Iako “nema ovlasti” za adekvatno upravljanje izbjegličkom krizom ili povećanje plaća zaposlenima u školstvu i obrazovanju, tehnička je Vlada na sjednici u četvrtak, 22. listopada, donijela odluku o pokretanju postupka za iskazivanje interesa za realizaciju razvojnog projekta Muzil koji bi uključivao smještajne turističke kapacitete, golf igralište i marinu. 

Temeljem odluke objavio bi se javni poziv investitorima za iskazivanje interesa za projekt kojim se, uz ostalo, planira realizacija turističkog smještaja od oko 2270 postelja, građevina javne, društvene i poslovne namjene, plažnog kompleksa, golf igrališta s 18 rupa, marine s 380 vezova, a predviđena je i mogućnost stanovanja. Predviđena je realizacija i kulturnog centra, kako to prenose mediji, no prema objašnjenju predlagača odluke, ministra turizma Darka Lorencina, ipak se radi o kulturno-kongresnom centru.

“Kulturni sadržaji su od prije predviđeni GUP-om Grada Pule, no problem je u tome što su oni u biti tu u svrhu turizma, odnosno njihovo prisustvo ne mijenja na činjenici da se radi o ekonomski “monokulturnom” razvojnom projektu, što je posebno očito na slučaju kongresnog centra”, ističe Goran Matić iz Zelene Istre, jednog od autora projekta Muzil starter nastalog na temelju istraživanja javnog mnijenja u Puli koje je pokazalo da više od 90% građana želi da Muzil bude u funkciji lokalne zajednice. 

Također, Muzil starter je prijavljen na natječaj Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) za korištenje stotinu napuštenih vojnih nekretnina. DUUDI je dao načelnu potporu besplatnom korištenju Muzila na privremeni rok od minimalno 5 godina uz uvjet podrške grada Pule koja je nakon razgovora u svibnju 2015 također načelno dobivena. No, pulsko gradsko vijeće nedavno je prihvatilo Vladinu odluku o pokretanju postupka za realizaciju razvojnog projekta Muzil.

“Generalno gledajući ova odluka nam ne donosi ništa novo. Svi negativni elementi kojima se već godinama javno protivimo, i dalje su tu – dakle isključivo turistička namjena, privatizacija javnog prostora, odnosno koncesija na jedno stoljeće, jedan jedini koncesionar na cijelom ogromnom poluotoku koji bi trebao biti dio grada, zatim golf teren kao ekološka prijetnja i ekonomska, ako ne i fizička ograda kojom se dokida javna priroda tog velikog prostora, te na koncu, ali ne i najmanje bitno, potpuni kontinuitet sustavnog ignoriranja i isključivanja građana iz odlučivanja o Muzilu kao javnom prostoru i ključnom prostornom resursu za naš grad, što se jasno može očitovati iz dijela Vladine odluke koji se odnosi na sastav povjerenstva za praćenje realizacije projekta”, ističe Matić.

Odlukom Vlade predviđeno je imenovanje povjerenstva koje će pratiti realizaciju i Vladi predložiti daljnje korake, a koje čine tri političara (ministar turizma i njegov zamjenik te gradonačelnik Pule) i dva člana DUUDI-ja. “To nam nažalost može sugerirati jedino nastavak neprihvatljive i nedemokratske prakse upravljanja i odlučivanja o zajedničkom, javnom prostoru i resursima kao da se radi o privatnoj stranačkoj imovini. Muzil pripada građankama i građanima Pule, a ne IDS-u. A građani su u više navrata, i na više načina (peticija, prosvjed, istraživanje javnog mišljenja) pokazali kako se većinom ne slažu s sudbinom koju su Muzilu namijenile istarske i pulske političke ‘elite'”, kaže Matić.

Kako prenosi Glas Istre, na Danima turizma u Poreču predstojnik DUUDI-ja Mladen Pejnović naglasio je da se očekuje da Državna agencija u 2016. godini riješi veći broj slučajeva stavljanja državne imovine u optjecaj, te da država isto treba učiniti i s Brijunima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Intervju s Darkom Ciglarom, voditeljem koordinacijskog tima čakovečke Inicijative 1729/2, o stvaranju Društvenog centra Čakovec na dijelu prostora bivše vojarne Nikola Šubić Zrinski možete čitati ovdje, a o riječkim modelima upravljanja prostorima Palacha, Filodrammaticae i Marganova razgovarali smo s Damirom Batarelom, predsjednikom Saveza udruga Molekula. S koordinatoricom platforme Okret potpora Samantom Stepčić razgovarali smo o različitim oblicima nezavisnog kulturnog djelovanja u Zadru, a intervju s Antoniom Kuzmanić, koordinatoricom splitske Platforme Doma mladih, o prošlosti i budućnosti Doma mladih te zagovaračkim mogućnostima Platforme čitajte ovdje.

O Društvenom centru koji je nastao u prostoru bivše vojarne Karlo Rojc u Puli, postojećem i željenom načinu upravljanja, civilno-javnim partnerstvima te samoodrživosti i samofinanciranju razgovaramo s Dušicom Radojčić, predsjednicom udruge Zelena Istra.

KP: Možete li ukratko opisati najvažnije momente u kronologiji razvoja društvenog centra Karlo Rojc? Kako se razvijala osnovna ideja društvenog centra koji želi poboljšati kvalitetu lokalne zajednice, koje su bile glavne prepreke na koje se nailazilo i ključni ljudi koji su zaslužni za to?  

D.R.: Na početku, u drugoj polovini 90-ih kada prve udruge ulaze u Rojc, i dugo nakon toga, nije uopće postojala ideja o društvenom centru. Mnoge su okolnosti, specifične, slučajne i neponovljive, utjecale na to što se u početku zbivalo u Rojcu. Naprimjer, to što je nakon MORH-ova odlaska zgrada opustošena i devastirana, ali se nitko nije sjetio isključiti struju i vodu. Upravo je to ilegalnim novim stanarima omogućilo obnovu, rad u tim prostorima, grijanje… Zatim se dogodio jedan pročelnik Upravnog odjela za kulturu sa sluhom za Rojc i jezgra korisnika prostora s vizijom samoupravljanja u zgradi. Sretna okolnost bila je i zapanjujuća veličina i dizajn zgrade kao kasarne, pa za ulaganje u obnovu i prenamjenu s komercijalnom svrhom nije bilo zainteresiranih.

