Danas nepostojeći Muzej djetinjstva igrom se bavio na drugačiji način, kroz reprezentaciju njezinih materijalnih ostataka kućne radinosti, obrtničke i industrijske proizvodnje, proizvedenih uglavnom za djecu buržoazije, pri čemu su staklene oči medvjedića i porculanski obrazi lutaka svjetlucali s one strane staklene pregrade, nedodirljivi promatračima. Za mnogu djecu koja su tamo zalutala takva je izlagačka praksa bila prilično frustrirajuća s obzirom na to da su posrijedi igračke. Taj je Muzej jedino i funkcionirao za odrasle. 

No, što je s djecom kao ciljanom publikom muzeja? Koje je njihovo mjesto u kontekstu suvremenih muzeoloških praksi u takvim, sličnim i posve različitim muzejskim institucijama? Uslijed krize publike, koja je eskalirala s pandemijom, rapidno raste broj muzealaca koji i djecu i mlade smatraju ključnom ciljanom grupom svojih programa, stoga intenzivnije razvijaju nove pristupe za njihovu integraciju u suvremene medijacijske prakse. Njih je moguće strukturirati u četiri osnovna pristupa, a taj ću pregled iznijeti prateći hod muzejima u dječjim cipelicama, s obzirom na to da sam prije nešto više od četiri godine postala muzejska pratnja jednoj djevojčici. Utoliko ovaj tekst nije utemeljen na sustavnijem znanstvenom istraživanju, već na osobnom iskustvu nastalom tijekom posjeta muzejima u vremenu postkovida. Stoga je i odabir ovdje iznesenih primjera proizvoljan i čisto ilustrativan.

Prvi pristup muzealaca u komunikaciji s djecom čine posebno osmišljeni “dodaci” povremenim izložbama i stalnim postavima, najčešće izvedeni u formatu kreativnih (likovnih) radionica. Iako njihovi koncepti variraju od vrlo dobro razrađenih pristupa do teškog krindža, ovom prilikom osvrnut ćemo se na one uspjelije. Primjerice, radionički program za djecu zagrebačkog 7. bijenala slikarstva temeljio se na formalnim aspektima slike poput kompozicije, asocijativnih i simboličkih vrijednosti boje te usvajanja rada u slikarskim tehnikama – temperi, akvarelu, kolažu. Iako djeluje pomalo prvoloptaški, s obzirom na karakter izložbe program je konceptualno dobro funkcionirao te čini važan temelj osnovnog likovnog obrazovanja. 

Etnografski muzej radioničkom programu pristupa sustavnije, kroz razvijen program na godišnjoj razini, uglavnom vezan uz etnografiju sela i narodnu kulturu. To uključuju šaranje pisanica tehnikom voska, izradu pokladnih maski i predmodernih ukrasa za bor, licitarskih srca itd. Ugodno su iznenađenje i glazbene radionice tog Muzeja na kojima se djeca upoznaju s tradicijskim puhačkim instrumentima, kao i specijalizirani četverodnevni program radionica koji se odvija tijekom zimskih i ljetnih školskih praznika.

Drugi pristup čini kuriranje paralelnih izložbi posebno osmišljenih za dječji način gledanja, a koje prate stalni postav muzeja. Dobar primjer ovakve prakse pronašli smo u Museu de Ciències Naturals de Barcelona u kojem je dio prostora odvojen za specijalizirane izložbe za najmlađe. Proteklog ljeta tamo smo zatekli izložbu koja klasičnim bajkama poput Vuk i sedam kozlića i Crvenkapica prilazi iz znanstvene perspektive. Desetak odabranih bajki čini desetak interaktivnih postaja formatiranih u male igraonice čiji je krajnji cilj transfer znanja na kreativan i djeci zanimljiv način. Primjerice, na postaji posvećenoj Kraljevni na zrnu graška djeca će naučiti ponešto o staništu grinja u našim madracima, ali i o taksonomiji i vrstama paučnjaka. Na postaji posvećenoj Trima praščićima djeca uče materijale gradnje stambene arhitekture, ali i različite vrste vjetra, uključujući razmjere njihovih razornih olujnih udara.

Integralne prakse čine treći pristup. One podrazumijevaju oplemenjivanje stalnih i povremenih izložbenih postava s interaktivnim, dječjoj perspektivi prilagođenih artefakata. Ovu doista rijetku praksu, posebno u kontekstu hrvatske muzeologije, pronašli smo opet u Barceloni, u Museu d’Història de Catalunya. Smješten u nekadašnjem lučkom dijela grada, u prostorima skladišta kompanije General Tarde,  sredinom 90-ih ovaj Muzej je kolektivnu povijest i baštinu te, u mračnom periodu frankizma i fašizma, strukturno potlačene nacionalne zajednice Katalonaca iznio na svjetlo dana. Da je politika uključivosti, posebice djece, od izuzetne važnosti za ovu instituciju svjedoči i klaunica koja na ulazu u stalni postav dočekuje malene posjetitelje te ih u svijet Muzeja uvodi izvedbom Priče o muzejskoj prašini. Nadalje, narativ povijesti Katalonije u ovom Muzeju dan je konvencionalno u širokom luku od neolitika pa do suvremenog doba. Međutim, svaka od prostorno-vremenskih cjelina nudi interaktivne, za djecu osmišljene artefakte. Tako će se u sobi posvećenoj katalonskoj romanici djeca moći okušati u gradnji polukružnog luka, dok će se u sobi posvećenoj kasnosrednjovjekovnoj književnosti i viteškoj kulturi moći popeti na drvenog konja. U sobi posvećenoj međuratnoj Barceloni djeca se mogu popeti u jedan od prvih modela tramvaja dok im se pred očima projiciraju snimke iz javnog prostora grada snimljene početkom 20. stoljeća. Takve su prakse u kontekstu hrvatske muzeologije gotovo nepostojeće, uz izuzetak Tehničkog muzeja Nikola Tesla gdje djeca imaju priliku, doduše samo jednom godišnje, ući u izloženi artefakt – raritetnu podmornicu CB 20 iz Drugoga svjetskog rata, i to na vlastitu odgovornost. Isti Muzej subotom nudi djeci ulaz u “rudnik” te dječjem uzrastu ne previše prilagođeno izvedbeno predavanje o Nikoli Tesli. Gužva koje se oko tih programa stvara svjedoči o enormnoj potrebi za takvim praksama na zagrebačkoj sceni. 

