Priča o (ne)uspjehu jednih dnevnih novina, ili popularnim žargonom, jednog medijskog projekta, počela je onako kako sve te priče počinju: stihijski, bez plana, koncepta i strukture, sa standardnom tipologijom fantomskih aktera u pozadini kao pokretačima radnje, a prelomila se, opet tipično, na već dobrano išibanim leđima onih koji su imali isplesti tkivo te priče – novinarima i čitateljima.

Sve se to moglo čuti na tribini posvećenoj propalom dnevnom listu 21. stoljeće, održanoj u Novinarskog doma, a na kojoj su sudjelovali Miroslav Edvin Habek, novinar lista, Borna Keserović, glavni urednik u trenutku gašenja lista, Denis Kuljiš, izvršni urednik u trenutku pokretanja novina te Nada Mirković, prva glavna urednica i Saša Vejnović, novinar i urednik u 21. stoljeću. Marjan Jurleka – vlasnik tvrtke Miran dan koja je izdavala novine, čovjek kojega je većina okupljenih, uglavnom onih čija egzistencija ovisi o neisplaćenim plaćama i honorarima, željno iščekivala – ispričao se, kako i priliči ovakvom zapletu, zdravstvenim razlozima. Aljoša Roksandić, većinski vlasnik marketinške tvrtke Digitel i, kako se moglo čitati, čovjek sa stvarnim udjelom u “mašineriji” koja je stajala iza 21. stoljeća, pisanom se izjavom obratio sudionicima tribine u kojoj stoji “od samog početka bio sam uz Jurleku, Kuljiša i njegovu suprugu, ali niti ja niti Digitel nismo bili vlasnici”. Između ostalog, Roksandić je istom izjavom okupljene upozorio da za ono što kažu u javnosti mogu snositi zakonom propisane posljedice.

Novine su ugašene, plaće i honorari neisplaćeni, radnici zatočeni u limbu stečaja koji još uvijek nije proglašen i potencijalne istrage DORH-a, a računi tvrtke su, na ime “pružene usluge oglašavanja”, blokirani od strane Digitela. Kako se moglo doznati na tribini, a prema riječima Denisa Kuljiša i Nade Mirković, prilikom pokretanja novina s Aljošom Roksandićem i Dariom Vinceom (direktor tvrtke Ujedinjene produkcije, članice Digitel grupe, op.a.) pregovarali su kao s “ozbiljnim investitorima”, a ne kao vlasnicima tvrtke Digitel. Unatoč tome, ispostavilo se da će izdavač biti Jurleka i njegova tvrtka Miran dan, a već je nekoliko dana od pokretanja novina, postalo jasno, slažu se Kuljiš i Mirković, da se radi o svemu samo ne o ozbiljnoj investiciji. Borna Keserović, glavni urednik ugašenog tjednika Forum, doveden je kako bi uveo red u organizacijsko rasulo u kojem su se novine nalazile: “Zašto sam ja pozvan? Zato što se ocijenilo da su novine propale. Ja sam došao peti dan, a sljedeći  tjedan sam preporučio ljudima iz Digitela, koji su tada već preuzeli kreativnu kontrolu nad listom, da je to sve upropašteno. Oni se s time nisu složili”.

Kako funkcioniraju stvari možda je najpreciznije sumirao Vejnović ustvrdivši kako je “danas situacija takva da se može za šaku kuna kupiti renomirana novinarska imena” i dodao: “Nismo imali kompjutere, radili smo na unajmljenima, od stare redakcije Vjesnika. Nismo imali službeni automobil, tek jedan unajmljen od rent-a-cara, a i taj se račun naplaćivao kompenzacijom. Mobitele smo morali kupiti sami, redakcija je trebala plaćati račune, no ni to nije poštivano. Fascinantno je kako je cijela jedna redakcija pokrenuta bez novaca”.