Ključno je vrijeme bilo ono predizborno 2008. godine. Rojčani pokreću inicijativu za uspostavljanje djelotvornijeg upravljanja tada Centrom gradskih udruga Rojc. Ukazuju na neracionalnost financijskog upravljanja i predlažu sanacijske mjere. Rojčani od gradonačelnika traže formiranje zajedničkog tijela koje bi upravljalo zgradom i kontroliralo troškove, iskazujući ambiciju za ravnopravnim partnerskim odnosom i preuzimanjem suodgovornosti. U travnju 2008. formirano je Vijeće udruga Rojca, neformano tijelo koje je okupljalo udruge korisnice prostora u zgradi.

Nezadovoljstvo korisnika situacijom u zgradi bilo je tada golemo zbog loših sigurnosnih i higijenskih uvjeta te neracionalnog trošenja novca koji se za održavanje zgrade izdvajao iz gradskog proračuna. Gradonačenik je te 2008. prihvatio prijedlog predstavnika Rojca i imenovao Koordinaciju Rojca – tijelo koje čine po 3 predstavnika udruga iz Rojca i Grada kako bi zajedno upravljali zgradom. Tada je pristao i na sudjelovanje u projektu edukacije i zajedničkog osmišljavanja sudioničkog modela upravljanja Rojcem utemeljenog na javno-civilnom partnerstvu. Zelena Istra, jedna od udruga s adresom u Rojcu, osmislila je projekt “Edukacija i razvoj modela sudioničkog javno-civilnog upravljanja društvenim centrom Rojc”, koji dobiva financijsku potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, s idejom uključivanja Rojčana u upravljačke mehanizme i preuzimanja dijela odgovornosti koja je do tada bila isključivo u domeni javne uprave. Projekt je proveden 2011. godine u suradnji s Pravom na grad i ustanovom Pogon – Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade. Ta suradnja postaje ključna u osvještavanju ideje o kreiranju društvenog centra i povezivanje s drugim sličnim inicijativama u Hrvatskoj.

Proces koji je uslijedio išao je ka postizanju više razine zajedništva i unutarnje koordinacije organizacija i rezultirao osnivanjem Saveza udruga Rojca – SUR-a 2012. godine. Godine 2013. Rojc službeno mijenja ime iz Centar gradskih udruga u Društveni centar Rojc. Iste godine SUR otvara Dnevni boravak – veliki zajednički prostor, mjesto za druženje i prezentaciju programa udruga iz Rojca, ali i onih vanjskih. Dnevni boravak je vrlo brzo postao srce Rojca. Tijekom 2014. održana su 72 događanja – izložbe, koncerti, tribine, predavanja, radionice i druge aktivnosti.

KP: Kako biste opisali fazu u kojoj se centar nalazi danas?

D.R.: Kao prijelaznu. Naime, Rojcem i dalje upravlja Koordinacija koja se sastoji od 3 predstavnika Saveza udruga Rojca i 3 predstavnika Grada, no njihove zaključke prethodno mora odobriti nadležna osoba u Gradu. Takav se model upravljanja pokazao spor i nedovoljno učinkovit. Budući da je zgrada u vlasništvu Grada, sve veće investicije podliježu procedurama na koje Koordinacija nema utjecaja i rezultati su daleko od zadovoljavajućih. To postaje kočnica u razvoju planova koje imamo za budućnost Rojca, naprimjer za realizaciju hostela u zgradi, kao jednog od oblika samofinanciranja. Taj tromi način upravljanja ne može na odgovarajući način zadovoljiti nove potrebe i ambicije organiziranog civilnog društva. Samo dugoročno orijentirano upravljanje omogućio bi razvoj i neophodno raznoliko izvanproračunsko financiranje, a to je moguće ostvariti samo na način da je subjektu koji bi upravljao Rojcem to osnovna djelatnost. To vidim kao jedinu mogućnost kompenzacije svih nedostataka današnjeg načina upravljanja Rojcem. Taj novi subjekt mora imati stabilnost koju imaju javne institucije te mora na ravnopravan način uključiti i korisnike – dakle, radi se o mješovitoj javno-civilnoj ustanovi koja bi se trebala formirati za Rojc.

KP: Što smatrate da je ključni doprinos i važnost postojanja ovakvog centra za jednu sredinu, konkretno za grad Pulu?

D.R.: Sigurni prostor pod povoljnim uvjetima je temeljna pretpostavka za razvojh organizacija civilnog društva. Rojc je pridonio razvoju organizacija civilnog društva u Puli, povezao ih je, učinio vidljivima, a one zauzvrat gradu daju mnoge i raznolike aktivnosti i programe. Pula se putem Rojca može pohvaliti suradnjom javnog i civilnog sektora, što je u skladu s najboljim europskim praksama. Rojc je stekao prepoznatljivost u Europi i to doprinosi ugledu grada. Pula se nedavno kandidirala za Europsku prijestolnicu kulture, a u predloženim programima Rojc ima važno mjesto s obzirom da su upravo participacija građana, demokratske procedure, uključenost korisnika i sl. bitni pri ocjenjivanju programa. 

U Rojcu se pokazala sva korist i potencijali korištenja javne infrastrukture za društvene svrhe. Rojc je postao primjer angažmana korisnika u odgovornom su-upravljanju javnom infrastrukturom odnosno dobrim modelom koji predlažemo i za nadzor nad djelovanjem drugih javnih institucija i poduzeća. Primjer Rojca koristimo kao dokaz učinkovitosti sinergije javnog i civilnog pri zagovaranju korištenja javnog dobra, npr. za novi projekt Muzil Starter kojim predlažemo korištenje dijela bivših vojnih zgrada na Muzilu. Uvjereni smo da suradnički javno-civilni modeli daju bolje društvene i ekonomske rezultate, a Rojc je za to postao dobar primjer.

KP: Model funkcioniranja centra, kako internog tako i prema van, te upravljanje, izuzetno je zahtjevan zadatak, s obzirom na 109 organizacija i grupa koje djeluju na devet različitih područja. S obzirom da se puno pažnje polagalo na participaciju pri donošenju odluka, a time ste se i osobno bavili, kako je strukturiran rad centra i kako izgleda model upravljanja?

