Ako je vjerovati arhivi objava, općenito mi se čini da je početkom godine u Hrvatskoj i regiji vladao neki ludi optimizam. Prisjetimo se samo onih bojkota trgovačkih lanaca (koliko god se ne slagali oko pokretača i metoda) koji su potrajali nekoliko tjedana i ujedinili regiju. Ukupno je u njima sudjelovalo barem 12 država jugoistočne Europe i mada nisu dugoročno postigli bogznašto (u Hrvatskoj je proširena lista proizvoda za koje je Vlada uvela ograničene cijene), milijuni ljudi su se mobilizirali i ujedinili, usprkos neslaganjima, usprkos granicama. Bojkot je možda i najjednostavnija metoda aktivizma, a vidjeli smo da je tada vrlo lako postigao masovnost pokreta.

Izvor optimizma u regiji velikim su dijelom bili i ostali studentski pokreti. U Srbiji već duže od godinu dana prosvjeduju za pravednije društvo, ali i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, pa i Hrvatskoj, studenti_ce su, iako u znatno manjoj mjeri, ove godine napravili iskorake za naša društva. Osim što ih se ugostilo i simbolički podržalo, solidarnost sa studentima u Srbiji, između ostalog, motivirala je studente_ice Filozofskog fakulteta u Zagrebu da ponovno oforme Plenum, studentice Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku da osnuju inicijativu Student uz studenta, studentice na Filozofskom fakultetu u Rijeci da ožive udrugu Inicijativa kulturalnih studija i druge da, svatko u svom gradu, organiziraju niz prosvjeda i akcija usmjerenih na nepravde koje ih pogađaju – od prosvjeda protiv nasilnih profesora, preko borbe za zadržavanje inkluzivnih prostora do apela na prekid suradnji s izraelskim institucijama, pri čemu su Studentice za Palestinu na FFZG-u uspjele izboriti prekid suradnje s lektoricom koja je godinama služila u IDF-u. 

Cijelu su godinu tinjali i radnički pokreti kao vrlo konkretan odgovor na rastuće siromaštvo i potpunu eroziju sigurnosti rada. Više sindikata u javnom i privatnom sektoru izlazilo je na ulice, organiziralo štrajkove i prosvjede, tražeći ono osnovno: plaće koje prate inflaciju i dostojanstvene uvjete rada. Dok se država hvali rastom BDP-a i investicijama, radnice i radnici u tvornicama, skladištima, bolnicama i školama vrlo jasno pokazuju tko taj rast zapravo plaća. U Sisku su ljudi izašli jer ne žele postati smetlišćani, jer odbijaju logiku po kojoj se siromašnijim sredinama dodjeljuje uloga odlagališta otpada, rizika i bolesti, dok se profit centralizira drugdje. Radnička pitanja ove godine bila su podsjetnik da se fašizacija, militarizacija i repatrijarhalizacija društva ne događaju u vakuumu, već uvijek ruku pod ruku s discipliniranjem rada i normalizacijom eksploatacije radnica.

Istovremeno je feministička borba ove godine probila institucionalni zid. Inicijativa My Voice, My Choice uspjela je kroz europsku građansku inicijativu izboriti podršku u Europskom parlamentu i time otvoriti prostor za pravo na siguran i dostupan pobačaj na razini Europske unije. Ta pobjeda nije došla iz briselskih hodnika, nego s terena, kroz tisuće potpisa, organiziranje i ustrajni rad. Paralelno s time, Sanja Sarnavka je u Hrvatskoj pokrenula peticiju za zabranu molitelja klečavaca na javnim trgovima, a kao reakciju na osamnaest femicida u godinu dana, osamnaest žena ubijenih u društvu koje nasilje nad ženama i dalje tretira kao izolirane incidente. Peticija do danas broji preko 84 000 potpisa.

Krajem siječnja 2025., tijekom i nakon utakmice Hajduk-Slaven Belupo, stotinjak članova Torcide u fantomkama vikalo je “Za dom – spremni” i “‘Ajmo ustaše”, prvo na Poljudu, onda na ulicama Splita. Ništa novo, ništa čudno, nije bilo prevelikih reakcija, život se nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo, a Thompsonov koncert na Hipodromu još nije bio potvrđen. Nekoliko dana kasnije, 8. veljače, u Madridu je održan skup Make Europe Great Again, nedugo nakon Keir Starmer je izjavio kako bi slao engleske vojnike u rat u Ukrajinu, a Filozofski fakultet u Zagrebu dodijelio je zahvalnicu izraelskoj ambasadi. 

Negdje u tom periodu objavila sam meme koji prikazuje tužni zeleni lik u obliku M&M bombončića, deformiran tako da izgleda kao klaun, naivčina, a ispod njega natpis “my bad, I thought we agreed that fascism is bad“. Koliko god bi taj cinični i ironični meme danas mogao poslužiti za opisivanje stanja u Hrvatskoj, u trenutku objave odnosio se primarno na Trumpovu administraciju i pojedine europske lidere, ali i na situaciju u Belgiji gdje sam tada bila na Erasmusu. Naime, ekstremno desna belgijska stranka NSV (Nacionalistička studentska asocijacija) jednom godišnje organizira profašističke marševe, svake godine u drugom gradu. Prošle godine njih 500 je u Gentu marširalo protiv migranata, ali ih je s lakoćom nadjačalo oko 1500 antifašista. 