Četvrti pristup čine zasebne muzejske institucije koncipirane i izgrađene za djecu kao primarne posjetitelje. Bečki Dječji muzej ZOOM jedan je od njih. U toj instituciji organiziraju se izložbe za djecu u dobi od 6 do 12 godina, a trenutno je otvorena izložba Welcome to the Future! sa snažnim ekološkim predznakom, na kojoj su pred djecu stavljeni svi izazovi suvremene ekološke krize. Muzej je zamišljen kao mjesto na kojem se postavljaju pitanja, artefakti diraju, u kojem se igra stavlja u službu istraživanja svim osjetilima – baš onako kako najviše odgovara malenima. Unutar Muzeja djeluje ZOOM Studio posvećen likovnosti dok ZOOM Animated Film Studio funkcionira kao multimedijalni lab u kojem se uče različiti segmenti proizvodnje filma, koji se protežu od pisanja scenarija, snimanja, fotografije, zvuka, animiranog filma, 3D animacije do filmske glazbe. U Muzeju se nalazi i ZOOM Ocean, interaktivni, višekatni, hiperdizajnirani prostor igraonice zamišljen kao priča o oceanu i suživotima koji se odvijaju unutar njegova ekosustava, a zahvaća život na morskom dnu, na brodu i na tropskom otoku. Pritom, djeci su na raspolaganju različiti kostimi (gusarski, tropskih životinja) te jastuci i tekstilni objekti u formi mekušaca, riba i drugih morskih bića. Strukturiranu igru vode za to posebno educirani specijalisti, edukatori koji izvode narative prilagođene predškolskom uzrastu. Ako tu instituciju, otvorenu 1994., usporedimo s novotvorenim londonskim Young Victoria&Albert Museum vidjet ćemo da se muzejske politike prema djeci i mladima u proteklih 20 godina razvijaju u pozitivnom smjeru. Young V&A prostor je u kojem se, kako stoji u misiji te institucije, slavi igra, njeguje znatiželja i eksperimentiranje dječje kreativnost u svim njezinim oblicima. U praksi ta se misija ostvaruje u galerijama igre posvećenim dizajnu i imaginaciji, dizajnerskom studiju te interaktivnim postavima izložbi koji se oslanjaju na cjelokupni fundus V&A Museuma.

Nije mi namjera prokazivati promašene pa i nepostojeće politike uključivanja djece u suvremenim muzejskim praksama u Hrvatskoj, već potaknuti promišljanja nekih budućih praksi. Nije mi namjera zanovijetati o tome kako bi se moglo i kako se drugdje može. Međutim, čini se da se bez zanovijetanja i kritika ništa ne pomiče. Sve dok muzealci ne skinu svoje neoliberalne naočale i konačno vide dijete kao svoju dragocjenu budućnost, stvari se neće bitno pomaknuti s mrtve točke. Dotle će na gubitku biti i djeca i muzeji. 

Upravo ove zadnje dvije riječi, “susjedstvo” i “Trešnjevka” ono su što naš muzej već kroz naslov izmješta iz klasičnih, konzervativnih muzejskih, ali i komercijalno-turističkih postavki. Muzeji susjedstva ili zajednice mogu se naći u radničkim, siromašnim četvrtima diljem svijeta, a cilj im je, slično kao i muzejima radničke povijesti, čuvati, afirmirati i interpretirati baštinu zajednica koje klasična muzeologija izostavlja, koja je često i ideološki u sukobu s dominantnim kolonijalnim, nacionalističkim, kapitalističkim sustavima vrijednosti. Upravo je o ideologiji riječ kada govorimo o trešnjevačkoj baštini – baština je to kvarta koji stasa kao radnički slam, isprva na rubovima jednog carstva koji prema svojoj periferiji ima kolonijalni odnos, potom u industrijskom centru stasajuće kapitalističke privrede međuratnog perioda, kvarta koji logično postaje kolijevka Komunističke partije, radničkog i antifašističkog pokreta. U zemlji koja je svoje socijalističko nasljeđe pretvorila u “betonske spavače”, u kojoj se muzeološki narativi često i dalje vrte oko gotovo infantilnog veličanja plemićkih persona, jasno je zašto muzej trešnjevačke baštine mora biti mjesto na kojem se sama ideja muzeja promišlja i izvodi sasvim drugačije.

Svojevrsna kičma Muzeja susjedstva Trešnjevka je njegov virtualni fundus – online zbirka predmeta vezanih uz povijest Trešnjevke. Njegova je specifičnost to da je izgrađen “odozdo”, prilozima susjeda, trešnjevačkih bivših i sadašnjih radnika, sportašica, učenica, njihovih obitelji i prijatelja. Tijekom četiri godine izgradnje fundusa, sam proces prikupljanja građe imao je različit ritam i tempo. Prvi javni poziv upućen susjedima u jesen 2019. rezultirao je tek nekolicinom predmeta koje su donijeli uglavnom poznanici, izvučenih iz obiteljskih fotoalbuma i garaža. Javna prikupljanja, redovna komunikacija sa susjedima putem svih raspoloživih kanala (uživo, telefonski, online), plakati i leci po trešnjevačkim knjižnicama, kafićima, oglasnim pločama i domovima zdravlja, kao i kontinuirana prisutnost na društvenim mrežama i u medijima – od dnevnog tiska do lokalnih radijskih i televizijskih postaja – do danas su rezultirali repozitorijem koji u lipnju ove godine broji preko 440 obrađenih i objavljenih artefakata te raste iz mjeseca u mjesec. 

