U drugom dijelu programa WHW Akademije 2024, uklopljeno je javno predavanje političke teoretičarke, antirasističke i dekolonijalne feministice Françoise Vergès. U predavanju Françoise Vergès podijelit će kritička razmišljanja o odnosu muzeja i kolonijalnog poretka sadržana u njezinoj najnovijoj knjizi A Programme of Absolute Disorder: Decolonizing the Museum (Pluto Press, 2024.). Ako je dekolonizacija, kako je to pisao Frantz Fanon, “program apsolutnog nereda”, onda se dekolonizacija univerzalnog muzeja ne može postići. Reforme i promjene bi, naravno, značile pravednost, ali dekolonizacija je ozbiljna stvar, ona je ukidanje režima obespravljenosti, iskorištavanja, ekstrakcije i iskorištavanja. Dekolonizacija znači zamišljanje “post-muzeja”, od njegove arhitekture do njegovog mjesta i uloge u povijesnim procesima dekolonizacije.

Françoise Vergès je politička teoretičarka, antirasistička i dekolonijalna feministica te nezavisna kustosica. Opširno piše o odjecima robovlasništva, solidarnosti na globalnom jugu, dekolonizaciji javnih prostora i muzeja, Aiméu Césaireu, Frantzu Fanonu, dekolonijalnom feminizmu, kruženju tekstila, ideja i ukusa, neoliberalizmu i ekonomiji grabeža.

Predavanje se održava na engleskom jeziku. 

Kada se tog 19. srpnja ogromno nevrijeme sručilo na Zagreb, sretnici među nama šćućurili su se iza zidova svojih stanova i kuća ili negdje na sigurnom. Brojni naši sugrađani koje je oluja zatekla vani pritom su se sklonili – ili pokušali skloniti – u trgovinama ili objektima blizu kojih su se zatekli.

Neki su možda otrčali u muzej koji im je bio u blizini.

Muzeji i druge kulturne institucije u nekim se gradovima tijekom ekstremnih događaja poput toplinskih valova ljeti prenamjenjuju u klimatska skloništa za ugrožene članove društva, poput beskućnika. Naime, institucije poput muzeja često su “opremljene” debelim zidovima te imaju infrastrukturu za održavanje optimalne i stabilne temperature, kao i mogućnost kontrole okoliša unutar svojih zidova. Kada se svemu tome doda i pristup sanitarnim čvorovima i pitkoj vodi, otvaranje vrata muzeja tijekom ljetnih toplinskih valova i zimskih vremenskih nepogoda ugroženim društvenim skupinama (poput beskućnika i ljudi osjetljivih na temperaturne šokove) moglo bi se pokazati od životne važnosti. 

O beskućništvu inače više govorimo zimi, kada se temperature približe ili spuste ispod nule, no ono je jednak problem i ljeti kada je ljudima nasušno potrebno sklonište od vrućina, pa tako recentniji podaci iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazuju da je više beskućnika preminulo tijekom ljetnih mjeseci, nego zimskih.

Kako bi muzeji tijekom klimatskih ekstrema mogli svoja vrata otvoriti građanima? Kao model im mogu poslužiti smjernice, napravljene koristeći Priručnik za kulturne prostore (engl. Cultural Spaces Toolkit), prema kojima je ključno je da se ljudi osjećaju dobrodošlima, a dobrodošli su i znakovi koji signaliziraju da se radi o sigurnom prostoru. Također je potrebno reagirati na potencijalne prigovore drugih posjetitelja (ako reagiraju na, primjerice, beskućnike) te im ukazati da se radi o prostoru koji je dostupan svima i otvoren za sve. Nužno je raditi i na tome da su osobe poput zaštitara educirane i prijateljski nastrojene prema posjetiteljima, da nikoga ne izdvajaju iz gomile te da dodatno ne pretražuju osobe koje su na bilo koji način ugrožene. Dobro je napraviti i dodatne korake poput besplatnog pristupa internetu, vodi, kavi i čaju.

Neki gradovi su već krenuli s implementacijom i utilizacijom muzeja kao klimatskih skloništa. Tako su u 2022. godini vlasti u Bordeauxu tijekom ljetnih mjeseci i toplinskih valova, kada su temperature dosegnule 40 stupnjeva, klimatizirane prostore poput Muzeja likovnih umjetnosti (Musée des Beaux-Arts) otvorili za sve i omogućili besplatan pristup, kao što su i produžili radno vrijeme parkova i bazena.

Najbolji primjer je Barcelona, sa svojih 200 javnih prostora (muzeja, biblioteka, javnih centara, ali i parkova i vrtova) koji služe kao “klimatska skloništa”. Taj grad od 2020. godine radi na uspostavljanju mreže klimatskih skloništa u sklopu čega su gradski (škole, biblioteke, muzeji) i javni prostori (parkovi) upisani na mape i otvoreni javnosti kojoj je tijekom toplinskih valova i ekstremnih temperatura potreban zaklon. 

A kakva je situacija u Zagrebu i bi li se tako nešto moglo implementirati ovdje? Kako bismo to saznali obratili smo se Gradskom uredu za kulturu i civilno društvo, kao i Muzeju suvremene umjetnosti (MSU), i Etnografskom muzeju kao institucijama koje zbog svog položaja (središte grada i Novi Zagreb) mogu biti zanimljive lokacije za testiranje ovog koncepta. 

Iz Grada su nam rekli kako Ministarstvo zdravstva svake godine izrađuje Protokol za zaštitu od vrućina s potrebnim postupcima i protokolima u slučaju opasnosti od toplinskog vala, kao i preporuke za smanjenje rizika za pojedince i u institucionalnim uvjetima. Na tom tragu Grad Zagreb organizira javnozdravstvene akcije i preventivne preglede madeža i kože te radi na edukaciji građana. Međutim, što se tiče samih muzeja i ostalih ustanova u kulturi te njihove potencijalne “prenamjene” u klimatska skloništa, iz Ureda za kulturu i civilno društvo objašnjavaju kako oni kao samostalni pravni subjekti donose odluke o postupanju u navedenim situacijama.

Iz službe za odnose s javnošću MSU-a su nam rekli kako u Muzeju razmatraju mogućnost razvoja koncepta klimatskih skloništa u “sklopu analize trendova u radu javnih ustanova u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i trajnog nastojanja za povećanjem servisnosti muzeja prema zajednici”. No, sve se to trenutačno radi na “razini strateškog promišljanja”, budući da muzej analizira kako je i do koje mjere moguće ovaj koncept integrirati s drugim muzejskim projektima.

MSU je dio L’Internationalea, međunarodnog saveza muzeja suvremene umjetnosti, kojega je dio i Museo de arte Contemporani de Barcelona koji već funkcionira kao klimatsko sklonište, pa iz MSU-a kažu da im to daje priliku da izravno komuniciraju s organizacijom u kojoj se takav projekt već provodi.

“Iz svega što smo do sada naučili o projektu, naša je trenutačna procjena da MSU projekt kakav je proveden u Barceloni ne može izvesti sam, bez suradnje s drugim javnim ustanovama i uz podršku lokalne samouprave, pa i državne uprave. Ni projekt u Barceloni nije inicijativa pojedine ustanove, nego ga je pokrenula tamošnja Gradska skupština (Ayuntamiento de Barcelona). Pojedine ustanove i tamo bi ga teško realizirale izvan okvira i podrške sustava“, kažu iz Muzeja suvremene umjetnosti.

Etnografski muzej je trenutno u “fazi prilagođavanja klimatskim promjenama”, kazala je za Kulturpunkt muzejska savjetnica i ravnateljica tog muzeja Zvjezdana Antoš.

Uz to što muzej kroz svoj rad aktivno radi na osvještavanju građana o temi klimatskih promjena, uskoro se planira otvorenje prostora čuvaonice u Kačićevoj ulici koja će biti otvorena za javnost. To je važno, navodi Antoš, jer će čuvaonica imati i dvorište, pa se ondje planiraju raditi razne edukacije, primjerice o zelenim i vertikalnim vrtovima te na taj način utjecati na građane.