Istovremeno na ulice izlaze mase ljudi u Grčkoj, pa studenti u Turskoj, a kasnije tijekom godine generacija Z piše povijest u Nepalu, Peruu, Keniji, Maroku i nizu drugih država u kojima čak i smjenjuju vlade i biraju nove premijerke preko Discorda. Ako nikad prije, prošle je godine postalo vrlo jasno da nas globalno muče uglavnom slične nepravde, ali da je negdje lakše, a negdje teže izboriti se, često ovisno o represivnim aparatima.

U Hrvatskoj je policija vidno pooštrila mjere, pa je tako bivši prorektor Sveučilišta u Rijeci Gordan Jelenić priveden na Noćnom maršu za 8. mart, dakle mirnom prosvjedu, zbog isticanja palestinske zastave, iako je sam prosvjed pozivao na solidarnost sa svim ženama, naravno i onima koje proživljavaju genocid u Gazi. Nekoliko mjeseci kasnije troje ljudi je na riječkom kontraprosvjedu klečavcima raširilo zastavu u palestinskim bojama – također su privedeni i izrečena im je, kao i Jeleniću, kazna od 200 eura.

Takvu je kaznu dobila i nekolicina ljudi koji su palestinsku zastavu istaknuli na balkonima ili prozorima svojih stanova, a sjećamo se i kako je u travnju policija privela čak 17 aktivistica zbog mirnog prosvjeda ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Pola ih je noć provelo u pritvoru jer su zahtijevale prekid veza s Izraelom, a ministar Grlić Radman je tada izjavio da svatko ima pravo na prosvjed dok god ga prijavi, što one nisu. 

S tim stavom se načelno ne bi složio ministar Božinović. Naime, nekoliko mjeseci kasnije Torcida je u Splitu organizirala prosvjed zbog trojice pritvorenih muškaraca koji su maskirani, u grupi od njih pedesetak, prekinuli održavanje programa Dana srpske kulture na splitskim Blatinama. Božinović je tada izjavio da javna okupljanja “nisu nešto za što se daje zeleno svjetlo ili nešto što se odobrava“. Oba su ministra u svojim istupima krivo interpretirala Zakon o javnom okupljanju koji jasno navodi da sva okupljanja više od 20 ljudi trebaju biti prijavljena.

Jedan od odurnijih primjera tretmana aktivista ove godine dogodio se 31. srpnja za vrijeme mimhoda, mimoleta, mimovoza i vodočašća (valjda nisam neki mimo zaboravila) kada je u Zagrebu četvero aktivista_ica za vrijeme vojne parade utrčalo u ograđeni dio ulice gdje se naša država hvalila novim strojevima za ubijanje. U znak prosvjeda legli su na zemlju i zalili se crvenom bojom, a ugledni građani Hrvatske derali su se “ubijte ih!”, “silujte ih!”, pljujući ih i udarajući. Dok su oni prošli nekažnjeno, aktivisti_ce su nasilno privedene, zadržane u pritvoru i dobile kazne od 3000 i jednu od 700 eura. Isti sud koji visokim novčanim kaznama (najviša moguća za remećenje javnog reda iznosi 4000 eura) sankcionira nenasilnu antiratnu akciju aktivista_kinja jer su “izazvali uznemirenost, zgražanje i glasno negodovanje velikog broja okupljenih građana” tijekom suđenja je ignorirao da su policajci postupali “uz primjenu sredstava prisile” dok su ih izvodili iz vojne kolone. 

Ideološki obojana presuda nadalje se očituje i u riječima sutkinje Fumiš koja je na susretu s aktivistima izjavila da “ne može naći poveznicu između njihovog ranijeg demonstriranja za Palestinu, onda protiv patrijarhata i sada protiv militarizacije”. Ipak trebamo se zapitati upravo to: kako je povećano ulaganje u vojnu opremu povezano s Izraelom i oružjem koje je testirano nad palestinskim stanovništvom, kakve to ima veze s porastom rasizma i rodno uvjetovanog nasilja koji su jedan od simptoma sustava koji se manifestira kroz silu i hijerarhiju, i napokon kako se to uopće tiče građana od kojih dio nema dovoljno ni za osnovne životne uvjete? 

Srećom, tisuće mladih ljudi koji su početkom prosinca u Njemačkoj prosvjedovali protiv militarizacije društva, kao i njihovi riječki vršnjaci_kinje koji su antifašistički marš krajem studenog prevodili antimilitarističkim transparentom, jasno poručuju da ne žele ginuti za državu i bogate. Kako je za Al Jazeeru izjavila jedna djevojka na prosvjedu u Berlinu: “Nema ulaganja u naše mirovine, niti našu budućnost, niti u klimu. Ne vidim niti jedan dobar razlog zašto bi naša generacija morala ići u rat.”