Iako je jedan od glavnih razloga odluke za virtualni muzejski fundus umjesto onog fizičkog ležao u izostanku prostornih i drugih materijalnih kapaciteta te realne perspektive da se oni u bližoj budućnosti ne mogu osigurati, online format fundusa pokazao se taktički dobrom odlukom. Osim što smo ga uspijevali graditi i tijekom pandemije, činjenica da se nitko od susjeda nije morao trajno odreći svojih uspomena nego ih samo nakratko posuditi radi profesionalnog fotografiranja ili skeniranja, zasigurno je jedan od razloga zašto fundus nesmetano raste. 

Na prikupljanju i obradi građe do danas je s nama iz BLOK-a, uz fotografe Damira Žižića, Vanju Babića, Matiju Kralja, Tjašu Kalkan i Luku Pešuna, radio niz vanjskih stručnih suradnika: komparatistica književnosti i kustosica Barbara Gregov, povjesničar Krešimir Zovak, povjesničarka umjetnosti Josipa Lulić, etnolog Tomislav Augustinčić te, posljednje dvije godine, komparatistica književnosti i članica BLOK-a Andreja Gregorina i muzeologinja Petra Matić. Naša je uloga bila i ostala ta da usmenu povijest prikupljenu kroz intervjue s vlasnicima predmeta pretvorimo u muzeološke jedinice odnosno metapodatke i narative koji će im – nekad detaljnije, nekad tek ugrubo – iscrtati širi kontekst. Proces obrade građe utoliko najčešće podrazumijeva pretraživanje online izvora, knjiga, monografija, štampe i zbornika, a često i daljnju komunikaciju s osobom koja ju je donirala kako bi se po potrebi dodatno razjasnile faktografija i privatne okolnosti. 

Ujedno, taj je proces, suradnja BLOK-a, struke i zajednice, ono što naš virtualni fundus, umjesto u kolekciju pojedinačnih predmeta koje smo mehanički skupili na jedno mjesto i divimo im se kao individualnim artefaktima, pretvara u cjelinu. Ta cjelina pripovijeda određen narativ o povijesti kvarta, a upravo se u njemu ogledaju i vrijednosti koje su utkane u srž samog Muzeja susjedstva od početka: solidarnost, antifašizam, feminizam, zalaganje za jednakost i javno dobro naspram privatnih interesa. Upravo one iscrtavaju prirodu participativnosti ovog projekta – umjesto lažne neutralnosti i bilo kakve participacije susjeda – kroz Muzej susjedstva Trešnjevka i njegov fundus njegujemo ideju zajednice koju ne spajaju samo geografske koordinate i trenutak u vremenu nego i dijeljene vrijednosti. Stoga tu zajednicu istovremeno i okupljamo i stvaramo.

Interpretativan pristup građi jasan je već iz generalne organizacije fundusa u zbirke koje su, umjesto formalistički prema medijima, podijeljene prema temama. Njih smo oblikovale nakon otprilike godinu dana prikupljanja materijala, u ljeto i jesen 2020. godine, kada smo pred sobom imale prvih dvjestotinjak predmeta i zadatak da ih muzeološki organiziramo i predstavimo javnosti do – kako to obično biva – projektnog roka. Šest zbirki-tema koje smo tada detektirale kao osnovne okosnice razvoja i života kvartai danas, nakon tri godine, još uvijek pokazuju svoju funkcionalnost.

“Crvena Trešnjevka” okuplja fotografije, medalje, značke, dokumente i druge materijale koji čuvaju sjećanje na borbenu antifašističku i komunističku povijest ovog kvarta. Zbirka “Kultura”, shvaćena u širokom smislu, obuhvaća artefakte kulturnih ustanova, amaterskih, školskih i radničkih kulturno-umjetničkih društava i sekcija, religijskih običaja, kao i popularne kulture i subkulture s trešnjevačkih ulica i iz koncertnih dvorana, sve do svakodnevne socijalizacije i kućnih proslava u društvu prvih susjeda. “Urbanizacija” kroz planove grada, crteže slikara Matije Pokrivke ili pak fotografije trešnjevačkih ulica, zelenih površina, gradilišta i prometne infrastrukture bilježi urbani razvoj i transformaciju kvarta. Zbirka “Povijest rada” čuva radničke iskaznice, predmete i ambalažu iz trešnjevačkih dućana i kafića, odjeću proizvedenu u tekstilnim tvornicama, kao i fotografije iz Tesle, domova zdravlja, Hotela Laguna, bilježeći na taj način povijest trešnjevačke industrije, obrtništva, ali i javnog sektora. “Sport” kroz fotografije, dresove, medalje, monografije i ulaznice od zaborava spašava trešnjevačke utakmice i treninge, nogometaše, rukometašice, plivačice, hokejaše, košarkašice, kako profesionalce tako i amatere i rekreativce. Naposljetku, zbirka “Odgoj i obrazovanje” okuplja trešnjevačke školske i vrtićke uspomene, od razrednih fotografija preko školskih listova i pohvalnica najboljim đacima, sve do modernističkog inventara IX. gimnazije u Dobojskoj ulici. 