Na naše pitanje koje bi se potencijalne prepreke mogle pojaviti pri otvaranju muzeja građanstvu tijekom velikih vrućina, Antoš odgovara kako je trenutačno u Etnografskom muzeju optimalna temperatura jedino u prizemlju, dok je na prvom i drugom katu izrazito vruće. Iz tog razloga joj se čini da muzej ne može odjednom primiti veliki broj ljudi. 

“Ono što vidim da je moguće jest otvoriti im vrata uz besplatan ulaz, da mogu pogledati naše izložbe i tako ondje boraviti tijekom dana. Međutim, tijekom noći prema Zakonu o muzejima nije moguće [ostati otvoren, op.a.]. Vrlo rado bih otvorila vrata ljudima, da bez kupovine ulaznice, oni mogu doći kod nas u muzej, pogledati naše izložbe, relaksirati se, imati sklonište od jakih vrućina“, dodaje Antoš. Smatra da muzeji općenito trebaju djelovati u više smjerova u isto vrijeme. Trebaju tako, ističe, raditi na osvještavanju zajednice o klimatskim promjenama putem izložbi, radionica i akcija, i to trebaju raditi proaktivno, djelovanjem u samim zajednicama. “Važno je da se muzej prepozna kao prostor građana i da je njima dostupan, ne samo eliti”, smatra Antoš. 

Međutim, ravnateljica Etnografskog muzeja ističe i neke probleme koji bi mogli iskrsnuti tijekom prenamjene muzeja u klimatska skloništa. Primjerice, potencijalni problem povećanja potrošnje električne energije koji bi posljedično mogao i dovesti do povećanja troškova, koja pak moraju biti u okvirima isplaniranih budžeta.

Na potencijalne probleme implementacije ovog modela upozoravaju i iz MSU-a, gdje smatraju da je prenamjena muzeja u klimatska skloništa nešto teža u Zagrebu nego što je to u Barceloni. Naime, koncept klimatskih skloništa ne odnosi se samo na ljetne, nego i na zimske vremenske uvjete, a “kad se radi o Barceloni i Zagrebu, dok su ljetne temperature u oba grada slične, zime su u Zagrebu ipak osjetno hladnije. Za razliku od Barcelone, gdje se ova vrsta skloništa ipak prvenstveno osigurava ljeti, u Zagrebu bi trebalo ozbiljnije razmotriti i zimske okolnosti, odnosno cjelogodišnju aktivnost klimatskih skloništa“, kažu iz MSU-a.  

Specifični klimatski uvjeti u Zagrebu mogli dovesti do toga da tijekom cijele godine postoji potreba za klimatskim skloništima, pa samim time i za “određenom aktivnosti muzeja i izvan redovnog radnog vremena”.

“Ovdje se ne radi se o promjeni ukupne aktivnosti muzeja, jer – barem po tome kako je projekt strukturiran u Barceloni – klimatska skloništa unutar organizacije ne bi trebala interferirati s njezinim redovnim aktivnostima, ali moguće je da se pojavi potreba za određenim oblicima izvanrednih aktivnosti. Zbog toga bi implementacija projekta skloništa mogla donijeti i neke nove organizacijske i strukturne izazove u radu samog muzeja”, dodaju iz MSU-a.

S obzirom na to da klimatska skloništa funkcioniraju u interijerima i eksterijerima javnih ustanova, iz MSU-a kažu kako bi u unutrašnjosti muzeja mogli rekreirati uvjete kakvi su propisani u Barceloni (grijanje i hlađenje prostora), ali je u eksterijerima teško slijediti njihov primjer, jer uspostava takvog tipa specifičnih eksterijera uključuje i detaljan razvoj ozelenjenih urbanih prostora. “Iako MSU već neko vrijeme razvija projekt ozelenjavanja muzejskog platoa i krova, muzej trenutačno nema mogućnosti da ispuni ove uvjete za razvoj ljetnih klimatskih skloništa u eksterijeru”, zaključuju.

Neke studije postavljaju pitanja koliko su muzeji kao klimatska skloništa doista inkluzivna te koliko u obzir uzimaju specifičnosti određenih skupina i njihovu (možda i povećanu) ranjivost na klimatske promjene. Naime, podaci pokazuju da određene skupine društva, poput onih s nižim dohodcima, više osjećaju posljedice klimatskih promjena i da su više izloženi klimatskom stresu i toplinskim udarima. U tom kontekstu postavlja se pitanje učinkovitosti ovakvog vida klimatskih skloništa za one kojima su najpotrebnija, uzevši u obzir, primjerice, geografsku dostupnost muzeja (u kojim dijelovima grada se nalaze, koliko su pristupačni stanovnicima i sl.). Problem može nastati i pri općoj upućenosti lokalnog stanovništva u postojanje klimatskih skloništa kao takvih, pa će imigrantkinje i osobe nižeg obrazovanja izgledno rjeđe biti upućene u njihovo postojanje. Implementacija skloništa “odozgo prema dolje” također može predstavljati problem ako se u obzir ne uzimaju specifičnosti institucija i ako se ne osiguraju adekvatna sredstva i ljudstvo, budući da otvaranje skloništa široj populaciji zahtijeva i povećanje broja radnika_ca i povećanje radnih sati.

Imajući sve to u vidu, da bi koncept klimatskih skloništa zaista zaživio i predstavljao stvarnu pomoć svim stanovnicima grada, nije dovoljno da mu se pristupi tek kao jednostavnom prepakiravanju postojeće infrastrukture, a da se pritom ne uzima u obzir življeno, stvarno iskustvo zajednice. Međutim, uspoređujući Zagreb i gradove u kojima je ovaj koncept zaživio, makar i u krnjem obliku, jasno je da nas do prenamjene kulturne infrastrukture u inkluzivne i otvorene prostore koji mogu služiti različitim potrebama svih svojih građana čeka dugačak put. Iako volja, bar nekih dionika, postoji.

Upravo ove zadnje dvije riječi, “susjedstvo” i “Trešnjevka” ono su što naš muzej već kroz naslov izmješta iz klasičnih, konzervativnih muzejskih, ali i komercijalno-turističkih postavki. Muzeji susjedstva ili zajednice mogu se naći u radničkim, siromašnim četvrtima diljem svijeta, a cilj im je, slično kao i muzejima radničke povijesti, čuvati, afirmirati i interpretirati baštinu zajednica koje klasična muzeologija izostavlja, koja je često i ideološki u sukobu s dominantnim kolonijalnim, nacionalističkim, kapitalističkim sustavima vrijednosti. Upravo je o ideologiji riječ kada govorimo o trešnjevačkoj baštini – baština je to kvarta koji stasa kao radnički slam, isprva na rubovima jednog carstva koji prema svojoj periferiji ima kolonijalni odnos, potom u industrijskom centru stasajuće kapitalističke privrede međuratnog perioda, kvarta koji logično postaje kolijevka Komunističke partije, radničkog i antifašističkog pokreta. U zemlji koja je svoje socijalističko nasljeđe pretvorila u “betonske spavače”, u kojoj se muzeološki narativi često i dalje vrte oko gotovo infantilnog veličanja plemićkih persona, jasno je zašto muzej trešnjevačke baštine mora biti mjesto na kojem se sama ideja muzeja promišlja i izvodi sasvim drugačije.

