Kulturna tema bez premca u Srbiji izložba je Čistač Marine Abramović, koja se 21. rujna otvorila u beogradskom Muzeju savremene umetnosti, izazivajući masmedijsku i drugu fascinaciju na koju nisu ostali imuni ni mediji u ostatku regije. No događanje je to koje je zbog svojih golemih produkcijskih gabarita i upletenosti u (kulturno)politički kontekst također izazvalo niz kritičkih reakcija potaknutih širim problemom financiranja suvremene umjetnosti i kulture u Srbiji. Naime, brojni su prigovori upućeni proračunu izložbe, procijenjenom na oko milijun i dvjesto tisuća eura, iznos za koji je isticano da je približan godišnjem proračunu samog MSUB-a te da je veći od ukupnog iznosa koji srpsko Ministarstvo kulture i informisanja i Sekretarijat za kulturu Grada Beograda izdvajaju za financiranje suvremene umjetnosti u Srbiji.

Negdje na obodu tako zagušenog medijskog prostora posvećenog kulturi ovih se dana pojavila vijest koja dodatno podcrtava nevjerojatan raskorak između produkcije Čistača i lokalnog konteksta: kako je upozorila Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije, prijedlog proračuna Republike Srbije za 2020. godinu donosi još jedno smanjenje udjela izdvajanja za kulturu. Pa premda je smanjenje minimalno – s 0,74% u 2019. na 0,73% u idućoj godini – riječ je nedvojbeno o pokazatelju da vladajući u Srbiji ne namjeravaju osloboditi kulturu neizdrživo niskih potpora, kao i da ne namjeravaju uzeti u obzir argumentirane i precizne argumente koje im NKSS i partneri u sklopu kampanje 1% za kulturu ovih mjeseci podastiru.

Kako je za Kulturpunkt u srpnju pisala Martina Domladovac, NKSS je u suradnji s Centrom za empirijske studije kulture jugoistočne Evrope proveo istraživanje izdvajanja za kulturu u zemljama jugoistočne Europe i njihovim glavnim gradovima. Kada je riječ o Srbiji, rezultati su izuzetno poražavajući čak i u kontekstu niskih izdvajanja za kulturu u regiji – i država i Beograd se dosljedno drže dna ljestvice po većini parametara. Primjerice, ukupni proračun za kulturu Ministarstva kulture i informisanja za 2019. godinu iznosi 79 565 000 eura – praktički jednako kao proračun Grada Zagreba (79 446 000 eura). Srbija se uvjerljivo nalazi na začelju kada je riječ o izdvajanju za kulturu po glavi stanovnika (mizernih 11 eura u usporedbi sa slovenskih 78, hrvatskih 39, crnogorskih 36 i makedonskih 28), dok je Beograd predzadnji u regiji – s 22 eura nalazi se tek ispred Skopja, koje po glavi izdvaja 15 eura. Gledano postotno, zacementiran je očajan status kulture u Srbiji – i država (0,74%) i metropola (4,12%) u 2019. se godini mogu pohvaliti najnižim udjelom kulture u ukupnim proračunima u regiji.

Uzevši u obzir opsežne aktivnosti informiranja i zagovaranja koje je u iščekivanju novog državnog proračuna proveo NKSS, ne čudi da je Upravni odbor te platforme njegov recentni prijedlog ocijenio kao “skandalozan” i “zabrinjavajući”, jer očito je da vladajući u Srbiji nisu nimalo zainteresirani saslušati detaljne i uvjerljive argumente samih aktera o kojima bi se trebali brinuti. U tom smislu, situacija u Srbiji odražava ignoriranje hrvatskih nezavisnokulturnih aktera okupljenih u kratkotrajnu inicijativu Dosta je rezova, koja je početkom ove godine reagirala na sustavno eutanaziranje ovdašnje nezavisne scene kroz smanjivanje potpora i nedostatak financiranja redovnih aktivnosti, plaća radnica i radnika i drugih osnovnih elemenata stabilnog preživljavanja organizacija u kulturi.

Vratimo li se prijedlogu proračuna Srbije za 2020. godinu, nije dovoljno zadržati se samo na razini udjela kulture i ukupnih iznosa – potrebno je uzeti u obzir i predviđenu strukturu financiranja. U tom smislu, analiza koju donosi portal SEEcult.org cijelu priču samo donosi u još gorem svjetlu. Jer dva područja kojima će u sljedećoj godini pripasti uočljivo veća sredstva su, naravno, “zaštita kulturnog nasleđa”, kojemu je pripalo nešto manje od milijun dodatnih eura u odnosu na ovu godinu, te kulturne institucije, kojima će prema aktualnom nacrtu pripasti oko 2,6 milijuna eura više. Uzevši ove podatke u obzir, teško da treba čuditi da je udio financiranja suvremene umjetnosti nešto manji u nacrtu proračuna (s 6,22% na 6,01%) , premda se u apsolutnom iznosu minimalno povećao (za oko 66 000 eura).

