Kiosk – štand za informiranje. Naziv sve govori. Laswellova iskušana formula “Who says what to whom with what effect?”, osnova je svih njihovih akcija. 

Prvi korak je uvijek komunikacija – razgovor, anketa, intervju. Ne ideološki ili interesno obojana nego “stvarna realna konverzacija kroz koju se nastoji postići suočavanje s problemom, razmišljanje o njemu te intelektualno i emocionalno sazrijevanje svih sudionika – ispitivača, ispitanih i promatrača.”- saznajemo iz popratnog teksta Snežane Stameković. 

Kiosk je nevladina, neprofitna organizacija koja radi na području kulture i umjetnosti. Kroz svoje umjetničke intervencije pokušavaju postići otvorenost i bolje razumijevanje društvenih i političkih teškoća u pozadini suvremenog društva. Osnovale su je Ana Adamović i Milica Pekić 2002. u Beogradu a kasnije su im se pridružili Dorijan Kolundžija i Paul Murray. 

Na izložbi u Galeriji i čitaonici VN predstavljena su dva rada ovog umjetničkog kolektiva nastala prvotno za Oktobarski salon 2010. i 2011. 

Audio rad Disobedient by Proxy sastoji se od niza intervjua s pacijentima bolnice za mentalno zdravlje “Dr. Laza Lazarević” iz Beograda. Projekt se bavi onima koji su po samoj svojoj prirodi, društveno neprilagođeni i kao takvi osuđeni na izolaciju, a šira zajednica na njihovo stanje gleda kroz prizmu straha i predrasuda. Intevjuirani su dali svoju definiciju buntovništva i nepokoravanja socijalnim normama te otkrili kako i zašto su potražili psihijatrijsku pomoć. 

Prema jednoj pacijentici neposlušnost kao kategoriju nametnuli su ljudi koji imaju potrebu za dominacijom. Ona je došla odglumiti, ne pokoriti se, nego neprimjetno uraditi po svom (kao u Letu iznad kukavičjeg gnjezda). U Staljinovu SSSR-u političke zatvorenike slalo se u ludnicu a ne u zatvor. Maksima je bila da samo lud čovjek može odbiti blagodati socijalističkog režima a isto bi se moglo reći i za suvremeno postideološko društvo. Tko definira tko je lud a tko normalan? Ispovijesti pet žena i pet muškaraca s odjela F i L upozoravaju da oni koji se ne uklapaju u mainstream kolotečinu i spektakularnu sliku svijeta bivaju isključeni i moraju “odglumiti” društveno nametnutu normalnost poput gore navedene pacijentice.

Kiosk svoju očiglednu društvenu angažiranost dijeli s drugim umjetničkim kolektivima iz Srbije, poput Škarta ili Remonta. Međutim oni žele djelovati kao komunikacijski medijatori između građana, ne zauzimaju a priori stav prema izjavama intervjuiranih već im daju prostor i slobodu da sami odluče kako će biti prezentirani na taj način često razbijajući prevladavajuće stereotipe i očekivanja.

Primjerice u video radu Dijalozi četrdesetoro beogradskih srednjoškolaca (riječ je o današnjim 18-ogodišnjacima, generaciji odrasloj i formiranoj za vrijeme ratnih 1990-ih, čije su najranije uspomene bombardiranje NATO-a i krah Miloševićeva režima), postavljeno je pitanje “Koje je tvoje najupečatljivije sjećanje iz djetinjstva?” Intervjui su kasnije prikazani i na beogradskoj televiziji Studio B. 

Katarina više pamti osobnu obiteljsku traumu majke koja je oboljela od raka. Sjeća se kako su joj tata i ona brijali glavu i kako su ju fotografirali jer je htjela vidjeti kako joj stoji perika. Dušanu je sveopće političko rasulo izvor i sretnih uspomena, on i prijatelj pamflete su transformirali u papirnate avione. Kaže da mu je to bio najbezbrižniji dio djetinjstva. Lani je pak bombardiranje najgora uspomena iz djetinjstva, sjeća se djedovih partizanskih priča i kako su lijepili selotejp na prozore. Najupečatljivija uspomena iz Nikolina djetinjstva je Đurđevdan ’99 – obiteljska večera s mamom i bratom, dok mu je tata služio vojsku na Kosovu i tanjur pun suza pred njim. 

Mali fragmenti njihove prošlosti izdvajaju se iz njihova osobnog sjećanja i postaju dio kolektivnog mozaika 1990-ih koje svatko interpretira na svoj način. Kiosk stvara prostor za oslobođenje kolektivne traume, društvenog nasljeđa 1990-ih s čijim su posljedicama Srbija, ali i cijela regija i danas suočene. Kontekstualizirana životna iskustva intervjuiranih dobivaju umjetničku dimenziju manifestirajući isprepletenost privatnog i kolektivnog sjećanja.

Bitno je istaknuti da su sudionici u dijalogu koautori rada, a ne samo pasivni promatrači. Sami odlučuju kako će biti predstavljeni, što i kako će reći, s punom sviješću da upravo njihovi stavovi i djela postaju integralni dio rada namijenjen javnom predstavljanju.