Svojevrsna kičma Muzeja susjedstva Trešnjevka je njegov virtualni fundus – online zbirka predmeta vezanih uz povijest Trešnjevke. Njegova je specifičnost to da je izgrađen “odozdo”, prilozima susjeda, trešnjevačkih bivših i sadašnjih radnika, sportašica, učenica, njihovih obitelji i prijatelja. Tijekom četiri godine izgradnje fundusa, sam proces prikupljanja građe imao je različit ritam i tempo. Prvi javni poziv upućen susjedima u jesen 2019. rezultirao je tek nekolicinom predmeta koje su donijeli uglavnom poznanici, izvučenih iz obiteljskih fotoalbuma i garaža. Javna prikupljanja, redovna komunikacija sa susjedima putem svih raspoloživih kanala (uživo, telefonski, online), plakati i leci po trešnjevačkim knjižnicama, kafićima, oglasnim pločama i domovima zdravlja, kao i kontinuirana prisutnost na društvenim mrežama i u medijima – od dnevnog tiska do lokalnih radijskih i televizijskih postaja – do danas su rezultirali repozitorijem koji u lipnju ove godine broji preko 440 obrađenih i objavljenih artefakata te raste iz mjeseca u mjesec. 

Iako je jedan od glavnih razloga odluke za virtualni muzejski fundus umjesto onog fizičkog ležao u izostanku prostornih i drugih materijalnih kapaciteta te realne perspektive da se oni u bližoj budućnosti ne mogu osigurati, online format fundusa pokazao se taktički dobrom odlukom. Osim što smo ga uspijevali graditi i tijekom pandemije, činjenica da se nitko od susjeda nije morao trajno odreći svojih uspomena nego ih samo nakratko posuditi radi profesionalnog fotografiranja ili skeniranja, zasigurno je jedan od razloga zašto fundus nesmetano raste. 

Na prikupljanju i obradi građe do danas je s nama iz BLOK-a, uz fotografe Damira Žižića, Vanju Babića, Matiju Kralja, Tjašu Kalkan i Luku Pešuna, radio niz vanjskih stručnih suradnika: komparatistica književnosti i kustosica Barbara Gregov, povjesničar Krešimir Zovak, povjesničarka umjetnosti Josipa Lulić, etnolog Tomislav Augustinčić te, posljednje dvije godine, komparatistica književnosti i članica BLOK-a Andreja Gregorina i muzeologinja Petra Matić. Naša je uloga bila i ostala ta da usmenu povijest prikupljenu kroz intervjue s vlasnicima predmeta pretvorimo u muzeološke jedinice odnosno metapodatke i narative koji će im – nekad detaljnije, nekad tek ugrubo – iscrtati širi kontekst. Proces obrade građe utoliko najčešće podrazumijeva pretraživanje online izvora, knjiga, monografija, štampe i zbornika, a često i daljnju komunikaciju s osobom koja ju je donirala kako bi se po potrebi dodatno razjasnile faktografija i privatne okolnosti. 

Ujedno, taj je proces, suradnja BLOK-a, struke i zajednice, ono što naš virtualni fundus, umjesto u kolekciju pojedinačnih predmeta koje smo mehanički skupili na jedno mjesto i divimo im se kao individualnim artefaktima, pretvara u cjelinu. Ta cjelina pripovijeda određen narativ o povijesti kvarta, a upravo se u njemu ogledaju i vrijednosti koje su utkane u srž samog Muzeja susjedstva od početka: solidarnost, antifašizam, feminizam, zalaganje za jednakost i javno dobro naspram privatnih interesa. Upravo one iscrtavaju prirodu participativnosti ovog projekta – umjesto lažne neutralnosti i bilo kakve participacije susjeda – kroz Muzej susjedstva Trešnjevka i njegov fundus njegujemo ideju zajednice koju ne spajaju samo geografske koordinate i trenutak u vremenu nego i dijeljene vrijednosti. Stoga tu zajednicu istovremeno i okupljamo i stvaramo.

Interpretativan pristup građi jasan je već iz generalne organizacije fundusa u zbirke koje su, umjesto formalistički prema medijima, podijeljene prema temama. Njih smo oblikovale nakon otprilike godinu dana prikupljanja materijala, u ljeto i jesen 2020. godine, kada smo pred sobom imale prvih dvjestotinjak predmeta i zadatak da ih muzeološki organiziramo i predstavimo javnosti do – kako to obično biva – projektnog roka. Šest zbirki-tema koje smo tada detektirale kao osnovne okosnice razvoja i života kvartai danas, nakon tri godine, još uvijek pokazuju svoju funkcionalnost.

“Crvena Trešnjevka” okuplja fotografije, medalje, značke, dokumente i druge materijale koji čuvaju sjećanje na borbenu antifašističku i komunističku povijest ovog kvarta. Zbirka “Kultura”, shvaćena u širokom smislu, obuhvaća artefakte kulturnih ustanova, amaterskih, školskih i radničkih kulturno-umjetničkih društava i sekcija, religijskih običaja, kao i popularne kulture i subkulture s trešnjevačkih ulica i iz koncertnih dvorana, sve do svakodnevne socijalizacije i kućnih proslava u društvu prvih susjeda. “Urbanizacija” kroz planove grada, crteže slikara Matije Pokrivke ili pak fotografije trešnjevačkih ulica, zelenih površina, gradilišta i prometne infrastrukture bilježi urbani razvoj i transformaciju kvarta. Zbirka “Povijest rada” čuva radničke iskaznice, predmete i ambalažu iz trešnjevačkih dućana i kafića, odjeću proizvedenu u tekstilnim tvornicama, kao i fotografije iz Tesle, domova zdravlja, Hotela Laguna, bilježeći na taj način povijest trešnjevačke industrije, obrtništva, ali i javnog sektora. “Sport” kroz fotografije, dresove, medalje, monografije i ulaznice od zaborava spašava trešnjevačke utakmice i treninge, nogometaše, rukometašice, plivačice, hokejaše, košarkašice, kako profesionalce tako i amatere i rekreativce. Naposljetku, zbirka “Odgoj i obrazovanje” okuplja trešnjevačke školske i vrtićke uspomene, od razrednih fotografija preko školskih listova i pohvalnica najboljim đacima, sve do modernističkog inventara IX. gimnazije u Dobojskoj ulici. 

Zbirke se neizbježno na puno mjesta preklapaju, a kretanje kroz fundus, osim klasičnih metapodataka koji funkcioniraju kao poveznice odnosno linkovi, olakšavaju i potiču tagovi koje pridružujemo svakom predmetu. Oni, između ostaloga, apostrofiraju teme koje smatramo važnima pa se tako među njima mogu naći i sljedeći: ženska povijest, amaterska kultura, radnička kultura, kultura djece i mladih, socijalizacija, svakodnevica itd. Fundus je, pritom, vremenski ograničen na dvadeseto stoljeće – osim potrebnog povijesnog odmaka, to nam uvelike pomaže u izbjegavanju problema s vlasništvom i privatnošću, kao i zamke slučajnog “reklamiranja” trešnjevačkih biznisa koji trenutno posluju. 

Dio predmeta u fundusu ima nepobitnu umjetničku vrijednost, poput crteža umjetnika Matije Pokrivke, fotografija fotoamatera Bogdana Štefanića i namještaja u IX. gimnaziji koji je dizajnirao Bernardo Bernardi, ili im na važnosti daje njihova raritetnost i očuvanost, poput pojedinih odjevnih komada iz Vesne i Savremene žene ili spomen ploče koja komemorira boravak i ilegalni rad Josipa Broza Tita u jednoj privatnoj kući u Podgorskoj ulici. Međutim, u fundusu umjesto njihove umjetničke ili povijesne jedinstvenosti nastojimo dodatno istaknuti priču koju iz njih možemo iščitati o širim društvenim procesima koji su ih oblikovali – Pokrivkini crteži prikazuju sudar trešnjevačkih starih radničkih potleušica i novih zgrada koje niču tijekom perioda intenzivne izgradnje i modernizacije, dok nas kaputi iz Vesne podsjećaju na intenzivnu devastaciju industrije tijekom čitavih devedesetih. Slične priče mogu nam ispričati i na prvi pogled manje “atraktivni” predmeti, primjerice fotografije trešnjevačkog djetinjstva ili stanovanja iz privatnih obiteljskih albuma. 