No kao što smo na Kulturpunktu pisali u više navrata, problemi financiranja suvremene i nezavisne umjetnosti i kulture u Srbiji protežu se na čitavu proceduru – strukturu konkursnih vijeća, primjenu kriterija i provedbu natječaja u najširem smislu. Podsjećamo, ovih je godina zabilježen niz grotesknih slučajeva, poput onog iz 2017. godine kada je Ministarstvo u području suvremenog stvaralaštva potporu dalo Centru za očuvanje tradicije i kulture Termoelektrane Nikola Tesla u Obrenovcu za projekt Stari srpski zanati. Dobar primjer su i poništeni rezultati Konkursa za finansiranje i sufinansiranje projekata iz oblasti savremenog stvaralaštva u Republici Srbiji u 2016. godini za područje plesne umjetnosti. U nadležnoj komisiji, uz uvjerljive sumnje u postojanje sukoba interesa, tada nije sjedio nijedan predstavnik iz područja suvremenog plesa, a rezultati, iz kojih je gotovo u potpunosti isključena suvremenoplesna scena, nisu bili popraćeni nikakvim pojašnjenjem, zbog čega ih je tamošnji Upravni sud i srušio.

Ukratko, suvremena umjetnička i kulturna produkcija u Srbiji se nalazi dvostruko pritisnuta minimalnim proračunskim izdvajanjima, a potom i njihovom vrlo dvojbenom raspodjelom, što tvori uistinu nepodnošljivu strukturu ponižavanja i gušenja nezavisne kulture. Uz pripadnike vlasti poput dokazanog plagijatora Siniše Malog koji otvoreno iskrivljuje istinu kada u nacionalnoj skupštini kao ministar financija izjavljuje da je kultura u Srbiji već financirana u iznosu od 1% državnog proračuna – što nije točno, jer je riječ o zajedničkim izdvajanjima i za kulturu i za informiranje – teško je zamisliti da će u bližoj budućnosti biti sluha za zahtjeve NKSS-a i inicijative 1% za kulturu.

Na izložbi Marine Abramović posjetitelji su, uz niz sjajnih i važnih radova, mogli naići i na jedan potpuno periferan, ali zanimljiv detalj čiji cinizam puno govori o trenutnoj kulturnopolitičkoj situaciji u Srbiji. Na terasi Muzeja savremene umetnosti, naime, našle su se i ležaljke sa sloganom Srbija stvara umetnost/Serbia creates art, koje su gostima trebale podcrtati brigu aktualnih vlasti za (suvremenu) umjetnost, izraženu očito kroz dovođenje velike umjetnice u Beograd. Kako ta briga u stvarnosti izgleda, međutim, očito je iz najnovijeg nacrta proračuna za 2020. godinu – rezovi, podupiranje baštinskih i institucionalnih projekata nauštrb neovisnih, manipuliranje sredstvima i ostali manevri koji u postali svakodnevicom nezavisne kulture u regiji. Pravi Čistač, ukratko, odvija se u proračunima i natječajima za financiranje kulture – uostalom, to će biti očito jednom kada veliki projekti i festivali odu, a u kulturnom polju ostane samo uobičajena pustoš i devastacija.

Dvadeseti je dan mjeseca listopada, 20. oktobar, posebno važan za građane Beograda jer su toga datuma 1944. godine partizani, heroji NOB-a, oslobodili Beograd uz pomoć Crvene armije. Kao što ističe Ivan Velisavljević, član inicijative Ne da(vi)mo Beograd koja na portalu Danas.rs redovito objavljuje kolumne te organizira koncert povodom Dana oslobođenja, “ovaj dan je prilika za sećanje na žrtve okupatora i snaga kolaboracije, dan za podsećanje zašto i od čega je Beograd oslobođen. Ali je to istovremeno i dan borbe protiv relativizacije te borbe, naročito od strane istorijskih revizionista. Oni koji danas omalovažavaju i negiraju oslobodilačku prirodu partizanske borbe u stvari nam prodaju poniženje, kukavičluk, malograđanski kompromis i ćutanje pred logorima i leševima, od kojih, u stvari nam kažu, nije bio greh zaraditi, ali je bila strašna greška pobuniti se. Takvima moramo glasno reći: ne”.

Na spomenuti je datum 1950. godine izgrađen i Muzej savremene umetnosti u Beogradu čija je rekonstrukcija, adaptacija i dogradnja najavljena prije petnaest godina, započela je prije više od deset godina, svečano je najavljeno njegovo otvaranje prije dvije godine, da bi napokon bio otvoren 20. listopada 2017. Pri svečanom je otvorenju premijerka Ana Brnabić posebno zahvalila predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, koji je “insistirao na tome da se radovi na rekonstrukciji MSU-a privedu kraju što pre”. Na dan spektakularno zakazanog otvaranja Muzeja, sa svojim je akcijama započeo Salon Nepotkupljivih, zamišljen kao “platforma za prekid navike javnog ćutanja o stanju u kulturi i umetnosti”. Salon Nepotkupljivih okuplja radnice i radnike u kulturi, umjetnike i umjetnice, a organiziraju ga Nikola Radivojević, Rena Redle, Vladan Jeremić i Tony Maslić. 