Možda najstrože u Europi aktiviste trenutno sankcionira Ujedinjeno Kraljevstvo gdje se članovi i članice inicijative Just Stop Oil i Palestine Action suočavaju s višegodišnjim zatvorskim kaznama zbog nenasilnih akcija poput blokiranja cesta ili lijepljenja za infrastrukturu, pri čemu sudovi sve češće izriču kazne koje služe za zastrašivanje. Članove_ice Palestine Actiona optužuje se prema zakonima koji im mogu donijeti dugotrajne zatvorske kazne, uključujući primjenu antiterorističkih i zakona o “ozbiljnom narušavanju javnog reda”. Posebno zabrinjavaju slučajevi aktivista_kinja koji trenutno u zatvorima štrajkaju glađu – neki od njih su preko dva mjeseca u štrajku. Usprkos vrlo lošem zdravstvenom stanju, medicinska pomoć im je pružena tek nakon pritiska javnosti. Podršku im je dala i Greta Thunberg koja je uhićena jer je držala transparent s natpisom “I support Palestine Action prisoners. I oppose genocide“, čime je navodno prekršila taj notorni Zakon o terorizmu. Thunberg je ranije ove godine uhitila i izraelska vlada – zapravo ju je otela kao i ostale sudionike_ce Sumud flotile, jer je prekidanje ove humanitarne misije kao i pomorska blokada Gaze ilegalna. 

Akcija flotile ipak je probudila nadu u svijetu, a na poseban način u Palestini. Kako je kapetanica Morana Miljanović rekla na prosvjedu u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu u Zagrebu, “revolucija nije događaj nego proces”, a ljudi Palestine mnogima su svjetionik na tom putu: “Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas”, istaknula je Miljanović.

Svako malo sretnem neku kolegicu, suborkinju i postavim automatski to glupo pitanje: “kako si?”, pa požalim, spetljam se i sama sebi odgovorim “mislim, kako možeš uopće i biti, s obzirom na sve što se događa”. Kako možemo uopće biti dok svakog mjeseca već dvije-tri godine moramo (da, moramo) stajati nasuprot klečavcima koji nam žele oduzeti teško izborena prava, a koje policija uzorno štiti, dok svijet šuti o genocidu u Gazi i Sudanu, dok se uvodi obavezni vojni rok i hvali povećanjem proizvodnje oružja, dok se udara na manjine, na strane radnike, queer zajednicu, žene, Srbe, Rome, a liberalna malograđanština šuti. 

Nakon Thompsonovog koncerta pa ljeta kulturnih ratova i napada na festivale koji su posljedično odgođeni, otkazani ili ometani, uslijedila je nešto napetija jesen. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, koje posljednjih godinu dana vodi intendantica Dubravka Vrgoč još uvijek pod optužbom DORH-a za mobbing, sredinom studenog započelo je s izvedbama baleta Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina, usprkos višemjesečnim apelima i pozivima na bojkot inicijativa Za K.R.U.H. i Štrajk za Gazu, u kojima sudjelujem. Kako smo podsjetile dijeljenjem letaka na premijeri, Venezuela je čin kulturne kolaboracije s režimom koji je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, odnosno predstava je izvozni proizvod izraelske kulturne diplomacije. Unutar kazališta, predstava je nakratko ometena zviždanjem te isticanjem dvaju transparenata. Odgovor riječke policije na transparent s natpisom “Stop artvošanju genocida” i trideset sekundi zviždanja iz jedne od loža bio je pritvaranje na četiri sata u samicu I. policijske postaje Rijeka te optužba za remećenje javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način. 

Paralelno se tijekom jeseni odvijalo relativiziranje ustaštva, revizionistički okrugli stol o Jasenovcu u Saboru te napadi na sudionike_ce i organizatore_ice Dana srpske kulture u nekoliko gradova. Kulminacijom huliganskih napada napokon je došlo i do konkretnije kontraakcije, prosvjeda Ujedinjeni protiv fašizma koji su se 30. studenog održali u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli. Građani_ke koji žele državu koja ne podržava fašizam, odnosno ustaštvo, koji žele društvo bez prijetnji, nasilja i zastrašivanja, izašli su na ulice u tisućama. Na prosvjedu u Rijeci maskirani huligani su na povorku bacali petarde, kasnije i baklje, u Zadru su prosvjednike_ce gađali crvenom bojom, ali građanke i građani koji su marširali pokazali su da nas ima više koji želimo budućnost bez fašizma.