No, umjesto da prepričavamo dijelove trešnjevačke povijesti prikupljene u fundusu, pozvat ćemo čitatelje da ih sami istraže, a ovdje ćemo radije odgovoriti na pitanje koji su materijalni uvjeti bili potrebni da virtualni fundus Muzej susjedstva Trešnjevka ne samo zaživi, nego i preživi i nastavi se razvijati. Kao što je u uvodu rečeno, prva faza projekta od 2018. do 2020. godine bila je financirana sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. Bez tih, za udruge u kulturi značajnih sredstava, vjerojatno ne bi bilo moguće provesti opsežna inicijalna istraživanja ne samo povijesti kvarta nego i raznih primjera i modela funkcioniranja sličnih muzejskih institucija, niti izraditi novu i relativno složenu web stranicu. S obzirom na to da, mada najavljen, nastavak “Kulture u centru” nikada nije bio raspisan, Muzej susjedstva nastavili smo prijavljivati na znatno oskudnije nacionalne i lokalne javne natječaje. U 2021. godini prikupljanje i obradu fundusa provodili smo u okviru šireg kulturno-umjetničkog programa Muzej susjedstva Trešnjevka: živa baština, da bismo od 2022. nadalje uspjeli osigurati sredstva na muzejskoj djelatnosti u okviru javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. 

Prepoznavanje prikupljanja, digitalizacije, obrade, kuriranja i prezentacije građe kao zasebne, složene i zahtjevne aktivnosti koja iziskuje financijska sredstva i ne može se obavljati samo usput ili u pozadini kulturno-umjetničke produkcije zasigurno je presudilo obimu i vidljivosti koju fundus trenutno ima. Iza šest zbirki i četiristotinjak artefakata stoji, naime, puno na van nevidljivog, ali nužnog cjelogodišnjeg rada, kontinuirane komunikacije sa susjedima koja obuhvaća kako uvijek otvorena vrata Baze, tako i brojne nesnimljene i nezabilježene razgovore, telefonske pozive, mailove, komentare na društvenim mrežama i izlaske na teren, “u izvidnicu” (jednom u Dom zdravlja, drugi put gimnaziju, treći put nečiju obiteljsku kuću, jednom čak i na “garažnu rasprodaju” unuke umirovljenog radnika Tesle). Materijalni uvjeti u kojima se fundus u različitim fazama gradio, od honorara za suradnike do naše tehničke opremljenosti, odrazili su se i na samom fundusu, kvaliteti snimki i širini opisa predmeta, pa je i u tom smislu, uz sam rast broja predmeta, virtualni fundus MST-a stalni work in progress. 

Važno je napomenuti da u izgradnji samog fundusa važnu ulogu ima i drugi ključan segment Muzeja susjedstva Trešnjevka, već spomenuti kulturno-umjetnički program koji nazivamo “živom baštinom” i koji produciramo u kvartu i za kvart. On se sastoji od izložbi (primjerice, izložbe Božene Končić Badurine Jadrankin prvi život inspirirane životom Trešnjevčanke Jadranke Klekar, borkinje za radnička i ženska prava, ali i jedne od prvih donatorica predmeta u našem fundusu), tematskih istraživanja i urbanih tura kvartom. Tako su nas u travnju ove godine novinarka Ivana Perić i Vanja Radovanović iz Mapiranja Trešnjevke poveli stopama trešnjevačkih sportašica, a u okviru istoga projekta, izrađene su i umjetničke intervencije u javnom prostoru: umjetnica Ena Jurov izradila je dva feministička murala posvećena košarkašicama, rukometašicama i drugim sportašicama i sportskim radnicama. Dok pišemo ovaj tekst, u punom su jeku pripreme za osmo izdanje besplatnog ljetnog kina na Trešnjevačkom placu, a kao kontinuirani program polako zaživljava književno-likovna radionica koja među stanovnicima i korisnicama kvarta oživljava demokratizacijsku ideju umjetnosti kao alata dostupnog svima, koji ima socijalizacijske i terapeutske učinke. 

Osim što, svaki na svoj način, polaze upravo od virtualnog fundusa i na taj ga način u punom smislu riječi oživljavaju, aktualiziraju i daju mu novi sloj interpretacije, ovi programi ohrabruju i motiviraju lokalnu zajednicu da ga nastavi dalje graditi vlastitim prilozima. Konačno, upravo ti programi podcrtavaju i zaokružuju ideju muzeja zajednice koju njegujemo – ne kao mjesta koje će tu zajednicu samo zabilježiti ili okupiti na jednom mjestu, nego aktivno stvarati i mijenjati.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Zbog štrajka obrazovnih radnika, Kongres je s Filozofskog fakulteta preseljen u prostor Tehničkog muzeja Nikola Tesla, no organizatorice su zadovoljne s odazivom kolega i smatraju kako promjena lokacije nije dramatično utjecala na broj sudionika. “Da se Kongres održao na Fakultetu, kako je bilo i planirano, vjerojatno bi bilo nešto više usputnih posjetitelja, no promjena lokacije nije spriječila one koje je Kongres doista zanimao da na njega i dođu”, istaknula je Lucija Biličić. Studentski kongresi dobra su prilika da mladi stručnjaci/kinje steknu prvo iskustvo javnog nastupa ili organizacije događaja, no uvijek se postavlja i pitanje zainteresiranosti studenata za aktivnosti izvan regularne nastave. Biličić naglašava kako generalni interes studenata muzeologije za ovakve aktivnosti nije velik, ali i napominje da se to ne odnosi isključivo na studente muzeologije, nego i na studente drugih odsjeka, možda i fakulteta. “Većini je u interesu izvršiti minimum potreban za izvršenje obaveza koje studij zahtijeva, a malo je interesa za dodatne sadržaje vezane uz vlastitu struku. Naravno, uvijek ima iznimaka, a upravo onda takvi pojedinci doprinose ovakvim događajima”. Bilić pritom ističe kako je to isključivo njihov dojam temeljen na zapažanjima vezanim uz navike generacija koje su pri dovršetku studija ili koje su već završile studij, ali da se također čini kako su mlađi kolege/ice, studenti prvih i drugih godina aktivniji i zainteresiraniji od starijih kolega, pa se nadaju da će iskoristiti svaku mogućnost za stjecanje novih znanja i iskustava koje izvannastavni sadržaji pružaju.

I dok se prošlogodišnji kongres bavio financiranjem muzeja iz europskih fondova, tema ovogodišnjeg Kongresa – Drugačije o baštini – reakcija je na aktualna promišljanja relevantnosti i budućnosti muzeološke struke. “S obzirom na to da su ove godine na Kongresu prvi puta izlagali sami studenti te da muzeolozi do sada nisu imali mnogo načina na koji su mogli prezentirati svoje radove, ideja je odmah bila da tema bude što šira i sveobuhvatnija, kako bi privukla što više ljudi. Baština je sama po sebi vrlo širok pojam, stoga smo htjele pokriti što više tema, bilo da se radi o dokumentaciji, interpretaciji, prezentaciji baštine ili pak o upravljanju, očuvanju i komunikaciji. Sve to uklopljeno je u suvremeni kontekst, u vrijeme kada se tradicionalne prakse redefiniraju u skladu s aktualnim potrebama. “, kaže Biličić .

Posljednjih godina na globalnoj pozornici sve se više propituje suvremena uloga muzeja u društvu – od vrlo jednostavnih pitanja njihovog financiranja do kompleksnijih promišljanja toga što se uopće može smatrati muzejem ili kako će se institucije koje imaju ulogu obrazovati i voditi primjerom, prilagoditi klimatskim promjenama i smanjiti svoj energetski otisak, a istovremeno zadržati visoke standarde očuvanja umjetničkih djela. “Tema kongresa na kraju je definirana kao reakcija na okruženje koje se ubrzano mijenja, odnosno, kongres je zamišljen kao događaj na kojem ćemo govoriti drugačije o baštini”, objašnjava Biličić. “Ovom temom željele smo uključiti studente, mlađe generacije istraživača, struku, ali zainteresiranu javnost da kroz dijalog pokušamo redefinirati paradigmu i iznaći moguća rješenja. Sveprisutne promjene koje se događaju na poljima ekološkog, ekonomskog i  društvenog života tiču se i muzejske zajednice koja se po tim pitanjima treba očitovati”, dodala je Tea Kantoci.