Zbirke se neizbježno na puno mjesta preklapaju, a kretanje kroz fundus, osim klasičnih metapodataka koji funkcioniraju kao poveznice odnosno linkovi, olakšavaju i potiču tagovi koje pridružujemo svakom predmetu. Oni, između ostaloga, apostrofiraju teme koje smatramo važnima pa se tako među njima mogu naći i sljedeći: ženska povijest, amaterska kultura, radnička kultura, kultura djece i mladih, socijalizacija, svakodnevica itd. Fundus je, pritom, vremenski ograničen na dvadeseto stoljeće – osim potrebnog povijesnog odmaka, to nam uvelike pomaže u izbjegavanju problema s vlasništvom i privatnošću, kao i zamke slučajnog “reklamiranja” trešnjevačkih biznisa koji trenutno posluju. 

Dio predmeta u fundusu ima nepobitnu umjetničku vrijednost, poput crteža umjetnika Matije Pokrivke, fotografija fotoamatera Bogdana Štefanića i namještaja u IX. gimnaziji koji je dizajnirao Bernardo Bernardi, ili im na važnosti daje njihova raritetnost i očuvanost, poput pojedinih odjevnih komada iz Vesne i Savremene žene ili spomen ploče koja komemorira boravak i ilegalni rad Josipa Broza Tita u jednoj privatnoj kući u Podgorskoj ulici. Međutim, u fundusu umjesto njihove umjetničke ili povijesne jedinstvenosti nastojimo dodatno istaknuti priču koju iz njih možemo iščitati o širim društvenim procesima koji su ih oblikovali – Pokrivkini crteži prikazuju sudar trešnjevačkih starih radničkih potleušica i novih zgrada koje niču tijekom perioda intenzivne izgradnje i modernizacije, dok nas kaputi iz Vesne podsjećaju na intenzivnu devastaciju industrije tijekom čitavih devedesetih. Slične priče mogu nam ispričati i na prvi pogled manje “atraktivni” predmeti, primjerice fotografije trešnjevačkog djetinjstva ili stanovanja iz privatnih obiteljskih albuma. 

No, umjesto da prepričavamo dijelove trešnjevačke povijesti prikupljene u fundusu, pozvat ćemo čitatelje da ih sami istraže, a ovdje ćemo radije odgovoriti na pitanje koji su materijalni uvjeti bili potrebni da virtualni fundus Muzej susjedstva Trešnjevka ne samo zaživi, nego i preživi i nastavi se razvijati. Kao što je u uvodu rečeno, prva faza projekta od 2018. do 2020. godine bila je financirana sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. Bez tih, za udruge u kulturi značajnih sredstava, vjerojatno ne bi bilo moguće provesti opsežna inicijalna istraživanja ne samo povijesti kvarta nego i raznih primjera i modela funkcioniranja sličnih muzejskih institucija, niti izraditi novu i relativno složenu web stranicu. S obzirom na to da, mada najavljen, nastavak “Kulture u centru” nikada nije bio raspisan, Muzej susjedstva nastavili smo prijavljivati na znatno oskudnije nacionalne i lokalne javne natječaje. U 2021. godini prikupljanje i obradu fundusa provodili smo u okviru šireg kulturno-umjetničkog programa Muzej susjedstva Trešnjevka: živa baština, da bismo od 2022. nadalje uspjeli osigurati sredstva na muzejskoj djelatnosti u okviru javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. 

Prepoznavanje prikupljanja, digitalizacije, obrade, kuriranja i prezentacije građe kao zasebne, složene i zahtjevne aktivnosti koja iziskuje financijska sredstva i ne može se obavljati samo usput ili u pozadini kulturno-umjetničke produkcije zasigurno je presudilo obimu i vidljivosti koju fundus trenutno ima. Iza šest zbirki i četiristotinjak artefakata stoji, naime, puno na van nevidljivog, ali nužnog cjelogodišnjeg rada, kontinuirane komunikacije sa susjedima koja obuhvaća kako uvijek otvorena vrata Baze, tako i brojne nesnimljene i nezabilježene razgovore, telefonske pozive, mailove, komentare na društvenim mrežama i izlaske na teren, “u izvidnicu” (jednom u Dom zdravlja, drugi put gimnaziju, treći put nečiju obiteljsku kuću, jednom čak i na “garažnu rasprodaju” unuke umirovljenog radnika Tesle). Materijalni uvjeti u kojima se fundus u različitim fazama gradio, od honorara za suradnike do naše tehničke opremljenosti, odrazili su se i na samom fundusu, kvaliteti snimki i širini opisa predmeta, pa je i u tom smislu, uz sam rast broja predmeta, virtualni fundus MST-a stalni work in progress. 

Važno je napomenuti da u izgradnji samog fundusa važnu ulogu ima i drugi ključan segment Muzeja susjedstva Trešnjevka, već spomenuti kulturno-umjetnički program koji nazivamo “živom baštinom” i koji produciramo u kvartu i za kvart. On se sastoji od izložbi (primjerice, izložbe Božene Končić Badurine Jadrankin prvi život inspirirane životom Trešnjevčanke Jadranke Klekar, borkinje za radnička i ženska prava, ali i jedne od prvih donatorica predmeta u našem fundusu), tematskih istraživanja i urbanih tura kvartom. Tako su nas u travnju ove godine novinarka Ivana Perić i Vanja Radovanović iz Mapiranja Trešnjevke poveli stopama trešnjevačkih sportašica, a u okviru istoga projekta, izrađene su i umjetničke intervencije u javnom prostoru: umjetnica Ena Jurov izradila je dva feministička murala posvećena košarkašicama, rukometašicama i drugim sportašicama i sportskim radnicama. Dok pišemo ovaj tekst, u punom su jeku pripreme za osmo izdanje besplatnog ljetnog kina na Trešnjevačkom placu, a kao kontinuirani program polako zaživljava književno-likovna radionica koja među stanovnicima i korisnicama kvarta oživljava demokratizacijsku ideju umjetnosti kao alata dostupnog svima, koji ima socijalizacijske i terapeutske učinke. 