D.R.: Već početkom 2000-ih organizacije iz Rojca pokazale su interes za samoorganizranjem i osnivanjem tijela koje bi ih okupljalo i predstavljalo u pregovorima s Gradom. Tih su godina osnovani Malo i Veliko vijeće Rojca, koji su s vremenom zamrli. Zatim je 2008. godine osnovano Vijeće udruga Rojca s istim ciljem, ali ovaj put i jasnom idejom o želji za sudjelovanjem u upravljanju zgradom. Vijeću je pristupilo 60-ak udruga korisnica prostora u zgradi. Vijeće je imenovalo svoje predstavnike u Koordinaciju – mješovito tijelo u kojem o upravljanju Rojcem na ravnopravni način odlučuju predstavnici Grada i Rojca. No, pokazalo se s vremenom da na sastancima Vijeća sudjeluje uvijek manje-više istih 20-ak udruga, da je teško donositi i provoditi odluke kada ne postoje utvrđene procedure i odgovornosti. Nakon analize svih za i protiv, udruge u Vijeću Rojca odlučile su da bi formaliziranje zajedništva udruga u Rojcu dovelo do boljeg vođenja procesa komunikacija i odlučivanja, većeg angažmana barem manje grupe ljudi, veće formalne snage odnosno pravne težine, jasnijeg definiranja ciljeva i lakšeg zastupanja i zagovaranja te mogućnosti profesionalizacije.

U osnivanju Saveza smo na početku imali poteškoću jer ga Ured državne uprave u Istarskoj župaiji nije htio registrirati, tvrdeći da zakon ne dopušta registraciju saveza koji čine udruge iz različitih područja djelatnosti. Nakon žalbe višoj instanci Savez je ipak registriran. Na osnivačkoj Skupštini sudjelovalo je 17 organizacija. Dvije su u međuvremenu zatražile istupanje iz Saveza, a tri zatražile pristup članstvu o čemu će biti odlučeno na sljedećoj Skupštini. Potrebno je naglasiti da Savez svoj legitimitet ne crpi iz broja organizacija koje su mu se priključile nego iz otvorenosti za svakoga tko se želi aktivirati u njegovu radu. Ne možete natjerati ljude da se aktiviraju, ali ih možete kontinuirano pozivati. Cijeli proces informiranja i rada Saveza je dokumentiran i javan putem internetske stranice rojcnet.org i novina Centra Veznik (8 brojeva od 2011. godine). Napravili smo veliki pomak – od pozicije korisnika prostora orijentiranih na vlastiti interes formirao se dio aktivnih udruga odgovornih i za zajedničko dobro i spremnih na širi društveni angažman. No, to ne znači da dobar dio udruga i dalje nije orijentiran samo na sebe i svoje korisnike.

KP: Ideja socio-kulturnog centra o kojoj se sve više govori u Splitu, Rijeci, Karlovcu, Čakovcu i drugim gradovima, u Rojcu zapravo živi već dugo vremena. Kako vidite budućnost centra i što je potrebno za njegov razvoj?

D.R.: Trenutni model upravljanja nije dobar jer ne postoje ni ljudi ni subjekt ili pravna osoba kojima bi upravljanje Rojcem bila osnovna i jedina djelatnost. Predstavnici Saveza udruga Rojca u Koordinaciji volontiraju već 6 godina, a obujam svakodnevnog posla stalno raste. To je neodrživo. A u skoroj budućnosti čekaju nas mnogo zahtjevniji poslovi. U Gradu Puli nema niti jedne osobe posvećene Rojcu, nema pravog interesa, samo osobe po “službenoj dužnosti” bez istinske motivacije i entuzijazma. Nužno je, stoga, osnivanje javne institucije u kojoj bi na ravnopravni način bili zastupljeni predstavnici Grada i Rojca, sa zaposlenim profesionalcima zaduženima i predanima planiranju budućnosti Rojca i s odgovornošću za realizaciju tih planova. Toga trenutno nema.

KP: Samoodrživost i samofinanciranje uvijek je jedan od glavnih, gotovo nedostižnih izazova s kojima se organizacije pokušavaju uhvatiti u koštac, a razvoj neke vrste socijalnog poduzeća jedan je od mogućih putova. O kakvih se idejama razmišljalo u dosadašnjem razvoju i kojoj je fazi njihova realizacija?

D.R.: U lipnju 2013. godine Savez udruga Rojca dobio je od Grada ugovor o korištenju prostora “dnevnog boravka”, zajedničkog prostora svih udruga, te cca 600 m2 za razvoj artist-in-residence programa i modela samoodrživosti kroz otvaranje hostela. U Dnevnom boravku želimo realizirati ugostiteljski objekt. U vezi s hostelom, u suradnji s Gradom smo započeli sve nužne predradnje za financiranje projekta iz europskih fondova. Do sad smo napravili idejni projekt za hostel i preliminarnu studiju izvedivosti, a uz pomoć sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva do svibnja 2015. izradit ćemo Plan održivosti društvenog centra koji će obuhvatiti model upravljanja te programsku, ekonomsku, društvenu, energetsku, okolišnu i financijsku održivost. Izradit ćemo i Plan društvenog poduzetništva hostela u Rojcu te njegov marketinški plan. Savez udruga Rojca danas ima na projektnoj osnovi 3 zaposlene osobe koje brinu o programskim aktivnostima u Dnevnom boravku te o realizaciji prije navedenih aktivnosti. 

KP: Na koji su način politička klima i kontekst utjecali na to što je Rojc danas?

D.R.: Razvoj Rojca kao društvenog centra bio je potaknut inicijativom nekih udruga i pojedinaca koji su, bez obzira na prevladavajući model javnih kulturnih i društvenih ustanova, težili i realizirali neovisne kulturne i društvene centre. Bez njihove angažiranosti i pomoći Rojc se ne bi razvio u smjeru kojim ide danas. Ti su akteri civilnog društva započeli proces zagovaranja osiguranja dugoročne perspektive za djelovanje nezavisnih kulturnih i društvenih centara što je podrazumijevalo i dodjelu prostora i institucionalnu podršku. Osnovni je argument pri tome bio služenje lokalnoj zajednici i značajna uključenost građana, s čime se ni jedna javna ustanova baš ne može pohvaliti. Rojc se našao na tom valu.