“Vruća tema” muzeologije također su i budućnost muzejske publike te participacija u muzejima kojoj je bila posvećena prva tematska cjelina Kongresa, a zanimljivo je kako su teorijski usmjereni radovi došli uglavnom iz susjedne Srbije, dok su se studenti i studentice iz Hrvatske uglavnom fokusirali na praktičan dio stručnog rada. “U načelu postoji generalni konsenzus o potrebi prilagođavanja novim zahtjevima (nove) publike”, kaže Kantoci. “Ta potreba također proizlazi iz uvjeta koji nalažu projektni zahtjevi raznih fondova Europske unije, kojima se naši muzeji sve više okreću iz očitih financijskih razloga. Tendencije prema participaciji i inkluziji EU stoga se prelijevaju na naše institucije koje to više ili manje provode u praksi. Napori postoje, ali su nedovoljni. Šira javnost još uvijek percipira muzeje kao zatvorena, dosadna i/ili elitistička mjesta, posebice umjetničke muzeje, i taj stav treba mijenjati, što bi bio zadatak struke” objašnjava dalje Kantoci.

Na kraju, postavlja se i pitanje koliko naš obrazovni sustav prati ovakve trendove, prvenstveno studij Muzeologije koji bi trebao obrazovati nove generacije stručnjaka/kinja koji će u skoroj budućnosti razmatrati rješenja ovih izazova. “Studij Muzeologije i upravljanja baštinom nastoji se prilagođavati novim muzeološkim tendencijama i ide prema tome da svoje studente pripremi za sve buduće izazove rada u struci. Činjenica da od ove akademske godine studenti mogu slušati kolegij Muzeologija i rodna perspektiva pokazuje da Katedra razmišlja o promjenama koje se zbivaju na svjetskoj razini te reagira na njih. Naravno, prostora za napredak uvijek ima, a restrukturiranje je potrebno na razini Fakulteta (dapače Sveučilišta)”, kaže Kantoci. Studentica upozorava i na još uvijek ne razriješnjen status muzeologa/inja – zvanja koje službeno ne postoji u muzejskoj praksi. To je i jedan od razloga zbog kojeg se Muzeologija najčešće studira dvopredmetno, pa samim time i promišlja interdisciplinarno. “To su redom povjesničari umjetnosti, etnolozi, arheolozi i ostale srodne struke koje tako osnažuju disciplinu”, zaključuje Kantoci.

Navarrete je u svom izlaganju dala europsku perspektivu digitalizacije, navodeći pritom kao primjer Nizozemsku koja je počela s digitalizacijom devedesetih godina. U to vrijeme masovne kompjuterizacije institucija, digitalizacija se počela provoditi s ciljem poboljšanja administracije, kao i cjelovitijeg uvida u opseg nacionalne baštine, a 2008. godine došli su do procjene od oko 45 milijuna objekata u nacionalnim kolekcijama. Europska unija također različitim inicijativama potiče digitalno prikupljanje i slobodan pristup cjelokupnoj europskoj baštini. Jedna od inicijativa koja prikuplja digitaliziranu europsku baštinu i pokušava je učiniti dostupnom putem online platforme je Europeana. U sklopu Europeane pokrenuto je više projekata koji se bave različitim aspektima digitalizacije. Primjerice, cilj mreže AthenaPlus, osnovane 2013. godine, omogućavanje je pristupa mrežama kulturne baštine, obogaćivanje metapodataka, poboljšanje višejezične terminologije, te prilagođavanje podataka korisnicima s različitim potrebama. Konzorcij mreže sastoji se od ukupno 40 partnera iz 21 države članice, a pomoću Europeane veliku količinu digitaliziranog kulturnog sadržaja treba učiniti dostupnim za korisnike. Hrvatski muzeji na Europeani prisutni su sa svega 65 tisuća predmeta, od čega je gotovo 87 posto u kolekcijama Muzeja za umjetnost i obrt.

Od 2014. godine dio Europeane postao je i projekt Enumerate, s glavnim ciljem stvaranje pouzdane baze statističkih podataka o digitalizaciji, digitalnoj pohrani i internetskom pristupu kulturnoj baštini u Europi. Navarrete navodi kako prema dostupnim podacima, 45 posto muzejskih institucija ima digitalnu strategiju, no unatoč dugoj povijesti digitalizacije, još uvijek puno sadržaja nije dostupno online. Za to postoji puno razloga, od nedostatka resursa potrebnih za takve sveobuhvatne pothvate, do nerazjašnjenih vlasničkih prava. Ipak, očuvanje i sistematizacija podataka te dijeljenje znanja neupitne su prednosti digitalizacije pa brojne institucije traže nove i bolje načine komunikacije s publikom. Iako se trudi prikupljati velike količine sadržaja, čini se kako Europeana kao online baza nije baš atraktivna, pa muzeji istražuju mogućnosti drugih platformi, između ostalih i platforme kao što su Instagram ili YouTube. Također, sve popularnije postaje korištenje različitih digitalnih tehnologija za popularizaciju pojedinih radova, kolekcija ili institucija. Primjerice, u sklopu projekta Next Rembrandt muzej Rijks je u suradnji s Institutom za Nizozemski jezik i Sveučilištem Carnegie Mellon u Pittsburghu, uz pomoć softvera koji na temelju slika lica može rekonstruirati glas, proizveo snimke na kojima Rembrandt, svojim glasom, drži slikarske lekcije.

Baština za čije se očuvanje i pohranu brinu muzeji koristi se na različite načine, jednako u obrazovne i komercijalne svrhe, no pitanje koje se i dalje postavlja je – tko treba financirati prikupljanje i proizvodnju znanja koje potom svi mogu besplatno koristiti. Također, kako ćemo mjeriti korištenje i popularnost pojedinih stranica, muzeja ili radova, ako je sav sadržaj dostupan putem nekoliko klikova mišem. Odluke o financijskoj potpori muzejima donosile su se i na temelju prodanih ulaznica, pa se postavlja pitanje da li bi novo mjerilo trebala postati klikanost na online sadržaj, ili njegovo preuzimanje na osobne uređaje. Također, kada se neki rad koristi u komercijalne svrhe, često zaboravljamo da je za njegovu pohranu, restauraciju i dostupnost vjerojatno zaslužna neka institucija, no kada ta ista institucija traži financije za nastavak svog rada, zbog sve manjih sredstava za kulturu, bit će preusmjerena na traženje upravo komercijalnih izvora financiranja. Jedan od prijedloga zato je da se uz svako korištenje nekog rada, pogotovo ako je to u komercijalne svrhe, treba navesti institucija zaslužna za njegovo očuvanje i dostupnost.

U javnosti još uvijek vlada konsenzus, što i brojni europski projekti potvrđuju, da sveobuhvatno znanje o kulturi i dalje treba biti besplatno i javno dostupno. S obzirom na to da su resursi institucija ograničeni, otvaraju se posebna namjenska sredstva za digitalizaciju baštine, no jednom kad ona postane dostupna, javnost više ne obraća pažnju da briga za te radove i dalje stoji na muzejima i još uvijek “košta”, dok istovremeno muzeji više ne mogu računati na prihode od primjerice prodaje ulaznica. Muzeje se zato sve više preusmjerava na nove načine financiranja, od crowdfundinga do eksploatacije kolekcija putem muzejskih dućana, a istovremeno se zaboravlja da bi javne institucije trebale biti javno financirane. Tako bi muzeji mogli neometano vršiti svoju javnu funkciju i umjesto marketingom baviti se očuvanjem, istraživanjem i komunikacijom, te najvažnije, transferom generacijskog znanja.