Osim što, svaki na svoj način, polaze upravo od virtualnog fundusa i na taj ga način u punom smislu riječi oživljavaju, aktualiziraju i daju mu novi sloj interpretacije, ovi programi ohrabruju i motiviraju lokalnu zajednicu da ga nastavi dalje graditi vlastitim prilozima. Konačno, upravo ti programi podcrtavaju i zaokružuju ideju muzeja zajednice koju njegujemo – ne kao mjesta koje će tu zajednicu samo zabilježiti ili okupiti na jednom mjestu, nego aktivno stvarati i mijenjati.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Zbog štrajka obrazovnih radnika, Kongres je s Filozofskog fakulteta preseljen u prostor Tehničkog muzeja Nikola Tesla, no organizatorice su zadovoljne s odazivom kolega i smatraju kako promjena lokacije nije dramatično utjecala na broj sudionika. “Da se Kongres održao na Fakultetu, kako je bilo i planirano, vjerojatno bi bilo nešto više usputnih posjetitelja, no promjena lokacije nije spriječila one koje je Kongres doista zanimao da na njega i dođu”, istaknula je Lucija Biličić. Studentski kongresi dobra su prilika da mladi stručnjaci/kinje steknu prvo iskustvo javnog nastupa ili organizacije događaja, no uvijek se postavlja i pitanje zainteresiranosti studenata za aktivnosti izvan regularne nastave. Biličić naglašava kako generalni interes studenata muzeologije za ovakve aktivnosti nije velik, ali i napominje da se to ne odnosi isključivo na studente muzeologije, nego i na studente drugih odsjeka, možda i fakulteta. “Većini je u interesu izvršiti minimum potreban za izvršenje obaveza koje studij zahtijeva, a malo je interesa za dodatne sadržaje vezane uz vlastitu struku. Naravno, uvijek ima iznimaka, a upravo onda takvi pojedinci doprinose ovakvim događajima”. Bilić pritom ističe kako je to isključivo njihov dojam temeljen na zapažanjima vezanim uz navike generacija koje su pri dovršetku studija ili koje su već završile studij, ali da se također čini kako su mlađi kolege/ice, studenti prvih i drugih godina aktivniji i zainteresiraniji od starijih kolega, pa se nadaju da će iskoristiti svaku mogućnost za stjecanje novih znanja i iskustava koje izvannastavni sadržaji pružaju.

I dok se prošlogodišnji kongres bavio financiranjem muzeja iz europskih fondova, tema ovogodišnjeg Kongresa – Drugačije o baštini – reakcija je na aktualna promišljanja relevantnosti i budućnosti muzeološke struke. “S obzirom na to da su ove godine na Kongresu prvi puta izlagali sami studenti te da muzeolozi do sada nisu imali mnogo načina na koji su mogli prezentirati svoje radove, ideja je odmah bila da tema bude što šira i sveobuhvatnija, kako bi privukla što više ljudi. Baština je sama po sebi vrlo širok pojam, stoga smo htjele pokriti što više tema, bilo da se radi o dokumentaciji, interpretaciji, prezentaciji baštine ili pak o upravljanju, očuvanju i komunikaciji. Sve to uklopljeno je u suvremeni kontekst, u vrijeme kada se tradicionalne prakse redefiniraju u skladu s aktualnim potrebama. “, kaže Biličić .

Posljednjih godina na globalnoj pozornici sve se više propituje suvremena uloga muzeja u društvu – od vrlo jednostavnih pitanja njihovog financiranja do kompleksnijih promišljanja toga što se uopće može smatrati muzejem ili kako će se institucije koje imaju ulogu obrazovati i voditi primjerom, prilagoditi klimatskim promjenama i smanjiti svoj energetski otisak, a istovremeno zadržati visoke standarde očuvanja umjetničkih djela. “Tema kongresa na kraju je definirana kao reakcija na okruženje koje se ubrzano mijenja, odnosno, kongres je zamišljen kao događaj na kojem ćemo govoriti drugačije o baštini”, objašnjava Biličić. “Ovom temom željele smo uključiti studente, mlađe generacije istraživača, struku, ali zainteresiranu javnost da kroz dijalog pokušamo redefinirati paradigmu i iznaći moguća rješenja. Sveprisutne promjene koje se događaju na poljima ekološkog, ekonomskog i  društvenog života tiču se i muzejske zajednice koja se po tim pitanjima treba očitovati”, dodala je Tea Kantoci.

“Vruća tema” muzeologije također su i budućnost muzejske publike te participacija u muzejima kojoj je bila posvećena prva tematska cjelina Kongresa, a zanimljivo je kako su teorijski usmjereni radovi došli uglavnom iz susjedne Srbije, dok su se studenti i studentice iz Hrvatske uglavnom fokusirali na praktičan dio stručnog rada. “U načelu postoji generalni konsenzus o potrebi prilagođavanja novim zahtjevima (nove) publike”, kaže Kantoci. “Ta potreba također proizlazi iz uvjeta koji nalažu projektni zahtjevi raznih fondova Europske unije, kojima se naši muzeji sve više okreću iz očitih financijskih razloga. Tendencije prema participaciji i inkluziji EU stoga se prelijevaju na naše institucije koje to više ili manje provode u praksi. Napori postoje, ali su nedovoljni. Šira javnost još uvijek percipira muzeje kao zatvorena, dosadna i/ili elitistička mjesta, posebice umjetničke muzeje, i taj stav treba mijenjati, što bi bio zadatak struke” objašnjava dalje Kantoci.

