Kako su na predstavljanju projekta istaknule Koraljka Vlajo iz Muzeja za umjetnost i obrt te Ivana Borovnjak i Maja Kolar iz kolektiva Oaza, MADE IN je originalno osmišljen 2014. godine kao odgovor na nestanak malih obrtničkih i manufakturnih radionica u zagrebačkoj gradskoj jezgri, primarno u Ilici. Tadašnji projekt je odjeknuo u stručnoj javnosti i osvojio nekoliko nagrada – između ostaloga, predstavljen je na izložbi BIO 50 u Ljubljani – što je 2018. godine konačno dovelo do uspostavljanja partnerstva između šest organizacija i institucija iz Austrije, Hrvatske, Slovenije i Srbije. Partnerske organizacije su: Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, Slovenski nacionalni muzej za arhitekturu i dizajn, Werkraum Bregenzerwald, Nova Iskra, Mikser i OAZA. Organizacije dijele slični geografski, povijesni, kulturni i društveni kontekst, ali također svaka od njih donosi jedinstvenu perspektivu i područje djelovanja, od očuvanja lokalne zanatske baštine do promicanja interdisciplinarne suradnje i potpore kulturnim i kreativnim sektorima. 

Kao nastavak suradnje u sklopu MADE IN Platforme – kojoj se pridružuje i udruga Drugo more – pokrenut je projekt Morska dobra. Cilj projekta je analizirati različite aspekte prirodnih resursa vezanih za more, primorje i podmorje, te propitati održivost njihove eksploatacije u lokalnim zajednicama. Također će nastojati istražiti mogućnosti korištenja tih morskih i pomorskih resursa u dizajnu proizvoda, usluga i sustava koji bi bili korisni, estetski i ekološki. Osim resursima, Morska dobra bavit će se i problemom krize kojoj je i dizajn pridonio stvaranjem konzumerističkog umjetnog okoliša, a koja se očituje u klimatskim i drugim društvenim promjenama. Namjera je stoga ukazati na to kako dizajn može biti odgovoran za stvaranje problema, ali i za njihovo rješavanje. 

“Želimo stvoriti bazu znanja kojoj bi bilo koji istraživač – bavio se on umjetničkom praksom ili dizajnerskom, a možda akademskom i znanstvenom – mogao pristupiti i dobiti vrlo vrijednu količinu informacija na jednom mjestu. Te informacije nisu zamišljene kao suhe informacije, u smislu puke faktografije, već će zapravo biti riječ o razgovorima sa stručnjacima i suradnicima. Na taj način želimo umjetnicima i dizajnerima pružiti stručna znanja na temelju kojih će moći reagirati i kreirati novi rad”, istaknula je Maja Kolar.

Kako je spomenuto, projekt će se odvijati kroz interdisciplinarno istraživanje koje će uključivati seminare, rezidencije i izložbene programe u 2024. i 2025. godini. Na seminarima će se okupiti dizajneri, znanstvenici, umjetnici i aktivisti koji će raspravljati o temi dizajna i prirodnih resursa. Rezidencije će odabranim sudionicima_ama omogućiti da provedu vrijeme na obali i u podmorju, te da istraže lokalne sirovine i resurse. Izložbeni programi će predstaviti rezultate istraživanja i radova nastalih tijekom projekta. Kroz spomenute metode projekt Morska dobra namjerava kritički preispitati modele prakticiranja dizajna temeljene na masovnoj eksploataciji zajedničkih prirodnih dobara.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Najstarija europska nagrada za društvene inovacije, SozialMarie, dodijeljena je 1. maj. Stručni žiri između 299 prijava odabrao je 15 projekata koji će primiti financijsku i mentorsku podršku u svojoj daljnjoj provedbi. Osim što kontinuirano podržava pojedine projekte, SozialMarie služi kao javna platforma za jačanje vidljivosti i razmjenu iskustava društvene inovacije u okvirima Srednje Europe. Područje provedbe projekata koji se mogu prijaviti za SozialMarie obuhvaća Austriju, Češku, Hrvatsku, Mađarsku, Slovačku i Sloveniju.

“Društvena inovacija razvija rješenja za goruće društvene izazove. Ona otvara prostor novim pristupima, daje inovativne odgovore i ukazuje na nove putove. Time reagira na nova društvena pitanja, a stare probleme rješava na nove načine”, stoji u definiciji društvene inovacije na stranicama SozialMarie. Kriteriji za dodjelu nagrade, uz inovativnost u pristupu gorućim društvenim problemima, uključuju i održivost projekata te njihovu primjenjivost u drugim kontekstima.

Ovogodišnju prvu nagradu stručni žiri dodijelio je austrijskom kolektivu Labour Dispute and Care, samoorganiziranoj inicijativi migratnkinja i migranata aktivnih u polju cjelodnevne njege i skrbi. U pokušajima da promijene društvene strukture koje ih ignoriraju, svojim su aktivnostima već su obuhvatili 11 tisuća radnika i radnica aktivnih u polju njege i skrbi. Druga je nagrada dodijeljena mađarskom projektu Pandemic Legal Aid, inicijativi odvjetnika_ca koji besplatno savjetuju osobe bez doma i one koji žive u nesigurnim stambenim uvjetima, dok je prvi put od iniciranja nagrade projekt iz Hrvatske našao je svoje mjesto u samom vrhu. 

Treća je nagrada, naime, dodijeljena platformi MADE IN u kojoj uz umjetničku organizaciju Oaza i Muzej za umjetnost i obrt sudjeluju partneri iz Slovenije, Srbije i Austrije. Odgovarajući na probleme koje uzrokuje masovni pristup proizvodnji, projekt spaja zanatstvo i moderne tehnologije. “Platforma MADE IN spaja dizajnere, obrtnike, istraživače i kustose iz više zemalja: zajedno dokumentiraju i razvijaju nove ideje za nove proizvode: ukratko, riječ je hvalevrijednom primjeru industrije 4.0 u području zanatskog stvaralaštva”, stoji u opisu projekta.

Osim MADE IN-a kojemu je pripala jedna od tri glavne nagrade, na popisu petnaest nagrađenih projekata nalaze se još dva iz Hrvatske, a oba pripadaju području kulture. Nastavi priču pokrenuli su Skribonauti, udruga koja već više od desetljeća sustavno radi na poboljšavnju pristupa kulturi u zatvorima i kaznionicama. Ovaj projekt u čitalačkim klubovima i radionicama povezuje zatvorenice s profesionalnim spisateljicama, a krajem protekle godine izdana je i prva zbirka priča nastala u njihovoj  suradnji. Nagrada je pripala i projektu Od5do95, virtualnom arhivu usmene povijesti žena različitih generacija koji su prije četiri godine pokrenule redateljica Arijana Lekić-Fridrih i snimateljica Andrea Kaštelan.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nizu nagomilanih problema postojano obješenih o vrat kulturnog sektora prošla je godina pridodala još dva utega: COVID-19 i potres. Posljedice će biti dugoročne. Kultura je ranjiva, ali je sektor pokazao i značajnu dozu otpornosti i fleksibilnosti, a vlasti gotovo potpuni izostanak razumijevanja, kriznog upravljanja i suvisle kulturne politike. Koliko god epidemija i potres (možda) bili nešto novo, opet se pokazalo da krize na površinu uvijek izvuku sve stare probleme na čijem se pravovremenom rješavanju i prevenciji ne radi.

S posljedicama pandemije kultura se suočila među prvima, naime, već početkom 2020. krenula su otkazivanja programa, pogotovo kada je riječ o inozemnim partnerima i događanjima, a službeno je u Hrvatskoj epidemija proglašena 11. ožujka te je osam dana kasnije zabranjen i rad kulturnih institucija, koje su već nekoliko dana ranije odgodile javna događanja. Novi udarac stigao je 22. ožujka kada je Zagreb pogodio potres od 5,5 po Richteru te oštetio velik broj objekata, a među njima i niz gradskih muzeja i kazališta te knjižnica zbog čega je dobar dio njih i nakon popuštanja pojedinih epidemioloških mjera bio izvan upotrebe, a neki i dalje čekaju obnovu.

Šok na šok

Šest sati i 24 minute – trenutak je u kojem je u nedjelju, 22. ožujka 2020. nakon 140 godina stao sat u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, nakon što je četiri dana ranije gradski kulturni život utihnuo u sklopu mjera borbe protiv koronavirusa. Na tjeskobu nalegao je strah, a za vraćanje u puni pogon pojedinima od njih trebat će mjeseci, pa i godine. Vrijeme, baš kao i sat u Tehničkom muzeju, neko će vrijeme stajati na mjestu, ili će se barem tako činiti. Taj Muzej, srećom, od potresa nije imao većih oštećenja.

No, ne i njegov “stariji brat” – Muzej za umjetnost i obrt (MUO) koji je čekala velika proslava 140 godina rada, posve nenadano tako simbolički snažna. Naime, sudbinu MUO su odredila dva potresa – prije ovoga u ožujku 2020., potres ga je zadesio u prvim danima njegova rada u studenome 1880. godine. Ovaj je drugi dijelovima Muzeja nanio ozbiljnu štetu. “Cijelo proljeće i ljeto bavili smo se sanacijom, učvršćivanjem oslabljenih dijelova zgrade, pokrivanjem krovova te pregledom zbirki kako bismo utvrdili pravo stanje stvari i razmjere štete koju je potres nanio muzejskom fundusu’’, kazao je za Kulturpunkt Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, čija je zgrada spomenik kulture nulte kategorije.

Pandemija i potres nemjerljivo su utjecali i na rad Arheološkog muzeja: “Prvo je tijekom veljače i ožujka pandemija ograničila, a potom i zatvorila Muzej za javnost, a potres je zatim zapečatio tu situaciju”, ističe Sanjin Mihelić, ravnatelj Muzeja koji je zbog velikih oštećenja i zgrade i muzejskih predmeta u potresu zatvoren za posjetitelje. Najugroženiji dijelovi zgrade su sanirani, a za sanaciju preostalih izrađuje se temeljita projektna dokumentacija – u trenutku pisanja ovoga teksta idejni arhitektonski projekt sanacije Muzeja nalazio se na evaluaciji u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode.

Što je moglo i trebalo drugačije?

“Zgrada Muzeja za umjetnost i obrt koja je izgrađena prije 132 godine nikada nije ozbiljno obnovljena, desetljećima pokušavamo pokrenuti obnovu, ali do sada nismo imali uspjeha, a ako se sada ne iskoristi ova nesreća da nas potakne da konačno riješimo ovaj problem i pomaknemo se ka suvremenosti i budućnosti, nećemo nikada”, istaknuo je Gašparović u jednom od ranijih javnih istupa.

Pitanje je to s kojim će se Grad i država napokon morati nedvosmisleno uhvatiti u koštac, naime, najveći dio gradskih muzeja i kazališta kao i dio knjižnica “stanuje” u strogom centru Zagreba, ujedno i najugroženijem od potresa s obzirom na doba izgradnje zgrada i njihovo neodržavanje. Da su na tom polju stvari bile pravovremeno odrađene, vjerojatno ni štete ne bi bile tolike i stoga kada je riječ o obnovi, kao što od početka upozorava struka, ona ne smije biti samo sanacija šteta, nego i njihova prevencija.