KP: Što biste rekli, je li i na koji način Rojc utjecao na maloprije spomenute inicijative i pothvate u drugim gradovima u Hrvatskoj? 

D.R.: Kao što su nama neki od realiziranih centara u Europi bili i još uvijek jesu inspiracija, vjerujemo da je model koji smo primijenili u Rojcu motivacija drugima. I to ne samo za inicijative ili udruge već i za gradske uprave. Jer, kao što je rekao pametni gradonačelnik jednog europskog grada – svaki euro uložen u civilno društvo dvostruko se vraća. Aktivni građani koji preuzimaju teret odgovornosti upravljanja javnim dobrom – pa što bi više neka mudra gradska uprava mogla poželjeti? Svoj model i iskustvo podijelili smo s mnogim organizacijama i inicijativama u Hrvatskoj i izvan nje. S organizacijama i centrima u zemlji povezani smo na mnogo razina, dok je najsnažnija veza sa sličnim centrima u Europi uspostavljena putem mreže centara Trans European Halles.

Službeno je okončan IPA projekt pod nazivom Javni interes – nije na prodaju čiji je nositelj Centar za mirovne studije uz međunarodne partnere: Transparency International Mađarska i TI jedinica Defence and Security Program iz Velike Britanije, Sveučilište u Zagrebu (Filozofski fakultet), lokalne udruge (Zelena Istra, Eko-Zadar, Cenzura) te udruga Obris – Obrana i sigurnost. Projekt je spojio temu nadzora korupcije na lokalnoj razini s temom obrane i sigurnosti u Hrvatskoj.

U prvom dijelu projekta, uz niz javnih aktivnosti, objavljena je i publikacija o transparentnosti javnih nabava u obrambenom sektoru RH. Drugi dio projekta bavio se proučavanjem procesa konverzije vojnih nekretnina, a uz niz javnih tribina, izrađene su i četiri studije slučaja pojedinih odabranih primjera konverzije vojnih nekretnina u Hrvatskoj. Za potrebe istraživanja odabrani su kompleksi Muzil u Puli, vojarna Samogor u Visu i Stjepan Radić u Zadru te stara vojna bolnica u Vlaškoj. Istraženi su razvoji faktičkog i pravnog stanja prostora, njihova namjena u vojnim danima, kako su postali nepotrebni oružanim snagama te što je s njima bilo kasnije kada većina takvih nekretnina počinje nazaustavljivo propadati. Pri tome se zanimljivom pokazala činjenica da su otpori lokalnih zajednica žešći i efikasnost procesa konverzije niža što je projekt kojim civilni sektor krene obuhvaćati pojedinu tranziciju prostora – veći.

Rezultati istraživanja o prenamjeni objavljeni su u obliku zasebne knjige naslovljene Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva u Hrvatskoj. Izdavači ovog djela su Centar za mirovne studije i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a urednici Kruno Kardov i Igor Tabak. Tekstove potpisuju Lidija Knežević, Kruno Kardov i Nives Rogoznica. 

Publikacija je dostupna za preuzimanje ovdje.

Piše: Ana Orsag

“Sve je ovo jadno, tužno i bez veze. Inscenacija donošenja tih planova, javne rasprave, ulaganje primjedbi, odgovaranje na iste. Poslao sam pet zasebnih primjedbi na koje sam dobio isti odgovor! Sve je ovo ispod svake razine uključujući i sjednicu Gradskog vijeća i to što smo mi morali sjediti ispred dok su oni gazili preko nas kao što nas i inače gaze. Bijedan grad, bijedna uprava, bijedno urbanističko planiranje”, rekao je Vjekoslav Gašparović, arhitekt iz Pule, za potrebe HRT-ova audio dokumentarca Daske za lijes, maske za ples. Njegovoj izjavi prethodilo je izglasavanje izmjena Generalnog urbanističkog plana Grada Pule 8. svibnja ove godine čime je gradska vlast učinila sve da omogući prodaju i elitnu apartmanizaciju jednog od najljepših dijelova grada i jedini preostali slobodan prostor za njegovo širenje i razvoj. Građani su se okupili na prosvjedu tek kada su iscrpili sve formalne demokratske procedure za izražavanje nezadovoljstva. Njihovom prosvjedu prethodile su četiri iscrpljujuće javne rasprave i odbijanje zajedničkog prijedloga 1503 građana koji su željeli drugačiji Muzil, Muzil od kojeg će i oni imati koristi. Grad Pula ignorirao je i preko 5000 potpisa građana koji su se otvoreno usprotivili njegovoj prodaji i elitnoj apartmanizaciji. Naime, 8. svibnja izglasavanjem izmjena GUP-a, otvorena je mogućnost da se cijelo ovo područje, a radi se o jednoj petini grada Pule, ustupi na korištenje odabranom investitoru na rok od najmanje 66, a prema Zakonu o strateškim ulaganjima, i na 99 godina.

Većina građana Pule o Muzilu ne zna mnogo budući da na njemu nikad nije ni bila. Neobično, naime, radi se o poluotoku udaljenom samo nekoliko minuta od centra grada, no na Muzil se danas može doći isključivo uz dozvolu MORH-a ili kao što je bio slučaj krajem prošle godine, ako vladajuća garnitura u sklopu vlastite političke propagande za građane na njemu organizira dane otvorenih vrata. Iako je Muzil vojska službeno napustila 2007. godine, ona ga i dalje održava kako ga ne bi zadesila sudbina nekih drugih bivših vojnih kompleksa iz kojih je po odlasku vojske otuđeno sve zatečeno od čega je postojala ikakva materijalna korist. 

