Glazba kao umjetnost kojoj smo izloženi od najranijih dana svakako ima blagotvoran utjecaj na dobrobit pojedinca – dokazane su značajne zdravstvene i socijalne beneficije glazbe, a glazbenici i glazba imaju moć osnažiti cijele zajednice i na taj način aktivno sudjelovati u formiranju društ(a)va. Ipak, u kontekstu promišljanja uloge glazbenika u društvu i korištenja glazbe za rad s ranjivim skupinama i društvom općenito, potrebno se osvrnuti na ulogu akademija u obrazovanju budućih angažiranih glazbenika. Iako postoje brojni primjeri korištenja glazbe u radu s ranjivim skupinama i zajednicom općenito, oni nerijetko ovise o angažmanu entuzijasta, volontera i glazbenika amatera, uokvireni u projektnu zadanost dinamike rada civilnog sektora. Ipak, i na “domaćem terenu” postoje primjeri dobre prakse koji ne ostaju tek u domeni civilnog sektora već se ostvaruju u suradnji s Muzičkom akademijom, a koji dokazuju onu poznatu tezu da je svaki početak osamljen i težak, ali ovisi o pojedincu ili grupi koji će učiniti taj inicijalni korak.

Jedna od najboljih sugovornica na temu angažiranosti glazbenika, kako profesionalnih, tako i onih u obrazovnom procesu, svakako je Ana Čorić s Odsjeka glazbene pedagogije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Ana aktivno sudjeluje u provedbi projekata, sa studentima pokreće društveno angažirane inicijative i budućnost glazbenih akademija i mladih glazbenika vidi upravo u poticanju učenja zalaganjem u zajednici. Svoj je glazbeni put započela upravo van formalnog sustava glazbenog obrazovanja za koji je bila “prestara” u trenutku kada je njezin talent prepoznat u petom razredu osnovne škole. Kao darovita učenica, dobila je priliku otići u Školu stvaralaštva “Novigradsko proljeće” gdje je godinama pohađala sve dostupne glazbene radionice pa je ovo iskustvo rezultiralo otkrivanjem ljubavi prema skladanju i, za ovaj tekst značajnije, interdisciplinarnom pristupu glazbi, ali i glazbenoj pedagogiji.

“Za mene je glazbena pedagogija puno širi pojam nego što se to kod nas tradicionalno shvaća – kao disciplina koja je usmjerena na formalno glazbeno obrazovanje djece i eventualno mladih. Za mene, a i za cijelu glazbeno-pedagošku zajednicu u inozemstvu, to je disciplina koja se širi i na neformalne kontekste  učenja i poučavanja, kao i na ljude svih dobnih skupina”, pojašnjava. Osim toga, glazbena pedagogija se u različitim pitanjima susreće i nadopunjava s mnogim drugim disciplinama kao što su muzikoterapija, community music ili world music pedagogy, pa za Anu o njoj “nema smisla govoriti kao o ‘kuli bjelokosnoj’, bez uzimanja u obzir cijelog konteksta svijeta u kojem živimo”. Dapače, kaže kako se “u glazbeno-pedagoškoj literaturi sve više piše o partnerstvima između formalnog i neformalnog sektora, otvaranju formalnih glazbenih institucija prema zajednici, i sl. Zadnje, a ne i manje važno, u kontekstu priče o učenju zalaganjem u zajednici i mom radu sa studentima, mi govorimo o visokoškolskoj glazbenoj pedagogiji pa se samim time to odnosi na obrazovanje budućih glazbenika svih usmjerenja, a ne samo onih koji studiraju glazbenu pedagogiju”.

Iako je studij glazbene pedagogije na našim akademijama još uvijek primarno usmjeren na prakse koje se izvode u formalnom obrazovanju i na zapadnoeuropsku klasičnu glazbu, Čorić ističe kako se u zadnje vrijeme kod nas stvari ipak malo pomiču i to uglavnom u području muzikoterapije (npr. Studij Kreativne terapije u Osijeku), ali da i dalje sve ostaje na entuzijazmu profesora i studenata koji u svoj rad i obrazovanje odlučuju uvesti i sadržaje koji uključuju aktivni angažman u zajednici.