Povijest nas uči da fašizam rijetko dolazi kao šok, već se osjeti kao umor, kao kompromis, kao “nije idealno, ali jebiga, što možemo”. Ako se danas pitamo kako je moguće da se ovakve stvari događaju, odgovor je jer smo predugo vjerovali da se neće dogoditi nama. Ne znam kako biti OK u svijetu koji nam se raspada pred očima, ali znam kako se stoji, kako se hoda, kako se viče i kako se šuti. Znam kako izgleda tijelo koje više ne pristaje na pristojnost dok mu se prava oduzimaju. Pišem ovo jer odbijam prihvatiti da je sve ovo normalno, da se fašizam relativizira, da se nasilje nad ženama ritualizira, da se genocid proglašava “kompleksnim pitanjem” i da se mirni prosvjedi kažnjavaju. Ako je ovo bila godina ičega, bila je godina u kojoj nas solidarnost i otpor podsjećaju da u ovoj borbi nismo same.

Prva europska nagrada ove vrste, SozialMarie se svake godine dodjeljuje projektima iz Austrije, Mađarske, Češke, Slovačke, Slovenije i Hrvatske koji na inovativan i održiv način odgovaraju na aktualne društvene izazove, uključuju marginalizirane skupine i nude rješenja koja se mogu prenijeti na druge kontekste. Uz tri glavne novčane nagrade, dodjeljuje se i dvanaest jednakovrijednih priznanja, a uz financijsku podršku, nagrada osigurava i međunarodnu vidljivost te mentorsku podršku.

Među 15 nagrađenih projekata iz konkurencije od preko 400 prijava, našla su se i tri iz Hrvatske. Treću nagradu osvojio je Maritimo Recycling iz Dubrovnika, inicijativa koja se bavi borbom protiv plastičnog zagađenja kroz razvoj pristupačnih naprava za reciklažu i uključivanje osoba s invaliditetom u radne procese. 

Na popisu od 12 projekata nagrađenih jednakovrijednim priznanjem našao se projekt Alternativna nastava Centra za mlade Ribnjak iz Zagreba, osmišljen kao odgovor na rastuću ksenofobiju u društvu. U sklopu programa, migranti gostuju kao nastavnici u zagrebačkim školama, dijeleći osobne priče, znanja o svojim kulturama i umjetničke prakse. Kroz izravni susret učenika s iskustvima migracije, projekt otvara prostor za razmjenu, rušenje stereotipa i upoznavanje kulturne raznolikosti. Umjesto da ih se prikazuje kroz prizmu traume, migrante se nastoji afirmirati kao nositelje znanja, čime se potiče empatija i gradi društvena kohezija.

U dvije školske godine, program je realiziran u 75 škola kroz ukupno 100 nastavnih sati koje su vodili Pouabe Ndeugoue Octavie Florettе iz Kameruna, Nawar Ghanim Murad iz Iraka, Hüseyin Semih Adigüzel iz Turske, Abdoulie Jobe iz Gambije, Maku iz Malavija, Commi Balde Kouyate iz Senegala, Lydmila Voloshyna iz Ukrajine, Ljiljana Ostrižina iz Ukrajine i Sweta Pudasaini Vražić iz Nepala.

Druga hrvatska inicijativa nagrađena jednakovrijednim priznanjem je Sunce u Križevcima Zelene energetske zadruge ZEZ, prva solarna elektrana u Hrvatskoj u vlasništvu zajednice. Riječ je o inicijativi koja transformira javne krovove u zajedničku imovinu i omogućuje kolektivno vlasništvo kroz kooperativni model.

Glavne nagrade ovogodišnje SozialMarie otišle su dvama slovenskim projektima. Prvu nagradu osvojio je Časoris, online novine koje stvaraju djeca za djecu, usmjerene na razvoj medijske pismenosti i kritičkog razmišljanja. Drugo mjesto pripalo je kampanji My Voice, My Choice, europskoj građanskoj inicijativi za reproduktivna prava koja okuplja više od 300 organizacija i više od milijun potpisnika. Više o toj inicijativi možete pročitati u intervjuu s članicama slovenskog Instituta 8. mart.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

My Voice, My Choice europska je građanska inicijativa za siguran i dostupan pobačaj u Europi. Začetnica inicijative je slovenska organizacija Institut 8. mart [Inštitut 8. marec] oko koje su se okupili brojni aktivisti, volonteri i volonterke iz cijele Europe. Inicijativa treba skupiti milijun potpisa u najmanje sedam država članica EU kako bi Europska komisija razmotrila njihov prijedlog da se uspostavi financijski mehanizam pomoću kojeg bi žene mogle putovati u zemlje koje osiguravaju uslugu prekida trudnoće, a da trošak pritom snosi Europska komisija. Naime, iako je pobačaj na zahtjev legalan u većini europskih zemalja, to ne znači da je i dostupan, posebice zbog raširenog prigovora savjesti, što je uobičajena praksa i ginekologa u Hrvatskoj. Čak 20 milijuna žena u Europi nema pristup svim aspektima zdravstvene skrbi, a u nekim njenim zemljama žene i danas umiru uslijed zabrane pobačaja na zahtjev ili njegove nedostupnosti. 