Grad Pula trenutno je vlasnik samo 23 hektara ovog poluotoka, a preduvjet za pregovore s državom koja je većinski vlasnik bila je “sređena” prostorno-planska dokumentacija s ucrtanim golf igralištem, i doista, pulska vlast učinila je sve da do toga i dođe. Nakon što je odbila primjedbe više od 5000 građana, Društva arhitekata Istre, Udruge hrvatskih arhitekata, Državnog zavoda za zaštitu prirode te bez obzira na to što plan gradskih vlasti nije sukladan s brojnim zakonskim propisima, koalicija IDS-HNS-Zeleni usvojila je toga četvrtka u Puli urbanistički plan koji uključuje hotele, marine i za Puležane ono najspornije, golf teren od 72 hektra. Doduše, odluka je donesena iza zaključanih vrata uz svesrdnu zaštitu unajmljenih tjelohranitelja, a vijećnici su nekoliko sati nakon donošenja odluke od vlastitih građana pobjegli na stražnji izlaz. “Što reći nakon što su Zeleni glasali za devastaciju jednog od najljepših ekosistema u regiji?”, tužno je konstatirao ispred pulskih novinara toga četvrtka predsjednik istarskog ogranka Hrvatskog društva pisaca Nenad Popović, koji je i sam prisustvovao sjednici, ali mu je na istoj zabranjeno govoriti. 

Vizija Ivana Jakovčića naziva se konceptom Grada Pule

No, vratimo se na arhitekta s početka priče. Priča Vjekoslava Gašparovića počinje 2005. godine kada se s još četiri studenta arhitekture s fakulteta u Zagrebu, Veneciji i Ljubljani našao u rodnoj Puli zbog razočaranja planovima tvrtke Brijuni Rivijera za bivša vojna područja. Radi se o turističkim resortima visoke kategorije ili turističkim naseljima zatvorenog tipa. Prema riječima Dušice Radojčić iz Zelene Istre, ovakva vrsta turizma u Hrvatskoj nema budućnosti. “Turisti se žele stopiti s lokalnim stanovništvom, turistički resorti visoke kategorije za nas su štetni i nepotrebni, zagađuju obalu i državu dovode u krizu”, naglašavala je Radojčić i u svom gostovanju u HRT-ovoj emisiji Turistička klasa.

O članovima ove neformalne udruge arhitekata koju su nazvali Pulska grupa, čije su ideje kasnije pretočene u zadrugu unutar koje ravnopravno djeluju, pisao je i tjednik Nacional u kojem stoji kako su za Pulu imali neke konkretne vlastite prijedloge za koje su se nadali kako će ih prepoznati i gradske strukture. “Međutim, bili smo tada mladi i naivni”, kaže Emil Jurcan iz Pulske grupe koji je danas aktivan član inicijative Volim Pulu – Za Muzil. Kako navodi tjednik Nacional, kada su vladajuće garniture shvatile kako se u Puli rađa otpor planovima Brijuni Rivijere, pozvale su 2007. godine studente arhitekture na razgovor gdje im je, prema riječima Emila Jurcana, tadašnji župan Ivan Jakovčić ponudio posao i novac samo da se prestanu baviti tim područjem. Kad su ga odbili, zaprijetio im je neka se odsele jer u Istri nikada neće naći posao.  

Pet godina kasnije, ovi su pulski arhitekti mlađe generacije dobili priliku kritiku političke situacije u Hrvatskoj iz aspekta vlastite struke predstaviti i na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji. Ivana Debeljuh, Vjekoslav Gašparović, Emil i Edna Jurcan, Ida Križaj, Iva Marčetić, Jerolim Mladinov, Marko Perčić, Sara Perović i Helena Sterpin uputili su kritiku koja je zahvatila širi kontekst građanskih inicijativa okupljenih oko teme javnog prostora – od Varšavske u Zagrebu, Marjana u Splitu, dubrovačkog Srđa, do vlastitih problema s Brijuni Rivijerom u Puli. 

Tri godine nakon toga, ponovno su se okupili u rodnom gradu kako bi prosvjedom spriječili devastaciju još jednog dijela tisuće godina stare antičke Pule, područja bogatog drevnim austrougarskim zdanjima, kako i priliči nekadašnjoj glavnoj carskoj ratnoj luci. Muzil su činile kružne utvrde koje su branile cijeli grad i prostorni resurs nemjerljive vrijednosti na kojem se isprepliće višestoljetna pulska povijest i s čije istoimene utvrde puca najljepši pogled na grad i cijelu Istru. Danas je na tom mjestu predviđena golf kuća u koju većina građana Pule nikad neće ući i nemoguće je ne zapitati se koliko smo se udaljili od vremena kada su neke utvrde zbog neznanja i antigermanskog raspoloženja za vrijeme Jugoslavije sravnjene sa zemljom, pretvorene u cement i poslane u Irak za Sadamovo sklonište, dok je prema riječima Gorana Šaponje iz udruge Casoni Vecchi koja se bavi zaštitom i očuvanjem pulskih utvrda za potrebe radio dokumentarca Maske za ples, daske za lijes, austrougarska utvrda Maksimilijan jednostavno nestala s Muzila zbog potreba obližnje cementare.  

Iako osiromašen za nekoliko tvrđava, Muzil je danas, nakon 150 godina vojne vladavine, izuzetno dobro sačuvan. No, na sjevernoj strani pulske luke njegove zgrade propadaju. Dušica Radojčić napominje kako se zgrada po zgrada mora početi koristiti odmah kako bi sama lokalna zajednica od njega imala koristi. Također, kritizira turizam kao stratešku orijentaciju dugoročnog razvoja budući da niti jedna zemlja nije postala razvijena ulažući prvo u turizam, a tek onda u gospodarstvo, već je proces obrnut.

No, iz grada su ipak učinili sve da Muzil nakon stoljeća vojne vladavine ne završi u civilnim rukama. Vojska je Muzil napustila još 2007. godine i od tada država, županija i grad žele ostvariti viziju jednog čovjeka. Ta vizija se prvi puta spominje u stranačkom dokumentu pod nazivom Pula demilitarizirani grad čiji su autori, u ime stranke IDS, bivši župan Ivan Jakovčić i bivši ministar turizma Veljko Ostojić. “Golf na Muzilu tada je nazivan ‘vizijom Ivana Jakovčića’, a sada se naziva konceptom Grada Pule i nepromijenjena je već desetak godina”, napominje Emil Jurcan. Od 2009. godine inicijativa okupljena pod nazivom Volim Pulu pokušavala je argumentima osporiti turistifikaciju cijelog poluotoka, no gradska uprava odbijala je svaku argumentiranu raspravu. Dušica Radojčić u HRT-ovoj emisiji javno je upozorila na to kako je jedina ekonomska aktivnost koju su istarski političari u stanju osmisliti prodavanje zemljišta u vlasništvu gradova i općina. 