Ipak, unatoč svemu izrečenom, teško je ne složiti se s pitanjem, odnosno konstatacijom upućenom iz publike kako je meritum stvari zapravo u uredničkoj i novinarskoj kvaliteti tog izdanja. Uza sve pojedinačne kvalitete i ugled pojedinih novinara i urednika u 21. stoljeću – da ne govorimo o katastrofalnom, ali tako tipičnom posttranzicijskom epilogu s radnicima na cesti – kome je, uistinu, trebao još jedan Večernji list, Jutarnji list ili 24 sata? Ovako, i čitatelji i novinari su se, u još jednom odrazu uvredljive štirijevsko-epehaovske koncepcije novina, ponovno našli kao gubitnici hrvatskog medijskog igrokaza.

Ima li u Hrvatskoj prostora i potrebe za još jedan nacionalni dnevnik? Zašto je 21. stoljeće uopće pokrenuto i zašto baš u to vrijeme? Tko ga je zapravo pokrenuo, tko su bili pravi vlasnici tih dnevnih novina, odnosno tvrtke Miran dan d.o.o. koja je bila izdavač? Što se htjelo postići dovođenjem novih glavnih i izvršnih urednika? Zašto se onima koji su radili novine nisu isplaćivali honorari i plaće? Koliko je novca vlasnik ostao dužan zaposlenicima? Zašto slijede tužbe, tko koga i za što tuži? Zašto su 21. stoljeću bili blokirani računi? Hoće li još jedan medij postati predmetom neke istrage? Zašto je, nakon nepuna tri mjeseca izlaženja, 21. stoljeće ugašeno? Koliko je svojim kratkim postojanjem i izlaženjem 21. stoljeće utjecalo na medijsku scenu?

Na sedmoj Novinarskoj srijedi, koja će biti održana 6. ožujka u 19 sati, u velikoj dvorani Novinarskog doma, govorit će Marijan Jurleka (direktor i vlasnik tvrtke Miran dan d.o.o), Nada Mirković (prva glavna urednica), Denis Kuljiš (prvi izvršni urednik), Borna Keserović (drugi glavni urednik), Vladimir Milinović (urednik i novinar), Saša Vejnović (urednik i novinar) te Miroslav Edvin Habek (novinar). Moderatorica je tribine Ljubica Letinić, novinarka Hrvatskog radija.

Ishodišna točka je, kao uvijek, moment stvaranja države. Nakon nacionalističkog big banga uslijedio je prvi val privatizacije. Kapitalistički drang nach osten došao je praćen neoliberalnim evanđeljem koje je od svojih dionika tražilo dogmatsko vjerovanje da su privatni poduzetnici najbolji upravljači društvenim bogatstvom. Zajednički kapital kojim je upravljala država tako je u kratkom roku razdijeljen među malobrojnim dobitnicima pretvorbe i privatizacije. Može se u literaturi pronaći niz drugih naziva za taj proces. Ne biste puno pogriješili kad biste ga sveli pod rubriku onog što je Marx nazvao prvobitnom akumulacijom kapitala kroz pljačku i eksproprijaciju. Praksa naših predatora do danas je postala opće mjesto naše stvarnosti – nezaobilazna tema razgovora podjednako u štekatima i ambicioznijoj pop lirici – koju apsolutno nitko ne niječe. Nakon očitih meta – tvrtki, banaka, itd. – kreće komercijalizacija onih aspekata društva koji su dotad bili gotovo izuzeti s tržišta. Čeka nas, kako je vehementno prije nekoliko mjeseci najavio Škegro u Globusu, privatizacija javnih dobara. Taj široki okvir obuhvaća vodu, zemlju, zrak, sustave upravljanja životom i, što je u kontekstu definiranom temom ovog članka najvažnije – javne usluge. One nisu ograničene na javni prijevoz ili javno financirano obrazovanje. Pod njima se podrazumijevaju i razne distribucijske mreže u sektorima poput telekomunikacija, energetike ili medija. Pravni okvir koji dopušta podvrgavanje javnih dobara tržišnoj logici nosi sa sobom, treba li uopće spominjati, sasvim novi sustav vrijednosti; na mjesto zahtjeva za ispunjavanjem osnovnih društvenih potreba dolazi zahtjev za ostvarivanjem profita. Mnogi će reći da je ta dilema lažna, ali ako malo pogledate oko sebe…