Pitanje dekolonizacije muzeja široko je i kompleksno, a ono na što muzeolozi često upozoravaju je da “reprezentacija nije isto što i dekolonizacija” i ne postoji brzo i efikasno rješenje koje bi izbrisalo višestoljetnu kolonijalnu tradiciju. Muzejske institucije pritom možda najbolje dočaravaju sav spektar ideoloških problema s kojima se u tom procesu susrećemo. Primjerice, kolekcije mnogih muzeja ukorijenjene su u kolonijalizmu, često kao nasljeđe donatora koji su se obogatili na trgovini robljem ili drugim oblicima kolonijalne eksploatacije. Mnogi kolekcionari vidjeli su svoje prikupljanje umjetnina kao način očuvanja kulture pojedinih naroda za koje su vjerovali da će nestati. Od tuda djelomično proizlaze i današnji problemi muzejskih kolekcija koje kulture manjinskih i domorodačkih naroda tretiraju kao nasljeđe prošlosti i češće ih prikazuju u etnografskim muzejima nego umjetničkim galerijama. Takva distinkcija samo učvršćuje ideju da te kulture više ne žive i nemaju kontinuiranu tradiciju.

Neke su institucije već napravile određene korake i počele razvijati strateške planove za novi razvoj koncepata svojih kolekcija ili čak potpunu preobrazbu samih institucija. Najčešće se radi o promijenjenom odnosu prema ljudskim ostacima koje treba tretirati s određenim poštovanjem. Primjerice, Kanadski povijesni muzej 1991. godine donio je Protokol o ljudskim ostacima kako bi odgovorili na zahtjeve pojedinih zajednica za njihovim povratkom, a to je kasnije uključilo i određene artefakte. Neki su muzeji počeli surađivati s domorodačkim zajednicama kako bi dobili cjelovitiji pogled na postojeće kolekcije. Ipak, kustosica Shaheen Kasmani upozorava da neki koraci prema dekolonizaciji mogu zakazati i umjesto toga nastaviti replicirati kolonijalne obrasce i stavove. “Nije dovoljno samo pozvati pojedince iz marginaliziranih skupina u muzej kako bi pomogli poboljšati njihove kolekcije”, objašnjava Kasmani, “treba preokrenuti čitav sustav”.

Preduvjet dekolonizacije svakako je uključivanje različitih perspektiva u kreiranje kolekcija i donošenje odluka unutar institucija, kao i odnošenje prema ljudskim ostacima i artefaktima od posebnog značaja s poštovanjem koje zaslužuju. No dekolonizacija se također odnosi i na dostupnost muzeja, koja svakako uključuje financijske mogućnosti posjetitelja, ali i ideju da se muzeji moraju obraćati svima, umjesto samo obrazovanim članovima društva, što je najčešća praksa. Pitanje korištenja terminologije također je nešto na što možda ne bismo obraćali pažnju, no ponekad upravo određenje prema korištenju terminologije u katalozima i izložbama označava kakvu poruku muzeji žele poslati i kome se pritom obraćaju. Primjerice, korištenje termina “zatvorenički” umjesto “koncentracijski logori” nosi snažnu poruku i jasno se opredjeljuje prema određenim povijesnim događajima. Isto se odnosi i na muzejske tekstove koji prate izložbe i artefakte. Oni se u pravilu predstavljaju kako neutralni, no za poruku koju žele prenijeti vrlo je važno iz koje su perspektive pisani. Na kraju, najvažnije su upravo kolekcije i artefakti koje muzeji prikupljaju, jer kao i tekstovi, kolekcije su jednako politične.

Američka aktivistička organizacija Decolonize This Place primjerice jednako se bavi potrebama prvih naroda Amerike, kao i Afro-američkim i pitanjima slobodne Palestine, te politikama plaća umjetnika i muzejskih radnika i utjecaju muzeja na gentrifikaciju. Organizacija je tako održala brojne prosvjede kojima su pozivali na povratak artefakata zajednicama kojima su oduzeti. Upozoravali su na gentrifikacijske probleme koje uzrokuju muzeji u lokalnim zajednicama, kao i na povezanost nekih muzeja s anti-palestinskim akcijama.

S obzirom na to da Hrvatska nema kolonijalnu prošlost u istom smislu kao zapadno europske zemlje, pitanje dekolonizacije često doživljavamo kao nešto što nas se izravno ne tiče. No kad bi se pokušali prisjetiti koliko smo često u hrvatskim muzejima imali prilike vidjeti neki artefakt iz romske kulture ili povijesti, a da to nije bila tematska izložba, vjerojatno bi ostali prilično razočarani. Isto se odnosi i na velike muzejske institucije za koje ne možemo baš reći da imaju praksu predstavljati autore, ili prezentirati radove iz manjinskih ili marginaliziranih zajednica, ili da takvi radovi čine značajan postotak u njihovim trajnim kolekcijama. S obzirom na sve oskudnije resurse s kojima muzeji kod nas raspolažu i sve većom potrebom za njihovom komercijalizacijom, te uz istovremeno nedostatak sustavne rasprave o navedenim nedostacima, teško je vjerovati da će se išta u tom pogledu promijeniti.

Način na koji su neke institucije pristupile procesu dekolonizacije uglavnom daje naslutiti da ne postoji jasna vizija što taj proces točno podrazumijeva. Iskreni pristup dekolonizaciji prije svega bi trebao uključiti preispitivanje muzeja kao naizgled objektivnih zaštitnika manjinskih i domorodačkih artefakata i kultura, posebno u kontekstu u kojem europske (zapadne) kulture imaju pravo na završni, objektivni sud o drugim kulturama.

Od osnivanja ICOM-a 1946. godine, njegova definicija muzeja predstavlja okvir unutar kojih djeluju sve njegove članice i daje opće smjernice rada ovih institucija i njegovih djelatnika, a kako bi pratila promjene u društvu, svakih nekoliko godina definicija se modificira. Trenutna verzija usvojena je u Beču 2007. godine i glasi: “Muzej je neprofitna, trajna institucija u službi društva i njegova razvoja, otvorena javnosti, koja prikuplja, čuva, istražuje, komunicira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu čovječanstva i njegova okoliša u svrhu obrazovanja, učenja i zabave”. Nakon ICOM-ove konferencije u Milanu 2016. godine imenovan je novi odbor MDPP-a koji je dobio zadatak proučiti i procijeniti postojeću definiciju u odnosu na društvene potrebe i probleme kojima se muzeji već bave. Uz sugestiju o nužnosti promjene, MDPP je objavio i dokument s preporukama kojima bi se trebali voditi prijedlozi nove definicije.

U velikoj mjeri preporuke se odnose na pitanje dekolonizacije koja traje već desetljećima, ali europska (zapadna) perspektiva još uvijek dominira razvojem strategija i politika kulturnih institucija. Trenutna definicija nigdje se ne referira na kolonijalno nasljeđe i financijsku i političku moć na temelju kojih su formirane kolekcije zapadnih muzeja. Umjesto jednostrane, zapadnjačke znanstvene tradicije, muzejska definicija trebala bi polaziti od pluralnosti svjetonazora i sustava znanja. Drugi ključan problem koji se adresira preporukama odnosi se na neujednačenost muzejske publike u odnosu na stupanj obrazovanja. Unatoč raznim naporima, prvenstveno marketinškim, za proširenjem publike muzeji se i dalje dominantno obraćaju obrazovanoj publici (to je najmanje vidljivo u prirodoslovnim, a najviše u muzejima suvremene umjetnosti). Isti problem se višestruko multiplicira kad je u pitanju upravljanje, zapošljavanje i donošenje odluka o metodama, sadržaju i temama kojima će se institucija baviti.