“Iako su gotovo svi nezadovoljni sa finansiranjem, partijskim pritiscima, nestručnošću vodećih kadrova i (samo)cenzurom, retko ko javno o tome govori. Medijski mrak i politički nadzor u Srbiji su vodili ka tome da, iz ličnih interesa i straha od gubitka radnog mesta ili finansijske podrške, najveći broj kulturnjaka ćuti o ekonomskoj i mentalnoj represiji kojoj su izloženi”, proglas je Salona. Kao prvi događaj Salona održana je protestna umjetnička akcija, performans ispred MSUB-a. Posjetitelji i gosti otvorenja pozivani su na lica staviti papirnate maske s likom predsjednika Srbije, pri čemu su im dijeljeni leci sa slikom sendviča, koji aludiraju na već ustaljenu figuru “bota” u srpskom političkom prostoru – aktivista koji za podržavanje neke stranke i lidera na (protu)prosvjedima prima za nagradu sendvič i sok – vizualnu metaforu situacije u kojoj živi većina građana Srbije.

Kao što su istaknuli organizatori Salona, vlada Aleksandra Vučića, premijera Republike Srbije od 2014. i izabranog predsjednika od travnja 2017. godine, “zasnovala je svoju vlast na sistemu nepotizma, zastrašivanja, kupovine pristalica dodeljivanjem radnih mesta i privilegija na osnovu partijskog članstva, blaćenja političkih protivnika i kontrole nad medijima. U isto vreme, njegovu vladavinu podržavaju mnogi desničarski lideri iz EU, SAD i Rusije, kao ‘faktor stabilnosti na Balkanu’. Sistem koji se mogao nazvati partokratijom stvorio je atmosferu u kojoj svaki kritički istup može da kolege okrene protiv vas i konačno ugrozi vaše radno mesto”.

Kada je privatno osiguranje koje je kontroliralo ulaz u novootvoreni MSUB uočilo slike s predsjednikovim likom i letke s nacrtanim sendvičima koje su neki posjetitelji nosili u svojim torbama, reagiralo je na posebno grub način. Osim policijskog legitimiranja posjetitelja, uhićen je jedan od organizatora Vladan Jeremić. Iako su intervenirali kustosi muzeja i drugi prisutni kulturni radnici, Jeremić je odveden u policijsku stanicu na saslušanje. Pola sata kasnije, umjetnik i performer Uroš Jovanović uhićen je prilikom pokušaja ulaska u muzej s uokvirenom fotografijom predsjednika Vučića, uz izjavu “Vučić – najbolji umetnik”, aludirajući na događaje otprije nekoliko mjeseci kada su ministar obrane Vulin i ministar obrazovanja Šarčević u medijima iznijeli ideju da se njegov portret postavi u javne institucije i škole, a prijedlog je tada pozdravila i premijerka Brnabić zbog potrebe “osnaživanja kulta nacionalnih simbola”.

Umjetnici su pušteni na slobodu nakon nekoliko sati saslušanja.

Ipak, uhićenje dvojice umjetnika u kontekstu svečanog otvaranja očekivano progresivne kulturne institucije, primijetili su organizatori Salona, “baca senku na čistu površinu političkog sistema zemlje, koji na papiru štiti građanska prava, manjine i slobodu govora. Gušenje kritike o stvarnim socijalnim, ekonomskim i kulturalnim posledicama politike koja deklarativno usvaja liberalne vrednosti, jeste taktički sračunat potez Nove desnice, koja pokušava da se uspostavi kao društveni mejnstrim i koja svoja uporišta gradi širom Evrope i SAD”.

Naime, jedan je element njihove “pobune” ostao pomalo u sjeni spektaktularnih otvaranja i uhićenja: u Srbiji je nedavno završena javna rasprava o prijedlogu Strategije razvoja kulture do 2027. godine. Ministar kulture Vladan Vukosavljević najavio je da će upravo 20. oktobra Vladi Srbije biti dostavljena konačna verzija Prijedloga, koja bi trebala biti upućena u proceduru u parlamentu. Dva dana prije dana oslobođenja, dana uhićenja i dana svečanog otvaranja, u organizaciji Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS) i Foruma za kulturu Evropskog pokreta u Srbiji, održana je diskusija o Prijedlogu. Nije naodmet spomenuti da su predstavnici NKSS već prije pozvali na njegov bojkot zbog nestručnog i metodološki neutemeljenog teksta, fingirane javne rasprave te ugrožavanja slobode i demokracije u polju kulture.