Tanja Matijašević i Kristina Krajnc članice su Instituta 8. mart koji stoji iza ove, ali i brojnih drugih kampanja u Sloveniji, primjerice kampanje za redefiniciju pojma silovanja, Ja također, referenduma za pitku vodu, kampanja Neka Anhovo prodiše, Nisam prijavila, Idemo glasati i referenduma za RTV Slovenija. Institut 8. mart oblikuje kampanje, osmišljava projekte, mijenja zakone, čime mijenja svoju državu i svijet koji je okružuje na bolje. U prvom redu vraća nadu da je promjena moguća, a kako kažu, nisu otkrile neku novu čarobnu formulu – tajna je u zajedništvu. S Kristinom i Tanjom smo razgovarali o kampanji My Voice, My Choice, Institutu 8. mart, kulturi i aktivizmu.

U opisu Instituta 8. mart stoji da mu je glavni cilj preispitivanje različitih oblika podređenosti, prije svega rodne, te postavljanje neravnopravnosti u širi društveni okvir. Možete li nam ukratko predstaviti 8. mart, aktualnu kampanju i općenito kako birate teme kojima se bavite?

Kristina: Institut 8. mart postoji već osam godina i bavi se, kao što je rečeno, preispitivanjem različitih oblika neravnopravnosti, prvo ukazivanjem na nepravde, a zatim na različite načine postavljanjem na stranu slabijih, nevidljivih, onih koji trebaju pomoć ili su u nevolji. Iza nas su kampanje za zaštitu okoliša, kampanje za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja, partnerskog nasilja…

Tanja: Tu su i kampanje za besplatan ručak za djecu iz socijalno ugroženih obitelji i za dodatak na radnu aktivnost, koji je najviše pomogao samohranim majkama. Zauzeli smo se i za povećanje plaća pomoćnika u nastavi.

Kristina: Uglavnom, paleta naših interesa je široka, zato što se radi o društvenim anomalijama koje treba adresirati. Kako smo došli do kampanje za siguran i dostupan pobačaj u Europi? Tako što smo promatrali što se događa na europskoj razini, upozoravali na događanja u Poljskoj, na žene kojima je pobačaj nedostupan, koje su u bolnicama ugrožene, prestrašene. Koliko je samo žena u Poljskoj umrlo zbog restriktivnog zakonodavstva o pobačaju. Na Malti žene mogu ići u zatvor na tri godine zbog pobačaja, čak i oni koji im pritom pomažu. Istovremeno je ženama iz Italije, Hrvatske i Španjolske pobačaj nedostupan zbog prigovora savjesti. U Sloveniji to pitanje stvarno imamo dobro regulirano, pravo na pobačaj je zapisan u Ustav 1991. godine, u biti je to nasljednica jugoslavenskog zakona iz 1974. godine. Pobačaj je dostupan, i mnoge žene iz Hrvatske i Italije dolaze kako bi ga napravile u Sloveniji.

Dok smo pratili događanja u drugim europskim zemljama, preplavljivao nas je osjećaj bespomoćnosti. Organizacija smo koja na terenu neprestano prikuplja potpise i provodi kampanje kako bi zahtijevala promjene. Kada bismo mogli skupiti potpise da abortus postane legalan u Poljskoj ili na Malti, to bismo i uradili, ali to nije moguće, Europska unija tako ne funkcionira. Zato prikupljamo potpise kako bi Europska unija postupila u skladu sa svojim nadležnostima i koristeći alate kojima raspolaže omogućila siguran pristup pobačaju za sve žene u Europi.

Ovo je prva takva velika kampanja, kojom izlazite iz, uvjetno rečeno, sigurne zone Slovenije i širite se u EU. Smatra se da će inicijativa postati jedna od glavnih tema nadolazećih europskih izbora. Što je izravni, a što posredni cilj kampanje My Voice, my Choice?

Kristina: Naš cilj je prisiliti Europsku uniju da omogući siguran pristup pobačaju. Do toga ćemo doći u dva koraka: prvi je prikupljanjem milijuna potpisa, a drugi je da se pobrinemo da na europskim izborima, koji će se održati od 6. do 9. lipnja u svim državama Europske unije, izaberemo političke kandidate i vođe koji će zaštititi pravo na pobačaj na razini EU. Razlog za to je čisto praktičan – kako bi iz našeg prijedloga proizašlo nešto konkretno, moramo imati političku podršku naših predstavnica i predstavnika u Europskom parlamentu, jer su oni ti koji će odlučivati što će se dalje dogoditi s inicijativom, kakvi će konkretni koraci uslijediti ili neće. Ako, kao što sada izgleda, budu u usponu konzervativne političke stranke i krajnje desne političke opcije koje se ne slažu s ovom temeljnom slobodom, odnosno s tim da je pobačaj temeljno ljudsko pravo, naš će prijedlog ostati u nekoj ladici. Čak i ako prikupimo milijun potpisa, neće se ništa dogoditi. Dakle, radi se o nama samima, o jednoj od temeljnih vrijednosti Europske unije i krajnje je vrijeme da nas Europska unija posluša, ali i da glasači_ce izađu na birališta, imajući na umu reproduktivna prava, prava žena i pravo na pobačaj.