Uz spomenuta dva rada putem kataloga i web stranica predstavljeni su i projekti Culturelobby, Porodični album te Muzej objekata.

U Muzeju objekata Kiosk se također bave kolektivnim i osobnim sjećanjem te brisanjem granice između privatne i javne sfere. Građani su pozvani da doniraju muzeju razne objekte koji za njih utjelovljuju devedesete, a dotični se mogu vidjeti na web stranici projekta. Tu ima uistinu svega. Neizostavni Politikin zabavnik, ratne memorabilije, devalvirane novčanice, antiratni letci ali i kiki bomboni, acid jazz CD, razne kazete, mrtvačka lubanja… Produkt je svojevrstan arhiv kolektivne memorije u kojem se izmjenjuju sablasni i komični elementi, nešto poput virtualnog Hrelića. Devedesete i dalje izmiču, njihovo značenje je fluidno, izmiče svakoj sistemskoj kategorizaciji.

Na ovaj način građanima je dan prostor da podijele s drugima svoje viđenje prošlosti, osvještavajući kolektivno nesvjesno minulog desetljeća. Osobno i kolektivno sjećanje zajedno tvore identitet, bilo kao pojedinca i građana određenog društva, bilo kao pripadnika određene etničke ili nacionalne skupine. Kiosk upravo pokušava baciti svjetlo na taj proces kojim stvaramo sliku samih sebe.

U projektu Culturelobby građanima Zapadnog Balkana postavljeno je pitanje “Što će se po njihovom mišljenju promijeniti ili nestati u njihovom svakodnevnom životu ulaskom njihove zemlje u EU?” Pritom je lobby ironično jer niti itko mari za njihovo mišljenje, niti imaju na raspolaganju resurse za lobiranje a stavovi su im tako razjedinjeni da to ne bi ni imalo smisla. 

U Porodičnom albumu kroz fotografije i narative ispričane su obiteljske povijesti 23 romske porodice iz različitih djelova Srbije i Crne Gore. Brisanje granica privatnog i javnog taktika je koju Kiosk često rabi – slijedeći logiku feministkinje Iris Marion Young da strogo razgraničenje tih dviju sfera vodi isključenju marginaliziranih skupina koje se i dalje tretiraju kao drukčije, samo što je diskriminacija potisnuta iz javne u privatnu sferu. Ipak kako bi se izbjegla bigbrotherizacija njihovih priča sudionicima je prepušteno da sami odluče kako žele biti prezentirani, a često negativna medijska slika pretvara se u pozitivnu.   

Radovi Kioska prikazuju prikrivene tenzije u društvu, dezorijentaciju pojedinca čiji se glas ne čuje. Oni nastoje potaknuti razgovor o bolnim društvenim, političkim, kulturnim i umjetničkim temama, afirmaciju novih ili zaboravljenih vrijednosti, integraciju manjina i marginaliziranih skupina u društvo i prije svega utjecati na svijest društva, javno mnijenje. U tu svrhu razvili su poseban model umjetničko-kustoskog djelovanja koji povezuje komunikaciju, emociju i umjetnički čin. 

Umjetnost u projektima Kioska inicijator je međusobnog upoznavanja, dijaloga s poviješću, suvremenošću i stereotipnim gledanjima na prošlost i sadašnjost. Konceptualizam koriste kao instrument političkog djelovanja, aktivističke motivacije i zahtjeva za društvenim promjenama. 

Pošto su masovni mediji postali predmet konzumiranja izgubljena je mogućnost njihova korištenja kao instrumenta za kritički javni diskurs. Iako sve političke stranke kao i interesne skupine zastupaju ideju participativne demokracije društvom se upravlja daleko od udjela građana. U Teoriji komunikativne akcije Jϋrgen Habermas kritizira jednostrani proces modernizacije vođen snagama ekonomske i administrativne racionalizacije. Ovi trendovi koji postaju sve jači utječu sve šire na područja javnog života podređujući ih sveopćoj logici efikasnosti i kontrole. Demokratski javni život uspijeva jedino tamo gdje institucije daju građanima mogućnost da vode debatu o stvarima koje su od javne važnosti. Upravo to pokušava postići Kiosk, pružajući u svojim izložbama, publikacijama, istraživačkim projektima svojevrsnu umjetničku varijantu Habermasove javne sfere. 

To asocira na vitu activu kako ju definira Hannah Arendt – ljudi su zajedno putem akcije i govora. Istinsko građanstvo može postojati samo putem kolektivne deliberacije i direktne političke participacije. U sveopćoj kakafoniji, medijatizaciji našeg tranzicijskog društva glas pojedinca se gubi. On nema težinu i prostor da se izrazi. Čini se da svi pričaju u isti glas ali nitko nikoga uistinu ne sluša. U društvu vječne sadašnjosti skloni smo zaboravu, međutim naši problemi ne nestaju već se i dalje gomilaju. Bitno je sjećati se i pamtiti, upozorava nas Kiosk.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.