Milena Dragićević Šešić s Fakulteta dramskih umetnosti, šefica katedre UNESCO-a za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta umetnosti u Beogradu, tijekom diskusije je istaknula kao glavni problem upravo način na koji je Prijedlog strategije donijet: on nije proizašao iz rada stručnjaka i predstavnika javnog, civilnog i privatnog sektora, već ga je izradio administrativni aparat Ministarstva kulture i informisanja. Pisac Saša Ilić ponovio je da Prijedlog strategije nema dodirnih točaka s razvojem suvremene kulture, već je okrenut institucijama i kulturnom naslijeđu. Iza svega toga, rekao je, krije se “etno-nacionalistički ideološki koncept koji se ogleda kroz odnos prema naciji, jeziku, prošlosti i autoviktimološkom narativu”. Organizatori Salona Nepotkupljivih smatraju da je Prijedlog strategije manifest komercijalizacije i etnifikacije kulture i umjetnosti jer kulturna strategija teži stvoriti nazadna i retradicionalizirana mišljenja kod populacije, dok ekonomske politike Vlade podržavaju otvaranje tržišta za najprimitivnije investitore koji širom svijeta tragaju za jeftinom radnom snagom i poreznim rajevima. 

Srpski ministar kulture i informiranja Ivan Tasovac najavio je svečano otvaranje Muzeja savremene umetnosti u Beogradu za 20. listopada 2015, na 50. godišnjicu muzejske zgrade koja je proglašena kulturnim dobrom. Ministar i nedavno smijenjeni direktor muzeja Jovan Despotović u veljači su na pročelja MSUB-a i Narodnog muzeja aktivirali satove koji odbrojavaju vrijeme do njihova otvaranja, no do kojeg nije nikada došlo. Nedavno je obustavljen i tenderski proces za izvođača radova i najavljen novi kako bi rekonstrukcija bila završena na proljeće 2016. godine.

Više od 500 građana, okupljenih na inicijativu Asocijacije Nezavisne kulturne scene Srbije (NKSS), na 50. rođendan MSUB-a i datum najavljenog otvaranja, iskazalo je nezadovoljstvo dugogodišnjim odlaganjem rekonstrukcije ove najznačajnije institucije suvremene vizualne umjetnosti i zatražilo odgovornost svih ministara i upravitelja koji su svojim činjenjem, ali i propustima prouzrokovali ovakvo stanje. Skupom su željeli ukazati da je odlaganje završetka rekonstrukcije MSUB-a mnogo širi problem koji se tiče svih građana.

“Ne želimo da dozvolimo da MSUB postane spomenik našoj nezainteresovanosti, kalkulisanju i strahu. Pitamo se kako je postalo normalno da muzeji ne rade, a da su ekscesi kada se otvaraju?”, poručili su organizatori. Zatražena je i reforma upravljanja kulturom, departizacija, depolitizacija i demokratizacija svih institucija. Protest je održan u parku nedaleko MSUB-a kojeg su jake snage policije opkolile još tijekom popodneva, a povukle su se tek poslije obraćanja organizatora i sudionika koji su na muzejskom ulazu ostavili satove navijene da zvone u vrijeme najavljenog svečanog otvaranja. 

Predsjednik UO Asocijacije NKSS Radomir Lazović naveo je da je sada potpuno jasno da je državi kultura, pogotovo njen suvremeni dio, potpuno nepotrebna i da bi je se najradije riješila, prenosi Seecult.org. Lazović je rekao da su problemi u svim institucijama mnogobrojni i kompleksni – zatvaraju se domovi kulture, biblioteke i knjižare postaju kockarnice i dućani, muzeji su zatvoreni, televizija i ostali mediji tužna su priča sama za sebe: “Za nas se ne zna šta je gore – da li da država nastavi da se na ovaj način bavi institucijama ili da ih prepusti tržištu i sigurnoj degradaciji na nivo zabave ili komercijalnog iznajmljivanja prostora”. Sat koji je donedavno odbrojavao dane do otvaranja “simbol je naše pomirljivosti, slabosti i nezainteresovanosti”, istaknuo je Lazović. 

Prije malo više od mjesec dana ponovno je otvoren Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, nakon što je tri godine bio zatvoren zbog neriješenih pravnih i financijskih pitanja. Predstavnici bosanskohercegovačkih vlasti tada su potpisali memorandum koji bi trebao osigurati trogodišnje financiranje Muzeja. Otvaranju muzeja prethodila je građanska akcija solidarnosti pod nazivom Ja sam Muzej, kojom se bosanskohercegovačka i međunarodna javnost podsjetila na činjenicu da je najveća i najznačajnija muzejska institucija u Bosni i Hercegovini zatvorena već gotovo tri godine. Središnji fokus bio je usmjeren na akciju “Dežuram za Muzej” tijekom koje je okupljeno preko 3000 građanki i građana iz BiH, regije i svijeta. Dežurstva u Muzeju trajala su 30 dana i bila su otvorena za sve zainteresirane građane koji su se na ovaj simboličan način solidarizirali sa radnicima muzeja.