Na kraju, postavlja se i pitanje koliko naš obrazovni sustav prati ovakve trendove, prvenstveno studij Muzeologije koji bi trebao obrazovati nove generacije stručnjaka/kinja koji će u skoroj budućnosti razmatrati rješenja ovih izazova. “Studij Muzeologije i upravljanja baštinom nastoji se prilagođavati novim muzeološkim tendencijama i ide prema tome da svoje studente pripremi za sve buduće izazove rada u struci. Činjenica da od ove akademske godine studenti mogu slušati kolegij Muzeologija i rodna perspektiva pokazuje da Katedra razmišlja o promjenama koje se zbivaju na svjetskoj razini te reagira na njih. Naravno, prostora za napredak uvijek ima, a restrukturiranje je potrebno na razini Fakulteta (dapače Sveučilišta)”, kaže Kantoci. Studentica upozorava i na još uvijek ne razriješnjen status muzeologa/inja – zvanja koje službeno ne postoji u muzejskoj praksi. To je i jedan od razloga zbog kojeg se Muzeologija najčešće studira dvopredmetno, pa samim time i promišlja interdisciplinarno. “To su redom povjesničari umjetnosti, etnolozi, arheolozi i ostale srodne struke koje tako osnažuju disciplinu”, zaključuje Kantoci.

Od 13. do 18. studenog u paviljonu broj 6 (štand 10a) na Interliberu Zagrebačkoga Velesajma, u organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra, održat će se 37. Izložba izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija.

Izložba ima za cilj promovirati godišnju izdavačku djelatnost hrvatskih muzeja i galerija i čini to neprekinuto iz godine u godinu, zadržavajući svoj jedinstveni oblik, sadržaj i pristup izloženoj građi. Ovaj način javnog predstavljanja muzejske izdavačke djelatnosti uz druge, male i velike, domaće i inozemne izlagače nakladnike, upoznaje nas i s drugim, jednako važnim i odgovornim, ulogama muzejske djelatnosti i daje uvid posjetiteljima u recentne teme i područja bavljenja muzeja i galerija Hrvatske.

Prepoznatljiv štand MDC-ove Izložbe ove godine obogatit će čak 722 nova naslova tiskanih i elektroničkih publikacija. Akciji se odazvalo 116 muzeja te uz publikacije, dostavili i oko 290 plakata i ostalih popratnih promidžbenih materijala, naglašavaju organizatori. Izložba je i ove godine popraćena katalogom muzejskih publikacija, muzejskih plakata, elektronike i ostale građe, a dugogodišnja voditeljica akcije, Snježana Radovanlija Mileusnić, u njegovom je predgovoru izabrala i ponudila neke od tema i naslova želeći „skrenuti pozornost na novo i zanimljivo, provokativno ili pak dugovječno i održivo, svojstveno muzejima, ali i na neke nove iskorake u muzejskoj izdavačkoj djelatnosti“.

Tako će posjetitelji na štandu Izložbe moći pronaći publikacije koje tematiziraju kolekcionare i njihove privatne zbirke na povremenim muzejskim izložbama ili donacijama, muzejske vodiče kroz stalne postave i pojedine muzejske zbirke priređene u raznim formatima, za djecu ili odrasle, na hrvatskom jeziku ili višejezičnim varijantama, ali i opsežne monografske publikacije koje obrađuju velike projekte i teme ili same muzejske ustanove. Znatan je dio publikacija posvećen i industrijskoj baštini i revitalizaciji nekadašnjih industrijskih ‘žila kucavica’ u suvremene i iskoristive prostore, ali i sportu koji je bio temom ovogodišnje Noći muzeja. Teme vezane uz tradicijsku kulturu i etnografiju ove godine su obrađene u brojnim publikacija i govore o, između ostaloga, i nekim intrigantnim temama – od donjega rublja i intime, preko važnosti drva u čovjekovu životu do značaja brkova u muškoj modi. Muzeji nastavljaju s objavama svojih stručnih i znanstvenih tema vezanih uz muzejsku građu i područje djelovanja u novih 25 svezaka muzejskih časopisa.

Kako važnost ove izložbe za muzejsku izdavačku djelatnost ima odjeka, pokazuje nam i činjenica da su se prvi put ove godine Izložbi pridružila i neka nova muzejska imena: Memorijalni centar Faust Vrančić, Muzej Cvelferije, Muzej vučedolske kulture i Muzej Apoksiomena. Posebno se ističe i broj publikacija za djecu, koje vrstom sežu od muzejsko-edukativnih priručnika i vodiča do bojanki i edukativnih igara, a bogatstvom boja i kreativnošću ilustracija neće mamiti samo dječje poglede.

Muzejsko izdavaštvo sigurno i uvjereno korača uz bok inovacijama i modernosti koju donosi stoljeće u kojem živimo. Tako nam se prvi put predstavlja i novi nakladnički proizvod – „pametna knjiga“ u izdanju zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, gdje spoj tiskane i elektroničke knjige na posve inovativan način pruža jedinstveno čitateljsko iskustvo. Među novitetima ističemo i prvu muzejsku publikaciju lako razumljive knjige za osobe s intelektualnim poteškoćama u izdanju Galerije Ivan Meštrović.

Kako bi slika 37. izložbe izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija bila potpuna i kako bi sve nove muzejske publikacije, ovdje tek ukratko i djelomično spomenute, dobile svoj puni značaj, Muzejsko dokumentacijski centar vas poziva da im se pridružite na ovogodišnjem Interliberu.

Muzeologija izlazi jednom godišnje, a 12. travnja u MDC-u predstavljeno je njeno novo izdanje – Muzeologija 54, posvećeno temi razvoja publike u muzejima. Uz gostujuću urednicu ovog broja, Željku Miklošević s Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, publikaciju su predstavile i autorice istraživanja Dorotea Fotivec, Ana Pia Matijaš, Ileana Kurtović i Rebeka Knajs. Autorice tekstova istražile su i vrednovale programe hrvatskih muzeja, analizirale muzejske komunikacijske aktivnosti, digitalne marketinške alate te način rada društvenih mreža i njihovog korištenja kao platforme za razvoj dvosmjerne komunikacije između muzejskih institucija i njihovih korisnika.