Podsjetimo, prema podacima Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC), u Zagrebu je samo jedna muzejska zgrada namjenski sagrađena u 21. stoljeću, samo četiri muzeja nalaze se u zgradama sagrađenim nakon potresa u Skoplju, a tek je nekoliko prošlo sustavnu obnovu u posljednjih 40 godina, premda se u zagrebačkim muzejima čuva više od 3,5 milijuna muzejskih predmeta, odnosno čak 57 posto cjelokupne muzejske građe u Hrvatskoj. Smješteni uglavnom u gradskim četvrtima Donji i Gornji grad u kojima su zabilježena i najveća oštećenja, gotovo svi zagrebački muzeji pretrpjeli su neki oblik oštećenja od potresa, a prema prvim procjenama statičara 33 posto zagrebačkih muzeja dobilo je žute i crvene naljepnice.

A samo tri mjeseca ranije, u organizaciji gradskog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama održana je konferencija Zaštita kulturne baštine Grada Zagreba u kriznim uvjetima na kojoj je iz izlaganja zaključeno da su “sredstva za ulaganje koja osiguravaju osnivači muzeja nedovoljna za primjerenu preventivnu zaštitu” i da se “pri rekonstrukcijama uglavnom rade kozmetičke preinake, ali ne i strukturna ojačanja”.

Da će obnova biti dugotrajna i da zahtijeva kompleksan interdisciplinarni i međuresorni pristup, a sve s ciljem ukupnog poboljšanja urbanog standarda u Zagrebu, uz očuvanje vrijednosti povijesne cjeline koja ima značenje za struku i za građane, naglašavala je u javnim istupima ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Podsjetimo, obnovu stradalih građevina regulira Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, Pravilnika te Programa mjera, koji su doneseni u rujnu i listopadu 2020. Sanacija će biti financirana dijelom iz nacionalnih sredstava, a dijelom međunarodnim sredstvima i sredstvima Europske unije za što je Hrvatskoj iz Fonda solidarnosti EU odobreno gotovo 684 milijuna eura.

No, osim potresa tu je i dalje epidemija, koja podrazumijeva niz mjera – upisivanje svih posjetitelja čiji je broj drastično smanjen, mjerenje temperature, dezinfekciju, nošenje maske, držanje distance – zbog čega su kulturnim ustanovama smanjeni i prihodi, a da bi tome barem malo doskočili nastojali su što više toga preseliti u virtualni svijet. Kod muzeja i knjižnica to je bilo nešto manje bolno, dok u slučaju kazališta nisu rijetki oni koji će reći da je online kazalište otprilike kao i online plivanje.

Još jedna izazovna godina za knjižnice

Epidemija i potres svakako spadaju u red najvećih izazova s kojima su se morale suočiti i knjižnice. “Nove okolnosti su diktirale brze reakcije i odluke te prilagodbu poslovanja u kriznim okolnostima: promjenu paradigme knjižničnih usluga, neplanirane troškove nabave zaštitne opreme te sanacije šteta nastalih od potresa, razvoj potpuno novih aktivnosti i usluga s naglaskom na online i virtualnim uslugama – posudba e-knjige putem aplikacije ZaKi Book, online upis i online obnova članstva… Donesene mjere na lokalnoj i nacionalnoj razini pomogle su da se lakše prilagodimo izvanrednim okolnostima, a gradska uprava i Ministarstvo kulture i medija pritom su imali razumijevanje za izvanredne okolnosti i odobrili prenamjenu financijskih sredstva koja se nisu mogla iskoristiti zbog epidemije i potresa”, istaknula je Višnja Cej, ravnateljica Knjižnica grada Zagreba (KGZ).

Knjižnice grada Zagreba početkom prosinca proslavile su 113 godina postojanja, no novu zgradu o kojoj se priča već godinama još nisu dočekale. Gradska knjižnica, najstarija narodna knjižnica u Zagrebu, sagrađena je 1895. i nije prošla seizmičku sanaciju niti su bile provedene značajne obnove od 1995. godine, upozoreno je iz te ustanove nakon proljetnog potresa. No i bez te nepogode suočeni su s velikim problemom, naime, već desetljećima su podstanari u neadekvatnim zgradama u prostoru u kojem ne mogu pružiti punu uslugu svojim korisnicima, kao ni primjereno predstaviti i zaštititi svoju vrijednu građu. Sve to trebalo bi biti ostvareno u Paromlinu. Njega se nedavno opet sjetio i gradonačelnik Milan Bandić koji na lokalnim izborima za manje od četiri mjeseca sanja još jedan mandat na čelu grada kojemu tepa da je “po mjeri čovjeka”, no pitanje je kojeg. Poznavajući “povijest bolesti” vjerojatnije je da će se taj nekadašnji industrijski pogon golemog potencijala, a sad već godinama napuštena lokacija u srcu Zagreba i spomenik industrijske baštine, srušiti. Istovremeno, koliko su gradskoj upravi uopće važni kulturni prostori ponešto govori i slučaj čitaonice “Vladimir Nazor” na Kustošiji – kultura u kvartu tretira se kao škart.

Pod maskama na daskama



Mjere ograničavanja kretanja i zatvaranja uslijed pandemije koronavirusa posebno su pogodile sektor izvedbenih umjetnosti. Mjesecima nije bilo javnih nastupa, zatvarana su mjesta održavanja kulturnih događanja, čak i održavanje proba gotovo je postalo nemoguća misija, a zagrebačka kazališta pogodio je i potres. Sve skupa posebno teško se odrazilo na samostalne umjetnike i umjetnice od kojih neki na scenu nisu stali od veljače, a državne su potpore krenule od svibnja, zbog čega je početkom prosinca u otvorenom pismu premijeru Andreju Plenkoviću, potpredsjedniku Vlade i ministru financija Zdravku Mariću te resornoj ministrici kulture i medija, Nini Obuljen Koržinek, zavapilo 165 glumaca i glumica zagrebačkih kazališta uz 14 udruga u kulture upozorivši na nezavidnu situaciju u kojoj su se zbog pandemije našli samostalni umjetnici. Odgovor je poznat – brojnim aktivnostima osigurali smo novac sektoru kulture u koronakrizi, radi se i dalje, a ovisno o razvoju epidemiološke situacije analizirat će se učinak svih mjera.

Iako su digitalni mediji omogućili prikazivanje brojnih sadržaja, mnogi upozoravaju da je jedinstveno kolektivno iskustvo izvedbi uživo jednostavno nemoguće usporediti s gledanjem (snimljenih) izvedbi online. U lutanjima između “starog” i “novog normalnog” i što je to uopće “normalno” kao i jesmo li napokon shvatili važnost kulture, što znači i da u nju treba ulagati i da to nije trošak, nego stvaranje dodane vrijednosti, traži se odgovor i na pitanje kakvo će biti kazalište (u) budućnosti, je li moguć ili potreban povratak na nekadašnje postavke i koje.

“Situacija pandemije i potresa stvara svima organizacijske probleme jer naravno da na prvom mjestu morate paziti na zdravlje publike, umjetnika i svih djelatnika. Veliki problem su financije, broj gledatelja je ograničen, a ljudi iz straha od zaraze i manje posjećuju kulturne događaje. Gavella od 12. ožujka ne igra na vlastitoj sceni i gotovo da nema vlastitog prihoda, kad još tome dodate neplanirane troškove najma prostora, prijevoza opreme, scenografije… jasno je da financijska slika nije nimalo ružičasta. Gotovo je nemoguće planirati išta unaprijed, dogovoreni programi se često otkazuju ili na brzinu mijenjaju, praktički svi funkcioniramo od danas do sutra”, pojašnjava Dražen Ferenčina, ravnatelj Gradskog dramskog kazališta Gavella. “Zahvalni smo našem osnivaču Gradu Zagrebu što nam u ovim nevremenima, plaće nisu smanjene. Iluzorno bi bilo očekivati da će doći do povećanja programskih sredstava, ali u situaciji kad Gavella može igrati samo izvan svoje matične scene što iziskuje dodatne troškove, nadamo se da neće doći niti do smanjenja financijskog proračuna za GDK Gavella. I naravno, očekujemo što brži povratak na scenu u Frankopanskoj”, ističe Ferenčina.

Inače, kako Grad Zagreb na čelu s aktualnim gradonačelnikom tretira kulturu odlično pokazuje i odnos prema kazalištima – “Formalno, tu sam za vas. Faktički, ne tiče me se umjetnost u gradu”, kako je kazališna kritičarka Novog lista Nataša Govedić zapisala u osvrtu na Gavellinu predstavu Zagreb 2020, izvedbeni projekt redatelja i glumca Filipa Šovagovića i dramaturga Dubravka Mihanovića, započet prije nešto više od pola godine na društvenim mrežama. Naime, glumci i glumice već godinama u tom kazalištu rade u teškim uvjetima, a u međuvremenu preostaje im kao i dosad igrati na sve strane – lani je to bilo u osječkoj Tvrđi i dvorištu zagrebačke Akademije likovne umjetnosti, Laubi i Tunelu Grič, splitskom HNK, zagrebačkoj Komediji – koja je ove godine obilježila 70 godina, a i sama je bila pola godine bila zatvorena jer je u potresu u ožujku dobila žutu oznaku na kazališnoj zgradi, a crvenu na upravnoj, no nakon sanacije opet je u listopadu otvorila svoja vrata, uz primjenu propisanih epidemioloških mjera.

Iz Gradskog ureda za kulturu za Kulturpunkt su poručili da “Stožer civilne zaštite RH donosi odluke vezane uz protuepidemijske mjere koje su na snazi te su sve ustanove u kulturi dužne sukladno tim odlukama prilagoditi svoj rad. A dok traje obnova oštećenih prostora dogovorena je međuinstitucionalna suradnja te će muzeji koji nisu oštećeni ustupiti termine i prostor za programe onih muzeja koji ne mogu do obnove nastaviti rad u zgradama koje imaju crvene ili žute oznake. Što se tiče osiguravanja novih prostora za djelatnike, sve ustanove koje su nam se obratile do sada, što nakon potresa u ožujku, što nakon nedavnih potresa, već su dobile nove prostore za rad djelatnika ili su u tijeku traženja zamjenskih prostora. Prostori se ne traže samo unutar evidencije koju vodi Gradski ured za upravljanje imovinom Grada, već se pregovara i sa  Zagrebačkim velesajmom i Zagrebačkim holdingom”. No što planiraju dugoročno vezano uz osiguravanje plaća i prostora za rad te programa, pitanja su koja su zasad ostala bez odgovora.

Od potresa nije stradalo Hrvatsko narodno kazalište (HNK), ali je ranije narušena statika međuljudskih odnosa u toj kazališnoj kući zabilježila ogromne nove napukline. Naime, zbog sumnji da je prekršila epidemiološke mjere i tvrdnji o zataškavanju slučajeva koronavirusa, Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi (HSDK) kazneno je prijavio DORH-u intendanticu Dubravku Vrgoč. Iz Uprave HNK su odbacili optužbe i ocijenili ih zlonamjernim pokušajem opstrukcije rada kazališta te nepotrebnog stvaranja panike kod publike.