No, iako je muzej ponovno otvoren, on još uvijek ne radi u punom kapacitetu, zaposlenici još uvijek čekaju isplatu 42 plaće, a dug Zemaljskog muzeja iznosi gotovo milijun i pol eura.

Pitanje namjene muzeja danas, kroz promatranje sličnosti u promišljanju programa i rada dvije institucije, usprkos jasnim ekonomskim i socijalnim razlikama dvije zemlje, polazište je cjelokupnog projekta. Zgrada Muzeja savremene umetnosti na Ušću već je sedam godina zatvorena za javnost uslijed rekonstrukcije i postavlja se pitanje izlaganja i upotrebe kolekcije, edukacije publike o istoj što dalje otvara i pitanje značaja i značenja ne samo Muzeja kao institucije – formalne kuće moderne i suvremene umjetnosti – već i izlaganja i opstanka suvremene umjetnosti u Srbiji danas. S druge strane, Tate Modern koji godišnje posjeti i do pet milijuna ljudi, jest institucija od svjetskog značaja, a same socijalne i ekonomske okolnosti u kojima djeluje i način na koji djeluje su znatno drugačiji. 

Izložba Preokreti u Salonu Muzeja savremene umetnosti od 17. srpnja do 28. rujna bavi se pitanjem muzeja i osnovnih premisa muzeja kao takvih – kolekcijom, publikom i zgradom – i na taj način se tematski nadovezuje na izložbu Izvrnuta kuća u Tate Modernu. Pored pojedinih segmenata s prve izložbe, druga će imati fokus na tri rada posebno producirana za ovu priliku u Beogradu tijekom svibnja, lipnja i srpnja: film Kameleon i zvučni zapis Kuće u pokretu Siniše Ilića i Tine Gverović i rad engleskog umjetnika Bena Caina naslovljen Kratki padovi.

Izložba Preokreti u Salonu MSU-a na više nivoa ima namjeru definirati muzej kao prostor za razmišljanje, prostor u kojemu se gradi i formira proces. Povezujući lokalna iskustva i djelovanja, preispitujući globalne namjere i posljedice, umjetnici su na suptilan način predstavili probleme pripadanja, raseljenosti i nestabilnosti u okviru šireg društveno političkog konteksta koji danas, možda više nego ikada prije, markira položaj umjetnosti i formira specifičnosti i osobenosti umjetničkih institucija. 

Suradnja Muzeja savremene umetnosti u Beogradu i Tate Moderna iz Londona realizira se u okviru programa/projekta Project Space koji Tate Modern uspješno provodi već dvije godine i podrazumijeva direktno udruživanje Tate Moderna s umjetničkim institucijama i ne-komercijalnim kulturnim organizacijama širom sveta. Namjera ovog programa jest promovirati seriju samostalnih ili grupnih internacionalnih izložbi i prezentirati mlađe autori i projekte suvremene vizualne umjetničke prakse.

Una Popović iz MSUB-a i Hannah Dewar iz Tate Moderna kustosice su izložbe i zajednički će s umjetnicima – 18. srpnja u 18 sati u Salonu MSUB-a – predstaviti suradnju ovih dvaju muzeja te izložbe Izvrnuta kuća i Preokreti. U subotu, 19. srpnja u 19 sati, Dewer će predstaviti programe Tate Moderna, njegovu organizacijsku strukturu i program Project Space. 

Više o svemu potražite ovdje. 

Izvor: MSUB

Uzimajući rezidencijalni program kao ishodište kreativnog procesa za umjetnike i kustose, izložba će promotriti ključna pitanja muzejskih funkcija, društvenih interakcija i potencijala za kolaborativnom konverzacijom. Izložba je dio šireg projekta Project Space kojemu je cilj predstavljanje suvremene umjetnosti kroz međunarodnu suradnju.

Tina Gverović rođena je 1975. u Zagrebu. Radeći na relaciji između Dubrovnika i Londona, njen fokus su instalacije, crteži, slikarstvo te audiovizualna umjetnost. Njen rad, koji čest uzima oblika prožimajućih i dezorijentirajućih instalacija, hvata se u koštac s razumijevanjem prostora, teritorija i identiteta te s načinom na koji su isti vezani uz inventivnost i maštu.

Siniša Ilić rođen je u Beogradu 1977. Radeći s crtežima, slikarstvom i instalacijama, njegove prakse obraćaju se društvenim fenomenima i mehanizmima, istražujući oblike rada, napetosti i društvenog nasilja. Suosnivač je i član TkH-a (Teorija koja hoda) te je surađivao s umjetnicima, autorima, performerima i teoretičarima na brojnim projektima.

Kustosice izložbe bit će Hannah Dewar iz galerije Tate Modern i Una Popović iz Muzeja za savremenu umjetnost iz Beograda.