Polje novinarstva, prema opisu Pierrea Bourdieua, strukturiran je prostor sa svojim autonomnim zakonima. To ne isključuje mogućnost njegova restrukturiranja prilikom privlačenja i odbijanja u koje stupa. Najveći stupanj međudjelovanja događa se pri susretu s političkim i ekonomskim poljem. Kako to izgleda u slučaju hrvatske periodike? Posljednjih deset godina – od zalaska poluautokratskog režima –  smanjio se utjecaj politike na domaće medijsko polje, no to nipošto ne znači da ga danas možemo tek tako otpisati. Svatko tko misli drugačije zaboravio je na epizode poput ulaska ministra Primorca u redakciju Jutarnjeg lista tijekom studenske blokade fakulteta ili zanimljive detalje iz čuvene prepiske Pavića i Pukanića. Utjecaj ekonomije na novinarstvo u konstelaciji neoliberalnog kapitalizma puno je kompleksniji i utoliko zanimljiviji. Sustavno izlaganje modusa utjecaja kapitala na uređivačku politiku hrvatskih dnevnika i tjednika je posao koji bi zahtijevao puno vremena i ozbiljnu analizu što uvelike nadmašuje moje ambicije pa ću, na ovom mjestu, skicirati dva najočitija aspekta prožimanja novinarskog i ekonomskog polja. Prvi možemo nazvati medijskom propagandom tržišne misli. Pri tom mislim na laude poslovnom duhu koje novine posreduju kroz poučne primjere iz života poduzetnika; članke za djecu i domaće Delboye kakve potpisuju korifeji vazelinskog novinarstva u Hrvatskoj poput, čisto primjera radi, Nina Đule ili Nade Mirković. Sjećam se kad sam prvi put pročitao Đulinu pohvalu Todoriću – himnički nastrojen tekst s pastoralnim elementima –  exemplu o magnatu kojemu su “jabuke poput djevojaka” i koji bi “bika ljubio među rogove” dok brižno bdije nad svojim poslovnim carstvom. Nisam znao u kojem kodu čitati tekst. Izgledao je kao vrhunska satira izmještena iz prostora kolumni što je, poznavajći zastupljenost subverzivnih misli u Jutarnjem listu, bilo moguće samo kao statistički kuriozitet. Ja sam tekst zaboravio, a Đula je postao glavni urednik Globusa. S Nadom Mirković, recimo, nisam imao takvih problema. Ona je prije otprilike godinu dana manje bravuroznim stilom, ali svejedno dojmljivo – u tekstu koji mogu opisati samo kao nakazni hibrid između intervjua, hagiografije i kulinarskog showa –  Tomislava Horvatinčića usporedila, ni više ni manje, sa mitskim zaštitnikom nemoćnih, izmučenim borcem za pravdu, “Batmanom koji raščišćava Gotham”. Pod medijskom propagandom tržišne misli nalaze se i ne toliko groteskni, i time opasniji, napisi likova poput Viktora Vresnika ili Borislava Škegre kojima je uvijek širom otvoren prostor za opravdanja ili manifeste sve izglednijeg novog vala privatizacije javnih dobara.