S obzirom na to da je dosta europskih zemalja zatvorilo kazališta, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) Snježana Abramović Milković istaknula je za Kulturpunkt kako joj je drago da su u donesenim mjerama kazališta u Hrvatskoj od svibnja ostala otvorena publici, iako s jako smanjenim brojem gledatelja te kao najveću buduću potrebu ističe normalizaciju rada i puni kapacitet gledališta: “Publika nije niti u jednom trenutku bila ugrožena, veći je problem bio zaštiti izvođače koji glume bez maski tako da, brinući o zdravlju ansambla, izvodimo predstave s manjim brojem glumaca. ZKM je, srećom, ostao neoštećen u potresu jer je zgrada solidno građena za vrijeme zagrebačke Univerzijade”.

Samo neizvjesnost izvjesna jest

Pretpostavke o ugroženosti, ali i sposobnosti sektora da brzo i adekvatno reagira na krizu, potvrdila je i prva faza istraživanja Zaklade “Kultura nova” o utjecaju epidemije i potresa na organizacije civilnog društva u polju kulture i umjetnosti, pri čemu se ističe da “nova situacija neizvjesne budućnosti zahtijeva nove pristupe i rješenja ne samo na europskoj, nego i nacionalnim i lokalnim razinama, a unatoč raznolikim zdravstvenim, ekonomskim i društvenim izazovima u zamišljanju i kreiranju održivije budućnosti kultura treba imati ključnu ulogu”.

Međutim, koronakriza i potres ogolili su nebrojeno puta kritiziranu neorganiziranost i nekompetentnost u zagrebačkoj gradskoj upravi i način kojim vlada metropolom, a stvarni učinci epidemije i potresa na kulturnu scenu bit će još i vidljiviji u godinama koje slijede. I to pogotovo kada je riječ o nezavisnoj kulturi, no pošteđena nije ostala ni institucionalna kultura. Prva, doduše, jest pokazala priličnu žilavost što ne čudi jer ionako krizu živi trajno, ali s obzirom na dugotrajnu iscrpljenost od ove će se teško i dugo oporavljati, dok je potonja doživjela određenu dozu neizvjesnosti s kojom će se također još neko vrijeme boriti. No dok radnici i radnice u gradskim ustanovama u kulturi za radna mjesta i plaće možda i ne trebaju strahovati, programska sredstva mogla bi doći pod upitnik, a to je dodatan udar i na radnike i radnice u nezavisnoj kulturi s kojima ustanove surađuju.

Nakon prvog vala suočavanja s teškom bilancom nedjeljnog potresa, koja uključuje i nezamislivo tragičnu smrt petnaestogodišnje djevojčice, kao i brojne ljude ostavljene bez krova nad glavom, počinju se ocrtavati i širi razmjeri materijalne štete. A ona je po svemu sudeći poprilična – ovih dana mediji prenose neslužbene procjene da bi sanacija Zagreba i okolice mogla potrajati čak sedam godina, uz ogromna novčana izdvajanja.

Uz privatne gubitke, višestruko potencirane u kontekstu pandemijske krize koja je potpuno paralizirala sve javne aktivnosti, jedno je polje s posebnom boli ovih dana pratilo svakodnevne vijesti o gubitku ključnih elemenata svoje infrastrukture: polje kulture. Jer izuzev kvartovskih centara za kulturu, koje dugujemo socijalističkoj modernizaciji, gotovo je sva zagrebačka kulturna infrastruktura smještena u središtu grada: kazališta, muzeji, akademije, galerije, prostori brojnih organizacija nezavisne kulture, svi se u najvećoj mjeri nalaze u starim građevinama centra, najugroženijima potresom. Prve su tužne vijesti počele pristizati putem službenih profila na društvenim mrežama: bolne fotografije objavili su Hrvatski glazbeni zavod, Muzej za umjetnost i obrt i Arheološki muzej, koji su svi pretrpjeli ozbiljnu štetu, a potom su uslijedili i brojni drugi.

Od troje navedenih, slučaj HGZ-a posebno je zabrinjavajuć iz više razloga. Prije svega, Zavod formalno nije institucija u kulturi, što znači da se ne financira iz javnih (gradskih) sredstava na isti način na koji se, primjerice, financira Lisinski, HNK ili gradska kazališta, niti uživa istu zaštitu. Ta ga činjenica čini financijski posebno ranjivim, osobito otkako je ostao bez svojeg glavnog podstanara, Muzičke akademije, koja je u bitnoj mjeri financirala njegovo preživljavanje. Nakon upravljačke krize tijekom 2018. godine, kada je bilo govora čak i o prodaji glasovite zgrade u Gundulićevoj ulici, Zavod se pod novim ravnateljstvom na čelu s Romanom Matanovac Vučković donekle stabilizirao, da bi ga tijekom zadnjih mjesec dana opet ugrozila pandemijska kriza. U takvoj situaciji šteta prouzrokovana potresom zasigurno predstavlja dosad najdramatičniju opasnost za postojanje HGZ-a. Kako stoji u službenom mailu poslanom iz Zavoda, “stanje zgrade je doista dramatično, oštećenje su značajna, a materijalna šteta je golema. Vidno su popucali zidovi na svim katovima, oštećeni su gotovo svi nadvoji, a osobito oni u velikoj dvorani, žbuke i stakla ima po cijelom prostoru. Krovište je znatno oštećeno i prijeti opasnost od dodatnih oštećenja zgrade u slučaju dugotrajnijih oborina pa je sanacija krova više nego hitna”. Uzevši u obzir ovakav opis, kao i fotografije štete, čini se očitim da će samo supstancijalna pomoć institucija spasiti HGZ od gašenja. No budući da je odnos Grada prema građevinskom kapitalu vrlo jasno usmjeren, čini se da sudbina najstarije gradske koncertne dvorane ne može biti u gorim rukama.

U spomenutim dvama muzejima – MUO-u i AMZ-u – štetu na zgradama pratila je nažalost i devastacija dijela fundusa. U medijima se navodi da je upravo MUO prošao najgore od svih muzeja – glavni zabat, prenosi Jutarnji, pomaknuo se za deset do petnaest posto, dok na službenoj Facebook stranici stoji da su “najvećim dijelom stradali drugi i treći kat Muzeja, restauratorske radionice specijalizirane za metal, keramiku i staklo, tekstil, slikarstvo i polikromnu skulpturu, urušen je dio krovišta te su oštećeni predmeti u dijelu stalnog postava na drugom i trećem katu”.

Iz Arheološkog pak muzeja javljaju da su stradale pretpovijesne i egiptološke zbirke te da su na zgradi “primijećene dvije rupe na rubu krova na obje bočne strane zgrade i upitna je stabilnost dimnjaka. Oštećena je žbuka na vanjskim dijelovima zgrade a unutrašnjost zgrade ima brojne napukline”.

Dok nijedan od eksponata u Umjetničkom paviljonu srećom nije nastradao – u njemu su se u trenutku potresa nalazile vrijedne umjetnine iz postava izložbe Zagreb, grad umjetnica – sama zgrada je pretrpjela “znatnu štetu”, kako stoji u službenoj objavi: “kako u eksterijeru (raspucani pojedini zidovi zgrade, potpuno puknuće vijenca krova na južnoj strani zgrade, ugrožena sva četiri tornjića na krovu od kojih naročito jedan iznad glavnog ulaza u zgradu…), tako i u interijeru gdje gotovo da i nema dijela bez oštećenja”. Komentirajući procjene statičara, iz Paviljona sugeriraju da bi se sanacija mogla brojati i u godinama.

Premda se nalazi u Novom Zagrebu i premda je riječ o sasvim novoj građevini, zabrinjavajuća oštećenja zadesila su i Muzej suvremene umjetnosti, uključujući i dio građe. Uz “značajno slijeganje južnog platoa”, oštećenja zidova i “nekoliko skulptura” uslijed podrhtavanja tla, u MSU-u je potres iz nekog razloga aktivirao protupožarne prskalice koje su prouzrokovale “poplavu u izložbenim prostorijama, a voda je oštetila stropove i podove te nanijela štetu nekoliko predmeta”.

Što se obrazovnih institucija tiče, dekan ALU-a Tomislav Buntak obavijestio je Kulturpunkt da je više Akademijinih objekata oštećeno. “Najstarija i temeljna adresa je u Ilici 85 koja je nažalost pretrpjela čini se najveću štetu”, navodi Buntak. “Zidovi su popucali i oštećenja su vidljiva od prvog do trećeg kata. Treći kat je u najgorem stanju (istočno krilo; slikarske klase i zapadni dio) i čini nam se da neće biti moguće odvijati nastavu dok se sve ne sanira. Oštećenja se prenose na drugi kat na kojem također u istočnom dijelu neće biti moguće održavati nastavu do sanacije. Vjerojatnost je da se neće moći koristiti ide i prema cijeloj zgradi. Moguća je i zabrana korštenja.” Dio zgrade u Ilici 83 u vlasništvu Centra za odgoj i obrazovanje “Slava Raškaj”, koji Akademija već 12 godina koristi kao lokaciju knjižnice, radionica za staklo i mozaik i dijela Odsjeka za animaciju i nove medije, također je pretrpio vidljiva oštećenja, uključujući i dimnjake, i treba provjeru statike. Dramatično zvuči i stanje objekta na Jabukovcu u kojem je smješten Nastavnički odsjek: u dijelu objekta koji je spojen mostom s glavnom zgradom došlo je “do početnog odvajanja zbog mogućeg klizišta pa se sada puknuće vidljivo povećalo. Naravno, tu je i niz drugih napuknuća”. Oznaku neupotrebljivosti dobila je zgrada u Zagorskoj 16, a mogućnost zabrane postoji za zgradu u Ilici u kojoj je Akademijina ljevaonica umjetnina.

Posebno zabrinjava šteta koju je pretrpjela nezavisna kulturna scena, budući da ona nema institucionalno zaleđe ili financijsku podršku na koju se može osloniti u ovakvoj situaciji. Teške vijesti dolaze iz kustoskog kolektiva BLOK, koji je u petak, 27. ožujka objavio da je zgrada u kojoj je smještena njihova Baza “privremeno”, “a vrlo moguće i dugoročno, pa i zauvijek” neupotrebljiva, što znači da se taj ključni prostor nezavisne scene zatvara nakon četiri godine. Veliki je to potencijalni udarac i za Trešnjevku ako Blok bude primoran preseliti u drugi dio grada, jer Baza je bila i mjesto duboko investirano upravo u svoj uži kvartovski kontekst. Zbog oštećenja su neuporabljivima proglašene i prostorije Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, neprocjenjivog mjesta za zajednicu kojoj je kulturna participacija često otežana i onemogućena.

Među nezavisnokulturnim prostorima koji zbog svojeg specifičnog stanja zaslužuju posebnu brigu u jeku potresa definitivno se izdvaja Medika. Uz objavljena oštećenja krova, Hacklabova Dina Karadžić u telefonskom nam je razgovoru navela kako je u desnoj zgradi napuklo nekoliko zidova te se čeka stručna procjena situacije. Karadžić ističe kako srećom nisu svi prostori nastradali, no napominje kako bi predugo rastezanje sanacije moglo biti kobno za Mediku jer je riječ o prostoru koji zahtijeva kontinuiranu brigu.

