Od predstavljenih projekata možda je najzanimljivija bila prezentacija Muzeja i galerija Konavala kojem kao muzeju lokalne baštine sve veće izazove predstavlja upravo globalna publika, a prema riječima njegove ravnateljice Antonie Rusković, muzej predstavlja zadnju obranu od masovnog turizma. Muzeji i galerije Konavala su javna ustanova koja djeluje na prostoru Općine Konavle kroz svoje ustrojbene jedinice Kuću Bukovac, Zavičajni muzej Konavala i Odjel za arheologiju i spomeničku baštinu. Brinu se za arheološke lokalitete Konavala, upravljaju Mauzolejem Račić te općenito pokušavaju valorizirati i sačuvati  kulturna dobra ovog kraja. Specifičnost ovog muzeja je i to što se nalazi u zajednici pod velikim pritiskom masovnog turizma što je posebno velik izazov za očuvanje i zaštitu baštine od devastacije. Pitanje uloge i financiranja malih, lokalnih muzeja također je uvijek aktualno, a Rusković ističe kako im je važno razvijati projekte u skladu s potrebama zajednice i biti muzej koji služi ljudima i građi, a ne osoblju.

Rusković kaže kako je zadatak Muzeja generirati i ljudske i baštinske kapacitete i promijeniti sliku o muzejima kod nas, jer je lokalno stanovništvo još davno  iz njega protjerano. Uzrok toga prvenstveno su nepromijenjene izložbe i stalni postav koji ne generiraju nove zanimljive programe, ali i proizvodnja nerazumljivih programa koji ne korespondiraju sa širokim slojem lokalne zajednice. “Ako se muzejski izvještaji o broju posjetitelja zadovoljavaju brojem kojeg sačinjavaju turisti, te ako nemate osobne ambicije za programima, muzej može vegetirati desetljećima u istom postavu. A takvog lokalci percipiraju kao sadržaj za turiste”, ističe ravnateljica. Također naglašava kako se lokalnoj zajednici ne može naplaćivati ulaz jer na neki način muzej mora biti njihov drugi dom. “Muzej nije institut – osim istraživanja i obrade, muzej prezentira u cilju osvještavanja i ta djelatnost mora biti trajna. Sve se urušava ako lokalna zajednica nije na prvom mjestu”, dodaje ravnateljica.

Važnost suradnje s lokalnom zajednicom posebno se ističe pri radu na upravljanju baštinom koja je nagrizena prevelikom turističkom eksploatacijom. U krajevima koji obiluju antičkim i artefaktima iz razdoblja Dubrovačke republike, važna baština kao što su primjerice srednjovjekovni stećci, mnogima predstavlja samo hrpu kamenja nedovoljno atraktivnu za komercijalnu eksploataciju, no uključivanjem lokalne zajednice u obradu i skrb za baštinu obrazuju se entuzijasti koji postaju njeni najbolji promotori i čuvari.

Vrlo lošim Rusković smatra i to što je upravljanje prostorom prepušteno organizatorima kretanja turista – turističkim agencijama – koje su isključivo vođene financijskom koristi, često na uštrb razvoja i mogućnosti predmetnih resursa. Ilustrativni primjer za to je grad Dubrovnik koji se za turističke potrebe nemilice devastira, istovremeno ignorirajući prezentaciju njegove vlastite kulturne i povijesne baštine. “Turizam je izazov koji moramo prihvatiti budući da smo uspjeli utrnuti sve ostale gospodarske resurse, ali on treba biti  nadogradnja, a ne osnovni cilj”, kaže Rusković. Ako se bazira na sadržajima prirodne i kulturne baštine određenog prostora, turizam može biti izvanredan generator sredstava za istraživanje, prezentaciju i očuvanje baštine. Tu dolaze i muzeji, ne da bi radili za turizam nego da bi osvijestili svoju zajednicu o vlastitom identitetu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.