Jedno od središnjih događanja bila je i istoimena međunarodna konferencija, u sklopu koje smo mogli čuti niz zanimljivih izlaganja koja zadanu temu obrađuju iz različitih aspekata: od analiza svijeta suvremene umjetnosti, preko pitanja komodifikacija kulture i javnog prostora, političkog djelovanja i medija pa sve do pitanja duhovnosti na tržištu.

Anthony Crendland, londonski dizajner i aktivist, predstavio je projekte i platforme u kojima je sudjelovao, a koje sve povezuje (u)mrežena proizvodnja, distribucija i djelovanje, bilo da se radi o umjetnosti (Cactus Network), medijima (Indymedia) ili direktnim akcijama (Reclaim the Streets). Ovi primjeri ukazuju na to da u suvremenom svijetu granice između politike, umjetnosti, zabave i uobičajene podjele društvenih uloga više nisu tako jasne. Kolektivni rad lišen fetišizacije objekta (umjetničkog rada), ideologije autorstva i usmjerenosti gledateljstvu/publici otvara transformativne potencijale umjetnosti, kulture i, najšire, zajednica koje su na margini suvremenog društvenog sustava. Takav tip djelovanja izmiče odrednicama pojedinaca i društva kao konzumenata, ali i donekle zatvorenoj kategoriji građana, te se mogu opisati kategorijama korisnika i korisništva kako ih je pak predstavio Stephen Wright.

Wright, nezavisni kritičar i teoretičar iz Pariza, trasformativne potencijale umjetnosti nalazi u radu onih umjetnika i umjetničkih kolektiva koji izmiču uobičajenim odrednicama. To je ona umjetnost koja ostaje otvorena i koja se temelji na procesu, a ne na gotovom produktu; umjetnost koja zagovara suautorstvo šireći odgovornost za kreativni proces na sve one koji su u njega uključeni; koja negira uobičajenu podjelu na autore i gledatelje, koja se ostvaruje u javnoj sferi, ali koja istovremeno ne traži vidljivost unutar umjetničkog okvira.

Kritizirajući zatvoreni sustav svijeta (suvremene) umjetnosti, kojim, kao i u drugim poljima društva, dominira tzv. ekspertna kultura (stručnjaci za izraz, prikaz, tumačenje i priznavanje, odnosno umjetnici, kustosi i kritičari koji ljubomorno čuvaju svoje specifične sfere ekspertize – obrazložio je Wright), dolazi do temeljnog pojma: korisnici. To su novi društveni akteri koji izazivaju ekspertnu kulturu ne sa pozicije neke kompetitivne stručnosti, već sa stajališta samog iskustva. Korisništvo (usership) razbija zastarjele podjele između autorstva i gledateljstva, produkcije i recepcije, vlasnika i proizvođača, budući da se odnosi na kategoriju ljudi koji koriste umjetnost i čija kontra-ekspertiza izvire iz onog osobitog oblika racionalnosti koji se naziva uporabna vrijednost u njihovom svijetu života. Wright smatra da umjetnost može imati uporabnu vrijednost, a da pri tom ne bude instrumentalizirana. No, ostavlja otvorenim pitanje kakve će biti posljedice takvog paradigmatskog pomaka na umjetnost kakvu je poznajemo – prije svega na konceptualnu i fizičku arhitekturu muzeja, galerija i drugih mjesta na kojima je umjetnost vidljiva kao takva.

Bez postavljanja takvih kompleksnih, dubinskih i dalekosežnih pitanja, u Hrvatskoj se trenunto grade ili ozbiljno pripremaju čak tri muzeja suvremene umjetnosti (zagrebački, riječki i, manje poznato, pulski). Davor Mišković u svom je izlaganju ukratko opisao današnji svijet suvremene umjetnosti i kao njegove dvije bitne karakteristike istakao internacionalnost i uklopljenost u tržište. U tom je svijetu promijenjena tradicionalna uloga muzeja te se oni pojavljuju kao poduzetnici na međunarodnom tržištu. Kako će u tom svijetu funkcionirati hrvatski muzeji također je ostalo otvoreno pitanje, a u diskusiji je prevladavao pesimističan stav da će i te nove zgrade/institucije ponavljati ustaljene, nedinamične prakse javnih ustanova (jer se ne čine nikakvi pomaci u sustavu) te da će tako oni ostati po strani svijeta/tržišta suvremene umjetnosti.

Iako je većina govornika, kao i sudionika u publici, bila naklonjenija ideji aktivne građanske participacije u kulturi, dva su izlaganja ipak pokušala ukazati na pozitivne aspekte konzumerizma. Tako je Sanja Puljar D’Alessio predstavila rezultate istraživanja prema kojima gledanje televizije nije samo pasivna konzumacija nego ono što omogućuje simboličko sudjelovanje u nacionalnoj zajednici (i svim ostalim zajednicama) i to već samim time što gledatelji iz različitih zajednica na različiti način tumače određene TV programe (u ovom slučaju kviz Tko želi biti milijunaš). Ono što ostaje problematično u ovoj tezi, a o čemu se i raspravljalo, jest pitanje što konzumenti čine s tim interpretacijama i simboličkim sudjelovanjem, kako ono postaje aktualno sudjelovanje u zajednici?

Nada Švob Đokić govorila je o suvremenoj kulturnoj produkciji isključivo iz perspektive kulturnih industrija, predstavljajući ih kao dominantni model današnjeg (ali i budućeg) svijeta kulture. Daleko od toga da bi ideološki, vrijednosno ili iz šire društvene perspektive propitivala uzroke ili posljedice takva stanja, opisala je takvu kulturu kao onu koja je visoko industrijalizirana, masovna i reproduktivna te na taj način široko distribuira standardizirane proizvode. Stoga, da bi ih mogli ponovno konzumirati, moramo stalno zaboravljati. Budući da je eklektična i da funkcionira kao dio globalnog tržišta, danas govorimo o globalnoj multikulturi, a ne više o nacionalnim kulturama.

Upravo termine multikulturalizam i kulturna raznolikost slovenska je sociologinja Maja Breznik razotkrila kao ideologeme koji ukazaju na temeljne promjene u europskoj kulturnoj ideologiji (i njenim kulturnim politikama). Tako su ti termini zamijenili obvezujuće kategorije kao što su l’exception cultural (kulturna iznimka; termin koji je trebao osigurati izuzimanje kulture iz sporazuma Svjetske trgovinske organizacije) i kulturna prava (pravni termin). Te se promjene odvijaju zajedno s reformulacijom prava građana u prava konzumenata, a slijede ih ne samo konglomerati kulturnih industrija (kojima idu izravno u korist), već i javne ustanove, koje nisu imale dovoljno snage da se odupru ovom trendu u europskim kulturnim politikama.