Ovo su tek prostori za koje smo do trenutka objavljivanja ovog teksta uspjeli dobiti nešto detaljnije informacije – popis je nažalost zasigurno duži, a zasebna su tema radnice i radnici u kulturi koji su ostali bez svojih prostora za rad. Neki su objekti srećom dobro prošli: ravnateljica Tehničkog muzeja Nikola Tesla Markita Franulić tako nas je obavijestila da su, usprkos nešto manjim oštećenjima, zgrade Muzeja u dobrom stanju zahvaljujući drvenoj konstrukciji i ulaganju Grada u obnovu tijekom zadnjih deset godina. Iz ZKM-a također poručuju da ih je, sudeći prema internim izvidima, ozbiljnija šteta zaobišla. Srećom, premda su prve vijesti iz Instituta za suvremenu umjetnost djelovale vrlo loše, njegova predsjednica Janka Vukmir obavijestila nas je da je procjena statičara da su prostorije ISU-a sigurne za rad. Institutu međutim svejedno predstoji borba s teškim posljedicama pandemije, budući da se u ovoj godini programski i financijski u velikoj mjeri oslanjao na izložbu 90e: Ožiljci, koja je trebala biti realizirana u sklopu Europske prijestolnice kulture, no zbog krize je otkazana.

Dakako, ovime nisu pokriveni svi slučajevi oštećenja kulturne infrastrukture u Zagrebu. Dobar dio prostora još uvijek čeka službenu procjenu statičara, a tek predstoje detaljnije projekcije opsega obnove. Uzevši u obzir dramatične promjene proračuna koje nas čekaju u ovoj i nadolazećim godinama, velika je vjerojatnost da će samo institucionalni dio kulture moći računati na koliku-toliku pomoć države i lokalnih vlasti. Za ostatak kulturnog polja, čini se da je izuzetno teška situacija nakon ovih šokova postala višestruko gorom i samo će nevjerojatan zaokret u kulturnoj politici spasiti velik dio nezavisne scene od konačnog, a za neke političke struje na vlasti vjerojatno i priželjkivanog gašenja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Publika će imati priliku vidjeti radove koje su odabrali selektori izložbe: Boris Greiner (grafički dizajner), Dejan Dragosavac Ruta (grafički dizajner), Vedran Kasap (produkt dizajner), Ana Labudović (grafička dizajnerica), Mario Lončarić (programer i UX konzultant), Tomislav Mostečak (modni dizajner) i Nika Pavlinek (dizajnerica).

Odluku o nagradama za najbolja ostvarenja na izložbi donijet će Međunarodni ocjenjivački sud koji čine članovi Selekcijske komisije te dvoje inozemnih članova, Susan Sellers (SAD) i Slavimir Stojanović (Srbija).

Izložba ostaje otvorena do 25. studenog 2018.

Simpozij će uvodno započeti u MUO-u u petak, 28. rujna u 19 sati razgovorom s Majom Bezjak, a potom se 29. i 30. rujna nastavlja u prostorijama Hrvatskog centra ITI, u Basaričekovoj 24 u Zagrebu.

Simpozij je koncipiran oko dviju velikih i paralelnih tema plesnih 60-ih, a to su razvoj hrvatskog baleta te formiranje suvremene plesne scene u Hrvatskoj. Prvi dan bit će posvećen razvoju hrvatskog baleta, a drugi dan Simpozija tematizirat će formiranje suvremene plesne scene u Hrvatskoj. Predavači su Milko Šparemblek, Andreja Jeličić, Sonja Kastl, Ivica Boban, Tihana Škrinjarić, Maja Đurinović i drugi.

Predavanja će se u subotu i nedjelju održati od 10 do 15 sati, a svi zainteresirani građani pozvani su da se slobodno pridruže i sudjeluju.

Više informacija o predavačima i temama moguće je pronaći na službenoj stranici Hrvatskog centra ITI.

Glavninu izložbe čini kronološki prikaz Grünwaldovih projekata i proizvoda realiziranih tijekom 40 godina profesionalnog djelovanja – od školovanja na Akademiji primijenjene umjetnosti u Beču pa sve do odlaska u mirovinu 2008. godine. Na izložbi će, između ostalog, biti izloženi primjerci slavnih elektroničkih kalkulatora koje je Grünwald dizajnirao za TRS u prvoj polovici 70-ih, posuđeni iz fundusa zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt i riječkog Muzeja starih računala Peek & Poke.

Pripovijest koju izložba prezentira sastoji se od rijetko viđenih fotografija, dokumenata, ulomaka tekstova, kao i osobnih svjedočanstava samog dizajnera. Izložba daje temeljit uvid u Grünwaldov pristup dizajnu, okruženje u kojem je djelovao, bitne detalje dizajnerskog procesa u pojedinim projektima te dizajnerski rad za proizvodne tvrtke u Hrvatskoj i Kanadi od kraja 60-ih do danas.

Izložba je otvorena do 3. listopada.

Svojim intervencijama Božica Dea Matasić stvara muzejsku fantazmagoriju koja progovara o trendu multiplikacije koji doprinosi sve radikalnijim promjenama uvjeta i oblika komunikacije, zahvaćajući sve nivoe društvenosti, od serijske proizvodnje i masovne potrošnje do kloniranja. Kroz poigravanje s pojavom masovne virtualizacije koja je prisutna u domeni industrije zabave potrošačke kulture, autorica progovara o otuđenju od tjelesnosti i o drugačijim senzornim očekivanjima potencijalne publike u odnosu na umjetničko stvaralaštvo i njegovu muzejsko-galerijsku prezentaciju, što je aktualna problematika koja uvjetuje današnji odnos publike prema instituciji muzeja.

Božica Dea Matasić (Zagreb, 1970.) diplomirala je kiparstvo na nastavničkom odjelu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Izlaže od 1992. godine i do danas je održala petnaestak samostalnih i više od četrdeset skupnih, mahom žiriranih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 1998. do 2003. radila je kao voditeljica Galerije SC, a od 2003. do 2007. radila je u Studentskom centru kao urednica Likovnih radionica za studente Sveučilišta u Zagrebu. Od 2006. predaje kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Dobitnica je više nagrada i priznanja za svoj rad: Nagrade mediteranskog kiparskog simpozija Dubrova, Labin u sklopu XI. trijenala hrvatskog kiparstva (2012.), Nagrade publike na natječaju T-HT u MSU (2011.) i priznanja žirija IX. Trijenala hrvatskog kiparstva (2006.). Na hrvatskoj likovnoj sceni, Božica Dea Matasić prepoznatljiva je upravo po inventivnom eksperimentiranju s novim, suvremenim materijalima i tehnologijama kroz koje uspješno sintetizira propitivanje konteksta sa zaokupljenošću čistom formom, stvorivši rijedak spoj nasljeđa tradicije modernizma i suvremenih istraživanja. Njene radove prožima temeljno shvaćanje prostora kao prvenstveno medija interakcije i povezivanja ljudi, objekata i koncepata kroz saživljenost promatrača s okolinom.

Intervencije u stalni postav možete pogledati od 24. siječnja do 2. travnja.

Jedna od istaknutijih hrvatskih vizualnih umjetnica Nika Radić rođena je u Zagrebu 1968. Nakon kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, završava i studij povijesti umjetnosti u Beču. Od apolitičnosti ranih radova i izražavanja u tradicionalnim skulpturalnim formama, u dvijetisućitima se okreće postkonceptualnoj umjetničkoj praksi. Život u različitim društveno-kulturnim kontekstima Hrvatske, Austrije, Engleske, Kanade, Italije i Njemačke usmjerava ju proučavanju kompleksnih slojeva komunikacije kroz kretanje, geste i verbalnu ekspresiju. Uz kontekstualiziranje komunikacije i odnosa privatnog i javnog, Nika Radić manifestira visoku razinu društvene odgovornosti kroz umjetnički rad, ne zazirući i od osobnog pozicioniranja u odnosu na aktualne društvene teme.

KP: Možeš li opisati društveni kontekst umjetničke scene u kojoj si sudjelovala devedesetih godina?

Diplomirala sam 1992, usred rata, kada je bilo vrlo malo izložbi. Rat sam privilegirano provela u centru Zagreba i moj dojam je kako se u kulturi ništa naročito zanimljivo nije događalo. Engleski i francuski kulturni centri su bili aktivni. Jedna francuska organizacija napravila je izložbu u galeriji Matice Hrvatske u Pakracu gdje je sve bilo srušeno. Bio je to podijeljeni grad. Na otvorenje su došli svi ljudi iz Pakraca. U galeriji nije bilo prozora pa u prostoru prema fronti nitko nije stajao, da nas netko ne upuca. Bilo je suludo. Od cigle koju smo u tim ruševinama pronašli radili smo postamente za skulpture. Tada sam tek bila izašla s akademije. Vjerojatno kad je čovjek mlad lakše prihvaća nametnute okolnosti. Iako se nisam naročito čudila, ipak je to bilo užasno iščašeno vrijeme. Naprimjer, kad sam po dolasku u Pakrac pitala gdje bih mogla nešto pojesti, čudno su me gledali. Vlasnici kafića su mi dali nešto za jesti, neki sendvič. Zatim su se neki Francuzi htjeli šetati po šumama na što smo zvali voditelja francuskog kulturnog centra da spriječi samoubojice.

Općenito, vladalo je rasulo. Vrlo se malo toga događalo jer je bilo samo nekoliko aktivnih organizacija, uglavnom financiranih od strane Instituta za otvoreno društvo, Soroša. Nisam s njima imala puno kontakta, a i tada su se stvari pomalo smirivale. Što se tiče samog rada, završila sam Akademiju likovnih umjetnosti. U Jugoslaviji smo još uvijek studirali uz priču da je socrealizam loš, a modernistička apstrakcija dobra. Znamo da je u Jugoslaviji socrealizam trajao svega nekoliko poratnih godina, do onog Krležinog govora u Ljubljani 1952, i od naših profesora nitko nije očekivao da radi takvu propagandnu umjetnost. Međutim, svejedno je to bio izgovor da se inzistira na jednom vrlo konzervativnom pogledu na umjetnost. Studenti na slikarstvu trebali su slikati kao Cezanne, a to je kao da je Cezanne gledao u Watteaua. Na kiparstvu smo učili na Henryju Mooru. To je bilo barem nešto suvremenije, ali i dalje baš nisam znala što bih s tim.

Kad sam izašla s Akademije, moja prva izložba je bila u Galeriji VN. Mislila sam kako sad konačno idem raditi neku umjetnost koja nije crtanje i modeliranje akta, ali mi ništa drugačije nije padalo na pamet. Trebalo mi je nekoliko godina da razmislim što bih uopće htjela. Vrlo je velik pritisak edukacije koja ide snažno u jednom smjeru, a poslije se, izvan tog sustava, izađe u jedan potpuno drugačiji stvarni svijet. Osim toga, kod nas se još uvijek vukla priča iz osamdesetih, s novom slikom i tome sličnim. Meni se osobno, kad sam se upisivala na Akademiju, užasno sviđalo što radi Marija Ujević jer sam htjela raditi baš takvu klasičnu skulpturu. A onda postepeno čovjek ode u nešto drugo, gledajući druge stvari, čitajući.

KP: Može li se onda reći da su na tvoje umjetničke početke više utjecali tradicionalni obrazovni programi Akademije nego političke okolnosti?