Drugi aspekt prožimanja novinarskog i ekonomskog polja je suptilniji, a možemo ga nazvati tabloidizacijom medija. Tu mislim na nevjerojatno širok spektar pojava koje nemaju veze s javnim interesom. On je, svjestan sam, problematično subjektivna kategorija. Za mene se kreće u rasponu tekstova o boji govna čivauve trenutno najzanimljivije starlete do aktualne nadripolemike na književnoj sceni zbog koje nam medijsko polje izgleda kao Narcisova dvorana ogledala. Radi se, dakle, o svima dobro poznatom mnoštvu epifenomena koji daju materijala dovitljivim komentatorima društvene zbilje za iščuđavanje nad medijima koji proizvode smeće upravo u medijima koji proizvode to smeće. Tabloidizaciju i banalizaciju medijskog polja njegovi kreatori pravdaju time da javnosti daju ono što je zanima. A to prodaje novine! Oni zapravo, parazitirajući na liberalnoj mitologiji koja se može sažeti u geslo “Svi imaju pravo izbora!”, zarađuju na banalnim sadržajima koji su najjeftinija medijska roba. Kad bismo tražili metaforu za “javnost” ne bismo smjeli uzeti monolit, već kožu –  elastičan sloj koji se neprimjetno mijenja. Ako javnosti ne dajete relevantne i kvalitetne tekstove, onda uskoro nećete imati javnost koja bi bila zainteresirana za relevantne i kvalitetne tekstove. Takvu javnost se ili stalno “hrani” ili ona “ugine”. Figurativno i doslovno. Geslo “Svi imaju pravo izbora!” – mediji da nude, a javnost da odabire sadržaj kakav želi – gnjusna je laž jer snižavanje profesionalnih standarda samo jednog aktera u medijskom polju mijenja njegovu konfiguraciju što dovodi do nametanja tržišne stege koja nema nikakve veze s demokratskim pravom izbora, ali ima puno veze s hegemonijskim diktatom kapitala. Posebno na malim tržištima kakvo je hrvatsko. Ono što se dogodilo u tisku dogodilo se i na internetu a ista sudbina, kako sada stvari stoje, čeka i programe javne televizije koja je uslijed zakonskih regulativa koliko-toliko odolijevala komercijalizaciji. Koliko je pojava Nove TV i RTL-a do sada utjecala i koliko će u budućnosti utjecati na programsku shemu HRT-a jasno je svima. Deregulacijom upravlja proces koji smo nazvali tabloidizacijom pa umjesto proklamirane raznolikosti sadržaja u pravilu dobivamo šareni senzacionalizam. Trenutni problemi domaćeg novinarstva su jasni. Propaganda tržišne misli povezana s pritiskom oglašivača i tabloidizacija povezana s komercijalnim kriterijem čine polja medija i ekonomije međusobno nevjerojatno zapletenima. Gordijski čvor nemoguće je razmrsiti u okvirima trenutnog  političkog sustava.

Postoji li uopće alternativa? Reći da je budućnost novinarstva na internetu je istina, ali sam iskaz ne govori baš puno. Novinarstvo na mreži shvaćeno u kontekstu mainstream portala pokazuje danas većinu odlika koje smo maloprije zamjerili tiskanom novinarstvu. Internet je ipak medij koji je puno teže podložan svakom mehanizmu podvlašćivanja, čak i tržišnog, i zato potencijalno emancipacijski koristan prostor. Njegova otvorenost korisnicima je tolika da potiče aktivaciju megabitne bombe – situacije koju je davno opisao Stanislaw Lem – pri čemu prezasićenost informacijama zapravo povećava entropiju unutar horizonta smisla. Samostalni ljudski pokušaji bez sinergije unutar nekog šireg pokreta nisu društveno bitni. Okupirana Dalmacija primjer je, barem za domaće prilike, uzbudljivog novuma u novinarskom polju. Radi se o političkoj inicijativi koja počiva na aksiomima širenja direktne demokracije i materijalne jednakosti. Jedan od aspekata njenog rada je podizanje platforme koja u sebe može uključiti tekstove iz drugih medija koji su sukladni njenim aksiomima, autorske materijale u vidu članaka, analiza, intervjua i instant reakcije svakog korisnika interneta koji želi upozoriti na konkretne probleme u svojoj lokalnoj sredini. Intermedijalno zamišljena koncepcija ukida razliku između materijalnog i virtualnog zidnim novinama koji se lako printaju i lijepe po potrebi. Stvara paraprostor u kojem su najbitniji društveni problemi jednostavno izraženi i daje smjernice za njihovo rješavanje konkretnim akcijama koje zahtijevaju masovni angažman. Na taj način omogućava rezonancu glasovima kritičara koji su postojeće stanje stvari zapravo pretpostavljali i prihvaćali ne proširujući uopće tako horizont zamislivih rekacija. Možda je ovo samo wishful thinking. Projekt je nedavno startao, ali obećava jako puno. On će, nadam se, rasti poput bršljana. Koristit će deblo hrvatskog novinarstva kao svoj oslonac, penjat će se i nadvijati nad njim dok mu polako bude zatvarao puteve disanja.