U kontekstu umjetničkog angažmana u zajednici svakako se ističe termin community music (koji se u domaćoj literaturi ne prevodi s engleskog izvornika), a koji je već zaživio u inozemnoj praksi glazbene pedagogije te postoji kao profesionalno priznati smjer djelovanja na koji se studenti mogu usmjeriti tijekom studija. Obuhvaća niz praksi korištenja glazbe u radu s ranjivim skupinama, ali i sa zajednicom općenito. Community glazbenici dovode glazbu i aktivnosti povezane s istom u zatvore i korekcijske ustanove, domove za djecu bez roditelja ili odgovarajuće roditeljske skrbi, domove za starije i nemoćne, bolnice, vrtiće. Oni rade s imigrantima, ženama žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja i ostalim ranjivim i marginaliziranim skupinama. Na ovaj način utječu na promjenu konteksta glazbenikovog djelovanja, jačaju suradnju svih dionika u obrazovnom procesu kroz koji prolaze mladi umjetnici, povezuju ih sa zajednicom čije potrebe istražuju te rade na poticanju aktivnog sudjelovanja publike u procesu izvođenja glazbenog djela. “Kreirajući prostor i uvjete za inkluzivno i participativno bavljenje glazbom, utemeljeno na shvaćanju da je ono fundamentalni aspekt čovjekovog života, a time i važan dio ljudske kulture i društva općenito, community glazbenici u svom radu ukazuju na važnost promjene konteksta glazbenikova djelovanja”, naglašava Ana.

Osim prakse community musica, prakse i discipline poput glazbene terapije, community glazbene terapije i medicinske etnomuzikologije, a koje utječu na dobrobit pojedinca i/ili skupine, ključne su u revitalizaciji zajednica nakon kriznih razdoblja kroz koje društvo prolazi. “Community music vezan je uz društveno angažiranu umjetnost i revitalizaciju zajednica, kao što je to, primjerice, bio slučaj u američkim susjedstvima i getoima gdje je upravo glazba pomogla u povezivanju zajednice nakon priljeva novog stanovništva u postratnim razdobljima”, pojašnjava Čorić. “Ako se osvrnemo na razvitak ovih disciplina koji je nerijetko bio vezan uz period nakon većih društvenih trauma poput ratova, njihova je uloga ključna i u aktualnom periodu svjetske zdravstvene krize kroz koju prolazimo”, ističe.

Iako postoje brojni inozemni primjeri dobre prakse, važno se osvrnuti na začetke ovakvih aktivnosti u Hrvatskoj, a projekti na kojima je Ana aktivno sudjelovala najbolje će približiti važnost izlaska iz okoštalih struktura oslonjenih na izvedbenu izvrsnost kao krajnji cilj.

Program Note ljubavi započeo je 2017. godine i trajao je sve do početka pandemije kada su epidemiološke mjere i ograničenja zaustavila njegovu provedbu. Udruga Smiješak za sve, u kojoj je Ana volontirala, u suradnji s Centrom za slijepe i slabovidne Vinko Bek pokrenula je projekt fokusiran na čitanje priča slijepoj i slabovidnoj djeci. Ana je ubrzo preuzela organizaciju i osmišljavanje aktivnosti i u suradnji s volonterima i studentima Muzičke akademije spojila priče s glazbom. “S vremenom smo postavili nekoliko priča iz slikovnica, a zadnju priču koju smo izvodili sama sam napisala. Što se tiče glazbe, nastojali smo iskoristiti i skladbe iz klasičnog repertoara, ali i tradicijsku te popularnu glazbu. S vremenom su priče iz Nota ljubavi postale multisenzoričko iskustvo; uz zvuk su pričama dodavani i pokret, miris, opip i slično. Jako nam je bilo važno da djeca ne budu statična u procesu slušanja i da im pružimo priliku za aktivno muziciranje i kreativno izražavanje u različitim medijima”, kaže. Ubrzo su počeli dobivati upite od Knjižnica grada Zagreba da priče izvedu i u prostorima knjižnica za djecu koja vide, a priče su, naposljetku, izvodili za razne publike i u najrazličitijim prostorima – od parkova, preko knjižnica do drugih akademija gdje su bili pozvani da nastavnicima i studentima s akademija u regiji održe radionicu kako stvarati i izvoditi priče poput njihovih.