Da. Ne sjećam se da je rat toliko utjecao na mene. Teško mi je prisjetiti se tog razdoblja. Uvijek je pitanje koliko čovjek iz današnje perspektive može sagledati prošlost. Mama mi je u to vrijeme živjela u Beču i željela je da i ja dođem živjeti tamo. U isto vrijeme, 1991, dobila sam Guggenheimovu stipendiju i bila u Veneciji tri mjeseca. Međutim, ta tri mjeseca stalno sam bila na telefonu. Naravno, nije bilo ni interneta ni mobitela. U Hrvatskoj mi je bio dio obitelji i stalno sam se brinula. Tada sam zaključila da mi je lakše biti u Zagrebu. Radila sam neke manje izložbe. Pozitivno je što su te početničke izložbice ipak bile redovite i što sam nešto radila. Ali, kako nisam imala sumišljenike ni na kojoj strani, povukla sam se, sjedila doma s prijateljima i nešto čitala. U jednom trenutku mislila sam kako ću se javiti u civilnu zaštitu. Otišla sam na sastanak gdje su neki ljudi govorili “nemojte da vas unuci pitaju što ste radili za vrijeme rata”. Nakon toga nisam bila sigurna što tamo radim, pa sam otišla doma. Imala sam osjećaj kao da sam se našla u zbivanju prema kojem se ne mogu ispravno postaviti. Vjerojatno apolitičnost mog tadašnjeg rada ima veze s tim osjećajem. Ukoliko me je nešto obilježilo, onda je to to. Zato i ne volim što se danas opet događa, da guramo ustaše i partizane, četnike i ustaše, komuniste itd.

Krajem devedesetih upisala sam fakultet u Beču, povijest umjetnosti. To je bila posljedica raznih administrativnih zavrzlama. Zapravo sam u Zagrebu htjela upisati magisterij iz povijesti umjetnosti, ali mi nisu dali jer sam imala diplomu s likovne akademije. To je nelogično jer su, naprimjer, arhitekti mogli upisati magisterij na povijesti umjetnosti ako im je tema bila iz arhitekture. Meni to nisu dali radi nekih sveučilišnih svađa. Sada mi je žao što nisam inzistirala i napravila presedan. Možda bih olakšala nekom nakon mene, iako sad tih magisterija ionako više nema. Nakon različitih opstrukcija odlučila sam da ću upisati fakultet od početka. Međutim, u Zagrebu se ne može studirati drugi faks jer su oni koncipirani kao škole. Nakon nekog vremena i sakupljenih prvih potpisa dosadilo mi je. Sve što je mene zanimalo čula bih možda na četvrtoj godini, a na prvoj godini sam slušala o Altamiri. Studij je koncipiran kao da postoji jedna gomila apsolutnog znanja koju svi koji se tim bave moraju naučiti napamet. Uopće ideja povijesti umjetnosti koja zastupa enciklopedistički pristup obrazovanju je potpuno besmislena.

Nakon Filozofskog u Zagrebu prebacila sam se na studij u Beču i studirala deset godina jer nisam bila redovita. U Beču se svaki semestar dobije popis kolegija na izbor. Katkad nisam izabirala ništa. Uspjela sam povijest umjetnosti završiti, a da se nisam uopće bavila slikarstvom. To treba postići. Slušala sam o fotografiji, teoriji filma, arhitekturi. Predavanja nisu bila obavezna. Radije sam čitala literaturu i otišla na ispit. Radi obaveznih seminara bila sam sve više u Beču. Fakultet je bio zanimljiv i mislim da sam jako puno naučila. Sada, puno godina poslije, mislim kako je kombinacija s tom dosadnom Akademijom u Zagrebu imala i nekih prednosti. Neke sam stvari ipak tamo naučila. Naučila sam sažeti ideju, ne rasplinuti je u nepotrebna dodavanja suvišnih sadržaja. To ne znači da se ne može i tako raditi umjetnost, ali je u mom radu ostala ideja reduciranja. Kad postavljam izložbe, zanimljivo mi je vidjeti ljude koji nisu imali takvu vrstu obrazovanja – imam apsolutnu sigurnost u odnosu na njih. Mislim da je taj modernizam danas ostao jedino u načinu na koji raspoređujemo stvari u galerijskom prostoru kad postavljamo izložbe. Radovi mogu biti potpuno konceptualno drugačiji, ali na kraju, u prostoru ipak radimo određeni balans i nešto što smatramo da je ugodno u prostoru i oku, to je ono što su nas učili na Akademiji o odnosu formata i formi.

Na Akademiji sam često razgovarala s Mladenom Pejakovićem koji nam je predavao teoriju prostora. Bilo je zabavno. Nekako smo se dobro razumjeli. Na jednom od prvih predavanja na ploči je napisao formulu za zlatni rez kao korijen iz pet plus jedan kroz dva. Ispravila sam ga i rekla da je formula korijen iz pet minus jedan kroz dva. Nasmijao se i dao mi kredu da dokažem. Nacrtala sam Pitagorin trokut, sve objasnila, napravila formulu i rekla, evo, korijen iz pet minus jedan kroz dva. Na to je rekao, “to je istina, ali ovo su vam recipročni brojevi, a kad govorimo o odnosu svejedno je koji je gdje napisan u razlomku. Probajte”. Napravila sam jednadžbu i zbilja dobila jedan jednako jedan. Onda sam se okrenula i shvatila kako nas u čudu gleda cijela moja godina. Svi oni su završili Primijenjenu i nisu imali matematiku od drugog razreda. Pejaković je govorio studentima da predavanja nisu obavezna sve dok nisu prestali dolaziti. Kad nas je ostalo troje, rekao je, “sad smo u jednom pristojnom broju, idemo na kavu”. Razgovarali smo o svemu i svačemu. To nije možda nešto što je utjecalo na moj početni odnos s prostorom, ali je on bio vrlo zanimljiv čovjek koji je pisao lude knjige o brojevima i crtao zaključke. Kad sam napravila prvu izložbu dao mi je paus gdje je na nekim mojim reljefima nacrtao koji su se odnosi tamo našli. Od njega sam naučila da se može razgovarati o različitim temama, ali da je korisno zadržati koherentnu metodu. On je bio obrazovan i vrlo drag čovjek, zapravo.

KP: Nakratko bih se vratila na kronologiju i pristup obrazovanju. Imala si dugačak period prolaska kroz institucionalni obrazovni sustav pa me zanima gdje je tvoj izvor potrebe za teorijskom nadogradnjom i koliko po tvojem mišljenju obrazovanje daje legitimitet umjetniku i njegovom umjetničkom izražavanju?

Mislim da je za legitimitet nebitno. Imam dvije diplome, mogla bih ih i nemati. U životu mi nikad nisu trebale, niti me tko pitao, niti mi te diplome nešto znače. O školi sam uvijek imala stav “mora se”, pa je to najbolje obaviti s najmanje muke i najboljim rezultatima jer se onda smije ići tulumariti jer mama ne govori da se mora učiti. A i nije to baš tako komplicirano izvesti. Međutim, nešto se nauči i u kontekstu formalnog obrazovanja. Mislim da bi netko tko je potpuno samouk mogao imati vrlo zanimljive poglede na stvari, ali ispadne iz već postojećih razgovora. Netko tko o kontekstu ništa ne zna, a pročitao je iste tekstove i vidio iste izložbe i filmove, može doći do nekih potpuno drugih zaključaka koji onda više nisu komunikativni. Mislim da je zanimljivo da ljudi dođu do drugih zaključaka, ali da moraju biti svjesni s kim komuniciraju.

Dakle, s te strane mislim da je formalno školovanje korisno jer čovjeku nudi neki kontekst. To je pitanje čitanja sekundarne literature, ne radi se o kraćenju vremena, nego shvaćanju što je konsenzus s kojim se ne moramo slagati, ali postoji. Utoliko mislim da je formalno obrazovanje korisno. Ali opet, ja sam završila ta dva faksa, a zapravo sam bila čudna i na jednom i na drugom. Nisam bila u Školi primijenjene umjetnosti, išla sam u V. gimnaziju i bavila sam se mišlju da studiram matematiku. Recimo, Danijel Kovač, s kojim sam na početku puno izlagala, došao je iz MIOC-a. Svi ostali došli su iz Primijenjene kao društvo iz razreda. Isprva sam imala relativno malo veze s kolegama na studiju.

Kad sam u Beču upisala faks koji mi je bio drugi po redu, time i manje važan, bila sam puno opuštenija. Bila sam stranac i još sam stalno dolazila i odlazila iz grada. Na početku sam grozno govorila njemački. Morala sam polagati i latinski što je bilo nešto najgroznije na svijetu. Imala sam latinski u školi, ali sam morala s latinskog prevoditi na njemački, a nijedan jezik nisam znala dobro pa sam baš petljala. Ali, da se vratim na temu. Ne mislim da je nužno imati te formalne škole, ali mislim da je lakše. Ne zbog nekog naročitog znanja koje čovjek tamo stekne, nego zbog shvaćanja konteksta u kojem se nalazi i zbog povezivanja s ljudima s kojima će se poslije raditi.

KP: Koje je tvoje mišljenje o institucionalnom obrazovanju iz područja novih medija i performativnih praksi?

O tome ništa ne znam, toga na Akademiji uopće nije bilo dok sam studirala, a poslije se nisam time bavila. Ipak, vidim po svojim prijateljima koji predaju na raznim fakultetima, na Goldsmithsu i drugim akademijama u svijetu. Oni imaju potpuno drugačiji način. Ti studenti nemaju nikakve zadatke osim da rade svoj rad i da stalno o tome razgovaraju. Vjerojatno je to okej. Meni se jedino čini da s druge strane nije dobro da čovjek ne proba nešto drugačije. To je relativno zgodna pozicija – morati napraviti nešto što te inače ne bi zanimalo, pa onda gledati kako se kroz to otvaraju neke nove stvari.

KP: Kakav je bio tvoj dojam o umjetničkoj sceni s kojom si kontaktirala tijekom prvih desetak godina nakon završetka Akademije? Kako je to u Zagrebu funkcioniralo? Je li se osjećala kohezija ili je više bio svatko za sebe?

U Zagrebu su postojale grupe. Bilo je tradicionalista koji su slikali velike slike i ljudi koji su radili nešto drugo. Teško je govoriti o tome kako drugi ljudi mene percipiraju, ali vjerojatno sam u to doba bila svrstavana više u to tradicionalno. Radila sam nekakve skulpture. Sjećam se jednom prilikom, devedesetih, radili smo nešto u Gredelju. U to je vrijeme u Zagrebu za kulturu bio odgovoran Biškupić i u pet minuta smo dogovorili za što ćemo dobiti novac, a za što ne. Nije bilo komplicirano. On je došao tamo i rekao “dobro mala, kaj trebaš”, a ja sam mu rekla da hoćemo napraviti divni kiparski simpozij, postaviti skulpture u javnom prostoru i napraviti izložbu. Rekao je, “u javnom prostoru to ne može, a koliko vam za ovo treba love”. Na to sam rekla koliko nam treba novca za izložbu, Biškupić je rekao može. I ove u Gredelju smo nagovorili. Bili smo Danijel Kovač, Marijana Birtić, Majkus i ja. Zabavno je bilo po tom Gredelju. Bili smo se sprijateljili s radnicima koji su počeli radili skulpture jer im se dopalo. Zapravo je sve skupa ispalo baš zgodno.