U brojnim raspravama koje je MDPP održao u sklopu ove inicijative uglavnom je zaključeno da muzeji imaju puno širi socijalni i humanitarni potencijal od trenutnog okvira u kojem djeluju. To uključuje okupljanje, razmjenu ideja i djelovanje ljudi prema zajedničkom cilju, izgradnju empatije, razumijevanja i osjetljivosti prema razlikama, promicanje kritičkog mišljenja te stvaranje prostora za pomirenje. Muzeji bi također trebali adresirati pitanja poboljšanja zdravlja i kvalitete života i čini se neophodnim da definicija muzeja sve ove aspekte uzme u obzir.

Sugerira se i da će muzeji morati početi zauzimati jasan politički stav prema određenim polarizirajućim pitanjima jer inzistiranje na neutralnosti i apolitičnosti danas više nije opcija. U tom smislu Suay Aksoy na panelu je istaknula da će u narednom razdoblju muzeji prvenstveno morati adresirati pitanje rodne ravnopravnosti i pitanje populističkih vlada u usponu. Prilagođavanje klimatskim promjenama još je jedan problem koji se više ne može ignorirati, a održivost muzeja, s obzirom na njihove specifične potrebe, u promijenjenim klimatskim okolnostima predstavlja velik izazov. Upravljanje rizicima u muzeologiji nekad se odnosilo na opasnost od rata i terorizma, a danas je to sve više opasnost od požara i ekoloških katastrofa, naglasila je Aksoy.

Iako su preporuke za novu definiciju postavljene široko i upozoravaju na brojne perspektive koje treba uzeti u obzir, ostavljaju dojam da bi ona trebala biti puno preciznija i detaljnija no što je to trenutna definicija. Čini se kao da se muzejske institucije očajnički nastoji odmaknuti od tradicije prošlih stoljeća u kojem su se razvile jer ne odgovaraju zahtjevima suvremenog društva i na neki način postaju zastarjele i irelevantne. Umjesto toga muzeji moraju prigrliti inter-, trans- i multidisciplinarne pristupe i metode. Koliko je to uopće izvedivo postalo je upitno s kratkim izlaganjem predstavnice MDC-a koja je istaknula da je samo u Hrvatskoj državno financiranje muzeja palo za više od 600 posto u zadnjih deset godina u čemu pratimo trendove Europske unije. Manje od 10 posto muzeja u Hrvatskoj ne nalazi se u zgradama građenim za tu upotrebu i manje od 10 posto ih je prilagođeno osobama s posebnim potrebama. Pod pritiskom zarade muzeji su prisiljeni sve se više okretati komercijalnim djelatnostima, a umjesto javnog financiranja tražiti privatne donacije, što neupitno utječe na njihovu autonomiju. Primjerice, muzeji čiji su donatori naftne kompanije teško se mogu baviti ekološkom održivošću, dok oni koji naplaćuju visoku cijenu ulaznice ne ispunjavaju uvjet široke dostupnosti.

Oko nove definicije još uvijek nije postignut konsenzus. Poziv za slanje prijedloga nedavno je zatvoren, a do kraja svibnja od više od 250 pristiglih primjera (od kojih su 2 iz Hrvatske) izabrat će se dvije do pet definicija koje će u rujnu biti predstavljene u Kyotu, gdje se prvo mora vidjeti isplativost promjene definicije u odnosu na komplikacije koje će proizvesti. Čini se da u sve nepovoljnijim uvijetima muzeji nanovo moraju osmisliti svoju svrhu i ulogu i pronaći način na koji najbolje mogu nastaviti služiti zajednicama u kojima djeluju. Istovremeno, u obzir se moraju uzeti i posljedice ne djelovanja jer bi one mogle biti pogubne za opstanak muzejskih institucija u budućnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Klimatske promjene danas su jedna od popularnijih umjetničkih tema i za razliku od prvih okolišnih radova kojima su se autori uglavnom bavili Zemljom u vrlo alegorijskom smislu, danas najčešće imaju aktivističku ulogu. Smatra se kako je umjetnički pristup važan za podizanje svijesti o klimatskim promjenama pošto publici ostavlja prostor vlastite interpretacije djela i stvaranje autonomnog mišljenja. Umjetnički radovi i njihovi autori ne sugeriraju gledatelju što treba raditi pa njihov utjecaj ovisi isključivo o gledatelju samom.

Klimatske promjene predstavljaju opasnost i za globalnu kulturnu baštinu. Sve su brojniji izvještaji i upozorenja međunarodne zajednice o nemjerljivim štetama kojima su zbog podizanja razine mora, oluja, požara, sve težih suša i topljenja glečera, izloženi kulturni spomenici. Čini se kako je njihova uloga stvaranje emotivne reakcije u inače možda nezainteresiranim, privilegiranim zajednicama, dok se istovremeno otvara pitanje što je uopće kulturna baština vrijedna čuvanja, i pod koju cijenu. Po prvi se put suočavamo i s restrikcijama proizašlim iz potrebe očuvanja okoliša. Grad New York donio je zakon prema kojem će najveći zagađivači, među kojima su i velike zgrade i neboderi, izdvajati novac u zajedničku blagajnu čime će se financirati javni radovi u svrhu smanjivanja ugljičnog otiska. S obzirom na to da muzeji i kulturne institucije nisu izuzete iz te regulacije, predstoji nam vidjeti kako će se to odraziti na njihov rad i kulturnu produkciju. Također, brojni muzeji i kulturne institucije pod pritiskom su javnosti zato što ih još uvijek sponzoriraju naftne kompanije ili znani anti-okolišni lobisti.

Okolišna umjetnost neizbježno je i aktivistička, no postoje različiti pristupi istoj temi. Neki autori biraju apstraktne teme i ciljaju na emocije, dok se drugi prvenstveno fokusiraju na aktivizam i nastoje potaknuti djelovanje. Aktivistička umjetnost vrlo je uobičajena, a važno je da je aktualna, brza i da privuče pažnju, no često ne odlazi dalje od toga. Klimatski samit 2015. godine (COP21) bio je prilika za takvo djelovanje i puno umjetnika i organizacija tada je iskoristilo jedinstvenu pažnju svjetskih medija i predstavilo svoje radove na ulicama Pariza. Primjerice, Artists 4 Paris Climate 2015 inicijativa je koja je okupila umjetnike iz cijelog svijeta koji su izložili umjetničke radove u javnom prostoru tijekom samita. Glavni cilj bio im je adresirati važna pitanja klimatskih promjena, kao i prikupiti novac za nezavisne organizacije koje se bave njihovim posljedicama.

Autori koji se bave okolišnim temama često svojim radovima bilježe onečišćenje, topljenje glečera i brojne druge posljedice čovjekova djelovanja i time na neki način dokumentiraju promjene koje nam se događaju pred očima. Primjerice, kanadski umjetnik Edward Burtynsky fotografira krajolik zauvijek promijenjen pod pritiskom ljudskog djelovanja, dok Naoya Hatakeyama kroz više desetljeća istražuje povezanost okoliša i urbanizacije. Ovi i slični radovi globalnom problemu pristupaju apatično i sentimentalno te se fokusiraju na konačnost promjena, umjesto na njihovo značenje. Na neki način, rađa se takozvana “estetika antropocena”, odnosno pronalaženje sklada i “lijepog” u katastrofičnim prizorima propadanja i zagađenja. Nepregledni izvori podataka o zagađenju i klimatskim promjenama koje su generirala brojna znanstvena istraživanja posljednjih godina još su jedan izvor inspiracije umjetnicima koji pogubnost ljudskog djelovanja pokušavaju približiti javnosti. Finski istraživač Antti Lipponen u videu od samo 30 sekundi prikazao je cijelo stoljeće podataka o temperaturnim anomalijama diljem svijeta, a sličnim bombardiranjem činjenicama neki umjetnici klimatske promjene pokušavaju napraviti opipljivim i stvarnim.