Puna je Pula mladih golfera

“Aj puna je Pula, aj puna je Pula, ma mladih marinera…”, početak je narodne pjesme i istoimene knjige o Puli istarskog književnika, akademika i ekonomista Mate Balote koja je za vrijeme prosvjeda za Muzil dobila novu konotaciju. Ne bez razloga, s obzirom da su čak 23 golf igrališta ucrtana u prostorni plan istarske županije. Kad uzmemo u obzir da Istra ima 29 općina i 11 gradova, to bi značilo kako se u gotovo svakoj općini planira jedan golf teren. Dušica Radojčić napominje kako je golf isključivo mamac za prodaju zemljišta na kojima će se graditi apartmani, od čega korist imaju isključivo oni koji se bave mešetarenjem nekretninama. Radi se o modelu koji je pokazao svu svoju pogubnost u Španjolskoj i Portugalu s kobnim djelovanjem na lokalnu zajednicu, nacionalnu ekonomiju i okoliš. Hrvatska ponavlja istu pogrešku i postaje pravi eldorado za špekulativni kapital, zaključuje Radojčić.

No, ono što aktivisti nazivaju špekulativnim kapitalom za gradonačelnika Pule Borisa Miletića je uspješna turistička priča. Prema njegovim riječima, Pula će kroz turistički kompleks na Muzilu svake godine u proračun dobiti 107 milijuna kuna, a prostor će zapošljavati 1700 djelatnika. Gradonačelnik tvrdi kako Muzil mora biti dostupan svim građanima i da je upravo to ono što je grad Pula u svim svojim prostornim planovima definirao i negira kako je na Muzilu planiran zatvoren turistički resort. “Muzil ima 170 hektara, od čega je oko 12 posto predviđeno za izgradnju dok će na 83 posto biti zelene površine”, najavljuje gradonačelnik Pule koji golf igralište od 72 hektra također smatra zelenom površinom, a na Muzilu, osim golfa, priželjkuje i hotele s 2500 ležajeve i marinu s 500 vezova.

Javne tribine – izigravanje javnosti

Službeno razilaženje u mišljenjima na relaciji gradska vlast – struka – građani započelo je krajem prošle godine kada je kratka javna rasprava o Muzilu u gradskoj vijećnici odgođena zbog prevelikog broja zainteresiranih sudionika, dok su iduću građani napustili uz povike “Adio Pola” jer im je aktivno sudjelovanje bilo onemogućeno, a jedini način za obraćanje vladajućima sveden je na ispisivanje pitanja na papirićima. Ljutiti građani nisu niti jedan jedini put dobili odgovor na pitanje zašto su petinu grada dali na prodaju bez da su građanima dali pravo da o tome odlučuju. Umjesto argumentirane rasprave, vladajući pulski političari na tribinama su ponudili jedino kršenje elementarnih pravila političke kulture i pristojnosti, što se nisu libili sakriti čak ni u medijskom prostoru: “I Hong Kong su Britanci uzeli u koncesiju, pa nijedan Kinez zbog toga nije izumro”, izjavio je svojevremeno za HRT pulski pročelnik za prostorno uređenje Giordano Škuflić, i ostao živ.

Zadnji pokušaj prije izglasavanja izmjena GUP-a na kojem se pokušalo pronaći zajednički jezik s predstavnicima lokalne vlasti odvio se ususret velike proslave Dana Grada Pule. Simbolično, Muzil je od strane fašističkih okupatora bio oslobođen upravo početkom svibnja kada se i održavao taj zadnji čin pseudodemokracije. Tog davnog svibnja 1945. godine, Pulu su zauzele partizanske snage koje su prethodno oslobodile čitavu Istru i sjedinile ju s Hrvatskom. Bitka za Pulu okončana je upravo padom Muzila zbog čega se 5. svibnja i slavi Dan Grada. Ove su godine Pulu obasjale svjetleće dizalice pulskog brodogradilišta Uljanik. I dok se gradska vlast, točnije turistička zajednica, zbog blještanja 45 jakih reflektora poprilično kreditno zaduživala pripremajući veliku proslavu, stigla je i odbiti prijedloge 1503 građana za drugačiji Muzil, s obrazloženjem da se ne uklapaju u već postojeće planove. Grad Pula odbio je i primjedbe struke, Hrvatskih šuma i Državnog zavoda za zaštitu prirode. Na posljednjoj javnoj raspravi, Helena Sterpin, arhitektica iz Pule, još jednom je uzalud naglasila kako je prostor neobnovljiv resurs i tražila u ime Društva arhitekata Istre da se gradnja golf terena privremeno onemogući kako bi se dalo prostora i vremena podrobnijem razmišljanju o takvoj namjeni i koristi, utjecaju na okoliš područja Muzila i šireg gradskog prostora.

Grad Pula oglušio se i na primjedbe Ire Maslovar, biologinje koja je dugi niz godina istraživala floru i faunu Muzila i upozorila kako na njemu žive dvije endemske vrste orhideja koje rastu na samo dva mjesta u Hrvatskoj, rtu Kamenjak i Muzilu. “Radi se o prirodnoj vrijednosti koja je milijune godina stara, koja je slučajno ostala sačuvana i koja je starija i od Arene i Istrijana. Ta orhideja je dan danas tamo i živa je! Priroda je ustavna kategorija! Molim Vas poštujte prirodu! Ne vrijeđajte građane i struku”, uzalud je objašnjavala Maslovar predstavnicima pulske vlasti. “Moja je dužnost brinuti o svim građanima ovog grada, a ono što njih brine je nezaposlenost i mi moramo razmišljati kako da građani od Muzila imaju korist u tom smislu. Danas od Muzila nitko nema koristi”, odgovorio joj je gradonačelnik Miletić na što je Dušica Radojčić komentirala kako je u vrijeme Miletićeva dolaska na vlast u gradu Puli broj nezaposlenih bio 2000, dok se danas ta brojka popela na 4500, te kako megalomanski projekti planirani na Muzilu sigurno neće pomoći da se ta brojka smanji, kasnije pojašnjavajući kako je manipulacija radnim mjestima kad ovakvih projekata tipičan primjer koji se ponavljao i u Španjolskoj, Grčkoj i Portugalu, te kako se te neutemeljene i pretjerane brojke kasnije vrlo lako pokažu neistinitima. Napominje da iako turizam u Istri stoji relativno dobro, nezaposlenost i dalje raste kao i u svim drugim dijelovima Hrvatske. 