KP: Što je utjecalo na zaokret u ranim dvijetisućitim kada se od skulpture modernizma okrećeš postkonceptualnoj umjetničkoj tradiciji, problematizaciji komunikacije?

Kad sam 1999. imala izložbu u Velikoj Gorici, shvatila sam da se ljudi po prostoru kreću uvijek na isti način. Te stvari koje ja postavim u prostor počinju utjecati na kretanje promatrača i na mjesta gdje se oni zaustavljaju. S nekom tada dosta skupom i prilično bezveznom tehnologijom snimala sam kretanje kako bih radila stillove. Tada sam shvatila da je to kretanje zajedničko svima. Kad sam bila u Rimu bilo mi je impresivno što se svi u Panteonu ponašaju na isti način. Uđu unutra, naprave par koraka i pogledaju gore u ono svjetlo. To me je navelo da napravim rad u kojem svjesno vodim ljude kroz prostor.

Svojedobno su Josip Zanki i Bojan Gagić napravili jednu manifestaciju u kazalištu Gavella. Taj rad nažalost nisam dokumentirala. U prostor se ulazilo kroz dvoja vrata iza kojih su s jedne strane bile stepenice, a s druge strane rampa. Ljudi su, naravno, kad su ulazili, uglavnom birali rampu jer je lakše. Tako sam s tim malim pomakom postigla da svi po tom hodniku hodaju uvijek u jednom smjeru. To mi je bilo zanimljivo pa sam počela misliti o načinu komunikacije i gdje je taj minimum koji svatko može razumjeti. Ne mogu reći da sam gledajući konceptualnu umjetnost zaključila, aha, sad bih ja radila nešto takvo, nego je krenulo od toga što me zanima u tome što već radim. Kroz to kretanje počela mi je biti zanimljiva komunikacija.

Zatim sam pročitala jedan tekst o Paulu Ekmanu, američkom psihologu koji je radio s policijom. Njegova je priča bila da postoje bazične emocije koje ljudi pokazuju na licu, a koje nisu ovisne o kulturi. Bilo koji homo sapiens iznenađenje pokaže na isti način. To mi se činilo strašno zanimljivo, da postoji nešto što ne ovisi o našoj kulturnoj pozadini nego je univerzalno. Vjerojatno je na taj stav utjecalo što sam često mijenjala zemlje u kojima sam živjela. Kao dijete živjela sam u Londonu, pa u Hrvatskoj, zatim u Kanadi, pa opet ovdje. U školu sam većinom išla u Hrvatskoj, zatim sam bila u Italiji i Austriji, tako da sam svjesna onog što nije samo pitanje jezika nego različitog kulturnog konteksta koji jako utječe na to što razumijemo. Zanimalo me što mogu napraviti, a da to razumije i netko tko mi nije prijatelj u istom gradu.

KP: Postoji li neki uobičajeni put koji slijediš u procesu koncipiranja i ostvarivanja umjetničkog rada?

Ne mogu reći da imam svjestan put. Kad se pojave interesi onda počnem čitati, pišem bilješke, napravim skicu. Zanimljive su mi tekice koje nosim sa sobom, u koje nešto bilježim. One su nekad davno imale jako puno crteža. Sad imaju vrlo malo crteža, a jako puno tekstualnih bilješki, pa se vjerojatno tako i rad promijenio. Manje je formalan. Postoji taj fond neartikuliranih ideja. Katkad se vratim na neke od njih i krenem dalje od te prve ideje, a katkad mi padne na pamet nešto sasvim novo. Na sreću postoje rokovi. Ne bih nikad ništa napravila da nemam izložbu. Uvijek sam si morala postavljati zamke kako bih nešto napravila. I inače, kad ne radim konkretno za neku izložbu, rijetko proizvedem suvisli rad… Iako su i te stvari korisne jer elemente obično ipak upotrijebim. Samonametnutim obavezama nekako stisnem i napravim nešto jer nemam više vremena govoriti “ne, ne, ja bih to ipak nekako drugačije”. Takva struktura rada vrlo mi je korisna.

Ali, neke se stvari dogode i slučajno. Za izložbu Doma u Muzeju za umjetnost i obrt napravila sam neke probe, da vidim kako izgleda print koji sam mislila koristiti. Zalijepila sam dvije verzije na kuhinjski zid i zaključila da izgleda dobro kao kombinacija te dvije vrste printa i da ću napraviti seriju baš s takvim naljepnicama. To je ono kad se nešto dogodi slučajno. Isto tako vidim kako stalno odgađam situaciju u kojoj ću koncentrirano sjesti i nešto napraviti.

Zanimljivo mi je kako stipendije znaju biti vrlo korisne jer se odlazi u potpuno drugi kontekst gdje se ima vremena. To izmicanje iz svakodnevice znači da nema prijatelja s kojima se čovjek uobičajeno viđa, nema socijalnih obaveza, odlazaka na banku, svega što nam jede strašno puno svakodnevnog života. Dosada je korisna. Onda čovjek nešto radi jer ne može samo sjediti i ne raditi ništa. U Reykjaviku na rezidenciji na kraju sam pisala dnevnik koji nije bio zamišljen kao rad. Dali su mi veliki atelje, pa sam u njemu počela lijepiti papiriće s dnevničkim zapisima. Susjedi iz drugih ateljea dolazili su ih čitati, pa smo napravili izložbu. Taj mi je boravak bio koristan i za kasnije jer sam za drugi rad i izložbu u Italiji snimila neke Islanđane koji viču. Činilo mi se kako je idealno da gestikuliraju i viču na jeziku koji se ne razumije. To je naposlijetku bio potpuni overkill jer su Talijani mislili da je riječ o njemačkom.

KP: Koliko je artikulacija vlastitog rada važna za rad umjetnika?

Mislim da je danas jako važna. Povijest umjetnosti upisala sam jer sam mislila kako su obično prvi sugovornici o mom radu kustosi, a oni su u pravilu završili povijest umjetnosti i imaju potpuno drugačije obrazovanje. Umjetnici uvijek gledaju kako je nešto napravljeno, a povjesničari umjetnosti uvijek povezuju sa stvarima koje su već vidjeli. Zato mi se činilo zanimljivim shvatiti koji je kontekst ljudi koji su mi sugovornici. Vjerojatno je to u mom radu pomaknulo interes prema onom s kim razgovaram. Nastojim objasniti što radim, pa ako mi se učini da nisu razumjeli, onda ću malo promijeniti.

KP: Čini li ti se da je danas – u sistemu društvenih mreža, kreiranja vlastitog weba koji isto na neki način vodi kroz umjetnički opus – veći nedostatak ne biti vješt komunikator nego ranije?

Ima vrlo slavnih svjetskih umjetnika koji nemaju svoju web-stranicu. To preuzimaju galerije. Tino Sehgal nema ni mobitel. Vrlo je artikuliran kad se s njim razgovara, ali na Facebooku ga, recimo, ne bi ni dragi bog vidio. To ga uopće ne zanima. Mislim da na kraju ovisi tko je kakav čovjek. Neki su brbljavci, neki nisu. Problem je tek ako ljudi ne znaju objasniti zašto nešto rade.

KP: Jesi li možda primijetila kakve promjene u odnosu prema vlastitom radu nakon što su o tvojim radovima počeli pisati drugi ljudi, nakon što je tvoje stvaranje došlo u fokus?

Lijepo je kad ljudi nešto napišu, ali nemam osjećaj da je to nešto promijenilo u mom stavu. To je kao da ti netko da bombončić pa veliš, evo, baš hvala, ali nije da ćeš zbog toga raditi samo to što je pohvaljeno. Mislim da moraju postojati drugi motivi. Vjerojatno bi bilo teško naići na jak otpor, što se na sreću meni nije dogodilo. Vjerojatno je s godinama lakše, ali da sam na prvim izložbama dobivala izrazito negativne kritike to bi vjerojatno uklonilo dozu samopouzdanja. Rijetko tko piše kritike, baš lošu kritiku o nekoj izložbi nisam dugo pročitala. Sad je Berlinski bijenale pa ima puno loših kritika zato što je to dovoljno važna izložba da se o njoj piše. Dakle, nije tako negativno ako se izložbu ispljuje jer se ipak o njoj pisalo. Znam da je svojedobno u kulturi u devedesetima bilo nekih pokušaja. Sjećam se da su jednu curu koja je sa mnom studirala užasno ispljuvali, pa mi se to bilo učinilo grubo. Nepotrebno je o nečemu pisati ako je stvarno tako loše. Ta umjetnica više ne radi. E sad, bi li još radila da su o njoj lijepo pisali, ne znam.

KP: Jesi li ikad osjetila pritisak galerista i kustosa da se identificiraš s političkom situacijom na Balkanu, da prevodiš iskustvo rata i iskustvo Jugoistočne Europe?

Da, ali jednako koliko sam osjetila i to da moram raditi “žensku” umjetnost. To je guranje u grupu u koju čovjek sam spada. To mi ide na živce. Jedan dio ljudi od toga napravi i dobre stvari. U nekim situacijama mislim da možda može biti korisno, ali da je dugoročno užasno ograničavajuće. Ljudi potpuno preuzmu taj imaginarni identitet. Mislim da je to prevara. U Austriji, recimo, očekuju da je sve ispod Graza opasni Balkan i ciganske svadbe. To je kao da mi očekujemo da gore svi jodlaju. Nažalost, ima puno predrasuda. Na kraju, to imamo i ovdje, s ministrom kulture Hasanbegovićem, kad se govori da mora postojati hrvatska umjetnost. Nedavno sam s Jasminom Fučkan u MUO-u smišljala kako bih mogla napraviti izložbu da bude hrvatska. To je apsurdno.

KP: Koliko u vlastitom radu osjećaš, s jedne strane, usmjeravanje prema tržišnom pozicioniranju, a s druge, birokratizaciju produkcijskog procesa u umjetnosti? Pogotovo kad je riječ o izvaninstitucionalnoj umjetnosti, nezavisnoj kulturi koja uglavnom ovisi o javnim sredstvima. Osjetiš li neki zaokret prema kreativnim industrijama u svom radu, u komunikaciji s kustosima, u vidu produkcije rada?

Rekla bih da je u Hrvatskoj sve manje novca. Radim s Tihomirom Milovcem jedan manji projekt koji je zapravo kazališna predstava. Iako smo dobili samo 15 tisuća kuna napravit ćemo nešto jer nam je stalo. I to počinje biti problem jer institucije zaključe da se može i za taj iznos producirati predstava, pa će sljedeći put srezati još malo. U jednom trenutku, ono što oni ne primjećuju jest padanje kriterija, jedan dio stvari otpada. Kazališta su mahom odustala od elaboriranih scenografija, pa se sad to pretvorilo u nešto što se smatra suvremenim kazalištem. Ali, možda bi ono bilo drugačije da ima više novaca za nešto drugo.