Do kad se prikupljaju potpisi? 

Kristina: Potpisi se prikupljaju godinu dana, odnosno do travnja 2025., ali za nas je ključno da prikupimo milijun potpisa već prije europskih izbora kako bi inicijativa bila dovoljno moćna da privuče glasače na biračka mjesta upravo zbog pitanja reproduktivnih prava, kako bi prijedlog zaista i uspio.

Zanimljivo je da velik interes za kampanju dolazi iz Hrvatske, koja je po broju prikupljenih potpisa druga iza Francuske, a podržao vas je i veliki broj organizacija. Kako tumačite takav odaziv? 

Tanja: Kampanja prelazi državne granice. Na početku je bilo osam potpisnica, osam država, danas imamo potpise iz svih država Europske unije. Lana Bobić, hrvatska feministkinja, jedna je od prvih potpisnica ove inicijative. Potom smo tražili partnere po cijeloj Europi i organizacije iz Hrvatske napravile su svoju mreži i postale saveznice u ovoj inicijativi. U ovom trenutku iz Hrvatske dolazi 46.251 potpisa. Prva My Voice, My Choice Croatian Network konferencija za medije održana je u Rijeci, a aktivni su i Split, Zagreb, uključiti će se i Istra, kampanja se širi. 

Smatrali smo važnim uključiti Hrvatsku, jer je ona jedna od država gdje žene najviše putuje zbog sigurnog pobačaja, i to najčešće u Sloveniju. U Brežicama npr. više žena iz Hrvatske vrši pobačaj nego iz Slovenije. Također, neke statistike ukazuju da si samo dobro situirane žene mogu priuštiti troškove za putovanje i pobačaj. To je jedan od naših ciljeva, da pobačaj i reproduktivna prava ne budu samo stvar elite. Hrvatska nam se pridružila i zbog toga što se tamo tako visok udio liječnika poziva na prigovor savjesti. 

Kada govorimo o Institutu 8. mart, vi niste inertna organizacija točno određenog dometa i opsega, već živi organizam koji se neprestano razvija i raste. Javnosti se obraćate iskreno i emotivno, zbog čega vas se doživljava autentično i prijateljski, kao sigurno utočište. I strašno idete na živce ekstremnim desničarima. Kako vi vidite 8. mart?

Tanja: To je jako lijepo čuti iz tuđih usta i mislim da taj opis govori sve. Mi se neprestano širimo, posebice sad kad smo povezani s aktivistima_cama iz cijele Europe. I sad dok razgovaramo pridružuju nam se novi članovi i članice. Na isti način je sve skupa i započelo. Institut 8. mart je nastao kao zajednica ljudi koji vjeruju u mogućnost promjene, koji vjeruju da svijet može postati bolje mjesto, jer svijet u kojem smo živjeli nije bio onakav kakvom smo stremili. Ljudi nam se obraćaju, pišu mailove, tako da znamo kad društvo nešto boli i to onda istražujemo. Kao što je Kristina prije rekla, puno naših kampanja proizlazi iz potreba društva, odazivamo se na anomalije. Kad se odazovemo na priče ljudi, ne preuzmemo ih na sebe, nego tim ljudima damo prostor i mogućnost da svoje priče predstave sami. Otvorili smo sve kanale komunikacije, slušamo i priče na terenu, i tad nam je jako važno stvoriti prostor za razgovor, da pustimo ljude da nam sami ukažu gdje je problem.

Primjećujem da su mladi u Sloveniji vrlo angažirani po pitanju politike. Na ulicama traže promjene, ukazuju na brojne važne teme poput položaja siromašnih, femicida, genocida u Palestini, ekološke krize, besmisla ratova, gentrifikacije, stambene krize. Zahtijevaju promjene koristeći sva raspoloživa demokratska sredstva. Vidite li određeni mobilizacijski potencijal i u aktivnostima 8. marta? Kako tome pristupate, kako gradite angažirane pojedince? 

Kristina: To da su mladi nezainteresirani, politički apatični, samodostatni, da na društvenim mrežama objavljuju samo selfije je uvredljiv i netočan mit. Istina je da smo svakom našom kampanjom dokazali da je mladima do društveno bitnih tema koje si nabrojila stalo i da su mladi često u prvim redovima društvenih promjena. Nedavno su npr. studenti uspješno okupirali Fakultet za društvene znanosti u Ljubljani u znak podrške Gazi, s vrlo konkretnim zahtjevima. To je samo jedan primjer. U svim našim kampanjama imamo volontere_ke moje generacije, znači mlađe od trideset godina, koji su aktivni na štandovima 8. marta, svjesni su, znaju zašto su tamo i to smatraju bitnim. Na pitanje kako nastaje angažiran pojedinac, vjerovatno onako kako nastaje i neangažiran pojedinac; pod utjecajem okoline koja ga okružuje, školskog sustava, roditelja i medija. Mitovi poput toga da su mladi neangažirani i nezainteresirani su štetni za društvo i utvrđuju poziciju koja nije istinita. Zato mi se čini da bi mediji trebali izvještavati o pozitivnim praksama i dobrim potezima i dati mladima mogućnosti da se izraze, izaći im u susret.