Izložba će biti otvorena od 22. studenog do 9. ožujka u galeriji Tate Modern.

Izvor: Tate Modern Gallery / Fotografija: Gverović i Ilić, Uncomparables. Forming a Suspicious State

Izlo­žba predstavlja i neki vid anticipacije, odnosno evocira­nja budućnosti umjetnosti i medija videa, rekonstrukciju horizonta kakav je bio dok se video kao medij upuštao u različite istraživačke i agonističke odnose s televizijom, shvaćajući je kao formativni medij istječućeg dvadesetog vijeka. “U cjelokupnom kulturnom prostoru bivše SFRJ možemo pratiti i prepoznati neke kontinuitete i anticipacije odnosa produkcije kino klubova i pionirskog rada s videom. Televizija postaje referentno mjesto koje reflektira njenu produkcijsku moć i dominaciju, kao i formativan utjecaj na oblikovanje specifične estetike. Istovremeno, dok je televizija oblikovala specifičnu umjetničku estetiku, umjetnost je oblikovala televiziju, a radovi umjetnika prisutni na izložbi preispituju upravo kulturni utjecaj televizije i njen autoritet”, navode u najavi izložbe kustosice Aleksandra Sekulić i Branka Benčić.

Izložba će biti otvorena u petak, 7. lipnja, a najavljen je popratni program za subotu, prezentacije projekata i razgovor s umjetnicima. Low-Fi Video (1997-2003) omogućio je stotinama autora i kolektiva iz Srbije i regije microcinema model projekcija, produkcije i međunarodne komunikacije, pozivajući se na konti­nuitet sa jugoslavenskim kino-ama­terizmom. Projekt Tehnologija narodu! (Studija slučaja: film i video u Vojvodini) kon­cipiran je kao izložba, projekcija, niz predavanja, prezentacija i razgovora kojima će se omogućiti uvid u spe­cifične uvjete proizvodnje u mediju filma, videa i televizije na primjerima odabranih produkcija i dokumentacije iz različitih povijesnih konteksta dana­šnje regije Vojvodine. Autori odnosno kustosi projekta jesu Aleksandar Davić i Gordana Nikolić. Skupljanje građe za DIVA Station za­snovano je na dokumentarnom, arhiv­skom i istraživačkom projektu posve­ćenom video umjetnosti u Sloveniji kojeg je razvijao ljubljanski Zavod za suvremenu umjetnost (SCCA) u razdoblju od 1994. do 1999. DIVA Station bavi se skupljanjem video materijala u tri kategorije: umjetnički video, video dokumentacija umjet­ničkih događaja i video dokumentacija teorijskih diskusija i drugih izvora koji se odnose na suvremenu umjetnost i nude kontekst za istraživanje video radova. Urednica je Barbara Borčić.

Kustosice izložbe Branka Benčić i Aleksandra Sekulić surađuju od 2010. na projektima koji se bave eksperimentalnim filmom, njegovom arhivskom, izlagačkom i historiografskom praksom, poput projekata MAFAF – Nevidljiva istorija, Pogled iz Beograda, realiziran u Centru za kulturnu dekontaminaciju 2011. godine u suradnji s MMC Luka iz Pule, te realizacije izložbe i programa projekcija Slobodan Šijan: Filmski letak u okviru popratnog programa Festivala igranog filma u Puli.

Izložba u Salonu Muzeja savremene umetnosti bit će otvorena do 14. srpnja.

MSU / M.M.

Novine su o ovim projektima izvještavale rutinski, koristeći nezaobilaznu frazu “novi podvizi našeg graditeljstva” i hvaleći građevinare i međunarodnu suradnju. Uglavnom su izvještaji bili fokusirani na kvantitet rada i materijalnu dobit od posla. Profesionalni arhitektonski časopisi uglavnom su ignorirali ovu temu i projekte koji su nastajali izvan Jugoslavije, fokusirani na pitanja lokalne modernizacije i razvoja arhitekture s kojom su bili neposredno suočeni. 

Izgradnja u afričkim i drugim nesvrstanim zemljama bila je previše apstraktna, iako je otvarala mnogo pitanja. Kako su se projekti povezivali sa lokalnim stanovništvom i kulturom? Što znači podizanje brana, tvornica ili hotela u zemljama koje su tek proglasile nezavisnost? Koji je odnos između tih građevina i Pokreta nesvrstanih? 

U središtu izložbe Tri tačke oslonca, koja je 18. rujna otvorena u Muzeju savremene umetnosti Beograd, rad je Zorana Bojovića, arhitekta koji je našao, u “svojoj Africi” kako je često naziva, kvalitete i logiku koja mu je pokazala put kroz proces projektiranja. Fokus izložbe su četiri velika građevinska koje je Bojović projektirao radeći za Energoprojekt: Državni sekretarijat Kanou (Nigeriji), generalni urbanistički plan za sedam gradova države Kano (Nigerija), Međunarodni sajam u Lagosu (Nigerija) i Al kulafa – razvojni program ulice Al kulafa u Bagdadu (Irak). 