Moji su prihodi užasno neredoviti. Dakle, ne mogu reći da imam nekakav sistem. S jedne strane se ne mogu žaliti jer ipak živim od toga što radim. Međutim, katkad bude tako da više love dođe iz projekata koji su javno financirani, a katkad se pojave spasonosni privatni kolekcionari koji me pokrpaju. Radila sam s komercijalnim galerijama, ali trenutno nemam nijednu. Zadnja galerija s kojom sam dobro surađivala, Traversée u Munchenu, nažalost se zatvorila. Žena je iz privatnih razloga zatvorila galeriju, na tugu svojih umjetnika. Međutim, baš nakon što je ona zatvorila galeriju, jako sam puno prodala sama, pa me to držalo dobrih godinu i pol. U tom je trenutku naravno lakše kad čovjek nema galeriju, jer onda u igri nisu nikakvi galerijski procenti. Mislim da bi mi vjerojatno bilo teže da imam djecu koja ovise o meni. Čovjek za samog sebe ima više hrabrosti biti u nesigurnim situacijama, pa misli kako će već nekako platiti stanarinu i kupiti neku hranu. To je zbilja vrlo promjenjivo. Lova u umjetnosti je veća, ali rjeđa. I kad se nešto zaradi, treba procijeniti koliko dugo to treba trajati, što je katkad zabrinjavajuće.

Imam iskustvo Zagreba i Berlina, a bila sam dugo i u Beču. Tamo sam radila isključivo preko galerije. Austrija je mala zemlja i nema naročito uspješnih stranaca. Mislim da bi u i Hrvatskoj strancima bilo jednako teško jer se svi mi nekako poznajemo. Sjednemo na kavu i u deset minuta razgovora znamo tko zna koga – umreženi smo. Nekome tko dođe sa strane strašno je teško ući u te lokalne kontekste. Ima par priženjenih, rekla bih više muškaraca nego žena. Čini mi se da postoje negdje na rubu, ali zapravo nisu potpuno dio scene. Možda je pitanje i jezika.

Dakle, u Austriji sam dobivala čak i neku lovu od grada Beča, ali to je uvijek išlo preko galerije. Bila je to jako dobra stara bečka galerija koja je bila dobro umrežena, pa je to funkcioniralo. Ali, kad god sam se sama za nešto natjecala, nisam nikad prošla. Može se reći da je razlog što nisam bila dobra u prijavama. Ipak, činjenica je da kao stranac u Austriji nikad nisam dobila nijednu poticajnu sumu, osim par puta kad sam se natjecala s Austrijancima. U Berlinu je drugačije. Grad Berlin ima jako puno poticaja za kulturu jer je cijela umjetnička scena prije par godina digla pobunu i rekla da grad živi jako velikim dijelom od turizma, a da taj turizam dobrim dijelom živi od toga što postoje umjetnici. Tada su uveli nešto što se zove city tax, što je par eura dnevno na svaku hotelsku sobu i to se nabere u ozbiljnu količinu novca koju su počeli dijeliti, među ostalim, kao manje stipendije za projekte. Riječ je o osam tisuća eura. Nije dovoljno da čovjek s time godinu dana živi, ali nije ni zanemariva lova. Ima također puno privatnih fondacija.

Pred par godina sam s jednim prijateljem, Nickom Croweom s kojim sam imala izložbu i u SC-u, gunđala na izložbe na kojima smo sudjelovali. Zaključili smo kako trebamo napraviti izložbu koja se nama sviđa. Tako smo postavili izložbu Something With Performance s osam umjetnika. Baš od ničega smo krenuli. Našli smo i prostor, iznajmili ga, napravili izložbu i napisali tekst, a onda se ipak sjetili da nam treba i neka lova. Šest tjedana prije otvorenja krenula sam gledati njemačke fondacije i tko bi nama mogao dati neke novce. Postoji datoteka u Berlinu gdje se mogu pretraživati fondacije. Prikazalo ih se 50-100, pročitala sam što su, napravila uži izbor, svima napisala mail o tome što radimo i možemo li se kod njih natjecati. Svi su mi odgovorili, ali je bilo moguće da se radi kratkih rokova javimo samo na dvije. Jedni su nas odbili, ali drugi su nam dali novce. I pokrili smo sve. Naravno da je u tome bilo puno pomoći prijatelja koji su nam posudili opremu, radili besplatno, ali nismo morali ništa platiti iz vlastitog džepa. Dogovorili smo se da od umjetnika nećemo tražiti ništa, jer ni mi sami ne bismo sudjelovali na izložbi gdje netko traži da se sudjelovanje plati.

Bilo je jako ugodno što sam financijerima poslala excel tablicu naših troškova i obvezala se da ću račune čuvati deset godina, za slučaj da njima dođe financijska kontrola. To su bili obični računi, ne nekakav R-1 i ne znam što. I to stoji u nekoj kuverti kod mene doma. Dakle, puno je manje posla nego kad se ovdje izluđujem s tim s kojeg računa sam nešto platila. Postavljam izložbu, trebaju mi škare, odem u prvu knjižaru, kupim škare. Besmisleno je da se to ne prizna ako nije ispravan račun. To se objašnjava sprečavanjem prevara. Negdje drugdje se lako kradu veliki iznosi, a ovako se gubi vrijeme. Neki dan kupujem cigarete, a žena traži R-1 za dvije kutije šibica. Za jednu kunu su dvije žene pet minuta stajale i pisale. Treba administraciju malo pojednostaviti. Ako čovjek potroši tjedan dana na administraciju troškova netko ga mora platiti. Taj tjedan je osoba koja je to radila negdje spavala, jela, vozila se po gradu. Besmisleni su to troškovi.

KP: Jesi li razmišljala osnovati umjetničku organizaciju, dakle, organizacijski formalizirati svoje djelovanje kako bi se uspjela prilagoditi situaciji i uvjetima?

Ne. Puno radije surađujem s drugima jer mislim da nisam za vođenje administracije. Tako su mi zadnji film producirali Kreativni sindikat i Igor Grubić. Vrsta je to posla koju ne volim. Često sam u situacijama da pišem koncepte i to mi je drago, ali ne volim poslije to administrirati. Prije dvije-tri godine su me zvali na konferenciju Poljske akademije znanosti i umjetnosti o umjetnosti i spiritualnosti. Najprije sam rekla da zbilja ne znam što bih o tome rekla, ali sam se poslije sjetila da zapravo znam. Tvrdila sam da umjetnici danas imaju relativno sličnu poziciju koju su nekad imali šamani ili redovnici. Oni su nešto što je društvo zaključilo da mu treba, ali su neugodni pa neka budu izvan grada, a društvo će im dati nekakve novce da prežive. Moraju biti siromašni da “normalno” stanovništvo ne bi imalo osjećaj da ih gule. U predavanje sam uključila i one priče koje su jedno vrijeme kružile po Facebooku: Što ja radim, što moja mama misli da radim itd. Za umjetnika je išlo ovako. Što moji prijatelji misle da radim, pa je tu netko tko puši joint. Što društvo misli da radim, pa je prikazan nekakav ludi čovjek koji četveronoške gol plazi preko ceste. Što moja mama misli da radim prikazuje neko dijete s bojicama. Pod Što ja zapravo radim bio je neki formular gdje piše Project proposal. I to je nažalost nešto gdje ta birokracija, vladavina administracije, počinje preuzimati sve aspekte života.

KP: Uglavnom živiš na relaciji Zagreb-Berlin i bila si na dosta rezidencija. Je li danas mobilnost postala preduvjet bavljenja umjetnošću?

Da. Ova naša hrvatska scena je relativno mala i čovjek se relativno brzo ispuca. Ne može se toliko izlagati u Hrvatskoj, a da se svima ne popne na vrh glave. Ljudi koji su samo ovdje počinju smanjivati vlastiti rad, ne zato što im ne bi više toga palo na pamet ili zato što im se ne da raditi, nego nemaju više gdje to pokazati. Neće im više nitko doći na otvorenje izložbe ako rade dvije izložbe godišnje. Ako čovjek negdje drugdje izlaže, ipak održava nekakav kontinuitet, a ostaje i kod kuće relativno zanimljiv. Drugo, postoji svakako nekakva hrvatska scena koja bi se vjerojatno dala definirati jer ima neke svoje osobine, ali to ne znači da se istovremeno ne može raditi i negdje drugdje.

KP: Kako doživljavaš suvremenu ulogu umjetnika i medijatora umjetnosti u produkcijskom procesu? Kakva je komunikacija između tebe kao umjetnice i medijatora, pritom mislim na kustose i producente i sve te uloge koje se nalaze između tebe i publike?

Moram priznati kako su mi kustosi i producenti jako zgodni sparing partneri. Drago mi je kad ljudi izmisle nešto sasvim drugačije, što meni ne bi palo na pamet. To je bilo polazište za rad Poruka – da sam svjesna kako, u trenutku nakon što postavim rad, više ne kontroliram što ljudi o tome misle. Zanimljivo mi je ako je čitanje rada, pa tako i ovo što se piše o tome, nešto što je meni neočekivano. Ali, kamo vodi komunikacija između kustosa ili nekog tko vodi po izložbi i publike, s tim ja nemam veze. Na većim izložbama ljudi koji su radili vođenja došli su razgovarati, čuti od mene priče o radovima, pa su onda to manje-više prepričavali. Nisam bila na tim vođenjima, pa ne znam kako je to dalje išlo. Znalo se događati da nešto ljudi doživljavaju neočekivano. Bila sam jednom u Njemačkoj na izložbi gdje je bilo dosta mojih fotografija tuđih prozora. Onda je netko od ljudi rekao kako sam, budući da sam iz istočne Europe, opsjednuta prisluškivanjem i da zato radim takve fotografije. To je zanimljivo. Da nije pročitao moju biografiju možda bi rad ipak čitao kao “Prozor u dvorište” ili nešto drugo. Ipak je to, iako meni smiješno, njegovo mišljenje. Ne mogu stajati uz svoj rad i ljudima govoriti “ne, ne, vi to morate shvatiti kako sam ja to zamislila”.

KP: Spomenula si rad Poruka u kojem je publika ta koja sugestijama usmjerava rad. Kako je tekao radni proces od 2012. pa do izdavanja knjige o radu 2015. godine?

Počelo je s tim gospodinom koji je rekao da fotografiram prozore jer sam Istočna Europljanka opsjednuta prisluškivanjem. Nakon toga sam mislila, bog zna što ljudi sve misle – idem ih pitati. Tako je krenuo taj rad. Na početku sam napravila jednostavnu konstrukciju sličnu svojim radovima iz devedesetih jer mi se činilo da je to najotvorenije za različite interpretacije. Počela sam na jednoj izložbi u Berlinu na kojoj sam izlagala s umjetnicom iz Londona, Annie Davey. Ona je bila prva sudionica koju sam pitala što vidi u toj konstrukciji koja je bila postavljena na našoj zajedničkoj izložbi. Rekla je da joj se čini kao Tatlinova skulptura, zatim kao scenografija neke engleske televizijske emisije, ali i da je podsjeća na neke znanstvene dijagrame.