Promišljanje antropocena, geološkog razdoblja Zemlje na koje dominantno utječe čovjekovo djelovanje, i fokus na utjecaj koje naše radnje danas imaju na budućnost također sve više zaokuplja umjetnike. Promišljanje tehnologije i privikavanje na ideju distopijske budućnosti izravno je vezano za klimatske promjene i velike okolišne transformacije koje su, čini se, neizbježne. Projekt Oprema za preživljavanje u antropocenu slovenske umjetnice Maje Smrekar, primjer je rada koji izravno kritizira globalni kapitalizam i ideologije koje ekološke i društvene probleme ne rješavaju u antiglobalističkom i antineoliberalističkom okviru. S druge strane, Vanja Babić primjerice, u jednom segmentu svog rada bavi se pitanjem otpada i recikliranja te propitivanjem društvenih i kulturnih pretpostavki, različitim vrstama rada i ljudima koji nalaze svoje mjesto u i među dijelovima tog sistema. Bez obzira iz koje perspektive polazi, umjetnost inspirirana klimatskim promjenama uvijek je aktivistička, a kreće se od primarnog PR-ovskog privlačenja pažnje do promišljanja utjecaja konzumerizma i suvremenog načina života na našu potencijalnu samodestrukciju. Iako se ovim temama umjetnici bave već desetljećima, trenutan osjećaj urgentnosti oko klimatskih pitanja utječe i na povećanu kulturnu produkciju koja sada uključuje i čitave izložbe posvećene isključivo ovoj temi, kao i sve brojnije publikacije i preglede koji se bave okolišnom umjetnošću. Iako s velikom produkcijom neizbježno dolazi i puno kiča, zanimljivo je pratiti kako umjetnici i autori koji o tome pišu, zajednički stvaraju narative o okolišu, aktivizmu i potencijalnim promjenama uobičajenih politika.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Muzeji su dekadentna bića ovisna o javnosti – i privatnim donatorima koji ulažu obilne količine energije, vremena, novca u zaštitu umjetničkih djela koja su radikalna, dragocjena, jedinstvena i koja uvijek iznova žele biti otkrivena. Muzeji predstavljaju čežnju ljudske kulture za iskorakom izvan uobičajenog, probijanjem granica, prihvaćanjem potpune raskoši, za nadilaženjem ‘naturaliziranog’ poimanja između nužnog i izlišnog”, piše Petra Tomljanović u tekstu koji prati izložbu švicarske umjetnice Esther Mathis Muzejska svjetlost. Posljednje četiri godine Esther je fotografirala i doživjela svjetlosne prostore umjetničkih galerija i muzeja diljem Europe, a na izložbi u Galeriji Spot predstavlja radove nastale na temelju istraživanja ovih muzejskih prostorija skrivenih na vrhu zgrada, “dizajniranih tako da filtriraju svjetlo kako bi stvorile savršene uvjete za nešto izvan okvira optimizacije, uobičajenog ili nužnog – Umjetnost”, kako piše Tomljanović.

Uzimajući kao polazište ovaj umjetničko-istraživački projekt, na panel-diskusiji i čitalačkoj grupi koja se organizira u Galeriji Spot, raspravljat će se o (povijesnim, ali o i današnjim) funkcijama muzeja; o njihovoj budućnosti; o ulozi u zaštiti, izdvajanju i reprezentaciji, kao i u kreiranju određene slike svijeta. Pokušavajući otrgnuti pojedine predmete i/ili znanja zaboravu, muzejske institucije nedvojbeno predstavljaju aktivne čimbenike u oblikovanju i diseminaciji znanja. Samo naizgled neutralni, objektivni i anonimni, muzejski prostori tako direktno sudjeluju u politikama moći, simbolički odražavajući ostale društvene strukture i mapirajući ukuse i vrijednosti. Međutim, upravo stoga što djeluju kao grandiozni (nikad posve dovršeni i zaključeni) kompendiji, muzeji predstavljaju i nepresušan izvor za preispitivanja i preispisivanja (znanja i povijesti), za usvajanje drugačijih perspektiva i novih interpretacija.

O ovim (i nekim drugim) temama razgovarat će se voditi s Ljerkom Dulibić, znanstvenom suradnicom Strossmayerove galerije i voditeljicom znanstvenog projekta TransCultAA – Transfer of Cultural Objects in the Alpe Adria Region in the 20th Century, te Hrvojem Gržinom, povjesničarom fotografije i pročelnikom Središnjeg fotolaboratorija Hrvatskog državnog arhiva.

Od predstavljenih projekata možda je najzanimljivija bila prezentacija Muzeja i galerija Konavala kojem kao muzeju lokalne baštine sve veće izazove predstavlja upravo globalna publika, a prema riječima njegove ravnateljice Antonie Rusković, muzej predstavlja zadnju obranu od masovnog turizma. Muzeji i galerije Konavala su javna ustanova koja djeluje na prostoru Općine Konavle kroz svoje ustrojbene jedinice Kuću Bukovac, Zavičajni muzej Konavala i Odjel za arheologiju i spomeničku baštinu. Brinu se za arheološke lokalitete Konavala, upravljaju Mauzolejem Račić te općenito pokušavaju valorizirati i sačuvati  kulturna dobra ovog kraja. Specifičnost ovog muzeja je i to što se nalazi u zajednici pod velikim pritiskom masovnog turizma što je posebno velik izazov za očuvanje i zaštitu baštine od devastacije. Pitanje uloge i financiranja malih, lokalnih muzeja također je uvijek aktualno, a Rusković ističe kako im je važno razvijati projekte u skladu s potrebama zajednice i biti muzej koji služi ljudima i građi, a ne osoblju.

Rusković kaže kako je zadatak Muzeja generirati i ljudske i baštinske kapacitete i promijeniti sliku o muzejima kod nas, jer je lokalno stanovništvo još davno  iz njega protjerano. Uzrok toga prvenstveno su nepromijenjene izložbe i stalni postav koji ne generiraju nove zanimljive programe, ali i proizvodnja nerazumljivih programa koji ne korespondiraju sa širokim slojem lokalne zajednice. “Ako se muzejski izvještaji o broju posjetitelja zadovoljavaju brojem kojeg sačinjavaju turisti, te ako nemate osobne ambicije za programima, muzej može vegetirati desetljećima u istom postavu. A takvog lokalci percipiraju kao sadržaj za turiste”, ističe ravnateljica. Također naglašava kako se lokalnoj zajednici ne može naplaćivati ulaz jer na neki način muzej mora biti njihov drugi dom. “Muzej nije institut – osim istraživanja i obrade, muzej prezentira u cilju osvještavanja i ta djelatnost mora biti trajna. Sve se urušava ako lokalna zajednica nije na prvom mjestu”, dodaje ravnateljica.

Važnost suradnje s lokalnom zajednicom posebno se ističe pri radu na upravljanju baštinom koja je nagrizena prevelikom turističkom eksploatacijom. U krajevima koji obiluju antičkim i artefaktima iz razdoblja Dubrovačke republike, važna baština kao što su primjerice srednjovjekovni stećci, mnogima predstavlja samo hrpu kamenja nedovoljno atraktivnu za komercijalnu eksploataciju, no uključivanjem lokalne zajednice u obradu i skrb za baštinu obrazuju se entuzijasti koji postaju njeni najbolji promotori i čuvari.

Vrlo lošim Rusković smatra i to što je upravljanje prostorom prepušteno organizatorima kretanja turista – turističkim agencijama – koje su isključivo vođene financijskom koristi, često na uštrb razvoja i mogućnosti predmetnih resursa. Ilustrativni primjer za to je grad Dubrovnik koji se za turističke potrebe nemilice devastira, istovremeno ignorirajući prezentaciju njegove vlastite kulturne i povijesne baštine. “Turizam je izazov koji moramo prihvatiti budući da smo uspjeli utrnuti sve ostale gospodarske resurse, ali on treba biti  nadogradnja, a ne osnovni cilj”, kaže Rusković. Ako se bazira na sadržajima prirodne i kulturne baštine određenog prostora, turizam može biti izvanredan generator sredstava za istraživanje, prezentaciju i očuvanje baštine. Tu dolaze i muzeji, ne da bi radili za turizam nego da bi osvijestili svoju zajednicu o vlastitom identitetu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.