Da Pula ne pripada suvremenom svijetu dokazuje i to što su predstavnici Grada Pule ostali gluhi i na riječi arhitekta Brune Nefata koji dugi niz godina istražuje američke fortifikacijske sustave i koji je s Muzilom usporedio Fort Sumter u Južnoj Karolini gdje je započeo Američki građanski rat. Fort Sumter za razliku od Muzila ima samo 14  hektara i jednu utvrdu koja je bila sravnjena sa zemljom i nakon toga potpuno obnovljena. Danas taj prostor nema nikakvu drugu namjenu osim nacionalnog i povijesnog resursa. Fort Sumter sada je muzej i izletište koje posjeti oko 150 tisuća ljudi godišnje, a svakako je zanimljiv podatak kako cijela američka obala zajedno ima manje fortifikacija od Pule, no one imaju nekoliko desetaka milijuna posjetitelja godišnje. “Pula je grad isprepletene memorije kroz koji je prošlo pet država, radi se o pet generacija isprepletenih memorija, svaka na određeni način tumači taj prostor i svaka ga želi vidjeti i valorizirati u određenom prostoru. Sve susjedne zemlje imaju ovdje dio svoje povijesti, Muzil je bitan kako bi se dio preostale memorije vezane uz pretke realizirao u njegovom prostoru”, napominjao je ovaj istraživač uzalud. 

IDS-ova ostavka prvi je i osnovni preduvjet da Pula doista doživi demokraciju

I dok pulski aktivisti u Domu hrvatskih branitelja pripremaju izložbu fotografija, video-snimaka i press materijala s događanja ispred Gradske vijećnice 8. svibnja, koja će, kako kažu, zorno dočarati dramatične trenutke tog pulskog popodneva, u dalekoj Dohi održava se 38. sastanak Odbora Svjetske baštine uz raspravu i o Gradu Dubrovniku, točnije Srđu na kojem se planira izgradnja 240 vila, 480 apartmana, kruzerski turizam i neizostavni golf. Zbog svega navedenog postoji mogućnost da se Dubrovniku oduzme status UNESCO-ve Svjetske baštine. Ideja koja se rodila u Parizu 2008. godine, da Pula kao jedina ratna luka s cijelim sustavom fortifikacija Austro-Ugarske monarhije bude stavljena pod zaštitu UNESCO-a nažalost nije zaživjela zbog nedostatka političke volje iako je prema riječima prof. Hansa-Rudolfa Neumanna, predstavnika međunarodne organizacije za zaštitu fortifikacija, za to imala sve uvjete, a o ovoj temi svojevremeno je pisala i najstarija istarska tiskovina Glas Istre. I dok će Dubrovnik morati zaštiti UNESCO, inicijativa Volim Pulu i dalje ne gubi vjeru u domaće institucije. Zbog nezakonitosti GUP-a poslala je prijavu Urbanističkoj inspekciji, a Dušica Radojčić napominje kako će i dalje čini sve što je u njihovoj moći da blokiraju projekt koji je toliko štetan za lokalnu zajednicu. Hoće li to biti moguće teško je predvidjeti budući da “slučaj Muzil” ovisi o čvrstoći vladajuće koalicije SDP-HNS-HSU-IDS na državnoj razini, ali i praćenju u lokalnim medijima koje je dosad bilo “prešutno”. Zadnje obraćanje javnosti inicijative Volim Pulu, u kojem između ostalog stoji “da je vladajuća koalicija predvođena IDS-om potpuno sama, bez podrške struke, građana i ostalih stranaka usvojila presudan plan za razvoj grada Pule i kako je jedino što se može učiniti sa gluhom i nedoraslom gradskom upravom traženje njezine ostavke što je ujedno prvi i osnovni preduvjet da Pula doista doživi demokraciju”, nije prenijela većina županijskih i gradskih medija.

Osim što je Muzil zabranjena zona za građane, zabranjena je tema i za lokalne medije koji su većinski u vlasništvu IDS-u vrlo bliske osobe Alberta Faggiana. Snažna cenzura nije iznenađujuća kada se uzme u obzir da je 4157 glasova Ivanu Jakovčiću, EU parlamentarcu, tisuću manje glasova od glasova građana koji su se svojim potpisima usprotivili ideji golfa na Muzilu. “To je u gradu Puli dovoljno glasova da počasna prva rezerva zasjedne u Europski parlament i realizira svoj osobni, partiklularni interes. Ali više od 5000 potpisa nije dovoljno da se još jednom razmisli o golferskoj halucinaciji iste osobe”, zaključuje za kraj pulski sociolog Željko Marković.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Odbijanjem svakog drukčijeg mišljenja postalo je jasno da je javna rasprava odrađena tek formalno, bez stvarne mogućnosti sudjelovanja građana u kreiranju prostorno-planske dokumentacije, a time i budućnosti svoga grada. Time je srušena i posljednja zakonska prepreka gradskoj vlasti da Gradskom vijeću na usvajanje proslijedi urbanistički plan u kojem se na Muzilu predviđa turistički resort s 2.500 ležaja i golf igralištem s 18 rupa. Takav plan očigledna je priprema za davanje Muzila, odnosno jedne petine grada, u koncesiju jednom investitoru na razdoblje do 99 godina, što praktički znači privatizaciju tog ogromnog prostorno-prirodnog resursa, ključnog za daljnji razvoj Pule, pogotovo nakon što je sjeverni dio pulskog zaljeva (Katarina i Monumenti) već u koncesiji. U prilog takvom razvoju događaja govori i to što takvu namjeru gradske vlasti nisu demantirale niti u jednom trenutku, kao ni činjenicu da se Muzil odavno spominje kao dio megalomanskog projekta Brijuni rivijera. Ovih su dana na adrese građana počele pristizati obavijesti iz kojih je očito da je gradska vlast odbila primjedbe i prijedloge vezane uz planiranje poluotoka Muzil, a koje je u samo nekoliko dana potpisalo 1.503 građana, kao i primjedbe strukovnih organizacija i ustanova, kao što su Hrvatske šume, Društvo arhitekata Istre, Udruženje hrvatskih arhitekata te Državni zavod za zaštitu prirode”, nastavlja se u priopćenju.