Na to sam dodala još jednu traku i još jednu ploču – zbog Tatlina. Kad se spomene Tatlin, svi mislimo na Spomenik Internacionali, iako je jadni čovjek radio i druge stvari. Zatim sam dodala i lampu kao reflektor za scenu. Povukla sam i segment kružnice kao asocijaciju na svoje geometrijske crteže. I tako je krenulo dalje. Bilo je tridesetak ljudi i svaki put kad bi oni nešto komentirali, probala sam rad promijeniti da izgleda malo više kao to što su oni vidjeli. Asocijacije su išle u različitim smjerovima. Od toga da je jedna žena rekla da joj to izgleda kao bazen na što sam u sredinu na pod stavila plave pločice. Branka Benčić je komentirala da joj instalacija izgleda kao arhitektonska maketa gdje bi čovjek trebao biti malen i da ona misli kako bi tamo trebalo staviti mali video unutar konstrukcije. Ona je znala moj rad Vernissage, pa smo stavili upravo taj video na mali display. Tako su se stvari postepeno dodavale i gradile. Na kraju je zadnjih par sudionika reklo manje-više istu stvar, a to je da se radi o privatnom i javnom prostoru i o prostoru koji je napravljen kao scena za performans. Interpretacije su uglavnom bile vezane uz ono čime su se sudionici bavili. Zato mi se čini da vidimo ono što znamo. Ipak, to je umjetnički rad, a ne znanstveni eksperiment. Ljudi su morali pogledati instalaciju i odmah interpretirati. Pritom čovjek naravno posegne za nečim gdje se osjeća sigurnije, s čim se bolje snalazi.

Druga je stvar što je uvijek slijedila moja reinterpretacija njihove interpretacije, pri čemu oni nisu sami nešto radili. Tako mi se čini da smo zajedno napravili određeni presjek interesa suvremene umjetnosti jer se radi o temama kojima se svi trenutno bavimo. Recimo, rad Doma u Muzeju za umjetnost i obrt i još jedna izložba koju sam radila lani u Berlinu, direktno su posegnule za privatnim i javnim prostorom i pitanjem kako funkcioniramo između njih. Postoji ta neka napetost između potrebe za privatnošću i potrebe za javnim prostorom. Mislim da je krizno stanje trenutak kad nam javno potpuno zadre u privatno. I to se trenutno događa.

KP: Koliko politička i ekonomska stvarnost djeluju na tvoj rad? Na koji se način tijekom godina, od samog početka pa do danas, mijenjao odnos tvog rada i društveno-političkog, pa i privatnog konteksta, s obzirom na tvoju mobilnost? 

Naravno da je politički život prisutan, ne možemo ga ignorirati. Kroz cijeli moj odrasli život politički kontekst u kojem živim nije kakav bih poželjela. Sad je pitanje kako se ja kao umjetnica prema tome mogu odnositi. Ne vjerujem da mogu napraviti umjetnički rad koji će promijeniti politički život ili svijet oko mene. Aktivističke umjetnosti je devedesetih bilo puno. Mislim da to ispadne jako, što se na engleskom veli, “preaching to the converted”. Ljudi koji ulaze u neki galerijski prostor – na kraju je ipak tamo, čak i ako probamo izaći van – publika je istomišljenika.

Kroz povijest smo smislili stvari koje su dalje od toga da je važno samo golo preživljavanje i to nas čini ljudskom vrstom. Izvjesna je vrsta otpora što čovjek i u ekstremnim situacijama nastavlja održavati znanje koje je tokom dugo vremena skupljeno. Čak i umjetnost koja možda u svom sadržaju nije uopće politička može biti politička utoliko što ne pristaje na zadani način života. Mislim da svi mi koji smo pristali na to da živimo na način radi kojeg nam nijedna banka neće dati kredit, kao i bez privilegija koje imaju ljudi koji su međutim prodali veliki dio slobodnog vremena da bi radili za plaću, da mi nudimo mogućnost drugačije budućnosti sljedećim naraštajima. Ovo užasno patetično zvuči, ali mislim da je to važno.

Užasan je svijet u kojem su se svi zaposlili i dobili plaću, plaćaju sve karticom, a zdravstveno osiguranje gleda jesu li pušili i popili dvije ili tri cuge nakon posla. I taj jedan totalitarni sistem koji se sve više širi svijetom je strašno zabrinjavajuć, ne samo na nivou političke elite koja vlada, nego i na razini priča poput “idemo ukinuti gotovinsko plaćanje”. To znači da netko ima uvid u naš kompletni život. Mislim da je važno da bar netko izađe iz toga i pokaže da se može živjeti drugačije. U takvom kontekstu, je li rad ovakav ili onakav nije toliko važno. Da, može biti nešto što bi možda rekli da je loš rad, ali činjenica da je netko odlučio tako živjeti i raditi nešto što nema praktičnu primjenu, nema tržišnu vrijednost, užasno je važna za postojanje društva.

KP: Na to se može nadovezati i društvena odgovornost umjetnika. Primjer je kampanja Kulturnjaka 2016 u kojoj si bila aktivna.

Obično nisam naročito politički angažirana, međutim činjenica je da zbog posla kojeg radim imam mali, ali ipak nekakav pristup javnosti. Moj glas će se čuti više nego glas nekoga tko nema mogućnost nešto javno reći. Mislim da je u ekstremnim situacijama dužnost reći da se čovjek ne slaže s nečim kada stvari idu jako na loše.

Nedavno smo radili jednu stvar u Berlinu u Volksbühneu, u njihovom crvenom salonu, i to je počelo oko ove priče s hrvatskim ministrom kulture. Ima dosta ljudi koji su iz Hrvatske, a stalno ili povremeno žive u Berlinu. Dogovorili smo sastanak i skupilo se nas četvero taj put. To su bili Ana Ofak, Boris Buden, Zoran Terzić i ja. Preko Aninih veza dobili smo termin u Volksbühne. Buden je izmislio naslov (Post)faschistische Idylle, koji je odličan jer smo to htjeli proširiti ne samo na Hrvatsku. Pogledaj ovaj Brexit što je sad pokrenuo, lavina ksenofobije i rasizma koja je krenula nakon toga je strašna. Otvorila se nekakva Pandorina kutija gdje je samo nada ostala, a svo zlo izletilo van. Bilo je jako indikativno da smo u Volkbühne bili rasprodani. Dvadeset ljudi nije dobilo karte, ostali su pred vratima. To je očito tema koja ljude zanima. Puno je nezadovoljnih ljudi koji nemaju potpuno artikulirane stavove i pribjegnu ovom najjednostavnijem rješenju koju im razni populizmi danas nude. Oni to ne čitaju kao fašizam jer nitko danas ne radi konc-logore, ali to je fašizam po svim obilježjima. To je užasno zabrinjavajuće i mislim da je važno govoriti o tome.

E sad, i tu imamo publiku koja se s nama slaže, kao i oni aktivisti iz galerija. Međutim, mislim da je svejedno važno i dalje o tome razgovarati i gurati diskusiju ne bi li dali prepoznatljivo lice nekoj alternativi. Problem je u tome što je fašizam jednostavan. Čovjek se definira nacionalno i to je lako, ne mora ništa raditi. A otvorenija rješenja zahtijevaju da se svaka pojedina situacija ispočetka promisli i tu ne postoje jednostavni zaključci. Pitanje je što se može ponuditi nekome tko nije filozof, a da mu je prihvatljivo kao nešto što vrijedi promisliti. Ne znam hoćemo li nešto promijeniti, ali treba gurati. Osim toga, citiram Šoljana iz nekog njegovog romana, ako te netko siluje, ne moraš sam skinuti gaće.

KP: U sklopu kampanje Kulturnjaka izjavila si da ministar kulture ne može biti osoba koja kulturu identificira s propagandom, a umjetnike smatra društvenim parazitima. Ta formulacija, parazit, slična je trenutno hiperpopularnoj riječi uhljeb. S jedne strane, imamo napad proizašao iz ustašizacije društva, s druge, libertarijansku propagandu gdje su kulturni radnici koji ne pristaju na tržišne uvjete ili u njima ne mogu sudjelovati jer priroda njihove umjetnosti nije takva, smatrani parazitima.

Da, to je sad nova riječ. Šaljivo je da sve to potječe od čovjeka koji je cijeli život radio na znanstvenom institutu i pisao knjige koje očito nisu tržišno uspješne. U obrazovanju se sad smatra kako ljudi moraju ići u školu da bi naučili raditi neki posao, a ne da bi bili pametniji. Smiješno je što je to bila Šuvarova reforma osamdesetih. Išla sam u V. gimnaziju koja se zvala Pedagoški obrazovni centar i školovala se za suradnika u razrednoj nastavi jer su izmislili takvo zanimanje. Imali smo cijeli gimnazijski program, ali i predmete koji su bili Tehnika u nastavi, Higijena i slično, kako bismo mogli biti asistenti učiteljima u školi. Ideja je bila da svatko tko završi srednju školu mora imati zanimanje s kojim može ići u svijet i zarađivati svoj kruh svagdašnji. To je besmisleno. Nažalost, jako puno sveučilišta počinje štancati diplome s kojima se ljudi mogu zaposliti, a ne uči se da bi se došlo do neke spoznaje. Ne znam do kud to ide. Valjda ljudi koji uzgajaju hranu nisu paraziti, liječnici vjerojatno nisu, tu bi se svi složili. Mislim da za 80 posto zanimanja možemo onda reći da nam ne trebaju. Možemo ukinuti sve. Glupo je i strašno razgovarati na takav način. Teško je ići s protuargumentima jer su toliko bazični. Ako mi netko krene govoriti da sunce izlazi na zapadu i ako se dere, onda ne znam uopće otkud bih počela. Teško je na tom nivou razgovarati. Naravno da nam treba kultura. Gotovo.

Izbor učeničkih radova nastalih tijekom proteklih desetak godina u okviru nastave Odjela za dizajn metala Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu potvrđuje da je riječ o pozicioniranju Odjela na tragu najbolje tradicije obrazovanja u oblikovanju i dizajnu te razvijanju kreativnog, samostalnog učeničkog rada. Profesori Odjela metala, voditeljica Odjela profesorica Nada Škrlin i profesori Judita Šercar i Matej Pašalić podučavaju učenike o oblikovnim i dekorativnim tehnikama rada. 

Usavršavaju tehnike izvlačenja, konstruiranja i iskucavanja metalnog lima te dekorativne tehnike poput izrade emajla, izuzetno cijenjene ukrasne zlatarske tehnike kojom se zagrebačka škola kontinuirano bavi. Radovi učenika Odjela za dizajn metala usmjereni su na izradu nakita, upotrebnih predmeta i dekorativnih skulpturalnih kompozicija, prostornih slika i plitkih plošnih reljefa, često uz završno niklanje ili posrebrenje te ponekad uz primjenu drugih materijala, poput egzotičnog drva.

Nezaobilazno je pitanje o djelatnosti učenika u budućnosti, u okviru zlatarske ili druge radioničke produkcije kojoj se završeni polaznici često posvete, ili se pak usmjeravaju ka nastavljaju školovanja na Akademijama likovnih umjetnosti, ili na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna. Stoga je cilj izložbe isticanje postignute kvalitete obrazovanja iz koje proizlaze praktične mogućnosti rada te isticanje kreativnih mogućnosti pojedinih polaznika, ali i to da im izložba bude poticaj da postanu novi akteri na recentnoj autorskoj sceni.

Izložba ostaje otvorena do 6. ožujka.