U uvodniku publikacije Miklošević piše kako je “poznavanje različitih skupina korisnika, razloga zašto dolaze i kakva iskustva stječu i zahtijevaju, a posebno toga tko i zašto ne dolazi u muzeje, ključno za ostvarivanje komunikacijskih i obrazovnih ciljeva ovih institucija”. Osim prikupljanja, istraživanja i čuvanja građe, muzeji imaju i ključnu ulogu obrazovanja i prenošenja postojećeg znanja javnosti. Kako bi se ispitala uspješnost ovih procesa, odnosno u kojoj mjeri je izložbeni postav ostvario zadani cilj u komunikaciji s publikom, muzeji se koriste različitim anketnim i evaluacijskim metodama, a sve raširenija postaje komunikacija s muzejskim posjetiteljima putem društvenih mreža. Ispitujući reakcije svojih posjetitelja na društvenim mrežama, muzeji dobivaju uvid u zainteresiranost publike i uspješnost pojedinih izložbi, a redovito objavljivanje na društvenim mrežama također postaje neizbježan element marketinških aktivnosti. Prisutnost hrvatskih muzeja na društvenim mrežama, načini komunikacije s publikom te korištenje digitalnih marketinških alata, postali su i svojevrsna okosnica ovog broja Muzeologije.

Svakako treba spomenuti i istraživanja Vedrane Kristić koja je proučavala utjecaj muzejskih radionica za djecu na razvoj višestrukih inteligencija, Dorotee Fotivec koja je komunikaciju Muzeja grada Zagreba s publikom proučavala kroz evaluaciju prijevoda izložbenih tekstova na strane jezike te vrlo opsežno istraživanje Raše Savić Estetska iskustva posjetitelja Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Savić je pratila kretanja posjetitelja izložbenim postavom, zaustavljanje pri pojedinim izlošcima te ispitala njihovo razumijevanje sadržaja, a rezultati su pokazali određene nedostatke pri komunikaciji sadržaja s publikom. Ovakve metode muzejima i sličnim institucijama mogu pomoći pri boljem planiranju i postavljanju izložbi te prilagođavanju njihove prezentacije iskustvima i potrebama publike.

Većoj komunikaciji s posjetiteljima svakako pridonose i društvene mreže poput Facebooka putem kojih korisnici postaju aktivni sudionici rasprava. Iz marketinških razloga muzeji također obilato koriste društvene mreže, a zbog velike konkurencije i sve zahtjevnije publike, sadržaji koji se objavljuju postaju brojniji i kompleksniji. Privlačnost platformi poput Facebooka leži i u tome što su besplatne te omogućavaju pristup širokoj publici, no pri tome često zaboravljamo kako sve veća prisutnost na društvenim mrežama, svakodnevno objavljivanje i stvaranje posebnih sadržaja donekle iscrpljuje muzeje, njihov rad sve se više prebacuje u digitalnu sferu, a promet koji ostvaruju tim radom naplaćuju isključivo vlasnici društvenih mreža.

Ana Pia Matijaš u svom istraživanju Korištenje digitalnim marketinškim alatima u hrvatskim muzejima došla je do zaključka kako većina institucija marketinške alate koristi stihijski, bez jasno razrađene strategije, a umjesto marketinških stručnjaka poslove promocije odrađuju najčešće kustosi. Zbog stalnog pritiska za povećanjem broja posjetitelja razvoj marketinških aktivnosti postavlja se kao sve veći imperativ, a u tu svrhu moraju se odvajati ionako oskudna sredstva namijenjena produkciji izložbi. Pod objašnjenjem kako “marketing sam sebe isplaćuje, a k tome stvara i dobit”, aktivnosti razvoja publike koje bi trebale doprinijeti ispunjavanju potreba i interesa postojeće i stvaranju nove publike, svode se na povećanje broja posjetitelja i njihovo trošenje. Muzeji se tako pridružuju natjecanju u profitabilnosti na tržištu “atrakcija i slobodnog vremena”.

Korištenje različitih alata za komunikaciju s publikom, među kojima su i društvene mreže, svakako je potrebno, no pritom ne treba izgubiti iz vida osnovne ciljeve koji se time žele postići. Miklošević primjerice ističe kako bi “istraživanja korisnika i evaluacijske prakse trebale biti kvalitativne po metodologiji, a dominantna vrsta evaluacije preliminarna ili u obliku savjetovanja sa zajednicom na konceptualnoj razini, dakle prije ostvarenja projekta ili programa”. Time bi perspektive korisnika, kao i stručnjaka postale osnove razvoja programa, a korisnici bi u jednakoj mjeri postali i stvaratelji kulturne vrijednosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U izdanju Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC) iz Zagreba, objavljen je novi broj stručno znanstvene publikacije Muzeologija, posvećen temi muzejske komunikacije: muzejskim izložbama kao najsnažnijim komunikacijskim sredstvom i ulozi muzeja kao medija u suvremenom društvu. U sklopu 52. broja Muzeologije, koju urednički potpisuje Višnja Zgaga, ravnateljica MDC-a, objavljena je doktorska disertacija Željke Miklošević pod nazivom Muzejska izložba i stvaranje značenja.