Kampanje provodite na terenu, družite se, razgovarate, prikupljate dojmove i iskustva, informirate se i povezujete, zajedno formulirate ciljeve i definirate strategije. Kako uspijevate realizirati svoje ciljeve? Što mislite koja je formula uspjeha u aktivizmu?

Tanja: Kristina je pričala kako nam se pridružuju mladi. Iskustva s terena pokazuju da nam se zapravo pridružuju sve generacije. Vrlo smo otvoreni i mislimo da svatko tko ima makar 5-10 minuta vremena, ili je spreman posveti nam dan, ili nam pružiti nešto sebi svojstveno, rad, vještinu, doprinosi u borbi za bolji svijet – prihvaćamo sve. Pridružilo nam se i puno ljudi koji su u mirovini i pomažu nam na terenu. Na štandovima se često formiraju male zajednice. Imamo divne volontere iz Maribora, u Sežani se stvorila divna zajednica. S terena smo dobili jednog stalnog člana Instituta 8. mart, koji se pokazao kao divan koordinator. Uglavnom, tako što pristupamo ljudima, idemo na ulice, mi također učimo u zajednici i o zajednici, prepoznajemo što funkcionira na jednom mjestu, što na nekom drugom i u biti uvijek kažemo da ako postoji način na koji lokalna zajednica želi podržati kampanju, učinit ćemo upravo tako. Recimo, sjećam se jednog događaja u Kopru, gdje su počeli skakali u vodu na referendumu o vodi i to je bilo toliko zabavno da je privuklo mnoštvo ljudi.

Kristina: Potpuno se slažem, u povezivanju i zajednici je cilj, ali bih toj jednadžbi samo još nešto dodala. Mi uvijek pokušavamo slijediti sadržaj, ono što mislimo da je ispravno i društveno korisno i od tog ne odstupamo. Uvijek kažemo, idemo probati, ali onda idemo do kraja i dosad je to bilo uvijek uspješno. 

Tko su osmomartovke kad nisu osmomartovke? Kristina, ti si pravnica, Tanja, ti se baviš improvizacijskim kazalištem i aktivistica si na području kulture, također pišeš odličnu poeziju na dijalektu. Kako ste došle do 8. marta?

Tanja: Da, mi smo vrlo različiti i dolazimo s različitih područja. Također, pridružili smo se Institutu u različito vrijeme. Neki su se poznavali s faksa, drugi su se upoznali preko Itn. festivala angažiranog pisanja. Ja sam se uključila kroz Impro (Improvizacijsko kazalište, op.a.) kao pomoć na događajima kad smo čitali Ja također, priče žena koje otkrivaju iskustva svakodnevne sustavne mizoginije, nastale po uzoru na #metoo. U suštini, sve svoje vještine stavljamo na raspolaganje Institutu; ako si dobar s videima, onda radiš to. Recimo, Alenka je naša ekologinja, pridružila nam se upravo u vrijeme borbe za referendum za vodu. Ona je vrlo dobra i u dizajnu i zato nam pomaže u tom segmentu. Kristina je recimo preuzela pripremu komunikacije. Različite stručne teme nas zanimaju. Mi smo pedagoginje, antropolozi, sociologinje… U stvari, imamo popriličan raspon zanimanja, što nam pomaže u sadržaju. Također smo i umjetnici_e, sportaši_ce, puno različitih stvari i nekako to sve uključujemo i u sadržaj onog šta radimo. Funkcioniramo malo drugačije nego kad bi bili uniformirana organizacija civilnog društva.

Kakvu ulogu u vašem aktivističkom djelovanju imaju kultura i umjetnost? Ravnateljica Instituta Nika Kovač je u jednom intervjuu spomenula kako je Pionirski dom u Ljubljani mjesto gdje je odrasla i gdje se osjeća sigurno. Jesu li kulturni centri inkubatori za društveno kritične mlade osobe?

Kristina: Definitivno da. Inače sam iz Domžala i cijelo sam djetinjstvo u Domu mladih pohađala likovne i fotografske radionice. Čini mi se da su cijelo vrijeme sa mnom radili, što jako cijenim. Vidim kako mi je dobro došlo u životu što sam imala mjesto na kojem sam mogla provoditi popodneva sa svojim vršnjacima. Bilo je besplatno, stvarali smo, atmosfera je bila ugodna, dalo mi je to puno samopouzdanja i načina da se izrazim.