Osim programa Note ljubavi koji je 2018. godine Akademiji i studentima donio Rektorovu nagradu za društveno koristan rad u akademskoj i široj zajednici, Ana ističe i program Muzike u klinike koji je studente glazbe otvorio prema tome da izađu iz svojih uobičajenih koncertnih prostora u zajednicu. “Riječ je o inicijativi koju su pokrenuli studenti zagrebačke Muzičke akademije i liječnici Klinike za tumore KBC-a Sestre milosrdnice, a koja se bavi mogućnostima transformiranja bolničkih prostora izvođenjem glazbe uživo.” Ova se inicijativa manifestira u kratkim koncertima u različitim prostorima klinike u poslijepodnevnim satima, a koja okuplja publiku sastavljenu od pacijenata, liječnika, osoblja i posjetitelja klinike. “Za jedne, to je prilika za muziciranje u nekom drugom i drukčijem okruženju, za druge mjesto predaha, za treće mogućnost drukčije osjetilne i emotivne percepcije bolničkog prostora”, pojašnjava Čorić.

Iako vremenski najudaljeniji, ističe još jedan primjer koji je bio osobito značajan za njezino profesionalno usmjerenje i razvoj, a dogodio se na posljednjoj godini studija, kada je dobila priliku volontirati na Međunarodnoj ljetnoj školi glazboterapije u organizaciji Kazališta Ulysses. “Tu sam upoznala voditelja programa, engleskog kompozitora, muzikoterapeuta i profesora sa Sveučilišta u Edinburghu Nigela Osbornea te njegove studente, kao i mnoge glazbenike i glumce koji bi nam se pridružili na radionicama i izvedbama predstava koje smo radili s djecom koja imaju cerebralnu paralizu. Mislim da me taj vid pedagoškog rada jako obogatio, a feedback sudionika radionica da ih ‘manje bole noge nakon naših radionica’ i da bi voljeli da mi ‘dolazimo u njihove redovne škole’ jako puno znače. Neopisivo je bilo gledati koje su pomake djeca pokazala tijekom procesa rada i koliko su se otvorila prema muziciranju i skladanju glazbe za predstavu.”

Ono što ju je inspiriralo u prvim susretima društveno angažiranog rada i procesu učenja zalaganjem u zajednici, Čorić nastavlja i danas, angažmanom na recentnom i još aktualnom projektu B – AIR-Art Infinity Radio – Creating sound art for babies, toddlers and vulnerable groups koji se provodi uz podršku programa Kreativna Europa, a na kojem je hrvatski partner Radioteatar Bajsić i prijatelji. “Projekt B-AIR fokus stavlja na interdisciplinarno istraživanje zvuka i stvaranje radiofonijskih umjetničkih sadržaja za najmlađe, kao i za ranjive skupine u društvu (djeca u bolnicama, djeca s oštećenjem sluha, bebe, i sl.). Ovaj projekt vidim i kao veliki doprinos glazbenoj pedagogiji, pogotovo zbog činjenice da današnja djeca žive u vizualnom vijeku i jako ih je teško motivirati na slušanje i uživanje u tom procesu”, ističe Čorić.

Iz navedenih primjera jasan je transformativni potencijal koji community music ima za korisnike, glazbenike, ali i cijele obrazovne strukture koje i dalje, čini se, uporno stoje na temeljima punima ograničenja pa su primjeri suradnje Muzičke akademije s organizacijama civilnog društva, iako vrijedni, i dalje rijetkost. U ovom smislu, zadatak visokoškolskih obrazovnih ustanova svakako je uključivanje učenja zalaganjem u zajednici u kurikulume, kao i izlazak u zajednicu i osluškivanje njenih potreba, ostvarivanje partnerstava s organizacijama civilnog društva, te sudjelovanje u razvoju kompetencija studenata ne samo kao izvrsnih umjetnika, već i kao aktivnih i odgovornih građana. Impliciranje angažiranosti u umjetničkom radu možda je u sukobu s razigranom prirodom umjetnosti i kreativnog stvaranja, ali na obrazovnim je strukturama ipak veća društvena i politička odgovornost. Kao što smo svjesni da je i odbijanje sudjelovanja u demokratskim procesima u svojoj suštini politički čin pojedinca, tako je i ignoriranje civilne misije akademije politički čin koji, nažalost, pokazuje tek otpor prema promjeni, jačanju kulturnog kapitala i povezivanju sa zajednicom.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.