Cilj izložbe koju su postavili kustosi Andrej Dolinka, Katarina Krstić i Dubravka Sekulić jest postaviti praksu arhitekta Zorana Bojovića u širi kontekst postkolonijalnog razvoja Afrike i cjelokupnog Globalnog Juga. Osnovna zamisao je prikazati internu i eksternu dinamiku Pokreta nesvrstanih, koji je definiran kao treća strana u vrijeme bipolarnog sveta izazvanog krizom Hladnog rata. Pored toga, namjera je predstavi svijet nadmetanja u globalnoj građevinskoj industriji, gdje je Energoprojekt igrao važnu ulogu sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i da se prikaže utjecaja globalnih sila na njegovu arhitektonsku praksu i intelektualnu arhitektonsku radnu snaga koja je dolazila iz nesvrstane Jugoslavije.

Više o ovoj zanimljivoj izložbi koju do 22. listopada možete pogledati u beogradskom Muzeju savremene umetnosti saznajte ovdje. 

Izvor: MSUB

“Knjiga je”, piše Šijan, “nastala iz potrebe da se odužim prijatelju i umetniku Tomislavu Gotovcu, čoveku čije je prisustvo u Beogradu ostavilo neizbrisiv trag na nekoliko generacija filmskih stvaralaca okupljenih oko Akademije za pozorište, film, radio i televiziju krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka. Tih nekoliko generacija se sasvim sigurno mogu nazvati izgubljenim, jer su događaji prouzrokovani aferom oko filma Plastični Isus, čiji je ključni sudionik bio i Tomislav Gotovac, u velikoj meri odredili njihove sudbine i onemogućili im trajnije postojanje unutar jugoslovenske i srpske kinematografije. Knjigu čine ‘kolaži’ analiza, sećanja, citata, fotografija, skica, ali i pokušaja razumevanja nekih procesa koji su uticali na nastanak Tomovih filmova ili na formiranje njegovih umetničkih stavova i postupaka. Takvom ‘montažom’ vršim neku vrstu rekonstrukcije umetnikove interakcije sa svetom, filmom i umetnošću, nadajući se da osvetljavajući Tomov rad iz jedne ličnije vizure – nekoga ko je bio izložen delovanju te harizmatične ličnosti u Beogradu – mogu izneti nove podatke i doprineti boljem razumevanju njegovog dela, ali isto tako i sebi objasniti korene sopstvenih ubeđenja”.

O knjizi će u utorak, 29. svibnja, u beogradskoj Galeriji-legatu Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića govoriti Ješa Denegri, Diana Nenadić, Dejan Sretenović i autor, Slobodan Šijan, a razgovor prate projekcije Gotovčevih filmova: Tomislav Gotovac (1996, 59“), Osjećaj šest (2000, 2.39“) i Pravac (1964/1977, 7.30“). 

Izvor: MSUB

Lične povesti i pripovesti (filmski mozaik o nepoznatim junacima istorije) | Velika sala SKC, Kralja Milana 48, Beograd | 7. februar 2012. 

Centar za vizuelnu kulturu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu predstavio je 7. februara rezultate edukativnog projekta čiji su nosioci autori mlađi od 30 godina iz oblasti filma i videa, odabrani na konkursu. Pod mentorskim nadzorom istaknutog reditelja Želimira Žilnika, u okviru radionice poprilično jednostranog, i time kontraverznog naziva Od dionizijskog socijalizma do predatorskog kapitalizma, nekoliko polaznika imalo je priliku da prikaže svoje odgovore na zadatu temu tumačenja društvene tranzicije kroz intimne priče pojedinaca. Zamišljena kao neka vrsta istraživačkog eksperimenta, cilj radionice bio je da se u dokumentarnoj video formi razviju i predstave kritički pogledi na stvaranja istorijskih narativa. Kao rezultat, ostvareno je pet kratkih filmova: Lopata je mala Romane Vujasinović i Nemanje Babića, Kako sam ostao bez krila Ivana Tasića, Makiš City Ivane Todorović, Konac, igla, mastilo Marije Đorđević i Taština svojine Aleksandre Spasov i Marka Pavlovića.

