na radionici je potrebno rezervirati pozivom na broj 095 733 9880 (radnim danom od 9 do 17 sati) ili e-mailom.

Diskurzivni dio festivala održat će se u petak i subotu u velikoj dvorani Filodrammatice, gdje će zanimljivi gosti ponuditi vlastito viđenje suvremenog svijeta u kojem se “fizičko” prepliće s “umreženim” i čije su se razvijajuće tehnologije komunikacije u konačnici pokazale kao ultimativno sredstvo korporativnog i državnog nadzora. 

S osvrtom na vlastiti rad koji čini dio izložbe Crna komora, američki umjetnik Evan Roth u 17 sati provest će okupljene prostranstvima internetskih krajolika, koji su se značajno izmijenili u posljednja dva desetljeća otkad se Roth prvi puta spojio na mrežu. U sličnom tonu nastavit će i filozof Tomislav Medak iz Zagreba, koji će u 19 sati, nakon osvrta na ratoborne primjere otpora kontroli unutar kibernetičkog svijeta, pokušati proniknuti u dostupne strategije i resurse uz pomoć kojih bi tehnologija mogla (p)ostati sredstvom emancipacije. U 21 sat, James Bridle – britanski umjetnik i autor čiji je rad također uključen u izložbu Crna komora i koji je u listopadu prošle godine održao predavanje u prepunom Palachu – ponudit će moguće načine izlaska iz tjeskobne atmosfere koju stvara suvremeni sveprisutno-nevidljivi nadzor. U pauzama između spomenutih predavanja, nizozemska umjetnica Nina Boelsums performansom Unveil na vlastitoj će koži, uz pomoć haljine koja se rastvara sa svakom pohranom novog kolačića na računalu, metaforički dočarati problematiku gubitka privatnosti na mreži.

U subotu, 9. travnja, s početkom u 18 sati, prezentaciju će održati Bani Bradusin, jedan od kustosa izložbe Crna komora. Diskurzivni dio festivala svojom će prezentacijom o važnosti obrane privatnosti i borbe protiv globalnog sigurnosnog nadzora u 20 sati zaključiti Annie Machon, nekadašnja zaposlenica britanske obavještajne službe MI5 od koje je bila primorana skrivati se i živjeti u egzilu, nakon što je s tadašnjim partnerom odlučila prokazati kriminalne radnje i nekompetencije britanskih špijunskih agencija.

Ovdje pronađite raspored i satnicu festivala.

Motiv radova Anite Miloš zamrznuta je slika nadzorne kamere s prepoznatljivim prikazom prostora. Pri tome se umjetnica drži svih zakonitosti ovakvih prikazivanja prostora poput karakterističnog kadra i zrnate digitalne strukture nadzornih kamera. U tom smislu se može govoriti o jednoj vrsti realizma. I dok nas funkcija nadzorne kamere uvjerava u stvarnost nekog događaja, snimljeni prikaz nas razuvjerava svojim odstupanjima od realnog. Iskrivljena ili bolje rečeno ispražnjena istina jest stvarnost današnjeg društva, kao što nam prikazi s nadzornih kamera nude iskrivljenu / ispražnjenu “istinu” prostora, ljudi i događaja”, stoji u predgovoru izložbi.

Anita Miloš (1991., Sarajevo) završila je Graditeljsku, obrtničku i grafičku školu u Splitu. Diplomirala je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Gorkog Žuvele. Izlagala je na nekoliko skupnih izložbi. 

Izložba Nadzor će biti održana u Galeriji umjetnina u Splitu, u utorak 14. listopada s početkom u 20 sati.