Tanja: Ja dolazim iz Jesenica i u biti imam sličnu priču. Više sam vremena provodila u kazalištu Tone Čufar nego u školi. U školi sam imala i status umjetnice,¹ to me je sigurno poučilo da unutar sustava postoje različiti oblici izražavanja. I Nika je također improvizatorica, u biti ona stalno uključuje svoj improvizacijski duh i vidi se da je taj storytelling koji imamo također tijesno povezan s načinom na koji predstavljamo sadržaj. Tu je i naš projekt Itn festival angažiranog pisanja zaslužan za to smo još uvijek u kontaktu s vrlo kritičnim glasovima i otvaramo prostor mladima poput onog u kojem smo sami imali prilike stasati. Oko toga je Kristina jako angažirana. Na takvim mjestima nalazimo fantastične ljude koji su inspiracija. Da, u biti mislim da je kultura vrlo važan stup i podrška aktivizmu.

Kristina: To je pitanje vrlo usko povezano s ranijim pitanjem o tome kako stvoriti angažiranog pojedinca. Upravo vas kultura i prostori u kojima se možete izraziti tjeraju da počnete razmišljati o tome što izraziti, za što koristiti svoj glas. To je temelj aktivizma.

Više od godinu dana klečeći muškarci na hrvatskim trgovima mole krunicu za čistoću, zabranu pobačaja i da muškarci postanu duhovni autoriteti. Nasuprot njih se uvijek iznova redaju protuprosvjednici koji različitim aktivnostima upozoravaju na problematičnost klečavaca. Slične stvari se u posljednje vrijeme događaju i u Ljubljani, javne molitve na trgovima kao sustavni organiziran proces retradicionalizacije i retardacije društva. Što mislite o tome?

Kristina: To je jako zabrinjavajuće. Nisam za jednoumlje, tj. da se ukine prostor za drugačija mišljenja, ali čini mi se da je ovo pitanje uskraćivanja temeljnih prava žena, tako upitno i u suprotnosti s vrijednostima kojima težimo u društvu ravnopravnosti. Ovo je povratak vrijednostima za koje smo vjerovali da smo ih prerasli i to je duboko zabrinjavajuće. Mislim da bismo se svi trebali naježiti kada čujemo što se događa u Hrvatskoj ili u drugim zemljama i da bi nas to trebalo uvjeriti da su inicijative za siguran pobačaj neophodne. Cilj inicijative nije samo pobačaj i reproduktivna prava, nego uspostava mreže, europske mreže, koja bi se mogla suprotstaviti toj retradicionalizaciji i zaštititi temeljna prava žena.

Neki smatraju da ih se reproduktivna prava ne tiču, a za neke je borba za prava žena i donošenje odluka o njihovom tijelu stvar prošlosti. Zašto vi mislite da bi europski građani trebali podržati i potpisati inicijativu Instituta 8. mart?

Tanja: Mislim da se to zapravo svodi na dvije stvari. Prva je nešto što je Kristina ranije rekla, autonomija donošenja odluka o vlastitom tijelu. Možda bi bilo dobro da netko tko nema iskustva s tim, posluša nekoga tko ima takvo iskustvo. Često se pitanja reprodukcije prebacuje na žene, npr. pitanje kontracepcije i majčinstva i onda kada žena na to nije spremna. Druga je stvar što žena mora voditi računa o vlastitom reproduktivnom zdravlju. Zapravo, tu je sve, od obrazovanja, kontracepcije, preko autonomije do odlučivanja. U isto vrijeme, kontrola nad ženskim tijelima je zaista zabrinjavajuća, jer uglavnom većinu vremena provodimo pričajući o jednakopravnosti, o ekonomskoj jednakopravnosti, o zastupljenosti u javnom prostoru, o obrazovanju, i odjednom opet dolazimo do jednog vrlo temeljnog pitanja, donošenja odluka u vlastitom tijelu, jer zapravo ne želimo biti robovi u vlastitom tijelu. Tako da mislim da je vrlo, vrlo važno govoriti o ravnopravnom društvu, bez obzira na spolove, i to je jedna stvar koju bismo željeli vidjeti podržanu u cijeloj Europi, svijetu.

Kristina: Dodala bih samo da se ova inicijativa temelji na solidarnosti i ako niste netko tko bi mogao trebati pobačaj, potpisivanjem ste solidarni s onima koji bi ga iz bilo kojeg razloga mogli trebati. 

Tanja: Solidarnost je bila naša osnova. U Sloveniji je pobačaj zakonski reguliran, a budući da se mi u institutu zalažemo za temeljna ljudska prava uključujući i reproduktivno zdravlje, smatrali smo važnim braniti te vrijednosti i boriti se za njih u svjetlu nadolazećih europskih izbora. Akcija solidarnosti za žene kojima je uskraćeno pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece nam se činila nužnom. Želimo da Europa prihvati konsenzus da je donošenje odluka o vlastitom tijelu pravo svih.

1. Učenici u slovenskim školama imaju statuse: sportaš, kulturnik tj. umjetnik i sl., koji im omogućavaju određene privilegije, primjerice najavljene testove, odabir datuma za ispitivanje itd. (op.a.) ↩︎