Povodi za organizaciju ovakve radionice u širem kontekstu aktuelnih tokova savremene umetnosti i filma čine se brojnim. U recentnoj umetničkoj praksi dokumentaristička metoda je, naročito u domenu videa, veoma zastupljena iz razloga sve intenzivnije umetničke preokupacije sferom realnog, istorijskog, faktografskog i angažovanog. Tranzicija iz socijalističkog jugoslovenskog u srpsku verziju kapitalističkog političko-ekonomskog modela, kao i posledice i kritika ovog bolnog društvenog prelaska, takođe je veoma aktuelna i neretko eksploatisana tema koja zbog svoje kompleksnosti i opšte prisutnosti ima veliki potencijal da iz povesti pređe u mit, ponavljanje ili zloupotrebu. Uzevši navedeno u obzir, projekat Od dionizijskog socijalizma do predatorskog kapitalizma svojim fokusom na stvaranje kritičkog odnosa prema čitanju i stvaranju istorijskih narativa, poseduje mogućnost da otvori neophodni novi okvir za njihovo viđenje iz perspektive mlađe generacije, od koje se, već po klišeu, očekuje nešto drugačije, originalno i smelo. Pa ipak, uprkos iskazanom entuzijazmu i velikom interesovanju publike na video skriningu u Velikoj sali SKC-a, većina prikazanih filmova mnogo više ponavlja već viđeno i potvrđuje prethodno poznato, nego što pruža alternativna viđenja zadatih prepoznatljivih narativa. Radne akcije u SFRJ i po ko zna koji put obrađena ličnost bosanskog rudara Alije Sirotanovića, proces nacionalizacije imovine i borbe za restituciju, kao i ikonična funkcija predsedničkih portreta, opšta su mesta koja u filmovima Lopata je mala, Kako sam ostao bez krila i Taština svojine bivaju svedena na nivo zamarajuće repeticije bez dublje problematizacije teme. Nemogućnost da se uhvate u koštac sa temama vezanim za socijalističku prošlost može se pripisati vremenskoj distanci koju mlađe generacije imaju prema tom periodu. Neiskustvo života u periodu koji je u projektu tako utopijski naznačen, može biti izgovor za neiskusno bavljenje temama vezanima za njega. 

Najdalje u pokušaju da predstavi jednu veoma interesantanu povest nepoznatih istorijskih ličnosti otišla je, na lokalnoj sceni sve zastupljenija, vizuelna umetnica Marija Đorđević – radom Konac, igla, mastilo. U fokusu njenog istraživanja nalaze se JNA tetovaže, trajna obeležja koja još uvek krase brojne podlaktice pripadnika bivše Jugoslovenske narodne armije. Osmominutni video predstavlja iskustva u vezi sa ovom, nekada popularnom, tetovažom iz perspektive njenih nosilaca, ali i jedne devojke koja prema tetovaži svog oca ima veoma specifičan odnos (stideći se tetovaže, naime, precrtala ju je na fotografiji na kojoj kao devojčica sedi na očevom krilu). Otkrivajući motive i situacije slučajnog ili namernog tetoviranja slova J-N-A, ovaj rad na zanimljiv način otvorio je promišljanja o činu ličnog obeležavanja tetovažom kroz koji se ogleda odanost, razočaranost ili indiferentnost prema kolektivu iz pozicije prošlosti i sadašnjosti. Ono u čemu ovaj video ostaje nedosledan jeste korišćenje poprilično očigledne metafore suprotstavljanja ispovesti nekadašnjih vojnika sa scenama dečaka koji se u sadašnjem trenutku igraju ratnom opremom. No, uprkos ovakvim nekoheretnostima, video i tema koju obrađuje poseduju analitički potencijal da se u nekom budućem bavljenju razviju u veoma ozbiljan umetnički doprinos preispitivanju post-jugoslovenskih narativa koji prevazilazi dosadašnja čitanja. 

Dvadesetominutni film Makiš City mlade rediteljke Ivane Todorović sigurno je najbolje elaboriran zadatak u okviru ovog projekta. Rad prati sudbinu stanovnika beogradskog radničkog naselja Makiš, nekada industrijskog kvarta koji je nedavno proglašen za turističku zonu, uprkos neadekvatnim urbanističkim, komunalnim i ekološkim uslovima u kojima se nalazi. Kroz prikaz inicijative građana da se gradskim vlastima obrate za poboljšanje uslova života u Makišu, njihove interne nesuglasice i pojedinačne životne priče, u filmu se suptilno i nepristrasno reflektuju proces tranzicije, ostaci socijalističkog nasleđa, kao i naznake kapitalisitčke sadašnjice. Autorka tako uspeva da nepretenciozno i jasnim narativom, na osnovu fragmenata jedne lokalne stvarnosti, prenese kompleksnost društvenog stanja u kome se trenutno nalazimo. 

Na ovom, kao i na nizu drugih eksperimenata u polju umetnosti, pokazalo se da je bavljenje prošlošću i njenim ponovnim oživljavanjem u sadašnjosti veoma škakljiva i, nadasve, nezahvalna tema. Koliko god se činila delom bliske lične povesti, ona veoma često u reinterpretaciji može delovati kao crtica iz nepoznate istorije čije mnogobrojne manifestacije nismo u stanju da objektivno sagledamo. Nesporazum ovog tipa, možda kao posledica generacijskog jaza, nedovoljno temeljnog istraživanja polaznika ili nemogućnosti da se na opšte poznatu temu odgovori nekom novom paradigmom, ispostavio se i u rezultatima ove radionice.