Sjednica gradskog vijeća na kojoj će se glasati o prihvaćanju takvog GUP-a održat će se 8. svibnja u 17 sati. Svi građani i građanke o “slučaju Muzil” mogu se od 26. travnja dodatno informirati na punktovima na gradskim trgovima i ulicama (Forum – Portarata – gradska tržnica i tržnica na Verudi), gdje će moći, ukoliko već nisu i svojim potpisom izraziti protivljenje privatizaciji Muzila. Također, građanke i građane se pozivaju na javnu tribinu koja će se održati u srijedu, 30. travnja 2014. u 19 sati u Domu hrvatskih branitelja, a na koju će biti pozvani svi vijećnici i gradska uprava. 

Iz SU Rojc pozivaju sve zainteresirane se priključe prosvjednom kulturno-umjetničkom programu (performans, muzički nastup, ples, sport…) i podrže neizglasavanje prostornog plana u kojemu građani gube petinu grada. Prijave se šalju putem elektroničke pošte. 

Izvor: SU Rojc

U petak, 28. ožujka, s početkom u 19 sati, bit će održana tribina o umrežavanju udruga civilnog društva i građanskih inicijativa koje se bave raznim društvenim pitanjima. Sudionici, gosti i govornici su BRID – baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Građanska inicijativa Muzil, radnici Arena trikotaže, Udruga Pravo na grad, te predstavnici Glasa Istre, Zadruge Praksa i Saveza udruga Rojca.

U subotu, 29. ožujka, s početkom u 20 sati otvara se izložba stripa – Komikaze poPuli – koja će predstaviti najnovije vijesti iz Komikaze stožera. Komikaze poPuli predstavljaju neke stare, ali i nove autore i autorice sa svježim novinama s Komikaze kioska, netom objavljeni Komikaze webzin #35, upravo pokrenuti web portal Zombi Proleter te izbor iz zadnjeg tiskanog Komikaze printanog albuma #12.

Od svog osnutka 2006. godine, Pulska grupa izrazito je kritična prema pulskoj gradskoj vlasti, često upujući na njihovo postupanje s javnim zemljištem, ali i s napuštenom vojnom infrastrukturom koja naočigled propada. 

Na portalu pogledaj.to objavljen je intervju koji je s članovima Pulske grupe napravila novinarka Petra Tomljanović. Na pitanje novinarke o prirodi odnosa s lokalnim vlastima u Puli i da li su svjesni da će “svojim nastupom u Veneciji ukazati na sve njihove kompromitirajuće postupke”, iz Pulske grupe odgovaraju da su gradske strukture svjesne što od od njih mogu očekivati: “Strukovne organizacije su im slale nebrojene dopise u vezi njihovih postupaka s državnim zemljištem, a svi rezultati naših istraživačkih radionica vojne infrastrukture Pule promovirani su na međunarodnom planu, što im daje kredibilitet kojeg vlast nije u stanju osporiti pa nas zato ne napadaju direktno. Jedino što mogu je potiskivanje, marginaliziranje, sabotiranje onog što pričamo i pišemo”, ističu u odgovoru na novinarsko pitanje i dodaju kako “lokalna vlast drži glavni medij Glas Istre u kojem serviraju njima pogodne informacije, kojima manipuliraju glasačkim tijelom. Naravno da cenzura nije specifična pulska priča, već nacionalna. U malim mjestima postoji problem monopola jer jedan jedini medij kreira javno mišljenje,  a Istra je lider po režimskom ponašanju – otkazi novinarima, 22 godine vlasti… Slika o Istri kao razvijenoj regiji  potencira se istim kanalima, dok u njoj zapravo vlada mikrofašizam”.

U spomenutom razgovoru za pogledaj.to članovi Pulske grupe kao zanimljivost ističu da su dobili čestitku “gradonačelnika Pule koji vjeruje da će dostojanstveno predstavljati Hrvatsku, što nikako neće biti dobro, ako se budemo toga držali i njegovih  pojmova dostojanstva.” Tragično je, drže u Pulskoj grupi, “da gradonačelnik šalje to pismo dva dana nakon što je izglasao projekt golfa na Muzilu od 3LHD-a, čak prije nego što ga je prezentirao javnosti! I za koju je otvoreno govorio da će za tjedan dana biti izglasana i na  Gradskom vijeću, što se i dogodilo!”

Pulska grupa je neformalna skupina arhitekata koja od 2006. godine potiče samoorganizaciju građana kao alternativu privatizaciji grada. Članovi grupe su Ivana Debeljuh, Vjekoslav Gašparović, Emil Jurcan, Iva Marčetić, Jerolim Mladinov, Marko Perčić, Sara Perović, Helena Sterpin i Edna Strenja. Rad grupe je prezentiran u Puli, Rijeci, Zagrebu, Istanbulu, San Sebastianu, Maastrichtu, Ljubljani, Milanu i Veneciji, kao i na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Bariju 2008. te na Bijenalu suvremene umjetnosti u Triani 2009. godine. 2008. godine je grupa proizvela “Crveni plan Pule” kao korak u istraživanju neformalnog  urbanizma Pule. Iste godine grupa izdaje novine <> u kojima se opisuje kronologija političkih događaja vezanih uz demilitarizaciju Pulskog zaljeva, te mapu “Plan Mediterraneo” koja prikazuje projekte za obalu južne Istre, suprotne službenim planovima turističke eksploatacije. Ljeta 2009. godine grupa organizira međunarodnu konferenciju “Grad Postkapitalizma” u Puli, a jedan od rezultata tog susreta je “Pulska deklaracija”. Među posljednjim aktivnostima kojima se grupa bavi je sudjelovanje njenih članova u građanskoj inicijativi za Muzil “Volim Pulu” čiji je cilj otvaranje i korištenje bivše vojne zone Muzil u Puli. Grupa se bavi sustavnim promišljanjem i kritikom urbanističkih, arhitektonskih i prostornih planova, a na poziv selektora Tomislava Pavelića odabrana je za hrvatskog predstavnika na Vencijanskom bijenalu.

KP / Pulski.hr / Pogledaj.to