Uloga i poslanje muzeja u društvu, smisao i razlog njegova postojanja predmet su promišljanja teoretičara kulture, sociologa, antropologa i, dakako, muzeologa. Taj zamah preispitivanja muzeja potaknut je prvenstveno prepoznavanjem muzeja kao važne informacijske i komunikacijske točke. U središtu teorijskog razmatranja našla se muzejska izložba kao najsnažniji komunikacijski ambijent i izvor znanja. Autorica u svijet muzeja uvodi novi znanstveni okvir, društveno-semiotičku teoriju multimodalne komunikacije koja interpretira izložbu kao živ prostor različitih sastavnica, od koje sve utječu na posjetitelja i na njegovu percepciju i interpretaciju sadržaja.

Valjanost ove paradigme provjerena je na primjerima izložbenih projekata 9 zagrebačkih muzeja – Arheološkog muzeja, Etnografskog muzeja, Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, Hrvatskog povijesnog muzeja, Hrvatskog školskog muzeja, Tiflološkog muzeja, Muzeja grada Zagreba, Muzeja suvremene umjetnosti i Tehničkog muzeja. Pritom su izložbe i stalni postavi analizirani kao materijalno oblikovani medijski konteksti, a vodstva koja provode vodiči muzeja promatrani su kao interpersonalni oblici komunikacije. 

Posebna vrijednost ovog broja Muzeologije jest u sveobuhvatnoj analizi korisničkog poimanja muzeja, koja s obzirom na načine prezentacije, upotrijebljene medije i značenja koja se njima prenose, može biti iznimno korisna muzejskim stručnjacima za potvrđivanje pozitivnih primjera i za ponovno oblikovanje onih izložaka koje ne ispunjavaju namjeravane komunikacijske ciljeve, čime bi muzejska praksa u Hrvatskoj trebala dobiti novu kvalitetu.

Miklošević je izložbenu praksu hrvatskih muzeja prikazala u cjelovitom društvenom kontekstu i njegovu prožimanju s ostalim kulturnim praksama, zaključivši kako će se muzeji u budućnosti morati usmjeriti prema današnjim potrebama društva i svoju komunikaciju o baštini pretvoriti u komunikaciju s pomoću baštine. To će u konačnici otvoriti mnogo veći broj tema koje će proširiti iskustva, poticati na propitivanje i pozvati na kritiku, ne samo baštine, nego društva i pojedinca općenito.

Novi broj Muzeologije možete kupiti u Muzejskom dokumentacijskom centru u Ilici 44 u Zagrebu ili naručiti preko maila, po cijeni od 150 kn.

Doživljaji posjetitelja u muzejima, kao i muzeji sami, uvijek su bili oblikovani specifičnim povijesnim kontekstom. Iskustvo posjeta muzeju ili umjetničkoj instituciji danas se uvelike razlikuje od onog prije dvadeset ili više godina. Današnje iskustvo prije svega treba biti personalizirano, a posjetitelji umjesto pasivnog, muzej koriste na različite načine kako bi zadovoljili specifične, individualne želje i potrebe, piše Seph Rodney za Hyperallergic.

Muzeji su se od doba renesanse i “kabineta čuda” koji su obuhvaćali sve egzotične eksponate koje je bilo moguće prikupiti, u 19. stoljeću razvili u prostore osvješćivanja i veličanja nacionalnog identiteta. S vremenom, iznimno važna postaje centralizacija, specijalizacija i klasifikacija kolekcija, a muzeji institucije predviđene prvenstveno za akademsku zajednicu. Tek nakon Prvog svjetskog rata i početka modernizacije muzeja, oni se počinju doživljavati kao edukativne institucije. Sukladno tome, kroz 20. stoljeće, naglasak je s kolekcija prešao na javno djelovanje putem edukacije.

Još prije dvadesetak godina posjet muzeju smatrao se isključivo edukativnim iskustvom, odnosno uspješnost posjeta bazirala bi se velikim dijelom na tome koliko uspješno je informacija prenesena posjetitelju, prvenstveno putem didaktičkog teksta. Danas je pak doživljaj muzeja povezan s posjetiteljevim potrebama koje uključuju socijalnu interakciju, emocionalni i intelektualni doživljaj, ili konzumerističko podilaženje. Da bi opstali, muzeji moraju stvarati novu publiku, te pritom zadržavati staru. Ključni načini za to su prepoznavanje mogućnosti posjetitelja da samostalno biraju značenje, zajedničko otkrivanje što publika zaista želi od muzeja, te na kraju korištenje muzejskih resursa kako bi se ispunile te potrebe. To se pokušava ostvariti novim kustoskim strategijama kojima muzeji zajednički s posjetiteljima razvijaju aktivnosti i događaje.

Iako su izložbe uglavnom još uvijek postavljane tako da kustos posjetitelja treba provesti kroz niz unaprijed utvrđenih značenja, muzeji – posebno oni umjetnički – sve više naginju personaliziranim posjetama. Takav trend nastao je djelomično i zbog konzumerističko-tržišne revolucije. Pri tome posjetitelj kao konzument i muzej kao tržište, zajednički stvaraju značenje koje treba biti doživljeno tijekom posjeta. Posjetitelji time više nisu pasivni recipijenti kustosovog znanja, nego aktivni, angažirani sudionici i stvaratelji sadržaja. 

Na neki način, elitiziranje umjetnosti uzrokovalo je njenu marginalizaciju u široj javnosti, dok je istovremeno nemilosrdnost tržišnog kapitalizma uvjetovala opstanak isključivo profitabilnosti. Umjetničke se institucije stoga ponovno moraju okrenuti širokoj populaciji, širenju utjecaja i zaradi, unatoč eventualnom žrtvovanju kvalitete sadržaja. Također se mijenja značenje muzeja kao autoritativne institucije znanja koja time postaje prostor razmjene iskustva i doživljaja različitih profila ljudi.

U svakom slučaju, personalizirani posjet postaje specifično muzejsko iskustvo našeg vremena, zaključuje Rodney.   

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.